Suzana Matić: Izbor iz Usnene predaje

Kupila sam veliki krevet

Visok i čvrst kao kuća

Već neko vrijeme ne spavam na podu

Na ovaj se krevet moram uspeti, a ne spustiti

Podnica mu je visoko, napustila sam patos skroz

I taj osjećaj je toliko izniman da mi je sada šteta zaspati

Žao mi je kad u snu propustim svoj krevet

Pa nekako i opet ne spavam

Ali zato sam jako aktivna u njemu

Tu jedem voće, pišem poeziju, telefoniram, smijem se

Tu primam djecu kada me dođu žicati lovu

Pa ih upućujem prema novčaniku, nek si ju izvade sami

Samo da ne bih morala silaziti s njega

“Carice”, kažu, ali ja se ne dam smetati

Napokon i ja imam krevet u kojem mogu stolovati

Pronašla sam ga na Ikeinoj stranici

Odjel: “Bračni kreveti”

Sastavljali su ga dva dana

Moj otac, moj sin i moj brat

_______________________________________________________

Razlika između onog što sanjam

i stvarnosti

postoji

samo u knjigama koje držim u kupaonici.

Sve drugo je neodvojivo.

Da nisam to što jesam

bila bih isto to.

____________________________________________________________

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip

Dok sam birala crvenu rog papriku

Prvo sam čula zviždukanje

Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube

Ali ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom

Koja ti je k tome nadzorni organ

Ili bilo kojom nepoznatom ženom

Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš

Nego neko vedro zviždukanje

Samodostatno i nikom nego sebi

A opet nekako toplo

Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan

I eto, postoje topli muški glasovi

Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja

Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva

Momentalno okrenula

Za tom toplinom koja je prostrujala

U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu

A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca

Računam, dva dana stara brada

Računam, oko trideset i pet godina staro lice i smeđe oči

I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči

Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”

I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike

Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij

Na odjelu “Voće i povrće” koji sebično svojatam

A onda je stao sam birati svoje primjerke

Jednom rukom

Jedinom rukom

Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice

Klatio prazan

Ja nisam posustala u svom poslu

Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski

Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima

A onda je s njom otplesao do vage

(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)

I nakon što je tamo obavio obavezne likove

U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji

Gipko je nastavio dalje

Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme gledajući u njegova prelijepa leđa

Potpuno mirna

I nije mi na pod ispala paprika koju sam držala u ruci

Jer sam, kao, bila potresena

Ali kunem se

Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho

“Volim te”

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

____________________________________________________________

Ako su gradovi ljudi, a ja svoj

najviše volim kad je ispražnjen,

ne znači li to da i njega volim

falsficiranom ljubavlju?

Navečer ćemo se sresti.

Koristit ću javni prijevoz.

Kontrolor će ući u prikolicu mog tramvaja

preko kojeg će se s vanjske strane

protezati reklama:

tobogani akvaparka načičkani ljudima

visoko.

U polegnutom prijevoznom sredstvu

nepotrebne linije, bit ću samo ja.

Ne pitaj o vozaču,

Tramvaj će možda voziti na autopilotu,

moguće je, sve je moguće, zato

i ne pratim tehnologiju.

Kontroloru prerušenom u putnika namjernika

pružit ću falsificiranu kartu.

Ti samo ne zaboravi sve

što se nismo dogovorili, navečer ćemo se sresti.

Prazni su kolovozi u kolovozu,

u pustom gradu praznina dubi nove trase

duboko. Ne izmišljam.

Nada je svakodnevna ponuda dana

u ljetnim noćima.

____________________________________________________________

Sva tragika prozora je u tome

Što čovjek i ptica uporno misle

Da nema šanse

Da bi se ikad mogli približiti

A onda ih

Jer nisu računali s frekvencijom pjeva

Prene cvrkut stakla.

____________________________________________________________

Više ne zurim u grlo prošlosti

Gledam široko

I ako te baš zanima, vidim jedan jako lijepi svijet

Postoji grad i ulice i izlozi i drugi ljudi

Zovu me

Moj bože, toliko toga magičnog

I sve to ja baš posve jasno vidim

A sad kad sam ti sve rekla, malo ću zaklopiti oči

Otkako dobro vidim, ništa ne osjećam

____________________________________________________________

Bio je i ostao tvrd i neumoljiv, moj otac

Nije nikad govorio kako je odrastao među vukovima

I išao po snijegu sedam kilometara

Kako bih se ja osjećala zahvalnom za ono što imam

A jest išao u školu sedam kilometara po mrklom mraku

Podobučen i slušajuć vukove

Rekla mi je baka

A i da su mu se jednom noge zaledile tako da su mu gotovo morali

Odsjeć nožne prste

Moj otac nije govorio ni

“Ako nećeš učiti, lopatu u ruke”

On je recimo znao reći

“Ne sekiraj se toliko oko škole.”

I nije nikad vikao na nas

A i danas kod prepunog stola uvijek kaže

“Neka bude djeci”

Njegovo žensko dijete ima četrdeset i sedam godina

Othranjeno je na ptičjem mlijeku

“Završilo je škole”

I u rukama joj nikad nije bilo ništa doli metaforičko pero

I mač

Ali nekoliko puta godišnje

Dok se budi u krajoliku koji se temelji na bjelini

Ona čuje lopatu koju je otac izvadio iz spremišta

Kako struže po asfaltu

I sledi se

Moj otac je imao nekoliko operacija srca

I skoro su mu odrezali nogu zbog problema s krvnim žilama

Ali kad god me zamete

On se diže po mrklom mraku

Kako bi očistio duboki snijeg koji je ralica nabacala

Ispred mog auta

I skinuo s njega koru

Ne bih li ja stigla u ured na vrijeme

U svoj – sedam kilometara udaljen ured

Kad god čujem tu lopatu

Izlazim na balkon podobučena

I derem se na njega

Derem se toliko da se i vukovima u šumi ledi krv u žilama

Ali on ne pušta tu lopatu iz ruku

Nikad nije naučio biti bolji otac

Moj otac

____________________________________________________________

Da svi dišu ovako kao ja ujutro

kad stanem na balkon

gledam u daljinu

i mislim na tebe –

na svijetu više ne bi bilo ozonskih rupa,

ali što kad ljude generalno uopće nije briga

što je to čežnja.

Tanja Stupar Trifunović, iz zbirke Razmnožavanje domaćih životinja

O mračnim sobama i muškarcima u njima

 
 
Ti čekaš da te ja zovnem u mračnu sobu i skinem
jer već imam dovoljno godinama
da bih to trebala znati o mračnim sobama i muškarcima u njima
Ti znaš da sam ja od onih žena što skidaju druge i same sebe
i najzad legnu kraj tebe kao da će da umru
i da im od tih grčevitih pokreta zavisi život
jer ako ne umiru čemu onda sve to
 
Ti maštaš o trenucima kad si nježan kad si grub
kad ja nestajem u tvojim rukama
i preoblikujem se u nešto drugo
u majku u sestru u omiljenu profesoricu
u doktoricu koja ti je vadila krajnike
u radnu kolegicu sa velikim grudima
u život u smrt u sve ono što voliš i mrziš
u čemu si htio da nestaneš
da se uliješ
da budeš da ne budeš
 
I mogao bi tako lako da me ubiješ samo ako progovorim
i podsjetim te na to
da sam tvoja žena
 
 

 

Sapfine sestrice

 

 
Da sam bar Sapfina sestrica
meka i podatna ljubiteljica ženskih bedara
ružičastih međunožja i djevojaka dugih kosa svezanih u rep
ili onih podšišanih što liče na dječake
s malim ušiljenim sisama
i oštrim jezicima koji prodiru svukud
ili sama Sapfo u savremenoj varijanti nježna i puna poezije
koja ih dočekuje na majčinski velikim grudima
u svojoj polumračnoj sobi
sa aktovima na zidu i mačkama u naručju
mogla bi da predem satima toplo i nježno
i sve bi one bile moje učenice
moje volšebne djevojčice
natopljene na samim vodoskocima pjevanja
u vrtovima lezbijskih muza
ali avaj ja bestidno ljubim mladog kurosa
što je uzrokom moga stradanja
jer on ne haje ni za poeziju ni za moje muke
 
 


Djeca

 
 
Kako stare čini im se da i svijet stari s njima i umire
dok djeca misle da se tek rađa mlad i bistar kao njihove oči
pun najpredivnijih obećanja savršen i besmrtan
još daleko od obronaka težine priljubljeni uz majčinu sisu
još uvijek sveci mašu veselo rukama
ne sluteći sopstveni izgon iz raja
ni zamke tijela u koje su stigli
radosni zbog lopte koja iz sobe odskoči do neba
i grije odozgo zbog topline koja je rasuta svud
i bijelog rajskog potoka koji im teče direktno u usta
oni ne mogu naći zamjerku ovom svijetu
ni kasnije sa sigurnošću utvrditi trenutak
kada je zavrnuta nebeska slavina
kada je zadebljala koža izgubila mekoću oblaka
kada je tijelo počelo da živi sopstveni život gladi
proždirući dio po dio zemaljskog
od kojeg se stari
od kojeg se umire
od kojeg se zamute djetinje oči
i pogled više nije isti
samo je glad umirućeg svijeta ista
kako stare čini im se da i on s njima stari i umire
 
 


Smrt u uvali

 
 
Grč je ugušio plivača čije tijelo nasukano na obalu čeka sunce
Takve stvari se dešavaju kada otplivaš sam predaleko
govore dnevne novine o tome svako ljeto
Grč oko plavih usana gotovo da podsjeća na ljubav
jer tu se zadržao najduže
kao i leptir koji slijeće na rame da okusi kap vode
 
Priroda ravnodušno obavlja svoj posao
dok se mi batrgamo jakim zamasima kroz talase
silno se plašeći da će doći jednom jedan grč
gotovo nježan gotovo ljubavni spreman da obuzme cijelo tijelo
počevši sa stopalom i završivši na usnama
 
Grč koji poništava ugušio je plivača
poništio je razmak između njega i dvije obale
poništio je mogućnost da zaspi zgrčen u položaju fetusa
poništio je zamahe nad vodom
i donio ga dolje na obalu
gdje djeca radoznalo trče oko njega a žene prestravljeno dozivaju
muškarce da dođu i zatvore mu izbečene oči
i odnesu smrt negdje iz ove mirne uvale

*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Tanja Stupar Trifunović, iz romana Otkako sam kupila labuda

Grad nekad noću izgleda kao silovatelj koji čeka u zasjedi. Jači je i sruši te. I mostovi se sruše na tebe i ulice i kuće sa oronulim fasa- dama. I sve upadne u tebe kao neželjeno sjeme. Ovaj gorki grad. Gorkog sjemena. Grad koji ima ukus kao osjećanje u meni. Ne mogu ništa da ti pokažem. Drvorede. Ulice. Iskrivljena lica iza zastora.

Starca ispijenog od bolesti kojeg vodi kćer pod ruku. On se ne snalazi u metežu i gurkanju u gradskom prevozu. Iščupan iz nekog od okol- nih sela. Dovučen ovdje po lijek kojeg nema. Golubovi lete blizu glava sluđeni i gladni. Mrvice hrane. Mrvice čežnje. Ne mogu da ti dočaram miris pekare. Ni tu glad koju probudi. Zarobljenu u kesama koje šuškaju sa hranom za djecu, za nekog ko čeka kod kuće. Ne mogu da ti pošaljem odsjaje sa velikih staklenih površina koje love odraz sunca ni zvuk pljuska koji se slijeva niz njih. Sve je to tu pre- više sa mnom. Kao napasnik, ovaj grad me zaskočio i savladao. I kroz moje tijelo šibaju njegove groznice nasilne i žestoke kao tvoja ljubav. Prvo stidljivo a potom gladno kao i sva mladunčad krenula si da me posisaš sasvim. Jer mlijeka nikad nema dovoljno. I kad god odgurneš mladunče, ono je ljuto. I misli da još nije vrijeme da odraste jer skriveno ispod kujinog krzna ne mora da gleda šintere u oči. Ovaj izlomljeni grad je mjesto gdje pokušavam slomiti ljubav za tebe i razdijeliti je golubovima, psima, transvestitima što njišu kukovima noću mameći iz muškaraca nešto više i drugačije od seksa kakav su popodne imali sa ženom. Fantazije uvijek zavode najjače. U njima ti jesi ono što nisi. I nisi ono što jesi. Kakva beskrajna podatnost koja ima svoju cijenu.

Grad uzdiše. Sve istinske čežnje su nastrane i duboke kao ove rijeke pod nama i mostovi preko. Ne skači odozgo u ništa. Sačekaj da se rijeke izliju same od sebe preko svojih rubova i ponesu nas. Plivaj sa tim nježnim i dugim rukama. Plivaj da ti ribe zavide i prezru ljepotu prstiju dok miluješ vodu. Utapanja su privremena. I smrti su prolazne. Život iznova uskrsava u svom ovom užasu. Brodovi na rijeci režu površinu kao tvoje oči moj pogled dok pokušavaš ponijeti i uloviti istinu da me boli svaki tvoj odlazak. Ali ti si brodovi i moraš da osvajaš nove vode i nove zemlje. A ja sam voda u kojoj žive zaro- bljene sve ribe svijeta. U mulju i po površini vječno tražeći vazduh, hranu i prikrivajući strah od udice i obale. Samo plivaj. Ti si brodovi koji dolaze i odlaze. Koji me sijeku uzduž i poprijeko. Ali poslije sve ostaje isto. Jer ja sam voda. Grad ne prestaje da priča. Pun je meteža. Brblja kao ti i ja. Bez prestanka. Brzo i na mahove. Kada ućuti, slutiš da postaje ljut, opak, divlji i sklanjaš se u kakvu zavjetrinu, kuću, muzej, negdje gdje krije ostatke i uspomene onog što je slomljeno u njegovim njedrima još ranije. U grad možeš ući kao u čovjeka. Kao u tebe. Ti si čas široka, čas si ratište sa rovovima, barikadama i nasumično postavljenim minskim poljem.

