Vrata

Kad je majka prvi puta maknula vrata sobe, nisam razumjela. Vrata kao vrata, sobica kao sobica. Dnevni boravak i takozvana kuhinja, u kojoj smo zapravo svi mi spavali. Otac i majka u dnevnoj sobi, mi u toj kuhinji. Imala je elemente i kauč, naš maleni kauč, moj i bratov, koji smo razvlačili svake večeri i spavali jedno kraj drugoga. Kreveti su bili preskupi, a kauč na razvlačenje uzeli su polovno od preprodavača namještaja. Vrata je majka maknula čim smo uselili, kad je odlučila da je to naša soba. Iako je u kući u kojoj smo čekali privremeno (ponovno) da se napokon izgradi naša kuća postojao i cijeli kat, on je bio slabije uređen i majka nije htjela da se rasipamo. Osim toga, tko bi platio sva ta drva?


Danas, moja majka i dalje između hodnika i dnevne sobe u kući u kojoj živi, u koju smo se vratili, a ona sada čeka tamo starost, nema vrata. Pomaže li manjak vrata praznini da se ne koncentrira? Je li već i tada bila stvar zatočenosti, nemogućnosti micanja očima izvan jednog prostora. Što će mi, ta vrata, samo smetaju kad prolazim, kaže mama. A ona ponekad prolazi i kroz zidove, samo to još uvijek ne razumije. Kad sastavljam ono što imam od sjećanja, moja majka toliko je nevidljiva da njena prisutnost ne potvrđuje svijet. Ne spašava. Je li moguće da si tek nakon toliko smrti koja nas je zasula postala stvarna i vidljiva? Jesi li zaista tek tada mogla udahnuti, shvativši da je život pobjegao prije nego si se okrenula? Kad nas netko sretne na ulici, kažu da smo slične i ja pomislim na sva ta maknuta vrata jer ih nikada ne zatvaram. Zamisli, od svih tvojih osobina, meni je ostala ta nelagoda zatvorenosti pa oni za koje pomislim da ih volim za mnom neprestano hodaju i zatvaraju vrata. Kad nas sretnu zajedno i kažu koliko nalikujemo, ja zaista prvo pomislim na našu nevidljivost i koliko je moralo proći da se izborimo za tjelesnost, postojanje. Ili barem ja. Za tebe još nisam sigurna da si zakoračila u materijalni svijet. Kad dolazim, nikad mi nećeš ništa lijepo izgovoriti. Tvoja briga tvoj je način ljubavi i što mi na kraju, čak i sad dok sam žena koja je trebala shvatiti život (i nije), ipak popustiš i uskočiš.

Nastojim radi te šutnje izgovarati. Sve. Ljudima koje volim. Koliko ih volim, kako ih volim, zašto ih volim. Nastojim raspršiti svu svoju ljubav i držati ruke onih koje volim čvrsto.
Zaista, ne zatvaram vrata još uvijek, ali nerijetko mi se učini da je to i radi srca koje se toliko trudi. Ti si, mama, svoja vrata skidala s prostorija radi straha. Ja to radim radi ljubavi.

Olga Tokarczuk, Bjeguni

Jesam

Nekoliko mi je godina. Sjedim na prozorskoj klupčici, oko mene porazbacane igračke, porušene kule od kocaka, lutke izvrnutih očiju. U kući je mračno, zrak se u sobama polagano hladi, tamni. Nema nikoga; otišli su, nestali, čuju se još njihovi sve slabiji glasovi, struganje nogu, odjeci koraka i udaljeni smijeh. Za prozorom –prazno dvorište. Tama se meko slijeva s neba. Prekriva sve poput crne rose.

Najbolnija je nepokretnost: gusta, vidljiva – hladni sumrak i slaba svjetlost natrijskih svjetiljki, koja tone u mrak na udaljenosti jedva metar od svoga izvora.

Ništa se ne događa, pohod mraka prestaje pred kućnim vratima, sva vreva smrkavanja tihne, stvara gust skorup, kao na mlijeku koje se hladi. Obrisi zgrada na pozadini neba protežu se u beskraj, polagano gube oštre kutove, uglove, bridove. Svjetlost gaseći se kupi sa sobom zrak – nema se više što udisati. Mrak sada kaplje kroz kožu. Zvukovi su se zamotali u sebe, uvukli puževske oči; orkestar svijeta otišao je i iščeznuo u parku.

Ta večer je rub svijeta, napipala sam je slučajno za vrijeme igre, nehotice. Otkrila sam ju jer su me na tren ostavili samu, nisu me zaštitili. Jasno je da sam se našla u klopci, zatvorena. Imam nekoliko godina, sjedim na klupčici, gledam ohlađeno dvorište. Ugašena su već i svjetla u školskoj kuhinji, svi su otišli. Betonske ploče dvorišta natopile su se mrakom i iščeznule. Pozatvarana su vrata, zatvoreni ventili, spuštene rolete. Htjela bih izaći, ali nemam kamo. Samo moje prisuće dobiva jasne obrise, koji podrhtavaju, mreškaju se, i to boli. U jednom trenu otkrivam istinu: više se ne da ništa učiniti – jesam.

Svijet u glavi

Na svoje prvo putovanje otisnula sam se kroz polja, pješice. Dugo nitko nije primijetio moj nestanak, stoga sam uspjela otići dosta daleko. Prešla sam cijeli park, a potom – poljskim putovima, kroz kukuruz i vlažne livade pune žabnjača, premrežene melioracijskim jarcima – do same rijeke. Rijeka je u toj nizini bila, uostalom, ionako sveprisutna, izbijala je ispod pokrova trava, oblizivala polja.

Kada sam se popela na zaštitni nasip, ugledala sam vijugavu vrpcu, put koji je izlazio izvan kadra, izvan svijeta. I ako je netko imao sreće, mogao je na njemu vidjeti čamce, plosnate velike lađe, koje su jurile na obje strane, ne obazirući se na obale, na drveće, na ljude što stoje po nasipima, poput nepostojanih, nedostojnih pozornosti orijentacijskih točaka, svjedoka njihova kretanja punog dražesti. Maštala sam da mi je, kada odrastem, raditi na takvoj lađi, a najbolje – postati samom lađom.

Nije to bila velika rijeka, bila je to tek Odra; ali i ja sam tada bila mala. Njezino mjesto u hijerarhiji rijeka, provjerila sam poslije na zemljovidima, bilo je podosta drugorazredno, ali vidno, podgrofica iz provincije na dvoru kraljice Amazone. No meni je posve dostajala, činila mi se golemom. Tekla je kako je htjela, od davnine neregulirana, sklona izlijevanjima, nepredvidiva. Na nekim mjestima uz obalu zapinjala je o nekakve podvodne zapreke i tada su u vodi nastajali virovi. Protjecala je, paradirala, zauzeta svojim ciljevima skrivenima iza obzorja, negdje daleko na sjeveru. Na nju se nije moglo spustiti pogled, jer ga je izvlačila iza horizonta, do gubljenja ravnoteže.

Nije obraćala pozornost na mene, zauzeta sobom, nestalna, skitalačka voda u koju se nikada ne može ući dvaput, kako sam saznala poslije.

Svake je godine debelo naplaćivala nošenje lađa na grbači – jer se i svake godine u njoj netko utapao, jednom dijete za kupanja u vrućim ljetnim danima, drugi put neki pijanac, koji se čudnim slučajem zanio na mostu i unatoč ogradi pao u vodu. Utopljenike se uvijek tražilo dugo i u velikoj strci, što je cijelu okolicu držalo u napetosti. Organizirani su ronioci i vojni motornjaci. Kako bismo saznavali prisluškujući odrasle, pronađena tijela bila su napuhnuta i blijeda – voda je iz njih isprala sav život, izobličila im crte lica tako da su i najbliži imali problema s prepoznavanjem trupla.

Stojeći na protupoplavnom nasipu, shvatila sam da će – i pored svih pogibelji – uvijek biti bolje ono što se kreće od onoga što počiva; da će plemenitijom biti promjena no stalnost; da nepokretno mora podleći raspadu, degeneraciji i pretvoriti se u prah i pepeo, dok će pokretno trajati možda i vječno. Otada je rijeka postala iglom zabodenom u moj sigurni, postojani krajobraz parka, rasadnika u kojemu je u stidljivim redovima nicalo povrće, i nogostupa od betonskih ploča na kojima se igralo školice. Probijala ga je naskroz, okomito označavala treću dimenziju; bušila je u njemu rupu, i dječji se svijet pokazivao jedva gumenom igračkom iz koje je pišteći izlazio zrak.

Moji roditelji nisu bili posve sjedilačko pleme. Puno su se puta selili s mjesta na mjesto, sve dok se na kraju nisu na dulje zadržali u provincijskoj školi, daleko od poštene ceste i željezničke postaje. Putovanjem je postajao već sam izlazak preko međe, pohod u grad. Kupnja, rješavanje papira u općinskom uredu, uvijek isti frizer na glavnom trgu pored gradske vijećnice, u istoj kuti, neuspješno pranoj i kloriranoj, jer je boja za kosu mušterija ostavljala na njoj kaligrafske mrlje, kineske znakove. Mama je bojila kosu, a otac ju je čekao u kavani Nova za jednim od dva vani postavljena stola. Čitao je lokalne novine, u kojima je najzanimljivija bila crna kronika s izvješćima o krađama pekmeza i kiselih krastavaca iz podruma.

