***
Moja se ljubav širila zemljom
kao sovjetski stanovi
U jedan si najzad uselio
ali kroz njegov kuhinjski prozor nisi prestao
motriti vrane što u pirueti ulijeću u nebo
na ostakljenom pročelju banke
***
Pod zastavom ambasade ogrću se tvojom kožom
veleposlanici kao satiri u jednoj trajnoj veljači
O tebi ne znaju ništa osim da si
prvo poslijeratno proljeće nad istočnim morem
cvjetni geler iz utrobe majke
zbog kojega hodaju nabreklih plavih šarenica
po ovoj zemlji u kojoj su sve oči mulj
ali topao i siguran
pour
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
B. Maruna
Mnogo je lakše nego tebe
voljeti radnike u ciglani
zanositi se sitno zidanim ogradama obiteljskih kuća
žmireći raspoznavati stupanj pečenosti gline
kao nedjeljnog biskvita koji još šumi
Ništa od svega ne bi se dogodilo
da nisi zavrtao crne rukave i izdavao se
za pomoćnog radnika novog postrojenja
Mnogo je ljepše bilo dok si nosio vreće cementa
dok je šećer u kući bio sumnjiv
dok su dlanovi bili tamni rebrasti crijep
Sada kada si visoko na gredama
više ne govorimo jednosložno
izvikuješ nove riječi
šuplje blokove
zatim su se dugo smijali
a ja bez zrcala bez izloga bez prozora automobila
u kojem bi se moglo ogledati
ako je bura razmjestila moje posloženo lice
ako je prelomila Kupidov luk o kamene koševe
preostao je samo duboki tanjur donje usne
s ječmenim riječima natopljenim vodom
svaka mi drskost ispadne plačljivo
U novom kupaćem kostimu
u žutoj haljini
čekala sam prijevoz do Budve
do Budve je nekoliko sati
do Budve ćemo unatoč vjetru
na obalu ćemo prijepodne iz mora nikada
Rekao je: drži me
za jestivu riječ kao prsti otopljen sladoled
Zatim se na želudac spustila noć
zatim su se u gradu upalila svjetla
zatim su se dugo smijali
krajem svibnja
Najprije deset truba svira deset sekundi
zatim se čuje meko dvometarsko platno na sjeverozapadnom vjetru
pa krckanje vrata ukočenog stjegonoše
U idućoj bitci neću biti tajnica
viče glasnik udaljujući se na konju
konj je također glazbeno potkovan
potom tromboni i bubnjevi i zadržavanje daha
Potom konobar ispusti tacnu
i tvoja ruka uzima mobitel
po kojemu korača Napoleonka u visokim čizmama
Njezin poziv ulazi u mene kao orkestar u lokalni dućan
kao Eroica između džema i papirne konfekcije
Užurban si poput devetnaestoljetnog Dubrovnika
naivan kao otvorena vrata i solidno tlo
više ne mogu k tebi
nisi republika
putovanja
Što se dogodilo na autobusnom stajalištu
i zašto je promet preusmjeren?
Ja o tome ne znam ništa
Na ovom ugibalištu
stvrdnuo se snijeg u glatki jang pod leđima i
stupnjevi su izišli iz prstiju u zemlju za visibabe
moji stupnjevi i životnost bež kože
Ova je zima donijela u sebi
zeleni sirup u sferičnoj opni
Lebdi nad benzinskom to čije rastvaranje čekamo
moguće zgusnuto ljeto iz kojega će iscuriti vrela mentol mora
Svaka riječ koju izgovorim smrzne se pocrni i zaspi
u dalekom krevetu i dubokoj starosti
Imena koja se više ne daju ugrijati grlom
I ti nestaješ negdje iza granice
kada te izustim trese se tvoje š i njegova je odbjegla vrana
već kljunom probila kuglu nad slijepim okom
Iz nje pada ukapljeni miris tvoga potiljka –
debeli sloj prašine zagrijan na plinskoj peći
susjedstvo
Čini se
u prošlom životu bila je blatobran stražnjeg kotača
Danas s prozora gleda njegov bicikl naslonjen
na kovanu ogradu kuće jedne nutricionistice
Zatim ukrade kacigu s volana
i u nju plače uske
aerodinamične suze
nemogući predjeli
Raj – ona stoji
na prstima desne noge
u zdjelici vage za brašno i orahe
Kazaljka ne hita ne titra
šuti usmjerena u nula u negram
O kada bi se pomaknula lijevo
pola kile ispod ničega
on bi se vratio
sigurno bi
*Ilustracija: Danijel Žeželj (dzezelj.com)
Monika Herceg 
Leave a Reply