Katharina Volckmer:Zakazano

(iliti priča o židovskoj kiti)

Znam da ovo možda nije najbolji trenutak da to spomenem, doktore Seligman, ali upravo mi je prošlo kroz glavu kako sam jednom sanjala da sam Hitler. Još i sad osjećam se nelagodno kad o tome pričam, ali u snu sam stvarno bila on i gledala odozgo na masu fanatičnih sljedbenika dok sam im s balkona držala govor. Na meni je uniforma sa smiješnim, napuhanim nogavicama, iznad gornje usne osjećam brčić, a desna mi ruka leti zrakom dok svojim glasom hipnotiziram sve redom. Ne sjećam se točno teme govora – mislim da je imala neke veze s Mussolinijem i nekim apsurdnim snom o osvajanju – no to i nije važno. Uostalom, što je fašizam nego ideologija koja je sama sebi svrhom; ne pronosi nikakvu poruku, a na kraju su Talijani ionako osvojili nas. Ne mogu proći više od sto metara ovim gradom, a da negdje ne pročitam riječi pasta ili espresso, dok ona njihova grozna zastava visi na svakom uglu. Nikad ne čitam riječ Sauerkraut. Tisućljetno carstvo ionako ne bi moglo opstati s tom našom jadnom kuhinjom; postoje granice onoga što ljudima možeš nametnuti, a svatko bi pobjegao glavom bez obzira nakon drugog tanjura onog što mi nazivamo hranom. To nam je uvijek bila slaba točka, nikad nismo stvorili ništa s ciljem da se u tome uživa bez neke više svrhe – nije slučajno da u njemačkom ne postoji riječ za užitak; znamo samo za požudu i sreću. Naša grla nikad se ne ovlaže dovoljno da bismo ikome strasno popušili jer odrasli smo na presuhom kruhu. Znate onaj grozni kruh koji jedemo pa svima pričamo o tome, kao neka vrsta samoobnavljajućeg mita? Mislim da je to božja kazna za sve zločine koje smo počinili pa iz te zemlje nikad neće poteći nešto senzualno poput bageta ili sočno poput muffina s borovnicama kakve ovdje poslužuju. To je jedan od razloga zbog kojih sam morala otići: nisam više htjela biti suučesnica u laži o kruhu. No kako god bilo, za vrijeme govora koji bismo danas zvali govorom mržnje, prožeo me osjećaj kako je orgijastični pljesak odozdo tek jadna nadoknada za moje očite nakaznosti. Bolno je bilo osvijestiti da ne izgledam nimalo nalik arijevskom idealu o kojem godinama govorim li ga govorim. Hoću reći, nije baš da sam ćopava, ali ni uza sve mrtve Židove svijeta, ni uza sve svoje navodno vegetarijanstvo, ne zavređujem biti na nekoj od onih zamamnih Riefenstahličinih fotki. Osjećam se kao lažnjak. Zar nitko nije primijetio da izgledam kao smežurani krumpir s plastičnom kosom? Još uvijek mogu osjetiti tugu nakon što sam se probudila toga dana, tugu zbog spoznaje da nikad neću biti jedan od onih krasnih plavokosih njemačkih momaka s isklesanim tijelima i kožom koja na suncu postane tako divno zlaćana, osjećaj da nikad neću biti ono što oduvijek želim biti.


Ne, ne želim reći da sam osjećala sažaljenje prema Hitleru, i dalje nije prihvatljivo izbrisati cijelu jednu civilizaciju jer se osjećaš nezadovoljno u svojem tijelu, a ona predstavlja sve ono što mrziš kod sebe, ali to me potaknulo da razmišljam o njegovom privatnom životu. O Hitlerovoj svakodnevici. Jeste li ikad pomislili na Führera u pidžami, doktore Seligman, kako se budi raščupane kose, kako posrće po sobi dok traži papuče? Sigurna sam da je neko žalosno biće napisalo knjigu o njegovu životu kod kuće, ali ja ga puno radije zamišljam sama; knjige samo nađu načina da sve pretvore u dosadu. Pred očima mi je njegova posteljina na svastike, pidžama s istim uzorkom, sve do zdjelice za doručak u istom stilu. Vidjela sam to jednom u Poljskoj, u nekoj od onih čudnovatih antikvarnica koje su posvećene isključivo memorabilijama njihovih mučitelja, gdje prodaju zdjele i tanjure sa sićušnim kukastim križevima. Sličilo je na neki izopačeni svijet barbika, u kojem možeš, ako si dovoljno dugo štedio, kupiti posve nov život, sjajan i skockan. Mogla sam zamisliti čak i kratke televizijske spotove s fino nauljenom lutkom-Hitlerom na jednom od onih šljaštećih konjića, kako spašava dobru njemačku ženu iz ruku nekog pakosnog Židova, pa odjašu u suton, rasa im zaštićena i sigurna. Okretni kakvi su već bili kad je riječ o medijima, mislim da su nacisti u ovom slučaju stvarno propustili priliku za marketing, zamislite kako su se njemačka dječica mogla zabavljati s nečim poput Lego koncentracijskog logora nazvanog Freudenstadt, Grad veselja – sagradite vlastitu peć, organizirajte svoje deportacije i ne zaboravite osvojiti dovoljno Lebensrauma. Mogli su čak napraviti i liniju proizvoda za odrasle – uz sve one rukavice i sjenila napravljene od kože, mogli su imati analne čepiće s konjskim repom, napravljenim od prave kose neprijatelja. No mislim da je ta prilika propuštena. Ne želim vas uvrijediti, doktore Seligman, posebno ne sada, kad vam je glava među mojim nogama, ali zar ne mislite da u genocidu ima nešto perverzno?
Prije nekoliko dana, dok sam se vraćala kući, čovjek se bacio pod vlak, netko tko je htio otići s praskom i ostaviti dojam na neke svoje suputnike, u završnom činu našeg modernog rata s očajem. I tako sam se morala prošetati jednim od onih dijelova Londona gdje žive ljudi iz prošlih generacija, s pravim namještajem i čistim kadama, s blještavim dućanima za djecu po kojima bi se reklo da su djetinjstvo izmislili Francuzi, i vrtovima pred kućama u kojima se čini da proljeće dolazi ranije nego igdje drugdje. Posebno volim one tamne cvjetove magnolije; izgledaju tako elegantno, gotovo su purpurni. Jeste li ih vidjeli, doktore Seligman? Nitko nikad ne bi ni pomislio da istovari svoje smeće pred neku od tih kuća – tamo se čak i primitivci prave profinjenima – dok moj kolni prilaz stalno oskvrnjuju pa kad ujutro povirim kroz zastore, znam zateći svašta, od hrđavih zamrzivača do starih nesesera za šminku i rabljenih igračaka. Pitam se što je to u meni zbog čega drugi pretpostavljaju da ću uživati u njihovim potrganim stvarima, jako malo mi fali da svoje poniženje objelodanim i ostavim im poruku da prestanu s tim, što je skoro jednako loše kao da žicaš hranu ili čiste gaćice. Jeste li ikad pokušali natjerati nekoga da poštuje vašu osnovnu ljudskost? Ne tražim nešto tako drastično kao što su to dostojanstveni seks ili stvarne emocije; dajte mi da se barem povremeno zabavim, no zbog ovoga imam osjećaj da me zaposjela neka izopačena vila koja se želi pobrinuti da niti jedan princ nikada ne ugleda moj prozor i da svi moji snovi nakraju zaudaraju na lisičju pišalinu i sliče na onu vrstu plastike koju gledate u dokumentarcima o tome kako smo Majci prirodi došli glave. Zbog njih osjećam krivnju i gađenje, pa noću pokušavam usnuti ne znajući što mi donosi sutra. Zbog toga sam još davno prestala ići u one dijelove grada koje si ne mogu priuštiti; oni me tjeraju da kroz povećalo vidim sve svoje neuspjehe i podsjećaju me na sve ono što mi roditelji nikad neće oprostiti. Zašto nisam raširila noge u pravom času, zašto se nisam bolje brinula o svojem tijelu i udala se za jednog od muškaraca koji pred kućom ima stabla tamnih magnolija? Mogla sam biti jedna od onih žena u fensi kafićima i ne brinuti se ni o čemu. To bi bilo kao da živim u dućanu s čokoladom, doktore Seligman. Mislim da je to razlog zbog kojeg bogataši uvijek izgledaju kao da ih je netko upravo pojebao s dildom napravljenim po mjeri, dok je netko drugi peglao njihove friško oprane plahte u susjednoj sobi. Zbog toga su i njihova djeca manje ružna – jer si ih oni zapravo mogu priuštiti, jer djeca znaju da imaju pravo biti ondje. Sigurno je to način na koji funkcionira superiornost. Mislite li da je greška što sam umjesto toga došla k vama, doktore Seligman?


Pa ipak, ne bojim se onoga što ćemo uskoro napraviti, doktore Seligman. Ne bojim se umiranja ili tome sličnog. Znam da vam mogu vjerovati, a da je smrt tiha. Nikad nas ne ubijaju glasne stvari, one stvari zbog kojih povraćamo, vrištimo i plačemo. Time samo tražimo pažnju. One su kao mačke u proljeće, doktore Seligman – žele osjetiti naš otpor, buditi nas usred noći i slušati melodiju naših psovki, ali nemaju loše namjere. Smrt je sve ono što raste u nama, sve ono što će nakraju provaliti, napuštajući svoje prirodne putanje i potapajući sve što treba disati. Zaraza koja neprimjetno truje, srce koje se slama bez upozorenja. U tome svi oni filmovi i televizijske emisije s pornografskim nasiljem griješe, doktore Seligman: ljude se rijetko ubija na taj način. To je sve već u nama, način na koji ćemo umrijeti i nitko tu ništa ne može promijeniti – baš kao što do trenutka kad napunimo određene godine svi ljudi koje ćemo povrijediti i pojebati već hodaju ovim planetom. Uvijek sam smatrala kako je to čudna pomisao, to da je naš cijeli život u biti već ovdje. Samo nas naš koncept vremena tjera da ga gledamo linearno. Ali baš zbog toga se ne bojim, doktore Seligman; mogu predosjetiti kako mi nije sudbina umrijeti od vaših ruku. One su prenježne da ostave čak i ožiljak.


