Vera Vujović

jučer


jučer sam iznova gledala lice koje se ne da prepoznati.
u tom kratkom odsječku otpočinjala sam iz svih kuteva i izoštravala vid.
a onda sam se sjetila – došlo je kao na krilatoj tacni u čelo – sebe
petogodišnje iz priče o traženju da pojedem kolut ljute salame nakon operacije grla.
navodno su mi rekli da neću moći
a ja ponavljala moći ću.
nisam mogla ni sad.


psiha i amor

Taj je krilati dječak povukao ladicu retro zelenkaste komode;
iz nje je ispalo svašta. Stvari za koje sam znala
ali ih nisam gledala u dubinske oke
(bar ne u svakodnevlju skakutanja po šumskom).
Stvari slivene pod emajlom i uspavane u
jantaru. Srebrnina escajga, koja jako zveči kad padne.
I upotrijebljene
salvete su bile tu iz vremena kad sam ih skupljala zbog dezena,
i na njima ispisani počeci
priče.
I krivo-
-prave riječi iz neke još babilonske duge igre na ploči, kao karamele
koje zbog zuba već davno ne smijem.
Pala mu je pred noge ta ladica, pred znati-želju (za sjajem
to jest patinom komode).
Otvorila mu se na slučajan pritisak,
kao sva tajna mjesta, tako da je komoda
zadrhtala, u iznenađenju i sama i stala
mijenjati svoje konture tražeći pravi kontekst za ladicu. Nastojeći
da podvuče pod nju
opravdanja
i tako je digne.
Dječak je nevinim pogledomu u rasut teret taknuo
strugalicu za gomoljast plod s poda, posegnuo,
a ona se zalijepila.
Tà sve su stvari bile ljepljive! Viljuške, nožići, žlice
svinute snagom nevolje iz gurđijevskog eksperimenta;
i nisu se znale pobrinuti za sebe (osobito počeci
priča po papirnatim uporabljenim salvetama). Kao ni ispala ladica.
Ima magnetizam u prstima, mislila je
komoda i pocrvenila preko zelenog.
Pogledaj sve moje pretince pod zaklopcima od brušena s
takla, labradorit i eozin i unikatnu
kretsku keramiku, pomisli
i prsila se da vidi njezinu psihu, kako se nekad nazivao
duguljasti ormarić s ogledalom kao vratima, na reprezentativnom mjestu.
No dječak je preokrenuo dva-tri mjedena, njemu u ruci kao olovna,
predmeta
i na štapu
s konjskom glavom od drveta otcupkao dalje.
A komoda je mislila.


tapiserija

Tek nedavno sam saznala za dijagnozu
patološke usamljenosti. Porezala me ovlaš
u gužvi
s konkurencijom jačih sječiva;
a sad kad sam odmakla iz vreline zapisa o oblutcima i komadićima gubitka
vraća se polako
kao jednorog himerična, kao da spustila bi glavu
u moje krilo.

No iza nas je
neprozirna šuma; ne font srednjovjekovne tapiserije
s vezom jagodica i cvijeća, da se ne uobrazim. Zaista,
moja samoća prestaje zvačati kao cimbal
osluškujući kako je
sama osluškivana
od mene.


Kiša

U prosincu je
umetnuto sjeme pod zemlju (bar toliko
se mogu nadati) i sada
sivilo kiša samo znači
da ono u nevidljivom bubri
ili možda već raspuknuto
susreće mrak svojom nutrinom.
sve su staze natopljene
vlagom, ona izbija i pada
i susreće se na razdjelnici
koju čini siječanj; dobro da je šume.
u šumi sam barem mogla
uputiti pitanje vračari
hoću li ikad uspostaviti mjesto moći (tako sam
to nazvala) no odmahnula je
i rekla da to tek treba
i ona sama. toliko
moje oči vide i razumiju
života
koji se nema s kime
podijeliti za stolom
ni kao sendvič
na izletu
ni kao velika rola
legende koju iščitavamo
u simbolima
i što sam samija
moguće da sam im bliže.
kiša
je tako ženstvena. namreškava
zrcala prirode
kao da pokretom predaje prostor iza rukavskog vela
za sakrivanje lica. znam
da nikom ne bih mogla dokazati
skroz bistar vid
tà tolika su se moja izmijenjala i isprestrašivala pučanstvo.
osjećam se kao da mi je kruna
zakopana negdje pod tvrdim tresetom
u siječnju. i dobro da
postoji šuma. u njoj se
putevi račvaju i gotovo svaka grana
nosi ogranak, život je
negdje zakopan ispod
gubitka
ili osluškuje sjeme
koje se u fazi raspadanja
više ni ne može sjemenom
zvati. još nema
ime.


na pragu

jutros sam uočila nestanak
tamnocrvenih čizmica do gležnja, najljepšeg
što sam imala za koračanje u zimu.
odmah me sjetilo Andersenove Gerde, cipela
koje je dala rijeci
najcrvenijeg što je imala za otisnuće na put.
kom se ne nazire kraj ali sluti
da je starost
gostoprimno oslobođenje od tereta pamćenja.
ukućnici naravno ne znaju ništa
njihove sjajne snažne orbite
se nezavisno vrte uz zvižduk uz moju stazu
rasutih kučina nedokučiva znanja
na čijem pragu spavam
čije kuće održavam
koje mi ponekad utisne zlatnik u pliticu dlana


sjeme

Dva prozirna lista sa sjemenom ludosti
nosio je preko svijeta (osobito noću)
anđeo
i makoliko stajalo nemira prepoznavanje njegova dara
ja sam slijedila
od prvog osluha glasa
od prvog onjuha trzajnog pokreta
od prvog opipa drvenog torza romaničkoga raspela.
listovi
su bili tako stari
— kao prozirnost duše
i srasli za dlanove
koji se nisu nigdje
mogli skrasiti nego bi
iznenada
kretali kao krila
s ruba zagrljajne provalije
i davali se na put.
anđeo
pun uglja s lomača iza mostova koje guta spaljene, hladni plavi plašt
noći koju oko sebe nosi
i ja kao uljez u tajni.
sad
ne palim lučice.
sva je vatra u zemlji zakopana i moje stope napokon imaju noge
koje ne bole.
a oko srca, kad sam gladna, promeškolje se, sasvim predivno ludi,
zlatni orasi
neopazice onomad ugrabljeni
ispod noćnog plašta.


susret sa zvijeri

Nemoj ubiti glasnika
prerušena u neodoljivost
kad se ubrzo pokaže da nosi, kao mula,
uputu da se otputiš na dalek put, ututkanu
pod krilo.
Mnogi neznajuć’ nosimo
otponac
za nabijen kolt drugog, kapsulu omame, požarne
stepenice za spust;
kanalizacija s teškim mirisom i barkom
vodi na jezero kazališnoga podzemlja,
u šupe gladijatorske pripreme pred izlazak
na pijesak
(gdje iz magle i praha izniče vlastita
zvijer, barem troglava —
da te lomi- lomi- lomi –)
Ali, ne ubij
glasnika.
Taj maneken-dječarac s ostacima neznanja, u džepu
nema slutnju.
Povlači se po snovima tražeći svoje mjesto,
razvlači rabljene smotuljke s počecima priče
u koju bi stao.

Ne vodi ga kući
ne dodavaj ga u vodu za kupanje
ne misli da ćeš omekšati zalogaj
vlastita možda-otrovna mesa ako ga dijelite.

Utoni
u zaslužen san prve sljedeće noći,
kad utrneš radosti mjesečine i kućna blaga,
i izgubi ga putem.
Kao igračku, koja,
ma koliko bi sućuti popila s grudnog pojila nije ni bila
tvoja
u svemiru
od pjesme.


Vasilisa

gotovo da je kraj ljeta
najdivnije vrijeme za granicu
gdje ničija zemlja
postaje tvojim nasljedstvom;
dočekuju te
raskriljenih
produžetaka pametna srca carinici
i nekadašnje farizejke umjesto osuda nose
pagode jesenjih plodova
tamne tanjure smokava
i plavi grozd;
tu
u dubu
vratašca su
zlu
ne trebalo;
da je pređeš
no ekvinocij
je uže
koje ti preskače djevojčica
amo-tamo
stopama
na zemlji instinkta
na koju je pad
samo u svjetlost moguć
vlastita zagrljaja
zlatni
orasi se kotrljaju
na razdjelnici među polutkama
tvoja je staza kroz more
i val će
— da ih počešlja —
u pješčanu cjelinu
u glavi koju nosiš svijetli dragocjenost solnih zrna.
i do granice pogleda doista — nema rane na koju bi ih posula.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: