Marijana Radmilović

Zašto su važna slova,
zašto su važne riječi?

Što je sova bez prvog slova?
Samo jedna gospođica ova!
A što je lav – ta, obični av!
Pa ga može na sav glas
odlajati svaki pas.

Što vam ja to hoću reći?

( Da su važna slova, da su važne riječi!)



Knjiga koju nije briga

Ima jedna knjiga koju nije briga
tko je s pažnjom čita,
a tko laže kad ga mama pita.

Kom je draža razbibriga
i igrica koju igra
nego čuda njenih tristo
(i stranica brojem isto!)

Ona ima mir u duši,
ne bole je čak ni uši,
ni ožiljak na osmoj strani,
spokojno joj teku dani…

Jer trenutak čeka pravi,
malo reda da napravi
u luckastoj, dječjoj glavi!



Pjesnikinja

Zašto tu piše maslačak?
Da mi se rimuje s mačak.
A zašto sad pišeš kiša?
Da dodam i jednog miša.
Zar ti to tako radiš,
odakle te riječi vadiš?
Čekam da riječ prva pokuca,
da dođe iz glave ili iz srca.
Ponekad riječ plaho svjetluca,
a nekad se jako i dugo koprca.
A što će ti u pjesmi miš?
Da se ti malo razveseliš.
Možeš li dodati i riječ trava,
napisati da mačak mirno spava?
Što ćemo s mišem učiniti?
Njega ćemo brzo negdje skriti.
Želiš li da nešto dodam travi,
da pjesmom malo prošeću mravi?
Želim da prestane padati kiša
i da mačak ne pojede miša.
I jako bih željela pjesnikinja biti!
O, samo izvoli ovdje nastaviti…

Vera Vujović

jučer


jučer sam iznova gledala lice koje se ne da prepoznati.
u tom kratkom odsječku otpočinjala sam iz svih kuteva i izoštravala vid.
a onda sam se sjetila – došlo je kao na krilatoj tacni u čelo – sebe
petogodišnje iz priče o traženju da pojedem kolut ljute salame nakon operacije grla.
navodno su mi rekli da neću moći
a ja ponavljala moći ću.
nisam mogla ni sad.


psiha i amor

Taj je krilati dječak povukao ladicu retro zelenkaste komode;
iz nje je ispalo svašta. Stvari za koje sam znala
ali ih nisam gledala u dubinske oke
(bar ne u svakodnevlju skakutanja po šumskom).
Stvari slivene pod emajlom i uspavane u
jantaru. Srebrnina escajga, koja jako zveči kad padne.
I upotrijebljene
salvete su bile tu iz vremena kad sam ih skupljala zbog dezena,
i na njima ispisani počeci
priče.
I krivo-
-prave riječi iz neke još babilonske duge igre na ploči, kao karamele
koje zbog zuba već davno ne smijem.
Pala mu je pred noge ta ladica, pred znati-želju (za sjajem
to jest patinom komode).
Otvorila mu se na slučajan pritisak,
kao sva tajna mjesta, tako da je komoda
zadrhtala, u iznenađenju i sama i stala
mijenjati svoje konture tražeći pravi kontekst za ladicu. Nastojeći
da podvuče pod nju
opravdanja
i tako je digne.
Dječak je nevinim pogledomu u rasut teret taknuo
strugalicu za gomoljast plod s poda, posegnuo,
a ona se zalijepila.
Tà sve su stvari bile ljepljive! Viljuške, nožići, žlice
svinute snagom nevolje iz gurđijevskog eksperimenta;
i nisu se znale pobrinuti za sebe (osobito počeci
priča po papirnatim uporabljenim salvetama). Kao ni ispala ladica.
Ima magnetizam u prstima, mislila je
komoda i pocrvenila preko zelenog.
Pogledaj sve moje pretince pod zaklopcima od brušena s
takla, labradorit i eozin i unikatnu
kretsku keramiku, pomisli
i prsila se da vidi njezinu psihu, kako se nekad nazivao
duguljasti ormarić s ogledalom kao vratima, na reprezentativnom mjestu.
No dječak je preokrenuo dva-tri mjedena, njemu u ruci kao olovna,
predmeta
i na štapu
s konjskom glavom od drveta otcupkao dalje.
A komoda je mislila.


tapiserija

Tek nedavno sam saznala za dijagnozu
patološke usamljenosti. Porezala me ovlaš
u gužvi
s konkurencijom jačih sječiva;
a sad kad sam odmakla iz vreline zapisa o oblutcima i komadićima gubitka
vraća se polako
kao jednorog himerična, kao da spustila bi glavu
u moje krilo.

No iza nas je
neprozirna šuma; ne font srednjovjekovne tapiserije
s vezom jagodica i cvijeća, da se ne uobrazim. Zaista,
moja samoća prestaje zvačati kao cimbal
osluškujući kako je
sama osluškivana
od mene.


Kiša

U prosincu je
umetnuto sjeme pod zemlju (bar toliko
se mogu nadati) i sada
sivilo kiša samo znači
da ono u nevidljivom bubri
ili možda već raspuknuto
susreće mrak svojom nutrinom.
sve su staze natopljene
vlagom, ona izbija i pada
i susreće se na razdjelnici
koju čini siječanj; dobro da je šume.
u šumi sam barem mogla
uputiti pitanje vračari
hoću li ikad uspostaviti mjesto moći (tako sam
to nazvala) no odmahnula je
i rekla da to tek treba
i ona sama. toliko
moje oči vide i razumiju
života
koji se nema s kime
podijeliti za stolom
ni kao sendvič
na izletu
ni kao velika rola
legende koju iščitavamo
u simbolima
i što sam samija
moguće da sam im bliže.
kiša
je tako ženstvena. namreškava
zrcala prirode
kao da pokretom predaje prostor iza rukavskog vela
za sakrivanje lica. znam
da nikom ne bih mogla dokazati
skroz bistar vid
tà tolika su se moja izmijenjala i isprestrašivala pučanstvo.
osjećam se kao da mi je kruna
zakopana negdje pod tvrdim tresetom
u siječnju. i dobro da
postoji šuma. u njoj se
putevi račvaju i gotovo svaka grana
nosi ogranak, život je
negdje zakopan ispod
gubitka
ili osluškuje sjeme
koje se u fazi raspadanja
više ni ne može sjemenom
zvati. još nema
ime.


na pragu

jutros sam uočila nestanak
tamnocrvenih čizmica do gležnja, najljepšeg
što sam imala za koračanje u zimu.
odmah me sjetilo Andersenove Gerde, cipela
koje je dala rijeci
najcrvenijeg što je imala za otisnuće na put.
kom se ne nazire kraj ali sluti
da je starost
gostoprimno oslobođenje od tereta pamćenja.
ukućnici naravno ne znaju ništa
njihove sjajne snažne orbite
se nezavisno vrte uz zvižduk uz moju stazu
rasutih kučina nedokučiva znanja
na čijem pragu spavam
čije kuće održavam
koje mi ponekad utisne zlatnik u pliticu dlana


sjeme

Dva prozirna lista sa sjemenom ludosti
nosio je preko svijeta (osobito noću)
anđeo
i makoliko stajalo nemira prepoznavanje njegova dara
ja sam slijedila
od prvog osluha glasa
od prvog onjuha trzajnog pokreta
od prvog opipa drvenog torza romaničkoga raspela.
listovi
su bili tako stari
— kao prozirnost duše
i srasli za dlanove
koji se nisu nigdje
mogli skrasiti nego bi
iznenada
kretali kao krila
s ruba zagrljajne provalije
i davali se na put.
anđeo
pun uglja s lomača iza mostova koje guta spaljene, hladni plavi plašt
noći koju oko sebe nosi
i ja kao uljez u tajni.
sad
ne palim lučice.
sva je vatra u zemlji zakopana i moje stope napokon imaju noge
koje ne bole.
a oko srca, kad sam gladna, promeškolje se, sasvim predivno ludi,
zlatni orasi
neopazice onomad ugrabljeni
ispod noćnog plašta.


susret sa zvijeri

Nemoj ubiti glasnika
prerušena u neodoljivost
kad se ubrzo pokaže da nosi, kao mula,
uputu da se otputiš na dalek put, ututkanu
pod krilo.
Mnogi neznajuć’ nosimo
otponac
za nabijen kolt drugog, kapsulu omame, požarne
stepenice za spust;
kanalizacija s teškim mirisom i barkom
vodi na jezero kazališnoga podzemlja,
u šupe gladijatorske pripreme pred izlazak
na pijesak
(gdje iz magle i praha izniče vlastita
zvijer, barem troglava —
da te lomi- lomi- lomi –)
Ali, ne ubij
glasnika.
Taj maneken-dječarac s ostacima neznanja, u džepu
nema slutnju.
Povlači se po snovima tražeći svoje mjesto,
razvlači rabljene smotuljke s počecima priče
u koju bi stao.

Ne vodi ga kući
ne dodavaj ga u vodu za kupanje
ne misli da ćeš omekšati zalogaj
vlastita možda-otrovna mesa ako ga dijelite.

Utoni
u zaslužen san prve sljedeće noći,
kad utrneš radosti mjesečine i kućna blaga,
i izgubi ga putem.
Kao igračku, koja,
ma koliko bi sućuti popila s grudnog pojila nije ni bila
tvoja
u svemiru
od pjesme.


Vasilisa

gotovo da je kraj ljeta
najdivnije vrijeme za granicu
gdje ničija zemlja
postaje tvojim nasljedstvom;
dočekuju te
raskriljenih
produžetaka pametna srca carinici
i nekadašnje farizejke umjesto osuda nose
pagode jesenjih plodova
tamne tanjure smokava
i plavi grozd;
tu
u dubu
vratašca su
zlu
ne trebalo;
da je pređeš
no ekvinocij
je uže
koje ti preskače djevojčica
amo-tamo
stopama
na zemlji instinkta
na koju je pad
samo u svjetlost moguć
vlastita zagrljaja
zlatni
orasi se kotrljaju
na razdjelnici među polutkama
tvoja je staza kroz more
i val će
— da ih počešlja —
u pješčanu cjelinu
u glavi koju nosiš svijetli dragocjenost solnih zrna.
i do granice pogleda doista — nema rane na koju bi ih posula.

Kuća

Što je kuća? Četiri zida; zaigrani smijeh, vrućice, svađa, odrastanja, starenja, dolasci, odlasci, vjenčanja, pokopi. Granica dva svijeta, intervencija čovjeka u prirodu da napravi dom, iako bi se našim domovima u drugim ljudima moglo mnogo više nego o kućama. Što je napuštena kuća? Mjesto na kojem je smrt započela preuzimati prostor, mjesto koje će priroda, s vremenom, preuzeti. Priroda razumije smrt drugačije nego mi; propadanje je samo dio ciklusa. Ako pišemo priču o Baniji, pišemo priču o napuštenim kućama. Pišemo priču o portretima domova u kojima se nekad živjelo, voljelo, radilo, rađalo. Mnoge te kuće bile su napuštene prije potresa, nakon potresa postalo samo jasnije i vidljivije to tiho propadanje, urušavanje kuća u sebe same, podizanje stabala iz njihovih temelja. Tišina koja šiba te zidove smirena je tišina izumiranja; ovdje je nekad postojao život.

*

Zavjese na prozoru, nemarno bačene na vanjsku stranu zidu; vjerojatno je u pitanju bio vjetar ili oluja. Zavjesa koju je nekad netko pomicao, zavjesa koja je tamo stavljena s pažnjom i pitanje je koliko sada stoji, tako puštena i koliko će tkanini trebati da propadne; hoće li ne netko zaticati naredno cijelo desetljeće kako visi niz taj prozor napuštene kuće. Hoće li te kuće, nečije stare domove, na kraju zaista poharati biljke u svojoj veličanstvenoj snazi, stabla u prirodnom pomicanju svijeta prema rastu?

*

Pukotine na kućama može se zakrpati. Pukotine u ljudima, sigurna sam, može se zakrpati.

*

Kroz san, dan prije nego idemo selima, osjetim potres prvo misleći da sam opet sanjala. Pitam mamu je li ih jako streslo; kaže da je mislila da će puknuti prozori, ali da je već navikla. Od velikog potresa prošlo je sad već godinu i gotovo dva mjeseca. Kad mama govori o potresu, osjetim strah koji smo zajedno proživjele dok je krov padao s kuće tog prošlog prosinca. Kaže da ne bi inače bilo strašno, ali uvijek ju vrati novo podrhtavanje na ono što je tada osjetila. Strah za goli život i život onih koje voliš. Toliko se toga dogodi u nekoliko sekudni; toliko smakova svijeta. Toliko se povjerenja u život dogodi u nekoliko sekundi: sreća je, u trenu kada udara potres, da smo na jednom kraju sobe, presvlačimo djecu koja su se netom povaljala po blatu, kada veliki regal pada na gotovu cijelu površinu dnevne sobe. Povremeno sanjam, ali tek sada, da se bezglasna ne mogu pomaknuti.

*

Baka Ljuba izgorila je u svojoj kući. Pronašli su ostatke na zgrištu za koje je izgledno da su te stare kosti koje su odradile jedan banijski život. Nekoliko dana nakon požara koji je poharao trošnu kućicu u kojoj je živjela i u koju su joj pred možda dvije godine tek doveli prvi puta struju, baka je izgorila kao što je gorila Banovina, ili Banija onih godina kada se rasplamsao rat. Rata nema, navodno, ali ga vazda ima. I dalje diše tim selima, u razorenim  ljudima koji su do 2020. čekali da im dođu žarulje. Prve žarulje. Rat je banijska sela vratio u vrijeme bez struje, vode, željeznice (jer davno su tim brdima prolazili i vlakovi), u vrijeme preživljavanja na par stotina kuna mirovina i život na kruhu i vodi. Ljudi s Banije nekad su putovali prema Petrinji i Sisku; moj pokojni djed svaku se zoru dizao na vlak za Željezaru. Sjećam se kako nisam nikada mogla zamisliti da vlakove prolaze zaista tim brdima, Petrinjom. Dio izbjeglištva živjeli smo kraj starog petrinjskog kolodvora i djetinjstvo provodili skačući po toj u kupine zarasloj pruzi.

Mary Oliver: Nove i odabrane pjesme

Noćni Putnik

Prolazeći, mogao je biti bilo tko:
Lopov, trgovac,
Na putu u neku zabrinutu kuću.
Ali kad je stao na tvojim vratima
Ispod sobe u kojoj ležiš napol uspavana
Znaš da nije ma tko ―
Noćni je Putnik.

Naslanjaš ruke na prozor
I zuriš dolje. No sve što uspiješ vidjeti
Komadići su divljine prionule za nj ―
Grančice, glina i lišće,
Loza i cvat. Između njih
Osjećaš mu oči, i njegove ruke
Podižu nešto u zrak.

Ima za tebe dar, ali to nema ime.
Vjetreno je i vunasto.
Na mjesečini ga drži, a to pjeva
Kao novorođena zvijer,
Kao dijete na Božić,
Kao tvoje srce dok se ruši
U zeleni krevet ljubavi.
Uzimaš to, a on nestaje.

Cijelu noć ― i cijeli život, ako hoćeš ―
Gurkat će njuškicom tvoje lice, hladna nosa,
Kao maleni bijeli vuk;
Sklupčat će se u tvome dlanu
Kao tvrd plavi kamen;
Rastopit će se u hladan bazen
Koji će te, kad zaroniš,
Obavijati kao mahovinasta čeljust.
Kupka svjetlosti. Odgovor.


Grbavi kitovi

Posvuda oko nas je
ta zemlja
prvotne vatre,

Ti znaš što mislim.

Nebo, napokon, nigdje ne prestaje, pa nekad
mora držati
naša tijela
u svojim bogatim konjušnicama bez vremena, inače
bismo odletjeli.
*
Sa Stellwagena
i sa Capea,
grbavi kitovi se penju. Noseći svoje tone
obraslih školjki i radosti
iskakuju kroz vodu, natrag se guraju pod nju
kao djeca
u igri.
*
I pjevaju.
I to ne s razlogom
koji ti je nezamisliv.
*
Troje od njih
izranja na površinu pokraj brodskog pramca,
pa duboko
zaranja, goleme im prebrazdane repne peraje
izvrnute u zrak.

Čekamo, točno ne znajući
gdje će se zbiti; odjednom
udare kroz površinu, netko
zaviče od radosti i shvatiš
da si to ti dok izviru
gore, pa po prvi put vidiš
kako su ogromni, njihov proboj
i zaron, i opet proboj
kroz sjajni plavi cvat
raspolovljene vode i vidiš ih
na nevjerojatan
djelić trenutka na podlozi neba
neslične ničem što si ikad zamišljala ―
kao mit o petom jutru što galopira
iz tame lijući se
prema raju, u vrtnji; a onda
*
se ruše natrag pod te crne svile
i svi natrag padamo
u tu mokru vatru, ti
znaš što mislim.
*
Znam kapetana koji ih je vidio
kako se igraju s morskom travom i plivaju
usred zelena otočja, bacaju
skliske vlati u zrak.

Znam kita koji će prići brodu kad god
može i gurkati ga nježno uz pramac
svojom dugom perajom.

Znam nekoliko života vrijednih življenja.
*
Slušaj, što god pokušavala
činiti sa životom, ništa te neće nikad zaslijepiti
kao snovi tvog tijela,

njegov duh
što čezne letjeti dok smrtno teške kosti

zamahuju tamnom grivom i žure
natrag u polja svjetlucave vatre

gdje sve,
čak i veliki kit,
pulsira pjesmom.


More

Udar za
udarom
tijelo se sjeća tog života i oplakuje
izgubljene dijelove sebe ―
peraje, škrge
što se otvaraju kao cvijeće u
meso ― moje noge
se žele sklopiti i postati
jedan mišić, kunem se da znam
točno kakav je osjećaj imati
sive-plave ljuske
kojima obložen je
ostatak mene!
Rajski! Izvaliti se
u majčino krilo,
te kuće-sna
od soli i vježbanja,
kakva izljev
nostalgije preklinje
iz svake kosti! Koliko
čeznu odustati od dugog hodanja
kopnom, krhke
ljepote razumijevanja,
pa zaroniti
i jednostavno
opet postati plameno tijelo
slijepog osjećaja
glatkog kliznuća
u svijetla vlakna tijela mora,
nestalo
kao pobjeda u tom
postanku koji uvlači natrag, tom
gromoglasnom razmetnom plamu, tom
savršenom
početku i
vlastitom prestanku.

Samotna, bijela polja
Svaku noć
sova
s divljim majmunskim licem
zove kroz crne grane,
a miševi se smrznu
a zečevi drhte
u snježnim poljima —
a onda dug, dubok jaz tišine
kad ona prestane pjevati
i stupi u zrak.
Ne znam
koja je krajnja
svrha smrti, ali mislim
ovo: tko god sanja da drži svoj
život u šaci
godinu iza godine i tako do stotina,
nikada nije uzimao u obzir sovu —
kako dolazi, iscrpljena,
kroz snijeg,
kroz ledna stabla,
pokraj panjeva i povijuša, letom
iz hambara i crkvenih tornjeva,
skrećući amo-tamo
kroz mrežu svake prepreke —
neodvraćena ničim —
dok se iznova puni
crvenom i probavljivom radosti
pokošenom sa pustih, bijelih polja —
i kako u zoru,
kao da sve je svršeno
što mora biti, polja
bubre ružičastim svjetlom,
sova gasne
natrag u grane,
snijeg i dalje pada
savršena pahulja za pahuljom.


Priroda


Cijele noći
iz skliskih sjena i natrag u njih
sova je lovila,
zrna krvi

nisu se stigla osušiti na kukastom kljunu
prije nego što je glad opet sustigne
a ona se obori koseći
život nekog baršunastog bića što diše,

pa odlebdi
u svinute grane
stabala, što su svu noć
sisala

potonulu kišu i rasla,
a čekinjasti se život
širio kroz sve njihove grane,
dok su, jedna po jedna,

bacale bijeli mjesec u vis
na sporu njegovu putu
u drugo jutro
u kojem se ništa nova

nikad ne događa,
što je pravi dar prirode,
što je razlog
što je volimo.

Oprosti mi.
Satima sam pokušavala spavati
bez uspjeha:
nespokojna i divlja,

nisam se mogla skrasiti ni na čemu
ni poleći, ljubomorna
na stvari tame
i što slijede svoj sneni tok —

korijen i grane, okrvavljen kljun —
čak i vrisci iz hladnog lišća
bijahu kao crvene pjesme što se dignu i sjednu
na svoje pravo mjesto.


Možda


Mili Isus, izgovarajući
svoje sjetne ludosti,
ustao je u barci
a more je poleglo,

svileno i samilosno.
Pa su svi bili spašeni
te noći.
No znaš kako je

kad nešto
drukčije pređe
prag ― stričevi
zajedno mrmljaju,

žene odlaze,
mali brat počinje
oštriti nož.
Nitko ne zna što je to duša.

Dođe i ode
kao vjetar nad vodom ―
nekad danima
ne misliš na nju.

Možda, nakon propovijedi,
nakon što je nahranjeno mnoštvo,
jedno ili dvoje njih osjeti
kako je duša kliznula naprijed

poput tremora čista suncosjaja,
prije no što je iscrpljenost,
koja želi progutati sve,
uhvatila im kosti i ostavila ih

bijedne i pospane,
kao što su sad, zaboravljajući
kako je vjetar kidao jedra
prije nego što je on ustao i govorio mu ―
blag i svijetao i zahtjevan
kakav bijaše uvijek ―
tisuću puta strašniji
od ubilačkog mora.


Bijeli ćuk slijeće u polje i odlijeće

U spustu
iz smrznuta neba
sa svojim dubinama svjetla,
kao anđeo,
ili Buda s krilima,
bio je divan
i precizan,
udarajući snijeg i što god je tamo bilo
snagom koja ostavlja otisak
vrhova njegovih krila ―
pet stopa raspon ― pa grabežni
stisak njegovih nogu
i uvlačenje u sebe onoga što je trčalo
bijelim dolinama
snijega ―

a onda se podigao ljupko
i odletio nazad u smrznute močvare
da vreba ondje,
kao mali svjetionik,
u plavim sjenama ―
pa sam mislila:
možda smrt
nije mrak, napokon,
nego toliko svjetla
koje se omata oko nas ―
mekano kao perje ―
da smo odmah iscrpljeni
od gledanja i gledanja, te sklapamo oči,
ne bez udivljenja,
i puštamo da nas nosi
kao kroz prozirnost tinjca
k rijeci
što je bez najmanje točkice sjene ―
koja je samo svjetlo ― vrelo, aortno svjetlo ―
koje nas ispire, ispire
iz naših kostiju.


Posjetilac


Moj otac, na primjer,
koji je jednom bio mlad
i plavook,
vraća se
u najtamnijoj među noćima
do trijema i kuca,
divlje na vrata,
pa ako odgovorim
moram biti spremna
na njegovo voštano lice,
na njegovu donju usnu
nabreklu gorčinom.
I tako, zadugo,
nisam odgovarala,
nego sam na mahove spavala
između sati njegova kucanja.
Ali na koncu je došla noć
kad sam ustala iz svojih plahti
i oteturala niz hodnik.
Otvorila su se vrata

i znala sam da sam spašena
i mogla sam ga podnijeti,
jadnog i praznog,
s i najmanjim od svojih snova
smrznutim u nutrini,
i nestalom zlobom.
Pa sam ga pozdravila i pozvala
u kuću,
upalila lampu,
pogledala u njegove prazne oči
u kojima sam napokon
vidjela ono što dijete mora voljeti,
vidjela što je mogla učiniti ljubav da smo
voljeli na vrijeme.


Prevela: Vera Vujović

Nikolina Rafaj: U pakao, lijepo molim


  1. Centralno postavljen krevet. Masivan, punog drveta. Svečan. Koliko kreveti mogu biti svečani.
    Ona leži pokrivena debelim poplunom i dekom. I dalje djeluje kao da joj je hladno.
    On kopa po ormaru i vadi kojekakve haljine, bluze, suknje. Sve ih odbacuje na krevet.
    Ona je svakim trenom sve zatrpanija odjećom.
    U nekom drugom vremenu oko njih – mnoštvo. Prijatelji. Šačica obitelji. Poznanici. Oni koji dolaze „jer je red“.
    Kao svako pravo mnoštvo rade ono što mnoštvo najbolje zna. Komentiraju. Svi osim Sina koji stoji, i promatra jedne i druge, kao most između dva vremena. I dva prostora.
    Sin se cijelo vrijeme ne miče s mjesta.
  • Nisam trebala obući duple čarape. Ne osjećam prste na nogama.
  • Evo gle, ja sam zaribala nove cipele. Nisam znala da će bit blato.
  • Pusti da se osuši, i onda samo suhom četkom. Provjereno.
  • Gladan sam.
  • Strpi se još malo, ne možemo prvi krenut jest.
  • Ali već je vrijeme ručka.
  • Trebao si pojest ona jaja za doručak, jesam ti rekla.
  • A ko je ona?
  • (utišava ga) Ona ti je rod.
  • Sramota, Bože pomozi. (prekriži se) Znam ja da je to želja, ali nije red. Pa ne može svatko šta oće. Di bi došli.
  • Pusti.
  • Nemoj. Vidjet će neko.
  • Nisam te dotaknuo mjesecima.
  • Ne tu.

ON: Ova na cvjetove?
ONA: I opet ti kažem, svejedno mi je.
ON: Ne može, ima rupu od moljaca.
ONA: Dobra je i ta i ona prije.
ON: Kupit ću ti novu.
ONA: Hoće ti tako biti lakše?
ON: Želim da ti bude stalo.
ONA: Mogu glumit da mi je stalo. Ako ti tako bude lakše.
ON: Ja želim da meni bude teško.
ONA: Dobro, onda mi pokaži sljedeću.
On vadi bluzu.
ONA: To je svila, šteta mi je tu.

  • Meni je baka uvijek govorila, ženska cipela mora imati bar malu peticu. To je zdravo za kičmu. Do kraja života nije imala grbu.
  • A jesi vidjela Aninog malog – u žutim tenisicama?
  • Vidjela sam ga da je i na mobitelu bio.
  • Joj šta bi mu ja radila da sam mu mater.
  • Evo ti žvaka. Pa žvači.
  • Neću žvaku.
  • Zasitit će te nakratko.
  • Neće.
  • Ima slika jedna s njom, pokazat ću ti doma.
  • Ja je se uopće ne sjećam.
  • Sramota. Mene je sramota za njih.
  • Pusti.
  • Neću te više.
  • To si već rekla.

ONA: U ovoj suknji sam bila na njegovom vjenčanju.
ON: A šta da onda radim s njom?
ONA: Možda se nekom svidi.
ON: Ne dam.
ONA: A di ćeš sa svim tim stvarima?
ON: Čuvat ću ih.
ONA: Za kog?
ON: Za sebe.

  • A on samo šuti. Ko mutav.
  • Jel tebe pozdravio?
  • Nije. A tebe?
  • Nije.
  • E pa ja njega jesam pa nek si misli šta oće.
  • (žvačući) Ti radiš bolje.
  • Kupovni su. Ne moram ni probat.
  • Misliš?
  • A otkud njemu jadnom kolači?
  • Ne bi se čudio da ih je ona napravila.
  • Sram te može bit. Da se bar zagrcneš.
  • A di je on?
  • Zatvorio se u sobu. I neće van.
  • Ajmo doma.
  • Ne možemo doma dok on ne izađe.
  • I sad ga moramo čekat?
  • A da. Moramo.
  • Idem ja po njega.
  • Pusti.
  • Jel muško il nije. Pa svi smo tu. Nepristojno ispada.
  • Samo pusti.
  • Stavila si previše parfema.
  • Ili si mi ti preblizu.
  • Oćeš da se maknem?
  • Ne još.