„Nastavi. Nastavi. Volim kada mijenjaš ritam. Kada me dodiruješ nježno, sporo, lijeno i kao da ti se ne da. A onda ubrzaš. Strastveno. Nastavi. Da guraš jezik i prste u mene. Nastavi da ubrzavaš. Nastavi da me miluješ. Najsporije. Najbrže. Najstrastvenije. Nemoj nikad prestati.“

„Nemoj nikad prestati. Da živiš. Govorila sam majci. Ali ona, ali ona… Neću da ti govorim o mojoj majci.“

Ti misliš da su izdaje koje su se dogodile tebi najjače, ali tek si počela da otkrivaš da nema neke posebne namjere u tome što cvijeće cvijeta, miriše, potom izgubi latice. Da radilice i matice ne rade isto i ne žive jednako dugo. Da trut ispada iz igre onda kada u igri više nema svrhe. Sve je taman toliko okrutno da bi funkcionisalo. Ni manje ni više. Dolazi iz disfunkcionalne porodice, pisalo je na nalazu zaturenom među knjigama. Liječnici vole taj izraz. Kakva je to porodica? Ništa o tom. Svijet je sveden na funkcionalne i disfunkcionalne. Sjedim na autobusnoj stanici iako ne planiram putovanja. Zamišljam da dolaziš odnekud k meni. Moj um igra svoju igru. Vrti sretne prizore.

„Glupo je čekati nekog ko ne dolazi“, rekla bi ti. I prekinula niti dodira koje već osjećam.

„Ali ja cijeli život čekam nekog ko ne dolazi.“

„Ti si bolesna. Voliš me samo kada nisam s tobom. To je tako bolesno i užasno. Mrzim te.“

Mrziš me. Navikavam se na nove istine. O nama.

Uvrede padaju po meni. Otkrivam sve ono što sam. U tvojim očima. Loša osoba. Kradljivica sreće. Neko ko te razbolijeva. Možda je to sve istina.

„Crvotočina.“

„Što ti to znači sada?“

„Ništa.“

„Upadamo stalno u nju. Možda sam užasna osoba.“

Stvari se samo odvijaju. Same po sebi. Ponekad imamo iluziju upravljanja.

„Vidimo li se sutra?“

Da li je sutra taj dan kada se dogodilo sve to među nama? Kada si zaspala pribijena uz mene a ja sam ti ljubila obraze, rame i leđa. Bila sam zaljubljena u tvoju kožu jer je bila meka i mazna. Kao mjesto koje treba ljubiti. To je bilo samorazumljivo. Ona se nudila sama od sebe. Dok ti spavaš. Koža.

Cesta je siva. Uvijek možeš da odeš. Otputuješ. I ne vratiš se. Uvijek možeš sjesti u autobus i otputovati u bilo koji nepoznati grad i ponadati se da neko sjedi i čeka te na autobuskoj stanici. Ljudi čine razne gluposti. Ali mi nismo ljudi. Volimo se kao životinje. Plašimo se kao sjenke svjetla. Sve može nestati u trenu. Krhke smo kao prividi anđela po zidu. Kao mentalno zdravlje rekonvalescenta. Ta riječ piše u nalazu među knjigama. Izgubljenom. Rekonvalescent. Ali svaka od nas izigrava granit u trenucima ljutnje. I sve puca pod udarcima optužbi. I sasipa se. Koliko razdrobljenih nježnosti u grubost.

 


*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Sanja Baković, iz zbirke Autobus za Trnavu

 

rod

 
 
1.
opet me na prevaru dovela majka
u brijačnicu Mote Amerikona.
da se ne muči sa češljanjem,
šišaju me na muško.
golo oko uha,
franzete iznad obrva,
iza skroz kratko.
sjedim na bordo stolici,
uz zvuk haube,
miris kemikalija,
pečenje u nosnicama.
preko puta brijačnice kiosk „Borba“.
u portu jugo.
opet će svi imat pletenice,
i konjski rep,
i špange,
i mašne.
samo ne ja, ne ja, ne ja, ne ja.
 
kad je počeo rat,
Amerikon je stavio ključ u bravu brijačnice.
sreo je ženu izbjeglicu
i mještanima rekao ko vas šiša.
otad puštam kosu,
do tabana,
do nožnog palca,
do kraja svijeta.
 
 
 
2
 
devedeset i treće,
u mistu je baš pravi frizeraj
otvorila jedna ženska.
izravnavala je,
šišala,
na skaline,
na stranu,
na meg rajan,
na male rice.
obrij mi glavu,
zamolila sam žensku.
da mogu splest pletenice i konjski rep.
tri dana je majka plakala.
šta će reć svit.
sad mogu, i ja, i ja, i ja, i ja.
 
 


ima dana

 
 
ima dana u kojima nitko ne nazove.
ti zaboraviš, bog zaboravi.
vibrafon se pali,
vjetar svira palicama,
srce mijenja frekvenciju.
nitko to ne smije gledati.
ima dana. na pidžamu jaknu,
trk po mlijeko, četvrt kruha.
ima dana. ne promijenim gaćice.
cijeli dan jedna pjesma,
razmještanje interpunkcija.
tijelo se zatvara,
pore dišu mekim potezima.
ima dana. svečani ručak fini mini.
limun na izmaku, med u kristalu.
ima dana, plime svijeta navaljuju,
teško ih je izdržati.
ima dana, prikazuješ se
kao mogućnost ljubavi,
teško ti je odoljeti.
 


na televizoru je ogrlica od ogrca

 
 
dvije godine ne slušam vijesti.
televizor sam prekrila
srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca.
na stoliću narančasta keramička vaza,
u njoj smilje s Krka.
ne silazim često na zemlju.
naporno brate,
mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju,
očevi iz ljubavi mlate kćeri
dok im dušu ne ubiju
i tijelo pripreme za hitnu pomoć.
gdje god takneš, šuga&mrakača.
znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo.
ti se molim te zaustavi!
ne pričaj mi o kraju svijeta,
kraj je već počeo,
prehodali smo ga kao gripu.
sad smo slabi na nogama,
srce jedva kuca,
u tkivima pulsira psihosomatski premor.
dvije godine ne slušam vijesti,
okrećem se mitovima,
nesvjesnom, snovima.
pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem:
noćas je mjesec osvajao svjetlom,
sve je bilo voda,
s klaunom sam plesala po stropu,
u haljini s perima paunova,
olujni oblaci rasli mi među nogama.
ne palim televizor,
ostajem u tišini,
okrećem se bapskim vjerovanjima:
prve se procvale ljubice za sreću
jedu na tašte!
 
šesta je nedjelja kroz godinu,
na televizoru je ogrlica od ogrca.
karnevali pijani počinju,
radujem se, ne zbog vina,
(mutni su dani arhivirani),
zbog maskiranih:
kad stave maske
svi se vidno proljepšaju.
na televizoru je ogrlice od ogrca.
iz tepiha noću
cvijeće raste ubrzano.
ova mi se zima zgadila,
preživjela sam trpajući u sebe
svjetlost naranči,
ponekad limun, kumkvat, grejp.
stiže još jedna nedjelja kroz godinu.
ručat ćemo Mihalićeve pjesme
i ljubice na salatu.
nikad se nisam oslobodila čežnje
da u svemu uspostavim bezvremeno.
dobro je, ako me pitaš,
najgore je prošlo,
na meniju su ljubice za sve obroke,
zar si išta manje očekivao od mene?
 


 

K.