I nije da nikad nisam bila zaljubljena, doktore Seligman. Znam da me ne možete baš dobro vidjeti, no ne želim da mislite kako sam jedna od onih ljudi bez osjećaja ili empatije. Jednostavno, zaljubljivanje mi nikad nije bilo lagano; nikad nije bilo rutinski kao kod većine ljudi, zato što se moja ljubav nikad nije podudarala s mojom stvarnošću. Zato što niti jedna ljubav nikad nije preživjela sliku koju sam o njoj imala. Zato što K. nije znao što bi sa svojim riječima. I tako sam ja većinom bila sama – tako sama, ustvari, da sam prije par dana skoro napravila nešto glupo, nešto zbog čega bih izgledala još komičnije, a sve to zato što sam se iznenada sjetila svojega slomljenog srca i pomislila da bih pisanjem pisma natjerala sudbinu da požali zbog nekih svojih odluka. Jedna od mojih brojnih izopačenosti je da uvijek razmišljam o sudbini kao o nekoj silno debeloj osobi na počivaljki, koja gladi nekog sirotog ljubimca, čekajući da se udovolji njezinim ćefovima. I uvijek mislim da postoji način na koji se do nje može doprijeti, utjecati na njezine odluke noseći posebnu naušnicu ili propustiti na vlak u koji bi bilo razumljivo ući. Ili smišljajući neki super posebni način za samoubojstvo. To je moj način poricanja da moje misli nitko ne čuje i da se većina mog života odvija u mračnom ništavilu. Znam da nema nikakve razlike ako ustanem na desnu ili na lijevu nogu, da nema nikakvog uzvišenog mehanizma na djelu i da bih si isto tako mogla odsjeći nogu ili utrljati kiselinu na svoju četkicu za zube. Osoba na počivaljki ne bi ni trepnula i svejedno bi me poslala na moj ni po čemu izniman put; ni ime mi ne bi upamtila. Katkada je čujem kako nudi bobe grožđa svojem sirotom ljubimcu i požalim što sam se rodila u ovoj odbojnoj čovječjoj koži. Zamislite samo da ste nečiji ljubimac, doktore Seligman; kakvu biste bezuvjetnu ljubav izazivali. Za vas bi napravili sve –zimi bi radi vas ostavljali upaljen radijator, čak i ako si to ne mogu priuštiti, a kad biste se pobljuvali na njihov omiljeni par cipela, očistili bi ga s osmijehom na licu. A zatim, jednoga dana, kad to više ne biste mogli podnositi, mogli biste se zatrčati na cestu da vas pregaze pred njihovim očima i slomiti njihova bijedna srdašca. No na taj način bar ne biste ništa ostavili za sobom, osim možda ogrlice i nekoliko omiljenih dekica, ništa što ne bi moglo biti pokopano s vama negdje u vrtu iza kuće. Ne bi bilo nikakvog nasljedstva; ničega čime bi vaši potomci mogli upravljati, osim samotnih noći i šetnji koje više ne služe svrsi. Oni ne bi bili u mojoj situaciji, niti u situaciji moje obitelji, doktore Seligman. Sad, kad mi je djed mrtav, moramo se uhvatiti ukoštac s posljednjom voljom starca koji je za nas bio stranac, a kad sam prošloga tjedna vidjela svoju majku na sprovodu, mogla sam uočiti koliko je uznemirena, i to ne samo zbog stanja u kojem sam se ja nalazila.

Prijevod: Iva Karabaić

Dorta Jagić, Kauč na trgu

PODSTANARSKE SOBE U DRAŠKOVIĆEVOJ

dok dolje
po plavim ulicama
musava djeca pucaju iz zračnica u
vruće zvijezde
i trpaju ih u opečena usta
gore
na petom katu
u svom hladnom mjehuru
unajmljena samačka soba
praznovjerno popravlja antenu
da bi mogla dotaknuti kraljicu Oprah
i na daljinu ozdraviti.
jer, dear Oprah, reci mi
kako da prestanem prezirati
ovo siromašno podstanarsko tkivo u meni
koje raščupano u staroj pidžami
piše beskorisne pjesme
o velikoj ljubavi
u malenim gradovima?

POSAO.HR

tražila je posao. posvuda.
sa šibicama, bakljama, baterijama, ostali su još psi tragači.
u limenkama, kartonskim kutijama.
u frižideru i dimnjaku. ispod malog akvarela.
tražila je na internetu, u policiji, kod susjeda, u šahtu.
izvrnula je sve džepove, istresla cipele.
pitala miss sporta, konje i noćne čuvare.
bila u šumi, na klizištu, u vatri i vodi.
da ga nije izgubila na cesti?
gledala je u kinu, poslije kina, pokraj kina.
iza pošte, na kamionu, kod slastičarne,
za hrastom, pod strehom.
gdje se skrio? magarac je bio. posao.
prelistala je sve bilježnice, sve knjige.
obišla sve šaltere i uniforme
rekli su joj vaš posao je iza druge police,
lijevo, dolje, ravno, gore, desno, prva vrata
sve do zadnjih. pregledala ludnicu.
promijenila plahte. nigdje.
otvorila prozore i virkala svako malo.
možda prođe posao.
penjala se na krov i tražila ga ogledalcem.
nema posla. pričekat će još malo.
a onda će oglasiti
da jede paukove po kućama
vrlo povoljno

NA ŠALTERIMA RASTU RUPE

gospođo
još nema ništa na knjižici,
kaže glas u kostimu kroz rupe na šalteru
i zamre
rupe od kao od blještavih metaka se šire,
provlače se šuškavi muškarci. vlaže palac.
šire torbe. njihova djeca sjede,
i ona je sjela. briše sive kamenčiće
u kutu oka, nisu suze. mrtvi vrapci.
vrapci su bili davne curice. curice su sjedile
u čekaonici. s papirićem broj jedan.
nitko ih nije rodio. ni ona.
šalter kaže zaštitarstvu
pustite ženu, neka bar spava blizu novca.
godi to šuškanje. i šalteri poletješe nebom.
vidi novčići, novčići. napolju padaju lisnice.
neka ih netko pokupi grabljama.
pred zatvaranje banke ženski glasovi u kostimu
dolaze po nju s toplim čajem.
podižu je, umeću u kuvertu, sitna žena požutila
zvecka, ispada na tlo kod zahoda
glas portira kaže
gle, žena manja od kvadrata u
matematičkoj bilježnici!
kaže kostim
ne brinite, gospođo, našla sam vas,
kako ste vi sretnih
deset lipa

POVRATAK BOGU

otišla je od boga,
vratila se želucu.
krenula je obična
djevojačka ekvilibristika
po rubu kuhinjskog stola,
rezanje hrenovki na žetončiće
svakodnevno pišanje u sva četiri vjetra depresije,
ubacivanje, gutanje i kružna skitnja.
u trčanju starom pustinjom
u potrazi za las vegasom, nekom grešnom verzijom
gorućeg grma sve više
joj smeta preduga suknja.
crnim traperom skriva hrenovke i šećer.
sa sedam gladi na želucu
za vječnom ljubavlju noge je
pretvorila u teške egipatske stupove
masnim nanosima
praznine na usta.
četrdeset dana u pustinji hrane
može repriza?
otišla je od želuca,
vratila se bogu.

Dorta Jagić, Kafkin nož

JEZIK ZIME

gle, zima je. opet dvije stotine noći zima jede ljude
kao arktički piton.
neizdrživo je kako iz te visoke tube u mezosferi
drugorazredno, čađavo nebo kao pasta tanko curi
na ljude, kaplje curak iz prazne ambalaže
upotrijebljenog
adamovog šampona na svako golo stablo,
pokleklo koljeno i namočeno tjeme.
svi meteorolozi i ginekolozi u crnini pjevaju baladu
odviše je tanak crveni curak života zimi,
kao od zelenkaste bale vraga
istanjuju nam se usne za ljubav i organi vjere.
vidimo da je duga zima navučena naopako preko
tijela pješaka
kao premali i tanak džemper.
za doručak poslužuje se kaša od crnih cipela onih
zauvijek izuvenih
pred vratima x-ray kabine,
za večeru subatomske krhotine noktiju i
kose mrtvih predaka iz Mađarske, Bosne i
Slavonije.
jednom sam vidjela golu zimu.
zima je duga i debela kost pahulje
zabodena u grlo dječaka zatrčanog niz sleđene
stijene
praznoga olimpijskog bazena.
zimu su jedva izvukle svojim plesnim nožicama
dvije prolaznice i
poslije plakale koliko je bila debela i crna.
ta vijest nije bila u dnevnim, već u noćnim
novinama.
zima je kvas u kori jastuka – u kori zida – u kori
kruha
ne mijenja oblike i hvata se
za krhke i samotne podrume i tavane.
zima je vrh jezika zalijepljen za sleđeno staklo,
odatle ta sonorna tišina i tajna sitne buke.
zima škripi kao ledena rima mokre grane sa
samom sobom,
luda je kao trčanje sklopljenih očiju prema zidu
i ispružen kažiprst izgubljene
muške rukavice u šumi.
zima sve grebe, tetovira po nama masne tuljanove
točke,
njezin jezik je nepovratnost svih toplih riječi
zapelih u tuđem a
voljenom,
nikad dotaknutom uhu.

STOL DJED

Stol u stanu u kojem sam ljetovala toplo je drven,
prisno izobličen, kvrgav od starosti. Naborani
dalmatinski djed.
Zapravo, izgleda kao jedan od preživjelih prvih
stolova koje je
izradio mladi tesar Isus. Ni blizu onom beskrajnom
na kojem je blagovao posljednju večeru.
Pripada razredu malih stolova za male starinske
kuhinje
napadane crvotočinom. neizbrisiva mrljica masti.
Ovako kako živi, monaški, odvojen je od svih
stolova ovoga svijeta.
Stolovi su ionako samci, druže se samo s ljudima,
no uvijek odozdo. Odozdo nekoga vole.
Šutke gledaju u tajni život nogu, igre.
Ima li stol trenutke radosti?
Ponekad se oko njihovih čvrstih isprepletu umorne
noge djevojaka.

ŽENA IZ AUTOBUSA

Nikada ništa, ta žena nije imala ni auto ni avion ni
Zenona.
Ništa brzo, ništa novo, pa su je Brzi i Centralni
ogovarali.
Jedna je visoka žena godinama gubila neku
neobičnu nevinost na autobusnim
i tramvajskim stanicama.
Sa svoje je periferije starjela i blijedila brzo kao
poništene zetovske karte.
Busevi inače rijetko idu. Dugo voze. Kasne.
Ulazila je i izlazila iz raznih autobusa;
još od osnovne škole gubila spore sate na bezdušni
autobusni život,
pa je u zrelim godinama duž njezinih leđa polako
počelo teći ljepilo za kornjače.
Samotne čančare bez prebijene i bez druga.
Šutljive i zle.
Jednoj se ženi usred bijela dana zalijepila kornjača
za leđa, crna, oštra i
odana kao kamenica. Kliznula je iz nečijih
izgriženih ženskih usta.
Visoka je žena u strahu spustila vrećice na pločnik,
malko je usporila.
Susjedi su šaputali iza nje
evo Okoštavanje.

POTRES

22:50
odjednom,
velika se kuća zaljuljala kao
probušen čamac za spašavanje
na valu svega što je od nas veće

TIJELO JE KAMEN

od kreveta do neba
svi ga čavli i latice udaraju, sve boli.
među kamenjem,
nema tako teškog kamena kao što je
čovjekovo tijelo.
corpus delicti.
i tako drobljivog, na ubod nježnog.
corpus delicate.
tijelo je dragi kamen pun krvi
koji je najteže dići
kad umre.
može li Bog stvoriti kamen teži od Božje
snage, pita se slomljena
srednjovjekovna glava-praćka i pada
na dno mora bolesnoga tijela.
ponekad, tijelo bi ostavilo svoje crno leglo.
javljaju Michelangelove ptice da
podignuto je mrtvo tijelo,
odvaljena stijena,
corpus christi.
IsusLazar.