ON: U ovoj si mi uvijek bila lijepa.
ONA: A i te mi žao.
ON (viče): Kako ti može bit žao odjeće.
Zagrljaj. Čvrst.
ON: Oprosti. Oprosti. Oprosti.
ONA: I ti meni.

  • Mali je na nju. Šteta.
    (druga je prostrijeli pogledom)
  • A ko me čuje. Znaš da se rastao?
  • Kud prije?
  • Ne znam ni zašto su se ženili.
  • A da se makne. Od njih.
  • Nije uspio.
  • Nije.
  • Suho mi grlo. Ja bi čašu mlijeka.
  • Ko dijete si.
  • A znaš ti njega?
  • Ko mali smo lovili žabe. Sve bi ih pustio na kraju.
  • Da, i dalje je čudan.
  • Mama, a zaš on plače?
  • I ti bi mogao malo. Bilo bi lijepo.
  • A ne mogu.
  • Probaj. Bar malo.
  • Pusti. Nije tvoje.
  • Idemo kasnije do mene?
  • Moram djeci.
  • Veliki su.
  • Ne dovoljno.

ON: Nema više ničeg u ormaru.
ONA: A u spavaćici?
ON: Nema šanse.
ONA: Ne da mi se više birat.
ON: Idem po kutiju na tavan. Ima tamo još nešto.
ONA: Nemoj ić.
ON: Tu sam.
ONA: Oćeš ostat tu?
ON: Oću.
Krevet je potpuno zatrpan.
Ona se ispod silne odjeće više ni ne vidi.
Svi se poredaju u kolonu pored kreveta i poprilično automatizirano Ocu i Sinu pružaju ruke. Neki ne mogu suspregnuti smijeh. A neki odbojnost.

  • Žao mi je. Stvarno.
  • Grozno. Grozno.
  • To ti je život, samo druga strana. Nije se tu moglo ništa.
  • (sinu) Ajde pruži ruku. Neće. Žao nam je.
  • Baš ste morali ovo pustit da svira?
  • Pusti. Moja sućut.
  • (tiho pružanje ruke)
  • Nije fer. Al nitko nam nije rekao ni da će bit.


Foto: Marko Lukunic

Ena Katarina Haler: Mećava

Zvuk zvona znak je za otvoriti vrata i nasloniti se na dovratnik. Vrata su tek napola otvorena, dovoljna naznaka. Uvijek bih tako čekala: glava je nagnuta, utisnuta u dovratnik, klizim u stranu kada ulaziš, stojim tamo dok ostavljaš jaknu i šal. Tako si ušao i sada, i da te netko mogao vidjeti, da se netko uspinjao za tobom i da sam ostavila vrata dulje poluotvorenima, sasvim sigurno bi pomislio da ćeš doći opet. Dok ležiš zavaljen na svom mjestu, ja postajem gost, tražim prostor oko tebe u koji ću se smjestiti. Pa sjedim tako do tvojih pruženih nogu, smiješim se, namještam izraz lica za koji sam uvjerena da izgleda lijepo. Pogledam prema prozoru da ne gledam u tebe, sniježi, tek se prosipa bjelina dok mi kao zamjenu za rukovanje nakon sklopljenog dogovora polažeš dlan na koljeno.

„Mislio sam da će potrajati, da će biti drugačije. Očekivao sam da će se dogoditi nešto, ali nije se dogodilo.“

Klimam glavom. Taj pokret istiskuje tišinu iz sobe, pričaš mi sve ono što ne bi imalo smisla ispričati prije tog pada tvog dlana, držiš ga na istom mjestu dok mi prepričavaš protekle dane, dok ti odgovaram svojima. Ispričat ćemo si što imamo, da zaključimo to zajedničko vrijeme, tako je pošteno. Možda sat vremena te pristojnosti, onda ću te ispratiti. Jedini pokret je proklizavanje tvoje ruke duž moje noge, ispričat ću ti kako sam dan prije srela prijateljicu s faksa i ostala s njom cijeli dan, ruka će ti u nekoliko navrata zastati kao da si upravo našao najpogodnije mjesto za svoj dlan na mojoj nozi i prešutjet ću ti, kako se zatvorim u kupaonu ili bilo koji mali prostor, dok se netko smije vani i duboko dišem, gutam uzdisajima jer me preplavljuju tuđi životi, a moj me vuče, usisava u sebe. Neću ti to reći, dok vani vjetar nanosi snijeg, bjelina zaglušuje mrak. Tišina se ponovno utiskuje u sobu, dovoljno dugo da me privučeš tada sebi i zagrliš kao da grliš mlađu sestru. Ne mogu više vidjeti prozor, roji se mećava na tamnom stropu, nemam se gdje zatvoriti sada.

„Znala bih se zagledati u tebe dok ležiš kraj mene i pomisliti: ne možeš mi biti bliže, a mogao bi biti i deset kilometara daleko, ne bi bilo razlike,“

želim ti reći već dva mjeseca,

„držim te, stišćem ti kožu i ispod je praznina.“

no sada me najednom pritišće tvoja puna težina, lije na mene u znoju s tvoje kože. Smiješiš se i to ne može biti osmijeh nekoga tko odlazi, mislim o tome dok ti stišćem kožu i zaista, ispod nema praznine.

„Gle to,“ gledaš prema prozoru „nikad neću izvući auto. Lopatat ćeš sa mnom.“

Bijeli se brijeg tvog pruženog tijela dok me gledaš osloljen na laktove. Ponovno se nadimaš nada mnom, a ja puštam da mi usta padnu u ponor između tvog vrata i ramena, držim te blizu da mi ne vidiš mećavu u očima. Neka pada, neka pada bar do jutra, neka je meko i ledeno.

Puštaš me i tada se okrećem od tebe, a prsti ti kližu po uzorku na jastuku, ruka ti je prebačena preko mene i sve tvoje što vidim je taj pokret, a znam da ležiš na boku, glave utisnute u dlan, taj položaj stvara ti meko izbočenje na prsima. Tako si ocrtavao led na nečijoj šajbi kao klinac, strugao si vrhom prsta pokušavajući crtati, kada se snijeg sručio s krova na tebe, izvlačili su te susjedi cijelog plavog i promrzlog.

„Mislio sam da će mi otad zauvijek biti hladno. I na ljeto, na trideset stupnjeva, da ću sjedit kraj peći u dekama. Kao da se hladnoća toliko uvukla u mene da ju je više bilo nemoguće otjerati. Mama je mislila da ću umrijeti kad me vidjela,“ nasmijava te to sjećanje „kao da se od tog umire.“

I stvarno bih tada radije bila bilo tko drugi – tako ti kažem kada me pitaš o čemu mislim. Dok pratim tvoj prst kako topi krivulje na tkanini, kako zavija i leluja, uvjerena sam, kada bih bila bilo tko drugi, ti ne bi otišao.

„To ti zvuči kao bijeg,“ kažeš „nisi ti netko tko bježi.“

„Ne?“

„Uglavnom, drago mi je da nisi netko drugi.“

Nasmijem se i trepćem brzo, istjerala bih te najradije iz stana, natjerala te da se probijaš kroz bijele rojeve, da se što prije zatrpa udaljenost do tebe. Ali samo trepćem brže, lelujav je prizor tvog prsta i zamišljenog crteža na jastuku.

Pa zamišljam da nestajem, zatrpava me mekoća, naliježe na mene gruda one težine pod tvojom kožom i nema me, topi se znoj niz sige i nema me, jedva osjetno ti vršcima zubi zaorem po koži ne bih li napipiala onu vječnu hladnoću i nema me; da me nema, da ti se među rukama otopi samo praznina.

„Je li ti sad hladno?“ okrećem se, gledaš me i čekaš objašnjenje pitanja „Naći ćemo već neku deku ako treba.“

„Prvo me moraš otkopat, onda deke. A i kod tebe je uvijek vruće, nenormalno je vruće.“

Razgrćeš rukom iznad mene i ponovno se postavljaš na laktove, a ja se pokrivam, pada snijeg pod bijeli jorgan.

„E, ali trebaš vidjeti te susjede što me tad izvukli, kad me zatrpao snijeg. Pojava.“

„Da?“

„Da, muž i žena, ti susjedi, mislim da su negdje kao moji. Ne, on je stariji, čini mi se. Malo stariji od mojih, ona je tu negdje. Da, tako je. Uglavnom, pojava, ludi stari par. Stalno su se nešto natezali, svađali se vani, pred svima, ona mu je jednom pobacala odjeću kroz prozor usred dana. Cijela ulica ih zna.“

Gledaš u zamagljeno staklo, orošeno ti je i lice, znoj samo nadire od topline sobe.

„Ona prijateljica, s kojom sam bila jučer,“

Klimaš.