 
 
 
prošla je cijela godina,
zima se dovršava kroz tvrde slojeve leda,
ralica jutros nije prošla Prilazom svetog Josipa Radnika.
nema te, K., pa te nema.
ovdje je sve uglavnom isto, tromo i zatrpano.
čekaš proljeće, ljuštiš sa sebe bijelo.
bube i krpelji samo što nisu izvukli svoje otrovne gubice.
mladić koji te zaklao hini ludilo.
o tebi pričaju da nisi birala kome i kada širiš noge.
sumorno je ovdje.
automatklub u Ivanićgradskoj još radi.
posada je ista, nitko te više ne spominje.
snijeg je baš napadao, ralica nije prošla.
gdje si ti sada?
pogledam svaki dan u tvoja vrata,
nema te, pa te nema.
tvoji su koraci zapečaćeni pod korijenjem trave.
reci nešto K., sve me zanima.
ovdje je manje-više isto.
u sudnici su svjedoci kenjali debela govna,
u plastičnim jaknama s umjetnim krznom,
zabrinuti za svoju slobodu cmizdrili su u kamere,
iako ne moraju ni brinuti ni cmizdriti
jer to što žive tako je daleko od slobode.
tvoj dragi je govorio, njegov otac je govorio,
njegov kum je govorio.
razvlačili su tvoju kožu, kosu i butine.
ne dam tvoje butine K.
imaš ih pravo davati kome želiš, čak i gore,
gdje ne znam kako sve to šljaka.
bilo je lakše lani dok si još bila tu.
bez sve te bjeline, i leda,
i nepomičnog pokrova na stablima.
govore da se tvoj dragi liječio u Bosni
i pušio sto jointa dnevno.
ne znam koga je ikada trava pukla na agresiju.
samo seru ta svoja debela govna i od nas prave idiote.
a mi kimamo: da, da, da.
malo nas je ovdje u Prilazu svetog Josipa Radnika
koji još mislimo na tebe.
je li tebi dobro? ništa ne govoriš.
kakvo ti je sada metafizičko tijelo?
vide li se na njemu ubodne rane?
ovdje se gusta blatna voda cijedi iz cipela.
zemlja je grobnica sviju nas,
prije ili kasnije svi ćemo skupa leći
odjeveni u najfiniju robu i doći k tebi.
ti ćeš nam potanko ispričati
kako je to kad te voljeni iskomada nožem.
ti ne znaš K. da si u ovoj pjesmi,
ali tu si jer pripadaš tu, baš sad, u ožujku,
dok jedan čovjek lopatom struže snijeg
u Prilazu svetog Josipa Radnika,
pred tvojim ulaznim vratima
kroz koja više nećeš proći.
 

 

autobus za Trnavu

 
 
 
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha.
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
ostale žene govore o zadebljanju zida maternice,
o bolestima, muškarci šute. neka šute,
u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao „š“
iz šume, iz šake, iz šimšira.
nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu,
al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima
pa se svi dobro razumijemo.
autobus za Trnavu drnda prema istoku,
istok vodi na istok, nakon istoka novi istok.
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha,
pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata,
neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje
do Kamčatke, do kraja, i još, govor više neće
biti važan, jednom, nitko više neće govoriti
hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.
 
 


o ljubavi kao odsutnosti

 
 
već je i bogu i vragu dosadila teza o ljubavi kao odsutnosti.
istina je, određene nutrine ovisne su o ranjavanju,
valjalo bi se time pozabaviti, ali ne sad!
slušaj, dabogda u šest ujutro otkrio da u kući nemaš kave,
dabogda te najvažniji informatori zablokirali na fejsu
i da navečer iz mašine zaboraviš izvaditi mokri veš!
istina je, najviše se ljepote na obali prikazuje nakon oseke,
kada se mora povuku na mjesečeve odmore
i plaže ostanu gole i nijeme, a sedefaste školjke ludo zasjaje,
ne mareći tko ih gleda, tko im piše pjesme.
ali tko će dočekati!
već je bogu i vragu dosadila dvojba o korovu koji je mogao
izrasti u trave za liječenje, u kadulju, vrisak i smilje.
ponekad novorođenče umjesto prvog daha lice okrene zemlji.
tu se ne može ništa.
slušaj, ovo što se sada desilo piše ti se u lošu karmu!
iako odluka o početku i završetku spada u ljudska prava
i sve ima svoju kauzalnost – kolo sreće se okreće!
ti si brod koji je jutros zbog vjetra na otoku zaobišao luku.
prokleto je otočko jutro u kojem ne pristane brod
i putnicima otme radost odlaska, radost djelovanja i
radost povratka s kopna kroz spokojnu plovidbu kući.
već je i bogu i vragu dosadila rasprava o boli isključenosti.
slušaj, jel ti to tavoriš iza ekrana ne pokazujući tijelo,
a mene napušta sigurnost da uopće postojiš i da ti je
duša smještena u opipljivo? nema ti goreg od izolacije.
ona je požar koji hara i na davno spaljenom tlu.
valjalo bi se dublje svime pozabaviti, ali ne sad!
plovidbe jutros nije bilo zbog bure, nema smisla čekati
na toj vjetrušini. što je propušteno, propušteno je,
sabiremo se i krećemo kući, iz vidokruga nestao je brod.
 
 


 

kako smo ubili vijayu lakshmi

 
 
Vijaya Lakshmi dobila je prvu menstruaciju.
četrnaestogodišnja prljavica zato sama spava u daščari,
takav je običaj u južnoindijskim selima.
zli bi duhovi navalili u dom kraj sela Anaikkadu
ako bi mala Vijaya kućom prolazila
s krvavim tragovima na svom dječjem rublju.
ženska krv kuću čini nečistom.
 
Vijaya Lakshmi spava u štali dok nad
Bengalskim zaljevom luduje ciklon Gaja.
kolone crnih oblaka razbacuje snažan vjetar,
kiša se izlijeva na oceanska sela pokrajine Tamil Nadu.
studeni je, 2018-a, iz nebeskog lijevka
munje i demoni ruše krhke kolibe,
iz zemlje čupaju stabla kokosove šume.
 
Vijaya Lakshmi zove upomoć.
ciklon je razoran, nitko je ne čuje,
vjetar je u nečujnost pretvorio njezin glas.
kokosovo stablo palo je na daščaru u kojoj sama
čeka kraj prve menstruacije Vijaya Lakshmi.
 
kada je ciklon napustio selo
Vijaya je već bila mrtva ispod ruševina.
iz nje je život zauvijek otišao s ciklonom
i sad leti ususret nevidljivim bogovima oceana.
kad su je na rukama mrtvu donijeli u bolnicu,
iz njezine tople rodnice još je tekla
prva i posljednja menstrualna krv.
 
Vijaya na sanskrtu znači pobjeda a Lakshmi sreća.
kako neobično predskazanje u tvome imenu,
sretnice pobjednička!
nakon tvoje smrti čitavo je selo plakalo,
prvi put je seljanima napamet palo
da bi stoljetnu okrutnost prema djevojčicama
jednom zauvijek valjalo zaustaviti.
 
