Tijana Rakočević

AL’ NOĆ SI, GOSPODE, STVORIO SUVIŠE DUGU[1]

            Impregniran uspomenom na incident, zrak je tražio šupljinu koja vodi napolje. Mrs. Earlybird, linearna jednačina s jednom promjenljivom glede koje, kako god okreneš, postoji samo tačan rezultat ‒ čista predmetnost, u najgorem slučajuri uroboros čiji rep, još uvijek pun i slobodan, meandrira za svojim komandnim težištem ‒ bila je mali, radišni školski štimer u polutajnom post-kju-kluks Odboru za identitet i solidarnost nadaleko čuven po životno važnoj zamisli da đeca čitaju »istinske pisce« među kojima iz naročitih razloga nema ni Zore Neale Hurston ni Lorraine Hansberry. Nastavila je kao da ničeg nije bilo. Ali Thelma Mothershed, napredna klinka s kosom upletenom tako da se, pomalo slični jazavčevim, zagasitocrni redovi smjenjuju s redovima nešto svjetlije kože, već dvanaest minuta zuri u izvjesnu tačku pred sobom i, kako se sve zbilo u drugoj polovini časa, iščekuje da se oglasi zvono. Nastupilo je skupa s piskom nevješto opružene krede koja se pod zglobnom masom prepolovila.

            U to vrijeme je Little Rock bio živahno uporište oko kojeg su pridošlice, mahom obojenī, skupljale lozove za novi oblik ropstva. Isprva vrlo snažan otpor desegregaciji sada je i kod najdosljednijih klonuo u tihi bojkot koji se, zlatoust i nagizdan, legitimisao kao kompromisno rješenje od čijeg prihvatanja zavisi složni suživot. U međuvremenu su se crnje, grleći status slobodnjaka jačinom od koje nastaje podliv, zavlačile u brložne fabričke peći i razvrstavale medicinski otpad s jednakim žarom s kojim bi srce pumpalo krv i da su mu sati na ovom svijetu odbrojani, dok su rumeni poslodavci, za samo dva dolara dnevno, trošili njihova tijela kao tričave patrone za rapidograf. Prije si, razgovarali bi između sebe, finansirao presvlaku, objed i prenoćište, a sad za svega nekoliko žutih banki imaš dobrog glavonju koji će se polomiti da dobije napojnicu ‒ ʼbem ti tu slobodu, zar ne? I sami su bili svjesni da se vjekovima čuvana prednost ne gubi preko noći. Lassis In, riblji restoran u kojem je radila Thelmina majka, u periodu borbe za građanska prava funkcionisao je i kao sklonište za Afroamerikance, što je činilo da se Etta Mothershed, čak i dok čisti mokri čvor, ośeća kao ljudsko biće.

            Od svoje kćeri je, naprotiv, šćela gordost prirođenu onom koji se tek uspravio.

            Zadesivši se, ni krive ni dužne, na istorijskoj prekretnici, njih dvije živjele su u Geyer Springsu, maloj radničkoj koloniji u koju svjetlost i toplota rijetko ulaze zajedno. Tamo odakle su, u Illinoisu, mirisom ih je budio bakrenasti iver kojem su dugovale sposobnost da razlikuju obilje i siromaštvo, i nikada, pa ni nakon što su se ‒ desetkovani Rooseveltovim Zakonom o šumskim rezervama ‒ pogoni za drvopreradu postupno ugasili, nijedan miris nije bio tako nepogrešiv simptom nadolazećeg blagostanja; ali drvo se uvijek osveti za pokolj, rekao bi krakati Pottawatomi preturajući čunak s jednog ramena na drugo, drvo hiljadu godina pamti ko mu je braću i sestre pratio u tminu i vreba tren da njegovim potomcima zasvagda prepriječi put. Bilo kako bilo, s nadom koju je požnjelo novo doba svršilo se kao s palidrvcem koje, žudeći da zaštiti žižak, čovjek dokrajči sopstvenim izdisajem: iz njihove potleušice koju su od vedrog neba razdvajale spečene gipsane ploče izlazilo se bezmalo naglavačke, na sâmi drum, u sprintersku neizvjesnost dana čija je cijena, umjesto da raste, padala kao glava pri pomisli na krevet. Sve što je Thelma viđela dok se primicala slušaoni bio je tovarni sanduk koji se cijelom kubikažom sručio na njenog pokojnog oca.

            Tog jutra je, kao i obično hvatajući prečice, ubola paklen zgoditak. Za njom, polako oduzimajući gas, svirnuo je nježnozeleni krosli čije su lajsne na bočnim staklima nakratko zasvjetlucale nagnavši je da čelo prekrije šakom. Bio je to majčin poslovođa, upeglani bijeli gorostas koji ju je i onda, kad su se po nalogu našli u Sherman Streetu, odmjerio s nepristrasnošću s kojom se, recimo, popisuje namještaj (dva simetrična oka ‒ tu; deset pravilno formiranih prstiju ‒ tu); čak je i njegov hod, kad malo bolje razmisli, bio vrlo specifičan, ali ga na ulici bez sivog fedora šešira svakako ne bi prepoznala. Pokazao joj je rukom na mjesto suvozača i pričekao njen odgovor, diskretan signal da joj je nelagodno, i iznova, berzijanski siguran da će je predomisliti, stavio u opticaj ponudu koju je ovog puta bez oklijevanja prihvatila. Niti jednog trenutka nije joj na pamet pala pomisao da se on, premda ne stanuje u ovom kvartu, u njemu nije mogao obresti bez određenog plana, ali djelovalo je da će zalaženjem u takvu pojedinost, makar to bilo dio rutinske bezbjednosne provjere, ovaj skupi turistički vaučer, ovu neočekivanu velikodušnost sudbine ‒ prorijediti do iščeznuća, odnosno do jasne spoznaje da ju je najurila svojim bezrazložnim strahom. Poput kinetičkog pijeska odbjeglog iz čaše, na brušenom kožnom meblštofu kravila su se Thelmina obla bedra koja, kupljena milinom, jedva primjećuju da se muškarčev dlan spuštio na njih.

            Kasneći na prvi čas, srljala je u beznadnu pometnju košnice sa kojom se grlena dikcija Mrs. Earlybird borila za odsudni decibel. Raspoređen u dva tima, razred je igrao premetaljke i, arlauknuvši nakon svakog pogotka, bubnjao dovoljno glasno da se cijeli sprat pretvori u arenu iz koje će na koncu pokuljati divljač, i to samo vrsta koja pobijedi. Prokleta honkey kopilad, odjekuje s jedne strane kao projektil, mama ti je babilonska kurva, odgovara druga ne usuđujući se da provjeri je li poslije prvog iko pretekao. Bila je, bez lažne skromnosti, srećna što u svemu tome ne učestvuje, što se do posljednje klupe neopaženo provukla i što ‒ zanemarimo li stravičnu usamljenost ‒ nije imala kome da ispriča zgodu o kojoj je znala tek da mora ostati pod velom tajne. U desnom, džepu dubljem od onog u kojem je predostrožnosti radi nosila mali šklopac, zveckali su šareni grilaž bombončići čije su vještačke boje spadale na bijelu, ali ne i na crnu kožu; ne videći način ni da ih prokrijumčari kući ni da ih se ma kako odrekne, trpala je u usta prvo jedan po jedan, a zatim, shvativši da joj se osladilo, nekoliko njih odjednom, preko jezika i mimo zuba koji bi od vrijednog ulova izradili trunje. Sad je to serija pokreta između kojih se dugačka fabrička traka u njenoj glavi sve više povlači naprijed, prema ovalnoj kami na kraju, lučeći u vazduh jezivi miris mesnog odreska.

            ‒ Šta radiš? ‒ zakoračila je prema njoj u roze salonkama, nevješto kao da će joj se svilenkasti lokvanj na koji je tek stala izmaći ispod nogu. Je li dobro čula? S njenog lica na kojem su se čvrsto stisnuta usta presijavala poput nagazne klopke Thelma nije uspjela da pročita ništa što bi je ohrabrilo da propjeva. Odjednom se stvorila iznad nje, meka i nezgrapna kao komad maslaca u koji se, efektnije od konca, uśekao čipkani steznik, Mrs. Earlybird, morozna napast s intuicijom kuje tartufarke, blago čučnuvši da je bolje osmotri. Mothershed se instinktivno ugnula, ali i dalje nije imala blage veze zbog čega trideset pari znatiželjnih očiju strpljivo blene u nju: ili ju je neko vidio s njim ili je danas, za razliku od danā kad se ni u ogledalu nije ocrtavala njena spoljašnjost, bila jelovnik sile kojoj ponestaje svježeg tkiva. Drugujući onoliko koliko je potrebno da iščačka inkriminišuću stvar, nastavnica se ustremila na potklobučeno mjesto u njenoj postavi, na štek sa duplim pakovanjem čiji je rascvali poklopac prekasno otkrio zanemarljivu gramažu, s misijom da njenu jutarnju radost trajno konfiskuje. Sve je bilo namještaljka: nije mogla da predvidi da će zavući prste u praznu kutiju.            