„Rekla je nešto. Nikad nisam to pomislila, ali je imalo savršenog smisla. Barem kad ona to kaže.“

„Da?“

„Rekla je da nije prirodno da svi težimo istom. Da ne moramo svi imati tu jednu jedinu vezu u životu i to je to. Da zašto ne bismo mogli voljeti nekoga deset godina naprimjer, razići se ako dođe do toga, i onda se jednako dati u nešto drugo, pratiš me? Zašto ne bismo u raznim fazama života voljeli razne ljude? Valjda poludiš nakon toliko vremena.“

Gledaš me i negdje između nas je ona magla sa stakla, ja se uvlačim pod posteljinu, dok se niz tebe topi znoj.

„Moguće. Ali što onda s djecom?“

„A onda nemaš djecu.“

Naglo se ustaješ „Idem po vode, hoćeš?“ govoriš iz kuhinje, vičeš kao da ti najednom silno važno to mi ispričati „E, ali ti ljudi, ti s dekama, čuješ?“

„Aha?“

„Ludi su uvijek bili da, ali kad ih ovako vidiš nasamo,“ zastaneš naslonjen na dovratnik nagnute glave „recimo kad su me to unosili u kuću i grijali dekama, sjetio bih se toga često kasnije i bio uvjeren, da se oni tako dogovore da se posvađaju pred svima, da ih to zabavlja. Tako su mi izgledali.“

Sjedneš na krevet nakratko, skupljaju ti se oči dok promatraš kako sve što je oštro vani, svi bridovi kuća, garaža, šiljci grana, sve postaje oblo.

„Nikad nisam vidio sretniji par, da ti budem iskren. Ludo su sretni oni.“ kažeš dok mi pružaš čašu vode.

Tada blago popuštam stisak oko posteljine na sebi, ponovno polažeš dlan negdje na moju nogu, tražiš ono mjesto na kojem si ga mogao zadržati. Da barem zaspiš, gledam kako sve češće trepćeš zagledan u strop, da barem pada još jače, da napada sav snijeg koji može pasti dok ti se sklapaju oči, da ostaneš bar do jutra.

„O čemu misliš?“ ponavljaš pitanje.

Kada bih barem imala debelu prašnu deku da se u nju uvučem, da se ugušim u toplini.

„Ni o čemu. Nemam lopatu za snijeg.“

„Kupit ću ti za idući rođendan.“

„Da, lopatu?“

„Da, dobit ćeš specijalnom dostavom. Lopatu s mašnom.“

Premještam se, a tvoj je trbuh ravna ploha, vani je sve mirnije.

„To kad sam bio zatrpan snijegom,“ govoriš ne pomičući se.

„Nikad preboljena trauma, da?“

„Ha, da. Nisam o tome nikom još pričao, ali kad sam se našao pod tim snijegom, utrnulo mi je sve u sekundi valjda. Ali uglavnom, imao sam osjećaj kao da nisam sam dolje.“

„Nego s kim?“

„Sa sobom. Ali kao da nas je više. Više nas, malih i slabih, pokušavamo se koprcati, ali sve nam je ukočeno i ne možemo jedan do drugog.“

Tada se namještam u isti položaj, propadaju mi laktovi u bijeloj plahti kraj tvojih, sve dok ponovno ne svališ svu težinu pod svojom kožom na mene, dok već svjetlost lampe postaje suvišna, plavičasta naznaka jutra prodire prozor u dubinu sobe, a ti me držiš i u tom stisku nema ničega zbog čega bi itko pomislio da me namjeravaš ispustiti. Dala bih ti da me tim stiskom njišeš iznad kakve provalije.

„Znači misliš da je moguće?“ pitam te tek napola okrenuta od tebe, balansiram negdje između tvog čela i crteža na jastuku „Imati tu jednu jedinu priču? Biti samo s jednom osobom?“

„Ne mislim. Sve to ovisi kako ti se stvari poklope. Nije realno da si zaljubljen u istu osobu cijeli život.“

Pronalaziš dlanom poznato mjesto, prijevoj iza koljena, skupljaš prste u toj zavjetrini. Onih deset kilometara skupilo se u tu točku, to jedno mjesto na mojoj nozi, držiš ruku na njemu i istiskuješ prstima svaki milimetar te udaljenosti dok ponavljaš onaj crtež, preslikavaš zavojiti ornament s jastuka na taj pregib.

„Jadno je, znam, ali meni se sviđa ta slika.“ govorim tiše, da svojim glasom ne bih uznemirila tvoj pokret „Da bar tih deset godina budem uvjerena da će trajati duže, to bih htjela.“

Zatresu se rolete, ponovno nadire vjetar. Neka udara, dok ti prst struže led s poleđine mog bedra, neka vjetar nanese sav snijeg u ovu ulicu, lavinu pred ulazna vrata, čitavu lavinu preko parkiranih auta pod prozorom.

„Događa li ti se ovo često?“ pitaš me „To, da ne uspije?“

Lavinu preko mene.

„Pa ne. Možda jednom prije? Ali ne. Obično traje neko vrijeme, pa onda pukne. Ali nisam nikad ni htjela da potraje dulje, nisam se baš vezala.“

Potapšeš me po glavi, zadržavaš ruku onda na obrazu, da je sada promrzao i crven polako bi blijedio u tvom dlanu. Svi su mi postajali draži kada bih o njima razmišljala kasnije, pričam ti, postaju mi nenormalno dragi kada ih se sjećam, ali nikada ih nisam htjela ponovno. Zašutim ne bih li čula ponovno roletu kako drhti iza stakla, ali sve je tiho.

 „E ali, kad sam izašla prvi put s nekim, prvi izlazak u životu,“ okrećem se na bok prema tebi, prestajem biti gost „bila je zima kao sad, taman ovo neko doba. Šetali smo po nasipu satima, bili smo klinci, srednja škola.“

„Jasno.“

„Kako sam promrzla tad! I kad sam došla kući i skinula se, imala sam ozebline kao nikad. Dlanovi, stopala, sva sam bila crvena i nabubrena. Lijepila sam se za radijator onako polugola, još zamisli onaj smiješni dječji donji veš,“ smijemo se na to „sreća pa nikog nije bilo. Tad sam mislila da sam zaljubljena u tog dečka, ludo sam bila zaljubljena dok sam se naslanjala na radijator u sobi i trljala ruke. Ali nikad nakon toga.“

„Je li saznao za to?“

„Šta, za zaljubljenost?“

„Ozebline.“ odmahnem glavom „Možda bi se on ludo zaljubio da je saznao za ozebline.“

„Otkad je to privlačno?“

„Širok je spektar fetiša, ne podcjenjuj ni ozebline.“

Zavalim se ponovno na leđa, dovoljno naglo da taj pokret prokliže i niz tebe, bacim ruke iznad glave i čekam da utrnu, da mi sasvim problijede dlanovi, dotad ih njišem nad prazninom. Pitam onda tebe, jesi li ti ikad volio?

„Da.“ odgovaraš brže nego sam na to bila spremna.

Pričaj mi, kažem ti, polako vučem ruke prema gore, stružu tromi dlanovi plahtom dok te slušam. Živjela je u istoj zgradi u kojoj si ti živio prije, sretali ste se stalno po tom neboderu, duge vožnje liftom, duga stubišta. Prvo slučajno, pa onda namjerno. Pozvao si ju van i tada ste prohodali, nalazili se u jednom ili drugom stanu, trajalo je dovoljno dugo da budeš uvjeren da će trajati i dulje od onih deset godina. Nisi ni pomislio na to – da si nešto glasniji i da te netko može čuti bio bi uvjeren da se dogodilo nedavno, mada ima tome koja godina – kada je rekla da seli i da nema potrebe da ti kaže kamo. Ubrzo si i ti odselio, ne zbog toga, dogodilo se tako, stvari se poslože, kažeš, slušam te između udaraca vjetra i uvjerena sam da bi sada radije trčao kroz mećavu do te zgrade, zakačio se za radijator u svom starom stanu i grijao si crvenilo na tijelu.

„Nikad nisi saznao gdje je odselila?“

Odmahneš glavom „Sreli smo se jednom u gradu. Ali tad mi više nije bilo bitno. Dugo sam pokušavao saznati, bio sam spreman doslovno otići tamo i moliti ju. Možeš to zamislit? Ali kad sam ju vidio više ne, bio sam pun inata, htio sam da misli kako mi je jebeno u životu.“

„Je li stvarno bilo?“

„Ne. Ali nije to mogla znati.“

Ponovno pružaš ruke prema jastuku, klize ti prsti tako polako kao da će svakog časa početi bubriti. Bacila bih jastuk kroz prozor, da nestane u snijegu, crtaj mi po bedrima.

„A ti? Osim radijatora?“

 Odmahnem glavom „Mene sigurno čeka deset po deset godina. Ali treba naći nekoga i za to.“

Prebacuješ naglo ruke pod glavu, njišeš laktovima dok moji trnu „Da, zapravo je teško naći nekog, koga ćeš ti htjeti i tko hoće tebe.“

„Da.“ složim se, priljubljujem leđa na napetu površinu plahte. Ležimo nepomični, mogu ti čuti disanje, bjelina sada topla poput ove žute žarulje u koju gledamo, cijeli grad umotan je u jorgane.

U toj tišini čekam neku naznaku, da učiniš bilo koji pokret, zbog kojeg ću pomisliti da ipak nećeš otići, da se nećeš ustati, da neću ležati dok se oblačiš na rubu kreveta i zamišljati kako svijam skupljene noge prema prsima i obavijam ih oko tebe, pružam ruke preko tvog namreškanog trbuha. Ocrtavam prstom uzorak tek na neznatnoj udaljenosti od tvojih leđa, dok odlaziš već deset kilometara daleko.

