Jana Prević Finderle, nove pjesme

radimo predstave
s veseljem
iza zastora od starih plahti
čekamo da odrasli popune
sve drvene kuhinjske stolice
pa punim plućima pjevamo,
plešemo svoje dječje plesove
 
 
godinama kasnije zaljubljujem se
u čovjeka koji voli knjige
i dok ležimo on mi govori
o plakatima na našoj kapiji
kojima smo zvale u kazalište,
kako je skoro ušao
u pogrešnom trenutku u moj život
 
 
 


 
deda nepokretan
godinama leži u krevetu
uz njega je drveni brod
mi unuci ga mjerkamo
znamo da nije za igru
 
malo sam veća
on me pušta da u tišini
sjedeći uz njegov krevet
brišem višegodišnju prašinu
sa skorenih jedara
 
par dana pred smrt
poklanja mi ga
brod, usidren u mom novom domu
mjerkaju ga moja djeca
znaju da nije za igru
 
ponekad mislim da sam ga
dobila na prijevaru
jer sam najduže mogla
sjediti u tišini
 
 


 

zečevi

 
 
dobile smo ta dva meka zečića
sestra i ja
dale im imena i brale maslačak
 
kada sam došavši iz škole
ugledala kako moj
oderan
visi s garaže
grlo mi je začepila gruda
 
ne znam je li to bila tuga ili bijes
kolcem sam umlatila
onog drugog zeca
kao da jedna smrt može olakšati drugu
 
 

 
 
kuća je dobila krov
stari plinski šporet
i dva metalna vojna kreveta
 
u njima se promrzle
grijemo poslije sanjkanja
dok mama peče krumpire.
to je dovoljno
da kuća postane dom
 
 

 
rat mi je raspolovio život
na prije i poslije
zajedno s prvom menstruacijom
u tuđoj kući
kauču, dnevnom boravku
 
ostalo je to djetinje prije
podcrtano ženskom krvlju
i ovo poslije što curi u sada
sa zauvijek skrivenim ožiljkom
 
 
 

 
dok topli vjetar
navlači oblake
ove neobično otužne jeseni
on umire sam
 
njegove ptice
puštene
zbunjeno šćućurene na prozoru
ne znaju što sa slobodom

Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek