Romana Brolih, iz zbirke Zapinjemo

Sad

Ovdje sjedni i proučavaj larve,
negdje na putu ih zaustave ptice,
namoče kljun u njihovo tijelo
i spuste u svoje tamno grlo.
Ovdje sjedni i izađi iz sebe,
nije to nešto, rad je odavno ukinut.
Ovo je test o iscrpljivanju tijela.
Lako za metak, metak krene čim daju znak.
Samo stisni riječ i otkaži poslušnost.
Zakopaj imena koja još pamtiš.
Izdaja je monstrum koji vodi u slobodu.

Obećana obećanja

Uvijek je sjedila u kuhinji,
na istom mjestu, godinama.
Dočekivala unuke iz škole
nepomično.
Rutina se provukla pod izazov.
Sve je shvaćala osobno,
branila se šutnjom
i pogledom obješenim za praznu krletku.
Nisu joj kupili novog kanarinca.
Ni nudili objašnjenja
za obećanja,
koja se nisu dogodila.

Ona je ta zvijezda kroz koju govori vrijeme

Rekla je : „Od svih ljudi koje znam
ti si najbliže slobodi.“
Na trenutak mi se to
učinilo kao uspjeh,
a onda se riblja tišina počela približavati
i odložene brnjice tražiti vlasnika.
Više ne smiješ spavati,
nakon ove rečenice
tvoj zadatak je velik
kad si već isplivala
i pustila rukama da dišu.
A onda su lanci stegnuli organe
i smrznula se tekućina u grlu
Druga je rekla : „Ti si puno hrabrija od mene.“
Na trenutak mi se to
učinilo kao iskustvo,
a onda je strah isprintao sva uzmicanja i bjegove,
utopljene u alkoholnom eksperimentu.
Previše je priča o samoći,
usamljenost je pogođena
ignoriranjem.
Jer ipak…

Dragi Toni

Ovdje je hladno,
treba leći na topliju zemlju
i pronaći ljubav guvernante Rože
otpuštene iz života 1982.
U potrazi za nedobivenim
sve je trzanje na posljednji prizor
i namakanje lica u želučanoj kiselini.
Ovdje je dobro,
imali smo životinje, aute i ljude.
Šansa za odlazak je usmrćena,
ponekad joj zapalimo svijeću.
Mi, zatočenici nepravilnog disanja.
Uživamo u vlastitom šarmu
i promjenama raspoloženja.
Dragi Prostor,
napamet govorim,
tko zna što bi mi donio drugi grad
u svojim ustima koja još nisu žvakala
koščatog introverta
sa strahovima probuđenim iza četrdesete,
u samoći nakon naglog buđenja.
Stanujem iznad rijeke i zavijam.
Ponekad se lisice spuste po hranu.
I zmije uđu kroz zatvorena vrata.
Buket stršljena visi kao luster
u dvorištu stisnutom od vrućine.

*Ilustracija: Ilustracija Tika- Valentina Marek

Andrijana Kos Lajtman, nove pjesme

MJESTA KOJA GLEDAJU

PREMA OCEANU

 
Kada se okreneš prema vodi,
vidiš da i stvari umiru.
Knjige na polici, koje više nećeš
uzeti u ruke.
Portret, sklonjen iza kreveta.
Postoje i riječi
koje te više neće trebati da ih izgovoriš.
 
Ljudi si najčešće uzimaju život
na mjestu koje gleda prema oceanu,
istražila je Anita Muhl.
U doba dana
kada sunce zalazi za vodu.
 
Možda je to zato jer su valovi koraci putnika,
a možda ih tek začara neobično svjetlo
na vrhu kreste.
Kad svijet čudno zasja i sklizne niz vodeni dol.
 
Iza leđa ostaju jezici koje ne razumijemo,
poruka napisana na letku u Anatoliji,
ovalni komad jantara iz Krakowa
prenošen iz ruke u ruku.
S nepomičnim mravom
u stvrdnutom svjetlu.
 
Nepotrošene ampule zraka
blistaju neupotrebljive
posvuda
kao muzejski izlošci.
 
 

„JA SAM OVDJE RADI NEČEG DRUGOG:

DA VAM KAŽEM NE I DA UMREM“

 
Dva su najveća izuma, kaže On u Godardovu filmu,
beskonačnost i nula.
Ona pričeka trenutak pa odgovori smjerno,
kao pred sucem: Ne.
Seks i smrt.
 
I to, kako je nježnost potrebna
da bi se rodio bol.
Zmijsko gnijezdo prezimljuje u vati
za Djeda Mrazovu bradu.
Primakneš li dalekozor bliže,
vidiš puno zemlje na dnu ulice,
mala razbacana brda
kako rastu preko neba.
 
Pa tražiš pseće oči
da ti pokažu rubove svijeta.
Da te nasele u onom gdje čovjek izgubi sebe
ako daje tako.
 
