Anita Pajević, iz Perlinovog šuma

report u repeat

bazenom plutaju rajčice. u svakoj od njih zatisnut
otvarač za konzerve. rečenice su od prijedloga.
sok od rajčice. kao, sad sam crvena. sobe u kojima
živimo obložene su teškim kitovim jezikom.
ostavljamo starce na mjesečini i nalijevamo im
vodu u tanjure. thom yorke će iz automobila
skupljati zvuk pulsara za novu ploču dok ja tresem
mjesec na vlažnom sjedalu. kožu su mi izblajhali
ljubičasto. nije to on napravio. samo mi se skupilo.
kapilare pucaju od pothlađenosti. sinoć su izgubili
tetu veru iz staračkog doma. pobjegla je jer su
joj krali banane iz noćnog ormara. s hodalicom
i cekerom preostalih banana. vera je od tableta
dobila algu u stomaku. sad dubokim disanjem
pali peći gradskih siromaha. pisat ću japanskoj
ambasadi. zabranjeno je pjevati punih usta vode.
mostarom. ovom i onom stranom.

 

NGC 77891

žarulje rastegnute u wagashi
upaljeno lijevo plućno krilo
četrdesetpet
ono ružno mjesto za dočekati vijest
oca su našli u cipelama na vezice
plavom vunenom puloveru i s
dvije naše lizalice u rasparanom džepu

faktori nježnosti

zalijevala sam jutros prozore u kući
i spojila sve produžne kablove na jedan
i spavala s podignutim koljenom
usnula polja puna malih skakavaca
oguljeno krzno srušilo me na cestu
i odvuklo u brlog i obuklo šlapice i odvelo u zoo
tamo su medvjedicu kotrljali po kavezu kao kliker
šapama je gnječila modre oči i tražila suosjećanje
i bili smo ljudi, a ona zvijer
i bili smo veća zvijer od zvijeri
udarit ću u mislima vjetar i pincetom iz zemlje
izvući guju
neću više čekati da se otkriješ ispod toga krzna
da u povrtnjaku prostreš svoj identitet pred nas
neki glasovi, dok ih slušaš, mnogo su mekši s
mrežastih zvučnika
a svako strpljenje i svaki čovjek jednako ne ozdravlja

Vanda Mikšić

mi smo kuća i začepilo se

 

u zidu je izvan dosega je

voda dotječe ne otječe

ni sajla ni vakuum ni kiselina

škrguću alarmi za poplavu

pa sve niz naše oči daj kućo

opusti se diši duboko

iz trbuha više se kreći raskreči

tiskaj da se oslobode čakre

vadičepom otvorit ćemo te

dragocjenu butelju daj kućo

ili pozvati majstore da ruknu

najžešći zračni mlaz da izleti sav

začahureni slijepljeni skoreni

trulež da izvjetri smrad

uske su to cijevi pa lako cvile

previše je tu za gatanje mrvica

zagorene masnoće taloga kave

daj kućo poduzmi nam nešto

dok sjedimo od mozganja

zjenice nam šeću lijevo-desno

a hipokampus pluta u ljubavi

Ivan Šunjić: Literarni teleidoskop

Andrijana Kos Lajtman književna je teoretičarka, pjesnikinja i sveučilišna profesorica književnosti. Dok je u svom znanstvenom radu (Autobiografski diskurs djetinjstva, Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze te brojne studije, kritike i ogledi o suvremenoj književnosti) ponajviše okrenuta prozi, kao književnica afirmirala se dvjema stihozbirkama (Jutarnji laureat, Lunule). Njezina peta knjiga, ujedno i treći književni ostvaraj, od prethodnica se razlikuje žanrovskom neuhvatljivošću i hibridnošću. Riječ je o zbirci poetsko-proznih tekstova okupljenih pod naslovom Teleidoskop (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2018.).

Na strukturnu specifičnost ovog hibridnog pisma upućuje sam naslovni motiv. Slika predmeta gledanog kroz objektiv teleidoskopa, instrumenta za razonodu oka s konveksnom lećom na kraju i pod različitim kutovima postavljenim zrcalima u sredini, izokreće se i umnogostručuje, a okretanjem cijevi objekti se miješaju i stvaraju raznolike formacije. Tom je vizualnom igrom – čiji se učinak ostvaruje dinamikom i slijedom dojmova – predočiv autoričin način rotiranja svega što semiotičkom optikom zahvaća iz vanjskog ili unutarnjeg svijeta. Misao i emocija, pojam i slika, konkretno i apstraktno, refleksivno i asocijativno smjenjuju se i stapaju u prožimanju proznog i pjesničkog iskaznog modusa.