Ne, ne, tamo nije smjela da se vrati. Etta je za petnaest godina nijednom nije istukla, pa ipak, iako zna da to ne bi učinila ni u ovoj prilici, činjenica da, prvo i prvo, ne bi umjela da objasni otkud joj bombone, kao i da bi nakon sastanka s Mrs. Earlybird mogla doći s izmijenjenim stanovištem ‒ dovodila ju je do ruba na kom je čula samo: skoči. Ide li to tako? Uostalom, bila je ljuta na nepreglednu saobraćajnicu oko koje se se surovo prostirao čistac, na njenu nijemu konačnost iz koje nikako da iskrsne zeleni krosli, na pretpostavku da napušteno pseto traga za migavcem koji će mu, budući da nije onaj njegov, iznova slamati srce. Zdesna ju je, obrasla vegetacijom, dozivala rječica Fourche Creek po čijoj je ukroćenoj površini bazao majušni kanu i ona se, stežući torbak kao jarbol, najprije odupirala ekspresivnom zôvu Aglaope, Teleksije i Pisinoje, a zatim usmjerila misli na svoju sirotu mati koja jedva sastavlja kraj sa krajem. Nesumnjivo, bez nje će joj biti lakše. U brižnu širinu šume poveo ju je Pottawatomi, mrtvi Indijanac iza kojeg je ostao samo gajtan obješen ‒ o drvo


[1] Refren iz narodne poezije američkih crnaca.

Jana Radičević

nešto zbog čega se uvijek malo postidim

ležim na kauču i gledam u luster
majka iza kuće bere metvicu
stiže nova veš mašina
unose je unutra
pazim da ne pomjeram desno koljeno
krv nikako da stane
tek će sjutra kupiti onaj magični sprej
prvo bude hladno i peče, onda se smiri

žena ide ulicom i prodaje vunene prsluke
baba uvijek kupi jedan da se nađe
obuvam njene crne čizme na štiklu
i trčim ka babi
padam na šljunak svom dužinom
ovoga puta koljena, dlanovi i donja usna
igram se jezikom s mekim tkivom, ali dlanovi jako peku
te iste dlanove sam jednom poslije kupanja položila na usijanu kvarcnu
htjela sam da osušim plišano pile
baba je odmah otvorila pelagićevog narodnog učitelja
majka je gulila krompir do kasno u noć, a deda je obećavao kućicu na drvetu
ja sam se drala kao da me neko kolje

otkako ne ide u lov, deda drži čun u dvorištu, ispod trešnje
s jeseni se napuni vodom i lišćem pa bude sluzavo
štapom pecam lišće, pretvaram se da su ribe
kad mi dosadi, sazujem cipele i gacam
ne traje dugo, skliznem i dobijem batine

komšija iza kuće stalno dolazi pijan i ljubi mi ruku kao gospodin
odmah trčim u kupatilo i držim je pod hladnim mlazom

baba me nekad povede kod njenih u goste
tamo još uvijek idu u lov
bacaju mreže po dvorištu i skupljaju ukljeve
trčim bosa po mreži i grabim za sebe
deda se stalno žali kako od njih ne može da se najede

na temelju naše nove kuće, među naslaganim ciglama
nađem hlad, sjednem i prislonim svoj plastični radio
sjedim tako dugo i slušam
niko me ne dira

posljednji zalogaj muljam u ustima
šalju me na spavanje, ne volim da spavam preko dana
kad se probudim majka mi podmeće šaku da ispljunem
nekad uopšte ni ne spavam, brojim bijele crtice na roletnama
ili pokušavam da napravim most na krevetu
jednom sam tako pala pored ormara i dugo nijesam mogla da ustanem

nema nikog kod kuće i pretvaram se da imam svoju kancelariju
zanima me koga ću dobiti ako pozovem bilo koji broj
zivkam tako dugo i spuštam slušalicu
sjutra tati stignu pritužbe, pa nas on vodi u dugu porodičnu šetnju

otad, ako nema ko da me čuva, ostave me kod komšije preko puta
kad me sretne na ulici on misli da sam dječak
dok sadi patlidžan izujem se i trčim kroz redove, on ionako ne mari
a ni majka se odavno ne čudi što su mi crni tabani

kupili su mi rolere i sad padam po dvorištu kao tranja
deda me zeza, kaže da će mi zavezati jastuk za dupe
stavili su mi štitnike i kacigu, izgledam kao tvrdokrilac i ne mogu da se pomjeram

igramo žmurke
od početka nas uče da zatvaramo oči i gledamo kroz prste
kažem sebi da neću biti kao oni kad porastem

deda mijenja dvije slomljene pločice u kuhinji
ne vidi dobro pa naopako postavlja šare
bilo je kasno kad smo primijetili


tiho preispitivanje

šapućem vojcek vojcek
četiri metalna šiljka grebu tanjir
neko me uporno posmatra
majka opet pravi čorbu od koprive
majka zna recept za opstanak


referentni okvir

deda i ja sjedimo u bijeloj ladi
ruku guram među mrtve leptire
njihov prah mi ostaje po prstima
deda mi čita recept za kolač sa piškotama
pomislim, lijepo mjesto za smrt
u samom dnu šoferšajbne


rastemo u tuđim očima

od malih nogu te uče da namotavaš maglu kao šećernu vunu
podneva su svijetle crte na spuštenim roletnama
nosiš protezu a druga djeca te tjeraju da izgovaraš riječ Sssssssunce
crnac iz kraja stalno traži da vozi tvoj rozi bicikl
kada prisloniš čelo uz staklo zamišljaš kako se lomi
satima pokušavaš da uhvatiš pokret minutne kazaljke
tada imaš sate
sanjaš da ti dolaze u kuću i ubijaju sve
kažeš to mami, a ona tebi da će im slomiti nos, vjeruješ joj
živiš na selu a male zmije vijugaju oko tvojih stopala
zemlja ima miris
trava ima miris
trčiš bosa po sijenu i nije ti ništa
nema alergije na polen
nema izduvnih gasova
nema oznake BIO jer je sve zaboga bio/ bila/ bilo
radio/ radila/ radio
ali ipak mrziš ljeto, ti čistiš paradajz koji te hrani, a druga se djeca bezbrižno igraju
slažeš ga u gajbice, da se vidi zelena peteljka


sufliramo u etar

jednom godišnje tata otpušava umivaonik
četiri žene, to je mnogo dugih dlaka
izvlači ih kao sidro
i svaki put
tone tone tone
u Jordanu djecu uče da plivaju u Mrtvom moru
nas bacaju u prvi potok
deda se srušio dok je kosio travu
kosačica je nastavila da brunda i zakucala se u ogradu
dok sam ja spavala


genetski inženjering

kada zamišljam čelo, zamišljam pola velike kruške i oko nje ženske noge
format A0 flis papira prestao je da postoji
i svi znamo zašto
je crvena cvekla iz babine bašte
kao jedina religija zbog koje se nije ratovalo
kao kada u vrtiću od dvije pune kese kutija ljekova nastane kartonska auto industrija u malom, označeno: djed i baba
majka je uvijek insistirala da dedu zovemo deda, da on nije đed
majčin uvijek istančan osjećaj za jezik
da li smo zaključani u sobi ako nemamo svijest o tome
hoću da mi opet svi budu mutni kao pogled poslije operacije


vitiligo

sjedimo jedna naspram druge, ruke su ti crne od zemlje
ti puniš čaše od jogurta
a ja ubadam prstom, i stavljam sjeme
i meni onda crno dugo stoji ispod nokta
ne mogu da ga skinem
ti pokušaš sa starom četkicom za zube
to me golica
doktor ti je rekao da nosiš bijelu maramu preko glave i da pokrivaš ramena
ali ti to ne radiš i pojavljuju ti se crvene fleke po koži
čim dođeš s pijace na krevet prospeš sitne pare i brojiš pazar
dođem, pa čekam da završiš, ne govorim ništa da se ne zabrojiš
kada sam pokušala da se uvučem u tvoju haljinu na tufne
koju si nosila kada si prvi put srela dedu
pocijepala sam je, ali ti se ne ljutiš
imala si šesnaest i ja sad imam šesnaest
ti se na fotografiji blago smiješ
kosa ti je ravna i zavezana u rep
stojiš pored svog konja i držiš uzde


sa mamom u frizerskom salonu

povela me je sa sobom kod frizera
stavili su joj gumenu kapu sa rupicama i izvlače joj pramenove
to traje cijelu vječnost
ali kada izađemo biće ona sasvim nova žena


u zoo vrtu

uzdizala sam se na vrhove prstiju da dotaknem paunov rep
zato sam tako brzo porasla
samo jedno šareno perjano oko
paun neće ni primijetiti
zamišljam kako ga nosim sa sobom kući
ide sa mnom kroz grad
vozi se pored mene u avionu
odlažem ga kod kuće na policu
kao trofej