Ta njihova turistička ferijalna putovanja, bojažljiva, škodom natrpanom do krova. Dugo pripremana, planirana večerima nadomak proljeća, kada tek što je nestao snijeg, ali se zemlja još nije pribrala; trebalo je čekati dok napokon ne preda svoje tijelo plugovima i motikama, dok ne dopusti da je se oplodi i onda im već oduzme vrijeme od jutra do večeri.

Pripadali su naraštaju koji je putovao s kamp-prikolicama, vukući za sobom nadomjestak doma. Plinsko kuhalo, stolovi i stolci na rasklapanje. Plastično uže za vješanje oprane robe na stalcima i drvene kvačice. Plastični stolnjak, nepromočiv. Turistički komplet za piknik – šareni plastični tanjuri, pribor za jelo, soljenke i čaše.

Otac je negdje usput kupio, na nekom od buvljaka, koje su majka i on osobito voljeli posjećivati (dok nisu bili baš zauzeti fotografiranjem pored crkvi i spomenika), vojni čajnik – bakreni uređaj, posudu s tubom u sredini u koju bi se stavilo i zapalilo pregršt suharaka. I iako se u kampovima mogla upotrebljavati električna struja, vodu je kuhao u tom ibriku, dimeći i stvarajući zbrku. Klečao je nad proključalom posudom i ponosno osluškivao klokotanje kipuće vode kojom je zalijevao vrećice s čajem – pravi nomad.

Zaposjeli bi označeno mjesto, na parcelama kampa, uvijek u društvu istih takvih kao oni, čavrljajući sa susjedima preko čarapa koje su se sušile na konopcima šatora. Pomoću bedekera utvrđivala se trasa putovanja, pomno naznačujući atrakcije. Prijepodne kupanje u moru ili jezeru, a poslijepodne obilazak povijesnih spomenika gradova okončan večerom – najčešće su to bila jela iz vakuumiranih posuda: gulaš, mljeveni odresci, ćufte u umaku od rajčice. Trebalo je samo skuhati tijesto ili rižu. Vječna štednja novca, zlot je slab, to je sitniš svijeta. Traženje mjesta gdje se može priključiti na struju, i potom nevoljko pakiranje, da bi se pošlo dalje, no ipak uvijek u metaforičkoj orbiti doma. Nisu bili pravi putnici, jer su na put polazili da bi se vratili. A vraćali su se s olakšanjem, s osjećajem dobro ispunjene obveze. Vraćali, da bi s komode pokupili snopove pisama i računa. Obavili veliko pranje. Prijatelje koji krišom zijevaju nasmrt zagnjavili pokazivanjem slika. Ovo smo mi u Carcassonneu. A ovo je žena s Akropolom u pozadini.

Potom su cijele godine vodili sjedilački život, taj čudni život u kojemu se ujutro vraća onome što se ostavilo uvečer, gdje je odjeća prožeta zapahom vlastitoga stana, a stopala neumorno utiru stazu na tepihu.

Nije to za mene. Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim na duže zastaneš na nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno sam puta pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo i neznatan dašak vjetra. Nisam znala nicati, ostala sam lišena te biljne sposobnosti. Ne crpim sokove iz zemlje, ja sam anti-Antej. Moja energija dolazi od kretanja – od drndanja autobusa, brujanja zrakoplova, ljuljanja brodova i vlakova.

Praktična sam, nevelika i dobro opremljena. Imam malen, nezahtjevan želudac, snažna pluća, zbijen trbuh i jake mišiće ruku. Ne uzimam nikakve lijekove, ne nosim naočale, ne primam hormone. Kosu šišam mašinicom, jednom u tri mjeseca, skoro uopće ne rabim kozmetiku. Imam zdrave zube, možda ne previše ravne, ali čitave, samo jednu staru plombu, i to na donjoj lijevoj šestici. Jetra mi je zdrava. Gušterača – zdrava. Bubrezi, lijevi i desni, u izvrsnom stanju. Moja je trbušna aorta normalna. Mokraćni mjehur – pravilan. Hemoglobin – 12,7. Leukociti – 4,5. Hematokrit – 41,6. Trombociti – 228. Kolesterol – 180. Kreatinin – 1,0. Bilirubin 4,2 i tako dalje. Moj IQ – ako se u to vjeruje – 121; dovoljno. Imam posebno razvijen osjećaj za prostor, skoro eidetski, ali slabu laterizaciju. Profil osobnosti nepostojan, vjerojatno nedostojan povjerenja. Dob – psihološka. Spol – gramatički. Knjige kupujem radije u mekim koricama, da ih mogu bez žaljenja ostaviti na peronu, tuđim očima. Ništa ne sakupljam.

Završila sam studije, ali zapravo nisam izučila nijedan zanat, zbog čega mi je jako žao; moj pradjed bio je tkalac, bijelio je istkano platno, prostirući ga po padini, izlažući ga vrućim zrakama sunca. Jako mi je odgovaralo prepletanje osnove i potke, no ne postoje prijenosni tkalački stanovi, tkanje je umjetnost sjedilačkih ljudi. Na putu pletem iglama. Nažalost, u posljednje vrijeme neke zrakoplovne tvrtke zabranjuju unošenje igala u zrakoplov. Nisam naučila, kako rekoh, nijedan fah, a ipak sam unatoč tome, što su uvijek ponavljali moji roditelji, prihvaćajući usput različite poslove i ne padajući na dno, uspijevala preživjeti.

Kada su se moji roditelji nakon dvadesetogodišnjeg romantičnog eksperimenta vratili u grad, kada su ih izmorile suše i mrazovi, zdrava prehrana koja je po cijele zime bolovala u podrumu, vuna od vlastitih ovaca skrbno uguravana u bezdana grla jastuka i popluna, dobila sam od njih malo novca i prvi put krenula na putovanje.

Radila sam povremene poslove gdje god bih stigla. U međunarodnoj radionici u predgrađu velike metropole namatala sam antene za ekskluzivne jahte. Bilo je tamo puno takvih poput mene. Zapošljavali su nas na crno, bez pitanja o podrijetlu i planovima za budućnost. U petak smo primali isplatu, a kome nije odgovaralo, ne bi se pojavio već u ponedjeljak. Tu su bili budući studenti u stanci između mature i prijamnih ispita. Imigranti vječito na putu u idealnu, pravednu zemlju negdje na Zapadu, gdje su ljudi sestre i braća, a moćna država ispunjava ulogu brižnoga roditelja; bjegunci koji brišu od obitelji – žena, muževa, roditelja; nesretno zaljubljeni, rastreseni, melankolični i vječno smrznuti. Ti koje je progonio zakon, jer nisu uspjeli isplatiti podignute kredite. Potucala, vagabundi. Luđaci koje bi nakon još jednog povratka bolesti – temeljem nejasnih propisa – deportirali u zemlje podrijetla.

Samo je jedan Hindus ovdje radio stalno, već godinama, ali, istinu govoreći, njegova se situacija nije nimalo razlikovala od naše. Nije imao ni osiguranje niti ikakav godišnji odmor. Radio je šutke, strpljivo, ravnomjernim ritmom. Nikada nije kasnio, nikada nije pronalazio razloga za bolovanje. Nagovorila sam nekoliko osoba da utemeljimo sindikat – bila su to vremena Solidarnośći – makar samo za njega, ali nije htio. Dirnut mojim zauzimanjem, svakodnevno me častio oštrim curryjem koji je donosio u kohšalama. Danas se čakm ne sjećam ni kako se zvao.

Bila sam konobarica, sobarica u ekskluzivnom hotelu i dadilja. U jednome malom kazalištu zaposlila sam se tijekom jedne sezone kao garderobijerka i tako izdržala dugu zimu među baršunastim kulisama, teškim kostimima, atlasnim pelerinama i perikama. Kada sam završila studij, radila sam i kao pedagoginja, savjetnica za odvikavanje, a također, posljednje – u knjižnici. Čim bih uspjela zaraditi neki novac, polazila sam na put.

Preveo: Mladen Martić

Zemlja bez sutona, Marija Andrijašević

Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas

Pravda. Pravda se pojavljuje prva, prije svega i poslije više nikad. Šesto, Šesto, čuje jednog od braće, a onda i prut kako se lomi preko leđa, jaukanje i trčanje preko suhozida. Žare, čuje sad drugi glas, Žare, di si? Najstariji brat dolazi po njega u polje,u ranu zoru, gdje golim rukama prekopava već prekopanu zemlju. Kroz prste prosijava grude, pa ako iz koje ispadne kakav krumpir, do večera će bit sit. Žare, čuje još jednom, đava ga odnija, di si, i kroz pukotinu iz koje se razdanjuje vidi svoga najstarijeg brata. U ajmo, viče uprćen zobnicama i torbacima na zadihanog Žaru i na njega prebacuje dio tereta. Iza njih se, s korpom na glavi, niz Strmenčić, spušta jedna od dviju neudanih Didovih sestara. Za nju su se uprtili, tri kilometara tegle do ukrcaja u kola koja će tetu odvest na Reru. Iz grada će se, ako bude sriće, vratit praznih ruku, ali punih žepova. Drugi ću mu put vraton zavrnit, da Šesto, jebagabogotac, jesi li mu brat ili govno s puta, šteta prut lomit na budali. Neka si ga stuka, Žare stišće torbak sa svih dvanaest prstiju. Oko srca ga obuzima osjećaj za koji na Vrju nemaju riječ. Zato ga nikad neće zaboraviti.