Zbirka je sastavljena od sedamnaest tekstova: „Prolog: u zemlji tišine“, „Noćurci“, „Skladišta“, „Pahulja, zaključanost“, „Teleidoskop“, „Koža, opne“, „Elipse“, „Krpice“, „Ne(is)kazivosti“, „Spokoj“, „Zaborav“, „Tragovi“, „Granice“, „Ruševine, telomere“, „Tamna klepsidra“, „U mraku šarenice“, „Epilog: plavi i crveni makovi ili mogućnost zaborava“. Već je iz sadržaja razvidna zaokruženost cjeline formirane oko nekolicine tematskih i motivskih sklopova. Kruženja iskaznoga subjekta – usmjeravana uzajamnošću pročitanog i iskustvenog – odvijaju se oko pojedinačnog i općeg, bliskog i udaljenog, prisutnog i odsutnog, oko onoga što je na granicama iskazivosti.

Djeliće predmetnog univerzuma koje provlači kroz leću svoga literarnog teleidoskopa autorica lomi pod različitim diskursnim kutovima – teorijskim, lirskim, dnevničkim, enciklopedijskim, anegdotalnim, putopisnim… Sa svakom promjenom stupnja dolazi do zamućivanja, multipliciranja, kristaliziranja. Pa čak i unutar jednog tekstnog segmenta, kada se, primjerice, esejistička kontemplacija pretvori u pjesmu, a vezani govor prelomi u stihove.

Pisanje Andrijane Kos Lajtman koncentrira se na nekoliko hipostatičnih točaka. Oko usamljenosti, ljubavi, pamćenja, straha, (ne)smisla, vremena, zaborava, smrti, jezika i tišine polidiskurzivno se kreće slijedeći poticajna strujanja iz dvaju smjerova – iščitavane literature kao i spoljašnje stvarnosti. Nije slučajno da se u „Prologu“ započinje upravo onim što dolazi spolja, utiscima drugih koji pri svakodnevnim susretima ili s fotografija očitavaju vedrinu i optimizam iskaznoga subjekta, potvrđenim i rezultatom bezazlenog testa ličnosti čiji se algoritamski izračun temelji na samoreprezentaciji unutar virtualnih društvenih okupljališta. Tako će pogled u značenjsku pustoš iza personifikacijom oživljenog pridjeva predstavljati pogled u ispraznost sadašnjice i njezinih manifestacija sreće: „na zaslonu se, velim slovima napisana, pojavila magična / riječ: HAPPY! / Pa gledam ja u HAPPY, i HAPPY gleda u mene. / Kao u Zemlji Čuda.“ Komplimenti o radosti približit će se prigovorima o ozbiljnosti i tuzi koje bi iskaznome subjektu kao djevojčici upućivali odrasli promašujući realitet njezina nevidljivog, ali postojećeg „prebivališta ispod površine“.

Teleidoskopska vizura Andrijane Kos Lajtman podrazumijeva dubinsku uronjenost u okolni svijet, privučenost njegovim svjetlinama, ali i primicanje onomu što dolazi iz tamni(ji)h kutova. Čini se da subjektov perceptivni obzor ponajviše opterećuju događaji i pojavnosti koji otvaraju ambise življenja i postojanja. Slučaj majke koja se s djetetom u automobilu svojevoljno odvezla u rijeku ili srednjoškolskog profesora koji je nožem nasrnuo na novorođene sinove blizance s crnokroničnih se stranica prepisuju u novu tekstualnu okolinu. Pritom se dijaristički zapis nakalemljuje repetitivnim poetskim upitom („Zagrle li majke sinove, prije nego skupa zarone?“), a posve dokumentaristički začudnom asocijacijom, iznenađujućom slučajnošću („Danas, 22. veljače 2017., rođendan je Danila Kiša; da je / živ, imao bi 82 godine. / Danas, 22. veljače 2017., mali Danilo iz Štrpca, da je živ, / imao bi 42 dana.“). U zapitanosti nad svime „čemu ne znamo korijenje“ poseže se za saznanjima iz drugih disciplina, biološkim i antropološkim izvorima, akribično se navode natuknice o naravi životinja i ljudi, izdvajaju trenuci iznenadnog izokretanja kategorija ljudskog i životinjskog: „Kao kada moj maltezer, shvativši da je u igri bio pregrub / (jer tobože glasno zajaučem), kao munjom opržen skoči / pa mi liže obraze, usta, uho. Nitko ga tome nije učio. / Psi znaju čime se anestezira bol. / Ljudi znaju čime se.“

Tematizacija fenomena neizmjerne misaone težine ne proizlazi samo iz situacija distanciranog promatranja, već je potiče i subjektova izravna, emotivna involviranost. Bilježe se bolne posjete baki oboljeloj od Alzheimerove bolesti, osuđenoj na stalno zaboravljanje najbližih, potom i jedan nelagodan, gotovo nevjerojatan događaj s fakultetske nastave – studentica nije znala godine početka i kraja Drugog svjetskog rata – koji je promišljanje zaborava usmjerio na promišljanje o „crnim rupama“ kulture i civilizacije: „Moj početni šok vrlo brzo je zamijenila ljutnja – ne na konkretnu studenticu, nego na sustav koji dopušta da se takve stvari događaju, upakirava ozonske rupe u projekciju vlastite budućnosti“. Televizijska reportaža o narodnim običajima za Badnju večer u nekom pravoslavnom selu, istovjetnim i neistovremenim s katoličkim, činjenica da je datum proslave Božića određen u 4. stoljeću kako bi se zatro trag rimskom prazniku rođenja boga Sunca, izaziva spoznajni bljesak sadržan u metaforičkoj definiciji: „Zaborav. Je glad. Za novim. / Kao mora, uroborosni krug.“

Metaforika tame klepsidre ukazuje na mračni aspekt vremenitosti. Protjecanje vremena boji se zemljanim tonovima: ono opominje borama na majčinu licu („Njezina tvrdost moja je ispucala crnica / Krivudavi usjeci propuštenog.“), obremenjuje neprekidnim taloženjem („Mjeri li se ljubav količinom zemlje nataloženom oko jetre?“), sviješću o krtosti tijela i duha („Urušavanje je uvijek urušavanje sebe, u sebe. Mrvljenje. […] Tijelo je zemlja, duh je pijesak. / Tijelo ima bore i ožiljke. Duh ima dine i godove.“). Otuda fasciniranost ruševinama, ostacima, tragovima – dojmljiva je razglednica s putovanja u antičku pokrajinu Kapadokiju koja postaje svojevrsna mentalna predstava. Vrijeme je „neshvatljiva subjektivnost“, ne može se požuriti i kao kredu troši želju koja uvijek čeka ispred, neosvojivo je i ne može ga se „razdrobiti u zrnca“, prosuti „u svim bojama“, pokupiti u „mali pješčanik“ i darovati „kao jabuku“, kao apsolutni ljubavni dar. Možda ga je moguće zaustaviti tek u pisanju, svođenju na „grafitni trag, olovo, crnilo“. Ipak, ruka kasni za mišlju i stalna je čežnja za prelaženjem granica vlastitog medija. Zato se apostrofira izvedbeni čin sa svojom tvrdoglavom „repetitivnošću samorađanja“, jedinstven u stvaranju vremena bez vremena, kako to spoznaje kazališnim radom oplemenjena književnica Hélène Cixous (In October 1991…). Ovdje se slično konstatira kada se kaže da jedino kazalište: „Uvijek iznova amnestira sebe, od sebe. Sada. Sada. Sada. Sada.“

Očita je i naklonost prema likovnosti, osobito u dijelovima prožetim motivom svjetlosti – koja „ne poznaje vrijeme“. Takav je fragment o poznatom impresionističkom ostvaraju, jedan od ljepših u svojoj cijelosti, gdje se refleksija o efektu svjetla pretapa u poetsku konstataciju o bolnoj iluminaciji razlomljenog stakla naše nutrine: „Ako dugo gledaš u crnu plohu, nakon nekog vremena / učinit će ti se da je u njezinom središtu bijeli krug. // Ako dovoljno dugo gledaš u svijetle podloge / kontekstualizirane difuznim raspršenjem svjetla, učinit će / ti se bijelima. Tako se, recimo, haljina žene na Monetovoj / slici Žena sa suncobranom čini bijelom, iako je zapravo / naslikana plavim tonovima. // Ako nosiš pukotinu u sebi, svjetlost će u tebi lijepiti vitraj, / i to će ponekad boljeti.“

Iskazni je subjekt posebno zaokupljen smrću kao nikad spoznatljivom, nikad mislivom fenomenu pred čijim prizorima „jezik odrveni“. Opet se utječe referencama – o starogrčkom ritualu puštanja mrtvih iz grobova, o imenovanjima smrti u arhaičnim vokabularima, o ubilačkom svojstvu čovjeka, o ratu i zarobljeništvu kao stanjima navikavanja na stalnost smrti. Nad njom ne iščezava ontološki upitnik, razmišlja se o njezinoj prirodi, citiraju se stihovi Darka Cvijetića o prirodnoj smrti koja, rekla bi Simone de Beauvoir (Une mort très douce), ne postoji jer uvijek umiremo od nečega. Prisutnost smrti osjeća se nakon pomirenja s fizičkim iščeznućem bliske osobe. Roland Barthes o tomu ispisuje Dnevnik korote koji subjekt čita u periodu žalovanja, ali: „Za nekim živim, a umrlim. I za osobom koja sam bila i kojoj sam dopustila da se sahrani.“ Osvještava se njezina metamorfičnost: „Mislila sam, smrt ima oblik kruga. No može isto tako / imati i oblik bicikla, romboida, kruške.“

Krugovi, kružnice, elipse motivske su konstante ove poetike (počevši s prethodnim, višeznačnim, polumjesečastim Lunulama) – opčinjenost okruglim, oblicima sa središtem: „Svijetlosivi kamen s Palagruže koji ponekad uzmem / u dlan, ne vjerujući da je stvaran. Pravilna okruglost nalik je / iluziji. / Kao i u riječima.” Pravilnost je iluzorna, kao i smisao, „zrno u koje smo posađeni“, a koje se pokušava uhvatiti pisanjem o sebi. Kao da se još jednom potvrđuje snaga znanog lejeuneovskog prokletstva onih koji se znanstveno dohvate autobiografizma: „Na Pedagoškom fakultetu u Bihaću pita me voditeljica / tribine što to ima u autobiografskom diskursu, zašto se / piše uvijek i oduvijek? / Zato što nam daje iluziju da se tičemo univerzuma, / odgovaram. Oblikujemo sebe u vremenu, udahnjujemo / formu u vlastito postojanje, potkupljujemo se smislom.“