Ines Kosturin

SUTRA ŠUTIMO

Kad si nadjenemo nove adrese
I kao sitni saharski pijesak pustimo se u svijet
Dom je upokojen u krušnim mrvicama
Koje nosimo pod jezikom
Uz nitroglicerin

Sutra šutimo
Dok uz voćnjake marširaju
Naše pogreške i propusti
Tvrdoglavo ne gledamo njihove korake
Lakše je sram sakriti u strah
Manja je sramota ako se bojimo
Nego ako progovorimo
I priznamo da su ista ta ispijena lica naša
Pješčane oči
Imena prelomljenog za naš jezik

Dom se u nama sve rjeđe budi
Sve ga je češće sram


SUTRA JE SVE DOK ŠUTIMO

Strah nosimo duboko u trbuhu
Brižno uzgajamo
I ne znamo kad je vrijeme pustiti

Dječje nevino
On po cijele dane preuveličava
Gomila oklijevanja u klijetke

Šutimo
Dok traje tišina
Ne moramo se ničemu suprotstavljati
Ni za što boriti

Poput ustava na bujici
Arterije postupno granaju otpor
Otpuštajući u kratkim vriskovima
Strahove u sutra


PRVO ZATAJENJE

Silom progutana tišina
Istom silom kopa van

Prvi sam put zatajila srce
Još kao dijete kad sam okrenula
Dlanove unutra
Oči unutra
Riječi unutra

Posijala sam tad prvi zid
I dugo je čekao vrijeme da nikne
Nikako nije bilo dovoljno mraza
Tek kad sam progutala kilometre tišine
Zahladilo je toliko da pusti korijenje

I kao nepotreban zub krene rasti
I gristi
I žvakati kapke
Kako to već neželjene stvari rade u tišini


ZARASTANJE

Kad prihvatiš da su svuda oko tebe tuđi snovi
I da nisu oni nužno i tvoji
Počinje zarastanje djeteta
Pa se naglo postaraju oči
Uspori govor ubrza odlučivanje
Nosiš jednu bol manje

Djetinjstvo je rana
Koju brižno čuvaš i njeguješ i voliš
Opekotine koje uporno ostavlja
Pa gledaš i ti tako voljeti

Djetinja ljubav nema granica i ne pazi
Svoje snove ne pretvara u naše

Zarasti dijete u sebi
Jedna bol manje
Odrasli snovi čuvaju tuđe osmijehe


JOŠ UVIJEK ŠUTIMO

U konačnici prvi put umremo
Kad bijeg od riječi ostane trajan
I više ne znamo kad smo i zbog čega

Ušutjeli

Koga se bojimo šutnjom
Koga branimo od
Koga se branimo

Sa svakog silom skrivenog novinskog naslova
Smije se strah


TREĆE ZATAJENJE

Odrastamo tri puta
Jednom prema gore
Jednom prema van
Jednom prema unutra

Jednom rastu noge
Jednom raste um
Jednom srce

Svaki put umreš
Ali to su male smrti
Privremene smrti
I malo će tko primijetiti tvoje izbivanje
Ali gotovo svatko će primijetiti
Izbijanje zidova

Što tvoje ime čini kad ga naučiš reći
Dovoljno glasno da pokrene
Uspavane klijetke

Četiri romana, četiri spisateljice, bezbroj ženskih iskustava rata u suvremenoj europskoj književnosti: Marx i lutka, Povratak, Amadoca, Iza leđa


Kako pisati o ratu, a ne pisati jednu te istu priču iznova? Maryam Madjidi, Dulce Maria Cardoso, Sofija Andruhovič i Haska Šijan u zadnjih su nekoliko godina na europskoj književnoj sceni objavile nagrađivane romane u kojima se na inovativne načine bave temama egzila, izbjeglištva i identiteta, herojstva i povijesti, patrijarhata i slobode, sadašnjosti i budućnosti oblikovanih ratom i sukobima. Ti su se sukobi dogodili na europskom teritoriju, ili su izazvani (većim ili manjim dijelom) (post)kolonijalnim politikama europskih država u koje su junaci/kinje romana izbjegavaju/imigriraju u neku (koliko-toliko) sretniju europsku budućnost. Generacijskoj i ishodišnoj šarolikosti unatoč, sve četiri autorice ipak imaju neke zajedničke crte od kojih jedna prevladava: u romanima nisu ugađale nikome, ni čitateljima ni zapadnoj povijesti književnosti, jer su za odnose, događaje i likove koje su konstruirale u njima morale otići daleko od sigurnog utočišta općih mjesta i kanonskih uzora. Takav se tip pisanja uvijek pokazuje učinkovitijim, pogotovo u kontekstu stvaranja autorske poetike koja se odupire trendovskim strujama i stvara neki svoj materijalni svijet kroz bavljenje univerzalnim temama iz novog očišta, ali i destabilizacije i dekonstruiranja stereotipnih pogleda na koji smo kao čitatelji/ce naučeni/e kad se kroz tekstove suočavamo s određenim temama, u ovom slučaju – ratom i njegovim posljedicama na žene.


Odakle početi? To je pitanje mučilo i Maryam Madjidi kad je razmišljala kako uobličiti svoje „perzijske priče“ u nešto što će dati smisao životu „koji je morala ispričati“. Kad se u ranim dvadesetima nakon sedamnaestogodišnjeg egzila prvi put iz Pariza vraća u Teheran, baka je podsjeća da je oduvijek bila pripovjedačica i to je gura da napiše Marxa i lutku (2017.), roman koji se može čitati i u (pomodnom) autofikcijskom ključu. No, to bakino podsjećanje nije bila puka uspomena na djevojčicu nego uputa kako se riješiti suvišne boli i patnje koja je nastala izgnanstvom i rasipanjem zajednice, obitelji, pa onda i identiteta. Raspad započinje u vremenu preobražavanja Irana u Islamsku republiku na čelu s Imamom Homeinijem i djelovanja tajnih i fragmentiranih opozicija, između ostalih i komunističke, čije su pristaše bili Maryamini roditelji. Repersalije koje su uslijedile potom, a kojima se otvara roman i to prizorom Maryamina ujaka u zatvoru koji upisuje iglom njeno ime u kamen da ne poludi, upozorenje su Maryaminim roditeljima što im se može dogoditi. Život u stalnome strahu mijenjaju za život u europskom velegradu i ništa ih ne može pripremiti na nove društvene norme, imigrantski identitet koje im društvo daje i koji potom internaliziraju. Takav život u novoj zemlji stalna je prepreka inkluziji, jer se iz neprijateljske daljine i one najveće traume ublažavaju osjećajem sveprisutne nostalgije za napuštenom zemljom. Još se veći rasap identiteta događa kad Maryam počne „gubiti“ perzijski jezik, i to cijepa obitelj na još manju jedinicu. No, Maryam se u svojim dvadesetima vraća perzijskom jeziku, i iako Marxa i lutku piše na francuskom i za njega dobiva Goncourta za najbolji debitantski roman u Francuskoj, upravo bivanjem na razmeđu svoja dva jezika i kultura i načinima na koje ih koristi kada piše, čini Marxa i lutku važnim romanom. Kroz neočekivane lomove rečenice, začudnu strukturu i određenu melankoliju koju zatječemo u tekstu, ali i sjajan prijevod Marka Gregorića, Marx i lutka daje nam dovoljno prostora da, čak i ako nas je povijest kojim slučajem zaobišla, na pravi način fokusiramo priču o strahotama revolucije i odmazda kojima su Iranci bili izloženi.


