Voda

Postoje fotografije gdje sa zaštitom na napuhavanje, leptirićima i pojasom, da se ne utopim, poziram majci kao dokaz kako smo i mi vidjeli to slano prostranstvo. Čak jednom u cijelom našem obiteljskom životu. Kad smo putovali na otok, koji majka ponekad naziva Hvar, a ponekad Brač, brat je cijelim putem povraćao. Brodom se zgušnjavao nepodnošljivi miris ribljih iznutrica.
 
Majka je u more ulazila samo do koljena. Kratko bi se s nama igrala u plićaku, a onda se povlačila u sigurnost ručnika prostrtog na kamenju.
 
Otac je svaki dan koji smo provodili na plaži donosio školjke. Često je uranjao s malim džepnim nožićem kako bi ih skidao s mola. Skupljali smo ih čak i po plaži. Najviše je bilo različitih prstaca i morskih puževa. Majka je radila ukrase od njih. Izrezivala je slike životinja iz starog kalendara i radila im okvire od ljuštura. Tako u našem dnevnom boravku morsko obrubljeni stoje jeleni u snijegu i ostala divljač.
 
*
 
Sve što se o istini može reći uzidano je u jezik i stalno je u pokretu kroz riječ. Istina je koncept o kojem je moguće razgovarati, ali se, duboko u ciglama okusnih pupoljaka i brzo zacjeljujućeg mesa, ne može potpuno spoznati. Kad izađe iz unutrašnje industrije ljudskog bića, istina poprimi njegov okus, miris, samoću. Moja istina uvijek dolazi mokra, netom izašla iz vode koja se prostire u nedogled kada god sanjam. Najveći strah koji imam oduvijek je od utapanja.
 
-Nemoj još dugo, otpast će ti koža.
 
Zapravo, smežurat će mi se prsti i kroz njih će vrelo ljeto doći do grla i jezika. Istina uljuljana u srpanj najopasnija je istina. Otkako smo u novoj kući napokon upoznali jezero zatočeno u keramičku kadu, ostajali smo se kupati što dulje, nadoknađujući tako godine u kojima voda nije intimno poznavala naše tijelo. Ulazili smo u vodu kao da nas može popraviti, razmjestiti naše godine u nova, čista tijela kojima je obećana ista takva budućnost. Voda bi olakšala glavu, kao da je imala mogućnost na trenutak maknuti čovjeka iz ostatka dana, tih desetak minuta, ili dulje, ako bih se zadnja kupala. O vodi se moglo, ali o siromaštvu se nije imalo puno za reći. Sramili smo ga se i bilo je bezvodno.
 
*
 
Prije putovanja na more kupovale smo kupaće na placu. Majka i ja. Kopale smo po hrpi rabljene robe dok ih nismo pronašle. Njen je bio kričave roze boje, sa zelenim i bijelim crtama. Moj je bio plavi, s dupinima.
 
Kad smo se vratili na selo, kraj česme smo postavili kadu koju ja otac donio vidjevši je bačenu kraj ceste. Bila je razbijena na nekim mjestima, ali nije bila šuplja. Ljeti smo je braća i ja punili ujutro i puštali da sunce grije vodu do kasnog popodneva, a onda se kupali unutra igrajući se kao da smo na nekoj dalekoj obali.
 
Kad bismo završili, majka bi obukla svoj rozi kupaći i legla u već zamućenu vodu. Glavu bi svako malo stavila pod vodu vježbajući zadržavanje daha. Tako je dočekivala presvlačenje dana u sumrak dok joj svi prsti ne bi postali smežurani. Prije nego bi pala noć, vodu iz kade nosila je u kantama do bašte i njome zalijevala paradajz i krastavce.
 
*
 
Osjeća li se tijelo slobodno u vodi jer se milijarde godina nataloženih u genima napokon oglase kad osjete tekućinu? Sjeti li se tad voda u nama, tih gotovo dvije trećine nas, kako je bila dio većega, kako je pripadala dubini koju mi ne možemo pojmiti? Ali voda u nama može; voda u nama sjeti se čak i plime i oseke, osjeti gravitaciju Mjeseca. Voda u nama pamti kako je biti dio većeg, kako je potreban mir dubine ponekad.
 