Marija Stepanova: Sjećanja, sjećanja

Umrla mi je teta, tatina sestra, nedavno je navršila osamdeset godina. Nismo bile bliske zbog dugog repa obiteljskih neslaganja i uvreda, koji se vukao, moji su mama i tata s njom bili u takozvanom “komplicirano je” odnosu, nismo se često viđale te se među nama gotovo ništa nije ni primilo da bi naraslo. Povremeno bismo se čule telefonom, još rjeđe vidjele i s godinama je, isključujući telefon (“Ne želim nikoga slušati!”), nestajala sve dalje u okviru koji je sama sebi iskrojila: u dubinu stvari i stvarčica kojima je zatrpala svoj mali stan.

Teta Galja živjela je maštajući o ljepoti: o potpunom i konačnom rasporedu predmeta, bojenju zidova i vješanju zavjesa. Jednom se, prije mnogo godina, prihvatila generalnog čišćenja, koje je postupno obuhvatilo cijeli njezin dom. Sve se vrijeme odvijao proces pretresanja i pregleda nužnoga; sadržaj stana trebalo je proanalizirati i sistematizirati, svaka je šalica zahtijevala promišljanje, prestavši biti ono što jest, knjige i papiri postali su obični otimači prostora, nabacani na gomile i hrpe, pružajući se po stanu poput barikada. Stan se sastojao od dviju prostorija i kako su predmeti osvajali prostor, Galka se premještala iz jedne u drugu, uzimajući sa sobom samo ono najpotrebnije. No i ondje bi opet počeo proces analize i procjene, kao da je njezin dom živio, izbacivši na vidjelo svoju unutrašnjost i ne znajući je ponovno uvući natrag. Važno i nevažno prestali su postojati; sve je, na ovaj ili onaj način, bilo od važnosti, čak i veoma požutjeli, desetljećima sakupljani novinski izresci koji su stajali u visokim stupcima poput utvrda oko zidova i kreveta. Mjesta za domaćicu sad je ostalo tek na ulegnutom malom dvosjedu, na kojem smo nas dvije tog puta, koji mi se posebno urezao u sjećanje, sjedile usred pobjesnjelog mora razglednica i časopisa s televizijskim programom. Pokušavala me nahraniti tikvicama i silom mi gurnuti u usta dragocjene, za goste ostavljene čokoladice, a ja sam sramežljivo odbijala. Na samom vrhu, meni najbliži, bio je izrezak “Kakvu ikonu treba vaš horoskopski znak”, s nazivom novina i datumom izdanja napisanima iznad naslova preciznim, idealnim rukopisom, plavom tintom na mrtvom papiru.

* * *

Došli smo otprilike sat nakon što nas je nazvala njegovateljica. Stubište je bilo u polumraku i sve je brujalo: na stubama i odmorištima stajali su i sjedili neznanci koji su nekako doznali za njezinu smrt i sjatili se onamo ne bi li prvi ponudili svoje pogrebničke usluge, pomoć oko dokumenata, nosimo-ovjeravamo-rješavamo. Tko ih je obavijestio – policija ili liječnici? Jedan od njih s nama je ušao u stan i ondje stajao, ne skidajući jaknu.

Teta Galja umrla je osmog ožujka predvečer, na sovjetski praznik mimoza i čestitki s pačićima – jedan od državnih praznika na koje se naša obitelj običavala okupljati, razvukavši široki blagovaonički stol i nalijevajući mineralnu u čaše od tamnocrvenog stakla uz obaveznu prisutnost četiriju salata: mrkva i orasi, cikla i češnjak, salata od sira i francuska salata za konačnu ravnotežu. Nije bilo tako već trideset godina, okupljanja su prestala nedugo prije no što su moji roditelji otišli živjeti u Njemačku, Galka je ostala u ljutnji, a novine su počele objavljivati uzbudljive stvari: horoskope, recepte i novosti iz narodne medicine.

S razlogom je odbijala odlazak u bolnicu. Ondje su umrli njezini roditelji, moji djed i baka, a i sama je imala iskustva s državnim zdravstvenim ustanovama. Unatoč tome sve je upućivalo na potrebu da se pozove hitna pomoć, čime bi stvar i završila da nije bio praznik, no odlučile su čekati radni ponedjeljak te je tako Galka dobila priliku okrenuti se na bok i umrijeti u snu. U susjednoj prostoriji, u kojoj je boravila njegovateljica, u uzorku šahovske ploče cijelom su širinom zida visjele brojne fotografije i crteži mojega oca, najbliže vratima nalazila se crno-bijela slika iz moje omiljene serije o veterinarskoj klinici, snimljena šezdesetih. Fotografija je veoma dobra: pas i gospodar – namršteni četrnaestogodišnjak i bokser, sjede kod ormarića, stisnuti jedan uz drugog, čekajući veterinara.

* * *

Stan je sad bio u stanju šoka, raspada, pun odjednom devalviranih stvari. U kutovima velike prostorije šutjeli su suhi kosturi televizora. Ogromni novi hladnjak bio je napunjen zalihama zaleđene cvjetače i zamrznutih štruca kruha (“Mišenjka voli kruh, kupi više”). U ormarima su se nalazile sve one knjige koje pozdravljaš kao rodbinu, kojoj dolaziš u goste – Ubiti pticu rugalicu, crni Salinger s dječakom na naslovnici, plavi hrptovi knjiga iz serije Biblioteka pjesnika, sivi Čehov, zeleni Dickens. Na policama su stajali stari poznanici: jedan drveni i jedan plastični žuti pas te još jedan izrezbareni medvjed sa signalizacijskom zastavicom na koncu. Svi su izgledali kao da su odlučili malo sjesti prije puta, odjednom posumnjavši u potrebu vlastitog postojanja.

Kad sam nekoliko dana poslije sjela ne bih li dovela papire u red, među fotografijama i prazničnim čestitkama gotovo da i nije bilo zapisa. Bilo je naslaga toplog rublja i vojničkih dugih gaća, novih i lijepih sakoa i sukanja, namijenjenih posebno uparađenom izlasku, te stoga i nikad nošenih, kod kojih se zadržao miris sovjetske trgovine. Muška izvezena košulja iz predratnih vremena, mali koštani, rupičasti, djevojački broševi, ruža, još jedna ruža i ždral pripadali su Galkinoj mami, mojoj baki Dori, a već ih četrdeset godina nitko nije nosio. Među svim tim stvarima postojala je bezuvjetna i neposredna poveznica: sve je to imalo smisla i nešto značilo samo kao cjelina, u zajedničkom okviru života koji je tekao, a sad se pred očima pretvaralo u prah. U jednoj knjizi o funkcioniranju mozga pročitala sam da za prepoznavanje ljudskog lica kao lica nije nužna samo cjelovitost njegovih crta, već više ovalan oblik. Bez ovala neće ići: on ograničava našu pripovijest i sabire je u umu dostupnu cjelinu. I sam život može biti ovalnog oblika dok traje ili posmrtna poveznica na priču o onom što je bilo. Ponizan sadržaj njezina doma, odjednom postavši otpadom, dehumanizirao se i prestao biti podsjetnikom i znakom bilo čega.

Stojeći nad njim, činila sam ono što je trebalo, čudeći se kako se malo pisalo u domu u kojem se toliko čitalo, dok sam s nesigurnom nježnošću prebirala po nevelikom broju jezičnih tipaka koje sam mogla pritisnuti; nedavnim ili davnim frazama, pričama o psićima iz animiranih filmova, upitima o tome kako napreduje mali – moj sin, pričama o davnoj šetnji poljima, još tridesetih, sve lako hlapljivo, nepovratno jezično tkivo. “Nikad ne bih rekla fenomenalno, samo veličanstveno!” strogo me je upozoravala Galka, bilo je još toga, sad se i ne sjećam, papa umjesto oče, vijesti o prijateljicama, novosti o susjedama, informacije iz veoma osamljenog života, koji se sam sobom hranio.

No stan je svejedno bio mjesto na kojem se pisalo, a ubrzo sam to i sama doznala. Među stvarima od kojih se teta Galja nije rastajala do posljednjeg trenutka, pitajući za njih i dodirujući ih, pronašla sam sveske ispisanih rokovnika, svakodnevnih kronika, koje je zapisivala godinama, svakoga dana pokoji redak, isto kao što je ustajala i umivala se. Ležali su u drvenom sanduku kod krevetnog uzglavlja i bilo ih je mnogo: ispunili su dvije velike torbe, u kojima sam ih odnijela kući, u Bannij pereulok, te sam ih odmah počela čitati u potrazi za pričom, objašnjenjem, ovalom.

* * *

Strastveni čitatelji različitih vrsta dnevnika i bilježnica sa zapisima dijele ih u dvije jasno odvojene kategorije. Onu u kojoj se na poseban način govori s namjerom službenog tumačenja i koju treba čuti netko izvana. Bilježnica postaje poligon, mjesto za ispravljanje pogrešaka i vježbanje svoje vanjštine, pretvarajući se, poput jednog od dnevnika Marije Baškirceve, u opsežan manifest, beskrajan monolog putem obraćanja nevidljivom, no očito suosjećajnom kanalu.

Meni su zanimljiviji dnevnici druge vrste, oni koji predstavljaju radni alat, posebno izrađen za ruku upravo određenog zanatlije i stoga neprikladan za druge. Radni alat formulacija je Susan Sontag, koja je desetljećima prakticirala ovaj žanr, a meni se čini da nije u potpunosti točna. Zapisi u bilježnicama Susan Sontag, no ne i samo njezini, nisu tek puka sposobnost gomilanja ideja, kojima se treba vratiti poslije, onako kao što vjeverice trpaju žirove u vrećice pod obrazima ili poput ostavljanja jasnog nacrta od tri točke o tome što se dogodilo ne bismo li se toga prisjetili kad nam zatreba. Ta je praksa apsolutna potreba u svakodnevnom životu određene vrste ljudi: mrežasta podstava koja ih drži u vezi sa stvarnošću, kao i uvjerenje u njezinu neraskidivost. Takvi tekstovi računaju na jednog jedinog čitatelja, no itekako zainteresiranog! Otvoriš bilježnicu na bilo kojem mjestu, i uvjeriš se u vlastitu stvarnost; ona je skup materijalnih dokaza kojima se potvrđuju povijest i trajanje života, a najvažnije je da ti je prošlost nadohvat ruke. Uglavnom, sve te stvari (tako bogato predočene u dnevnicima Susan Sontag – liste filmova i pročitanih knjiga, popisi lijepih riječi, reducirani opisi događaja poput sušenih gljiva) gotovo nikad ne rezultiraju ničim, ne izazivaju nikakve posljedice, ne pretvaraju se u knjigu-članak-film, ne postaju uporištem ili polaznom točkom za pravi rad. Uopće se ne trude ikome išta objasniti (osim sebi, no takvim galopom i brzim rukopisom da je ponekad teško utvrditi što im je osnovni smisao). Riječ je o običnom hladnjaku ili, kao u stara vremena, ledari, mjestu za čuvanje lako kvarljivog proizvoda sjećanja, područja u kojem se skupljaju svjedočanstva i potvrde, materijalni zalog nematerijalnih odnosa, da se poslužimo Gončarovljevim izrazom.

Ima u tome neke maglovite neugode, makar i zbog zalihosti; govorim to utemeljeno jer sam i sama takva te se i meni moji radni zapisi nekada čine poput balasta: mrtvog, suvišnog tereta, od kojeg bi se trebalo rastati, ali što bi u tom slučaju ostalo od mene? U knjizi The silent woman,koja nalikuje na moju bilježnicu, od čega me podilazi jeza, Janet Malcolm opisuje interijer. Sjećam se da su ondje u suživotu bili časopisi, knjige, pune pepeljare, prašnjavi peruanski suveniri, neoprano posuđe i prazne kartonske kutije za pizzu, staklenke, kutijice, otvarači za boce, izdanje Who is Who, odgovorno za točno poznavanje činjenica, i neki, potpuno neprikladni predmeti zato što već odavno nisu nalikovali ni na što. Za Malcolm je taj životni prostor Borgesov Alephčudovišna alegorija istine, zbrka nepročišćenih činjenica i verzija, koje nisu poprimile oblik čiste pripovijesti.

* * *

No dnevnici moje tete Galje bili su potpuno drugačijeg tipa: dok sam ih čitala, njihova je osobita tekstura – najsličnija mreži velikog oka – postajala sve tajanstvenija i zanimljivija.

U djetinjstvu se na velikim umjetničkim izložbama uvijek moglo vidjeti posjetitelje točno određenog tipa. Iz nekog su razloga to mahom bile žene, koje su hodale od slike do slike, priklanjale glave natpisima i zapisivale bilješke na listić ili u notes. U jednom sam trenutku shvatila da one doslovno prepisuju nazive svih izloženih radova, sastavljajući tako neku vrstu vlastitoga kataloga, poput nematerijalne kopije svega što su vidjele. Tada sam se pitala što će im to, dok nisam shvatila da im popis daje iluziju da su nešto savladale: izložba će završiti i preseliti se nekamo drugamo, ali papir je čuvao poredak slika i skulptura koje su im bile pred nosom i nestale u izvornom obliku, onako kako su ih doživjele, i time izložba nije doživjela kraj.

Galkini su dnevnici bili popis svih dnevnih događanja, istovremeno toliko začuđujuće detaljni koliko i intimni. Uvijek su točno dokumentirali vrijeme ustajanja i odlaska na spavanje, nazive televizijskih emisija, broj telefonskih poziva i imena sugovornika, što je pojela i što je učinila. To virtuozno i pomno zaobilaženje okolo-naokolo predstavljalo je dnevni program, ono čime je ispunjavala dan. Na primjer, ako je pisalo “čitala sam”, nije bilo ni riječi o tome što je čitala i što je mislila o pročitanom; tako je bilo sa svim sastavnim dijelovima njezina dugog i potpuno zabilježenog života. Ništa nije upućivalo na ono što je taj život predstavljao – nije bilo ničeg osobnog, ničeg o drugima, ničeg osim najsitnijih i najpodrobnijih pojedinosti, kojima je s ljetopisnom preciznošću katalogizirala protok vremena.

Sve mi se vrijeme činilo da taj život negdje mora izviriti, pa makar i samo jednom, ali mora se pokazati i reći sve. Na kraju krajeva, sastojao se od intenzivnog čitanja, što znači i razmišljanja, te još i od tihoga ključanja hirova i uvreda u svim smjerovima, što je za moju tetku bilo veoma važno i čime se dugo bavila. Nešto je od toga trebalo sačuvati i razriješiti gnjevnim odjeljkom, u kojem bi teta Galja rekla ovom svijetu i nama, kao njegovim predstavnicima, svu istinu i sve što o nama misli.

No u bilježnicama toga nije bilo. Bilo je nijansi i polutonova smisla, dijelova teksta, u kojima se zadržala emocija – “Hura!” na rubovima, kad bismo je nazvali moj tata ili ja, nekoliko gorkih rečenica bez dodatnog objašnjenja na godišnjice smrti roditelja. I to je, uglavnom, bilo to. Kao da je glavni zadatak svakoga zapisa, svakoga godišnje ispunjenog sveska, upravo i bio ostaviti pouzdano svjedočanstvo o vlastitom vanjskom životu, a onaj pravi, unutarnji, ostaviti za sebe. Sve pokazati. Sve sakriti. Zauvijek sačuvati.

Zašto su joj te bilježnice bile toliko dragocjene? Zašto ih je do posljednjeg dana držala uza se, tražila da joj se prinesu bliže, bojeći se da će nestati? Možda je konačna verzija pisanog teksta, a to je ona koja govori o samoći i neprimjetnom propadanju u ništavilo, za nju imala snagu optužnice – svijet je to, baš kao i mi, trebao pročitati, i napokon shvatiti kako se ružno ponio prema njoj.

Ili se, začudo, u tim oskudno opisanim događanjima sačuvala neka trunka radosti za nju te joj je bilo važno učiniti je besmrtnom prijenosom u klasu rukopisa, koji ne gore strašću, već govore, uopće se ne trudeći biti svjedocima događaja? Ako joj je to bio cilj, uspjela je.

S ruskog jezika prevela Tatjana Radmilo.

Voda

Postoje fotografije gdje sa zaštitom na napuhavanje, leptirićima i pojasom, da se ne utopim, poziram majci kao dokaz kako smo i mi vidjeli to slano prostranstvo. Čak jednom u cijelom našem obiteljskom životu. Kad smo putovali na otok, koji majka ponekad naziva Hvar, a ponekad Brač, brat je cijelim putem povraćao. Brodom se zgušnjavao nepodnošljivi miris ribljih iznutrica. Majka je u more ulazila samo do koljena. Kratko bi se s nama igrala u plićaku, a onda se povlačila u sigurnost ručnika prostrtog na kamenju. Otac je svaki dan koji smo provodili na plaži donosio školjke. Često je uranjao s malim džepnim nožićem kako bi ih skidao s mola. Skupljali smo ih čak i po plaži. Najviše je bilo različitih prstaca i morskih puževa. Majka je radila ukrase od njih. Izrezivala je slike životinja iz starog kalendara i radila im okvire od ljuštura. Tako u našem dnevnom boravku morsko obrubljeni stoje jeleni u snijegu i ostala divljač.

Sve što se o istini može reći uzidano je u jezik i stalno je u pokretu kroz riječ. Istina je koncept o kojem je moguće razgovarati, ali se, duboko u ciglama okusnih pupoljaka i brzo zacjeljujućeg mesa, ne može potpuno spoznati. Kad izađe iz unutrašnje industrije ljudskog bića, istina poprimi njegov okus, miris, samoću. Moja istina uvijek dolazi mokra, netom izašla iz vode koja se prostire u nedogled kada god sanjam. Najveći strah koji imam oduvijek je od utapanja.

-Nemoj još dugo, otpast će ti koža.

Zapravo, smežurat će mi se prsti i kroz njih će vrelo ljeto doći do grla i jezika. Istina uljuljana u srpanj najopasnija je istina. Otkako smo u novoj kući napokon upoznali jezero zatočeno u keramičku kadu, ostajali smo se kupati što dulje, nadoknađujući tako godine u kojima voda nije intimno poznavala naše tijelo. Ulazili smo u vodu kao da nas može popraviti, razmjestiti naše godine u nova, čista tijela kojima je obećana ista takva budućnost. Voda bi olakšala glavu, kao da je imala mogućnost na trenutak maknuti čovjeka iz ostatka dana, tih desetak minuta, ili dulje, ako bih se zadnja kupala. O vodi se moglo, ali o siromaštvu se nije imalo puno za reći. Sramili smo ga se i bilo je bezvodno.

Prije putovanja na more kupovale smo kupaće na placu. Majka i ja. Kopale smo po hrpi rabljene robe dok ih nismo pronašle. Njen je bio kričave roze boje, sa zelenim i bijelim crtama. Moj je bio plavi, s dupinima.

Kad smo se vratili na selo, kraj česme smo postavili kadu koju ja otac donio vidjevši je bačenu kraj ceste. Bila je razbijena na nekim mjestima, ali nije bila šuplja. Ljeti smo je braća i ja punili ujutro i puštali da sunce grije vodu do kasnog popodneva, a onda se kupali unutra igrajući se kao da smo na nekoj dalekoj obali. Kad bismo završili, majka bi obukla svoj rozi kupaći i legla u već zamućenu vodu. Glavu bi svako malo stavila pod vodu vježbajući zadržavanje daha.  Tako je dočekivala presvlačenje dana u sumrak dok joj svi prsti ne bi postali smežurani. Prije nego bi pala noć, vodu iz kade nosila je u kantama do bašte i njome zalijevala paradajz i krastavce.

Osjeća li se tijelo slobodno u vodi jer se milijarde godina nataloženih u genima napokon oglase kad osjete tekućinu? Sjeti li se tad voda u nama, tih gotovo dvije trećine nas, kako je bila dio većega, kako je pripadala dubini koju mi ne možemo pojmiti? Ali voda u nama može; voda u nama sjeti se čak i plime i oseke, osjeti gravitaciju Mjeseca. Voda u nama pamti kako je biti dio većeg, kako je potreban mir dubine ponekad.

Nikad u životu nisam lagala. Bojala sam se laži jer su mi se činile netopive. Laž, od svih mogućih riječi, učinila je moj život neprilagođenim jer sam se bojala da će zapeti u krvotoku, stvoriti ugrušak od kojeg ću umrijeti kad dođe do srca. Baš kao i moj otac.

Istina je da je bio četvrtak kada je umro.

Rani rujan i dalje je vukao ljeto u rukavima i sipao žestoko sunce na tjeme kuća, hladnije je bilo jedino jutrom i tad se moglo osjetiti da jesen, mada je ljeto bilo žilavo i ukorijenjeno u zrak, polako uvlači svoje prste u dane. Kad bi u jednom trenu došla naglo kao sudar na cesti, prvo bismo se obranili dotad neprirodno toplom odjećom, upali bismo u deblje jakne potpuno nesvjesni što se dogodilo. Onda bi započelo pomirenje i gubljenje pamćenja, strah bi isprale mirne, još uvijek tople kiše i mi bismo se počeli osjećati ugodno u sveopćem umiranju, sami polako uranjajući u sebe. Dok smo bili još u čahurama djece ponirali smo u sebe pomalo smiješno i nespretno, kao mladunčad stoke koja prvi puta izlazi iz maternice, spremni stati sami na noge, ali i dalje nestabilni na njima.

O batinama nismo puno mislili. Činilo nam se da su one neodjeljive od odrastanja.

Najbliže smo moru bili kada smo gledali zečeve i jelene uokvirene školjkama. Njihova prisutnost bila je skoro utješna, činila nas je povremeno nalik ljudima koje smo vidjeli na tom ljetovanju, za koje smo bili sigurni da svake godine odlaze odmoriti na obalu. Nasmiješene obitelji čije majke nisu imale dlake pod pazusima. Oni nisu govorili djeci da pišaju u vodu kada im je sila. Oni su se smješkali kao što se smješkaju svi ljudi koji ne nose strah zakačen na jezik.

U jednoj ladici velike komode u dnevnom boravku stoje neke stvari koje majka čuva mada mnoge od njih nije koristila godinama. Među njima su i leptirići za plivanje od tog jedinog ljetovanja. Kao djeca smo ih znali napuhati pa se igrati s njima, moje barbike tako bi dobile novi zračni krevet. Ponekad smo ih napuhivali i stavili na ruke samo da se pokušamo sjetiti kako je to bilo osjećati more posvuda oko sebe. Nosili smo ih i u kadu ljeti. Brat je tada bio malen toliko da je more pamtio samo po fotografijama, ali ja sam ponekad, kada bih s napuhanim leptirićima zamahala zrakom rukama zatvorenih očiju, mogla osjetiti da to što prska nije mutna voda u već hrđom nagriženoj kadi, nego ukapljena sol i nebo koje se nasoljeno spušta do njega kao dijete niz tobogan.

Nakon očeve smrti, nije se više imalo što oprati. Majčine masnice upale su duboko u kosti, a njena istina utonula je s njima. Ono što je ostalo na površini lica s godinama se mijenjalo u priču koja je pomogla njoj, i nama da se pomičemo dalje. U njenim pričama, ljudi koje smo poznavali postajali su bolji, mjesta ljepša, a svake godine dodala bi još jedno ljetovanje na ono naše. S vremenom, naše je djetinjstvo postalo mjesto na kojem smo voljeli biti slušajući je. Kako govori o našem ocu koji nas uči svake godine plivati strpljiv kao slana voda. Kako posjećujemo sve otoke kojih se sjetimo i kako se volimo voziti brodom. Kako jedemo ribu, a majka se kupa s nama. Najviše je voljela plutati na površini. Kaže da ju je otac tome naučio; kako da mirno leži i pusti slanoj vodi da njeno tijelo drži iznad i ne da mu ne potone.

Vrata

Kad je majka prvi puta maknula vrata sobe, nisam razumjela. Vrata kao vrata, sobica kao sobica. Dnevni boravak i takozvana kuhinja, u kojoj smo zapravo svi mi spavali. Otac i majka u dnevnoj sobi, mi u toj kuhinji. Imala je elemente i kauč, naš maleni kauč, moj i bratov, koji smo razvlačili svake večeri i spavali jedno kraj drugoga. Kreveti su bili preskupi, a kauč na razvlačenje uzeli su polovno od preprodavača namještaja. Vrata je majka maknula čim smo uselili, kad je odlučila da je to naša soba. Iako je u kući u kojoj smo čekali privremeno (ponovno) da se napokon izgradi naša kuća postojao i cijeli kat, on je bio slabije uređen i majka nije htjela da se rasipamo. Osim toga, tko bi platio sva ta drva?


Danas, moja majka i dalje između hodnika i dnevne sobe u kući u kojoj živi, u koju smo se vratili, a ona sada čeka tamo starost, nema vrata. Pomaže li manjak vrata praznini da se ne koncentrira? Je li već i tada bila stvar zatočenosti, nemogućnosti micanja očima izvan jednog prostora. Što će mi, ta vrata, samo smetaju kad prolazim, kaže mama. A ona ponekad prolazi i kroz zidove, samo to još uvijek ne razumije. Kad sastavljam ono što imam od sjećanja, moja majka toliko je nevidljiva da njena prisutnost ne potvrđuje svijet. Ne spašava. Je li moguće da si tek nakon toliko smrti koja nas je zasula postala stvarna i vidljiva? Jesi li zaista tek tada mogla udahnuti, shvativši da je život pobjegao prije nego si se okrenula? Kad nas netko sretne na ulici, kažu da smo slične i ja pomislim na sva ta maknuta vrata jer ih nikada ne zatvaram. Zamisli, od svih tvojih osobina, meni je ostala ta nelagoda zatvorenosti pa oni za koje pomislim da ih volim za mnom neprestano hodaju i zatvaraju vrata. Kad nas sretnu zajedno i kažu koliko nalikujemo, ja zaista prvo pomislim na našu nevidljivost i koliko je moralo proći da se izborimo za tjelesnost, postojanje. Ili barem ja. Za tebe još nisam sigurna da si zakoračila u materijalni svijet. Kad dolazim, nikad mi nećeš ništa lijepo izgovoriti. Tvoja briga tvoj je način ljubavi i što mi na kraju, čak i sad dok sam žena koja je trebala shvatiti život (i nije), ipak popustiš i uskočiš.

Nastojim radi te šutnje izgovarati. Sve. Ljudima koje volim. Koliko ih volim, kako ih volim, zašto ih volim. Nastojim raspršiti svu svoju ljubav i držati ruke onih koje volim čvrsto.
Zaista, ne zatvaram vrata još uvijek, ali nerijetko mi se učini da je to i radi srca koje se toliko trudi. Ti si, mama, svoja vrata skidala s prostorija radi straha. Ja to radim radi ljubavi.

Olga Tokarczuk, Bjeguni

Jesam

Nekoliko mi je godina. Sjedim na prozorskoj klupčici, oko mene porazbacane igračke, porušene kule od kocaka, lutke izvrnutih očiju. U kući je mračno, zrak se u sobama polagano hladi, tamni. Nema nikoga; otišli su, nestali, čuju se još njihovi sve slabiji glasovi, struganje nogu, odjeci koraka i udaljeni smijeh. Za prozorom –prazno dvorište. Tama se meko slijeva s neba. Prekriva sve poput crne rose.

Najbolnija je nepokretnost: gusta, vidljiva – hladni sumrak i slaba svjetlost natrijskih svjetiljki, koja tone u mrak na udaljenosti jedva metar od svoga izvora.

Ništa se ne događa, pohod mraka prestaje pred kućnim vratima, sva vreva smrkavanja tihne, stvara gust skorup, kao na mlijeku koje se hladi. Obrisi zgrada na pozadini neba protežu se u beskraj, polagano gube oštre kutove, uglove, bridove. Svjetlost gaseći se kupi sa sobom zrak – nema se više što udisati. Mrak sada kaplje kroz kožu. Zvukovi su se zamotali u sebe, uvukli puževske oči; orkestar svijeta otišao je i iščeznuo u parku.

Ta večer je rub svijeta, napipala sam je slučajno za vrijeme igre, nehotice. Otkrila sam ju jer su me na tren ostavili samu, nisu me zaštitili. Jasno je da sam se našla u klopci, zatvorena. Imam nekoliko godina, sjedim na klupčici, gledam ohlađeno dvorište. Ugašena su već i svjetla u školskoj kuhinji, svi su otišli. Betonske ploče dvorišta natopile su se mrakom i iščeznule. Pozatvarana su vrata, zatvoreni ventili, spuštene rolete. Htjela bih izaći, ali nemam kamo. Samo moje prisuće dobiva jasne obrise, koji podrhtavaju, mreškaju se, i to boli. U jednom trenu otkrivam istinu: više se ne da ništa učiniti – jesam.

Svijet u glavi

Na svoje prvo putovanje otisnula sam se kroz polja, pješice. Dugo nitko nije primijetio moj nestanak, stoga sam uspjela otići dosta daleko. Prešla sam cijeli park, a potom – poljskim putovima, kroz kukuruz i vlažne livade pune žabnjača, premrežene melioracijskim jarcima – do same rijeke. Rijeka je u toj nizini bila, uostalom, ionako sveprisutna, izbijala je ispod pokrova trava, oblizivala polja.

Kada sam se popela na zaštitni nasip, ugledala sam vijugavu vrpcu, put koji je izlazio izvan kadra, izvan svijeta. I ako je netko imao sreće, mogao je na njemu vidjeti čamce, plosnate velike lađe, koje su jurile na obje strane, ne obazirući se na obale, na drveće, na ljude što stoje po nasipima, poput nepostojanih, nedostojnih pozornosti orijentacijskih točaka, svjedoka njihova kretanja punog dražesti. Maštala sam da mi je, kada odrastem, raditi na takvoj lađi, a najbolje – postati samom lađom.

Nije to bila velika rijeka, bila je to tek Odra; ali i ja sam tada bila mala. Njezino mjesto u hijerarhiji rijeka, provjerila sam poslije na zemljovidima, bilo je podosta drugorazredno, ali vidno, podgrofica iz provincije na dvoru kraljice Amazone. No meni je posve dostajala, činila mi se golemom. Tekla je kako je htjela, od davnine neregulirana, sklona izlijevanjima, nepredvidiva. Na nekim mjestima uz obalu zapinjala je o nekakve podvodne zapreke i tada su u vodi nastajali virovi. Protjecala je, paradirala, zauzeta svojim ciljevima skrivenima iza obzorja, negdje daleko na sjeveru. Na nju se nije moglo spustiti pogled, jer ga je izvlačila iza horizonta, do gubljenja ravnoteže.

Nije obraćala pozornost na mene, zauzeta sobom, nestalna, skitalačka voda u koju se nikada ne može ući dvaput, kako sam saznala poslije.

Svake je godine debelo naplaćivala nošenje lađa na grbači – jer se i svake godine u njoj netko utapao, jednom dijete za kupanja u vrućim ljetnim danima, drugi put neki pijanac, koji se čudnim slučajem zanio na mostu i unatoč ogradi pao u vodu. Utopljenike se uvijek tražilo dugo i u velikoj strci, što je cijelu okolicu držalo u napetosti. Organizirani su ronioci i vojni motornjaci. Kako bismo saznavali prisluškujući odrasle, pronađena tijela bila su napuhnuta i blijeda – voda je iz njih isprala sav život, izobličila im crte lica tako da su i najbliži imali problema s prepoznavanjem trupla.

Stojeći na protupoplavnom nasipu, shvatila sam da će – i pored svih pogibelji – uvijek biti bolje ono što se kreće od onoga što počiva; da će plemenitijom biti promjena no stalnost; da nepokretno mora podleći raspadu, degeneraciji i pretvoriti se u prah i pepeo, dok će pokretno trajati možda i vječno. Otada je rijeka postala iglom zabodenom u moj sigurni, postojani krajobraz parka, rasadnika u kojemu je u stidljivim redovima nicalo povrće, i nogostupa od betonskih ploča na kojima se igralo školice. Probijala ga je naskroz, okomito označavala treću dimenziju; bušila je u njemu rupu, i dječji se svijet pokazivao jedva gumenom igračkom iz koje je pišteći izlazio zrak.

Moji roditelji nisu bili posve sjedilačko pleme. Puno su se puta selili s mjesta na mjesto, sve dok se na kraju nisu na dulje zadržali u provincijskoj školi, daleko od poštene ceste i željezničke postaje. Putovanjem je postajao već sam izlazak preko međe, pohod u grad. Kupnja, rješavanje papira u općinskom uredu, uvijek isti frizer na glavnom trgu pored gradske vijećnice, u istoj kuti, neuspješno pranoj i kloriranoj, jer je boja za kosu mušterija ostavljala na njoj kaligrafske mrlje, kineske znakove. Mama je bojila kosu, a otac ju je čekao u kavani Nova za jednim od dva vani postavljena stola. Čitao je lokalne novine, u kojima je najzanimljivija bila crna kronika s izvješćima o krađama pekmeza i kiselih krastavaca iz podruma.

Ta njihova turistička ferijalna putovanja, bojažljiva, škodom natrpanom do krova. Dugo pripremana, planirana večerima nadomak proljeća, kada tek što je nestao snijeg, ali se zemlja još nije pribrala; trebalo je čekati dok napokon ne preda svoje tijelo plugovima i motikama, dok ne dopusti da je se oplodi i onda im već oduzme vrijeme od jutra do večeri.

Pripadali su naraštaju koji je putovao s kamp-prikolicama, vukući za sobom nadomjestak doma. Plinsko kuhalo, stolovi i stolci na rasklapanje. Plastično uže za vješanje oprane robe na stalcima i drvene kvačice. Plastični stolnjak, nepromočiv. Turistički komplet za piknik – šareni plastični tanjuri, pribor za jelo, soljenke i čaše.

Otac je negdje usput kupio, na nekom od buvljaka, koje su majka i on osobito voljeli posjećivati (dok nisu bili baš zauzeti fotografiranjem pored crkvi i spomenika), vojni čajnik – bakreni uređaj, posudu s tubom u sredini u koju bi se stavilo i zapalilo pregršt suharaka. I iako se u kampovima mogla upotrebljavati električna struja, vodu je kuhao u tom ibriku, dimeći i stvarajući zbrku. Klečao je nad proključalom posudom i ponosno osluškivao klokotanje kipuće vode kojom je zalijevao vrećice s čajem – pravi nomad.

Zaposjeli bi označeno mjesto, na parcelama kampa, uvijek u društvu istih takvih kao oni, čavrljajući sa susjedima preko čarapa koje su se sušile na konopcima šatora. Pomoću bedekera utvrđivala se trasa putovanja, pomno naznačujući atrakcije. Prijepodne kupanje u moru ili jezeru, a poslijepodne obilazak povijesnih spomenika gradova okončan večerom – najčešće su to bila jela iz vakuumiranih posuda: gulaš, mljeveni odresci, ćufte u umaku od rajčice. Trebalo je samo skuhati tijesto ili rižu. Vječna štednja novca, zlot je slab, to je sitniš svijeta. Traženje mjesta gdje se može priključiti na struju, i potom nevoljko pakiranje, da bi se pošlo dalje, no ipak uvijek u metaforičkoj orbiti doma. Nisu bili pravi putnici, jer su na put polazili da bi se vratili. A vraćali su se s olakšanjem, s osjećajem dobro ispunjene obveze. Vraćali, da bi s komode pokupili snopove pisama i računa. Obavili veliko pranje. Prijatelje koji krišom zijevaju nasmrt zagnjavili pokazivanjem slika. Ovo smo mi u Carcassonneu. A ovo je žena s Akropolom u pozadini.

Potom su cijele godine vodili sjedilački život, taj čudni život u kojemu se ujutro vraća onome što se ostavilo uvečer, gdje je odjeća prožeta zapahom vlastitoga stana, a stopala neumorno utiru stazu na tepihu.

Nije to za mene. Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim na duže zastaneš na nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno sam puta pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo i neznatan dašak vjetra. Nisam znala nicati, ostala sam lišena te biljne sposobnosti. Ne crpim sokove iz zemlje, ja sam anti-Antej. Moja energija dolazi od kretanja – od drndanja autobusa, brujanja zrakoplova, ljuljanja brodova i vlakova.

Praktična sam, nevelika i dobro opremljena. Imam malen, nezahtjevan želudac, snažna pluća, zbijen trbuh i jake mišiće ruku. Ne uzimam nikakve lijekove, ne nosim naočale, ne primam hormone. Kosu šišam mašinicom, jednom u tri mjeseca, skoro uopće ne rabim kozmetiku. Imam zdrave zube, možda ne previše ravne, ali čitave, samo jednu staru plombu, i to na donjoj lijevoj šestici. Jetra mi je zdrava. Gušterača – zdrava. Bubrezi, lijevi i desni, u izvrsnom stanju. Moja je trbušna aorta normalna. Mokraćni mjehur – pravilan. Hemoglobin – 12,7. Leukociti – 4,5. Hematokrit – 41,6. Trombociti – 228. Kolesterol – 180. Kreatinin – 1,0. Bilirubin 4,2 i tako dalje. Moj IQ – ako se u to vjeruje – 121; dovoljno. Imam posebno razvijen osjećaj za prostor, skoro eidetski, ali slabu laterizaciju. Profil osobnosti nepostojan, vjerojatno nedostojan povjerenja. Dob – psihološka. Spol – gramatički. Knjige kupujem radije u mekim koricama, da ih mogu bez žaljenja ostaviti na peronu, tuđim očima. Ništa ne sakupljam.

Završila sam studije, ali zapravo nisam izučila nijedan zanat, zbog čega mi je jako žao; moj pradjed bio je tkalac, bijelio je istkano platno, prostirući ga po padini, izlažući ga vrućim zrakama sunca. Jako mi je odgovaralo prepletanje osnove i potke, no ne postoje prijenosni tkalački stanovi, tkanje je umjetnost sjedilačkih ljudi. Na putu pletem iglama. Nažalost, u posljednje vrijeme neke zrakoplovne tvrtke zabranjuju unošenje igala u zrakoplov. Nisam naučila, kako rekoh, nijedan fah, a ipak sam unatoč tome, što su uvijek ponavljali moji roditelji, prihvaćajući usput različite poslove i ne padajući na dno, uspijevala preživjeti.

Kada su se moji roditelji nakon dvadesetogodišnjeg romantičnog eksperimenta vratili u grad, kada su ih izmorile suše i mrazovi, zdrava prehrana koja je po cijele zime bolovala u podrumu, vuna od vlastitih ovaca skrbno uguravana u bezdana grla jastuka i popluna, dobila sam od njih malo novca i prvi put krenula na putovanje.

Radila sam povremene poslove gdje god bih stigla. U međunarodnoj radionici u predgrađu velike metropole namatala sam antene za ekskluzivne jahte. Bilo je tamo puno takvih poput mene. Zapošljavali su nas na crno, bez pitanja o podrijetlu i planovima za budućnost. U petak smo primali isplatu, a kome nije odgovaralo, ne bi se pojavio već u ponedjeljak. Tu su bili budući studenti u stanci između mature i prijamnih ispita. Imigranti vječito na putu u idealnu, pravednu zemlju negdje na Zapadu, gdje su ljudi sestre i braća, a moćna država ispunjava ulogu brižnoga roditelja; bjegunci koji brišu od obitelji – žena, muževa, roditelja; nesretno zaljubljeni, rastreseni, melankolični i vječno smrznuti. Ti koje je progonio zakon, jer nisu uspjeli isplatiti podignute kredite. Potucala, vagabundi. Luđaci koje bi nakon još jednog povratka bolesti – temeljem nejasnih propisa – deportirali u zemlje podrijetla.

Samo je jedan Hindus ovdje radio stalno, već godinama, ali, istinu govoreći, njegova se situacija nije nimalo razlikovala od naše. Nije imao ni osiguranje niti ikakav godišnji odmor. Radio je šutke, strpljivo, ravnomjernim ritmom. Nikada nije kasnio, nikada nije pronalazio razloga za bolovanje. Nagovorila sam nekoliko osoba da utemeljimo sindikat – bila su to vremena Solidarnośći – makar samo za njega, ali nije htio. Dirnut mojim zauzimanjem, svakodnevno me častio oštrim curryjem koji je donosio u kohšalama. Danas se čakm ne sjećam ni kako se zvao.

Bila sam konobarica, sobarica u ekskluzivnom hotelu i dadilja. U jednome malom kazalištu zaposlila sam se tijekom jedne sezone kao garderobijerka i tako izdržala dugu zimu među baršunastim kulisama, teškim kostimima, atlasnim pelerinama i perikama. Kada sam završila studij, radila sam i kao pedagoginja, savjetnica za odvikavanje, a također, posljednje – u knjižnici. Čim bih uspjela zaraditi neki novac, polazila sam na put.

Preveo: Mladen Martić

Zemlja bez sutona, Marija Andrijašević

Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas

Pravda. Pravda se pojavljuje prva, prije svega i poslije više nikad. Šesto, Šesto, čuje jednog od braće, a onda i prut kako se lomi preko leđa, jaukanje i trčanje preko suhozida. Žare, čuje sad drugi glas, Žare, di si? Najstariji brat dolazi po njega u polje,u ranu zoru, gdje golim rukama prekopava već prekopanu zemlju. Kroz prste prosijava grude, pa ako iz koje ispadne kakav krumpir, do večera će bit sit. Žare, čuje još jednom, đava ga odnija, di si, i kroz pukotinu iz koje se razdanjuje vidi svoga najstarijeg brata. U ajmo, viče uprćen zobnicama i torbacima na zadihanog Žaru i na njega prebacuje dio tereta. Iza njih se, s korpom na glavi, niz Strmenčić, spušta jedna od dviju neudanih Didovih sestara. Za nju su se uprtili, tri kilometara tegle do ukrcaja u kola koja će tetu odvest na Reru. Iz grada će se, ako bude sriće, vratit praznih ruku, ali punih žepova. Drugi ću mu put vraton zavrnit, da Šesto, jebagabogotac, jesi li mu brat ili govno s puta, šteta prut lomit na budali. Neka si ga stuka, Žare stišće torbak sa svih dvanaest prstiju. Oko srca ga obuzima osjećaj za koji na Vrju nemaju riječ. Zato ga nikad neće zaboraviti.


Ljubav. Ljubav se pojavljuje druga, varljivo, kao da neće, i za razliku od pravde postaje mit. Najstarijeg brata nema već treći dan. Kroz Mrzlin grabi prema Vrju. Nije u grobnici, zna jer je u pridvečer sam otvorio, ukradenom šterikom i šuverinima osvijetlio, a i ćaća bi se uputio iz grada da je… da je negdi skončao. Di je? Kad pomogne stricu u vinogradu i tetkama izgargašat vunu, pročešljat će i sve jame od Nugla do Butige. Ali mater,mater bi mogla znat, a mater šuti. Mater je, vidio je Žare, otišla s bratom neki dan u zoru i vratila se sama u noć s par vrića brašna i kokuruza, simenom blitve i pome, mladim čokotima, demežanom natočenom maslinovim uljem i korpom punom usoljene ribe. Žare, Žare, čuje glas dok rukama prekopava polje kapule. Žare vidi brata prvo ko utvaru, a onda ko desetogodišnjeg dječaka od krvi i mesa. Trči mu u zagrljaj. Mislija sam da si mrtav,govori mu uplakan. Ja, mrtav, mani se takvih misli! Luda me mater odvela svojima u Igrane, uzeće me tetka za sina i gojit. Čuja san sve, da ćemo mi pocrkat od gladi, a ona od batina šta je stric timari, pa da bar jednoga spasi. A ja san reka neću, jebem ja vas i vaše baciklo. Baciklo, ima si baciklo, pita Žare u čudu. Ki pop, odgovara brat. Ma budalo, Žare ga opsuje. E, ja baciklo,mrižu punu morske ribe, i puru zakuvanu na maslinovu ulju,a vi kad one dvi vriće odu, prazne činije. Nu, pokazuje Žari noge natečene od žuljeva i izranjavane od puta koji je proša. Iša san s noge na nogu od Igrana dovde. Kako san put naša, jebamegospić, ni sam ne znan. Žari se sve miješa u glavi, ne zna što su Igrane, ali zna kakve noge budu otamo. Kad odraste, upozna neku na silu ili na derneku ko šta naš bude tu za svetoga Antu, misli tu noć u krevetu dok stric prakljaču lomi od brata a baba šuti i gleda, sina će nazvat Zoran. Ili ćer ako dobije, šta ima zla u ćeri, zvat će se Zorka. U moga brata, odgovarat će s ponosom kad ga budu pitali u koga je dite dobilo ime, i onda će im ispričati ovu junačku priču.


Otac. Otac se pojavljuje prekasno, i umjesto ljubavi i obećana stana u gradu, sinovima na selo nosi jabuke sa svoga gradskog štanda. Te jabuke nisu sitne i plosnate, opore kao vrjske. Debele su, zamašite, sočne, slatke. Njihova se kora sjaji, u dodiru sa suncem odsjaj bode u oko koje je se ne može nagledati. Jedna tebi, govori otac i daje je najvišem sinu. Jedna tebi, zagrize u njuruga lica, govno, kako ga je nazvao najstariji brat. I tebi na, na, doziva Žaru i pruža mu voćku. Žare jabuku uzima u dlanove ko babe hostiju i odmah ih sklapa. Curi iz njih, prsnut će kroz prste. Jabuka, govori u prkosnu peteljku. Jabuka, potvrdi mu otac. To je to, bište sad ća, zagalami. A meni, upita najmanji. Otac, omamljen od gradskoga vina koje se pije iz zelenih i smeđih boca,pogleda u sitnoga dječaka i počne brojati djecu na prste. Jedan,dva, tri… četr…, opet, jedan, dva, tri… četr… Mali, vamo se daj, nasloni tanke usne na njegove uši, sakrije ih dlanom za svaki slučaj i priupita iznenađeno al si i ti moj? Žare s tleva skuplja peteljke i ispljuvke sa špicama i za točno dvije godine navrće vrjsku jabuku na gradsku.


Zemlja. Zemlja se pojavljuje posvuda, suha, i nema od nje ništa. Ako nešto iz nje i rodi, čuva se pod niskim drvenim krevetima. Krumpiri. Kapula. Ljutika. Raštika. Soba odijeljena na dva dijela običnim platnom zabijenim u gredu miriše na zemlju. Ušla je u podne grede, u stropne, u nosive, popunila svaku rupu,stara kuća pod teretom ne škripi. Ušla je preko ruku koje svlače i oblače, ali prije toga kopaju. Ušla je s kose, sukanja, traveša, podapetih čarapa, iz puknutoga laštika pumparica, s dičjih sandala i gumaša, iz usta. Zemlja, posvuda, a ni za šta. Zemlja,ukradena i darovana. Zemlja, na privaru odnesena, nitko je ne osjeća ko mater. Šta si učinija, plače i skriči. Šta si, Joso, svojim sinovima napravija, neće on nikad imat ni dice ni sveca, to je sime bolest umela. Šta nisi mater čuja, stoput je isprela za kominom, glava i muda su mu ko badanj bili! Đava te odnija luda i pijana, šta si dici svojoj napravija, mater plače. Zemlja, nema ništa od zemlje, brat je brata prevario, napio i tutnuo prida nj papir na potpis. Papir kojim najplodnije ograde, materinu im dotu, zemlje prema Cetini, plodne zemlje, zemlje od kojih bi i dalje bili sirotinja, ali ne bi bili gladni, vraća školovanoj i bogatoj rodbini. Za usluge, pare, i život u gradu. Omililo mu se, ako može brat s četvero dice sam pajdašit po gradu, šta ne bi i on momak i sam. Šta bi on kopa i ora za njihova gladna usta, a takorekoć tek krenuo u život. Mater u krevetu ne moli boga za zdravlje i dug život svoje djece nego proklinje sve redom. Proklinje, ne sluti da se pravda ne dijeli tako, i da će prva podzemlju.


Okrutnost. Okrutnost se pojavljuje i prije nego se rodio, i tko zna pomisli li kad tko je njezino sjeme razbacao po Vrju. Grči mu srce, mijesi i stišće, tjera iz njega svaku nježnost. Nje se, ako si naumio preživjeti, prve moraš otarasiti. Karmela je sve sinove podučila, samo Žari nikako ne ide. Ruke su mu zamotane, plače za svojim prstima. Slabić na ćaću, dolazi mu u postelju glas jednoga od braće. Slabić, prosiktat će i umuknit čim čuje mater da zatvara vrata konobe. Tugo moja, mater mu pregledava ruke, po uputama doktora, da nisu prokrvarile, pomiče ga ustranu i liježe kraj njega. Žare više ne plače, prisjeća se svoga prvog odlaska u grad. Ovaj put je Strmenčićem pratio mater, i umjesto da pogledom isprati kola za Reru – ušao je u njih, jedva da je bilo razdanilo. U Reri nije mogao umiriti srce sve do Klisa, a onda ga je skoro prikinilo. Nu mali, kaže mu neki brko iz vagona. Ispod tvrđave prsne grad zlatan ko kruna Gospe Sinjske. More, kaže mater da je svi čuju, ko moje u Igranima. A vi ste iz Igrana? Pa kud iz Igrana u Vlašku… Brko priča s materom, Žare ne osjeća ni ruke ni noge, on je u svom bunilu. Pribire se tek na vratima ogromne hale, svuda oko njega kašete pune voća, maže pune fažola, graja, nema čega nema. Grad. Stisnut je uza suknju svoje matere dok ona preklinje i moli neodlučna muškarca u bijeloj košulji i hlačama na crtu da učini to, ako ne zbog nje, onda zbog njezine dice. Pokazuje mu Žarine ruke. Muškarac uzima njezino ime i prezime s osobne iskaznice, pogledava fotografiju pa u nju,kaže sve smo se dogovorili. Karmela briše suze radosnice, srce joj bije u prsima, izbija puce iz rupica, ruke od umora to ne bi mogle. Sebi se raduje, kako je poduzetna, sve ih spasila od gladi. Pa neka je i sina prikazala ko sakatog, šta, riješilo se i to u času bolnici, nije ni skriknija. Od sljedećega mjeseca dječji doplatak dolazi na njezino ime i prezime u Vrj, a pijančina s plaćom neka radi šta ga je volja. Grad. Žare osjeća pulsiranje na ožiljcima, još ćuti škripu izraubanih makaza, cak bez cika naživo, žuljanje debeloga konca kroz kožu. Umoran je od pješačenja prema Vrju ruku savijenih u laktu. Predaje se. Uvlači zamotani dlan materi pod sisu. Ona ga grli. U Žari se okrutnost nije primila ko u trima šta leže stisnuti svaki u svome ćošku, zna Karmela, i da mu život neće bit lak.


Nada. Nada se pojavljuje između dvaju sela, na granici dviju ograda. Ondje Karmela pronalazi saveznicu kakvu dosad na Vrju nije imala. Žare je sluša u priči i čini mu se da se mater nje ne mora klonit niti joj prevodit. Nada razumije Karmeline riječi,nije joj pripametna kad usrid kopanja kaže bava me vratila u život ili čapalo me u kostima, pa ni kad joj se požali na imbene žene u selu, što su natentale jedna drugu protiv nje. Ne zna kad točno, ali čini joj se da je to bilo kad je za vrčinu rekla kondut. Svašta, mane rukom Nada. Bez škole, bez zemlje, bez dote, bez prava, bez snova, na kraju krajeva i bez šanse, takve mi se smiju, Karmela slaže lisu od granja, zatvara ogradu, tjera Žaru i najmlađeg prida se. Čuj, govori joj Nada, ja ću skora u grad, za mužem u napuštene barake na Plokitama. Koji tjedan prije nego budemo ušli u svoj stan, šaljen po te i dicu. Ako oćeš, tojest. Oću, brza je Karmela, i bog da da se ostvari, da dicu sa sela spusti u grad, da ih školuje, da na zanat, i od košćatih, krivonogih momčića koji se još nisu najili do sita napravi čestite momke, za rad i ženidbu, a ne da se za kominom uče, ko i ćaća im, na bukaricu. Još nije kasno, razmišlja noću u postelji dok čita Nadino pismo, sve se još da isporavit, ako bog da da sve krene kako triba, mogli bi i ćaću imat. Žare misli o gradu, spustio se koju godinu prije na njegove popločane ulice ono jednom i odmah je na njega navalio. U prsima ga stišće strah od potplata i takā, kako lupaju o kaldrmu, skrika i vika, smijeh, i pjev tica, pjev desetaka tica stisnutihu malom kavezu. Trlja podrezane prste, misli i on o ćaći, kako ga nema, kako ga je grad odnio, i sve čemu se nada jest da njega ne odnese.


Žare. Žare se pojavljuje treći, ali između sve ostale braće, uvijek nekako zadnji, klipsa i nikako da uhvati voz. Misli tako i on, sam na markenti, još uvijek dječak, a ruke radnika. Izranjavane do lakta, nešto od diljanja, nešto od kopanja, nešto od šiba. Više se i ne sjeća tko ga je prvi dohvatio, je li mater, je li učitelj. Izbacilo ga iz škole u gradu, na polugodištu osmoga razreda. Sram te bilo, mater broji iza njega i jer ga više ne može dohvatiti, skuplja kamenje i gađa ga njime. Kučko, sikće po njoj, kučko! Čuo je tako braću i strica da je časte, vidio i da plače noću od muke. Kučko, ponavlja i skuplja kamenje koje ga pogađa i ne vraća joj, broji ih i za svaki kamen proreži kučko. Kučka te odranila, mater poviče za njim i izgubi ga s poteza. Žare zadnji kamen spušta iz otvorena dlana niz nogu, krije ga i od sebe. Noge toća u mrzloj morskoj vodi, južina je sve zamutila pa ne vidi s Kopilice gdje se more odvaja od alepskih borova i hrastovine s druge strane Zaljeva. Zeleno do neba, sve u jednom potezu, pa i iza leđa mu, na tren sve izgleda ko da je doma, u kanjonu, pod Volovištem, kad su ono bili on i njegova tri brata. Pokušava ih se sjetiti, kako su izgledali prije grada, ma prije sinoć, dok su se bacali na oca i držali ga u muci i povraćanju od boce na antabus, kleli mater jer ga hoće spasiti, šta ga ne pripusti, pijančinu. Ne prepoznaje njihova lica, ali ruke, ruke dobro zna. Rane po njima nisu od šibe i kopanja nego od razrjeđivača i ljepila, pila i brusa, nimalo glatke ko one od učitelja. Neka sam mu reka, neka, Žare zbija žabice po površini mora, da tuć me za duge nokte i crne ruke, ruke šta su se naradile, materi pizove na Pazar teglile. Neka sam mu reka da više vride i moje i moje braće nego njegove učene i glatke. Ruke moje braće, gleda u svoje, gleda u njihove. Ruke kao hridine. Ako bog da, misli Žare i briše suze, završit ću školu u Vrju, živit u našoj kući s tetama, ležat u materinoj postelji, letat po Mrzlinu, Volovištu, i skoro, ma najskorije, bit ću opet moj brat, moj brat, i moj brat.