Povratak (2011.) Dulce Marije Cardoso otvara slične teme kao i Marx i lutka, no svoj okular prebacuje na područje Angole i Revolucije karanfila 1974. koja postaje povod dekolonizaciji Angole od Portugala te naznačuje početak građanskoga rata 1975. Za Portugalce koji su u to vrijeme bili u Angoli, a bilo ih je više od pola milijuna, to je značilo povratak u Portugal. No, integracija u društvo koje je naoko „njihovo“ ne protječe glatko ni s dobrodošlicom. Portugal ih, naime, gleda neprijateljski i s nepovjerenjem, na isti način na koji su oni gledali Angolce. U Povratku upravo to neprijateljstvo i nepovjerenje bilježi petnaestogodišnji Rui koji iz Angole bježi sa svojom bolesnom majkom i sestrom, te svi troje privremeno bivaju smješteni u jedan hotel. No, iako nas priča iz Ruijeve perspektive nekako uljuljava u ideju da je njemu načelno dobro i da će se nekako othrvati s kojim god problemom da mu se stvori putem, stvarnost je poprilično drugačija. Raspad kolonijalne vlasti znači i raspad obitelji, koji se kao neka zla slutnja i prije svih socio-političkih problema počinje događati u krugu obitelji još u Angoli: majka obolijeva od demencije i počinje zaboravljati manje-više sve. Lijekovi to usporavaju, ali nisu trajno rješenje, što se može čitati kao naslućivanja onoga što dolazi – izgon i raspad društva. Dok majčina fizionomija odustaje jer ne bi mogla podnijeti treću verziju svoga života (prvi onaj u Portugalu, drugi onaj u Angoli i treći kao izbjeglica u Lisabonu), Rui i njegova sestra pokušavaju uhvatiti zalet u „novoj domovini“ bez oca čiju sudbinu od povratka ne znaju. Tijekom pokušaja da se integriraju u društvo, doživjet će diskriminaciju na svakoj razini, od škole gdje će ih učitelji gledati s prijezirom i stavljati u zadnje klupe da ih ne gledaju, do sestre kojoj siromaštvo i život u hotelu oduzimaju pravo na tinejdžerske godine, pa se za lokalne dečke koji ne žele biti s izbjeglicama, pretvara da je čitav život živjela u Portugalu, za lokalne djevojke koje ne žele biti prijateljice s izbjeglicama, pretvara da to nije, jer izbjeglice bije glas da su promiskuitetne i povodljiva karaktera. No, ono čime se Povratak bavi na suštinskoj razini nije samo povratak u domovinu nego i pokušaj povratka sebi, ideji sebe, želji o sebi. Kad se očeva sudbina napokon dozna i kad se otac napokon vrati u Portugal, ispast će da njegov povratak ni na simboličkoj razini ne predstavlja povratak u sretnije, idealiziranije dane. Pa kad Rui pred kraj romana i napuštanja hotela kaže „Ja sam bio ovdje.“, njegove riječi na čudan način bole, jer nije da u to mora uvjeriti samo sebe, nego i nas – njegove neprijatelje, njegove nepovjerenike, njegovo drugo ja.


I jezero Amadoca nekad je, navodno, bilo tu, i to kao najveće jezero u Europi koje bismo danas, da je još uvijek živo, mogli pronaći na teritoriju Ukrajine. I onda je, odjednom, nestalo, i sa zemlje i sa zemljopisnih karata. Njegov nestanak danas se povezuje s njegovim postojanjem uopće, kao greška kartografa ili krive interpretacije riječi poprilično slične nazivu jezera. No, ne nestaje u istoimenom romanu Sofije Andruhovič samo to fantomsko jezero nego i lice jednog čovjeka koji se iz rata vraća potpuno unakažen i neprepoznatljiv, a njegova su sjećanja u potpunosti izbrisana, baš poput Amadoce. Njegova supruga Romana, inače istraživačica/arhivistica u Kijevskom muzeju, prihvaća se gotovo nemogućeg zadatka za koji kao da je svojim poslom bila godinama pripremana – pomoći mu rekonstruirati njegovu prošlost i povratiti barem dio identiteta i sjećanja. Kako ispričati jednu tako slojevito i zamašitu priču bez klišeja i općih mjesta? Kod Andruhovič, odgovor je bio da je rasloji na tri poglavlja i tri narativne linije koje pratimo na 800 stranica romana koji već svojim fizičkim izdanjem govori o nekom obliku monumentalnosti. No, ispreplitanje povijesti Drugog svjetskog rata u jednom ukrajinskom gradiću, repersalijama i represijama za vrijeme sovjetskog upravljanja te sukobima s Rusima na istoku Ukrajine, Andruhovič za nas otvara pitanje traume i njenih ishodišta, ali i pitanje identiteta koji je toliko krhak da ovisi o sjećanju živuće osobe koja tako postaje najosjetljiviji i najpipaviji arhiv. Dok pratimo priču o Bogdanu i dok nas Romana svojim pristupom polako liječi, kao što zalječuje i Bogdanovo tijelo i razum, Amadoca (2020.) nas priprema na još strašnije i iskupljivije priče koje nose Uljana i Sofija. Ispisani s posebnom nježnosti i zahvaćeni na hrvatskom jeziku u sjajnom prijevodu Ane Dugandžić i Dariye Pavlešen, Amadocini junaci rekonstruiraju svoju povijest i identitet, a Andruhovič za nas konstruira novu vizuru na ratne strahote koje su se donedavno odvijale na europskom tlu (ili se još uvijek odvijaju) i koje se tek s neke fikcionalne ili konfabulirane vremenske distance može vidjeti za ono što zbilja jesu: užasi patrijarhalnih, traumama opterećenih sredina, koje ne štede nikog. Tako se i na ulogu Sofije Andruhovič kao spisateljice može gledati kao na ulogu arhivistice jednog (nad)vremena koja sve to zapisuje u jedan opširan roman, a koji je niti dvije godine od svog izdanja u potpunosti razorio i redefinirao ukrajinsko (a i europsko će) književno polje.


A da vremenska distanca nije jedini pogled na ratne strahote govori roman Iza leđa (2019.) Haske Šijan (isto u sjajnom prijevodu gore spomenutih prevoditeljica) koja bi, da je ukrajinska književnost velika, pervazivna, praćena i plaćena koliko i anglofona, za nju bilo književne pravde na razini Sally Rooney. Pogotovo jer je ovdje riječ o sličnim milenijalskim ishodištima, s tim da Haska ima temu, sadržaj i rečenicu koja informira toliko koliko i uznemiruje, i ono najvažnije – njeni se likovi odnose s društvom i njegovom povijesti. No, da se odmaknem od često nepoštene i površne komparativne usporedbe dvaju književnih opusa i/ili pisaca/spisateljica, Iza leđa kroz protagonistkinju Martu ocrtava milenijalski život u Ukrajini koji je s jedne strane građanska utopija, a s druge ratno poprište. Ukrajina nije na kraju svijeta, dapače, tu je, na europskom tlu, i ratni je sukob odjednom preko Martina dečka Maksa koji odlazi iz Lavova na front u istočnu Ukrajinu, translatiran na društvene mreže kroz 438 lajkova i 142 komentara koliko prikuplja Maksov „check-in“ u vojarni. Marta je bijesna i ogorčena, želi život koji je više od stalne strepnje od smrti, razaranja, ludila, patriotizma kojim su zadojeni ukrajinski muškarci i žene, ona želi svoju mladost, jer zna da će Maks, i ako se vrati, zapravo vratiti kao netko drugi. Svjesna da je Maksova odluka o odlasku na ratište u patrijarhalnom društvu ona koja se slavi, i da ona kao žena zbog nje postaje nevidljiva, Marta kreće na svoj put oslobođenja. Mit o Penelopi i onome što žena „treba“ i „mora“ kad ispraća muškarca u rat bez da je se išta pita, počinje preispisivati i davati mu svojevrstan legitimitet čak i kad glavinja i/ili poražava sebe samu. Čitajte Hasku, čitajte Iza leđa kao suvremeni izvještaj s ratišta u kojem se, zapravo, tek stasala djevojka goloruka bori s patrijarhatom koji i žene i muškarce i djecu pretvara u, da parafraziramo njenu kolegicu i sunarodnjakinju Andruhovič, „komade mesa s očima“.



Gdje i kako do ovih knjiga:


Marx i lutka – dostupna u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, a u KGZ-u može se posuditi i u digitalnom izdanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju u većini knjižara većih gradova RH i putem internetske stranice izdavača.
Povratak – dostupna u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, još uvijek nije dostupna u digitalnom izdanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju putem internetske stranice izdavača.
Amadoca – tri primjerka su dostupna za posudbu u KGZ-u, u ZaKi aplikaciji još je uvijek nema, kao ni u većini pretraženih drugih gradskih knjižnica u RH; dostupna za kupnju putem internetske stranice izdavača.
Iza leđa – dostupna za posudbu u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, još uvijek nije dostupna u digitalnom idanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju u većini knjižara većih gradova RH i putem internetske stranice izdavača.

Iza prve bukve

Koliko nas je koje smo htjele ostati živjeti
u krznatom tijelu dječaka?
Prevaljivale smo se preko lopte kao medvjedice
koje nikada nisu saznale tko je puška iza prve bukve

Koliko nas je koje smo na prvu krv
posramljeno zakopale svaku haljinu
koja je nicala iz trbuha
Naše majke nisu znale što s našim gomilanjem

Koliko nas je koje smo ostale na površini tijela
držeći drhtavo školske škare nad dlačicama
boreći se da iz nas ne izađu žene,
misleći da ljubav nije ništa
nego prva izdaja urođene šume



*

Koliko nas je koji nismo htjeli živjeti
u krznatom tijelu dječaka?
Prevalijivali smo se preko lopte kao medvjedi, kad
su došli i stali nad nas otac, ujak i djed i u ruke nam
gurnuli sjekire. Majke su živjele u jednoj točki,
pažljivo složene kraj užarene peći,
mjera njihove ljubavi
bila je koliko topline mogu dati
kada iz bace u vatru

Tražili smo način da ih spasimo,
da im vratimo srca u stabla,

da nas nauče kako da spasimo i sebe,
kako da zakopamo zagrljaj barem metar u ilovaču
da ga ne nanjuše
ni otac ni djed ni ujak,
ni susjedi koji su se smijali
kada smo plakali jer nismo mogli pogledati
kravlje oči prije rezanja vrata

Jer mogla je to biti i naša majka, pod nožem
Nije nas grlila pred njima, da ne omekšamo,
ali kad bi se sjene spustile u pijana usnula stopala,
iz njenog debla izrasle bi ponovno ruke

Koliko nas je koji smo tako dobro
zakopali zagrljaj
da ga nikada nismo našli?