Ljubav. Ljubav se pojavljuje druga, varljivo, kao da neće, i za razliku od pravde postaje mit. Najstarijeg brata nema već treći dan. Kroz Mrzlin grabi prema Vrju. Nije u grobnici, zna jer je u pridvečer sam otvorio, ukradenom šterikom i šuverinima osvijetlio, a i ćaća bi se uputio iz grada da je… da je negdi skončao. Di je? Kad pomogne stricu u vinogradu i tetkama izgargašat vunu, pročešljat će i sve jame od Nugla do Butige. Ali mater,mater bi mogla znat, a mater šuti. Mater je, vidio je Žare, otišla s bratom neki dan u zoru i vratila se sama u noć s par vrića brašna i kokuruza, simenom blitve i pome, mladim čokotima, demežanom natočenom maslinovim uljem i korpom punom usoljene ribe. Žare, Žare, čuje glas dok rukama prekopava polje kapule. Žare vidi brata prvo ko utvaru, a onda ko desetogodišnjeg dječaka od krvi i mesa. Trči mu u zagrljaj. Mislija sam da si mrtav,govori mu uplakan. Ja, mrtav, mani se takvih misli! Luda me mater odvela svojima u Igrane, uzeće me tetka za sina i gojit. Čuja san sve, da ćemo mi pocrkat od gladi, a ona od batina šta je stric timari, pa da bar jednoga spasi. A ja san reka neću, jebem ja vas i vaše baciklo. Baciklo, ima si baciklo, pita Žare u čudu. Ki pop, odgovara brat. Ma budalo, Žare ga opsuje. E, ja baciklo,mrižu punu morske ribe, i puru zakuvanu na maslinovu ulju,a vi kad one dvi vriće odu, prazne činije. Nu, pokazuje Žari noge natečene od žuljeva i izranjavane od puta koji je proša. Iša san s noge na nogu od Igrana dovde. Kako san put naša, jebamegospić, ni sam ne znan. Žari se sve miješa u glavi, ne zna što su Igrane, ali zna kakve noge budu otamo. Kad odraste, upozna neku na silu ili na derneku ko šta naš bude tu za svetoga Antu, misli tu noć u krevetu dok stric prakljaču lomi od brata a baba šuti i gleda, sina će nazvat Zoran. Ili ćer ako dobije, šta ima zla u ćeri, zvat će se Zorka. U moga brata, odgovarat će s ponosom kad ga budu pitali u koga je dite dobilo ime, i onda će im ispričati ovu junačku priču.


Otac. Otac se pojavljuje prekasno, i umjesto ljubavi i obećana stana u gradu, sinovima na selo nosi jabuke sa svoga gradskog štanda. Te jabuke nisu sitne i plosnate, opore kao vrjske. Debele su, zamašite, sočne, slatke. Njihova se kora sjaji, u dodiru sa suncem odsjaj bode u oko koje je se ne može nagledati. Jedna tebi, govori otac i daje je najvišem sinu. Jedna tebi, zagrize u njuruga lica, govno, kako ga je nazvao najstariji brat. I tebi na, na, doziva Žaru i pruža mu voćku. Žare jabuku uzima u dlanove ko babe hostiju i odmah ih sklapa. Curi iz njih, prsnut će kroz prste. Jabuka, govori u prkosnu peteljku. Jabuka, potvrdi mu otac. To je to, bište sad ća, zagalami. A meni, upita najmanji. Otac, omamljen od gradskoga vina koje se pije iz zelenih i smeđih boca,pogleda u sitnoga dječaka i počne brojati djecu na prste. Jedan,dva, tri… četr…, opet, jedan, dva, tri… četr… Mali, vamo se daj, nasloni tanke usne na njegove uši, sakrije ih dlanom za svaki slučaj i priupita iznenađeno al si i ti moj? Žare s tleva skuplja peteljke i ispljuvke sa špicama i za točno dvije godine navrće vrjsku jabuku na gradsku.


Zemlja. Zemlja se pojavljuje posvuda, suha, i nema od nje ništa. Ako nešto iz nje i rodi, čuva se pod niskim drvenim krevetima. Krumpiri. Kapula. Ljutika. Raštika. Soba odijeljena na dva dijela običnim platnom zabijenim u gredu miriše na zemlju. Ušla je u podne grede, u stropne, u nosive, popunila svaku rupu,stara kuća pod teretom ne škripi. Ušla je preko ruku koje svlače i oblače, ali prije toga kopaju. Ušla je s kose, sukanja, traveša, podapetih čarapa, iz puknutoga laštika pumparica, s dičjih sandala i gumaša, iz usta. Zemlja, posvuda, a ni za šta. Zemlja,ukradena i darovana. Zemlja, na privaru odnesena, nitko je ne osjeća ko mater. Šta si učinija, plače i skriči. Šta si, Joso, svojim sinovima napravija, neće on nikad imat ni dice ni sveca, to je sime bolest umela. Šta nisi mater čuja, stoput je isprela za kominom, glava i muda su mu ko badanj bili! Đava te odnija luda i pijana, šta si dici svojoj napravija, mater plače. Zemlja, nema ništa od zemlje, brat je brata prevario, napio i tutnuo prida nj papir na potpis. Papir kojim najplodnije ograde, materinu im dotu, zemlje prema Cetini, plodne zemlje, zemlje od kojih bi i dalje bili sirotinja, ali ne bi bili gladni, vraća školovanoj i bogatoj rodbini. Za usluge, pare, i život u gradu. Omililo mu se, ako može brat s četvero dice sam pajdašit po gradu, šta ne bi i on momak i sam. Šta bi on kopa i ora za njihova gladna usta, a takorekoć tek krenuo u život. Mater u krevetu ne moli boga za zdravlje i dug život svoje djece nego proklinje sve redom. Proklinje, ne sluti da se pravda ne dijeli tako, i da će prva podzemlju.


Okrutnost. Okrutnost se pojavljuje i prije nego se rodio, i tko zna pomisli li kad tko je njezino sjeme razbacao po Vrju. Grči mu srce, mijesi i stišće, tjera iz njega svaku nježnost. Nje se, ako si naumio preživjeti, prve moraš otarasiti. Karmela je sve sinove podučila, samo Žari nikako ne ide. Ruke su mu zamotane, plače za svojim prstima. Slabić na ćaću, dolazi mu u postelju glas jednoga od braće. Slabić, prosiktat će i umuknit čim čuje mater da zatvara vrata konobe. Tugo moja, mater mu pregledava ruke, po uputama doktora, da nisu prokrvarile, pomiče ga ustranu i liježe kraj njega. Žare više ne plače, prisjeća se svoga prvog odlaska u grad. Ovaj put je Strmenčićem pratio mater, i umjesto da pogledom isprati kola za Reru – ušao je u njih, jedva da je bilo razdanilo. U Reri nije mogao umiriti srce sve do Klisa, a onda ga je skoro prikinilo. Nu mali, kaže mu neki brko iz vagona. Ispod tvrđave prsne grad zlatan ko kruna Gospe Sinjske. More, kaže mater da je svi čuju, ko moje u Igranima. A vi ste iz Igrana? Pa kud iz Igrana u Vlašku… Brko priča s materom, Žare ne osjeća ni ruke ni noge, on je u svom bunilu. Pribire se tek na vratima ogromne hale, svuda oko njega kašete pune voća, maže pune fažola, graja, nema čega nema. Grad. Stisnut je uza suknju svoje matere dok ona preklinje i moli neodlučna muškarca u bijeloj košulji i hlačama na crtu da učini to, ako ne zbog nje, onda zbog njezine dice. Pokazuje mu Žarine ruke. Muškarac uzima njezino ime i prezime s osobne iskaznice, pogledava fotografiju pa u nju,kaže sve smo se dogovorili. Karmela briše suze radosnice, srce joj bije u prsima, izbija puce iz rupica, ruke od umora to ne bi mogle. Sebi se raduje, kako je poduzetna, sve ih spasila od gladi. Pa neka je i sina prikazala ko sakatog, šta, riješilo se i to u času bolnici, nije ni skriknija. Od sljedećega mjeseca dječji doplatak dolazi na njezino ime i prezime u Vrj, a pijančina s plaćom neka radi šta ga je volja. Grad. Žare osjeća pulsiranje na ožiljcima, još ćuti škripu izraubanih makaza, cak bez cika naživo, žuljanje debeloga konca kroz kožu. Umoran je od pješačenja prema Vrju ruku savijenih u laktu. Predaje se. Uvlači zamotani dlan materi pod sisu. Ona ga grli. U Žari se okrutnost nije primila ko u trima šta leže stisnuti svaki u svome ćošku, zna Karmela, i da mu život neće bit lak.


Nada. Nada se pojavljuje između dvaju sela, na granici dviju ograda. Ondje Karmela pronalazi saveznicu kakvu dosad na Vrju nije imala. Žare je sluša u priči i čini mu se da se mater nje ne mora klonit niti joj prevodit. Nada razumije Karmeline riječi,nije joj pripametna kad usrid kopanja kaže bava me vratila u život ili čapalo me u kostima, pa ni kad joj se požali na imbene žene u selu, što su natentale jedna drugu protiv nje. Ne zna kad točno, ali čini joj se da je to bilo kad je za vrčinu rekla kondut. Svašta, mane rukom Nada. Bez škole, bez zemlje, bez dote, bez prava, bez snova, na kraju krajeva i bez šanse, takve mi se smiju, Karmela slaže lisu od granja, zatvara ogradu, tjera Žaru i najmlađeg prida se. Čuj, govori joj Nada, ja ću skora u grad, za mužem u napuštene barake na Plokitama. Koji tjedan prije nego budemo ušli u svoj stan, šaljen po te i dicu. Ako oćeš, tojest. Oću, brza je Karmela, i bog da da se ostvari, da dicu sa sela spusti u grad, da ih školuje, da na zanat, i od košćatih, krivonogih momčića koji se još nisu najili do sita napravi čestite momke, za rad i ženidbu, a ne da se za kominom uče, ko i ćaća im, na bukaricu. Još nije kasno, razmišlja noću u postelji dok čita Nadino pismo, sve se još da isporavit, ako bog da da sve krene kako triba, mogli bi i ćaću imat. Žare misli o gradu, spustio se koju godinu prije na njegove popločane ulice ono jednom i odmah je na njega navalio. U prsima ga stišće strah od potplata i takā, kako lupaju o kaldrmu, skrika i vika, smijeh, i pjev tica, pjev desetaka tica stisnutihu malom kavezu. Trlja podrezane prste, misli i on o ćaći, kako ga nema, kako ga je grad odnio, i sve čemu se nada jest da njega ne odnese.


Žare. Žare se pojavljuje treći, ali između sve ostale braće, uvijek nekako zadnji, klipsa i nikako da uhvati voz. Misli tako i on, sam na markenti, još uvijek dječak, a ruke radnika. Izranjavane do lakta, nešto od diljanja, nešto od kopanja, nešto od šiba. Više se i ne sjeća tko ga je prvi dohvatio, je li mater, je li učitelj. Izbacilo ga iz škole u gradu, na polugodištu osmoga razreda. Sram te bilo, mater broji iza njega i jer ga više ne može dohvatiti, skuplja kamenje i gađa ga njime. Kučko, sikće po njoj, kučko! Čuo je tako braću i strica da je časte, vidio i da plače noću od muke. Kučko, ponavlja i skuplja kamenje koje ga pogađa i ne vraća joj, broji ih i za svaki kamen proreži kučko. Kučka te odranila, mater poviče za njim i izgubi ga s poteza. Žare zadnji kamen spušta iz otvorena dlana niz nogu, krije ga i od sebe. Noge toća u mrzloj morskoj vodi, južina je sve zamutila pa ne vidi s Kopilice gdje se more odvaja od alepskih borova i hrastovine s druge strane Zaljeva. Zeleno do neba, sve u jednom potezu, pa i iza leđa mu, na tren sve izgleda ko da je doma, u kanjonu, pod Volovištem, kad su ono bili on i njegova tri brata. Pokušava ih se sjetiti, kako su izgledali prije grada, ma prije sinoć, dok su se bacali na oca i držali ga u muci i povraćanju od boce na antabus, kleli mater jer ga hoće spasiti, šta ga ne pripusti, pijančinu. Ne prepoznaje njihova lica, ali ruke, ruke dobro zna. Rane po njima nisu od šibe i kopanja nego od razrjeđivača i ljepila, pila i brusa, nimalo glatke ko one od učitelja. Neka sam mu reka, neka, Žare zbija žabice po površini mora, da tuć me za duge nokte i crne ruke, ruke šta su se naradile, materi pizove na Pazar teglile. Neka sam mu reka da više vride i moje i moje braće nego njegove učene i glatke. Ruke moje braće, gleda u svoje, gleda u njihove. Ruke kao hridine. Ako bog da, misli Žare i briše suze, završit ću školu u Vrju, živit u našoj kući s tetama, ležat u materinoj postelji, letat po Mrzlinu, Volovištu, i skoro, ma najskorije, bit ću opet moj brat, moj brat, i moj brat.

Suzana Matić: Izbor iz Usnene predaje

Kupila sam veliki krevet

Visok i čvrst kao kuća

Već neko vrijeme ne spavam na podu

Na ovaj se krevet moram uspeti, a ne spustiti

Podnica mu je visoko, napustila sam patos skroz

I taj osjećaj je toliko izniman da mi je sada šteta zaspati

Žao mi je kad u snu propustim svoj krevet

Pa nekako i opet ne spavam

Ali zato sam jako aktivna u njemu

Tu jedem voće, pišem poeziju, telefoniram, smijem se

Tu primam djecu kada me dođu žicati lovu

Pa ih upućujem prema novčaniku, nek si ju izvade sami

Samo da ne bih morala silaziti s njega

“Carice”, kažu, ali ja se ne dam smetati

Napokon i ja imam krevet u kojem mogu stolovati

Pronašla sam ga na Ikeinoj stranici

Odjel: “Bračni kreveti”

Sastavljali su ga dva dana

Moj otac, moj sin i moj brat

_______________________________________________________

Razlika između onog što sanjam

i stvarnosti

postoji

samo u knjigama koje držim u kupaonici.

Sve drugo je neodvojivo.

Da nisam to što jesam

bila bih isto to.

____________________________________________________________

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip

Dok sam birala crvenu rog papriku

Prvo sam čula zviždukanje

Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube

Ali ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom

Koja ti je k tome nadzorni organ

Ili bilo kojom nepoznatom ženom

Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš

Nego neko vedro zviždukanje

Samodostatno i nikom nego sebi

A opet nekako toplo

Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan

I eto, postoje topli muški glasovi

Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja

Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva

Momentalno okrenula

Za tom toplinom koja je prostrujala

U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu

A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca

Računam, dva dana stara brada

Računam, oko trideset i pet godina staro lice i smeđe oči

I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči

Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”

I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike

Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij

Na odjelu “Voće i povrće” koji sebično svojatam

A onda je stao sam birati svoje primjerke

Jednom rukom

Jedinom rukom

Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice

Klatio prazan

Ja nisam posustala u svom poslu

Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski

Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima

A onda je s njom otplesao do vage

(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)

I nakon što je tamo obavio obavezne likove

U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji

Gipko je nastavio dalje

Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme gledajući u njegova prelijepa leđa

Potpuno mirna

I nije mi na pod ispala paprika koju sam držala u ruci

Jer sam, kao, bila potresena

Ali kunem se

Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho

“Volim te”

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

____________________________________________________________

Ako su gradovi ljudi, a ja svoj

najviše volim kad je ispražnjen,

ne znači li to da i njega volim

falsficiranom ljubavlju?

Navečer ćemo se sresti.

Koristit ću javni prijevoz.

Kontrolor će ući u prikolicu mog tramvaja

preko kojeg će se s vanjske strane

protezati reklama:

tobogani akvaparka načičkani ljudima

visoko.

U polegnutom prijevoznom sredstvu

nepotrebne linije, bit ću samo ja.

Ne pitaj o vozaču,

Tramvaj će možda voziti na autopilotu,

moguće je, sve je moguće, zato

i ne pratim tehnologiju.

Kontroloru prerušenom u putnika namjernika

pružit ću falsificiranu kartu.

Ti samo ne zaboravi sve

što se nismo dogovorili, navečer ćemo se sresti.

Prazni su kolovozi u kolovozu,

u pustom gradu praznina dubi nove trase

duboko. Ne izmišljam.

Nada je svakodnevna ponuda dana

u ljetnim noćima.

____________________________________________________________

Sva tragika prozora je u tome

Što čovjek i ptica uporno misle

Da nema šanse

Da bi se ikad mogli približiti

A onda ih

Jer nisu računali s frekvencijom pjeva

Prene cvrkut stakla.

____________________________________________________________

Više ne zurim u grlo prošlosti

Gledam široko

I ako te baš zanima, vidim jedan jako lijepi svijet

Postoji grad i ulice i izlozi i drugi ljudi

Zovu me

Moj bože, toliko toga magičnog

I sve to ja baš posve jasno vidim

A sad kad sam ti sve rekla, malo ću zaklopiti oči

Otkako dobro vidim, ništa ne osjećam

____________________________________________________________

Bio je i ostao tvrd i neumoljiv, moj otac

Nije nikad govorio kako je odrastao među vukovima

I išao po snijegu sedam kilometara

Kako bih se ja osjećala zahvalnom za ono što imam

A jest išao u školu sedam kilometara po mrklom mraku

Podobučen i slušajuć vukove

Rekla mi je baka

A i da su mu se jednom noge zaledile tako da su mu gotovo morali

Odsjeć nožne prste

Moj otac nije govorio ni

“Ako nećeš učiti, lopatu u ruke”

On je recimo znao reći

“Ne sekiraj se toliko oko škole.”

I nije nikad vikao na nas

A i danas kod prepunog stola uvijek kaže

“Neka bude djeci”

Njegovo žensko dijete ima četrdeset i sedam godina

Othranjeno je na ptičjem mlijeku

“Završilo je škole”

I u rukama joj nikad nije bilo ništa doli metaforičko pero

I mač

Ali nekoliko puta godišnje

Dok se budi u krajoliku koji se temelji na bjelini

Ona čuje lopatu koju je otac izvadio iz spremišta

Kako struže po asfaltu

I sledi se

Moj otac je imao nekoliko operacija srca

I skoro su mu odrezali nogu zbog problema s krvnim žilama

Ali kad god me zamete

On se diže po mrklom mraku

Kako bi očistio duboki snijeg koji je ralica nabacala

Ispred mog auta

I skinuo s njega koru

Ne bih li ja stigla u ured na vrijeme

U svoj – sedam kilometara udaljen ured

Kad god čujem tu lopatu

Izlazim na balkon podobučena

I derem se na njega

Derem se toliko da se i vukovima u šumi ledi krv u žilama

Ali on ne pušta tu lopatu iz ruku

Nikad nije naučio biti bolji otac

Moj otac

____________________________________________________________

Da svi dišu ovako kao ja ujutro

kad stanem na balkon

gledam u daljinu

i mislim na tebe –

na svijetu više ne bi bilo ozonskih rupa,

ali što kad ljude generalno uopće nije briga

što je to čežnja.

Tanja Stupar Trifunović, iz zbirke Razmnožavanje domaćih životinja

O mračnim sobama i muškarcima u njima

 
 
Ti čekaš da te ja zovnem u mračnu sobu i skinem
jer već imam dovoljno godinama
da bih to trebala znati o mračnim sobama i muškarcima u njima
Ti znaš da sam ja od onih žena što skidaju druge i same sebe
i najzad legnu kraj tebe kao da će da umru
i da im od tih grčevitih pokreta zavisi život
jer ako ne umiru čemu onda sve to
 
Ti maštaš o trenucima kad si nježan kad si grub
kad ja nestajem u tvojim rukama
i preoblikujem se u nešto drugo
u majku u sestru u omiljenu profesoricu
u doktoricu koja ti je vadila krajnike
u radnu kolegicu sa velikim grudima
u život u smrt u sve ono što voliš i mrziš
u čemu si htio da nestaneš
da se uliješ
da budeš da ne budeš
 
I mogao bi tako lako da me ubiješ samo ako progovorim
i podsjetim te na to
da sam tvoja žena
 
 

 

Sapfine sestrice

 

 
Da sam bar Sapfina sestrica
meka i podatna ljubiteljica ženskih bedara
ružičastih međunožja i djevojaka dugih kosa svezanih u rep
ili onih podšišanih što liče na dječake
s malim ušiljenim sisama
i oštrim jezicima koji prodiru svukud
ili sama Sapfo u savremenoj varijanti nježna i puna poezije
koja ih dočekuje na majčinski velikim grudima
u svojoj polumračnoj sobi
sa aktovima na zidu i mačkama u naručju
mogla bi da predem satima toplo i nježno
i sve bi one bile moje učenice
moje volšebne djevojčice
natopljene na samim vodoskocima pjevanja
u vrtovima lezbijskih muza
ali avaj ja bestidno ljubim mladog kurosa
što je uzrokom moga stradanja
jer on ne haje ni za poeziju ni za moje muke
 
 


Djeca

 
 
Kako stare čini im se da i svijet stari s njima i umire
dok djeca misle da se tek rađa mlad i bistar kao njihove oči
pun najpredivnijih obećanja savršen i besmrtan
još daleko od obronaka težine priljubljeni uz majčinu sisu
još uvijek sveci mašu veselo rukama
ne sluteći sopstveni izgon iz raja
ni zamke tijela u koje su stigli
radosni zbog lopte koja iz sobe odskoči do neba
i grije odozgo zbog topline koja je rasuta svud
i bijelog rajskog potoka koji im teče direktno u usta
oni ne mogu naći zamjerku ovom svijetu
ni kasnije sa sigurnošću utvrditi trenutak
kada je zavrnuta nebeska slavina
kada je zadebljala koža izgubila mekoću oblaka
kada je tijelo počelo da živi sopstveni život gladi
proždirući dio po dio zemaljskog
od kojeg se stari
od kojeg se umire
od kojeg se zamute djetinje oči
i pogled više nije isti
samo je glad umirućeg svijeta ista
kako stare čini im se da i on s njima stari i umire
 
 


Smrt u uvali

 
 
Grč je ugušio plivača čije tijelo nasukano na obalu čeka sunce
Takve stvari se dešavaju kada otplivaš sam predaleko
govore dnevne novine o tome svako ljeto
Grč oko plavih usana gotovo da podsjeća na ljubav
jer tu se zadržao najduže
kao i leptir koji slijeće na rame da okusi kap vode
 
Priroda ravnodušno obavlja svoj posao
dok se mi batrgamo jakim zamasima kroz talase
silno se plašeći da će doći jednom jedan grč
gotovo nježan gotovo ljubavni spreman da obuzme cijelo tijelo
počevši sa stopalom i završivši na usnama
 
Grč koji poništava ugušio je plivača
poništio je razmak između njega i dvije obale
poništio je mogućnost da zaspi zgrčen u položaju fetusa
poništio je zamahe nad vodom
i donio ga dolje na obalu
gdje djeca radoznalo trče oko njega a žene prestravljeno dozivaju
muškarce da dođu i zatvore mu izbečene oči
i odnesu smrt negdje iz ove mirne uvale

*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Tanja Stupar Trifunović, iz romana Otkako sam kupila labuda

Grad nekad noću izgleda kao silovatelj koji čeka u zasjedi. Jači je i sruši te. I mostovi se sruše na tebe i ulice i kuće sa oronulim fasa- dama. I sve upadne u tebe kao neželjeno sjeme. Ovaj gorki grad. Gorkog sjemena. Grad koji ima ukus kao osjećanje u meni. Ne mogu ništa da ti pokažem. Drvorede. Ulice. Iskrivljena lica iza zastora.

Starca ispijenog od bolesti kojeg vodi kćer pod ruku. On se ne snalazi u metežu i gurkanju u gradskom prevozu. Iščupan iz nekog od okol- nih sela. Dovučen ovdje po lijek kojeg nema. Golubovi lete blizu glava sluđeni i gladni. Mrvice hrane. Mrvice čežnje. Ne mogu da ti dočaram miris pekare. Ni tu glad koju probudi. Zarobljenu u kesama koje šuškaju sa hranom za djecu, za nekog ko čeka kod kuće. Ne mogu da ti pošaljem odsjaje sa velikih staklenih površina koje love odraz sunca ni zvuk pljuska koji se slijeva niz njih. Sve je to tu pre- više sa mnom. Kao napasnik, ovaj grad me zaskočio i savladao. I kroz moje tijelo šibaju njegove groznice nasilne i žestoke kao tvoja ljubav. Prvo stidljivo a potom gladno kao i sva mladunčad krenula si da me posisaš sasvim. Jer mlijeka nikad nema dovoljno. I kad god odgurneš mladunče, ono je ljuto. I misli da još nije vrijeme da odraste jer skriveno ispod kujinog krzna ne mora da gleda šintere u oči. Ovaj izlomljeni grad je mjesto gdje pokušavam slomiti ljubav za tebe i razdijeliti je golubovima, psima, transvestitima što njišu kukovima noću mameći iz muškaraca nešto više i drugačije od seksa kakav su popodne imali sa ženom. Fantazije uvijek zavode najjače. U njima ti jesi ono što nisi. I nisi ono što jesi. Kakva beskrajna podatnost koja ima svoju cijenu.

Grad uzdiše. Sve istinske čežnje su nastrane i duboke kao ove rijeke pod nama i mostovi preko. Ne skači odozgo u ništa. Sačekaj da se rijeke izliju same od sebe preko svojih rubova i ponesu nas. Plivaj sa tim nježnim i dugim rukama. Plivaj da ti ribe zavide i prezru ljepotu prstiju dok miluješ vodu. Utapanja su privremena. I smrti su prolazne. Život iznova uskrsava u svom ovom užasu. Brodovi na rijeci režu površinu kao tvoje oči moj pogled dok pokušavaš ponijeti i uloviti istinu da me boli svaki tvoj odlazak. Ali ti si brodovi i moraš da osvajaš nove vode i nove zemlje. A ja sam voda u kojoj žive zaro- bljene sve ribe svijeta. U mulju i po površini vječno tražeći vazduh, hranu i prikrivajući strah od udice i obale. Samo plivaj. Ti si brodovi koji dolaze i odlaze. Koji me sijeku uzduž i poprijeko. Ali poslije sve ostaje isto. Jer ja sam voda. Grad ne prestaje da priča. Pun je meteža. Brblja kao ti i ja. Bez prestanka. Brzo i na mahove. Kada ućuti, slutiš da postaje ljut, opak, divlji i sklanjaš se u kakvu zavjetrinu, kuću, muzej, negdje gdje krije ostatke i uspomene onog što je slomljeno u njegovim njedrima još ranije. U grad možeš ući kao u čovjeka. Kao u tebe. Ti si čas široka, čas si ratište sa rovovima, barikadama i nasumično postavljenim minskim poljem.

„Nastavi. Nastavi. Volim kada mijenjaš ritam. Kada me dodiruješ nježno, sporo, lijeno i kao da ti se ne da. A onda ubrzaš. Strastveno. Nastavi. Da guraš jezik i prste u mene. Nastavi da ubrzavaš. Nastavi da me miluješ. Najsporije. Najbrže. Najstrastvenije. Nemoj nikad prestati.“

„Nemoj nikad prestati. Da živiš. Govorila sam majci. Ali ona, ali ona… Neću da ti govorim o mojoj majci.“

Ti misliš da su izdaje koje su se dogodile tebi najjače, ali tek si počela da otkrivaš da nema neke posebne namjere u tome što cvijeće cvijeta, miriše, potom izgubi latice. Da radilice i matice ne rade isto i ne žive jednako dugo. Da trut ispada iz igre onda kada u igri više nema svrhe. Sve je taman toliko okrutno da bi funkcionisalo. Ni manje ni više. Dolazi iz disfunkcionalne porodice, pisalo je na nalazu zaturenom među knjigama. Liječnici vole taj izraz. Kakva je to porodica? Ništa o tom. Svijet je sveden na funkcionalne i disfunkcionalne. Sjedim na autobusnoj stanici iako ne planiram putovanja. Zamišljam da dolaziš odnekud k meni. Moj um igra svoju igru. Vrti sretne prizore.

„Glupo je čekati nekog ko ne dolazi“, rekla bi ti. I prekinula niti dodira koje već osjećam.

„Ali ja cijeli život čekam nekog ko ne dolazi.“

„Ti si bolesna. Voliš me samo kada nisam s tobom. To je tako bolesno i užasno. Mrzim te.“

Mrziš me. Navikavam se na nove istine. O nama.

Uvrede padaju po meni. Otkrivam sve ono što sam. U tvojim očima. Loša osoba. Kradljivica sreće. Neko ko te razbolijeva. Možda je to sve istina.

„Crvotočina.“

„Što ti to znači sada?“

„Ništa.“

„Upadamo stalno u nju. Možda sam užasna osoba.“

Stvari se samo odvijaju. Same po sebi. Ponekad imamo iluziju upravljanja.

„Vidimo li se sutra?“

Da li je sutra taj dan kada se dogodilo sve to među nama? Kada si zaspala pribijena uz mene a ja sam ti ljubila obraze, rame i leđa. Bila sam zaljubljena u tvoju kožu jer je bila meka i mazna. Kao mjesto koje treba ljubiti. To je bilo samorazumljivo. Ona se nudila sama od sebe. Dok ti spavaš. Koža.

Cesta je siva. Uvijek možeš da odeš. Otputuješ. I ne vratiš se. Uvijek možeš sjesti u autobus i otputovati u bilo koji nepoznati grad i ponadati se da neko sjedi i čeka te na autobuskoj stanici. Ljudi čine razne gluposti. Ali mi nismo ljudi. Volimo se kao životinje. Plašimo se kao sjenke svjetla. Sve može nestati u trenu. Krhke smo kao prividi anđela po zidu. Kao mentalno zdravlje rekonvalescenta. Ta riječ piše u nalazu među knjigama. Izgubljenom. Rekonvalescent. Ali svaka od nas izigrava granit u trenucima ljutnje. I sve puca pod udarcima optužbi. I sasipa se. Koliko razdrobljenih nježnosti u grubost.

 


*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Sanja Baković, iz zbirke Autobus za Trnavu

 

rod

 
 
1.
opet me na prevaru dovela majka
u brijačnicu Mote Amerikona.
da se ne muči sa češljanjem,
šišaju me na muško.
golo oko uha,
franzete iznad obrva,
iza skroz kratko.
sjedim na bordo stolici,
uz zvuk haube,
miris kemikalija,
pečenje u nosnicama.
preko puta brijačnice kiosk „Borba“.
u portu jugo.
opet će svi imat pletenice,
i konjski rep,
i špange,
i mašne.
samo ne ja, ne ja, ne ja, ne ja.
 
kad je počeo rat,
Amerikon je stavio ključ u bravu brijačnice.
sreo je ženu izbjeglicu
i mještanima rekao ko vas šiša.
otad puštam kosu,
do tabana,
do nožnog palca,
do kraja svijeta.
 
 
 
2
 
devedeset i treće,
u mistu je baš pravi frizeraj
otvorila jedna ženska.
izravnavala je,
šišala,
na skaline,
na stranu,
na meg rajan,
na male rice.
obrij mi glavu,
zamolila sam žensku.
da mogu splest pletenice i konjski rep.
tri dana je majka plakala.
šta će reć svit.
sad mogu, i ja, i ja, i ja, i ja.
 
 


ima dana

 
 
ima dana u kojima nitko ne nazove.
ti zaboraviš, bog zaboravi.
vibrafon se pali,
vjetar svira palicama,
srce mijenja frekvenciju.
nitko to ne smije gledati.
ima dana. na pidžamu jaknu,
trk po mlijeko, četvrt kruha.
ima dana. ne promijenim gaćice.
cijeli dan jedna pjesma,
razmještanje interpunkcija.
tijelo se zatvara,
pore dišu mekim potezima.
ima dana. svečani ručak fini mini.
limun na izmaku, med u kristalu.
ima dana, plime svijeta navaljuju,
teško ih je izdržati.
ima dana, prikazuješ se
kao mogućnost ljubavi,
teško ti je odoljeti.
 


na televizoru je ogrlica od ogrca

 
 
dvije godine ne slušam vijesti.
televizor sam prekrila
srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca.
na stoliću narančasta keramička vaza,
u njoj smilje s Krka.
ne silazim često na zemlju.
naporno brate,
mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju,
očevi iz ljubavi mlate kćeri
dok im dušu ne ubiju
i tijelo pripreme za hitnu pomoć.
gdje god takneš, šuga&mrakača.
znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo.
ti se molim te zaustavi!
ne pričaj mi o kraju svijeta,
kraj je već počeo,
prehodali smo ga kao gripu.
sad smo slabi na nogama,
srce jedva kuca,
u tkivima pulsira psihosomatski premor.
dvije godine ne slušam vijesti,
okrećem se mitovima,
nesvjesnom, snovima.
pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem:
noćas je mjesec osvajao svjetlom,
sve je bilo voda,
s klaunom sam plesala po stropu,
u haljini s perima paunova,
olujni oblaci rasli mi među nogama.
ne palim televizor,
ostajem u tišini,
okrećem se bapskim vjerovanjima:
prve se procvale ljubice za sreću
jedu na tašte!
 
šesta je nedjelja kroz godinu,
na televizoru je ogrlica od ogrca.
karnevali pijani počinju,
radujem se, ne zbog vina,
(mutni su dani arhivirani),
zbog maskiranih:
kad stave maske
svi se vidno proljepšaju.
na televizoru je ogrlice od ogrca.
iz tepiha noću
cvijeće raste ubrzano.
ova mi se zima zgadila,
preživjela sam trpajući u sebe
svjetlost naranči,
ponekad limun, kumkvat, grejp.
stiže još jedna nedjelja kroz godinu.
ručat ćemo Mihalićeve pjesme
i ljubice na salatu.
nikad se nisam oslobodila čežnje
da u svemu uspostavim bezvremeno.
dobro je, ako me pitaš,
najgore je prošlo,
na meniju su ljubice za sve obroke,
zar si išta manje očekivao od mene?
 


 

K.

 
 
 
prošla je cijela godina,
zima se dovršava kroz tvrde slojeve leda,
ralica jutros nije prošla Prilazom svetog Josipa Radnika.
nema te, K., pa te nema.
ovdje je sve uglavnom isto, tromo i zatrpano.
čekaš proljeće, ljuštiš sa sebe bijelo.
bube i krpelji samo što nisu izvukli svoje otrovne gubice.
mladić koji te zaklao hini ludilo.
o tebi pričaju da nisi birala kome i kada širiš noge.
sumorno je ovdje.
automatklub u Ivanićgradskoj još radi.
posada je ista, nitko te više ne spominje.
snijeg je baš napadao, ralica nije prošla.
gdje si ti sada?
pogledam svaki dan u tvoja vrata,
nema te, pa te nema.
tvoji su koraci zapečaćeni pod korijenjem trave.
reci nešto K., sve me zanima.
ovdje je manje-više isto.
u sudnici su svjedoci kenjali debela govna,
u plastičnim jaknama s umjetnim krznom,
zabrinuti za svoju slobodu cmizdrili su u kamere,
iako ne moraju ni brinuti ni cmizdriti
jer to što žive tako je daleko od slobode.
tvoj dragi je govorio, njegov otac je govorio,
njegov kum je govorio.
razvlačili su tvoju kožu, kosu i butine.
ne dam tvoje butine K.
imaš ih pravo davati kome želiš, čak i gore,
gdje ne znam kako sve to šljaka.
bilo je lakše lani dok si još bila tu.
bez sve te bjeline, i leda,
i nepomičnog pokrova na stablima.
govore da se tvoj dragi liječio u Bosni
i pušio sto jointa dnevno.
ne znam koga je ikada trava pukla na agresiju.
samo seru ta svoja debela govna i od nas prave idiote.
a mi kimamo: da, da, da.
malo nas je ovdje u Prilazu svetog Josipa Radnika
koji još mislimo na tebe.
je li tebi dobro? ništa ne govoriš.
kakvo ti je sada metafizičko tijelo?
vide li se na njemu ubodne rane?
ovdje se gusta blatna voda cijedi iz cipela.
zemlja je grobnica sviju nas,
prije ili kasnije svi ćemo skupa leći
odjeveni u najfiniju robu i doći k tebi.
ti ćeš nam potanko ispričati
kako je to kad te voljeni iskomada nožem.
ti ne znaš K. da si u ovoj pjesmi,
ali tu si jer pripadaš tu, baš sad, u ožujku,
dok jedan čovjek lopatom struže snijeg
u Prilazu svetog Josipa Radnika,
pred tvojim ulaznim vratima
kroz koja više nećeš proći.
 

 

autobus za Trnavu

 
 
 
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha.
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
ostale žene govore o zadebljanju zida maternice,
o bolestima, muškarci šute. neka šute,
u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao „š“
iz šume, iz šake, iz šimšira.
nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu,
al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima
pa se svi dobro razumijemo.
autobus za Trnavu drnda prema istoku,
istok vodi na istok, nakon istoka novi istok.
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha,
pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata,
neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje
do Kamčatke, do kraja, i još, govor više neće
biti važan, jednom, nitko više neće govoriti
hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.
 
 


o ljubavi kao odsutnosti

 
 
već je i bogu i vragu dosadila teza o ljubavi kao odsutnosti.
istina je, određene nutrine ovisne su o ranjavanju,
valjalo bi se time pozabaviti, ali ne sad!
slušaj, dabogda u šest ujutro otkrio da u kući nemaš kave,
dabogda te najvažniji informatori zablokirali na fejsu
i da navečer iz mašine zaboraviš izvaditi mokri veš!
istina je, najviše se ljepote na obali prikazuje nakon oseke,
kada se mora povuku na mjesečeve odmore
i plaže ostanu gole i nijeme, a sedefaste školjke ludo zasjaje,
ne mareći tko ih gleda, tko im piše pjesme.
ali tko će dočekati!
već je bogu i vragu dosadila dvojba o korovu koji je mogao
izrasti u trave za liječenje, u kadulju, vrisak i smilje.
ponekad novorođenče umjesto prvog daha lice okrene zemlji.
tu se ne može ništa.
slušaj, ovo što se sada desilo piše ti se u lošu karmu!
iako odluka o početku i završetku spada u ljudska prava
i sve ima svoju kauzalnost – kolo sreće se okreće!
ti si brod koji je jutros zbog vjetra na otoku zaobišao luku.
prokleto je otočko jutro u kojem ne pristane brod
i putnicima otme radost odlaska, radost djelovanja i
radost povratka s kopna kroz spokojnu plovidbu kući.
već je i bogu i vragu dosadila rasprava o boli isključenosti.
slušaj, jel ti to tavoriš iza ekrana ne pokazujući tijelo,
a mene napušta sigurnost da uopće postojiš i da ti je
duša smještena u opipljivo? nema ti goreg od izolacije.
ona je požar koji hara i na davno spaljenom tlu.
valjalo bi se dublje svime pozabaviti, ali ne sad!
plovidbe jutros nije bilo zbog bure, nema smisla čekati
na toj vjetrušini. što je propušteno, propušteno je,
sabiremo se i krećemo kući, iz vidokruga nestao je brod.
 
 


 

kako smo ubili vijayu lakshmi

 
 
Vijaya Lakshmi dobila je prvu menstruaciju.
četrnaestogodišnja prljavica zato sama spava u daščari,
takav je običaj u južnoindijskim selima.
zli bi duhovi navalili u dom kraj sela Anaikkadu
ako bi mala Vijaya kućom prolazila
s krvavim tragovima na svom dječjem rublju.
ženska krv kuću čini nečistom.
 
Vijaya Lakshmi spava u štali dok nad
Bengalskim zaljevom luduje ciklon Gaja.
kolone crnih oblaka razbacuje snažan vjetar,
kiša se izlijeva na oceanska sela pokrajine Tamil Nadu.
studeni je, 2018-a, iz nebeskog lijevka
munje i demoni ruše krhke kolibe,
iz zemlje čupaju stabla kokosove šume.
 
Vijaya Lakshmi zove upomoć.
ciklon je razoran, nitko je ne čuje,
vjetar je u nečujnost pretvorio njezin glas.
kokosovo stablo palo je na daščaru u kojoj sama
čeka kraj prve menstruacije Vijaya Lakshmi.
 
kada je ciklon napustio selo
Vijaya je već bila mrtva ispod ruševina.
iz nje je život zauvijek otišao s ciklonom
i sad leti ususret nevidljivim bogovima oceana.
kad su je na rukama mrtvu donijeli u bolnicu,
iz njezine tople rodnice još je tekla
prva i posljednja menstrualna krv.
 
Vijaya na sanskrtu znači pobjeda a Lakshmi sreća.
kako neobično predskazanje u tvome imenu,
sretnice pobjednička!
nakon tvoje smrti čitavo je selo plakalo,
prvi put je seljanima napamet palo
da bi stoljetnu okrutnost prema djevojčicama
jednom zauvijek valjalo zaustaviti.
 
*U selu Anaikkadu u kojem je djevojčica Vijaya Lakshmi zbog menstruacije morala u izolaciji dočekati smrt 18. studenog 2018. godine, kada je ciklon srušio nastambu u kojoj je bila odvojena od obitelji, nalaze se tri hinduistička hrama, dvije katoličke crkve, jedna pentakostalna i jedna evangelička crkva i još jedna kršćanska bogomolja nepoznate sljedbe. Neovisna indijska novinarka Rajeswari Ganesan napisala je o ovom događaju kolumnu problematizirajući menstrualni taboo u ruralnim dijelovima južne Indije. Kolumnu je naslovila: “Ciklon Gaja nije ubio četrnaestogodišnju djevojčicu u pokrajini Tamil Nadu. Mi smo je ubili.”

 

 


Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Sanja Baković, iz zbirke Plovna mjesta

PORAĐANJE

 
u vrtložnom viru oko pupka složit će se same od sebe grančice koromača. kada odeš,
lukovica će potonuti u noć trbuha, bujat će u dubini dok pod noktima posve ne ispari miris u
kosinama. sve će se na tijelu presložiti u bijelim udarima. silnice hladne pjene donijet će
beskorisne naplavine. suhoću, zapletenost, raspad.
prvo ću se ostrugati kao riba najoštrijim nožem iz podrumskog kožuha, rasporit ću se
najljepšom bočnom šarom, njezinim bodljama u bojama zalaska, od glave preko sjajnog
trbuha izložit ću meso bez straha. male tirkizne kosti pomaknut će se kroz prvi dah. nešto
iznutra napustit će me bez glasa. kada odeš, mahat će mi mlada lica staraca, mahat će mi
pradjed i prabaka, prepoznat ću im glas koji nikada nisam čula. mahat ću sebi s fotografija, s
bakrenim licem djeteta iz vremena kada je hostije dijelilo ljeto. kada odeš, masivni uragan
odradit će svoje, sve će se vratiti u noć trbuha, bujat će dugo u dubini zaklonjeno vlagom. u
mlakom pramoru, iznenada, progovorit će oko. žad.
 
 


 

BOJE

 
cijelo popodne izmjenjivali su se oblaci, sunce i kiša.
zagledana u tu nestalnost, zarila sam nokat u obraz.
krv se iz lica već ranije povukla kao oseka.
pod noktom je izlazio samo miris plijesni u vlažnome danu.
kofer je nekoliko dana stajao u izolaciji,
njegovo otvaranje značilo bi odluku o ostanku ili odlasku.
kada sam ga otvorila, dan je poprimio miris opranog rublja,
u prostor su zračile pare kemikalija violet&pink.
majka je nasmiješena ušla i pričala o prošlosti. smijehom je
rastjerivala zabrinutost zbog situacije oko kofera.
rekla je da je baka kuhala jasenovu koru
i vodom vunu seljanki bojala u crno
 
 


 

TRAJANJE

 
jutro je gluha soba. vani vjetar u gradu s kroničnim manjkom zračnih strujanja, s manjkom
pobune. jutro je gluha soba. vani ptice, tonaliteti pjevica, kreštalica. jutro je gluha soba kojoj
prijeti zvono na vratima, zvono telefona, prijete djelitelji besplatnih letaka plaćeni po učinku,
prijete ubogi sa slikama svetaca, s ishlapjelim tamjanom na prstima. jutro je gluha soba u
kojoj se stvara strah da ću iznevjeriti tišinu, upaliti radio, televizor. strah da će svijet
nahrupiti kroz zvučnike, donijeti Krim, kišu iz budućnosti i nove stranačke frakcije. jutro je
gluha soba u kojoj se svijam podno vulkana Rano Raraku. jutro je odsutnost zvukova nužna
za ispravno čekanje, da ti vjetar iz mrtvog sadrenog bloka iskleše lice, otpili stopala, sveže
pupak i gurne te bliže. da oživiš. sve bi to moglo potrajati.
 

SPAJANJE SVJETOVA I OSTALE NEMOGUĆE STVARI

 
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni.
kada ti kažem pokušaj i kad pokušaš svim silama,
kada se upneš, kada se upnem, iz noktiju, iz jagodica,
do zadnje točke u zvjezdanom prostoru,
do zadnjeg obrisa do kojeg dopire svjetlo,
to i dalje ne znači ništa.
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni,
a samo ponekad, za vrijeme pomrčine,
kada ugledamo sjajni prsten,
dogodi se ono što smo mislili da treba,
mali grumen svjetlosti koji silom želimo
rasprostrijeti kroz tijela,
kroz prostor, prema unutra, u sve smjerove,
ugraditi u atome svih pojava, u svaku riječ
koju ćemo izgovoriti i koju smo već rekli.
ako misliš da bismo mogli osedlati ovoga zmaja
što sam ga donijela na plećima,
u običnom bijelom papiru,
svezanog za gležnjeve i zapešća,
zmaja kojeg neprestano vucaram za sobom,
u nadi da će ga netko za nas raspakirati
i napojiti zlatnom vodom,
pomaknimo se onda zaboga iz ove staklenke
u kojoj su naša srca već dugo pohranjena u formalinu,
pod nepomičnom glazurom, zaštićena i tvrda.
ta bi staklenka od glečerskoga leda jednog jutra
iznenada mogla eksplodirati od plača,
kao senzibilna dama pred jutro,
kad joj s obraza šibaju kristalne suze,
i sve ostale nemoguće stvari.
što možeš reći o meni, a ja o tebi,
osim da smo stvoreni svatko u svojoj mjeri stvari,
bez zajedničke mjere
koja bi nam izmjerila kodove gibanja.
one stvari koje su u nama iste zapisujem u notes,
na prhkim rižinim listovima,
zapisujem potajice na kožu u pregibu ruku,
urlam ih kroz megafon dok hodam ulicama,
izvikujem gestama usana:
ja sam tvoja, samo da znaš,
blizanka iz drugoga jajeta,
i samo sam danas bezglasna i nijema,
ako me ne čuješ, to nije ništa strašno,
to sam još uvijek ja,
ostajem preko puta, u uterusu, u svojoj posteljici,
dok se vani tresu svjetovi
koje pokušavamo spojiti u jedan.
 
