Katarina Brajdić

Nebo i zemlja

dijete koje sam bila ja plakalo je na misi zbog obećanja života vječnog
bilo je to previše za mene
nisam mogla podnijeti pomisao na bezvremenost i bjelinu, nijedan glagol
osam godina i već mi je trebala konačnost
izveli su me iz crkve

ima jedno vjerovanje, koje kao i sva druga vjerovanja
crpim iz fikcionalnih izvora
po njemu mrtvi u tamnoj strani vječnosti
nikad ne spavaju
nego leže na odru i čekaju poštu
pošta naravno ne dolazi
pomislim: to mi se već dogodilo u ovom životu

pa taj međuprostor
kobno radovanje koje mnoge religije
s prezirom i pravom odbacuju
prvi na koje u otporu možemo računati su naravno protestanti
za muslimane se kaže da ne mogu imati stav o čistilištu jer ne vjeruju u čistilište i takvoj zakonitosti mogu samo dubinski zavidjeti

ostaje nam samo potvrda da je Sartre bio u pravu
naša stalna pogrešivost
uvjerenje da se sve kazne već događaju
i njihova ponavljajuća uzaludnost


Slobodno krvarenje

baka nije nosila gaće
slušala je svoje zakopčano tijelo
u polju bi raširila noge
ostala stojećke i pustila mlaz
u širokoj tamnoj kiklji
sramila se crvenih kaplji
mama se sramila i za nju i za sebe i za mene
ja se isto sramim naših tijela
to nam je u krvi koju su mi one dale
dale su mi i jezik
ali svašta smo si prešutjele
sve što su nam radili


Mlijeko

ona ima osamdeset i tri godine
ona ima šporet na drva, singericu i Zagorkine knjige
ona skuplja bolesti, kutije tableta i ovisna je o čipsu
ona ima jednostavne navike, svoju malu svakodnevicu
ona na ruci ima hematom od udarca svog sina
ona ima sina koji tuče svoju majku
ona ima blijedu i mlohavu kožu
kažu na staračkoj koži modrice se više vide
s njene kože modrice nikad neće otići
samo će zauvijek mijenjati boje
krv se izlila i više ne kruži žilama
širi se ispod kože
i ona će se tako rasprostrti
raširiti ruke i noge kroz prozore
glavu gurnuti kroz dimnjak
grudima probiti zidove
ulicom će teći mlijeko
plavo, pa ljubičasto, pa žuto, pa zeleno


Batine

dok još nije bio deda
dok još nije bio tata
dedu su istukli rođaci jedne djevojke
pokazali su mu boga kojeg se treba bojati
bog je rekao klanjajte mi se
budi volja tvoja
tijelo je krvarilo iznutra
izvana se skorilo
deda ga je odvukao kući
i pomazao rakijom

poslije
kćeri i sinovi opraštali su mu dugove
baka im je da ne čuje šaptala da je takav zbog batina
nije znala koliko se brzo deda predao
i zamijenio kraljevstvo nebesko
za kruh svagdašnji


Ostavinska rasprava

pašnjak među cestama
oranica dolina
neplodno cesta
neplodno put
pašnjak
jaz potkućnica
šuma gaj
mlinište
jaz
livada mlinište
livada potkućnica
livada kod jezera u Batnogi
iza oca ostale su uredno upisane katastarske čestice
iznenađeno smo slušali javnog bilježnika
što znače riječi mlinište, jaz
ponekad mislim o toj livadi kod jezera u Batnogi
na karti više nema jezera
ne znam bih li sada mogla pronaći Batnogu
i kako nas je otac tamo zamišljao
dražesne i svibanjske


Braća i sestre

činilo mi se
da biste poznavali mene
ne morate poznavati moju braću i sestre
to je zato što ja
svoju braću i sestre ne poznajem dovoljno
ni njihove vedre sinove i kćeri
ne znam želim li znati ono što oni znaju o meni
ali želim da znaju da znam da nisam u pravu


Soba

njezin život je pjesma Havaja
svemu se divi
skuplja predmete bez svrhe, jako voli ukrasne predmete bez svrhe
svijetleće lampice, šarene ogrlice, papirnate blokiće,
nešto što se vješa na zid, ne znam kako se zove, nisam prije vidio
jastučnice su u različitim bojama, kredenac je crveni
nijedna šalica za kavu nema par, imamo jako puno malenih zdjelica

ona stalno ima potrebu pričati
ili priča ili spava
zanimaju je stvari koje se nikad nisu dogodile
predugo može biti na jednom mjestu
plače na plaži

stalno me pita volim li je
ponavlja mi da smo različiti
ja to isto vidim

nekad nestane
ne znam uvijek s njom razgovarati o stvarima o kojima mislim
da bi ona to željela
ona je mijenjala stanove, gradove i zemlje
ja cijeli život živim u istoj kući
ja nisam išao na fakultet
ona je profesorica
bojao sam se da neću biti dovoljan
ali ja znam napraviti vrata, zid, stepenice, krov
sagradio sam joj jednu sobu samo za predmete
tamo sve čuvamo



Pjesnik

cijelu desnu stranu rječnika
položio je u bijelo
svaka je sloboda postala polaganost
svaka je praznina postala izgovorljiva
izvedeni oblici
odjednom spremnost oblaka
odjednom mogućnost naslova
tamna lakoća i skorije vrijeme
blizina za svakoga

Ana Brnardić: Izlet u djetinjstvo

Iza plota je kuća, iza kuće dvorište na koje se divlje nastavlja vrt u ljetno popodne. Svinjac i kokošinjac obrasli u drač. Strinka Zora hoda po dvorištu uz pomoć četveronožne hodalice. Iznad tla prašina i pelud stvaraju svjetlucavu zavjesu u kojoj se bibaju lijena tijela i voćke. Zlato se prolilo po starim i potrganim betonskim pločama. Strinka se najednom spotakne i padne, glavom udari o cigleni zid kokošinjca. Na kosi i vesti visi joj trava. Djeca, njezini praunuci i moja kći i dalje se veselo igraju kraj nje i cikću. Jedino se maleni praunuk Toma malo zabrine i pokušava, smeten oko prabake, postati odrastao čovjek.

Tatin bratić Tihomir sada je djed – djed s licem adolescenta iz vremena kad sam ovdje živjela, i kad mi je dodijelio počasni status seoske kaubojke – djed s ljepuškastim licem koje u sebi nosi mladost zelene jabuke. Zubi koje otkriva u smijehu, krupni su konjski zubi, kakve imaju i njegova braća. Zubi-žuti klinovi, požutjeli u starosti, ali jednako krepki, živahni, snažni.

I ja sam ostarjela, a to osjećam tako što je moje tijelo u tom dvorištu nekako suše, krhkije, znam to po sjeni koju bacam na zid odavno praznog kokošinjca. Tijelo ne tako puno vode kao prije.

Po dvorištu se smucaju muževi mojih rođakinja čija sam imena zaboravila, i za njih sam i ja strankinja, pomalo uljez i, za svaki slučaj, gospođa. Muževi su ušli u dvorište moje strinke po svoje sinove, i ušavši u to dvorište koje starica na četiri pomoćne i dvije jedva pokretne noge više ne može braniti, upali su u moje djetinjstvo i pogazili njegovu travu i izignorirali hordu kokošaka čiji duhovi kvoču i prozirnim kljunovima love kamenčiće po stazi. Moje im se suho lice, tek nekoć okruglo kao mjesec, ne čini uvjerljivim i cijelo vrijeme imam dojam da se daleko iza naših pristojnih rečenica odvija gromki rat za pedalj ovog prostora ili za ime koje ćemo mu nadjenuti.

Stric Tihomir sjedi na plastičnom stolcu, za stolom na neurednoj natkriljenoj terasi iza garaže, a kraj njega je tatin brat, stric Josip, i Tihomirova kći. Nude nas gemištom, koji se ovdje pijucka od jutra, jer tako se izgura dan u ovom seoskom raju. Svi su u selu muškarci ili rastavljeni ili se nikad nisu ženili, kaže strina Suzana dok grabljom skuplja jabuke popadale pod krošnjama u voćnjaku. Volim jabuke, zapamtila je, pa je dovezla tačke da ih skupimo i da mi ih spremi za Zagreb. Strina Suzana se stvorila u dvorištu nakon popodnevnog sna, u njenom je dahu također alkoholna izmaglica, ali vidim kako se s time dobro nosi, vjerojatno je zaspala poslije ručka omamljena graševinom, ali sad se osjeća friško kao djevojčica. A ja, napokon, osjećam kako netko poštuje moje djetinjstvo i kako ga miluje svojim razumijevanjem, svojim čistim pamćenjem kojim tu, pod voćkama, širokim grabljama skuplja njegove otkotrljale plodove, i ukrcava ih na tačke koje ću, dano mi je povjerenje, sama smjeti odvesti u središte dvorišta, tamo gdje je nekoć stajao ogromni orah (i o kojem je, kao i o mojoj violini, pisao slavni Thomas Mann).

Strina Suzana je Slovenka, njezini roditelji živjeli su u Sisku u staroj vojnoj zgradi blizu moje, i ja sam ih znala posjećivati, kad bi u hladne odaje tog stana u kojem se drhtavim glasom govorio strani jezik dolazila i njihova unuka, moja sestrična Ela. Jednom sam se tamo od smijeha upišala u gaće i Elina baka, također Ela, polagana, mirna i plahovita žena sa sivim kovrčicama i lijepim razmaknutim mačjim očima, koje je naslijedila i Suzana, iako su njene poprimile lisičji karakter, a oči njezine pak kćeri Ele više srneći (razmaknute oči su tako divlje da su uvijek lijepe, kojoj god životnji pripadale, od koje god životinje ih posudili), baka Ela mi je dakle, meni sedmogodišnjakinji, velikodušno ponudila svoje, čiste gaće, bijele i prostrane kao lađa. Tada sam se upišala do kraja i njezina se kći Suzana jako naljutila. Na svoju mamu je uvijek vikala, kao i na svog muža. Uvijek se brecala na sve oko sebe i ja sam je se nekad bojala, sve dok mi nije počela ukazivati pažnju i nježnost kad sam se razboljela i kad je sva odjeća popadala s mene, kao te davne Eline gaće.

Prije bolesti žudjela sam večer provesti na gornjem katu bakine kuće, u stanu strine Suzane i strica Josipa i njihove djece, gdje je mirisalo na svježe ispečene perece i bijelu kavu. Pereci su bili posuti sezamom. Suzana nas nije pozivala, ostajali bismo u prizemlju kuće kod bake na skromnom kruhu s katranskim premazom pekmeza od šljiva. Ali s bolesti i nakon nje, Suzani sam omilila i uzela me pod svoje, kako mi se činilo. Sviđalo mi se da me prihvatila oštra lija, divlja i opasna životinja, a u stvari lijepa crnokosa žena golemih grudi i sva u domaćim radinostima, za razliku od moje knjiške mame. Slavica je znala šivati i plesti, kuhati i peći, znala je lijepo urediti kuću i vrt, imala je savjet za svaku sitnicu, popravljala je ofrlje skrojene haljine i od njih činila lijepe uredne komade. Njezina djeca su od te ljepote snalažljivog života i spretnosti ruku već automatski postajala lijepa, iako je mnogo i do razmaknutih očiju bake Ele i punih, poput soma ispupčenih usnama njezina muža, dede Luke.

Hodala sam po vrtu po kojem su bile izlomljene grančice obrasle suhom mahovinom. Stric Tihomir upravo je radio na uklanjanju natrulog oraha iza svinjca u strinkinom dvorištu. Sjedimo za stolom, uz gemišt, sokove, bezalkoholno pivo, i usred razgovora on ustaje, s cigarom u kutu usana i krene prema motornoj pili. Ukolo razbacani dijelovi oraha doimaju se kao krasna scena za neki vilinski komad, za kakvog pokupskog Šekspira, trava po kojoj kročiš u svilenim šlapicama i sad će te neka žica za koju si privezan vinuti visoko iznad stabala, voćaka i krovova, u nebo i: kraj predstave. Tihomir je korak do pile, zatim je grabi (meni je u glavi motorkom otpiljen prst njegova oca, pokojnog Jurice, kojeg sam isto čvrsto svezala za travke i grmlje ovog dvorišta i koji hoda ovuda u prastarim kornjačama koje su nekad bile prave cipele), iz njegovih usana može se naslutiti kiselkast dah vina, i razorna buka pile razlegne se između naših ušiju; djeca pokrivaju uši i ukočeno gledaju u prizor. A Šekspir u Pokuplju tad naredi da se stric Tihomir popne na orah i jednom rukom pilucka patrljke s debla, tu i tamo, uz one debele stršeće, koji će na red doći sljedećih dana. Ove sitne, tri-četiri grančice, koje izgledaju kao par neposlušnih dlaka na već završenoj frizuri, on tako odsiječe, samo da bi se minutu poslije odlučio sići, dok publika netremice gleda, i spustiti još uvijek upaljenu pilu na travu, koja i dalje radi i radi i radi uprazno, dok stric polaganim džonvejnovskim korakom prilazi svom stolcu da bi mu se vratio. Pila breči i mi je netremice gledamo. Vraća se stric i gasi je. Sve to tako usporeno i blago, da mi se s tim u usporedbi kokošji duhovi ne čine ništa manje opipljivima i stvarnima.

Nema života, stenje strinka Zora nakon pada. Vješam joj mokri veš na sušilicu. Ona stenje i mrmori, kuća je puna krunica, kipića Marija i raspela, kuća je možda samo hram i ništa više, što znači da se polako priprema na neživot. Što će biti s tom kućom iza života, s tom olupinom automobila koja stoji ispred, kao spomen-mjesto djetinjstva, jer svi u ovom dvorištu oduvijek su se bavili automobilima, motorima, čamcima, uvijek su bili masni od ulja i crni kao rudari silazili su u grabu za popravak auta, koja je zjapila u garaži kao najcrnja tajna. Dok strinki pomažem da se smjesti na kauč, gledam u njenu starost, koja je strašna, gore je nego što nam pričaju. Pitam se kako se tijelo tako usuče i zagnoji, poplavi, usmrti se i prije smrti? Napuste ga redom svi. Vrt je zarastao, jabuka zakržljala. Svinjac i kokošinjac obrasli u drač. Potomstvo je laž i privid, plastično cvijeće koje uvećava osjećaj usamljenosti.

Dok počivamo u miru, strinka na kauču, ja na stolcu, tišina se spušta se kao brončani listić na naša ramena. Strinka, u svom modrom i brončanom tijelu, spomenik tišine. Nasmiješi mi se prekriženim rukama na prsima, bude mi nekako lakše. Nema života, ali bude lakše.