Na internetima prosvjedi,
na trgovima golublja krila
i puno nepotrošene slobode.
Dosadno mi je u ovom bespuću,
pisao je G. B. prije pola stoljeća;
razumiju me samo mala djeca
ili tužni starci.
U susjedovu dvorištu, jedna se kruška zabunila
i procvjetala početkom listopada.
Gledam je, zbunjenu i lijepu,
prezrenu od vrtne vojske.
Pčela nigdje.
 
 

SOLILOKVIJ TRISTANA TZARE

 
Jer DADA ne znači ništa.
Kao kabanica sazdana od kiše.
Uvjerenja su bakteriološke naravi,
a misao nastaje u ustima.
I dada je bakterija.
 
Rep svete krave
kod crnaca iz plemena Kru.
Drveni konj, dojkinja, kocka.
Majka u nekom kraju Italije.
Jezici poput ruskog i rumunjskog.
Potvrda. Pristajanje. Naklon.
Do kraja života. Mucanje.
Kolajna ili uzica.
Kao antilopin skok, zatamnjenje zjene.
 
Isusov tekst.
Alahov tekst.
Kor. Krv.
Najviše je dade u didaskalijama.
 
Poslije pokolja
nada u pročišćeno čovječanstvo.
Zategnuta kao dječja pelena na vjetru.
 
U podzemnim hodnicima
leševi cvjetaju u stalagmite.
Ugošćuju školske ekskurzije
na čajanke, na tamne kolačiće.
 
 

/iz zbirke u pripremi za tisak „Stepenice za Stojanku K.“/
 

Ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Senka Marić, iz romana Kintsugi tijela

***
Imaš trinaest godina. Djevojčica si i znaš da moraš biti pristojna. Paziti kako sjediš. Paziti kako govoriš. Biti lijepa. Postoje igre koje ti više nisu primjerene. Prostori kojima ne pripadaš. U tvom dvorištu svi dječaci su puno mlađi od tebe. Osim Imada. I on je mlađi, ali samo godinu dana. Prije dvije godine ste bili prijatelji. Sada više ne možete biti prijatelji jer on je dječak a ti si djevojčica. Možda se i ne radi o tome. Možda ti ne znaš biti Imadu prijatelj. Imad ima tužne oči, prljave farmerke, brata na putu za popravni dom, majku koja je negdje usput, na putanji do tog naselja u kojem su se smjestili u malom stanu na prvom spratu, izgubila vlastito ime pa je zovu Bosanka. Bosanka samo kad pada kiša ne sjedi na zidiću pred zgradom. Sve drugo vrijeme je tu. Raširenih nogu. Ispod suknje viri bijela podsuknja i debele uzdrhtale butine. Laktovima je oslonjena na koljena. Ogromne grudi prekrivaju njeno presavijeno tijelo.
Imad je dobar. Ima visoko dignuta ramena, ispunjena strahom. Ramena koja štite tijelo. Tijelo koje se uvijek lagano ljulja, s desna ulijevo, kao da od nečeg želi pobjeći. Ima dva mlađa brata i sestru. I brze tamne oči. Oči kojima uvijek želi nešto prikriti. Stid za koji mu niko nije rekao da ne treba biti njegov. Zbog te majke. Zbog tog stana u kojem ga gotovo nikad ne čeka skuhan ručak. Zbog svega što nema. Haris, njegov brat je drugačiji. Tijelo mu je brzo i uspravno. Ne pristaje na mjesto na koje je stavljen. Ljutnja mu je ljetni požar koji guta sve pred sobom. Obasjava sve stranputice što se prostiru pred njim, svjesnim svih izbora koji mu nikada neće biti ponuđeni.
Možda je Haris udario tvog brata. Ne sjećaš se najbolje. Možda je tako bilo. Tvog pet godina mlađeg brata zbog kojeg zaboravljaš da si djevojčica i da moraš biti fina. Rekla si, uzviknula punim glasom, punim plućima, da ga pusti. Ne sjećaš se sasvim dobro, ali sigurna si da si nešto i opsovala. Haris te gledao očima koje kažu da nikada neće ništa pustiti. Zaprijetila si mu, još ljuće, još vatrenije. Imad je počeo braniti svog mlađeg brata. Zaprijetila si i Imadu. Opijena osjećajem slobode, bijegom od pravila, magičnim prostorom u kojem možeš biti šta god poželiš. Jaka i divlja. Ne sjećaš se čija je ruka poletjela prva. Znaš da si udarala sa svim što imaš u sebi, s onom silinom koju ćeš poslije godinama gušiti da bi bila sve ono što ti ponavljaju da moraš biti. Ne znaš koliko je to trajalo. Te šake koje lete. To tijelo iznad bola koje prihvata sve udarce i od njih jača. U jednom trenutku postaješ svjesna da je sve stalo. Sve osim tebe. Šake su ti pune Imadove plave kose. Lice mu je obliveno krvlju. Sa zidića, Bosanka te gleda svojim praznim pogledom. On spušta glavu i odlazi. Tvoji roditelji s četvrtog sprata preneraženo ti izvikuju ime. Dozivaju te nazad u dobru djevojčicu od koje si pokušala pobjeći.
 
 
***
Nije se ranije dešavalo da nisu dovoljne riječi. Bivalo je lijenosti, depresije, očaja, potrebe da se nikome ne kaže ništa. Ali riječi su uvijek bile konac kojim se emocija prišiva za stvarnost. Sada ih nema. Sadašnjost je nepretočiva u realno iskustvo. Budućnost je smola, rasteže se od ove tačke, zauvijek određena njome. Kvržicom. Operacijom. Komadom sise odstranjenim s tijela. Oštrim skalpelom ga režu na odjelu patologije, i komadić po komadić stavljaju na staklo. Čija te to ruka tako bestidno, tako bezobzirno dodiruje? Možda upravo u tom trenutku ti komadi mesa prestaju biti ti. Samo su bezlični mikroskopski uzorak. Tek danima kasnije, u dijagnozi, kao zakasnio šamar za propust kojeg se i ne sjećaš, spojit će se s tobom. Kvržica dobiva svoje puno ime, identitet kojim će te možda i nadživjeti. Mama ti je rekla da poslije, sve dok si živa (da li oni zaista tako budno motre nad tobom?), čuvaju taj grumen tebe, tu kvržicu. U slučaju metastaze joj se vraćaju. Iz nje crpe potrebne zaključke, smjer terapije. Ona je identifikacijski broj tvoje bolesti.
Ne možeš da prestaneš misliti na taj komad mesa koji ti je ukraden. Taj dio koji živi udaljen od tebe i proriče ti sudbinu. Jučer ujutro, kada si išla na previjanje i izvlačenje limfe, prošla si kroz bolnički krug do male prizemne zgrade u koju je smješten odjel za patologiju. Stajala si pred vratima, na korak od njih, pod sitnom kišom bez kišobrana, i smijala se natpisu: Zabranjen ulazak. Najvažniji dio tebe je već unutra. Smijala si se sve dok nisi počela da plačeš. Okrenula si se, otišla kući i nastavila čekati. Ukupno četiri cijele sedmice. Dvadeset i osam punih dana i noći praznog hoda. Vremena koje ništa nije u stanju ispuniti.
Svi samo čekate. I ti. I majka. I djeca. Oni znaju. Sve im govoriš. Želiš da su spremni, iako ih svaki dan uvjeravaš da ćeš preživjeti. Rekla si im da ti smrt nije prihvatljiva. Vjeruju ti.
Noć je. Ležiš u krevetu i misliš na Friedu Kahlo. Zavidiš joj. Njoj nisu bile potrebne riječi. Ona je govorila tijelom. Zamišljaš kako na zid, dužinom cijelog stana, lijepiš ogromno platno i nanosiš boje. Imaš četku toliko veliku da je moraš držati s obje ruke. Umačeš je u kantu crvene boje i sporo vučeš debele linije. Plešeš. Niz ruke se slijeva boja. To nije krv. Krv je duboko unutra, u preplašenim venama. Platno prekriva neujednačeni sloj crvene. Željela bi na slici razdvojiti svoje tijelo, osvijestiti njegovu fragmentiranost, bol onoga što više nije tu. Kao Frieda. Ne mičeš se. Ležiš na krevetu, ruke su ti opuštene. Poželiš plakati. Zaridaš jako dva puta, pa prekriješ usta dlanom. Da ne čuju djeca. Da ne čuju djeca! Tijelo se preslikava na zid. Na prsima, s desne strane je rupa. Ožiljak je zmija. Vijuga od pazuha do bradavice. Odiže glavu. Smiju se zmijske oči. Otvoriš svoje. Nad tobom se otvara plafon i propušta nebo unutra. Znaš da ćeš preživjeti.

*ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Ana Brnardić, iz Valcera zmija

NOĆ U LONCU GRAHA

 
Kao da vlastitim rukama podižem noć sa zemlje.
I ona teška nazad pljusne u lonac graha, pritom umre djevojka.
Smrt se zagorila u dnu: kosti, lupina, haljine.
 
 
 


 
 

RAZGOVOR DJEVOJAKA

 
Kako ih možeš ostaviti da se suše na vjetru!
Mora uzavreti zrak, ući
u zračnu trubu i
odsvirati podne.
Ali one su već osušile jug na jeziku.
Recimo da doje: dojke su im
prašnjave ali
lijepe.
Sutradan već imaju po tri slijepe subote, čavle
zabijene u kožu
ali ne krvare,
jer pijenjem mlijeka iz šumske životinje
nestaje im tijelo.
Oh koliko mijena,
prepun mi je jastuk mjeseca! Tišine
dosta! da je više zujanja
tijela, pazuha, razumijevanja…odlaze
svatovi, ubrana cvijeća, zaustavljenih
satova
 
 


NISKE STRASTI

 
Dovoljno je pogledati kroz prozor: biljke, prašnjavi ljudi, trbusi oblaka, da shvatimo
koliko je svijet ružan. Možda je još ružniji, ali to mi tek predstoji saznati. Negdje
ispod korice četvrtka zjape mrtve ljubavi, ugušene strasti ružnih, debelih žena,
omlitavjeli jezici straćara, i tako dalje. Nema boga da im ispere bljutava lica. Trunu
zubi i mrvice tih beskrajno nesretnih ljudi truse se pod četvrtkovu pregaču. Lomim
jezik. Uzimam nož za rezanje mesa. Otrgnem jedan pa drugi prst. Uđem spokojan
i ispunjen dobrim duhom u tunel-netom prije vlaka. Buljim u močvaru s mosta,
močvara je golemo oko vještice ili užegla krezuba usta Morgane. Ljepota vene. Laž
koja me štiti od mrzovoljne rijeke rugoba fin je topao čaj.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
*ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Magdalena Blažević: Svetkovina

Dragi, dani su mi korotni. Jutro je započelo trulim jugom. Ulica je bila pusta, samo mokro lišće i plastične kese. Goli park se udavio u vodi. Prozori preko puta uspavani. Žutio se samo jedan na vrhu zgrade presječen zategnutim užetom za rublje. Ženska silueta crna, visoko podignutih ruku. Šiljaste antene proparale svod.
Soba je zagušena alkoholnim zadahom, na hladnom krevetu nema mojih otisaka.
On spava na leđima. Crnih poluotvorenih usta.
Čelo mi oštro pulsira.
Tableta je gorka, voda bljutava.
 
Noći su tihe svetkovine. Ti dolaziš uvijek u isti čas. Svečan kao ovaj sada. Zatvaram oči i kiša zabubnja. U kristalnim cvjetovima žmirka bakrena svjetlost. U naslonjaču si i silovito povlačiš dim. Na licu ti blagi grč. Plitki, nježni usjeci se prodube i potamne. Uvis ispuhuješ grozomorne sjene. Mišići ti se polako opuste i tek me tada pogledaš. Požuda je zbijena u svjetlucanju.
 
Svjetlo ubrzava moje korake. Na stolu prženice i šalice s mlijekom. Staklenka s marmeladom poluprazna. Prozori rastvoreni, zavjese lelujaju. Na dječjim prstima mirišu mrvice. Jutrima mu je tijelo sporo i nespretno. Oči mutne i krvave. Nešto vatre im se vrati kad mi zatepa. Bolesnice!
Vrata se zalupe. Sat zakuca, a posuđe zazvekeće. Stisak u grudima oslabi, a iz vodenog mlaza prsne toplo.
 
Osvrni se oko sebe i vidjet ćeš da ovdje nema ništa tvoje. U posudi pod ogledalom ključevi i kožni novčanik. U hodniku razvezane cipele. Uvijek na istom mjestu. U ormaru je nekoliko ispeglanih košulja. Mirišu na bijeli prašak.
Sve tvoje nosim sa sobom.
 
Pod tvojom rukom radio glasno zakrči. Namrštim se i pokrijem uši. Ti se nasmiješ i crni krug zavrtiš u zvučnom kaleidoskopu. Poteče tiha muzika, krhka kao bunilo. Svladava nam tijela. Kristalni stručak nad nama je razliveni kovitlac.
 
Danju se stvari ohole i gizdaju, a ja splašnjavam i gnjijem. Žica za pranje pod kožom je oštra. Kao mraz i drača. Razlistala nokte. Na stol u blagovaonici sam postavila buket vrtnog cvijeća. Od žutog do crvenog. Kupila sam ga danas na tržnici. Ženino lice bilo je sivo, prsti crveni.
Trajat će vam cijeli tjedan. Nećete požaliti.
Papir u ruci bio je šuštav. Bijela vrećica rastegnuta. U najlonu dva velika nara. Zdrava i zrela. Svježe meso. U drugoj se otimala dječja ruka. Na moj stisak je odgovorila brazgotinama, tankim kao žilet.
Usput sam kupila i novine. Prijeteći naslovi ostali rašireni po stolu.
 
Kako je samo bilo lijepo danas kad smo se sreli pored robne kuće. Srce mi je bilo sluđeno. Ustreptalo. Rukavi kaputa su nam se u jednom trenutku dodirnuli. Ne znam jesi li to primijetio.
Dijete je tako nervozno plakalo. Sjela sam na klupu i gledala za tobom. Na vjetru podignut ovratnik. Ruke u džepovima. Skrenuo si lijevo u Radničku. Stan ti je na broju 53, na trećem katu. Čekala sam da se vratiš, ali nisi. Opet ću sutra biti tamo.
Požurila sam kući. Dječje noge su me jedva stizale.
 
U haustoru se miješao miris zaprške sa strujom hladnog i ustajalog zraka iz podruma. Tamo se nikad ne spuštam, ali s vrha stubišta gledam u izlomljenu ogradu kao u zavodljivi riječni vrtlog. Treba se samo dovoljno nagnuti. Vrat bi mi sigurno kvrcnuo, cipele spale. Ležala bih dolje zatvorenih očiju. Rasute kose. Vrata od stanova bi zaškripala, žene vrištale. A šta bi ti tada rekao?
U sandučiću ništa od tebe. Samo duguljaste koverte s računima.
 
U popodnevni sumrak na parkiralištu ispred zgrade poznati zvuk. Motor automobila utihne, vrata se zalupe. U loncima vrije. Rezanci se prekuhali. Poklopci užareni. Na stolu ljeskaju žlice. U dimu se čestice masti lijepe za zidove. S prozora vidim njegov crni kaput i bjeličastu izmaglicu kako se s parkirališta podiže prema meni. Tanušna kao dim tvoje cigarete.
Poljupci su mu slinavi. Stružem ih rukavom. Dijete podiže visoko u zrak. Glasno viče. Na licu grč užasa.
Do noći je još dugo.
 
Čaše na stolu pored nas prazne. Kuckanje po limenoj prozorskoj dasci slabi. Liježemo i navlačimo pokrivač preko glave. Osjećaš li tamu?
Dah ti je slatkast, a koža satkana svilenim koncem.
Tvoji me prsti pronađu.
 
S mrakom mi se koraci utišavaju. Glas mi je uspavanka. Ostajem ležati u dječjoj sobi, u mraku. Ne trebam čekati dugo da se začuje njegovo hrapavo disanje. Razderano kao dronjak.
Koraci su mi lagani.
Sjednem pred ogledalom i dugo se češljam. U odrazu iza mene njegovo odijelo prebačeno preko stolice. Mlohavih udova. Ne usuđujem ga se pomaknuti.
 
Ispraćam te u praskozorje. Suze sam progutala. Idi, ne smiješ biti tu u žaloban čas.
Ako se danas sretnemo možda ćemo porazgovarati. Pitala bih te jesi li išta sanjao. Držao bi ruku na mom ramenu dok bi govorio. Oči bi ti bile mjedene.
Ako te ne bude, pozdravit ću smiraj i strpljivo sačekati noć.
 
 
 
 
 
*Foto: Marijana Baškarad

Marija Skočibušić

Pupčana vrpca

Ujutro ćemo kopati izlaz
Prije no što se pješčanik razlegne;
Nećemo nikome otvoriti
 
Lopaticom ćemo prekriti sjećanje
Na miris omekšivača
U bijeloj boji čarapa i potkošulje,
Sve susrete koljena
S nogostupom na putu
Prema odjelu za odrasle
 
Komarce ćemo hvatati
Zajedno s obzorom,
Igrati skrivača
Sa suhim jezicima drveća
 
Kakao će se slijevati
Niz naše škripave tajne
Pažljivo zakopane
U zelene mrlje na dlanovima
I tvoje desno uho
 
Prekriveni zemljom
I drvenim modricama
Viknut ćemo prema balkonima:
Još samo pet minuta!
 
Vrijeme se spotaklo
I ne želimo mu pružiti ruku
 
Večerom ćemo nahraniti muhe
I spremiti ostatke za sutra,
Izvaditi klimavi zub koncem
Prije spavanja
 
Uskoro
Moramo skinuti krila
Sačinjena od dječjeg kalodonta
I pupčane vrpce;
Vratiti ih u ormar ili baciti na pranje
 
Postaju premalena
Vrijeme je prohodalo
I preraslo letenje.
 
 
 

Nosiš tone na sebi

Nikad ne zaključavaš vrata
Na Bartola Kašića 1,
U šuplje zidove svakodnevno
Pohranjuješ vrućinu
Kuhanja i ljetnih poslijepodneva
 
Stopala i listovi prošarani su ti
Modrim akvarelom,
Pridržavaš se za
Štednjak, lonce i izgubljene plastične poklopce
 
Umjesto invalidskih kolica,
Guraš kosilicu oko stare kuće u Brodarcima;
Ne daš divovima prošlosti
Da progutaju paučinu
I ušutkaju škripanje drvenih daski
 
Žvačem salatu;
Krastavci me gledaju
Tvojim poniženim hodom,
Mladi luk bježi od pregrizenoga jezika
 
Izbjegavam pogled raspela,
Molitvenik držiš tik ispod jezika;
Klica strahopoštovanja
Sporo izlazi na površinu
 
Kuhaš ručak za osamnaest,
Iako nas je sada osam,
Za svaki slučaj pitaš triput:
Jel oćeš kruha?
 
Čim okreneš ključ u bravi,
Pažljivo uspavaš
Neumornu napu i zidove;
Sjedaš na stolac
Nestabilan od prolaznosti vremena
 
Budi se Njegov glas
Skriven u jastučnici;
Tiho pjevuši stihove
Od večeri
Prije no što se pretvorio u zvijezde
 
Grabi ti lišće
I dalje prisutan
U staračkim pjegama
I spuštanju prema rahloj zemlji
 
Sklapaš dlanove,
Sjeckaš molitvu tupim noževima;
Ispričavaš se za buku
 
 
Čujem te kako razgovaraš
S tepisima
Gaseći svjetlo u kuhinji:
Ne mogu pobjeći iz ove kože.
Ne mogu.
 

Olja Savičević Ivančević, nove pjesme

PESNIKINJA

 
Jednog ljeta u Francuskoj
Upoznala sam pjesnikinju
Pjesnikinja sam i ja
Ali ona je to bila više od drugih
Kao oni borovi u Alžiru
Tamniji, opojniji, granatiji
Tamo gdje su drugi svjetlucali
Pronosila je ognjicu
I palila vatricu
I naši stihovi su pored njenih
Ostajali bez krvi
Među crvenima tuareški plava
Bez viška srama i vraški pametna
Oduzimala je riječ muškarcima
Za stolom
Pila je, pušila
Plesala, potukla se
Zbog nečega što ne biva
Plakala malo, nesretno
Brisala suze o kosu
Zadigla haljinu
Na cesti
Napravila mnoštvo potočića
Ponajbolja među dobrim divama
A disciplinu utjeruje svatko
Dok ona pjeva na Mornarskom groblju
Preko kamene glave Valéryja 
Jahte ležerno plutaju u luci –
Tamo me ponad naherenog bara
Punog kuhanih rakova i školjki
Divovskim prstima primila za bradu, rekla:
Ne daj da te stavljaju na mesto
Nikada ti si
Pesnikinja
Obećanja se držim koliko mogu
Obećanja se rado sjetim i danas
 
 


 

ŽENI KOJA SE IGRA

Budi žena koja se uvijek igra
Pljuni na varalice koje ti lažu
Da je samo patnja plemenita
Radost je veća
Radost je, a ne patnja, svaki put
Spasila svijet
Tako ćeš i ti spasiti bar jedan život
Svoj:
Kad god posegneš u džep naći ćeš žeton
Zašto bi tvoje šake stiskale prazninu
Na otvoreni dlan stane dvostruko više
I čitave plaže žetona mogu
Proći kroz tvoje prste
Zadrži svoje blistavo pravilo i razlog
I za svakim stolom naći ćeš prijatelja
U pjesmi prijateljicu
U sebi svoje roditelje i svoju djecu
Molim te ostani žena koja se igra
Teško vrijeme nikada ne prolazi
Ali ti prolaziš neprekidno
Između dvije bodljikave izvjesnosti
Noge nemaš za bježanje
One hrle ususret drugima
One idu u dugu radoznalu šetnju
Kroz gradove i šume
Nisu tvoje šake za obranu
Ti nisi mačka
Nisu ni tvoja usta za obranu
Ti nisi Fido
Tvoje su noge da te vode
Putem kojim je jučer prolazila ljubav
Razvratna i nježna
A ruke da ljubav zgrabe i pruže
Kad sve pogrubi, kad se svijet smežura
Neka jagodice tvojih prstiju ostanu meke
I tvoje lice neka bude izljubljeno
 

 

DVADESET I DRUGO STOLJEĆE

 

Pametna naša djeca
Već su spasila
Zemlju od ljudi
Mrtve od živih
Vjeru od religija
Vratila okus hrani
Odvojila pravdu
Od istine
A istinu od točnosti
Također, a što je
Jednako važno,
Odvojila su zauvijek
Ljubav od obaveze
I užitak u njoj
Od razmnožavanja
Svaku djevojčicu na romobilu
Svakog dječaka i njegova psa
Stavila su ispred države i nacije
 
Našla su
– To i nije bio problem –
Način
Da svi imaju krov
Nad glavom
Da svi jedu
Voće i povrće
I imaju pravo na
Dobre bolnice
Najbolje što
Možemo
Napraviti za sebe
Kažu ta djeca
Koja se, evo, upravo rađaju
Jest zbrinuti
Pogotovo lijene
Posebno glupe
Osobito slabe
A ponajviše nesposobne
Čemu inače naš talent
I znanje
Naša strast za radom
Snaga i vještina
 
Mudra naša djeca
Kao da i nisu naša
Otvorila su granice
I ponovo je došlo
Šašavo vrijeme
Otključanih vrata
Osigurala su svima
Sate za knjige
I večeri za kino
Nešto novca za
Putovanja
Prekrojila su sve
Imperative u
Ne osuđuj
I ne budi kreten
Učinila su to
Bez diktature
(Ako se uzme
U obzir
Da obrazovanje
Nije diktatura)
Njihovi zatvori
Nalik su na škole
A što ne može znanost
Može poezija
 
Kakvi su procesi
Doveli do toga
I je li palo
Više krvi nego
Što svakodnevno pada
Da bi svijet konačno
Postao normalno mjesto
Da bi život konačno postao
Vrijedan življenja
– Nećemo saznati
Jer nećemo vidjeti
Dvadeset i drugo stoljeće
 
Mi još stignemo samo
Učiti od te djece
Koja se nisu ni rodila
Stignemo posaditi
Limun na trgu
I gledati kako raste
Bez obzira na posljedice
Reći strancu da je
Dobrodošao
Zaboraviti neprijatelje
I ostarjeti
Među prijateljima
Mi još stignemo
Pročitati stotinjak knjiga
Pedeset puta zapjevati
I iako izgleda beznadno
Glasati
Uvijek za ljevičare
Mi se još možda stignemo
I sresti
I poljubiti pred svijetom
Što misliš
Ako sve ovo napravimo
Hoće li brže doći to
Dvadeset i drugo stoljeće
 

Maja Solar, iz zbirke Bez začina

marie-thérèse levasseur

 
sve što je moje to je i naše
a sve što je tvoje to je samo tvoje
tako ti je govorio jean jacques rousseau
a ipak mislio da si rasipna
 
bila si sobarica i pralja u malom
pariskom hotelu
kada je gradska kaldrma pulsirala od ljubavi
 
posle si sve to opet bila njemu
jer žena je besplatna radnica
u kući
      je jednom gostovao grof
rousseau ti nije dozvolio
da sediš za istim stolom
 
nosili ste jermenske haljine od mraka
štedeli štedeli
bežeći od progona
bežeći od magnetičnog luksuza
ali bila si tereza rasipna, jesi
 
sve si svoje rasula dajući filozofu
potrošila se u bilionima svakodnevnih pokreta
pokušaja zagrljaja jetkih odjekujućih reči
god po god, vlakno po vlakno
 
on kaže da je sve tvoje
ali, tereza, poklekla si
bez salona dokolice pozlata nakita tričarija bogatih
potrošila si se tereza u polnoj podeli rada
rasipno nema šta
kao njegova žena
 
 


flora tristan

 
prašnjava putnica
umotana u dugačku kaučuk kosu
trudna do neba
pretučena
izmigoljena
 
flora tristan je bila meta koju je sve promašivalo:
metak koji joj je šazal poslao
feminističke istorije
mitsko očinstvo simon bolivar
realno nasledstvo
         jer žena ne sme imati ništa svoje
         osim dece, što više,
         po mogućstvu muške, koja nasleđuje…
 
i ne, ona nije žena utopijskog socijalizma,
nije žena šazalova
niti je baka gogenova
niti je aktivistički odjek žorž sand
a ponajmanje je junakinja budaletine ljose
        koji u privatizaciji i štednji vidi lek za sve
 
flora je aprilska veštica
sa peruanskom pustinjom u džepovima haljine
skrojenom od blokova hrabrosti
proleterka proleterke, da, ali u rukohvatu sa proleterima
svih zemalja, u čijim fabrikama je
ostavljala delove sebe
sve dok se nije srušila
i opet se izmigoljila
kao riba iz štitne žlezde
pravo u lutajuću prašinu van svih mitova i legendi
zarila se pravo,
bez promašaja, u srce patrijarhalnog kapitalizma
 
 

 
 

inessa armand

 
 
treba li ti čestitati inessa
na tome što si preživela pet porođaja
crvene snopove ilegala
organizirala antiratna okupljanja žena
pomagala najsiromašnijima
neumorno gradila novo društvo za nove žene
bila deo najveće crvene pobede
kada ste se izborile za prvu legalizaciju abortusa u istoriji
bila prva žena sahranjena na crvenom trgu
bila furiozni akord revolucionarnih nota?
 
ili treba čestitati lenjinu što
ga je oduvao takav crveni vetar?
 
 


 

jadranka solar

 
prve feminističke politike
došle su od mame
koja nas je učila da ženina karijera nije brak
da ne treba zavisiti ni ekonomski ni emotivno niti u bilo čemu
ni onda kada je vrtoglavo zaljubljena
 
mama
crnomanjasta
sa kratkom kosom i očima litanijama
kao španjolka
u crvenoj pripijenoj rolci i farmericama
izlazi iz slanog porteta u život
u kome ekonomski zavisi od muža
 
posadila je pet oraha ispred kuće
      džinovsku krošnju detinjstva
rodila je petoro dece
svežih šnicli buduće radne snage u društvenoj mašini
za mlevenje
 
orahe je kasnije posekao afrički brat, prodao debla i upetljao
mamu u uobičajene vrcave vatre nasleđivanja
 
nas je sasekao rat
 
mene je sasekao patrijarhat. možda sam zato počela
pisati mamino ime kad se u formularima traži ime roditelja
nije mi bilo jasno zašto je tu uvek napisan tata
a ne žena posvećena gustom radu
bez kojeg muža ne bi dočekali ručak večera opran opeglan veš smireno suđe
zbrinuta djeca urađeni domaći usisana prašina i zmije velikih podviga
 
stavljena u preuske uloge za hiruršku hrabrost
 
mama je prvi put vozila motor u petnaestoj
opasana vetrom
a vozi ga i u šezdesetoj
kao nečija žena
cepa pravila gramatike u paramaparčad
i grabi sunce koje nikada nije dovoljno vruće za nju
 