Nikad u životu nisam lagala. Bojala sam se laži jer su mi se činile netopive. Laž, od svih mogućih riječi, učinila je moj život neprilagođenim jer sam se bojala da će zapeti u krvotoku, stvoriti ugrušak od kojeg ću umrijeti kad dođe do srca. Baš kao i moj otac.
 
*
 
Istina je da je bio četvrtak kada je umro.
 
Rani rujan i dalje je vukao ljeto u rukavima i sipao žestoko sunce na tjeme kuća, hladnije je bilo jedino jutrom i tad se moglo osjetiti da jesen, mada je ljeto bilo žilavo i ukorijenjeno u zrak, polako uvlači svoje prste u dane. Kad bi u jednom trenu došla naglo kao sudar na cesti, prvo bismo se obranili dotad neprirodno toplom odjećom, upali bismo u deblje jakne potpuno nesvjesni što se dogodilo. Onda bi započelo pomirenje i gubljenje pamćenja, strah bi isprale mirne, još uvijek tople kiše i mi bismo se počeli osjećati ugodno u sveopćem umiranju, sami polako uranjajući u sebe. Dok smo bili još u čahurama djece ponirali smo u sebe pomalo smiješno i nespretno, kao mladunčad stoke koja prvi puta izlazi iz maternice, spremni stati sami na noge, ali i dalje nestabilni na njima.
 
 
O batinama nismo puno mislili. Činilo nam se da su one neodjeljive od odrastanja.
 
*
 
Najbliže smo moru bili kada smo gledali zečeve i jelene uokvirene školjkama. Njihova prisutnost bila je skoro utješna, činila nas je povremeno nalik ljudima koje smo vidjeli na tom ljetovanju, za koje smo bili sigurni da svake godine odlaze odmoriti na obalu. Nasmiješene obitelji čije majke nisu imale dlake pod pazusima. Oni nisu govorili djeci da pišaju u vodu kada im je sila.
Oni su se smješkali kao što se smješkaju svi ljudi koji ne nose strah zakačen na jezik.
 
U jednoj ladici velike komode u dnevnom boravku stoje neke stvari koje majka čuva mada mnoge od njih nije koristila godinama. Među njima su i leptirići za plivanje od tog jedinog ljetovanja. Kao djeca smo ih znali napuhati pa se igrati s njima, moje barbike tako bi dobile novi zračni krevet. Ponekad smo ih napuhivali i stavili na ruke samo da se pokušamo sjetiti kako je to bilo osjećati more posvuda oko sebe. Nosili smo ih i u kadu ljeti.
 
Brat je tada bio malen toliko da je more pamtio samo po fotografijama, ali ja sam ponekad, kada bih s napuhanim leptirićima zamahala zrakom rukama zatvorenih očiju, mogla osjetiti da to što prska nije mutna voda u već hrđom nagriženoj kadi, nego ukapljena sol i nebo koje se nasoljeno spušta do njega kao dijete niz tobogan.
 
*
 
Nakon očeve smrti, nije se više imalo što oprati. Majčine masnice upale su duboko u kosti, a njena istina utonula je s njima. Ono što je ostalo na površini lica s godinama se mijenjalo u priču koja je pomogla njoj, i nama da se pomičemo dalje. U njenim pričama, ljudi koje smo poznavali postajali su bolji, mjesta ljepša, a svake godine dodala bi još jedno ljetovanje na ono naše. S vremenom, naše je djetinjstvo postalo mjesto na kojem smo voljeli biti slušajući je. Kako govori o našem ocu koji nas uči svake godine plivati strpljiv kao slana voda. Kako posjećujemo sve otoke kojih se sjetimo i kako se volimo voziti brodom. Kako jedemo ribu, a majka se kupa s nama. Najviše je voljela plutati na površini. Kaže da ju je otac tome naučio; kako da mirno leži i pusti slanoj vodi da njeno tijelo drži iznad i ne da mu ne potone.
 
Kadu su odnijeli sa starim željezom.
Potajice sam im dala i okvire sa školjkama, da me ne utopi more koje je ostalo u njima.
 
 
 

Ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s