*U selu Anaikkadu u kojem je djevojčica Vijaya Lakshmi zbog menstruacije morala u izolaciji dočekati smrt 18. studenog 2018. godine, kada je ciklon srušio nastambu u kojoj je bila odvojena od obitelji, nalaze se tri hinduistička hrama, dvije katoličke crkve, jedna pentakostalna i jedna evangelička crkva i još jedna kršćanska bogomolja nepoznate sljedbe. Neovisna indijska novinarka Rajeswari Ganesan napisala je o ovom događaju kolumnu problematizirajući menstrualni taboo u ruralnim dijelovima južne Indije. Kolumnu je naslovila: “Ciklon Gaja nije ubio četrnaestogodišnju djevojčicu u pokrajini Tamil Nadu. Mi smo je ubili.”

 

 


Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Sanja Baković, iz zbirke Plovna mjesta

PORAĐANJE

 
u vrtložnom viru oko pupka složit će se same od sebe grančice koromača. kada odeš,
lukovica će potonuti u noć trbuha, bujat će u dubini dok pod noktima posve ne ispari miris u
kosinama. sve će se na tijelu presložiti u bijelim udarima. silnice hladne pjene donijet će
beskorisne naplavine. suhoću, zapletenost, raspad.
prvo ću se ostrugati kao riba najoštrijim nožem iz podrumskog kožuha, rasporit ću se
najljepšom bočnom šarom, njezinim bodljama u bojama zalaska, od glave preko sjajnog
trbuha izložit ću meso bez straha. male tirkizne kosti pomaknut će se kroz prvi dah. nešto
iznutra napustit će me bez glasa. kada odeš, mahat će mi mlada lica staraca, mahat će mi
pradjed i prabaka, prepoznat ću im glas koji nikada nisam čula. mahat ću sebi s fotografija, s
bakrenim licem djeteta iz vremena kada je hostije dijelilo ljeto. kada odeš, masivni uragan
odradit će svoje, sve će se vratiti u noć trbuha, bujat će dugo u dubini zaklonjeno vlagom. u
mlakom pramoru, iznenada, progovorit će oko. žad.
 
 


 

BOJE

 
cijelo popodne izmjenjivali su se oblaci, sunce i kiša.
zagledana u tu nestalnost, zarila sam nokat u obraz.
krv se iz lica već ranije povukla kao oseka.
pod noktom je izlazio samo miris plijesni u vlažnome danu.
kofer je nekoliko dana stajao u izolaciji,
njegovo otvaranje značilo bi odluku o ostanku ili odlasku.
kada sam ga otvorila, dan je poprimio miris opranog rublja,
u prostor su zračile pare kemikalija violet&pink.
majka je nasmiješena ušla i pričala o prošlosti. smijehom je
rastjerivala zabrinutost zbog situacije oko kofera.
rekla je da je baka kuhala jasenovu koru
i vodom vunu seljanki bojala u crno
 
 


 

TRAJANJE

 
jutro je gluha soba. vani vjetar u gradu s kroničnim manjkom zračnih strujanja, s manjkom
pobune. jutro je gluha soba. vani ptice, tonaliteti pjevica, kreštalica. jutro je gluha soba kojoj
prijeti zvono na vratima, zvono telefona, prijete djelitelji besplatnih letaka plaćeni po učinku,
prijete ubogi sa slikama svetaca, s ishlapjelim tamjanom na prstima. jutro je gluha soba u
kojoj se stvara strah da ću iznevjeriti tišinu, upaliti radio, televizor. strah da će svijet
nahrupiti kroz zvučnike, donijeti Krim, kišu iz budućnosti i nove stranačke frakcije. jutro je
gluha soba u kojoj se svijam podno vulkana Rano Raraku. jutro je odsutnost zvukova nužna
za ispravno čekanje, da ti vjetar iz mrtvog sadrenog bloka iskleše lice, otpili stopala, sveže
pupak i gurne te bliže. da oživiš. sve bi to moglo potrajati.
 

SPAJANJE SVJETOVA I OSTALE NEMOGUĆE STVARI

 
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni.
kada ti kažem pokušaj i kad pokušaš svim silama,
kada se upneš, kada se upnem, iz noktiju, iz jagodica,
do zadnje točke u zvjezdanom prostoru,
do zadnjeg obrisa do kojeg dopire svjetlo,
to i dalje ne znači ništa.
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni,
a samo ponekad, za vrijeme pomrčine,
kada ugledamo sjajni prsten,
dogodi se ono što smo mislili da treba,
mali grumen svjetlosti koji silom želimo
rasprostrijeti kroz tijela,
kroz prostor, prema unutra, u sve smjerove,
ugraditi u atome svih pojava, u svaku riječ
koju ćemo izgovoriti i koju smo već rekli.
ako misliš da bismo mogli osedlati ovoga zmaja
što sam ga donijela na plećima,
u običnom bijelom papiru,
svezanog za gležnjeve i zapešća,
zmaja kojeg neprestano vucaram za sobom,
u nadi da će ga netko za nas raspakirati
i napojiti zlatnom vodom,
pomaknimo se onda zaboga iz ove staklenke
u kojoj su naša srca već dugo pohranjena u formalinu,
pod nepomičnom glazurom, zaštićena i tvrda.
ta bi staklenka od glečerskoga leda jednog jutra
iznenada mogla eksplodirati od plača,
kao senzibilna dama pred jutro,
kad joj s obraza šibaju kristalne suze,
i sve ostale nemoguće stvari.
što možeš reći o meni, a ja o tebi,
osim da smo stvoreni svatko u svojoj mjeri stvari,
bez zajedničke mjere
koja bi nam izmjerila kodove gibanja.
one stvari koje su u nama iste zapisujem u notes,
na prhkim rižinim listovima,
zapisujem potajice na kožu u pregibu ruku,
urlam ih kroz megafon dok hodam ulicama,
izvikujem gestama usana:
ja sam tvoja, samo da znaš,
blizanka iz drugoga jajeta,
i samo sam danas bezglasna i nijema,
ako me ne čuješ, to nije ništa strašno,
to sam još uvijek ja,
ostajem preko puta, u uterusu, u svojoj posteljici,
dok se vani tresu svjetovi
koje pokušavamo spojiti u jedan.
 
 
 


SLIKA

 
odlučila sam, kupit ću na Hreliću nečiju staru sliku djevice Marije, u baby blue ogrtaču.
spremna sam dati između 50 i 100 kuna za sliku, s okvirom boje bakra i mutnim staklom,
iznutra požutjelu i tužnu, za djevicu kojoj glava naherena visi prema desnom ramenu, a
zelenkasta svjetlost joj se širi oko lica koje će zauvijek imati trideset.
želim da me djevica gleda dok spavam i upadam u rupu između dva madraca velikog duplog
nebračnog kreveta, da beživotne ruke izvuče iz slike i pomiluje me dok se trzam u snu. na
zid ću sliku zakucati brokvom, da mi djevica čita misli, da bude ista kao ona blaga i mirna iz
noninog tinela. ali da jednom, barem jednom, ta gospa progovori i kaže: mala, na tvojoj sam
strani, i da to kad progovori ne zovemo čudom
 
 

 

OBILJEŽJA

 
u vrtu galerije Dešković žena s Brača Valerija Michielija. usred olujnog juga stoji nijema, nit
čeka nit ne čeka. u tamnom sjaju, nit se čudi nit proklinje, ne kisnu joj noge pod kabanicom,
ne moli se i ne brine.
stisnula usne, nit mrmlja nit ne mrmlja, vjetar joj ne lomi kišobran, na glavi vrč za vodu
skuplja kišnicu. nit sretna nit nesretna, spustila mlitavu krupnu šaku uz desni bok. ne osjeća
vlagu, ne moli se i ne brine.
u vrtu galerije, žena s Brača, usred olujnog juga, nit bježi nit ostaje, nit se čudi nit proklinje.
koščata i nepomična, ni voljena ni nevoljena, u vrtu galerije, zimska trava, žena i njezina
studija.
 