„Bolje da krenem. Sad će i ralice, samo što nisu.“ objašnjavaš dok vrtiš šal u ruci „Ali bez brige, ti ćeš i dalje dobiti svoju lopatu. Za svaki slučaj.“

„Da te mogu otkopati, za svaki slučaj.“

Grliš me, umotana sam nakratko u tvoju hladnu jaknu, napinjem se na prste, pa se golim tijelom naslanjam na dovratnik i čekam da nestaneš u dnu stubišta. Onda odlazim u kupaonu, zatvaram se, stan je prazan. U ovom bi trenutku mogao taman otvarati vrata auta, pokrenuti motor, izlaziš iz ulice, naslanjam se na pločice, a ti izlaziš iz ulice, skrećeš na glavnu cestu, dišem glasno i idem za tobom na prvo raskrižje, gutam zrak i čekam dok se upali zeleno, pa podvožnjak zaobljen u snijegu, nižu se zatrpani prilazi dok polako kotači oru cestu, zamišljam gdje bi mogao dalje skrenuti i onda zalaziš u neku nepoznatu ulicu, još malo i topit će se ti bijeli jorgani, svanut će i bit će nas sve više budnih, nastavljaš prema kući, a ja idem dalje, gase se svjetiljke dok prolazim niz aveniju, utiskujem leđa u hladne pločice, niz drvored, niz tramvajsku prugu, cijedi se mekani grad.

Tena Lončarević: Njezina kosa

Dvaput sam joj vidjela kosu. Samo dva puta. Kroz mrenu skupljam iskidane komadiće prizora, opiru se mojim prstima. Nije ostalo puno toga, samo pokoji bljesak i  koja rečenica, bez čistog zvuka i bez uhvatljivog mirisa. Ali slika te kose ostaje.

Sjećam se jasno svog zaprepaštenja kad je skinula maramu preda mnom. Nalazim se na drvenom podu gusto žutog premaza, sjedim na rasklimanoj dasci i mrdam se lijevo-desno. Namjerno premještam svoju težinu s lijeve na desnu stranu ljuljajući dasku pod sobom. Cvili i pucka, uzbuđuje me to, pitam se mogu li je učiniti još klimavijom. Zamišljam da sam u čamcu na valovitoj pučini. Ona skida sivu maramu sitnog neodređenog uzorka, otkriva se ta vrišteći crvena kosa. Crno-bijela ona više nije crno-bijela. Ta kosa podsjeća na požar, na vatru koju se ne dotiče, koju treba gasiti, hitro gasiti. Ne sjećam se je li ju rasplela, pogled sam svrnula dolje i vratila se svojoj pučini.

Naša je vizura manjkava, okljaštrena, upoznajemo ljude samo u odnosu na ono što su nama, a ne tko su zaista. Onaj trenutak blizine, one iskrice u sekundi doticaja, jedino su što možemo obuhvatiti. I kad osoba umire, opraštamo se od onoga što je ona bila nama, a ne od onoga tko je bila.

Iskidani puzzle slaže se pred mojim očima otprilike ovako…

Baba – galami na čelu kuhinjskog stola – lavor!

Dlanove je položio na stol, širok je, njegova širina otima prostor. Sad će se brijati, znam to, isti se ritual ponavlja svake subote. On se brije u kuhinji, on viče i čeka da ona sve priredi, bijeli iskrzani lavor s toplom vodom, britvicu, sapun po kojem će kružiti okruglastom četkicom i tako napraviti nešto slično pjeni, frotirski ručnik koji mu stavlja preko ramena, ogledalo. Uvježbani je to igrokaz u kojem scene imaju svoj redoslijed, replike su kratke, odsječene, rekviziti i pozornica nepromjenjivi. On je nepomičan, čeka da mu ona sve priredi. Stojim iza njegovih leđa, gledam naramenicu bijele rebraste potkošulje i znam da trebam šutjeti. Zrak grebe zvuk prelaska britvice po koži. Ne volim kad je zove baba, ali neću ništa reći. Nikad neću ništa reći. U tom prostoru ima mjesta samo za njegovu širinu, samo za njegov glas.

Faljen Isus! – pozdravlja nas svaki prolaznik na širokoj seoskoj ulici.

Predvečerje je, uhvatila me pod ruku i zarobila laktom. Nisam više jako malena, ali još nemam njezinu visinu, ispravljam ramena ne bih li se doimala višom. Nosim crnu plisiranu suknju u kojoj ne znam hodati, osjećam se nezgrapno, svaki moj iskorak otkriva svježe rane na koljenima. Zaradila sam ih toga jutra jureći s komšijskom djecom niz nasip. Smijali su mi se kad sam pala i nisu mi pomogli očistiti kamenčiće iz rane. Peče me svaki dodir s rubom suknje. Njena je ruka mršava i koščata, baš kao i moja, ali odjeća joj ne strši neprirodno kao ovo što sam ja prisiljena nositi, nisam uvježbana u takvu ženskost. Njeno je oblačenje pravi mali ritual kojim umata krhko, ranjivo tijelo i daje mu sigurnost. U odjeću se sakriva, odjeća prekriva njeno ja, odijevanjem postaje jednaka svim ženama koje je okružuju. Uniforma snaše, kolektivni identitet pokornosti i služenja. Na čarape pridržane štrupandlama navlači bijeli unterak i oplečić, preko toga krila s čipkom koja će malko proviriti ispod aljine i tako donekle razbiti monotoniju tamnosmeđeg žerseja. Svaki je ukras na toj uniformi diskretan, sitan, reljefni print na materijalu, pokoja falta ispod grudi, čipka na kragni. Iako je ljeto, na glavi joj je krpa, a rukavi aljine dugački. Lijevu je podlakticu savila preko trbuha, na njoj nosi ponjavicu, a desnom rukom pridržava mene, svoju raspuštenu unuku.

Hodamo polako k crkvi. Njezina ruka je ta koja diktira moj korak, smiruje ga. Sviđa joj se kad pristojno pozdravljam ljude koje ne poznajem. Pozdravljam ih samo da bih je učinila sretnom. Je li sretna? To ne znam. Nikad se ne žali.

U crkvi je prohladno i pomalo mračno. Udahnem duboko i ulazim unutra. Opori miris tamjana miješa se s mirisom ustajale odjeće starica oko nas, miris je to neprozračenih života. Promatram šarena stakalca na visokim prozorima i slike križnog puta. Ustajanje, sjedanje, klečanje, mumljajući zvuk jednoglasnih molitava, niska jednolična frekvencija koja omamljuje i uspavljuje. Ona svako malo krajičkom oka provjeri sudjelujem li u obredu. Radim sve što i ostali. Zadovoljna je.

To je moj žeton za slobodu. Nedjeljna misa i večernja molitva, valuta za kupovanje sati provedenih u neobuzdanoj trci. Stabla, kanali, tavani, njive i rijeka prostor su moga bivanja. Smije se glasno kad se vratim navečer, trpam sendvič u sebe i prepričavam što smo sve radili vani. Čini mi se da posebno uživa kad spomenem nešto zločesto, ukradeni klip kukuruza ili skakanje po tuđem sjeniku, čini mi se kako joj tada oko malo sijevne nekom radošću, odobravanjem, ali možda se varam. Sigurno mi se samo čini.

Ona rijetko govori o svojoj mladosti. Ili ja nemam strpljenja slušati. Spomene mi usput koji detalj, kad me vidi s knjigom u ruci, recimo, sjeti se kako se morala skrivati od oca i majke da bi čitala „Gričku vješticu“. Zagorka kvari mlade , tako je rekao župnik na misi. Nastavci tog romana kolali su ilegalno spavaćim sobama seoskih djevojaka i bili tajna koja ih je ujedinjavala.

Nekoliko godina nakon opijanja Zagorkinom romansiranom gotikom, moja je baka otpočela ciklus rađanja. Sumnjam da je djed bio romantičan junak kakvog je čekala. U prvih četrnaest godina rodila mu je ukupno sedmero djece. Njeno se bivanje premjestilo u prostor kuće. U kući je rađala djecu, krupnu, teško rodivu, u kući im je brisala balave nosove i šivala robu na staroj Singerici, u kući ih je hranila i ispraćala u škole i čekala da jednom bude ponosna na njihove živote. U kući je najstarije muško i najmlađe žensko dijete posljednji put poljubila u njihova zauvijek ledena čela. U kući je čekala djeda da se vrati, s posla, iz lova, iz krčme, od drugih žena, od njihovih aljina i njihovih plodnih utroba. U kući je šutjela o sebi, sklanjala se da bi oslobodila prostor za njih, za sve njih.

U kući  je zvana babom i prije no što je njeno tijelo dosušilo do tog imena.

