SKANJIVANJE
Nisam izgleda dobro slušala
Kad su dijelili upute kako se oprašta
Uvijek je u meni noćivala dugo dugo
Gorčina zaostalih vrana
Čiji kljunovi nisu bili dovoljno brzi
Da me spriječe u glupostima
Vrućina zaostalih rana
Po kojima nesvjesno kopam
Kao dijete po izderanim koljenima
Jednom sam tako pod krastom našla kamen
I od onda ih redovito skidam
Ne bi li kako iskopala planinu prije nego
Izraste
Da ne postanem kamenolom
I da iz mene samo izvoze
Odvoze
Uzimaju
Ramena mi može uzeti samo vlastita nebriga
Prošlo je vrijeme za tuđe boli
U vrijeme kad se učilo kako se oprašta
Ja sam vezala utege na ruke
Da spriječim otok u prsima od nicanja
Ne želim svjetionike
I ljude koji se mogu samo slučajno tu
Nasukati
Moja šupljina nije praznina koja traži punjenje
I danas se skanjujem oproštaja i opraštanja
Puno je to davanja
A moje vrane ne vole dijeliti
Ni vraćati tuđe dugove
Malo vremena
Malo svega imamo u velikom svijetu
POTKIVANJE
U godinama
Kad se svako zastranjivanje smatra izdajom
Čak i pločnici su neprijateljski nastrojeni
Prema potplatima
Pa upijaju bilo koji pogled koji nije prepisan
Nečijim koljenima vrebajući
Priliku da me prizemlji
I možda nije potpuno točno
Ni potpuno prikladno praviti se da su poklade
Cijelu godinu
Nositi tuđe kosti i tuđa leđa
Međutim potpuno je privlačno
Biti neočekivan
U godinama
Kad se zemljani putovi zanemaruju
Jer su preblizu prirodi za našu ugodu
I k tome pamte tko je prošao po njima
Prebrzo se prihvaća prolaznost
Ironično
Jer nikad se nije više odbijala smrt
Učim kako se potkovati
Da me se čuje
Ako se već glođem kroz godinu
Pa je od ogrizaka sve manje vidljivo
Kako sam počela
Učim kako se saviti
I obuti željezne čizme
Da ne potonem tek tako u kaljužu i
Da ostanu moji otisci po čelima spavača
Čija čela odaju ishlapjelost i predaju
Bez obzira koga ću probuditi
Upalite svjetlo
PRESKAKANJE
U djetinjstvo se vraćam
Preskakanjem susjedinog plota
U potrazi za proljećem
Ono obično dođe u obliku
Svježe poklonjenog
Osmijeha
I eksplozije stotina uranijskih bombi
Po livadama
Ozračena
Izrastam oči dovoljno velike da progutaju
Jutro i ceste
Što uporno gmižu po zapešćima
Glumeći okove
Nekad sam se u krošnjama jabuka
Nikad trešanja
Skrivala od pasa i umora
Ljudi koji su u jednom živjeli bar tri života
Sve da duže ostanem nevina
U raspucani temelj se sakrilo
Tvrdoglavo glumljeno
Dostojanstvo
Danas preskačem ulaze na groblje
Kao da su minska polja
Nehajnim korakom djeteta
U potrazi za čahurama
Od uplakane potrage
Za smaragdnim prstenom posijanim
U djetelini
Putokazom prema slobodnom sutra
Ostale su oči gladne na svijet
I vječito žedne ruke
UVREDLJIVOST UVJERENJA
Zimus nije bilo puno padalina
Niti se zemlja smrzla kao inače
Pa su prekopali put
Koji je još ponekad vodio do spruđa
Gdje sam kao dijete
Zatrpavala dane u sitni pijesak
To je seoska cesta
I uglavnom nije vodila nikamo
Dvorište mi se nekad sastojalo
Od šume i rijeke
Nekad su domaća drva putovala
Samo na domaćim prikolicama
I sela su nestajala samo u ratu
Dvorište je nekad mirisalo na život
I ljeto kao ni zima nije imalo kraja
Ljeto je bilo kad se vozio pijesak
Zima kad su se vozila drva
Početkom ove godine su prekopali
Put koji je vodio do spruđa
S posebno sitnim pijeskom
Kad je voda bila niska
Pa smo se pretvarali da smo na moru
I kasnije smo se pretvarali
Da smo i dalje ta djeca
Ostavila sam tamo zakopane godine
Koje neće dočekati ni mene
Ni neko drugo dijete
Podivljala rijeka je isprala obalu
Jer je sve manje stabala da je drže
Domaća drva na stranim prikolicama
Kao i ljudi
Drugdje traže drugi život
POSTLJETNA POSPREMANJA
U kutiji od cipela zaboravljena
šaka kamenja, brižno prebranog u dugim svjetlima ljeta
nikad poslane razglednice
premali kupaći
i nokti potrgani u žurbi
Da se zalutalo korijenje svede u okvire
uljuđenog osmijeha
prilagođenog koraka
prigodnog tona
pristojnosti
I da preostale namirnice podijelimo po pola
Naručimo drva
popijemo koju
opet nespremno dočekamo zimu
I nagodinu nas iznenadi
sol
prekobrojne greške
premali kupaći
i odjeci boli u izraslim noktima
Monika Herceg 
Leave a Reply