 

*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Mateja Jurčević bira

Anka Žagar: Vrijeme od jedne kave

 
igraj se sa mnom, lišće
ne možeš tu. Tu idu auti
da da. slažemo se u razlikama
ne želim da me izgubiš
a što grm govori
komarci će doći ako budeš plakala
a tko je za koga onda narastao
on lijep i ozbiljan kao opera
on na lijevi bok naslonjen i nijem
mrtveći sav zrak oko sebe kako se zbivao
i još steže
srce, a hoće li ti se otvoriti ruža
čije znanje jest osjećanje
ako ne može biti čudo
neka ne bude ništa
svemirska usamljenost stabljike
što me tako čisto gleda
eruptivna tišino
možeš. ti si uvijek baš
sada, idi lišće zaboravit ću te
i kaže nikada
i kada će to biti
 
 

 

Vesna Biga: Vodila sam svoju sjenku na uzici

 
Vodila sam sa zebnjom svoju sjenku na uzici, tješeći se
da još uvijek negdje postoji ponebljeni krajolik
i lišće na stablima koje s lakoćom zamrsi svaki odraz,
sakrije ga u krošnju ili pretvori u crtež psa,
koji nije lako pronaći, kao što je mene lako pronaći ovdje,
mene i moju sjenku na uzici, urezanu u beton.
Ovdje vlastita sjenka može iznebuha dobiti zube i ujesti
za srce svoga vlasnika ili nestati zauvijek u nekom od šahtova,
isparenja koja dolaze odozdo oduzimaju dah!
Ovdje buja zid i propinje se ekran, dok iz metalnog gustiša
motri neumorno oko. Ovo oko iz čista mira,
jednim treptajem lomi odraz, pregriza uzice sjenkama
i uživa olako u balonima koji se dižu nebu.
A tko će onda mene i moju sliku prepoznati takvu, bez sjenke?
Tko? Oni praznih vjerica ionako sumnjaju u sve,
pljuckaju uokolo i preskaču svaku šestu kocku na pločniku.
Oni iz čisto sebičnih pobuda traže najbliže drvo, dimnjačara,
dugme koje tuče urok, ili tapetu s nacrtanim godovima,
oni po svemu udaraju triput!
 

Vesna Parun: Kad bi se moglo otputovati

 
Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.
 
Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
 
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.
 
Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.
 
 

 

Denise Levertov: Upad

 
Nakon što sam odsjekla svoje ruke
i uzgojila nove
 
dođe nešto za čime su čeznule moje bivše ruke
i zamoli me da ga uljuljam.
 
Nakon što su moje iskopane oči
izblijedjele i nove se uzgojile
 
dođe nešto za čime su plakale moje bivše oči
i zamoli me da se na nj sažalim.
 
 
Preveo: Petar Opačić
 
 

 

Gwendolyin Brooks: Kad zaboraviš nedjelju

 
 
A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam…
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem…
 
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš…
 
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slivali jedno u drugo…
 
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio
 
Preveo: Željko Bujas
 
 


Wislawa Szymborska: Preblizu sam

 
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne kotrlja prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori
a ja ne vičem upomoć. Preblizu,
a da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba padnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
A bijah breza, bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama kože. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
svrgnuti sjede anđeli.
 
 
Preveo: Zdravko Malić
 
 

*slika: Danijel Žeželj (dzezelj.com)

 
 

Mateja Jurčević, iz zbirke pjesama Žene iz Altamire

***
 
Moja se ljubav širila zemljom
kao sovjetski stanovi
U jedan si najzad uselio
ali kroz njegov kuhinjski prozor nisi prestao
motriti vrane što u pirueti ulijeću u nebo
na ostakljenom pročelju banke
 


 
***
 
Pod zastavom ambasade ogrću se tvojom kožom
veleposlanici kao satiri u jednoj trajnoj veljači
O tebi ne znaju ništa osim da si
prvo poslijeratno proljeće nad istočnim morem
cvjetni geler iz utrobe majke
zbog kojega hodaju nabreklih plavih šarenica
po ovoj zemlji u kojoj su sve oči mulj
ali topao i siguran
 
 


 

pour

 
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
B. Maruna
 
Mnogo je lakše nego tebe
voljeti radnike u ciglani
zanositi se sitno zidanim ogradama obiteljskih kuća
žmireći raspoznavati stupanj pečenosti gline
kao nedjeljnog biskvita koji još šumi
 
Ništa od svega ne bi se dogodilo
da nisi zavrtao crne rukave i izdavao se
za pomoćnog radnika novog postrojenja
Mnogo je ljepše bilo dok si nosio vreće cementa
dok je šećer u kući bio sumnjiv
dok su dlanovi bili tamni rebrasti crijep
 
Sada kada si visoko na gredama
više ne govorimo jednosložno
izvikuješ nove riječi
šuplje blokove
 
 


 

zatim su se dugo smijali

 
a ja bez zrcala bez izloga bez prozora automobila
u kojem bi se moglo ogledati
ako je bura razmjestila moje posloženo lice
ako je prelomila Kupidov luk o kamene koševe
preostao je samo duboki tanjur donje usne
s ječmenim riječima natopljenim vodom
svaka mi drskost ispadne plačljivo
 
U novom kupaćem kostimu
u žutoj haljini
čekala sam prijevoz do Budve
do Budve je nekoliko sati
do Budve ćemo unatoč vjetru
na obalu ćemo prijepodne iz mora nikada
Rekao je: drži me
za jestivu riječ kao prsti otopljen sladoled
Zatim se na želudac spustila noć
zatim su se u gradu upalila svjetla
zatim su se dugo smijali
 
 

 

krajem svibnja

 
Najprije deset truba svira deset sekundi
zatim se čuje meko dvometarsko platno na sjeverozapadnom vjetru
pa krckanje vrata ukočenog stjegonoše
U idućoj bitci neću biti tajnica
viče glasnik udaljujući se na konju
konj je također glazbeno potkovan
potom tromboni i bubnjevi i zadržavanje daha
 
Potom konobar ispusti tacnu
i tvoja ruka uzima mobitel
po kojemu korača Napoleonka u visokim čizmama
Njezin poziv ulazi u mene kao orkestar u lokalni dućan
kao Eroica između džema i papirne konfekcije
Užurban si poput devetnaestoljetnog Dubrovnika
naivan kao otvorena vrata i solidno tlo
više ne mogu k tebi
nisi republika
 
 


 

putovanja

 
Što se dogodilo na autobusnom stajalištu
i zašto je promet preusmjeren?
 
Ja o tome ne znam ništa
Na ovom ugibalištu
stvrdnuo se snijeg u glatki jang pod leđima i
stupnjevi su izišli iz prstiju u zemlju za visibabe
moji stupnjevi i životnost bež kože
 
Ova je zima donijela u sebi
zeleni sirup u sferičnoj opni
Lebdi nad benzinskom to čije rastvaranje čekamo
moguće zgusnuto ljeto iz kojega će iscuriti vrela mentol mora
 
Svaka riječ koju izgovorim smrzne se pocrni i zaspi
u dalekom krevetu i dubokoj starosti
Imena koja se više ne daju ugrijati grlom
 
I ti nestaješ negdje iza granice
kada te izustim trese se tvoje š i njegova je odbjegla vrana
već kljunom probila kuglu nad slijepim okom
Iz nje pada ukapljeni miris tvoga potiljka –
debeli sloj prašine zagrijan na plinskoj peći
 
 

 

susjedstvo

 
Čini se
u prošlom životu bila je blatobran stražnjeg kotača
Danas s prozora gleda njegov bicikl naslonjen
na kovanu ogradu kuće jedne nutricionistice
Zatim ukrade kacigu s volana
i u nju plače uske
aerodinamične suze
 


nemogući predjeli

 
Raj – ona stoji
na prstima desne noge
u zdjelici vage za brašno i orahe
Kazaljka ne hita ne titra
šuti usmjerena u nula u negram
O kada bi se pomaknula lijevo
pola kile ispod ničega
on bi se vratio
sigurno bi

*Ilustracija: Danijel Žeželj (dzezelj.com)

Mateja Jurčević, iz zbirke Bijela vrata

djetinjstvo

 
ubili su ježeve utopili su ježeve ježevi
su mrtvi lisičji repovi za njen vrat igle
za moje meso o koliko ih je umrlo za
moje spasenje nevine oči u prostoru
probušene kože ne prilazite inficirani s
kopljima punim njihove krvi želio bih
izludjeti svečano želio bih nestati čisto
kao onda kada se to još moglo kada je
smrt bila nešto kada smo umirali od
divljeg ječma na pamuku
 


 

ždralovi

 
ždralovi se igraju ovako za vjetrovitog
vremena iziđe se van u širokoj odjeći
sve što sputava tijelo potrebno je
maknuti remenje zlatninu vezice
potrebno je pronaći ogradu tanak zid
uzak stup popeti se na visinu omjer tla i
iskupljena tri naprama jedan potrebno
je desnu nogu saviti u koljenu pod
pravim kutom potrebno je spojiti
lopatice i rastaviti ruke od tijela od dva
uda napraviti lažni horizont potrebno je
dlanove izviti prema van u smjeru
kazaljke spojiti bradu s prsima
potrebno je širom otvoriti oči i ostati
tako dok bol ne prođe ili dok ne padne
kiša
 

smrt

 
pogasili su svjetla jedino još gori živo
vapno s gradilišta gradilište naše more
naša utvrda romanička barokna rokoko
utvrda naša dolina scenski prostor idile
ne puštaju nas na ispašu potamnjeli
smo od čekanja igraju se pastiri i voda
im odobrava pogasili su svjetla na
staklu mjesec projicira snove mi bismo
dignuli bunu mi bismo rekli svoje ne
tako jasno ne tako očito zaboga
neljudski je mi bismo se probudili samo
da kažemo kako je nježnost montirana
nikoga nismo voljeli naročito ne tako
meko netko nam pripisuje ljubav i našu
kuću u cvijeću crveni krov oduvijek si
takav htjela crveni krov i krizanteme u
prozoru gdje je majka gdje otac sva su
okna zatvorena u našem mjestu danas
je blagdan život u nezgrapnoj pirueti
čije je dijete u kolijevci pod karuselom
 
 

Jesen

 
Tvoja ljubav,
teški stol od cerovine.
Nosim ga pod tuđi krov.
 


Dijalog

 
Od njihovih se cipela sužavaju zjenice,
to mora da je ljubav jer zasljepljuje,
to mora da je jer je
elegantna
i gnječi jezik i izbacuje ga
kao gvalju crnih konopaca:
daktilski, dekonstrukcija, dijalektički
diskrepancija, diskurs
i onda se prijeđe u idući niz.
 
Ja laštim podove,
oni se vole u svojoj snazi,
oni vole samo na slovo d,
ja sam prostor između riječi.
 
Neprimjetan sam,
moćan sam.

*Ilustracija: Danijel Žeželj (dzezelj.com)

O mraku, o soli

O mraku

 
 
Znaš, mrak nas nekad toliko jako stegne da imam osjećaj da ću se rasprsnuti u tom ništavilu. Pa čekam prvo sunčevo svjetlo da raspori moju kožu i da tama koja se naselila ispari. Između postoje sitni dnevni sati, ali toliko je hladno da se ne mičemo, ne razgovaramo sa svijetom izvan. Huči, udara i more i vjetar, ali mrak je nezadrživ, uvuče se pod naše jastuke, stopala, oči i ne osjetimo kad je prije već stigao. To mi najteže pada. Taj gusti zimski mrak u kojem ne pronalazim ruku. Ona je obris svijeta u koji sam vjerovala, toplo zajedništvo, ognjište zbog kojeg sam prevalila kilometre vjerujuću u dom, ona je mogućnost dodira, a zimi smo svi životinje koje tražimo svoje pravo na zimski san.
 


 

O soli

 
Zrak je natopljen vlagom i solju. Dišem gustu borovu šumu, udišem svaki pedalj borika jer doći će vrijeme kad će toplina zauzeti nosnice tako agresivno da neću osjetiti stapanje mora, šume i zraka u jednu masu mirisa. Otkako razgovaram s more, razumnija sam prema sebi. Ono otvara moje grlo, i srce i pušta vodi da ugazi duboko u moju toplu bol. A bol, kao bol, ježinac u trbuhu, nemoćno mjesto popuštanja pred tugom. I onda razbacujem ruke prema pučini, puštam da tijelo umisli da je pobijedilo vodu, puštam da jedna voda govori drugoj. Plutam kao naselja površinom svijeta, misli su ćudljive ptice kojima se perje svađa s nebom. Ili je drugačije, ovdje na kraju svijeta ja sam jedino mjesto na kojem
je moguće biti, i mnoge ja sada poniru u masline, mnoge ulaze uljem pod kožu sustanara.
 
 
 

Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Voda

Postoje fotografije gdje sa zaštitom na napuhavanje, leptirićima i pojasom, da se ne utopim, poziram majci kao dokaz kako smo i mi vidjeli to slano prostranstvo. Čak jednom u cijelom našem obiteljskom životu. Kad smo putovali na otok, koji majka ponekad naziva Hvar, a ponekad Brač, brat je cijelim putem povraćao. Brodom se zgušnjavao nepodnošljivi miris ribljih iznutrica.
 
Majka je u more ulazila samo do koljena. Kratko bi se s nama igrala u plićaku, a onda se povlačila u sigurnost ručnika prostrtog na kamenju.
 
Otac je svaki dan koji smo provodili na plaži donosio školjke. Često je uranjao s malim džepnim nožićem kako bi ih skidao s mola. Skupljali smo ih čak i po plaži. Najviše je bilo različitih prstaca i morskih puževa. Majka je radila ukrase od njih. Izrezivala je slike životinja iz starog kalendara i radila im okvire od ljuštura. Tako u našem dnevnom boravku morsko obrubljeni stoje jeleni u snijegu i ostala divljač.
 
*
 
Sve što se o istini može reći uzidano je u jezik i stalno je u pokretu kroz riječ. Istina je koncept o kojem je moguće razgovarati, ali se, duboko u ciglama okusnih pupoljaka i brzo zacjeljujućeg mesa, ne može potpuno spoznati. Kad izađe iz unutrašnje industrije ljudskog bića, istina poprimi njegov okus, miris, samoću. Moja istina uvijek dolazi mokra, netom izašla iz vode koja se prostire u nedogled kada god sanjam. Najveći strah koji imam oduvijek je od utapanja.
 
-Nemoj još dugo, otpast će ti koža.
 
Zapravo, smežurat će mi se prsti i kroz njih će vrelo ljeto doći do grla i jezika. Istina uljuljana u srpanj najopasnija je istina. Otkako smo u novoj kući napokon upoznali jezero zatočeno u keramičku kadu, ostajali smo se kupati što dulje, nadoknađujući tako godine u kojima voda nije intimno poznavala naše tijelo. Ulazili smo u vodu kao da nas može popraviti, razmjestiti naše godine u nova, čista tijela kojima je obećana ista takva budućnost. Voda bi olakšala glavu, kao da je imala mogućnost na trenutak maknuti čovjeka iz ostatka dana, tih desetak minuta, ili dulje, ako bih se zadnja kupala. O vodi se moglo, ali o siromaštvu se nije imalo puno za reći. Sramili smo ga se i bilo je bezvodno.
 
*
 
Prije putovanja na more kupovale smo kupaće na placu. Majka i ja. Kopale smo po hrpi rabljene robe dok ih nismo pronašle. Njen je bio kričave roze boje, sa zelenim i bijelim crtama. Moj je bio plavi, s dupinima.
 
Kad smo se vratili na selo, kraj česme smo postavili kadu koju ja otac donio vidjevši je bačenu kraj ceste. Bila je razbijena na nekim mjestima, ali nije bila šuplja. Ljeti smo je braća i ja punili ujutro i puštali da sunce grije vodu do kasnog popodneva, a onda se kupali unutra igrajući se kao da smo na nekoj dalekoj obali.
 
Kad bismo završili, majka bi obukla svoj rozi kupaći i legla u već zamućenu vodu. Glavu bi svako malo stavila pod vodu vježbajući zadržavanje daha. Tako je dočekivala presvlačenje dana u sumrak dok joj svi prsti ne bi postali smežurani. Prije nego bi pala noć, vodu iz kade nosila je u kantama do bašte i njome zalijevala paradajz i krastavce.
 
*
 
Osjeća li se tijelo slobodno u vodi jer se milijarde godina nataloženih u genima napokon oglase kad osjete tekućinu? Sjeti li se tad voda u nama, tih gotovo dvije trećine nas, kako je bila dio većega, kako je pripadala dubini koju mi ne možemo pojmiti? Ali voda u nama može; voda u nama sjeti se čak i plime i oseke, osjeti gravitaciju Mjeseca. Voda u nama pamti kako je biti dio većeg, kako je potreban mir dubine ponekad.
 
Nikad u životu nisam lagala. Bojala sam se laži jer su mi se činile netopive. Laž, od svih mogućih riječi, učinila je moj život neprilagođenim jer sam se bojala da će zapeti u krvotoku, stvoriti ugrušak od kojeg ću umrijeti kad dođe do srca. Baš kao i moj otac.
 
*
 
Istina je da je bio četvrtak kada je umro.
 
Rani rujan i dalje je vukao ljeto u rukavima i sipao žestoko sunce na tjeme kuća, hladnije je bilo jedino jutrom i tad se moglo osjetiti da jesen, mada je ljeto bilo žilavo i ukorijenjeno u zrak, polako uvlači svoje prste u dane. Kad bi u jednom trenu došla naglo kao sudar na cesti, prvo bismo se obranili dotad neprirodno toplom odjećom, upali bismo u deblje jakne potpuno nesvjesni što se dogodilo. Onda bi započelo pomirenje i gubljenje pamćenja, strah bi isprale mirne, još uvijek tople kiše i mi bismo se počeli osjećati ugodno u sveopćem umiranju, sami polako uranjajući u sebe. Dok smo bili još u čahurama djece ponirali smo u sebe pomalo smiješno i nespretno, kao mladunčad stoke koja prvi puta izlazi iz maternice, spremni stati sami na noge, ali i dalje nestabilni na njima.
 
 
O batinama nismo puno mislili. Činilo nam se da su one neodjeljive od odrastanja.
 
*
 
Najbliže smo moru bili kada smo gledali zečeve i jelene uokvirene školjkama. Njihova prisutnost bila je skoro utješna, činila nas je povremeno nalik ljudima koje smo vidjeli na tom ljetovanju, za koje smo bili sigurni da svake godine odlaze odmoriti na obalu. Nasmiješene obitelji čije majke nisu imale dlake pod pazusima. Oni nisu govorili djeci da pišaju u vodu kada im je sila.
Oni su se smješkali kao što se smješkaju svi ljudi koji ne nose strah zakačen na jezik.
 
U jednoj ladici velike komode u dnevnom boravku stoje neke stvari koje majka čuva mada mnoge od njih nije koristila godinama. Među njima su i leptirići za plivanje od tog jedinog ljetovanja. Kao djeca smo ih znali napuhati pa se igrati s njima, moje barbike tako bi dobile novi zračni krevet. Ponekad smo ih napuhivali i stavili na ruke samo da se pokušamo sjetiti kako je to bilo osjećati more posvuda oko sebe. Nosili smo ih i u kadu ljeti.
 
Brat je tada bio malen toliko da je more pamtio samo po fotografijama, ali ja sam ponekad, kada bih s napuhanim leptirićima zamahala zrakom rukama zatvorenih očiju, mogla osjetiti da to što prska nije mutna voda u već hrđom nagriženoj kadi, nego ukapljena sol i nebo koje se nasoljeno spušta do njega kao dijete niz tobogan.
 
*
 
Nakon očeve smrti, nije se više imalo što oprati. Majčine masnice upale su duboko u kosti, a njena istina utonula je s njima. Ono što je ostalo na površini lica s godinama se mijenjalo u priču koja je pomogla njoj, i nama da se pomičemo dalje. U njenim pričama, ljudi koje smo poznavali postajali su bolji, mjesta ljepša, a svake godine dodala bi još jedno ljetovanje na ono naše. S vremenom, naše je djetinjstvo postalo mjesto na kojem smo voljeli biti slušajući je. Kako govori o našem ocu koji nas uči svake godine plivati strpljiv kao slana voda. Kako posjećujemo sve otoke kojih se sjetimo i kako se volimo voziti brodom. Kako jedemo ribu, a majka se kupa s nama. Najviše je voljela plutati na površini. Kaže da ju je otac tome naučio; kako da mirno leži i pusti slanoj vodi da njeno tijelo drži iznad i ne da mu ne potone.
 
Kadu su odnijeli sa starim željezom.
Potajice sam im dala i okvire sa školjkama, da me ne utopi more koje je ostalo u njima.
 
 
 

Ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek