Mateja Tutiš

1974.

kad sam bila dijete, subotom bih s bakom igrala domino,
a onda bih ležala pred šarenim izlogom vešmašine
promatrajući ono što obično promatra nas
uvečer kada lice ispiremo od informacija.

moja baka prva je u selu imala vešmašinu.
svakoga je dana proučavala geometriju kružnice
grijući šalicom čaja od koprive
ruke umorne od centrifuge.

večeras gledam okrugla razvaljena vrata.
tam-tam bubanj svira s ritmom jeke u cijevima.
zato nije potrebno šablonski suziti oči
i ustima praviti koncentrične krugove.
svako pitanje na kraju iscuri niz odvod.

sad kad mi se izlog mašine ukazuje iz novoga kuta,
prilično sam sigurna da smo baka i ja
u njemu vidjele isto. kasno je,
ujutro ću skuhati čaj i koprive,
pozvati odvoz glomaznoga otpada
i potom zaboraviti sve

*

s glomaznim otpadom iz kuće i okućnice nestaju sinapse

šljokice u raštimanom braun kauču

konkavno lice u končar vešmašini


biosfera

lisica u našem hodniku
promatra mrtvu prirodu na goblenu,
mirišu kruške u koloidnom sustavu kuće,
u njezinim klikerima šire se moje zjenice.

hodnik dijeli sjever od juga.
sjeverno su kruške, vuneno su meridijani,
južno je šuma na national geographicu,
u klikerima sjaji se strah.
kada priđu ljudima, iz usta im krene
poliuretanska pjena.

čitavo desetljeće pravimo se mrtve
jer u životu lisice
svaka je mijena sumnjiva.

netko je ostavio odškrinuta vrata,

netko je odnio košaru s voćem

i ugasio tv

*

klikeri kojima smo se igrali sakrili su boje pod zemljom u dvorištu i uskoro će, kao poljski slak, neprestano rasti

dozrijevat će bijele, plave, žute borosilikatne bobice

vježbat ćemo zbog alergije trbušno disanje


rem

u socijalističku kuhinjsku policu
uselili su se obadi.
svako jutro jedan po jedan, sedamnaestorica njih,
vraćaju se kroz pukotinu u roletama
između šafrana i korijandera.

obadi su hladni i oštri.
obadima ne treba mimikrija.
obadi se voze po tepihu u krug
robotski skupljajući ostatke
davno preminulih supružnika.

o tome se kod nas ne razgovara.

ona i ja svakoga dana oko podne
u drvenoj kuhinji dva sa šest
mantramo sa smiješakom mona lise
u staklenom okruglom izlogu,
luk, mrkva, meso i toplo je,
tepih je topao i mek,
obećaje gostoprimstvo.

ona i ja svakoga jutra jedemo maslac sa šafranom.
pretvaramo se da pukotina u roletama služi za puštanje svjetlosti,
a navečer umjesto molitve
odglumimo anafilaktički šok

*

što vidi žena u magli konveksnog poklopca nakon što je na rane na rukama stavila korijander i sol


+385 99 328 2237

ovladala je tehnikom metamorfoze
kako bi i sama mogla postati insektom.
govorili bi: kakva insektuozna ljubav,
kakva egzotična zajednica, rekli bi:
zaradio ozljedu prednjeg lijevog članka
prilikom salta na balkonu, rekli bi:
oslijepila uslijed uzastopnog paljenja štedne sijalice,
svatko sa svojom tamom u sebi
koju sustavno narušava HEP,
ona njegove noge, on njezine oči,
to mora da je ljubav.

postala je insektom prije nego je
sunce ugrijalo balkon pa ju je zgnječio na
ulaštenom parketu stana, bilo je oko pola šest,
ušmrkao je njene tople sokove u svoje polipe,
njegov je nos rastao do okvira karikature
uzgajajući mjesečeve kratere
dok tama zauvijek ne prekine strujni krug.

hranio ju je ljubavlju prije nego je proglašena cyber-smrt
petkom potajno kao golube kraj pekare
mrvicama suhog sendviča
za jedanaest šezdeset pet

*

cyber-smrt je ekvivalentna zatvorenom lomu rebara jer ne znamo kamo odlaze ljudi koji napuste izlog mobitela


djetelina

vlak podvlači prazninu od mjesta a do mjesta b.
žena jede sendvič preko puta mene u kupeu.
žena titra i mrvi u krajičku lijevoga oka.
ona ne misli sići ranije.

vlak jednako beskonačnost između a i b.
ona guli naranče preko puta mene u kupeu.
sok napaja djetelinu pod noktima.
ona zna da se moje disanje
protiv moje volje
uskladilo s njenim treptanjem.

vlak jednako sto sedamdeset sa sto.
krajolik se ukočio u masne grafitne mrlje.
žena se ukočila u duboko izrezbaren osmijeh
koji govori ja sam se na sprovodu svoje majke
smijala.

vlak hipertenzira blizu stajališta b.
žena plače pored mene u kupeu. naranče se
slijevaju kroz rukave natrag na tržnicu
i trg. govori: smijale smo se kao nikada
moje sestre i ja u mrtvačnici u dva popodne.

potom je kao djetelinu
iščupala bolnu dijafragmu:
čamac za spašavanje

*

mjesto na koje se baca glomazni otpad iz kućanstva opasano je vodom s primjesom božikovine

tamo se odlazi ladvom i noćenje nije preporučljivo

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s