Sama sam u djedovoj i bakinoj sobi. U staklo vitrine utaknute su žućkaste fotografije njihove djece uhvaćene u neodređenom trenutku djetinjstva. Ne razlikujem jasno tko je tko, svi su jednaki, koščatih koljena, svjetlokosi i ošišani na lonac. Njihovo djetinjstvo ima žućkastu patinu i ništa mi ne znači. Iza stakla su razne tkanine, plahte i stolnjaci, zavirujem radije u ladicu bakinog natkaslića, znam da to ne smijem raditi. Izvlačim ladicu polako, od teškog je orahovog drveta i opire se, kad je konačno izvučem, pred mojim se očima otkriva bakino tajno blago. Srce mi brže kuca, izvlačim malene kutije,  čitam natpise na njima, razmotavam dugačke tanke papire s uputama. Svaka je kutija dopola prazna, umjesto nakita, moja se baka kiti tabletama, ona tako stišava sebe. Tablete protiv boli, tablete protiv nespavanja, tablete protiv tuge, tablete protiv ljutnje. Tablete protiv života, njenog života. Brzo ih vraćam natrag i guram ladicu, teška tišina pada na praznu sobu, osjetim je kao sloj prašine.

Iznad bračnog kreveta vise dvije slike u dva debela drvena okvira. Na jednoj dugokosi Isus probodenih šaka pruža svoje srce, ono me oblikom podsjeća na jabuku koja gori. Druga slika prikazuje Mariju, i njeno je srce goruća jabuka. Isus i njegova majka izgledom su vršnjaci, njihova su srca izvan tijela pa ih ne bole.

Spavaća soba moje bake i djeda pretvorena je u mrtvačnicu. Rolete su spuštene, namještaj iznesen, u sredini leži ona, ali ne više u svom krevetu od debela orahova drveta. Teško mi je zakoračiti unutra, soba je puna ljudi, njezina djeca, unuci, ostavština patnje, njihovi su jauci membrana koja je zaklanja. Drugi put vidim njezinu kosu, ustuknem, nije više crvena, požar je u potpunosti ugašen.

Baka u smrti nema maramu, ali sada je zauvijek crno-bijela.

Poželim pobjeći nekamo, na neku pučinu.


Manje poznate riječi:

*štrumpandle – gumice kojima su se pridržavale čarape na natkoljenicama

* unterak – podsuknja

* oplečić – košulja

* krila – gornja podsuknja

* aljina – suknja i bluza od istog materijala, gornji dio odjeće snaše

* krpa – marama

* ponjavica – deka/prekrivač malih dimenzija, na njoj se kleči pod misom

Aneta Vladimirov: Pakao ne možeš poljubiti da prođe

Pjesma kao mjesto ukopa

  1. 19.2.1992.
    15.45

(snaha)

Numerološki prikaz prevrata,
dočekanog skromno u krugu obitelji,
u kojem
dvije uniforme zvone,
a vrata otvara
onaj kog traže.
Uniforme u maniri B strane američke kinematografije,
sa đonovima tamo gdje ljudima rastu usne.

A samo što se vratio s posla
preuzimajući stražu za kuhinjskim stolom.
Očima postavih pitanje.
Odgovorio je ramenima slegnutim
od zahvalnosti da mi ostajemo.
Otišao je živ,
jer poznato je da moraš biti živ da bi otišao.
Vlastitim nogama, koracima svečanim od straha,
u dva maha zašao je za štok.

  1. 18.15

(supruga)

Vrtim u glavi tu eksplozivnu napravu
vrata u prozorima
prozore u srči
srču umalo u grkljanu.
Vrtim i idem kući,
a kljucanje zeru posustaje.
Eto zrna radosti.
Lakše mi je kad stignem a svi su na kućnom broju
nego da ih čekam da se priberu.
Ovako samo okrenem ključ u vratima i džezvi
i ostatak pakla ipak završi na otiraču.

Vrtim sve dok upravo na tom mjestu
osjetim odlučnost prsta na obaraču,
potom se izvitoperi sve i
u sebe uđe zubima kroz beton.

Odveli su ga naočigled terase, boravka,
prostora zastakljenog lošom rezolucijom,
naočigled nagiba od kojeg smo temelj oteli
naočigled nizbrdice koja je masu
množila sa padom

  1. Nakon 19.2.1992.

(kći)

trebalo je da dođem kući u utorak
javila sam mu da ipak ne stižem prije petka
trebalo ga je podržati kada je predložio
da prebjegnemo u Mađarsku,
ali taj je prijedlog pao u vrijeme početka moje zrelosti
kada moraš imati svoje mišljenje
dok ti na njezinom kraju ostanu samo pitanja…
Oprostite, zaboravila sam, koje je točno Vaše pitanje bilo?
da, da
Vidite, tražili smo ga čuti prije nego
krenemo prikupljati novac za otkupninu
Ta je molba odbijena i od glasa je ostao samo
rutinski telefonski razgovor, star sedam sada,
pomalo već bajat i bez transkripta.
Tada smo već mogli znati da više nije među živima,
doduše ni mi nismo bile među njima,
jer živi su pognuto žnirali dan po dan.
U kontejneru kod Doma zdravlja stavile smo novac
i to je to.

  1. Nuna-nina

(snaha)

Teško je mjeriti rast djeteta
Zarezi na štoku stali su na
metar i šumska jagoda.
nuna-nina, ima mama sina
brojalica je koju svako malo
davim jastukom.

Iza sna, a prije buđenja
poznato razračunavanje pesnica sa glatkom površinom
idem ka njima
u smjeru buke
a trebalo bi sasvim suprotno
možda kroz vodovodne cijevi
možda u mišju rupu
Uniforme me vode na prepoznavanje
sjedaju me za stol
oči u oči sa đonovima,
otmičarima od zanata,
jer rat je zanat
Jesu li to lica? upire pečatnjakom i dugim noktom malog prsta,
zaduženim za higijenu pripadajućeg uha.
Jesu, kažem i
jedva ostanem živa.

  1. Očev vid

(kći ocu)

Očevidom
utvrdili su broj uniformi
kom. 3
broj cokula
kom. 6
suicida komada jedan, neznanog naredbodavca,
jednu antologijsku izjavu:
uniforme su naime u slobodno vreme raspolagale Vašim ocem
stoga aparat ne može biti odgovoran za njegovu smrt,
pardon nestanak.

Bankarski službenik, čovjek za kredite
roditelj, imenjak svom unuku,
samonikao za najljepšu humku
morao je misliti kako nije kriv
za svoje dobro vladanje,
u ostakljenom znoju i grašcima utjehe
da
samo su njega odveli i
da
nikako se ne može sjetiti
da je ikome ikada učinio
nešto na žao.

Grlom u Dravu,
izvršen a ne ukopan,
poslan riječnom slivu na staranje,
rukama u distrikt ratne neizdrži,
u registar nestalih,
Kreonu konačno izvan domašaja
vidom u leđa ubojici
koga svako malo sretnem
umirovljenog na cesti.

  1. Pjesma kao mjesto ukopa

(kćer majci)

Tražili smo prigodnu pjesmu za tvoj odlazak,
što bi bio tek sretniji izraz kraja dugogodišnje patnje
koja nikako da izgubi na silovitosti.
Tražili smo neki univerzalni presjek života i smrti žene,
sklone dugim pogledima,
koji se gube na štoku ulaznih vrata
za koja se morao pridržati
dok se ubrzano obuvao tjerajući roj
stršljenova u glavi.

Kud su sa njim?

Nije učinio ništa,
ništa što ljudi tog vremena nisu učinili za sebe i druge.
Grabio je život kao da mu se pruža.
Grabio je ponekad i tebe jer je mladost tako nalagala,
jer si katkad znala naučenog stida spustiti pogled
na izraženi špic njegove kragne.

Tražili smo pjesmu da je poneseš sa sobom.
Tražili smo pjesmu u zamjenu za njega

Marija Dragnić

ZATVARANJE FRIZERAJA

Jednom sam raščešljala lutki kosu
zbog čega je nepovratno
izgubila svoj prvobitni sjaj.

Rekli su da će se to desiti:
ali, morala sam da provjerim.

Živjeli smo tada u studenskom domu
i imali goste na ručku.
Majka me je pogledala prijekorno.
Otac utješiteljski.

Zbog toga ću mu godinama
biti naklonjena
prilikom njihovih sukoba
posle kojih su sva naša srca
ličila na glave lutaka
provučene ispod češlja.

Male frizere i danas prepoznam
na svom i tuđim licima.
Razumijem ih, ponekad utješim.
Samo, više im ne držim stranu.

DJEČACI KOJE NISAM LJUBILA

Kažu da sam hladna, zatvorena
i da mnogo intelektualiziram.
Ja ih razumijem.

Pa i onog što sam ga čekala
četiri godine.
On je najžustrije osudio
moju rezervisanost,
toliko se potresao
da se posle par nedelja
od mog prvog ne
oženio.

Sad piše samo jednom godišnje,
da me podsjeti na moju hladnoću.
Obično zimi, kad sve mrzne,
kao i moje srce,
što svo zadrhti
u nedostatku topline.
Dijete mu je lijepo kao i on.

Dječaci koje nisam ljubila
još uvijek su djeca:
mada svoju djecu već imaju,
mada svoju djecu već žele,
srećniju nego što su oni bili,
srećnu kakvi bih voljela da su.

Ja u sreću ne vjerujem.
U meni raste nešto važnije,
uvijek sam vjerovala,
u meni raste nešto veliko,
od svega veće,
što nije moje,
ali umijem da ga dam.
I dječacima koje nisam ljubila.
Oni misle da je to tuga.
Ja ih razumijem.

Zato te molim da išetaš iz ove pjesme
na sunce.