Kičma šume

Svaka kuća je poput lica. Dok prilazimo smrti koja ih preuzima, potresa nas ne ta jeziva samoća, nego činjenica da iz svakog tog nekadašnjeg doma i dalje izbija neka živa toplina, zvuk, ljepota koja se provlačila kroz te zidove. Mnoge su kuće jednako usamljene, sada samo srušenije, od devedesetih i zastrašujuće je da kroz njih i dalje teče život koji je u njima nekad postojao. Prozori su najnemilosrniji znak tog otjeralog, izumrlog života; praznina koja se u  njima zadržala, gotovo sabila prostor-vrijeme u te pravokutnike i kvadrate toliko je živa da je moguće ponegdje vidjeti ljudska lica na tim prozorima, njihove prste koje otvaraju oči tim kućama.

*

Kupa protiče kao da je vrijeme samo u njoj. Smirena i snažna, nosi krajolik na svojim leđima. Nerijetko smo je preplivavali kao srednjoškolci, dovoljno nesmotreni da ne mislimo na virove koje su prijetili iz dubine. Nesmotrenima nam se tada činilo i da će grad ostati živ, voljen kakav je bio dok smo mi provodili mladost pijući na klupama parkova i nasipa. Banija nam je dala mladost kakvu smo možda mogli samo sanjati; neopterećenu usred sve te tuge i krvi koja je samo deset, petnaest godina prije natopila zemlju i ostavila nemoć tih ljudi da neprestano gleda u njih kao gladne životinje. Ne sjećam se da smo, od osnove do srednje škole, ikada spominjali ili osjetili razlike u nacionalnostima; za nas se to dogodilo odlaskom u Zagreb. Rasli smo kao što sva djeca trebaju rasti, zagrljeni ljubavlju divnih profesora, prvih ljubavi, poezije, pijane mladosti koja je zaista vjerovala da može sve i da će taj život, na ovaj ili onaj način, biti osvojen.

*

Gotovo osam mjeseci trebalo mi je da s djecom odem mami opet nakon potresa. Zatreslo je dok sam uspvaljivala djecu. Srce mi je naprosto pobjeglo, dio njega na dno želuca, dio njega na vrškove prstiju. Imala sam osjećaj da je moje srce najednom zaista iscurilo u sva dna ili vrhove mog tijela. Strah, tako opipljiv, iracionalan. Strah kao kad lutam šumom i usred velikog rasjeda iz čijeg se srca izlio taj veliki potres, zaplačem pa shvatim da osjetim tuđe korake rubom velike šume. Što je zapravo rub šume i je li to i rub mene, dok osjetim bukve kako se zdravo uzdižu prema nebu, dok iskapam to sjećanje očevih ruku kako vade lišće iz korita u koje je davno, tada, tekao šumski izvor. Da životnje mogu piti, rekao bi, ruku crvnih od hladne vode. Izvor je nakon potresa nestao, kao i jezero prije osamdesetak godina. Odmah kraj izvora šumski rasjed proteže se kao kičma šume. Nemir zemlje otjerao je vodu.

*

Hrenovke u varivu, pomisle ljudi, loša je metafora za siromaštvo na Baniji. Iako nije riječ o metafori. Komadi mesa koje danas možda jedino neki mogu pojesti (jer je i uzgoj životinja postao neisplativ, a nerijetko i težak jer starost uzima svoje) jesu upravo hrenovke, kupljene na sniženjima. Hrenovke u varivu od povrća koje se ubire iz vrtova. Vrtovi kao vrtovi, zemlja kao zemlja. Iako je sve teže zadnjih godina. Tuče su, kad već sve nikne, sve češće. Snijeg u proljeće. Divlje svinje haraju ovih tjedana i majka mi zabrinuto govori da ne zna kako će napraviti vrt ako će svako malo upadati. Divlje svinje trče sada šumama i baštama kao da osjete da je Banija promakla ljudskim rukama. Nezaustavljivo odnose pred sobom nasade krumpira i svega na što naiđu i donose suštinsku glad tim ljudima koji ovise o onom što posade sa svojim premalenim primanjima. Ovdje, vrtovi nisu stvar dokonosti ili hobija, već stvar pukog preživljavanja.

Pamtim majku kada jedna takva svibanjska tuča odnosi mladice. Taman ih je otkrila, narasle su, a mrazovi su prestali dolaziti. Stavljala bi u rano proljeće, čim niknu, na njih zaštitu od plastičnih odrezanih boca. Gledam majku kako gleda tuču i samo što ne zaplače. Potom govori: bog dao, bog uzeo i gleda, gleda kroz prozor kao da je nešto uzelo njenu djecu.

Milica Vučković: Smrtni ishod atletskih povreda


Not for everybody, pisalo je na bočici. Nikad manju bočicu parfema u životu nisam videla, izletelo mi je. “Eva“, rekao je, “znaš li koliko je taj parfem skup?!“ Nisam mislila to da kažem, rekla sam, uvek sam govorila nešto što nisam mislila, ili bi makar on uvek shvatio pogrešno to što sam želela da kažem. Bočica je samo mala, ništa više, mislila sam dok sam je prevrtala po dlanu kao kliker, toliko je mala bočica, ali parfem je zaista lep, divan je, rekla sam. “To je jedan od najskupljih parfema u Nemačkoj. Bio je na popustu pa sam ti ga uzeo, od poslednjih para.“ Kako sam bila glupa, naravno da je mala bočica kad je parfem toliko skup. Nije za svakoga, lepo i piše. Čitav dan sam išla za njim grleći ga, leđa su mu se stvarno raskrupnjala, osećala sam pod rukama, leđa kojima je negde tamo pravio naš dom, za Marija i mene. Rekao je da dobro napreduje, da je odvojio već dosta novca, zasada spava kod Andreja i njegove žene, ali uskoro će imati dovoljno za naš stan. “Naš“ stan, rekao je, ta tri slova šuštala su u mojoj glavi kao tetrebi. Mario je ponovo dobio nove igračke, rekao je “hvala“, tačnije, hvala i mali prazan prostor nakon hvala, čula sam taj prazan prostor. Mislila sam da je suviše rano da ga teram da govori “tata“, mislila sam da će, možda, to sam početi da govori onda kad bude hteo. “Nema na čemu, sine“, rekao je Viktor. Mario je otvorio usta da nešto kaže, ali tata i dalje nije izlazilo, ostao je samo krug kao čajni kolutić i u njemu rupa gde je reč tata nestala.
Rekao je da će otići još jednom na mesec dana, i da zatim dođem prvo ja, da sve sredimo, pa da se po Marija vratimo kasnije. “Tako je najbolje“, rekao je. Bilo mi je žao da Marija ponovo ostavim, ali istina je bila da smo se i on i ja navikli na to ostavljanje. Ionako, mislila sam, neće dugo videti babu i dedu, neće biti loše da provedu vreme zajedno pre nego što definitivno odemo. Svoju kartu za Štutgart kupila sam dvadeset dana unapred. Noćima nisam spavala od ushićenja, a ujutru kad sam se umivala, gledala sam se u ogledalo i ponavljala ime Štugart. Študgart. Štutgart. Bilo ga je teško izgovoriti, kabasto.