Princip teleidoskopskog hvatanja stvari u stilotvornom pogledu predmnijeva konveksnost i raspršenost, odmicanje od pobrojanih tema i motiva, njihovo cirkuliranje, mjestimično variranje. Uperenost u stvar je hotimična, ali ne isključuje slučajnu, trenutnu privučenost, pomicanje objektiva. Stoga nisu rijetki asocijativni skokovi i prekidi, skoro poluautomatska nizanja, neočekivane kombinacije – sve ono što otvoreno, djelatno oko deponira kroz objektiv nestaje negdje u mraku sklopljenog drugog oka, gdje se katkad dogode kratki spojevi, nenadana bljesnuća smisla.

Kroz prethodni prikaz naglašavano je da je pisanje Andrijane Kos Lajtman uvjetovano čitanjem. Stalna je upućenost na Jorgea Luisa Borgesa za kojeg je broj pročitanih knjiga bio značajniji od broja napisanih; nemoguće je ne spomenuti Montaignea, možda najvećeg čitatelja iz kanona svjetske književnosti koji bi ono što je ostajalo nakon pročitanog prestajao doživljavati kao tuđe iskustvo. Citatnost u Teleidoskopu je eksplicitna, citiraju se rečenice i čitavi dijelovi iz raznorodne literature (dio iz ogleda Andree Zlatar, studije Edgara Morina, tekst Bobe Đuderije s društvene mreže, stihovi Tomaža Šalamuna, Marije Čudine, Nazima Hikmeta, ulomci iz romana Dževada Karahasana, Orhana Pamuka, Milorada Pavića, Jasne Horvat, Kristiana Novaka…), prisvajaju se i prevode u zbilju vlastitog teksta, čak se niti ne poravnavaju margine pri njihovu prenošenju – grafička doznaka prelamanja tuđeg govora kroz nutarnju prizmu. Preuzimanjem već gotovog znakovlja i vraćanjem na staro kao da se prokazuje površnost odbacivanja svega naizgled interpretativno iscrpljenog, na primjer, Adornove tvrdnje: „I to pitanje o Auschwizu i poeziji je krivo pitanje, kao i / ono o nebu. […] A pitanje glasi: kako je moguće, nakon Auschwitza, ne / pisati poeziju?“

Naposljetku, ostaje se vratiti na multižanrovski karakter nove knjige Andrijane Kos Lajtman, mada je bibliotečki i knjižarski već stavljena pod poeziju, a nominacija za Nagradu Ivan Goran Kovačić u kategoriji najbolje hrvatske pjesničke zbirke objavljene u prethodne dvije godine predodredila je recepcijsku putanju – u smjeru njezina svođenja na poetsku dominantu, nadaje se promišljati o propusnosti, polivalentnosti poezije kao žanra bez žanra (a genreless genre; o čemu se može čitati u studiji Poetry and Its Others Jahana Ramazanija). Difuznost i otvorenost Teleidoskopa proistječe iz vizije totalnosti književnog izričaja. Odatle i specifična lakoća kojom cjelina zrači i privlači, ali i težina bez koje se ne može ni krenuti na put ohrabrivanja i oslobađanja vlastite autorske imaginacije.

(Tekst je objavljen u: Novi izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, br. 73-74, Sarajevo, siječanj-lipanj 2019.)

Marijana Radmilović

Nerazumna pjesma

 
Od nasipa do nasipa, preko pustopoljina,
preko vode, preko sna, preko snage i godina,
vučem tvoje pomodrjelo tijelo i skupljam
vrijeme što s njega otpada. Otkidaju se dani,
sati, tvoja se kosa tanji, tvoje se ruke klate,
bacaju sjene na sve strane, pokazuju gdje
zakopavam bol, vatru i glad, gdje sadim
vid, gdje sušim tek ubrani mrak, kako smo
došli, kako ćemo proći od svega što sam zasadila.
Kada mi kažeš da je dan, obgrlim te rukama
i vučem preko nevidljivih, tankih raspuklina
tla, kada mi kažeš da je noć, iskopavam sve
što sam putem rasula i vješam vjetru o vrat,
darujem mu ogrlicu od svega što sam godinama
gubila, a vjetar, nerazuman kao vjetar,
uzvraća mi biserima.

Luda ptica

Izložena tijela, lica, kao nasred puste ulice,
prasak svjetlosti, život nasrće,
tvoja me prisutnost podiže i razgolićuje.
Od tolike blizine mutni smo i zloslutni.
Skupocjene tkanine ne dostaju za oboje,
što stignemo pokrivamo,
ruka skuplja, gužva, zgrće,
a nevidljivi glasnik, u ustima mu perje i prašina,
šutljivi anđeo, namata jeku šapata, otiske stopala,
rogobori: bio je tu čitav jedan grad, bili su ljudi,
bila je buka vremena, što će nam pjesma,
što će nam molitva.
Ostali su kamen i žamor, težina trajanja.
Od tolike blizine zatočeni smo i nemoćni.
Razobličena tijela, lica, naša nas sjena
ne propušta, krletka je gusto pletena.
U meni pulsira tvoja mirisna toplina,
moj strah hrani tvoju glad
i dok u tebi buja, leti, pjeva, nosi,
s lakoćom podiže staro i čvrsto tijelo vremena.
Košara je puna i ustreptala, na dnu rastu glasovi,
ruke, zračno pletu nevidljive ruke,
para se neuhvatljivo tkanje,
skupljamo, gužvamo, zgrćemo, otkidamo.
Sva si od krvi i mesa, puna snage i obilja tijela,
lijepa i tamna, zrcališ u meni,
toplo, snažno, zavedeno, zamamno.
Što ćemo sad, luda ptico?
One u tijelu i one izvan tijela,
one pod kožom i one što nas raspinju i guše,
što će nam ruke, što će nam krila;
bio je grad, bili su ljudi, gorjela su svjetla,
cesta je nekamo vodila: anđeo nečujno prhne
i umakne za ugao nevidljive ulice.
 
Nikoga ne oplakuje, ni za kim ne tuguje.
Nitko se neće roditi i radovati jednostavnoj smrti.
Tvoje me perje osljepljuje,
perje u očima, perje u ustima, perje što škripi pod zubima,
perje što bridi pod stopalima, perje što podiže sve u zrak
i vrtloži, vrti, mahnito, mučno, u elipsi nestajanja,
sipi, sniježi, zasljepljujući ekran, zastire, gasi, zaboravlja.
Zatvarajući škrinju, otvaramo ju, sve joj se dublje gubimo u dnu,
gubeći ključ, pronalazimo ga i sve je više vrata,
čitav jedan grad, čitav jedan svijet, čitav prostor koji zatvara.
Nudim te po sajmovima,
opčinjenim ljudima i njihovim ženama,
nudim te šumi i njezinim vatrama,
stablu i njegovim opakim sjenama,
nudim te odrazima visine i dna,
krletki vremena, preživjelim glasnicima,
nečemu snažnome i moćnome.
Svemu što može podnijeti vrtnju i njezino poslije.
Je li ona ta koja je prva izgovorila
tvoja krila moje odustajanje?
Ili mogu pjevati drukčije:
Otišla je, tražila je, pronašla je, posljednju šumu,
hodala je, brojala je, korake, misli, puteve,
suhu zemlju i prašnjavo korijenje,
sve što se gubi jedno u drugome,
sve što se zrcali i guta zrak blizine.
Tko si ti, nalik si mi, nalik sam ti, nalik smo si
kao ne izgubiti pronaći ne otići vratiti se ne početi
završiti, zaboraviti ugasiti.
Nježno me spustila kao da to nije učinila,
u posljednjoj šumi, na najdaljem stablu, na najvišoj grani.
Ja sam odletjela.
Ona se istim putem vratila.

Hranjenje vrtloga

Kopaš svojim najdubljim rukama,
vitlaš slikama po šupljini vremena,
kružiš kao ptica zloslutnica i nadgledaš
vrtlog ispod nas. Bože, kako sam umorna
od tolikog padanja, u glasu ti je glad,
nemoć hranjenja, nezasitnost vrtloženja,
gutamo dan po dan, koliko toga stane
u jedan zalogaj. Prostirem stol, sve
što nas je ikada pronalazilo i gubilo.
U tanjurima nevrijeme, vjetar nasrće kroz
prošupljeno dno. Bog prešućuje svoj
strah, odvraća pogled, kao da nas
njegova koža ne prekriva, kao da se ne
skriva u nama. Što stavljam pred tebe,
otkida se od mene, moja kosa u tvojim
ustima, tvoja usta u ranama, steže nas koža,
pulsira glad, što stavljam pred sebe, otkida se
od tebe, i pada po nama, u naša tijela,
mirna i sabrana u središtu vrtloga.

Lidija Deduš

napustio me glas.

glas s kojim sam živjela punih četrdeset godina napustio me jednog
jutra dok sam se kao dum dum metak rasprskavala po zidovima sobe.
četrdeset godina usmjeravao je moju sumanutost, upirao prstom u
sve očigledno. četrdeset godina smo se zajedno okretali oko sunca,
učili logaritamske jednadžbe i kutove na sferi. zajedno smo putovali
kroz vrijeme; gledao je kako moja budućnost postaje moja prošlost.
budio me iz sna, ispravljao mi kičmu. a onda jednog jutra – bang!
zazivam boga i molim ga da mi vrati moj unutarnji kompas. bez njega
se osjećam kao stranica ormara osuđena na doživotno gledanje u zid.
pogled kroz prozor otvoren u noć nalik je gledanju u otvoreni grob.

 

naročito ludilo.

živim u neprekidnom strahu da ću jednoga dana ugledati sebe
kako sjedim na klupi ispred zgrade i promatram ljude. nema
ničega lošeg u promatranju ljudi, ili ptica, ako to ne činim dok
među njih puštam malog crvenog miša na navijanje ili zubima
otkidam komad svinjskog buta. vidim se kako sjedim mirno, s
rukama na krilu, sve dok me neka sila ne natjera da zagrizem
klupu. ako je kišni dan, valjam se u blatu. bože, ispunjavaš me
neopisivom srećom. ja sam pas i režim na mačke. liježem na
klupu, pokrivam lice novinama. želim nekome objasniti svoje
stanje, ali nailazim na podsmijeh. žene sklanjaju djecu. djeca
me žele dotaknuti. ja sam poslanik krista iskupitelja, proričem
njegov dolazak. mogu biti i mačka i bacati se za svojim mišem
ili samo čučati pokraj grma. živim u neprekidnom strahu od
mraka koji će sigurno doći. do tog trenutka, pretvaram se u
padeže. moj život je pristojna platforma s redovnim odlascima
na posao, uljudnim pozdravljanjem u liftu. sporo kapanje u
tišini i čekanje na sudnji dan, na moj privatni big bang.

 

muhe.

što god sam radila, gdje god sam bila, uvijek su bile muhe. kad sam
htjela riječi, rojile su se umjesto riječi. kad sam htjela tišinu, zujale
su jednoglasno, bacale mi glavu u ruke, trljale stražnjim nožicama,
mlatile krilcima. muhe, muhe odasvud, sa svih strana svijeta. u pet
poslijepodne ili u tri ujutro, svojim tustim, crnim tijelima naliježu na
moje misli. odakle dolaze, iz koje svijesti? uđu mi u vidno polje pa u
slobodnom padu kliznu na dno oka. uvuku se u očnu duplju kao u
kutiju rolete i tu čekaju prolazak zime. neću muhe, otjeraj ih, kažem
nekome u sebi. ničemu me nisu naučile, ništa mi nisu dale osim ovog
neproduktivnog, smiješnog ludila, koje me tjera da tresem glavom, da
tresem, da tresem, da tresem, sve dok u njoj konačno nešto ne pukne.

Mateja Jurčević

kad dođe proljeće kupit ću kartu za Bukurešt

 
Kad dođe proljeće kupit ću kartu za Bukurešt
bočicu vode i pecivo kod starog Albanca
svoje zadnje pecivo kod Lješa Kalemera
 
Otići ću unatoč njegovim rukama žurno obrisanima o pregaču
 
U Bukureštu nitko ne zna što je rečeno prije granice
dižu se revolucije i mogu izvikivati tvoje ime
umjesto bezvučnih državnika
 
i reći dolje s njim i nećemo nove poreze
Sandu iziđi da te vidimo iziđi zauvijek
vani je proljeće a ti si na sjevernoj strani Palače
iziđi nam ususret ili ostani
 
iznijet ćemo te procvjetalog ili smrznutog

 


srest ćemo se nakon Trećeg rata

 
Napokon bit će jednostavno nastaviti sa životom
kamen će opet biti kamen tvrd pod krunicom zuba
i rijeka rijeka škakljiva između obala
Odroni i poplave vratit će se u zemlju i parkete
sve će umirati prirodnom smrću
zidovi od vlage prozori od termita
 
Nakon Trećeg rata nasumce će se izabirati pogodni
ljudi za popunjavanje obiteljskih fotografija:
Tranziter u gornji desni kut ruku preko njezine
jedna mlada agava kraj braće i osmijeh i idući molim
 
Srest ćemo se u razmjeni gradskih dobara
ja ću nositi kupolu koja se našla na našoj cesti
ti ćeš vući toranj koji se zabio u vašu livadu
Oboje ćemo plakati za asfaltom i travnjakom
 
Srest ćemo se jer se ne možemo mimoići
jer netko mora popuniti tramvajsku liniju da je ne ukinu
jer nakon Trećeg rata u sivoj uniformi
svi mrtvi izgledaju isto
neobrijani su i imaju trideset i pet
boja šarenica prema važećim ton-kartama sistema: RAL 5009
 
Bole me dvije posude RAL 5009 hermetički zatvorene
i prebačene u skladište nepoznatih trgovaca
RAL 5009 gusto se pjeni u arteriji srca
sve druge ulice smirili su vapnom
tako je čisto čisto i spokojno
ali kamo će mravi?
Nakon svega sjediti na pločniku posve je sigurno
nema zalutalih pasa i šinteri nemaju razloga navraćati
sada je sve domaće i pripitomljeno
kao veliki podšišani oblak
 
Tvornice duhana sveta su mjesta
ti si možda nadglednik velikog pogona
Mogu te čuti kako u daljini pjevaš uz bijeli šum radija
zagledan u pokretne trake posljednja živa bića
slatko im govoriš u treperave uši:
 
Brže brže gusjenice moji dimni leptiri
ovo je proljeće ključno
Obogatit ćemo se smirujući fantomske drhtaje ruku
i prodajući upaljače po trostrukoj cijeni
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Lov