Čekaj me na uglu kod pekare,
kupićemo baget.
Neću ti reći ništa bitno,
neću ništa velelepno da ponudim.
Prvo ću pretpostaviti da znaš na šta mislim,
priznajem.
Onda ću vratiti loptu nisko,
preko ulice,
nazad ka klincu iz parka.
Dobaciću nešto duhovito.
Sačekaćeš sa mnom zeleno,
neimpresioniran, mada nasmiješen,
i strpljiv.

Nasmijaćemo se još dva-tri puta
trotoarom
do tvog stana.
Tamo ćemo podijeliti pecivo.
Možda kad već bude hladno.
Za razliku od tvoje duše, srećo.

TOPLU KAFU, TAKVU PJESMU,
HLADNU POSTELJINU

Znam da čitaš ove pjesme
i povremeno se namrštiš.
Sviđa mi se kako ti se obrve skupljaju
nad mjestima preloma
mojih stihova,
kako kroz tu klisuru
na čelu
probija svjetlost,
kao nož što ulazi u moju
zamišljenu rođendansku tortu,
ti u mene.
Nisam morala to da kažem,
ali u ovo ljetnje jutro punim
trideset i jednu,
trista trideset i jednu
godinu,
i sve su moje želje vrlo jednostavne,
izuzetne.

ANGAŽOVANA POEZIJA

trenutno skuplja naše smeće,

miri se s prirodom,

s ljudskom – ne.

HEMINGVEJA SVAKO RAZUMIJE

„You are not Albanian, are you?“
pita me mladić iz Nigerije;
ne mogu jesti sama pizzu
i uživati disciplinu svoje jedno-pivo joge
ako sam rođena ovdje,
trebalo bi da sam i full sređena,
u ogromnoj auri parfema,
i da ostavim muža sportistu
nakon prve povrede –
kao što se desilo njegovom prijatelju.
Dok odlazi s mojom cigaretom,
posmatram šarmantne pokrete
abonosnih ruku,
i podsjeti me na mangupa
zbog kog sam u nikšićkoj gimnaziji
plakala pred njegovom djevojkom.
Liči i na jednog ljepuškastog Francuza,
što se prvo bavio door-to-door prodajom,
a onda je postao pokeraš, i veliki filozof
ulice.

„You look just like an Albanian girl,“
kaže mi mladi Klaidi,
na jazz koncertu povodom rođendana
velikog Hemingveja.
U svakom od naših gradova pila sam
u kafiću koji nosi njegovo ime –
Tirana, Podgorica, Beograd,
i svi liče sve više, raspadaju se vrlo slično.
„Faleminderit“, odgovorim,
i spuštam dlan na srce,
kako sam ovdje naučila.
Armando dodaje: to je arapski običaj,
i, „Yeah, you could be Albanian.“
„Of course, we are all the same“, kažem,
„Same shit everywhere“, Dario pomaže,
i smijemo se opštoj i balkanskoj propasti,
smijemo se nama u svemu tome,
aplaudiramo (jedino) muzičarima.
Ja ću reći još nešto o narodnim igrama,
prije nego Klaidi sasvim ozbiljno izgovori:
„You look like an atheist, as well.“
Oko ponoći,
vrijeme je za policijske patrole,
poslednje gutljaje piva, i priču o religiji.
Jednom sam na takvo pitanje odgovorila,
sada samo želim umirujuću pjesmu.
„Gëzuar“, digla sam čašu, i pomislila:
pisaću o ovome,
sa dosta riječi na engleskom,
pomenuću pizzu, jogu,
i poeziji neprimjerene riječi,
pomenuću „1984.“ i kako se svijest sužava
ograničavanjem vokabulara,
i da nećemo znati šta je mir
dok ne budemo razumjeli jezik naših susjeda
bez prevodioca,
kao što nam je večeras bio jasan govor
američke ambasadorke
koja je otvorila koncert u čast Hemingveja,
na Politehničkom univerzitetu u Tirani.

„Why do I look like an atheist?“
upitala sam pred kretanje, ipak.
Klaidi se dobroćudno smješka,
još pomalo pleše dok priča:
„Sometimes you’re with us, sometimes you’re not,
you just came here to find out something about yourself.“

„People do understand us“,
rekao mi je Arian ranije tog dana, misleći na pjesnike.
Želio je da ga razuvjerim,
tako mi se učinilo.

NE BAVIM SE MAGIJOM

Sva djeca pod maskama, i svi ljudi.
Kad skineš masku, zaboravim kako se zoveš.
prijatelj priča o čarobnjaku
koji je otjerao strašnog zmaja
nazvavši ga pravim imenom.
Otvaram onlajn novine,
nad prstom ka istaknutim licima šapućem:
sveštenik, preduzetnik, političar;
zmajevi ostaju.

Kad smo kod čaranja – on
kaže kako vlada inflacija zagrljaja,
izašli su iz porodica pa jure kome stignu.
gazda kafane u kojoj sjedimo ilegalno,
kao u vrijeme prohibicije,
slaže se:
„To su klinci vidjeli u američkim filmovima,
da se zagrle u znak pozdrava.“
negodujem: „Nije baš tako, dječaci.“
Zmajevi ostanu.

Zagrljaj te danas može i ubiti,
Zato ga čuvam za najvoljenije.
Za one koje često nazovem nadimkom.
Odvrate – „Majo“, „kumice“, „sister“,
kažu mi: „sine“.
Оko nas lete, lete zmajevi.

Јa ih posmatram,
sa sve većim mirom.


Fotografija: Dušan Mičeta

Nataša Govedić, Zlice i vilice

proleteri svih zemalja ujedinite se

Tko da se ujedini? S kime? Sjedi lijepo krupna i sitna buržoazija i jednako ne zna što bi sa sobom. Dosađuje se ispred skupljih ili jeftinijih plazmi. Ujedinjuje, doduše, tehnologija kojom se razmjenjuju slike kućnih i seksualnih ljubimaca. Sve same sobe s pogledom na snomorje. I bolnice pune proletera. Komunisti se pri tom uporno pretvaraju da imaju internacionalnu dirigentsku palicu za promjenu ljudskih žudnji. Kapitalisti, majku im, zbilja nemaju iluzija: uzima tko prvi uzmogne. U mom političkom pokretu puno je ako prva dva susjeda nisu posvađana, makar je jedan bez posla, a drugi mrzi svoj posao. Ako jednom godišnje dijele roštilj na ulazu. Samo to. I pozdravljaju se. Zato sam i dalje komunalac. Zato obojici krajem prosinca poklanjam knjige. Ne one s masovnih sniženja. Birane naslove.


baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu

staričica europa već bi to mogla znati

o svojim izbjeglicama

koliko god bodljikave žice razmatala

voda će proći


          ajde reci što je STVARNO STVARNO strašno

sjedeći kraj visoke jelke čije se tjeme

struže s bijelim prostranstvom plafona

okićene krupnim glinenim zvonima

fine ručne izrade

moj prijatelj kaže

da je stvarno poražen

i jednostavno više

nije u stanju vjerovati

u temeljnu održivost

možda ni u elementarno

postojanje

dobra

“zlo je toliko profitnije,

bolje umreženo i otporno

na pravne mehanizme“,

          tako se izrazio

moja kći ga ispravlja

“pazi“, veli ona

“zapravo govoriš

o vremenu

jer ono što je dobro

uvijek zahtijeva

trajanje i ustrajanje“

trajanje

i ustrajanje

ponovila mu je

strpljivo.


           “pjesmice“

tako o poeziji govore oni koji se srame

svoje potrebe da ih glasno lizne

njen dugački, hrapavi jezik

pun ljepljivog soka

mlječikom svega što izbija

i da se odjednom iz divova

pretvore u golobrade ptiće

čiji razjapljeni kljunovi traže riječi

nespretno i ispočetka

piu piu piu piu piu piiiiiiiiiiiiiiiiii

temeljno ljudsko pravo

na hranu i cvrkutanje


brujno stanje

Natpis na kamionu za smeće:

Osobne promjene vode do uspjeha.

          Natpis na supermarketu:

Mi smo tu za vas.

          Natpis na školi:

Blagoslovit ćemo i sportsku dvoranu i knjižnicu.

Natpis na Zrću:

Seks i pizza ne mogu dojaditi.

Natpis na vratima ubožnice:

U ustima bezbožnikovim prut je oholosti.

Natpis na Trgu revolucije:

Koga briga?

Natpis ispod željezničkog nadvožnjaka:

          Nađi način.

          To sam sve marljivo prepisala

          Iz stvarnog svijeta.


zavodnička

na dah

na liz

na kap

na griz

na stenj

na squeeze

na srh

na vrh


zašto sigurno neću napraviti seppuku

u maloj proznoj crtici zaboravljene zbirke

Vesna Parun kaže da možemo, zbilja smo u stanju

biti bez svega, osim bez neba

usput to zabilježi

kao da popisu od litre vode, kile zemlje

i vatre koja se lukavo mjeri živom

priznaje glavni element

vazduh

 sav duh

 sveduh

u to se nož ne zariva


Dionizova kuća

kod mene nema zidnjaka

a bome ni zidova

lavovi se rastežu

zmije pjevaju To be young, gifted and black

ježevi programiraju i proniču

sokolice kiropraktički fiksiraju

kiteronski čopori vukova

trgaju prikaze

i hrastovi stari dvije tisuće godina

DOBRODOŠLI

u kazalište