Viktor je rekao da će me čekati na autobuskoj stanici, ali taj dan su mu se pokvarila kola. Zapisala sam nazive stanica i brojeve tramvaja kojima treba da pronađem svoju novu kuću. Tramvaji u Nemačkoj nisu bili ni nalik tramvajima u Beogradu. Vozači su imali urednu uniformu i njihove kabine bile su čiste. Tražila sam makar jedan detalj kojim je vozač tramvaja ukrasio svoju kabinu. Nije ga bilo. Ljudi u tramvaju su ćutali, niko nije proizvodio ni najmanji zvuk. Najprijateljskije od svih izgledao mi je sopstveni kofer. Gledala sam najviše u kofer i u mapu, nisam dizala pogled. S razglasa su se čula imena stanica koja sam pratila na mapi, jedva sam uspevala da ih raspoznam jer se nemački zaista komplikovano izgovara, mislila sam. Nikada neću naučiti nemački. Nikada se neću ovde snaći. Nedostajao mi je Mario. Nedostajao mi je Železnik. Sledeća je bila moja stanica.
Viktor je bio slab sa stranim jezicima, ni engleski nije dobro znao. Rekao je da čovek ne može nikada dovoljno dobro da nauči ni svoj jezik, i da ne treba da se zamlaćuje učenjem drugih. Kada sam pozvonila na vrata na spratu, kako mi je i objasnio, u dvorištu se pojavio debeo proćelav čovek i nešto je mrmljao na nemačkom. Viktor je otvorio vrata, nervozan. Proćelavi je na lošem engleskom vikao odozdo da ne može da prima goste da prespavaju, da mu je već objasnio da je platio samo za jednu osobu i da neće više to da mu toleriše. Das ist kein puffl! viknuo je. Viktor je samo odmahnuo ćelavom i rekao “uđi“. Viktore, šta on hoće, šta je rekao? “Uđi“, ponovio je nervoznije. “Puf“, ponovila sam nekoliko puta u glavi. Puf, kakva glupa reč, činilo mi se da nikada neću savladati taj jezik. “Izvini, umoran sam“, rekao je, “debeli me maltretira za pare. Jednu noć je Andrej prespavao kod mene, nešto mi je pomagao, debeli je odmah sutra tražio još para.“ Koliko košta stan, pitala sam, treba li nešto da doplatim. “Ne treba, sve sam pokrio“, rekao je, “sedi.“ Zvučao je iscrpljeno, glas mu je bio hrapav. Na četiri drvene palete bio je spušten madrac, na jednoj takvoj paleti komad debelog stakla. Pored sebe sam spustila torbu i kofer, a kolena su mi stajala u visini očiju. Virila sam iza svojih kolena, bila sam i preplašena i ushićena istovremeno. Izneo je pivo i spustio na palete sa staklom, to je bio stočić. “Sam sam pravio nameštaj“, rekao je, “krevet i sto, makar privremeno, šta fali.“ Ništa ne fali, divan je nameštaj, rekla sam. Zagledala sam mu ruke otečene od rada, u svakoj njegovoj veni pulsirao je život glasno, kucao je, čekao da eksplodira. Nas dvoje ćemo preživeti i ovo, mislila sam. Sve ćemo preživeti. Uspećemo, snaći ćemo se. Najvažnije je da smo zajedno, ponavljala sam u sebi. To je jedino važno.
Kada je otišao do toaleta, fotografisala sam stan, ugao gde su krevet i stočić, okačila na net i napisala “napokon kod kuće“. Posle nekoliko minuta čula se grmljavina vodokotlića, vrata su se otvorila naglo, bučno, osetila sam u glavi taj zvuk, kao i ranije, brujanje nekakvo, repetitore pod velikim naponom, stomak mi se zgrčio, nisam znala šta se dešava, samo sam osetila to kao što pas oseti zemljotres unapred. Izašao je iz toaleta s telefonom u rukama i zemljotres je zaista počeo: “Kakvu si ovo fotografiju okačila?!“. Nikada nisam čula da iz njegovih usta izlazi takva boja glasa, pseća, kisela. “Kakva je ovo fotografija?!“, prinosio mi je telefon toliko blizu lica da me je potpuno zaslepeo. “Je l’ se ti meni rugaš?“, viknuo je. Žmurila sam, sećam se jedino svetlosti telefona koju vidim i kroz spuštene kapke, sećam se zujanja i smrada iz njegovih usta, cigarete i pivo, to sam osetila, i čvrsto zažmurila. Viktore, skloni se, rekla sam. “Skloni ti ovu sliku, smesta. Ne moraju ljudi da gledaju kako živim ovde kao pacov!“, rekao je. “A ako ti se ovde ne sviđa, slobodno se vrati kod svoje mamice i tatice.“ Viktore, skloni se, bezobrazan si, rekla sam. Obrisaću jebenu sliku, rekla sam, imala sam najbolju nameru, nisam se rugala. “Kako si nevaspitana, fuj“, rekao je, “neću da se sklonim, moraćeš da me skloniš.“ “Hajde“, vikao je, “hajde“, bezbroj puta je to izgovorio suviše blizu mog lica, nosevi su nam se dodirivali. Nos mu je bio mastan, klizav. “Hajde, glupačo“, rekao mi je tiho, na uvo. Gurnula sam ga od sebe svom snagom i njegovo telo se odbilo i vratilo kao bumerang. Ruka mu je bila teška, teža nego što sam mogla da zamislim. Kažu da kad te pogodi metak, prvo ništa ne osetiš, nikakav bol. Samo toplotu. Obraz mi je bio jako topao.
Nisam plakala, odavno sam prestala da plačem. Viktor je plakao. Sedela sam u toaletu i nemo posmatrala kako se boja kože ispod mog oka menja, isto kao što se vrat goluba presijava na suncu. Zeleno i modro. Isto kao fleka motornog ulja na asfaltu. Zeleno i modro. Gledala sam sebe u oči, i rekla, čvrsto, nepokolebljivo: Eva, sutra ćeš otići i nikada se nećeš vratiti. Dala sam reč. Viktor je i dalje plakao, čula sam ga, ali sam odlučila da ostanem u toaletu. Gledala sam u posivele fuge između pločica. Dobro bi im došlo jedno ribanje, mislila sam.

Suzana Matić: U ime oca

U ime oca

Na ekranu televizora pisalo je „Galerija nad Atlantikom“, a ja sam padao na dno sebe kroz onog dječaka koji je otišao od kuće kako bi mogao odrasti, ali – nikad nije, nego je samo ostario; kroz njegovo djetinjstvo i smetenu mladost; kroz sve tvoje i njegove i njegove krivice kojih sam se pokušavao osloboditi, ali mi nije uspjelo.


Nije više bilo danjeg svjetla kad smo izašli.
„Moja najdraža boja je crvena, a u ovom muzeju će jednom visjeti moja slika“, rekao sam.
„Što će biti na njoj?“ pitala si.
„Pa ti, mama! U crvenoj haljini!“ uskliknuo sam.
Sagnula si se i poljubila me, imao sam šest godina, iza nas je bio MUSÉE DU LOUVRE.
Zapamtio sam ta slova na ulaznici. MUSÉE DU LOUVRE, a znao sam to savršeno i izgovoriti iako sam francuski naučio puno kasnije, tada sam dobro govorio jedino srpskohrvatski, ali već na razne načine, srpskohrvatski i nešto malo plahog engleskog koji će ubrzo utihnuti prije nego se opet probudi kao školski. Živjeli smo u Londonu te godine, u Pariz si me dovela samo na vikend, ali u tvoje se planove nikad nisam mogao posve pouzdati, prije Londona bio je Beograd na dvije adrese, prije Beograda – Sarajevo, Sarajeva se gotovo i ne sjećam, ali sam o njemu slušao prečesto da bih ga zaboravio, no zato se dobro sjećam leta London – Zagreb u JAT-ovom avionu u kojem nisi prestajala pušiti osim kad su ti poslužili vegetarijanski objed. Svi se uvijek šokirano zapiknu za taj vegetarijanski ručak.


Stabilno sam živio jedino u svojim izmišljenim pričama. Pričao sam ih svima oko sebe, jedino što bi se publika svako toliko promijenila za drugu, kompletna, baš svi osim tebe, s tobom sam mogao računati: svaki put kad bi se razočarala u Svijet pa krenula „u svijet“… još malo dalje – vodila si me sa sobom. Možda su zbog toga moje priče bile pouzdane. U njima sam uvijek imao dvije žene – jednu koja je živjela u Londonu, i drugu na Trebeviću. Sjećam se jednog popodneva par mjeseci prije Louvrea, nacrtao sam ozbiljan, tehnički savršen crtež na kojem su bila dva identična televizora, „Zašto su isti?“ pitala si. „Pa za moje dvije žene, mama.“
Ti si imala tri muža i tri operacije srca.


Kad je moj prvi očuh došao da nas povede u Englesku, poklonio mi je i moju prvu knjigu. Na koricama je pisalo: Vladimir Durov, Moje životinje, bila je to priča o cirkusu i životinjama u njemu, čitao sam je sjedeći na malom zatvorenom koferu u koji sam već spakirao svoje najdraže stvari i nisam prestajao plakati, a sad kad imam šezdeset – još uvijek ne znam koliki dio plača je pripadao koferu, a koliki knjizi, ali urezalo mi se koliko su te životinje nesretne u cirkusu i nikad poslije nisam poželio otići ni u jedan, pa sam se i po tome razlikovao od svojih vršnjaka. Za moju genaraciju to je bio doživljaj nulte generacije: nije bilo multimedije, nije čak bilo ni telefona u svakoj kući, a na tv-u je, tko ga je imao, postojao samo jedan program.


Nedjeljom je na tv-u išao Disney. „Priče o životinjama“. Osim onu godinu u Londonu, to nisam propuštao, taj Disney u nedjelju bio je jedina čvrsta točka mog odrastanja koju nisam sam izmislio, sve drugo se jako brzo mijenjalo, cigarete su ti brzo dogorijevale do prstiju i taman bih se zaljubio u neke crne pletenice, a ti bi rekla; „Idemo“, taman bih doveo nekog prijatelja kući, a ti bi rekla: „Idemo!“ Promijenio sam osam osnovnih škola i tri srednje, ali gledao sam tog Disneya u nedjelju i kad sam već sâm pušio, gledao sam ga i u Splitu kamo sam otišao sa šesnaest godina živjeti posve sam i „bez ikog svog“, samo kako bih napokon prvi put imao osjećaj da sam zaista nekamo otišao, i kako bih napokon prvi put imao osjećaj da sam zaista negdje stigao.
Gledao sam te „Priče o životinjama“ dok god su ih emitirali na teveu.


