Marija Dejanović, Dobrota razdvaja dan i noć

Za mene, koja je odlučila ostati tamo

Postoji osoba koja je postupila drugačije
živi mojim životom uvjerena da je njezin
i da su ostali životi tuđi

Sjedi na kauču s kojeg sam ustala
onog jutra kad sam pošla na avion
i piše moju knjigu –
– svakako ne ovu

U jednom je trenutku trebalo odabrati
između navike i potrebe
sebe i sebe

Presudile su
tvoje tamne oči
rasplamsane propuhom sobe
u kojoj je netko otvorio vrata i prozore

Oči – dva kamina
u koja sam sretno uskočila

Statične i pokretne
kao stolica za ljuljanje

*
Nekad nazove moje prijateljice
govore joj meni nepoznate tajne
planira s njima kratke izlete
na mjesta na kojima nisam bila

proljetno čišćenje, kavu i kolače u susjedstvu
mnogi od tih planova doista se ostvare

Nema dvije bijele mačke
jer misli da preferira pse

Njihova odanost, u teoriji
umanjuje njezin strah od napuštanja

Jednom će okupiti sve moje prijateljice
i one će se međusobno upoznati

Neće to biti na dan mojeg odlaska

Kad se taj ljupki čopor formira
napokon će biti spremna
posvojiti psa

*
Kako je lijepa njena samoća
kad se promatra

Nesvjesna je sebe
zato je nepokolebljiva

*
Ne znam kako
ili kad
ali jednoga dana

pokucat ću na njezina vrata
ili ona na moja

Ti ćeš otvoriti

Pitat ćeš me gdje sam bila

Ključ

U ljubavi je sve naopako
Prekinuti znači započeti
a otići – doći

U četvrtak doći k sebi:
prešamarati se i zagrliti
Stjerati samu sebe u kut

Nešto se čudno u grlu događa
izlegla se malena riječ

Ključ je svega ovoga
moja ključna kost
i tvoja ključanica

U srijedu je rekao za tvoju kuću
poklanjam ti nešto da te podsjeća na mene
i pružio mi kutiju za nakit svezanu užetom
na užetu je bio ključ od stana

Nisam htjela uzeti taj ključ pa me naučio
kako da provalim u njegov stan
koristeći kreditnu karticu

Stavila sam ipak lančić oko vrata
– naopako, da me ne opljačkaju –
i otišla u dugačku šetnju

Bio je četvrtak, toplo predvečerje

Bila je lijepa ta večer prisebnosti

U petak sam ujutro promijenila bravu
da pristaje njegovom ključu


Neko će vrijeme čekati

U kući lijepe gospođe
sapun i rakija nastali su od iste biljke
Dala ti je nešto protiv migrene, ali to si izgubio
Kasnije smo se vozili kao da smo prsti jedne ruke
koji prolaze kroz visoku, žutu travu

Desert od latica napravila je od ruža iz svog vrta
Rekla je da ne jede slatko
i poslužila ga u malim posudama iz Maroka

Lijeva ti je ruka na volanu
desna uzima moju i stavlja je na mjenjač
kažeš želiš li da te naučim voziti

Dalekovodni stupovi pokraj ceste
smjenjuju se sve brže i brže

Rekla je čovjek je rođen sam
ipak sam jednom imala muža
Dok nam pokazuje presvlake za kauč
koje je donijela iz Etiopije, sunce se prelama
na tamnocrvenim naborima

Kuća joj je lijepa kao muzej

Sad ti je ruka na mom bedru
kažem nemoj se sa mnom šaliti
Ako me ti budeš ičemu učio
netko će ozbiljno stradati

Zamislim je u baldahinu
kako pruža ruku van
a vani nema nikoga

Uskoro ide u Pariz
svi će prijevoznici tog dana štrajkati
pa će putnici ostati na aerodromu

Neko će vrijeme čekati da stignu
kamo su krenuli
to će im se vrijeme činiti vječnim
ali neće to biti

Koža na tvom vratu je mirisna

Kad se dotakne donjom usnom
udubi se

Ne gledaj u mene, gledaj pred sebe

Sve se ceste savijaju pred nama
stopljene u dugačku, žutu zraku

Pramen

Izašla je šuma, listopadna
iz pramena kose kad sam ga odrezala
otpustilo se sitno lišće iz proreza

U snu mi kažeš najljepše riječi
kojih se ujutro ne sjećaš

Nešto poput želio bih da mi se kičma spoji
s linijom koja razdvaja more i kopno
i da mi koža postane plaža

Da umjesto sunca, ti po meni hodaš

Ili sam to sanjala, a ti si bio budan
gledao me kako se smiješim u snu

Uzela sam škare i stavila ih u tvoju ruku

Nikada nije bilo ničega osim tebe

Gledao si me kako se u snu
tvojom rukom šišam

Pramen kose između dva ruba škara
moj jezik između tvojih usana

Pramen zlatne kose pao je na parket

Dok ležim na tvojim leđima
imam težinu sunca

Ana Brnardić, iz zbirke Vuk i breza (1)

Mahler

Slušaj, slušaj, rekao je. Da bi čula,
moraš tijelo umotati u listove gorkog bilja.
Tako ćeš ispariti do uha, i u čaške ću ti uliti
malo crnog Mahlera.
Govorio je nebuloze u drhtavo kofeinsko jutro,
u stanu u predgrađu
od rozih kauča i fotelja, staklenog stolića i vitrine,
nujnih hrptova knjiga, tople ružine vodice
u kupaonskom ormariću.
Vijorila sam stanom
omotana gorkim listovima,
obilazila oglodane kosti kobnih ljubavi,
svaki dan u podne zaključavala
sobe Modrobradog.
Roditelji su obložili stan
zlatom i pamučnim orhidejama
i utekli mahnitom sinu.
Napušten, modrjeo je u hladnim travama
na rubu grada, a zatim stopalima
teškim od neprobavljenog djetinjstva
gol zagazio u vodu, u razuzdani ocean,
ususret Americi.
Zašto je takvu raskoš muzike u sebi
tiještio kamenom za kiseljenje?
Zašto je u sebi umjesto tropskog vrta njegovao
šutljivu crnu kutiju? Ne znam,
kaže plaha kokoš mojim glasom.
Pernata i blijeda, bez kljuna,
stopalima od vate hodala sam sobama stana
i tražila izlaz iz te gorke muzičke škole.
Slušaj, rekao je iza oceana,
i u telefonsku žlicu ukapao
široku noćnu pustinju stanovite simfonije.
Ona je modra, i možda ti se posreći,
rekao je. Izlaz je s one strane.

Enigma

Jasno mi je da je ovaj glazbenik
nastao od drvenih rašlji u zimskoj Odessi.
I kad je trebalo koraknuti naprijed,
u vodu, nikad više nije bio cijel.
Ostale su drvene mrzle rašlje.
Nije kriv. Ni majka koja se previše uživjela
u vlastiti život i zaboravila razvezati rubac.
Ni otac iz Beča koji je zelene tipke
odlijepio s čela i prsa
i na njihovo klavirsko mjesto nije imao što staviti.
Ni oblutci nisu pomogli ni mlaka plavet snijega
da dozrije mladić kojemu su svi zahvaljivali
onda, i iza smrti.
Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti.
Srušen je zvonik, drugi, trideset treći,
ali ipak dostaje ih za vođin pogreb.
Mladić ih je vratio načas na mjesto da bi te zime
Moskva ronila u kitu, plava, crvena.
Jutro poslije došle su devedesete i on je još živ,
pleten, od sive staračke vune.
Sjedi za stolom na koji postavljam,
da prekinem šutnju drveta,
olovku i papir: možda se prsti pomaknu,
možda drvo.

 

Jednorog

Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom:
zakopanom u šumi: evo, maleni darak.
Kad je izgovorila: nesta šume Striborove,
iz kamena potekla je, guja, i rat je tiho zašumio
u visokom lišću. Nije bučio,
šumio je gustom bujicom krvi
koja je zapela u srcu i bubrila
dok se šuma nije iznova izdigla
iz djevojačkih ramena
na koja slijetale su sitne ptice, ravnodušne
na plavet mahovine,
služavke ostarjelim djevojkama.
U poruku je upisala: čekaj
dok se tijelo ne dovrši
i nestat će iznova šume, rat će biti
kao plaho slijeganje,
morat ću sve iznova zapisati, kao da se svega
moram sjetiti, iz magle još samo izvlačiti
polagana lica
paprat ptičjih otisaka.
Lagano se tijelo dovršava: prve su bile johe,
za njima vrbe i oskoruše,
kiša je tulila kroz debelo i raskvašeno granje
a mi smo zamalo propale u dub
od smijeha.

Prije zime

Dakle te večeri u parku
kad sam načas bila vrana u masnom kaputu
pod kojim sam nosila tebe, još manju pticu
i zabadala pogledom crne grane
u ionako crno nebo
i ranije, jutrom u parku
jer sam dugo gladila
plišanu koru breze da iz nje izađe
nešto nerazgovijetno i divlje,
mlijeko ili zvonce
nanjušio nas je snijeg.
Tebe, jer si tek došla i sve oko tebe bliješti.
I tek zatim kapi
koje vukle smo za sobom kao kišnu tintu
i zaštitničko oko na mom vranjem tijelu
i tebe, pticu na mom srcu
i trenutak poslije, i grane koje plutaju na nebu
dok se večer zatvara
po drugim šavovima nego jučer
nanjušio nas je snijeg.
Jer sam u kaputu nosila svježinu,
još ne pitomu, kože i obrva, tekuć svemir,
čas ježa, čas ribu, čas paprenu metvicu –
a ti si disala brzo i plitko,
drveće je nježno silazilo da te omiriši
prije zime, prije slijetanja
velikih, masnih ptica.
Hodale smo ispred snijega,
svečana tijela iznutra obloženog vunom
svih prvih klavirskih koncerata.
I za nama plašt
tamnoplavog neba s crnom čipkom
od rijetkog, napuštenog granja.

Sitne smrti


glasno dišemo zbog nesnosne sparine

spavajući u istoj sobi

tjeskoba je teža od zraka

ispuni prostor poput ugljičnog dioksida

pa se pogušimo u košmaru

u očevom se snu koti praznina

kao zlatice na krumpiru

dok u potpunosti ne unište nasade

svako malo nakašlje se

poput mačka koji izbacuje

klupko dlaka

brat škrguće zubima

majka je nepomična

stisnutih usnica

nalik na sliku gospe kojoj se moli

nekad se nagnem nad njeno lice

da provjerim diše li



osluškujem i

kako prerastamo već tijesne cipele

kako nam tamni kosa

i troši se hrskavica dok trčimo

vani izgara atmosfera

a u nama gore dječja tijela

kao rođendanske svjećice

dovoljno brzo da se ujutro

ne sjećamo



14870_691319380909569_1672715771_n