Lucija Butković, iz Vučjeg sata

VUČJI SAT

Imam noćni strah
da će se svijet oljuštiti
da ćemo se probuditi i zvati jutrom
ono za što više neće biti imena
da će kroz sjene proključati krv
i posjeći grla skalpel ekrana
 
Dostojevski je sanjao vukove
na tihim poljskim stazama
ali vukova ovdje nema
prognali smo zvijeri na ulaze grada
da ubiju svakog nepoznatog stvora
 
u vučji sat
voda se diže u bakrenim cijevima
centralnog grijanja
jer smo je od boga donijeli u ovaj rizom
prvo nije bila riječ nego užaren mlaz
 
kroz prsa mi tutnji aritmija kao vojska koja se udaljava

ŠAHOVSKA

U kapuljači signal noći
šahovskom pločom pulsira grad
a na izlazima grada svjetlo se lovi
u niše neonskih reklama
bande šaketaju pustoš, po svemiru
tuku ratovi staroga kova
rijeka iz crte dignuta u nož
takva je noćas hidraulika grada:
slabija tijela izručuju se vodi
uzimam zalet i krećem u L
lakoćom skakača
A3-B5

 

PPTSP

Uveden je postposttraumatski sindrom
paleži u zemlju usisani kao plin
vrijeme je opet prazan pojam, a prije je bilo
samo u kadi: izvlačiš nokte urasle u meso
nadlijećeš se kao dron
prije su mora držala azil ili je sustav držao riječ:
vježbaj brzinu, blokiraj udar, zatrpaj prilaz
zečjom branom
sada iz fosforescentne sljepoće jutra
s kauča sporo razvučenog u dan
promatraš mjesto, teren odavno oguljen i sam
ekrane navijene u živčani šum
od riječi do riječi istu ponavljanu vijest
o stoljeću palom kao bog
akvarijem pluta Njegov
krvavi alibi

Diana Burazer, iz Nebeskih jabuka

KUPILA SAM BRDO

 
 
Kupila sam brdo.
Ne kuću –
kuća ima zidove, krov
toplinu, obitelj.
 
Kupila sam brdo.
Ne šumu –
šuma ima moćna stabla,
krošnjama zaklonjeno sunce
lisnati hlad, sigurnost.
 
Kupila sam brdo.
Ne livadu –
livada je ravna,
zeleno jednostavna,
nebo se u njoj utopilo.
 
Što ću s brdom?
 
Stojim na vrhu
okrećem se na sve strane.
 
Sve,
sve je moguće – dojavljuje mi
izvanvremenski stvoritelj
spreman pomoći
bez ikakva alata i raspoloživa vremena.
I dodaje –
samo ako znaš zašto si kupila brdo.
 
Dobro – kažem pomirljivo:
slikar sam
i nisam,
pjesnik sam
i nisam.
 
Sanjar
koji je kupio brdo
jesam.

 


RUDARSKA SVJETILJKA

 
 
Nestalo je želje da istražujem
stvari
događaje
pokrete.
Ako zavirim ispod
sa strane,
duboko
ili se odmaknem
možda će sve biti drugačije.
 
Ali treba imati vremena
za još jedan život.
 
Izvan naše volje
preslažu se poznati događaji
u novi poredak i smisao.
Lutke bez lica
i oskudno odjevene
prolaze uskim mračnim tunelom,
osvrću se
traže ruku
bijeli štap.
 
Skoro sam sigurna
da nema potrebe za golemim svjetlom,
za besprijekornim vidom.
 
Kad sve potpuno zakaže
dovoljna će biti mala svjetiljka
na mom čelu.
 
Za oboje.

 
 

NEBESKE JABUKE

 
 
Kupujem voće
redovno,
jabuke i naranče
u plavoj staklenoj zdjeli na balkonu
izgledaju lijepo
i odgovaraju ostaloj
mrtvoj prirodi.
 
To je zdravo –
kaže Internet i moja prijateljica
kojoj je voće osnovna hrana.
Iz nedavne prošlosti
držeći u krilu nebeske jabuke
blagim smiješkom i klimanjem glave
poruku mi šalje pametna sijeda glava.
Nije ona slučajno tu – pomislim
nije slučajno u mojoj blizini
još uvijek mladolika i lijepa.
 
Moje jabuke danima borave u zdjeli,
sigurne.
Prije izlaska podignem rolete
dopustim jutarnjem suncu da im pruži
privid neubranosti
iščekivanje slobodnog pada i
polaganog bezbolnog nestajanja
na travnatoj površini.
 
Voće je zdravo –
podsjeća me nalaz nedavnog sistematskog pregleda
dajući mi dodatni poticaj
da jabukama
i sebi
ponudim drugačiji život.
 
Tvrdoglavo ostajemo
na istim stranama staklenog plavetnila
iščekujući noćni lahor
čaroban leteći tepih
na kojem ćemo jednom
jednostavno i veličanstveno
otputovati.