Te kobne nedjelje, skoro trideset godina poslije crteža dva ista televizora i posjete Louvreu, na putu prema kuhinji zastao sam pred stalno uključenim tv-om, trajalo je „Nedjeljno popodne“, bila je neka reportaža sa aukcije slika koja mi je odmah privukla pažnju jer se dešavala u zraku, aukcija slika u avionu – bilo mi je to posve nevjerojatno i zaista nikad neću zaboraviti taj let YU 500 na liniji BG-ZG-NYC, i tako kako ga se sjećam, tako ti sada i pričam. Licitaciju je vodio Mića Orlović, kraj njega je stajala meni nepoznata djevojka koja je samo držala fotografije umjetničkih djela, a ja sam stajao nasred sobe sa šalicom za čaj u ruci, osupnut i zaustavljen u pokretu dok je cijena slike rasla sve do sky is the limit, sve do – „Prvi put! Drugi! Treći! Prodano!“ i ta slika je bila prodana, i ja sam mirno nastavio svoj put prema kuhinji, ali onda su najavili sljedeću. Prazna šalica tresnula je na pod, a ja sam počeo padati s jedanaest kilometara visine, na dno sebe, na dno tebe, u maternicu. „Mama!“


Nisi me uopće pitala želim li znati. Ispričala si mi sve. Da ti je sarajevski liječnik rekao da ne bi smjela rađati jer imaš slabo srce, da si rekla: „Rodit ću! Imat ću kćer i zvat će se Tihana!“ da su te svi pitali: „Pa kud baš Tihana, ta će ti stalno šutjeti“, da si odgovarala da Tihane ne šute, baš kao što ni Koraljke ne hvataju koralje, a Ružice ne mirišu, da si se pritom cerila poput Pipi duge čarape i zabacivala gustu plameno riđu kosu. Da si od šestog mjeseca oko pasa vezivala veliku ružičastu satensku mašnu jer je Tihana unutra. Da sam, kad si me rodila, najmanje osam mjeseci plakao preglasno, i da je on zato otišao od nas.


Bavio se glazbom i viđao sam mu ime na plakatima u svim republikama u kojima smo živjeli. Više puta vidio sam ga i na televiziji. Zamišljao sam kako bi to bilo kad bi zaista… Ali između mojih i njegovih očiju nisi se nalazila ti, nego njegova odluka o tišini. Nakon što me nije mogao slušati, poslije me više nije poželio vidjeti, i nismo se viđali. Samo sam se dva puta ponadao da će mi to uspjeti. I prvi i drugi put sam vozio u Kiseljak, ali prvi put su mi uzeli Golf i dvije tisuće maraka, drugi put samo dvije tisuće maraka, no nisam ga uspio izvući. Po Sarajevu je gruvalo, nitko nije spavao tamo, ali on je uspio ostati živ i kad sam to kasnije napokon čuo, bio sam sretan, kao malo dijete.


Sjećam se, u zagrebačkom predgrađu trajalo je Nedjeljno popodne beogradskog centra kad sam stežući samog sebe shvatio da njega nisam nikako zvao ni u sebi.
Tebe sam uvijek zvao Ira. I po tome sam se razlikovao od vršnjaka – zazvao bih “Mama!” samo kad sam bio bolestan.


Bio sam jako boležljiv. Kad sam rekao da odlazim, rekla si: „To je dobro za tvoje zdravlje, morski zrak.“ Nisi me pitala zašto Split. Nisi me pokušavala zaustaviti. Znala si da bi to ugrozilo naš šesnaestogodišnji tajni pakt. Ali na rastanku si glumila tako nevješto da sam prvi put pomislio da bi – da si dobila tu priliku koju smo čekali pa doista zaigrala kazalištu – neslavno propala. Pogledao sam u oči koje sam naslijedio, bile su namazane kao i uvijek, ali u njima sam vidio sve ono što si odlučila prešutjeti. Uskoro ćemo oboje živjeti s novim ljudima, onima u koje ćemo se pretvoriti, ali ti sigurno i još s nekim, i ja nisam znao da li bi mi, dok te ostavljam, zbog toga trebalo biti lakše ili teže.


U mojim si prvim pismima čitala kako zarađujem naručujući ploče preko NME i Melody Maker časopisa, kako ih prodajem za dvadeset puta veću cijenu, kako bjesomučno slikam. Poslije si čitala kako su me primili na akademiju i kako bjesomučno slikam. Onda sam prestao pisati. Bjesomučno sam slikao.


Bila je to moja druga izložba. Sve veliki formati – dva puta dva metra i na njima životinje u raznim bojama: plava zebra, crvena žaba, ljubičasti lav, zeleni slon… i posljednja u nizu – tvoja slika u crvenoj haljini. Jedina koja je imala dimenzije 70×200. Izložba se zvala MAMIN ZOO. Gledao sam te kako prolaziš, gotovo začuđen kako zapravo nisi puno ostarila od te svoje ubitačne potrebe za pripadanjem koja te gonila uvijek dalje, ali nisam se morao pitati vidiš li i uspomene dok gledaš u te slike. Dok si koračala od jedne do druge pa uprla pogled u svaku – sve se svijalo oko tebe. I ljudi i prostor i one. I prije nego sam ti, čekajući te kod tvog portreta, ponovno pogledao u namazane oči, znao sam da smo opet uspostavili naše suučešništvo. I samo sam jednu sitnicu ostavio za sebe. Ni ti, niti bilo tko drugi – ni novinari, ni moji prijatelji, nitko… nitko nije primijetio izgravirani natpis postavljen na bočnom zidu ulaza u galeriju. Visio je tamo samo zbog mene i samo tu večer otvorenja. U mesingu je velikim slovima bilo urezano: MUSÉE DU LOUVRE.


Na tv-u je pisalo GALERIJA IZNAD ATLANTIKA, a Mića je odbrojavao.
Prvi put!
„Uzmi je Ira, tvoja je“, rekao sam kad sam ti je donio poslije izložbe.
A onda sam te još jednom zazvao “Mama!” prije one nedjelje, a nisam ja bio bolestan. Ležela si na VMA u Beogradu, sklupčana od moždanog udara i pogleda uprtog u mene koji sam se pojavio niodkuda, a ja sam gledao tvoju raspuštenu dugu kosu boje cimeta i bez ijedne sijede vlasi, i osjetio sam kako naš pakt završava, jer mi ti nisi mogla reći da je već gotov.
Drugi put!
Kasnije su mi rekli da si je, kad ti je cigareta zadnji put dogorjela do prstiju, prodala u neku galeriju, a ja sam plakao kao da opet sjedim na svom malom koferu u koji nikad nije stalo sve što volim, pa sve tiše i tiše, toliko tiho da sam si morao reći da prestanem.
Treći…
I prestao sam, ali sad se nešto dogodilo, nešto što sam pokušavao shvatiti dok sam gledao kako Mića pokazuje fotografiju tvoje slike u crvenoj haljini i još jednom izgovara moje ime.
Prodano!
A onda se kamera zaustavila na licu kupca. Još jednom sam ga vidio na tv-u, ali prvi put mi se učinilo da i on vidi mene, da me vidi kako ležim na podu kao umiruća životinja i morao sam skrenuti pogled da ne bih skončao pred njim. Kraj mog lica bile su krhotine porculana, a ja sam pomislio kako ga nikada nisam nikako zvao ni u sebi.


Ostao sam tih.
Prošle nedjelje je umro. Na tv-u nije bila čak ni kratka vijest. Javili su mi da dođem preuzeti neku sliku.