Trebali smo čekati da se u maternici preobrazi svjetlost u masu,
okrutnost u rođenje nakon kojeg počinje pošumljavanje Bornea
Često uroniš lice u tugujuće panjeve
i znam da me pitaš
Ima li zbilja smisla danas
na ovom mjestu
tjerati nekoga da opet preživi svijet

Majka je rekla
Kada će mlijeko vrištati,
šuti hrabro kao odsječeno stablo
Tijelo je porozno
i ne treba mariti kad jednom
uzorak kuhinjskog stolnjaka
prepoznaš kao unurašnjost srca
Loša majka nosi genetsku modifikaciju brižnosti
Loša majka ponekad rodi dobru majku

Druge žene rekle su
stopala će ti se povećati
Ne od poroda,
već od riječi
Ispred trbuha proučavaju mi mjere:
Kako javno poskakuju peruti
Crnogoricu ponad usana
Kako razrezujem jesen na trećine
Upuhujem čvrsti kostur u trbuh poput staklara
izrađujući stabilnu armaturu

Gledaju kako milujem stomak
na materinjem jeziku
tepajući vuku, bukvi i koprivi
koji se kriomice
strovaljuju u jedno biće

Izbor iz Mehanike peluda (Martina Vidaić)

SOBARICA KOJA JE DIPLOMIRAL NA THOMASU HOBBESU:


Cijelo sam jutro tražila svoje mjesto,

a sad, kad je podne sjelo na čelo kao znojna guzica

i kupači očajno traže zrak kod letećih prodavača,

dolaze dvojica i dvije s dvoje plus dvoje djece

pa ručnicima nalik na plahte što nas čekaju

prijete uzeti to malo odmaka koji sam izborila


Kvadrat zraka koji mi po plažnom pravu pripada

upumpavaju u madrace, kolutove, jastuke,

u ramena, ruke, sise ispod američke zastave,

u šije što se šire, butine i gospu na bicepsu

koja otiče kao stara alkoholičarka

željna još i još opojnog obožavanja


Preplanule i sjajne moja ih koža izražava

kao bijela podloga tekst:

zamjenjiva sam a ipak nužna

da bi riječi dobile na važnosti

Sunce sunce, ošteti me



ŽENA KOJA LETI PRVI PUT:


Temperatura tijela bila mi je preniska,


promatrala sam kako se koža mrvi i pada,

pod snijegom su nestajali sagovi


Oštrice mojih knjiga, moji lonci i poklopci,

sve složno da me prešuti


Ipak sam nezaštićenim mišićima

prokrčila put do najbližeg aviona,


sjela, pojela papreni keks, i rekla:

major tom, major tom, jesi li još uvijek gore?


Tada sam

osjetila da se sjećanja opasno ubrzavaju,

i baš kad se činilo da će puknuti o zid,


odlijepila su se, izgubila težinu


U zraku, čekala sam da kola opet dotaknu tlo,

kao što vrana čeka da gume auta


zgnječe koru oraha i otkriju

njen netaknuti goli mozak



MEDUZA-DJEVOJKA:

Kad sam se jučer kao svaki dan

poslije tuširanja ogrnula zidom


osjetila sam grubost sjevera koji dolazi


Odjenula sam brzo hlače, bluzu i kaput,

uzalud je pamuk lagao koži da joj oprašta,


niz ulicu sjever me gurnuo,

i vidjela sam kako ljudi navlače kapuljače


pod kojima im se lica od sjevera bijele

kao kamenja nama namijenjena


Imam mnogo sputane kose,

sve te osobe u meni žele dotaknuti dno,


a sad, sjever dolazi i izvlači pramenove na sunce

i oni se pune životom i šire mi glavu


Moram izdržati, ne smijem sjesti na pločnik:

nebo će postati naklonjeno

kao vreća puna odrezanih vojničkih dlanova,


satima će potom padati po meni,

tapšati potiljak, ramena i leđa,


ulicu, kuće, aute i gradove,

sve čemu je namijenjen poraz



KUHAR KOJI JE PREŠAO:


Jedne večeri

gledao sam kolač s kremom od bjelanjaka,

ugledao božić koji pilići nisu dočekali

Kakav je to osjećaj, pomislio sam,

ne roditi se?


(Svi smo hrana, svi smo hrana…)


Kad su pomoćnici otišli,

sklonio sam od sebe noževe,

cijelu noć po kuhinji tražio životinjske jezike

da bi svaki oštrom košticom

pribio o zid


I zašto je sad ova djevojka u autobusu,

prije no što će si koncem zašiti usta,

tik pred granicu,

morala reći:

volim jesti konje


(Svi smo, u svojoj biti, hrana…)


Ne misliti, mislim, na konjska usta,

toplu slinu koja

kapa s jezika,

misliti: nepokolebljiva je konjska brzina,

i autobus uvijek može biti brži

Reći ću vozaču da na ovom mjestu

nipošto ne smije stati,


neka juri, nitko neće vikati,

pedeset ljudi ima zašivena usta

Važno je ne pustiti ni glasa,

makar zgazili carinike i pse,

stabla što hladno odbijaju ime,

u tišini doći u munchen

ili u raj

Ana Brnardić, iz zbirke Vuk i breza (1)

Mahler

Slušaj, slušaj, rekao je. Da bi čula,
moraš tijelo umotati u listove gorkog bilja.
Tako ćeš ispariti do uha, i u čaške ću ti uliti
malo crnog Mahlera.
Govorio je nebuloze u drhtavo kofeinsko jutro,
u stanu u predgrađu
od rozih kauča i fotelja, staklenog stolića i vitrine,
nujnih hrptova knjiga, tople ružine vodice
u kupaonskom ormariću.
Vijorila sam stanom
omotana gorkim listovima,
obilazila oglodane kosti kobnih ljubavi,
svaki dan u podne zaključavala
sobe Modrobradog.
Roditelji su obložili stan
zlatom i pamučnim orhidejama
i utekli mahnitom sinu.
Napušten, modrjeo je u hladnim travama
na rubu grada, a zatim stopalima
teškim od neprobavljenog djetinjstva
gol zagazio u vodu, u razuzdani ocean,
ususret Americi.
Zašto je takvu raskoš muzike u sebi
tiještio kamenom za kiseljenje?
Zašto je u sebi umjesto tropskog vrta njegovao
šutljivu crnu kutiju? Ne znam,
kaže plaha kokoš mojim glasom.
Pernata i blijeda, bez kljuna,
stopalima od vate hodala sam sobama stana
i tražila izlaz iz te gorke muzičke škole.
Slušaj, rekao je iza oceana,
i u telefonsku žlicu ukapao
široku noćnu pustinju stanovite simfonije.
Ona je modra, i možda ti se posreći,
rekao je. Izlaz je s one strane.

Enigma

Jasno mi je da je ovaj glazbenik
nastao od drvenih rašlji u zimskoj Odessi.
I kad je trebalo koraknuti naprijed,
u vodu, nikad više nije bio cijel.
Ostale su drvene mrzle rašlje.
Nije kriv. Ni majka koja se previše uživjela
u vlastiti život i zaboravila razvezati rubac.
Ni otac iz Beča koji je zelene tipke
odlijepio s čela i prsa
i na njihovo klavirsko mjesto nije imao što staviti.
Ni oblutci nisu pomogli ni mlaka plavet snijega
da dozrije mladić kojemu su svi zahvaljivali
onda, i iza smrti.
Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti.
Srušen je zvonik, drugi, trideset treći,
ali ipak dostaje ih za vođin pogreb.
Mladić ih je vratio načas na mjesto da bi te zime
Moskva ronila u kitu, plava, crvena.
Jutro poslije došle su devedesete i on je još živ,
pleten, od sive staračke vune.
Sjedi za stolom na koji postavljam,
da prekinem šutnju drveta,
olovku i papir: možda se prsti pomaknu,
možda drvo.

 

Jednorog

Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom:
zakopanom u šumi: evo, maleni darak.
Kad je izgovorila: nesta šume Striborove,
iz kamena potekla je, guja, i rat je tiho zašumio
u visokom lišću. Nije bučio,
šumio je gustom bujicom krvi
koja je zapela u srcu i bubrila
dok se šuma nije iznova izdigla
iz djevojačkih ramena
na koja slijetale su sitne ptice, ravnodušne
na plavet mahovine,
služavke ostarjelim djevojkama.
U poruku je upisala: čekaj
dok se tijelo ne dovrši
i nestat će iznova šume, rat će biti
kao plaho slijeganje,
morat ću sve iznova zapisati, kao da se svega
moram sjetiti, iz magle još samo izvlačiti
polagana lica
paprat ptičjih otisaka.
Lagano se tijelo dovršava: prve su bile johe,
za njima vrbe i oskoruše,
kiša je tulila kroz debelo i raskvašeno granje
a mi smo zamalo propale u dub
od smijeha.

Prije zime

Dakle te večeri u parku
kad sam načas bila vrana u masnom kaputu
pod kojim sam nosila tebe, još manju pticu
i zabadala pogledom crne grane
u ionako crno nebo
i ranije, jutrom u parku
jer sam dugo gladila
plišanu koru breze da iz nje izađe
nešto nerazgovijetno i divlje,
mlijeko ili zvonce
nanjušio nas je snijeg.
Tebe, jer si tek došla i sve oko tebe bliješti.
I tek zatim kapi
koje vukle smo za sobom kao kišnu tintu
i zaštitničko oko na mom vranjem tijelu
i tebe, pticu na mom srcu
i trenutak poslije, i grane koje plutaju na nebu
dok se večer zatvara
po drugim šavovima nego jučer
nanjušio nas je snijeg.
Jer sam u kaputu nosila svježinu,
još ne pitomu, kože i obrva, tekuć svemir,
čas ježa, čas ribu, čas paprenu metvicu –
a ti si disala brzo i plitko,
drveće je nježno silazilo da te omiriši
prije zime, prije slijetanja
velikih, masnih ptica.
Hodale smo ispred snijega,
svečana tijela iznutra obloženog vunom
svih prvih klavirskih koncerata.
I za nama plašt
tamnoplavog neba s crnom čipkom
od rijetkog, napuštenog granja.