 
 


SLIKA

 
odlučila sam, kupit ću na Hreliću nečiju staru sliku djevice Marije, u baby blue ogrtaču.
spremna sam dati između 50 i 100 kuna za sliku, s okvirom boje bakra i mutnim staklom,
iznutra požutjelu i tužnu, za djevicu kojoj glava naherena visi prema desnom ramenu, a
zelenkasta svjetlost joj se širi oko lica koje će zauvijek imati trideset.
želim da me djevica gleda dok spavam i upadam u rupu između dva madraca velikog duplog
nebračnog kreveta, da beživotne ruke izvuče iz slike i pomiluje me dok se trzam u snu. na
zid ću sliku zakucati brokvom, da mi djevica čita misli, da bude ista kao ona blaga i mirna iz
noninog tinela. ali da jednom, barem jednom, ta gospa progovori i kaže: mala, na tvojoj sam
strani, i da to kad progovori ne zovemo čudom
 
 

 

OBILJEŽJA

 
u vrtu galerije Dešković žena s Brača Valerija Michielija. usred olujnog juga stoji nijema, nit
čeka nit ne čeka. u tamnom sjaju, nit se čudi nit proklinje, ne kisnu joj noge pod kabanicom,
ne moli se i ne brine.
stisnula usne, nit mrmlja nit ne mrmlja, vjetar joj ne lomi kišobran, na glavi vrč za vodu
skuplja kišnicu. nit sretna nit nesretna, spustila mlitavu krupnu šaku uz desni bok. ne osjeća
vlagu, ne moli se i ne brine.
u vrtu galerije, žena s Brača, usred olujnog juga, nit bježi nit ostaje, nit se čudi nit proklinje.
koščata i nepomična, ni voljena ni nevoljena, u vrtu galerije, zimska trava, žena i njezina
studija.
 
 

*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Mateja Jurčević bira

Anka Žagar: Vrijeme od jedne kave

 
igraj se sa mnom, lišće
ne možeš tu. Tu idu auti
da da. slažemo se u razlikama
ne želim da me izgubiš
a što grm govori
komarci će doći ako budeš plakala
a tko je za koga onda narastao
on lijep i ozbiljan kao opera
on na lijevi bok naslonjen i nijem
mrtveći sav zrak oko sebe kako se zbivao
i još steže
srce, a hoće li ti se otvoriti ruža
čije znanje jest osjećanje
ako ne može biti čudo
neka ne bude ništa
svemirska usamljenost stabljike
što me tako čisto gleda
eruptivna tišino
možeš. ti si uvijek baš
sada, idi lišće zaboravit ću te
i kaže nikada
i kada će to biti
 
 

 

Vesna Biga: Vodila sam svoju sjenku na uzici

 
Vodila sam sa zebnjom svoju sjenku na uzici, tješeći se
da još uvijek negdje postoji ponebljeni krajolik
i lišće na stablima koje s lakoćom zamrsi svaki odraz,
sakrije ga u krošnju ili pretvori u crtež psa,
koji nije lako pronaći, kao što je mene lako pronaći ovdje,
mene i moju sjenku na uzici, urezanu u beton.
Ovdje vlastita sjenka može iznebuha dobiti zube i ujesti
za srce svoga vlasnika ili nestati zauvijek u nekom od šahtova,
isparenja koja dolaze odozdo oduzimaju dah!
Ovdje buja zid i propinje se ekran, dok iz metalnog gustiša
motri neumorno oko. Ovo oko iz čista mira,
jednim treptajem lomi odraz, pregriza uzice sjenkama
i uživa olako u balonima koji se dižu nebu.
A tko će onda mene i moju sliku prepoznati takvu, bez sjenke?
Tko? Oni praznih vjerica ionako sumnjaju u sve,
pljuckaju uokolo i preskaču svaku šestu kocku na pločniku.
Oni iz čisto sebičnih pobuda traže najbliže drvo, dimnjačara,
dugme koje tuče urok, ili tapetu s nacrtanim godovima,
oni po svemu udaraju triput!
 

Vesna Parun: Kad bi se moglo otputovati

 
Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.
 
Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
 
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.
 
Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.
 
 

 

Denise Levertov: Upad

 
Nakon što sam odsjekla svoje ruke
i uzgojila nove
 
dođe nešto za čime su čeznule moje bivše ruke
i zamoli me da ga uljuljam.
 
Nakon što su moje iskopane oči
izblijedjele i nove se uzgojile
 
dođe nešto za čime su plakale moje bivše oči
i zamoli me da se na nj sažalim.
 
 
Preveo: Petar Opačić
 
 

 

Gwendolyin Brooks: Kad zaboraviš nedjelju

 
 
A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam…
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem…
 
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš…
 
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slivali jedno u drugo…
 
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio
 
Preveo: Željko Bujas
 
 


Wislawa Szymborska: Preblizu sam

 
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne kotrlja prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori
a ja ne vičem upomoć. Preblizu,
a da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba padnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
A bijah breza, bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama kože. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
svrgnuti sjede anđeli.
 
 
Preveo: Zdravko Malić
 
 

*slika: Danijel Žeželj (dzezelj.com)

 
 

Mateja Jurčević, iz zbirke pjesama Žene iz Altamire

***
 
Moja se ljubav širila zemljom
kao sovjetski stanovi
U jedan si najzad uselio
ali kroz njegov kuhinjski prozor nisi prestao
motriti vrane što u pirueti ulijeću u nebo
na ostakljenom pročelju banke
 


 
***
 
Pod zastavom ambasade ogrću se tvojom kožom
veleposlanici kao satiri u jednoj trajnoj veljači
O tebi ne znaju ništa osim da si
prvo poslijeratno proljeće nad istočnim morem
cvjetni geler iz utrobe majke
zbog kojega hodaju nabreklih plavih šarenica
po ovoj zemlji u kojoj su sve oči mulj
ali topao i siguran
 
 


 

pour

 
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
B. Maruna
 
Mnogo je lakše nego tebe
voljeti radnike u ciglani
zanositi se sitno zidanim ogradama obiteljskih kuća
žmireći raspoznavati stupanj pečenosti gline
kao nedjeljnog biskvita koji još šumi
 
Ništa od svega ne bi se dogodilo
da nisi zavrtao crne rukave i izdavao se
za pomoćnog radnika novog postrojenja
Mnogo je ljepše bilo dok si nosio vreće cementa
dok je šećer u kući bio sumnjiv
dok su dlanovi bili tamni rebrasti crijep
 
Sada kada si visoko na gredama
više ne govorimo jednosložno
izvikuješ nove riječi
šuplje blokove
 
 


 

zatim su se dugo smijali

 
a ja bez zrcala bez izloga bez prozora automobila
u kojem bi se moglo ogledati
ako je bura razmjestila moje posloženo lice
ako je prelomila Kupidov luk o kamene koševe
preostao je samo duboki tanjur donje usne
s ječmenim riječima natopljenim vodom
svaka mi drskost ispadne plačljivo
 
U novom kupaćem kostimu
u žutoj haljini
čekala sam prijevoz do Budve
do Budve je nekoliko sati
do Budve ćemo unatoč vjetru
na obalu ćemo prijepodne iz mora nikada
Rekao je: drži me
za jestivu riječ kao prsti otopljen sladoled
Zatim se na želudac spustila noć
zatim su se u gradu upalila svjetla
zatim su se dugo smijali
 
 

 

krajem svibnja

 
Najprije deset truba svira deset sekundi
zatim se čuje meko dvometarsko platno na sjeverozapadnom vjetru
pa krckanje vrata ukočenog stjegonoše
U idućoj bitci neću biti tajnica
viče glasnik udaljujući se na konju
konj je također glazbeno potkovan
potom tromboni i bubnjevi i zadržavanje daha
 
Potom konobar ispusti tacnu
i tvoja ruka uzima mobitel
po kojemu korača Napoleonka u visokim čizmama
Njezin poziv ulazi u mene kao orkestar u lokalni dućan
kao Eroica između džema i papirne konfekcije
Užurban si poput devetnaestoljetnog Dubrovnika
naivan kao otvorena vrata i solidno tlo
više ne mogu k tebi
nisi republika
 
 


 

putovanja

 
Što se dogodilo na autobusnom stajalištu
i zašto je promet preusmjeren?
 
Ja o tome ne znam ništa
Na ovom ugibalištu
stvrdnuo se snijeg u glatki jang pod leđima i
stupnjevi su izišli iz prstiju u zemlju za visibabe
moji stupnjevi i životnost bež kože
 
Ova je zima donijela u sebi
zeleni sirup u sferičnoj opni
Lebdi nad benzinskom to čije rastvaranje čekamo
moguće zgusnuto ljeto iz kojega će iscuriti vrela mentol mora
 
Svaka riječ koju izgovorim smrzne se pocrni i zaspi
u dalekom krevetu i dubokoj starosti
Imena koja se više ne daju ugrijati grlom
 
I ti nestaješ negdje iza granice
kada te izustim trese se tvoje š i njegova je odbjegla vrana
već kljunom probila kuglu nad slijepim okom
Iz nje pada ukapljeni miris tvoga potiljka –
debeli sloj prašine zagrijan na plinskoj peći
 
 

 

susjedstvo

 
Čini se
u prošlom životu bila je blatobran stražnjeg kotača
Danas s prozora gleda njegov bicikl naslonjen
na kovanu ogradu kuće jedne nutricionistice
Zatim ukrade kacigu s volana
i u nju plače uske
aerodinamične suze
 


nemogući predjeli

 
Raj – ona stoji
na prstima desne noge
u zdjelici vage za brašno i orahe
Kazaljka ne hita ne titra
šuti usmjerena u nula u negram
O kada bi se pomaknula lijevo
pola kile ispod ničega
on bi se vratio
sigurno bi

*Ilustracija: Danijel Žeželj (dzezelj.com)