Suzana Matić: Izbor iz Usnene predaje

Kupila sam veliki krevet

Visok i čvrst kao kuća

Već neko vrijeme ne spavam na podu

Na ovaj se krevet moram uspeti, a ne spustiti

Podnica mu je visoko, napustila sam patos skroz

I taj osjećaj je toliko izniman da mi je sada šteta zaspati

Žao mi je kad u snu propustim svoj krevet

Pa nekako i opet ne spavam

Ali zato sam jako aktivna u njemu

Tu jedem voće, pišem poeziju, telefoniram, smijem se

Tu primam djecu kada me dođu žicati lovu

Pa ih upućujem prema novčaniku, nek si ju izvade sami

Samo da ne bih morala silaziti s njega

“Carice”, kažu, ali ja se ne dam smetati

Napokon i ja imam krevet u kojem mogu stolovati

Pronašla sam ga na Ikeinoj stranici

Odjel: “Bračni kreveti”

Sastavljali su ga dva dana

Moj otac, moj sin i moj brat

_______________________________________________________

Razlika između onog što sanjam

i stvarnosti

postoji

samo u knjigama koje držim u kupaonici.

Sve drugo je neodvojivo.

Da nisam to što jesam

bila bih isto to.

____________________________________________________________

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip

Dok sam birala crvenu rog papriku

Prvo sam čula zviždukanje

Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube

Ali ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom

Koja ti je k tome nadzorni organ

Ili bilo kojom nepoznatom ženom

Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš

Nego neko vedro zviždukanje

Samodostatno i nikom nego sebi

A opet nekako toplo

Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan

I eto, postoje topli muški glasovi

Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja

Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva

Momentalno okrenula

Za tom toplinom koja je prostrujala

U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu

A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca

Računam, dva dana stara brada

Računam, oko trideset i pet godina staro lice i smeđe oči

I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči

Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”

I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike

Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij

Na odjelu “Voće i povrće” koji sebično svojatam

A onda je stao sam birati svoje primjerke

Jednom rukom

Jedinom rukom

Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice

Klatio prazan

Ja nisam posustala u svom poslu

Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski

Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima

A onda je s njom otplesao do vage

(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)

I nakon što je tamo obavio obavezne likove

U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji

Gipko je nastavio dalje

Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme gledajući u njegova prelijepa leđa

Potpuno mirna

I nije mi na pod ispala paprika koju sam držala u ruci

Jer sam, kao, bila potresena

Ali kunem se

Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho

“Volim te”

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

____________________________________________________________

Ako su gradovi ljudi, a ja svoj

najviše volim kad je ispražnjen,

ne znači li to da i njega volim

falsficiranom ljubavlju?

Navečer ćemo se sresti.

Koristit ću javni prijevoz.

Kontrolor će ući u prikolicu mog tramvaja

preko kojeg će se s vanjske strane

protezati reklama:

tobogani akvaparka načičkani ljudima

visoko.

U polegnutom prijevoznom sredstvu

nepotrebne linije, bit ću samo ja.

Ne pitaj o vozaču,

Tramvaj će možda voziti na autopilotu,

moguće je, sve je moguće, zato

i ne pratim tehnologiju.

Kontroloru prerušenom u putnika namjernika

pružit ću falsificiranu kartu.

Ti samo ne zaboravi sve

što se nismo dogovorili, navečer ćemo se sresti.

Prazni su kolovozi u kolovozu,

u pustom gradu praznina dubi nove trase

duboko. Ne izmišljam.

Nada je svakodnevna ponuda dana

u ljetnim noćima.

____________________________________________________________

Sva tragika prozora je u tome

Što čovjek i ptica uporno misle

Da nema šanse

Da bi se ikad mogli približiti

A onda ih

Jer nisu računali s frekvencijom pjeva

Prene cvrkut stakla.

____________________________________________________________

Više ne zurim u grlo prošlosti

Gledam široko

I ako te baš zanima, vidim jedan jako lijepi svijet

Postoji grad i ulice i izlozi i drugi ljudi

Zovu me

Moj bože, toliko toga magičnog

I sve to ja baš posve jasno vidim

A sad kad sam ti sve rekla, malo ću zaklopiti oči

Otkako dobro vidim, ništa ne osjećam

____________________________________________________________

Bio je i ostao tvrd i neumoljiv, moj otac

Nije nikad govorio kako je odrastao među vukovima

I išao po snijegu sedam kilometara

Kako bih se ja osjećala zahvalnom za ono što imam

A jest išao u školu sedam kilometara po mrklom mraku

Podobučen i slušajuć vukove

Rekla mi je baka

A i da su mu se jednom noge zaledile tako da su mu gotovo morali

Odsjeć nožne prste

Moj otac nije govorio ni

“Ako nećeš učiti, lopatu u ruke”

On je recimo znao reći

“Ne sekiraj se toliko oko škole.”

I nije nikad vikao na nas

A i danas kod prepunog stola uvijek kaže

“Neka bude djeci”

Njegovo žensko dijete ima četrdeset i sedam godina

Othranjeno je na ptičjem mlijeku

“Završilo je škole”

I u rukama joj nikad nije bilo ništa doli metaforičko pero

I mač

Ali nekoliko puta godišnje

Dok se budi u krajoliku koji se temelji na bjelini

Ona čuje lopatu koju je otac izvadio iz spremišta

Kako struže po asfaltu

I sledi se

Moj otac je imao nekoliko operacija srca

I skoro su mu odrezali nogu zbog problema s krvnim žilama

Ali kad god me zamete

On se diže po mrklom mraku

Kako bi očistio duboki snijeg koji je ralica nabacala

Ispred mog auta

I skinuo s njega koru

Ne bih li ja stigla u ured na vrijeme

U svoj – sedam kilometara udaljen ured

Kad god čujem tu lopatu

Izlazim na balkon podobučena

I derem se na njega

Derem se toliko da se i vukovima u šumi ledi krv u žilama

Ali on ne pušta tu lopatu iz ruku

Nikad nije naučio biti bolji otac

Moj otac

____________________________________________________________

Da svi dišu ovako kao ja ujutro

kad stanem na balkon

gledam u daljinu

i mislim na tebe –

na svijetu više ne bi bilo ozonskih rupa,

ali što kad ljude generalno uopće nije briga

što je to čežnja.

Tanja Stupar Trifunović, iz zbirke Razmnožavanje domaćih životinja

O mračnim sobama i muškarcima u njima

 
 
Ti čekaš da te ja zovnem u mračnu sobu i skinem
jer već imam dovoljno godinama
da bih to trebala znati o mračnim sobama i muškarcima u njima
Ti znaš da sam ja od onih žena što skidaju druge i same sebe
i najzad legnu kraj tebe kao da će da umru
i da im od tih grčevitih pokreta zavisi život
jer ako ne umiru čemu onda sve to
 
Ti maštaš o trenucima kad si nježan kad si grub
kad ja nestajem u tvojim rukama
i preoblikujem se u nešto drugo
u majku u sestru u omiljenu profesoricu
u doktoricu koja ti je vadila krajnike
u radnu kolegicu sa velikim grudima
u život u smrt u sve ono što voliš i mrziš
u čemu si htio da nestaneš
da se uliješ
da budeš da ne budeš
 
I mogao bi tako lako da me ubiješ samo ako progovorim
i podsjetim te na to
da sam tvoja žena
 
 

 

Sapfine sestrice

 

 
Da sam bar Sapfina sestrica
meka i podatna ljubiteljica ženskih bedara
ružičastih međunožja i djevojaka dugih kosa svezanih u rep
ili onih podšišanih što liče na dječake
s malim ušiljenim sisama
i oštrim jezicima koji prodiru svukud
ili sama Sapfo u savremenoj varijanti nježna i puna poezije
koja ih dočekuje na majčinski velikim grudima
u svojoj polumračnoj sobi
sa aktovima na zidu i mačkama u naručju
mogla bi da predem satima toplo i nježno
i sve bi one bile moje učenice
moje volšebne djevojčice
natopljene na samim vodoskocima pjevanja
u vrtovima lezbijskih muza
ali avaj ja bestidno ljubim mladog kurosa
što je uzrokom moga stradanja
jer on ne haje ni za poeziju ni za moje muke
 
 


Djeca

 
 
Kako stare čini im se da i svijet stari s njima i umire
dok djeca misle da se tek rađa mlad i bistar kao njihove oči
pun najpredivnijih obećanja savršen i besmrtan
još daleko od obronaka težine priljubljeni uz majčinu sisu
još uvijek sveci mašu veselo rukama
ne sluteći sopstveni izgon iz raja
ni zamke tijela u koje su stigli
radosni zbog lopte koja iz sobe odskoči do neba
i grije odozgo zbog topline koja je rasuta svud
i bijelog rajskog potoka koji im teče direktno u usta
oni ne mogu naći zamjerku ovom svijetu
ni kasnije sa sigurnošću utvrditi trenutak
kada je zavrnuta nebeska slavina
kada je zadebljala koža izgubila mekoću oblaka
kada je tijelo počelo da živi sopstveni život gladi
proždirući dio po dio zemaljskog
od kojeg se stari
od kojeg se umire
od kojeg se zamute djetinje oči
i pogled više nije isti
samo je glad umirućeg svijeta ista
kako stare čini im se da i on s njima stari i umire
 
 


Smrt u uvali

 
 
Grč je ugušio plivača čije tijelo nasukano na obalu čeka sunce
Takve stvari se dešavaju kada otplivaš sam predaleko
govore dnevne novine o tome svako ljeto
Grč oko plavih usana gotovo da podsjeća na ljubav
jer tu se zadržao najduže
kao i leptir koji slijeće na rame da okusi kap vode
 
Priroda ravnodušno obavlja svoj posao
dok se mi batrgamo jakim zamasima kroz talase
silno se plašeći da će doći jednom jedan grč
gotovo nježan gotovo ljubavni spreman da obuzme cijelo tijelo
počevši sa stopalom i završivši na usnama
 
Grč koji poništava ugušio je plivača
poništio je razmak između njega i dvije obale
poništio je mogućnost da zaspi zgrčen u položaju fetusa
poništio je zamahe nad vodom
i donio ga dolje na obalu
gdje djeca radoznalo trče oko njega a žene prestravljeno dozivaju
muškarce da dođu i zatvore mu izbečene oči
i odnesu smrt negdje iz ove mirne uvale

*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek