Žene kuća koje su se srušile u svoj trbuh
stoje noseći im kosti
na tvrdim dlanovima
Žuljevi od stalnih popravaka
srasli su u meso
i žene ne osjete
težinu ruševine
Nose ih kao dijete.
Dijete je palo u svoju prvu riječ
Dijete se prevrnulo u svoju kožu
Dijete je otvorilo svoju ranu
Iznova,
krv niz prašinu
Žene na ruševinama
kuhaju prve kalorije za izgladnjele,
a kad zatutnji iz zemljina grla,
usprave se pod zidove kao
pred pobješnjele metke
Tlo govori: Između mene i neba otvorena
je pukotina iz koje će izaći protjerani
Tlo govori: Imati mene pod nogama znaći
znati koliko je boli pokopano bez riječi
Tlo govori: Nitko ne može popiti toliko krvi
i ostati nepromijenjen
Žene u kućama koje se sabijaju u plohu
izmišljaju nove navike:
Govore sa zidovima koji se pomiču,
ruke drže nad zemljom i šapuću
podivljalom tlu kao mačkama
Smirit ćemo se kad grad pojede svoj mrak
Smirit ćemo se kad zapalimo sve zastave
Žene u kućama koje drhte i osipaju se kao staraci
ne osjećaju ništa osim kako u njima
rastu dječji strahovi
Kao kad su skakale prvi put u Kupu
Kao kad je dodir natjerao tijelo
da prvi put progovori
Umirene, noseći glavu da napravi hladovinu
Utišane, noseći ruke da naprave zaklon
Ukopane, noseći noge da prohodaju tuđe puteve
Svoju su preranu smrt
sadile s mladicama znajući
kad-tad zemlja će ju izgovoriti
Svoj su život podizale kao mladice
vjerujući
da je korijen jači od bilo koje ratne uzbune
Da je kuću zaista moguće izgraditi
i od poezije
Monika Herceg 
Leave a Reply