Senka Kapetenović, Cirkulacija nepotrebnih stvari

TIŠINA

od jutra dobivam uputstva za preživljavanje
u svakom je kaputu počélo topline
pokušala sam si objasniti ovu nisku rukava
koji su najbolji pravci da se zadrži tišina
potonula se slova prekriju šalom
da misli ne nazebu
ako se pak smrznu,
možeš ih mucati
kao jedva čujne kockice leda
tvoje je tijelo
second hand garderoba koju moraš
održavati do kraja života,
iglom i koncem protiv postupne
prošupljenosti unutarnjih organa
ako pažljivo igraš u ovoj igri,
imaš pravo na više života,
bitno je održavati
tjelesnu temperaturu tišine
tišina se može voziti
kada je tijelo tramvaj u tramvaju
posjednuta u drugim kolima,
lebdeća u sunčanim naočalama
slučajnih putnika


NOVA GODINA IZ BUDUĆNOSTI

ušli su u lokal i pitali:
smijemo li mi ovdje nešto pojesti
sjeli za stol i potom umrli
ovo je mjesto drvena kutija šibica
prepuna osobnih smrti
što lijepo sjaje
okićene svjetlošću božićnih lampica
slave li oni
novu godinu ovdje unatrag − pitala sam
i vratila se na početak
treba se znati vratiti nuli
kad misliš da se penješ,
ti se spuštaš klimavim ljestvama iz sna
pada li kiša u akvariju
hoće li ribe
za novu godinu smisliti nov način kretanja
plivanje predvođeno
kapljicama umjetne inteligencije
moj klon je ustao iz kreveta,
otkrio se s aparata
i rekao:
stvarnost je drugačija pojavnost sna
uvuklo mi se nešto mraka pod oči
kada je kod tebe noć
kod mene je uglavnom dan
kad spavam
otirem pijesak dana iz očiju
i lagano se pripitomljavam na mrak
vraćam se unatrag
da bih stigla na početak
sjećanja mi se vraćaju
na novogodišnju noć
okupanu
svjetlošću keramičkih pločica u rodilištu


KOZARSKA POLJANA OSAM

osam broj iz sna,
osma divizije izgubljenosti
ofanziva noćne more
ne kazujem gdje stanujem
ja znam da stanujem
betonska planina stepenica
osam stepenica kozare,
poljana stubišta sive boje,
nema osam katova
dva kata, četiri stana, osam kvaka
osam otvarača stana
osam obitelji urednih plaća,
podmirene režije
mora da sanjam
prizemlje je,
pijana sam
i držim se za rukohvat
penjem se do drugih vrata
vrata boje jeseni,
to su moja vrata
kakva vrata može imati netko u pedeset i trećoj?
naborana i podočnjake na prezimenu
zaostali miteser na „ć“
uljane oker bore
ne možeš odstraniti let lampom
fejslifting mladosti,
liposukcija pameti
tako se osjećam u ovom trenutku
ali
kvaka može biti
otvarač za novo pivo,
nova boca nema dno
mokri po stubištu
u torbi koja je reciklirana
u godini koja je završava,
s osam,
ključevi iz takve torbe
mogu postati
stvarnost za neka druga vrata.
zvonim,
isto zvono, zvoni
vrata mi otvara netko,
radi osmice
pristojno me želi
udaljiti od sebe


TRNJANSKA ULICA ZIMI

postaje savjetovalište za stare ljude.
trnjanska je ulica zimi dekubitus
koji se ljušti od palače pravde
do male nepoznate autopraonice
ona i zimi kad nema snijega
završava bijelo
njezina se bjelina ne otapa,
niti uslijed
proljetnih temperatura u veljači.
ona se prozire
ispod kombinea zadnje ulične svjetiljke
kao prevaren udovac koji nema spokoja
jer živi u prošlosti
i povezan je nevažećom burmom
za snijeg iz sedamdeset treće.
trnjanska je ulica nepočišćen sag,
prošlogodišnje su lipe odbacile kožu,
urod su kao perut ispustile
na sako prvih parkirnih slobodnih mjesta
i ostavile fleke prošlogodišnjeg ljeta.
ponekad se osjećam tako neuko,
stupam po tepihu friško ispečenog asfalta
u blatnim čizmama
i duboko mrljam taj biskvit
svojim platfusom, ne razmišljajući
kako će me tako otkriti susjed iz ulice
kada se budem vraćala kući
u nedozvoljeno vrijeme.
prozori u trnjanskoj ulici su zatvoreni
kao usta stare babe
da se svi znatiželjni žitelji ne ukažu
oni čame iza zavjesa
kao zanemareni karijesi.
vrtovi njihovih zabluda meškolje se
pod bjelinom zamišljenog snijega
iz sedamdeset treće
kada su prve saonice utonule u snježnu bjelinu
kao kliješta u pokvaren zub

Mateja Tutiš

1974.

kad sam bila dijete, subotom bih s bakom igrala domino,
a onda bih ležala pred šarenim izlogom vešmašine
promatrajući ono što obično promatra nas
uvečer kada lice ispiremo od informacija.

moja baka prva je u selu imala vešmašinu.
svakoga je dana proučavala geometriju kružnice
grijući šalicom čaja od koprive
ruke umorne od centrifuge.

večeras gledam okrugla razvaljena vrata.
tam-tam bubanj svira s ritmom jeke u cijevima.
zato nije potrebno šablonski suziti oči
i ustima praviti koncentrične krugove.
svako pitanje na kraju iscuri niz odvod.

sad kad mi se izlog mašine ukazuje iz novoga kuta,
prilično sam sigurna da smo baka i ja
u njemu vidjele isto. kasno je,
ujutro ću skuhati čaj i koprive,
pozvati odvoz glomaznoga otpada
i potom zaboraviti sve

*

s glomaznim otpadom iz kuće i okućnice nestaju sinapse

šljokice u raštimanom braun kauču

konkavno lice u končar vešmašini


biosfera

lisica u našem hodniku
promatra mrtvu prirodu na goblenu,
mirišu kruške u koloidnom sustavu kuće,
u njezinim klikerima šire se moje zjenice.

hodnik dijeli sjever od juga.
sjeverno su kruške, vuneno su meridijani,
južno je šuma na national geographicu,
u klikerima sjaji se strah.
kada priđu ljudima, iz usta im krene
poliuretanska pjena.

čitavo desetljeće pravimo se mrtve
jer u životu lisice
svaka je mijena sumnjiva.

netko je ostavio odškrinuta vrata,

netko je odnio košaru s voćem

i ugasio tv

*

klikeri kojima smo se igrali sakrili su boje pod zemljom u dvorištu i uskoro će, kao poljski slak, neprestano rasti

dozrijevat će bijele, plave, žute borosilikatne bobice

vježbat ćemo zbog alergije trbušno disanje


rem

u socijalističku kuhinjsku policu
uselili su se obadi.
svako jutro jedan po jedan, sedamnaestorica njih,
vraćaju se kroz pukotinu u roletama
između šafrana i korijandera.

obadi su hladni i oštri.
obadima ne treba mimikrija.
obadi se voze po tepihu u krug
robotski skupljajući ostatke
davno preminulih supružnika.

o tome se kod nas ne razgovara.

ona i ja svakoga dana oko podne
u drvenoj kuhinji dva sa šest
mantramo sa smiješakom mona lise
u staklenom okruglom izlogu,
luk, mrkva, meso i toplo je,
tepih je topao i mek,
obećaje gostoprimstvo.

ona i ja svakoga jutra jedemo maslac sa šafranom.
pretvaramo se da pukotina u roletama služi za puštanje svjetlosti,
a navečer umjesto molitve
odglumimo anafilaktički šok

*

što vidi žena u magli konveksnog poklopca nakon što je na rane na rukama stavila korijander i sol


+385 99 328 2237

ovladala je tehnikom metamorfoze
kako bi i sama mogla postati insektom.
govorili bi: kakva insektuozna ljubav,
kakva egzotična zajednica, rekli bi:
zaradio ozljedu prednjeg lijevog članka
prilikom salta na balkonu, rekli bi:
oslijepila uslijed uzastopnog paljenja štedne sijalice,
svatko sa svojom tamom u sebi
koju sustavno narušava HEP,
ona njegove noge, on njezine oči,
to mora da je ljubav.

postala je insektom prije nego je
sunce ugrijalo balkon pa ju je zgnječio na
ulaštenom parketu stana, bilo je oko pola šest,
ušmrkao je njene tople sokove u svoje polipe,
njegov je nos rastao do okvira karikature
uzgajajući mjesečeve kratere
dok tama zauvijek ne prekine strujni krug.

hranio ju je ljubavlju prije nego je proglašena cyber-smrt
petkom potajno kao golube kraj pekare
mrvicama suhog sendviča
za jedanaest šezdeset pet

*

cyber-smrt je ekvivalentna zatvorenom lomu rebara jer ne znamo kamo odlaze ljudi koji napuste izlog mobitela


djetelina

vlak podvlači prazninu od mjesta a do mjesta b.
žena jede sendvič preko puta mene u kupeu.
žena titra i mrvi u krajičku lijevoga oka.
ona ne misli sići ranije.

vlak jednako beskonačnost između a i b.
ona guli naranče preko puta mene u kupeu.
sok napaja djetelinu pod noktima.
ona zna da se moje disanje
protiv moje volje
uskladilo s njenim treptanjem.

vlak jednako sto sedamdeset sa sto.
krajolik se ukočio u masne grafitne mrlje.
žena se ukočila u duboko izrezbaren osmijeh
koji govori ja sam se na sprovodu svoje majke
smijala.

vlak hipertenzira blizu stajališta b.
žena plače pored mene u kupeu. naranče se
slijevaju kroz rukave natrag na tržnicu
i trg. govori: smijale smo se kao nikada
moje sestre i ja u mrtvačnici u dva popodne.

potom je kao djetelinu
iščupala bolnu dijafragmu:
čamac za spašavanje

*

mjesto na koje se baca glomazni otpad iz kućanstva opasano je vodom s primjesom božikovine

tamo se odlazi ladvom i noćenje nije preporučljivo