Upoznavanje

Moja majka neprestano je
propuštala život
i kad sam se prepala poezije
kao što se ona prepala mene,
shvatila sam da smo odgodile upoznavanje:
odrasla sam ne poznajući svoju majku,
a ona je ostarjela ne znajući o meni
ništa osim kako me nahraniti

Moja majka mogla je biti bilo čija majka,
nosila sam je što dalje od sebe,
pokazivala kao dio neobičnog identiteta:
Moja majka vjeruje u motike, zemlju
i jednog sasvim običnog boga
koji će uskoro, sigurna je, zapaliti svijet
Moja majka često ne može usnuti do jutra
i tad piše pjesme iako gotovo da jedva čita
Snalažljiva, podigla nas je iz kruha i prežgane juhe:
glad je tih godina bila velika, ali moja je majka bila lukavija
Moja majka ne pere zube
uvjerena da je sad već zaista kasno za sve to
kao što je to bilo cijeloga života
S njenih četrdeset godina
prvi puta dopustila je da joj obrijem pazuha
Nikad se nije našminkala, moja majka,
i ne zna razgovarati sa školovanim ljudima,
ali može uzgojiti dovoljno povrća
da se nitko ne treba bojati gladi
Da, slična sam joj
kao što voljene kćeri
jesu slične izostanku nježnosti
Da, slična sam joj
kao što bilo koja tuga
nalikuje onoj drugoj

Prema nepouzdanim sjećanjima
moja majka nikad nije obukla suknju
i dok su mi ruke bile još sasvim malene
dugom kosom škakljala je njihovu upornost
Kasnije je uvijek izgledala poput dječaka,
kao što izgledam i ja,
ukopana čvrsto u rahlost tla,
ali puno nesigurnija od nje
u beskonačnom tijelu žene

Voda u krv, krv u vodu

Mačići su umrli. Samo tako, kaže mi mama. Ujutro ih je pronašla mrtve. Oboje.Vrag bi ga znao što je. Već su bili veliki. Već su gotovo preživjeli sve što je trebalo preživjeti. Jesam li ja preživjela?

Kad otac kolje zečeve, njegova ruka uhvati zeca za šiju, a potom ga nosi do panja. Ali nisam sigurna. Sve čega se sjećam od toga golo je tijelo koje visi na starom orahu. Šape su mi čvrsto zavezane za najnižu granu, a oni visi glavom prema dolje. Je li otac prvo zečevima prerezao vrat ili ih je poput pilića na panju prvo obezglavio? Je li im davao milost brze smrti? Je im rekao ikada da mu je žao? Koliko je smrti moguće nositi dok sam ne postaneš ta smrt? Možemo li se ikada oprati od smrti kad nad jednom dodirne?

Rekla bih da smrt dodiruje ovako: Prvo pomisliš da je cijeli svijet ohlađen na apsolutnu nulu, a potom shvatiš da se gušiš u prostoru bez zraka. Svemirski vaakum nije toliko zastršujuć kao smrt, u svemiru je ništavilo smisleno jer fotoni svjetlosi i dalje prehodavaju tolike tisuće, milijune svjetlosnih godina, milijarde kilometara i bore se da svaki upadne u jedan sasvim običan živac, organ vida. Toliko truda usred toliko ohlađenog mraka. Ipak, kad smrt dodirne, ništa se u nama ne može nanovo izmisliti, ne može se ponišiti. Možda je to i greška, pad sustava-kad pokušamo smrt gurnuti od nas nakon tog dodira. Kada bismo je prigrlili, taj suštinski ravnodušni mrak, što bi nam rekla o nama?

Korijen

Kad mrak prilazi, odbijam ga imenovati. Ruka me uhvati i drži dovoljno jako da nikad ne pronađem to sjećanje, a duboko osjećam koliko se rana iznutra širi. Plašljivo pomišljam na moguća čudovišta. Tko su? Jesam li jedno biće svoga djetinjstva poznavala? Tko je bio onaj tko je prvi pustio mrak? Tko je prvi tko je oderao moju kožu?

Kad bi ih zavezao na grane oraha, otac ih je skidao iz njihova krzna. Većinu života osjećala sam se jednako golo.

Moj život sve više nalikuje mom životu. Spremam polako komad po komad odjeće na za to predviđeno mjesto. Nazivam to svojim ormarom. Iznutra mi govori neka suha tama, zrak ustajao od dosade trajanja i piljevina koja se teško može nazvati drvetom. Namještaj tako izdiše već razgrađen, on je drvo koje je smjljeveno i fomirano u ormar, ali duša drveta tako beskonačno puta umnožena i dalje je prisutna, ponešto kivna radi postupanja, ali i dalje šapuće gotovo glasnije od buke prometne ulice na koju gleda prozor sobe. Duša drveta prestala je smišljati priče o tome kako je ovaj život samo putovanje do neke konačne točke iza koje slijedi novo putovanje, svjesna je da piljevina u koju su je pretvorili više ne može postati niša drugo nego ovo što jest. Ona je imala jednu svrhu, ukalupili su je da čuva odjeću i time joj oduezli sve stoljetne glasove.

Drveće koje pozajem glasnije je od mog ormara. Ali ta glasnoća dolazi iz punine, iz mogućnosti da život nije sveden na stanje jedne poprilično dosadne svrhe. Drveće hvata dva kozmosa, jedan korijenom, a drugi granama  i suštinski ništa mi se ne čini pametnije ni mudrije od tog stabla koje je naučilo šutjeti, a govoriti vlastitim oblikom i pustiti korijen dovoljno duboko da opstane kroz vrijeme.

Lidija Deduš

1.

ja se zovem lidija deduš.

ponekad sam zbunjena kad razmišljam o pisanju i ne znam što točno želim. ne naginjem metaforama. želim živi tekst. pisati o onome što znam. ponekad volim sažetost, a ponekad se,

bogami, odvalim. zato kažem: ja sam lidija deduš, a svoj bih tekst stilski odredila kao tijelo u stalnom kretanju između klasičnog i suvremenog narativa. nešto kao šizofrenija squash loptcie između reketa i zida.

2.

ja se zovem lidija deduš i kažu mi znalci da volim opća mjesta. pitam: kako izbjeći opća mjesta? kažu: stilom. ubaci metaforu, alegoriju, sinegdohu. izbaci ono što svi znaju. ali, meni se jebe za metaforu, alegoriju, sinegdohu! opća mjesta su moj stil! nikad od tebe pjesnikinja, kažu znalci. nikad, kažem ja znalcima, znalački.

3.

ja se zovem lidija deduš. jednom godišnje takmičim se sa samom sobom. ispravno bi bilo reći „natječem se“, ali „takmičenje“ je puno ljepša riječ. izgovorite je naglas. osjetite spajanje jezika s nepcem kod izgovora slova k, nakon čega jezik padne, a usne se spoje u m. gdje sam ono stala. jednom godišnje takmičim se sa samom sobom u izdržljivosti jedenja iste hrane u većem broju dana uzastopno. dosad su u konkurenciji bili: pesto genovese, smoki, kuhana zobena kaša s dodacima, drobljena banana s kikiriki maslacem. to su najbolji dani jer ne moram razmišljati što kuhati za ručak. najbolji rezultat drži pesto: sa četrdeset i šest dana u prednosti je pred kašom (35), bananom (32) i smokijem (2). probala sam i s gumenim bombonima, ali ne znam, jesu li oni hrana?

4.

ja se zovem lidija deduš i ne preporučujem navedeno takmičenje. takav režim deblja i sad sam na dijeti. jeste li znali da u pedeset grama barillinih integralnih špageta ide pedeset i sedam špageta? moja dijeta se zove tisuću i dvjesto kalorija. toliko smijem unijeti dnevno ako želim smršaviti jedan kilogram tjedno. u tisuću dvjesto kalorija stane: 150 gr povrtne mješavine za wok ili 200 gr zelene salate, 100 gr cherry rajčice, 30 gr bijelog sira, 50 gr mozzarelle, 50 gr borovnica, 10 badema, 20 gr neslanog kikirikija, pedeset i sedam spomenutih špageta, pola konzerve tune (ocijediti ulje), dva potiska koncentrata rajčice iz tube, jedna banana i jedna vrhom puna jušna žlica maslaca od kikirikija, začinjeno s cimetom. ako ne prelazi granicu, u tunu se može dodati i žlica svježeg punomasnog sira.

5.

ja se zovem lidija deduš i imam troje djece. zovu se nikola, đorđe i pepica. poredala sam ih tim redom zato što je nikola došao drugi, đorđe treći, a pepica, koja je bila prva, je trenutno u bijegu. nadam se da će se vratiti.

6.

ja se zovem lidija deduš, a ovdje je, očito, riječ o mačkama. ali uvijek kažem djeca, jer oni su meni ono što su nekim ljudima njihova djeca. ljudi se ljute jer ih smeta i gadi im se da su mačke nekome djeca, a ja se onda baš zainatim jer meni se ne gadi to oni djecu zovu djecom. mislim da smo kvit.

7.

ja se zovem lidija deduš i jako sam plakala kad je pepica pobjegla. tražila sam je danima, lijepila plakate, dozivala, stražarila, bdjela, obilazila kvartovske haustore i dvorišta, i ništa. kad sam se malo ohrabrila, pošla sam obilaziti okolne ceste ne bih li našla ono što ne smijem reći naglas. ali, pepica kao da je propala u zemlju. još uvijek je ponekad dozivam. pepice moja, gdje si mi. nadam se da će me čuti i doći.

8.

ja se zovem lidija deduš i ponekad plačem. plačem od tuge, od sreće, od ganuća, plačem iz čista mira. mislim da u glavi imam višak vode i on otiče kroz oči. zato plačem uvijek i plačem stalno, i svugdje. kao i u jogi, kad vam se tijelo pod vlastitom težinom počne tresti, plakanje je znak da smo živi i jaki, ne slabi.

9.

ja se zovem lidija deduš, a život je sve brži. uviđam bezobzirnost takvog življenja. brzo se probudi. brzo ustani. brzo jedi. brzo pričaj. brzo seri. brzo se pojebi. brzo doživi orgazam. dugi seks znači: nije ti dovoljno stalo, nećkaš se. ne možeš postići želju za partnerom. ako je brzo, želja je velika. ako je sporo, želja je slaba do nepostojeća. zato moraš brzo, pod uvjetom da paziš, da ne srljaš, da drugome ne učiniš kakvu štetu.

10.

ja se zovem lidija deduš i jednom sam bila zaključana u wc-u nekog kafića s momkom. dok smo se ljubili, dvije djevojčice su stale u red pred vrata. jedna je drugoj u polusuzama govorila: poslala sam mu poruku, nije odgovorio pa sam poslala još jednu. kad smo izašli, djevojčice nisu mogle suspregnuti šok. mi nismo mogli suspregnuti smijeh. momak je rekao: pa samo smo pričali. ja nisam rekla ništa. oprala sam ruke i izašla.

11.

ja se zovem lidija deduš. u wc-u shopping centra radila sam test na trudnoću. postupak je sljedeći: prvo izvadiš štapić, onda se na njega popišaš. moraš paziti da ga ne prepišaš i ne pređeš crtu koja razdvaja zonu pišanja od zone nepišanja. štapić staviš na vodoravnu podlogu i čekaš pet minuta. ako test pokaže samo donju crtu, treba ponoviti.

12.

ja se zovem lidija deduš. jednom sam gurnula lazanje u pećnicu i zaspala.

13.

ja se zovem lidija deduš. stalno me ispravljaju: ne kaže se „ja se zovem“ nego „moje je ime“. jebite se, ja ću da pričam kako ja hoću.

14.

ja se zovem lidija deduš. nije debuš, niti dedliš, ni bebuš, di beduš, ni bedliš. deduš. d kao dubrovnik, duda, dud, dvogled, durbin, daska, doboš, daruvar, drvo, dikpik, dvostruki mač koji je moj jezik.

15.

ja se zovem lidija deduš. svako jutro radim jogu. otkako sam se udebljala, ne mogu u stojećem pretklonu dotaknuti koljena nosom. tome su malo razlog i godine. pretklon je odlična poza za razmišljanje. dok glava visi prema dolje, prokrvljenost je dobra i do mozga dolazi veća količina kisika koji se u molekulama prenosi po hemglobinu vezanom na željezo u eritrocitima. kisik je hrana. dubokim disanjem u asanama svaka se stanica tijela ispunjava kisikom. zato se tijelo nakon jogijskog vježbanja osjeća kao balon: lagano, poskočno, lebdeće. u pretklonu glava isprva bude jako teška, ali željezo uskoro opskrbi mozak i glava bude sve lakša i lakša. kao gore spomenuti balon. u pretklonu i srce manje radi jer ne mora pumpati uzbrdo. s takvom glavom i takvim srcem treba računati na dobar dan ispred sebe.

16.

ja se zovem lidija deduš. naučila sam ovoliko: svaka teža ima protutežu. ako se vježba izvodi s kičmom savijenom prema gore, potrebno je odmah vježbati s kičmom savijenom prema dolje. joga ne trpi neravnotežu. ukoliko niste spremni na to da će vam već nakon pola sata vježbanja poteći svi životni sokovi, nemate što tražiti od joge. tako je, kako je.

17.

ja se zovem lidija deduš i kupila sam pumpu za bicikl. osjećam da mi kosti urastaju u mesto. trudim se hodati uspravno. kosti moraju biti u simbiozi s mišićima, ali tako da ih ne prevazilaze. S. mi kaže: ako vježbaš svaki dan, tijelo se zakiseli. a ja vježbam. tijelo se kiseli, baba se veseli.

18.

ja se zovem lidija deduš i čudno se osjećam kad izgovaram svoje ime. muči me naglasak u prezimenu. premještam ga s „e“ na „u“ i natrag. ako je „e“ kratko, „u“ mora biti dugačko, i obratno. mislim da se i tu radi o jogijskom principu pronalaženja onoga što nam odgovara. pokušala sam uniformiranost, ali nije to za mene.

19.

ja se zovem lidija deduš. pišem uglavnom poeziju. ne vidim smisao u osmišljavanju heteronima. o čemu pišem, to sam sve ja. ja sam i svaki lirski subjekt svoje poezije, a to priželjkujem i u prozi. otvorimo se. pustimo život u književnost. važno je samo ono što je ovdje i sada. pustimo sjećanja da se talože u kaci za kupus. jednom će netko doći i pitati: kako je živio ovaj čovjek? a mi o tome ništa nećemo znati.

20.

ja se zovem lidija deduš. ponekad maštam da sam muškarac, da imam kurac, i da bodem.

21.

ja se zovem lidija deduš. od vunenih čarapa dobijem svrab. zato ne nosim čarape. baba me učila da ne sjedim na hladnom betonu i da budem toplo obučena. ali, babe više nema, a svijet može bez nas.

22.

ja se zovem lidija deduš. htjela sam se zvati snježana. upoznala sam mirele, sanje, sonje, aleksandre, elme, alme, nijednu lidiju. i puno snježana. kakvo je to ime lidija, ako se nitko ne zove kao ja? odgovor je otpuhao vjetar.

23.

ja se zovem lidija deduš. to je moj identitet. to nije moj identitet. ja se ne zovem lidija deduš. stop.

24.

ja se zovem lidija deduš. ja nisam lidija deduš. lidija deduš je napisala tri zbirke poezije, jednu dramu i trećinu romana. ja sam skuhala paradajz juhu, otvorila pivo i zapalila cigaretu.

25.

ja se zovem lidija deduš. nastavno na prethodni zapis o lidiji deduš i meni: lidija deduš piše zato što priča sama sa sobom. ja pišam, serem, jedem, pijem, spavam i jebem se.

26.

ja se zovem lidija deduš. dosta mi je glumljenja empatije i suosjećanja. nisam ja ničije emocionalno smetlište. zaobiđite me.

27.

ja se zovem lidija deduš. ubraja li se u seks i kad je muškarac prisutan, ali mu se nije digao?

28.

ja se zovem lidija deduš i mogu vizualizirati sranje kroz gusto granje.

29.

ja se zovem lidija deduš. razmišljate li ikad o tome kako i glumice u lijepim haljinama rade veliku nuždu?

30.

ja se zovem lidija deduš. dolazim iz varaždina. imam četrdeset i četiri godine i pozdravljam sve koji me znaju i poznaju.

31.

ja se zovem lidija deduš. priča s godinama ide ovako: tijelo se nakon četrdesete naglo počinje mijenjati. zato jednom godišnje dajem pregledati picu i cice. dobar dan, kako ste, pušite li, jeste li rađali, imate li u obitelji slučajeva karcinoma, kako vaša štitna žlijezda, tumorski markeri? pijte puno vode, dođite nagodinu, hvala na pažnji. sljedeći!

32.

ja se zovem lidija deduš, a pička je jedan od naziva za ženski spolni organ. zato govorim: pička. pička nije sredstvo kojim ljute feministice mašu na demonstracijama. pička je organ kroz koji na svijet dolaze djeca. da bi nešto iz nje izašlo, mora u nju nešto ući. pička je organ kao oko, pluća, srce ili jetra. čudno mi je kad žene za pičku kažu „vagina“, ali to je sasvim u redu. nije u redu kad kažu „tamo dolje“, „ona“ ili „mala“. kažete li ikad za svoj bubreg: „tamo iza?“

33.

ja se zovem lidija deduš. jednom sam na licu imala puno bubuljica. mama mi je rekla: „čudno da ti još nijedna nije izrasla na njoj.“ o tome govorim kad govorim o pički.

34.

ja se zovem lidija deduš. da bi se napravilo deset pozdrava suncu, potrebno je pola sata. nakon toga više nije važno je li zima ili proljeće. najteže je noge bacati naprijed-natrag. kad to svladate, ne treba vam sveučilišna diploma ni potvrde o nekažnjavanju. u maticu rođenih tad bi trebalo upisati: lidija deduš, rođena u banjaluci tisuću devetsto sedamdeset i sedme, svladala prijelaz iz tronožnog psa prema dolje u položaj niskog iskoraka. ova vježba jača leđnu muskulaturu, muskulaturu abdomena, biceps, triceps, gluteus maximus, kvadriceps, izdužuje kralježnicu, a dobra je i kao priprema za poboljšanje seksualnog života. možemo nastaviti dalje.

35.

ja se zovem lidija deduš. radila sam kao šankerica, tvornička radnica, bankarica. kad me muškarac pljesnuo po guzici, dala sam otkaz. kad me muškarac pritisnuo uza zid, dala sam otkaz. još uvijek radim kao bankarica. pa da vidim čija majka crnu vunu prede.

36.

ja se zovem lidija deduš. sanjam uvijek isti san. nalazim se na visokom zidu s kojeg moram skočiti, ali tlo je predaleko. u snu tražim rješenja kako da doskočim na niži nivo i da postepeno siđem sa zida, iako ne znam ni kako sam se na njega popela. na kraju se sve riješi. u trenucima osvještavanja prepreke ispred mene i sigurnog doticaja s tlom prolazim pakao. ne postoje zaobilazni putevi, to je jedini način da nekuda stignem, iako ne znam ni kuda idem.

37.

ja se zovem lidija deduš. drugi san koji stalno sanjam je onaj u kojem sam u liftu. biram sedmi kat, a lift me vozi na osmi, deveti, deseti… iako znam da zgrada ima samo osam katova. nikad ne saznam šta bude na kraju. iz takvog sna se budim.

38.

ja se zovem lidija deduš. jednom sam sanjala da na dvoru luja četrnaestog plešem sarabande. bio je to poslijepodnevni san. za ručak sam jela prokulice. otad svakome savjetujem: ako želite vesele snove, jedite prokulice. način pripreme je jednostavan: prokulice operite u vodi i svaku prerežite napola. bacite ih na malo vrućeg ulja i popržite da ne omekšaju, ali ni da ostanu pretvrde.

39.

ja se zovem lidija deduš. ponekad sanjam da se budim u grobu. otkad imam takve snove, ne spavam u potpunom mraku. ali, već dugo nisam sanjala ništa slično. možda sam izliječena?

40.

ja se zovem lidija deduš. prava istina je da sam s petnaest godina proživjela traumu. odnedavno odlazim psihijatru. dijagnoza: anksiozno-depresivni poremećaj. u moderno vrijeme to se još zove i posttraumatski stresni sindrom. manifestira se kao gubitak volje za fizičkom aktivnošću, suicidalne misli, nagle promjene u tjelesnoj težini, učestali napadi panike, turobne misli, osjećaj bezizlaznosti. ne može se izliječiti sportom i veselim izletima u prirodu, planinarenjem, pozitivnim pogledima na svijet. zato, ako poznajete nekoga tko boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja, nemojte mu savjetovati takva sranja.

41.

ja se zovem lidija deduš. anksiozno-depresivni poremećaj spada u F dijagnoze. ako primijetim da se netko na nečiji račun ruga tako da ga pred drugima predstavlja kao „onoga/onu s F dijagnozom“, duboko u sebi se ponadam u istinitost izreke „tko se ruga, poseru ga“.

42.

ja se zovem lidija deduš i prvi put u životu sam otišla psihijatru. doktorica mi je rekla: neliječena trauma se eksponencijalno množi. ne zbraja, ne množi, nego eksponencijalno množi. ako ste jednom proživjeli traumu, ako niste liječili tu traumu, svaka sljedeća je na kvadrat. koliko trauma, toliko eksponencija. iks na entu.

43.

ja se zovem lidija deduš. sada sam na terapiji antidepresivima. mama me pitala: „a šta su rekli, od čega ti je to?“

44.

ja se zovem lidija deduš, mnogi misle da moje raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se.

45.

ja se zovem lidija deduš. riskiram da me zbog ovog priznanja svijet u kojem živim proglasi ludom. ali, znate šta? jebe mi se. ja pjevam i smijem se.

46.

ja se zovem lidija deduš. kad kažem da riskiram da me svijet zbog ovog priznanja proglasi ludom, mislim na strah mojih baba „šta će reći svijet“.

47.

ja se zovem lidija deduš. moj lijek se zove sertralin. dolazi kao zoloft, sonalia, asentra. ćao sertralinu, drago mi je što smo se upoznali.

48.

ja se zovem lidija deduš. terapija sertralinom traje godinu dana. onda se prestaje s uzimanjem. ako se napadi panike ne vrate, a raspoloženje ostane u plus-minus ograničenom oscilatornom rasponu, nastavlja se sa suportivnom psihoterapijom bez farmakologije. ako se vrate napadi panike, a raspoloženje se počne klatiti kao trapezisti u cirkusu, farmakologija se vraća na tri godine.

49.

ja se zovem lidija deduš. napadi panike su ventil za nakupljenu anksioznost. najteže je s prvih nekoliko koji čovjeka prikuju za krevet, kuću i maksimalno okućnicu. kasnije je lakše. ne treba se bojati napada panike. ali reci ti to, lidija, nekome tko nikad nije iskusio ništa slično.

50.

ja se zovem lidija deduš. ponekad, kad se uspijem sasvim umiriti, osjećam kako se moja okolina miče. kao atavizam zaostao nakon zemljotresa, ono nešto što ostane u čovjeku koji je pretrpio veliki strah što ga ljulja u korijenu. kada prođe, shvatim da je to što trese moje srce.

51.

ja se zovem lidija deduš. ne sjećam se vremena prije sisa. čije je to bilo tijelo? kad su mi pazusi počeli smrdjeti na znoj? jednom sam poželjela vidjeti sebe i s donje strane, ali su mi ruke bile prekratke.

52.

ja se zovem lidija deduš. osjećam da se utapam u banalnosti. želim biti netko. nečija pišljiva boba. nečija kurva, majka, žena, kuharica, ljubavnica, tucačica oraha, nečiji centaršut i ofsajd. želim preorati nečije vidno polje i posijati u njega pogled na sebe.

53.

ja se zovem lidija deduš. ponekad legnem u travu pokraj rijeke. mislim da ću, ako čvrsto zatvorim oči, moći čuti o čemu razgovaraju ribe.

54.

ja se zovem lidija deduš. pokušavam si objasniti sebe: „mogućnost imanja prvog lica jednine, ja, u mom slučaju jednaka je mogućnosti da se objasni kronologija zvjezdanih staza. kad i odakle je došao enterprise i gdje će završiti, ako postoji samo kao nečija izmišljotina.“

55.

ja se zovem lidija deduš. volim pronalaziti stvari u knjigama iz knjižnice. one čine da se osjećam bolje ako sam nešto ružno sanjala, ako me ostavio dečko, ako mi je uginuo ljubimac i općenito, ako mi je dan bio osobito usran. zato radim na projektu koji još nema ime. ja ga zovem „ostavljanje ceduljica“: na cesti, u autobusima, vlakovima ili na bilo kojem mjestu gdje ih čovjek ne bi očekivao. voljela bih da i drugi osjete isto što i ja: da nisu sami. nešto kao poruka u boci. mjesečina bato.

56.

ja se zovem lidija deduš. sintetiziram d vitamin, čokoladom hranim svoje viruse, bakterije i gljivice, u tijelo unosim dovoljnu količinu kofeina da ne zaspim na poslu barem do pauze.

57.

ja se zovem lidija deduš. ponekad se osjećam kao da nemam život. ili osjećam kao da mi se cijeli život vrti oko samoposluga. one su epicentar svih događanja u mom životu. jednom sam u samoposluzi čula kako je muškarac pitao djevojku: „a u koje ti restorane izlaziš?“ voljela bih da i mene netko tako pita. da mu kažem: „u konzum, na topli obrok.“

58.

ja se zovem lidija deduš. jako mi je zgodna fotografija na kojoj željko bebek svojoj supruzi u đakuziju masira stopala. o tome sam razmišljala danas na blagajni u samoposluzi, jer su mi pažnju privukli nokti na nogama žene ispred mene nalakirani žarko crvenim lakom. prst do palca bio joj je duži od palca i virio van iz sandale. to je znak da će žena postati udovica.

59.

ja se zovem lidija deduš. danas sam u samoposluzi vidjela ptičicu koja je uletjela kroz vrata i nije znala izaći. cvrkutala je glasnije od joleta na radio-razglasu. neka stara žena se izderala na kolica koja su bila gurnuta u druga kolica. „pička vam materina i kolicima“, vikala je na sav glas.

60.

ja se zovem lidija deduš. jutros sam na keksima u konzumu čula ovaj razgovor: „ja ti čarape ne perem svaki dan, nego ih skinem navečer, objesim na balkon da se proluftiraju, onda ih malo metnem na radijator da se ugriju, obučem i fino mogu van, osim kad idem doktoru, onda obučem čiste.“

61.

ja se zovem lidija deduš i vidjela sam ovo: na izlazu iz samoposluge stajale su dvije žene, otključavale bicikle i raspravljale o tome koja se unutra više oznojila.

62.

ja se zovem lidija deduš. ne mislim da je crno znak žalosti za umrlim ljudima. mislim da je crno znak žalosti što umiru bijeli medvjedi, što televizija prikazuje musavu djecu krvavih glava i do smrti izgladnjelu djecu u jemenu, što u australskim požarima teško stradavaju koale, što neka djeca nemaju roditelje, što neka djeca imaju odvratne roditelje, što postoje ljudi koji ne čitaju, što loptu boli kad je udaraju.

63.

ja se zovem lidija deduš. volim onu pjesmu: tanana nana na, ne znam riječi.

64.

ja se zovem lidija deduš i preživjela sam svašta. rezanje desni, nevjeru muškarca, ravnanje kičme, školu za izviđače. u čekaonici klinike za liječenje zuba, jedina sam koja čita poeziju.

65.

ja se zovem lidija deduš. bolujem od kronične bolesti kičme. u mojim leđima svrake savijaju gnijezda. donose u njih sjajne kopče, sitan novac, zgažene autobusne karte, prljave loptice-skočice, komadiće mačjih očiju, kotače otpale s koturaljki, šnale za kosu, i kljucaju.

66.

ja se zovem lidija deduš. bolujem od kronične bolesti kičme. u leđima osjećam kucanje srca. svrake savijaju gnijezda i broje: sava raka tika taka bija baja buf, trif traf truf.

67.

ja se zovem lidija deduš. želim kupovati knjige. želim vlastitu biblioteku. stop. ne želim kupovati knjige. ne želim vlastitu biblioteku. kad počne rat, knjige prve gore.

68.

ja se zovem lidija deduš. jednom sam iz nesretne ljubavi jedva izvukla živu glavu. nosila sam je mjesecima ispod miške i šutirala kad bi pala, stavljala pored uzglavlja prije spavanja. nisam je zalijevala. jutrima sam čupavu loptu pokušavala nasaditi na ramena, neće ovo ići, govorila je glava, gledala te i žmirkala, perspektiva trulog panja, i micala ušima, htjela je poletjeti ispred same sebe, kao što je u djetinjstvu luda anca grabila kroz selo, uši su joj lepetale jedno ispred drugog, rukama je je veslala, anca veslačica, anca olimpijska pobjednica u teškoj kategoriji, četiri zuba u glavi i tri pramena izrasla iz pješčane stelje na tjemenu, luda anca, vikali smo za njom, luda anca, sve krčme preštanca.

69.

ja se zovem lidija deduš. ja sam sve žene iz sela u kojem sam odrasla. dolaze mi u snovima i pričaju o sjetvi luka i peronospori. nema više pravog paradajza, samo teniske loptice, govore mi jaga, bara, ema, draga, nada, i keze mi se u lice, a nemaju nijednog zuba.

70.

ja se zovem lidija deduš. ja sam sve žene iz moje porodice. dolaze mi u snovima i govore o mrtvoj djeci. ja se budim i vidim da nemam zube.

71.

ja se zovem lidija deduš. ja sam rogata bogorodica sa slike u kući moje babe. ja sam dedin lovački trofej sa zida iznad vrata koja vode u podrum. noću idem na pišanje sa strahom. kroz našu su kuću prolazili mrtvi i sada je vrijeme za naplatu.

72.

ja se zovem lidija deduš. ja sam crna majka božja s crnim isusom u naručju. imam devet godina i bojim se drvenih očiju koje me gledaju s vrata babinog ispoliranog ormara. kad puše vjetar, ormar škripi. ja pomičem stvari. 

73.

ja se zovem lidija deduš. ja sam surogat majka. svoju kćer, lidiju deduš, uzela sam od njene majke i odgajam je već trideset godina. naučila sam je kako da se smije i kako da plače. nisam je naučila ničemu. borba traje.

Marija Andrijašević: Čitati dobru književnost: Adio, kauboju i Maksimum jata

Nije mi važno jel knjigu napisao muškarac ili žena, važno je da je knjiga dobra. To dobra obično dolazi s naglaskom, kao da je onaj tko je to izgovarao udario i pečat preko nje i tako izbrisao sve druge, ponekad jednako relevantne okolnosti u kojima je knjiga nastajala i putovala do nas. Mislim, načelno se slažem, najvažnije je da je knjiga dobra, i zalažem se za pravo svakog čitatelja/ice da lošu knjigu zatvori kad mu više ne ide, ali i za pravo knjige da joj da još jednu šansu. Ponekad se, ipak dogodi, da je problem u nama čitateljima/cama. Knjiga je, naime, uvijek zrela, a mi ponekad zeleni ili još gore, naletjeli na nju kanonski usijane glave s hrpom prethodnih u glavu nam usađenih ideja o svijetu, bilo fikcionalnom bilo stvarnom (a ima li razlike?). Taj svijet je gotovo bez iznimke muški, a onda nekako i podrazumijevajući dobar. Ali, nije to baš tako. No, da se vratim na početak, ne s odgovorima nego s pitanjima na koja ću postaviti tebi, čitetelju/ice (dalje samo čitateljice), i umjesto da se osjetiš prekoreno, osjeti se upućeno u šumi u kojoj već godinama nije bilo putokaza. Ovaj putokaz koji ti pišem perolako i slobodno, i tebi želim da se jednoga dana osjećaš isto. Nego, što je dobra knjiga? Po kojim smo unutarnjim parametrima odlučili da je knjiga dobra? Jesmo li joj naklonjeni(ji) zbog stila, teme, broja stranica, radnje, likova, prostora, vremena, žanra, činjenice da ju je pisao muškarac a ne žena, i obratno? Patimo li za suhim intelektualizmom pripisanom muškarcima ili emotivnosti (divljoj, blagoj, plahoj, majčinskoj, s u š t i n s k o j!), koja ko duh sveti obuzme autorice pri pisanju i pomrači svaku cerebralnu ideju? Je li nas knjiga uzela jer je uzela i našeg najdražeg kritičara i kritičarku, osobe kojima smo skloni pa se tako oblikuje i naš čitateljski habitus? Ili nas je uzela baš zato jer nije uzela nikog drugog? Jesmo li joj naklonjeni jer je popularna ili, naprotiv, jer prolazi ispod radara? Neću vam odgovoriti na ova pitanja nego sam vam ih ostavila kao uputu za razmišljanje, a kao primjere na kojem možete izvježbati svoj stav o dobroj knjizi uzet ću dva romana naših spisateljica od kojih me je svaki od njih pridobio na svoj način, u različitim životnim razdobljima, a za mene ih i međusobno veže zajednička nit dobre književnosti. A ja dobrom književnosti smatram onu koja je stala na kanonsku policu ne tako da je stolar izradio još jednu za njih nego je s one prašnjave, stare izbila iz njega podstanara, tj. pretpostavljate, lošu književnost. To su romani Adio, kauboju Olje Savičević Ivančević i Maksimum jata Tee Tulić. U njima neću iščitavati sve ono što su kritičari i seminarski radovi iščitavali godinama. Obratit ću, naime, pažnju na sredinu – geografsku i kvalitativnu (pritom mislim na prosječnost, ne na zlatnu sredinu).

Iako su nastankom razbacani u nekom vremenskom razdoblju od 6-7 godina, i bave se različitim temama vezanima za različite sredine, a nisu puno ni žanrovski ni stilski bliski, romani i Savičević i Tulić imaju jednu zajedničku poveznicu, onu koja nema puno veze s vantekstualnim nego baš unutartekstualnim zbivanjima: njihovi junaci/kinje junaci su oni koje je društvo napustilo, ako ih je ikad i imalo u vidu kao svoj integralni dio, i oni nekako po toj izdvojenosti brode sami, ali zafrkani. No, poznajući obje sredine kojima se bave ovi romani, mogu nekako istovremeno i gorljivo i rezignirano (a u meni je to zbilja moguće!) reći da društvo postoji onkraj njih, kao nekakav Olimp na koji se samo odlučan i nepokolebljiv penjač/ica može uzverati, nešto kao naši „malomišćanski“ Walteri Bonnatiji ili Gertrude Bell. A i kad se uzvere gore, što onda? To me pitanje uvijek mučilo dok sam čitala Adio, kauboju (Algoritam, 2010.). Fabula romana prati povratak Dade ili Ruzinave u Staro Naselje (koje bi moglo biti neko od sedam Kaštela razvučenih od Solina do Trogira pod dimnom zavjesom cementare) gdje zatječe majku – Ma, vjernu pohoditeljicu muževa groba i ljubiteljicu tableta, neimenovanu sestru učiteljicu koju znamo po nadimku Blindirana, te uz očevo, još jedno upražnjeno obiteljsko mjesto – ono brata Danijela koji je u 18 godini života počinio samoubojstvo bacivši se pod vlak. Ta smrt, taj raskol u zajednici ono je što motivira Dadu da nam ispriča svoju, majčinu, očevu, bratovu i još nekolicinu priča koje će se zavrtjeti oko nje. No, dok se ta priča razvija preuzimajući štošta iz registra vesterna, jedno je ipak svojstveno njoj. Dok u vesternu okidači rade brzo, refleksno i većinom efikasno, Staro Naselje je sredina u kojoj se oponenta ubija nekim drugim metodama – izolacijom, porugom, isticanjem da si drugačiji, guranjem do ruba na kojem se nalaze tračnice i vlak, a drugačijost ima cijenu koja se ispostavlja u dvije jedine prave fakture – ili smrti ambicije (talenta) ili smrti, ove svakodnevne, kojom nas objave u osmrtnicama u Slobodnoj Dalmaciji, priručniku za žovijalne penzionere. Što bi bilo da je tek stasali dječak Danijel, po svemu netipičan za svoju sredinu, senzibilan i ruzinave kose, preživio? Kad Her Profesor u jednom od pisama Ruzinavoj piše o Danijelu, on primjećuje nešto što u sebi trajno nosim kao biljeg sredine koja je baš to, ni izvanredna ni izopačena nego jednostavno bezvezna u svojoj prosječnosti, pa onda i posebno inovativna u svojoj ugnjetavačkoj dokolici: Primijetit ćeš, to njegovo dirljivo upinjanje biti kao i ostali. Ali koliko šanse ima pjesnik, ili revolucionar, kozmolog, crvenokoso dijete, pa i prenačitani debeli veterinar u gradu bez metafizike? Kakvu bi, zaista, sudbinu njemu zapisalo jedno malo dalmatinsko mjesto koje fanfare, proslave, živost koja bi kadšto mogla biti pročitana i kao normalizirana surovost krije svoje pravo ja – sabotersko? Odgovore koje u sebi nosim ne proizlaze iz fikcije nego nekog životnog iskustva u jednoj takvoj sredini, i umjesto da ih tu proizvoljno iznosim i plašim tebe, buduća ili stara čitateljice, vratit ću se na ono što mi sam tekst govori kad iz njega odstranim sve što ne želim ni kao svoje ni kao tvoje breme: na živote žena koje ostaju i ustraju, ma kako god, nakon što se njihove male zajednice (a što je zajednica nego sinonim za sredinu!) raspadnu, nakon što njihove muškarce ubije sredina koja za njih nikad i nije marila, a obećala im je bratstvo i jedinstvo, a u tranziciji tako nešto perverzno kao zalogaje koje će u usta trpati beštekom iskovanim od suhoga zlata. Dada, pripovjedačica, njena sestra Blindirana, majka Ma, Marija Čarija, Marijana Mateljan… zajebane su to sudbine, i uvjerena sam da se svakog dana mimoiđete s njima negdje po ulicama svojih gradova/ića i ne obratite previše pažnje ni na njihova lica ni na njihov hod, možda su vam i kućne prijateljice (prijeko potrebne!), takve žene koje su praksu za život koji dolazi odradile u najnježnijim godinama. A možda ste baš i vi one, natprosječne u svakom pogledu.

Kad je prije koju godinu po Zagrebu pošpricano u noćnoj akciji Špric poezije niz kratkih pjesama u šablonskim grafitima, jedan me je pogodio „u sridu“: Oprezna je sredina, njoj je kraj i početak jednaka daljina. Čak sam ga u jednoj noćnoj šetnji sa svojim psom i fotografirala, ako me sjećanje dobro služi, negdje u nekoj od ulica koje se spajaju na Ilicu prema Britancu (mutna fotografija u prilogu). U tom mi se trenutku učinilo kao epitaf na grobu heroja, jer je bio okićen i palim suncokretom. S njim tako posječenim i polegnutim, bila je sasječena i zalegla svaka sretna simbolika koju je nosio. No, upravo zbog takvog suncokreta, godinama sam bila uvjerena da sredina nije oprezna nego opasna. Uvjerio me u to i roman Maksimum jata (2017.) koji nije pripadao nikakvoj sredini, dapače, nego nekakvoj semantičkoj i stilskoj natprosječnosti koju može detektirati samo ona čitateljica koja prije ulaska u jedan ovakav tekst sa sebe treba skinuti breme kanona i svih svojih očekivanja (aha, eto razloga svih onih silnih pitanja u uvodu!) da bi je on zaposjeo onako kako nas zaposjeda opsesivna misao, žudnja, fascinacija. Ukratko, čitateljice, Maksimum jata bi te trebao natjerati na revoluciju, onu čitateljsku i u tom smislu najintimniju, jer će ti promijeniti kvalitativni sud o onome što si dotad smatrala dobrom književnosti. Ako si se riješila sveg opreza i strah te zaobišao, nastavimo dalje. Sižejno, Maksimum jata posložen je kao nešto što bismo najlakše opisali kao fragmentarni roman koji kroz niz akronološki razbacanih poglavlja i mikro cjelina unutar njih bilježi puls riječke sredine, u kojem pripovjedačica ispred nas rasprostire niz odnosa dograbljenih preciznim pogledom iz njene krletke: odnos sa Suki, majkom, ocem, mužem, susjedima, svakodnevnim prolaznicima koji joj u taj kavezić bacaju komadiće života otkinute ko prijeko potreban kruh ili kakva nutritivna sjemenka, Mundom, gradom. Ne povlačim bezveze i napamet paralelu s pripovjedačicom kao pticom zarobljenom u krletki: ona to sebi, svjesno ili nesvjesno, dijagnosticira odmah na samom početku knjige, kad nas uvede u dramu jedne ptice koja zarobljena u krletki može ostati i desetljećima, stoljećima, nagovještavajući tako svoje i stanje u ulogu u toj sredini. No, nju njena (ne)sloboda ne opterećuje, ona doživljava svoj „maksimum jata“ čak i kad lebdi sama ili u tom jatu kao promatračica, čini se sasvim staložena i sabrana, pogotovo kad nam iznosi anamnezu grada koja je istovremeno i lijepa i zastrašujuća: Nekad su se ovdje doseljavali ljudi iz unutrašnjosti zbog dišnih problema. Danas se ljudi na moru guše. Topao i vlažan vjetar donosi oslobađajuću presudu. Nitko ne može posve odgovarati za svoje postupke. Ovako zgusnuta rečenica, a roman je sav satkan od njih i po tome zbilja izvanredan, otvara pogled ranu grada kojem se nešto dogodilo (industrija i tranzicija), ali i klimu koja na jednu takvu ljudsku abominaciju kao zagađenje zraka uopće ne reagira milosrdno nego im još više zavrne bocu s kisikom. Tko, zaboga, u jednom takvom koktelu užasa može odgovarati za svoje postupke? Katastrofa je neminovna, a jedina osoba koja na nju upozorava ona je koju je društvo potjeralo na svoju marginu, lokalni redikul Mundo, koji mi se ponekad čini kao autoričin alter-ego (jer tko danas sluša tako radikalne ideje o humanosti od pisaca ili pjesnika?), ili barem netko prema kome osjeća beskrajnu nježnost. Mundo je taj koji upozorava na sve što izjeda grad i ljude pretvara u „ljudovišta“, i jedina osoba koju nitko, ali ama baš nitko osim pripovjedačice ne čuje. I dok Mundov sat otkucava u zelenoj kutiji na glavnom gradskom trgu i upozorava nas na život koji prodaje fast fashion, fast food, fast bets, fast life i coffe to go, o moja tugo!, samo da se nešto u njemu obrne, on otkucava upozoravajući na onu opasnost sredine. Zbilja, i kraj i početak na jednakoj su joj udaljenosti. No, Maksimum jata odupire joj se na svaki mogući način. Hoću reći, nakon ovakvog romana nitko nema pravo reći: nismo znali.

Adio, kauboju možete posuditi u većini gradskih knjižnica u Hrvatskoj, a na nekim web-stranicama knjižara još uvijek ima izdanja romana tiskanog 2017.

Maksimum jata možete posuditi u većini gradskih knjižnica u Hrvatskoj, a nažalost, više se ne može naći u prodaji, pa ću ovaj prostor iskoristiti da uputim poziv izdavaču da je vrijeme za reizdanje 🙂

Žene kuća koje su se srušile u svoj trbuh

Žene kuća koje su se srušile u svoj trbuh
stoje noseći im kosti
na tvrdim dlanovima
Žuljevi od stalnih popravaka
srasli su u meso
i žene ne osjete
težinu ruševine
Nose ih kao dijete.
Dijete je palo u svoju prvu riječ
Dijete se prevrnulo u svoju kožu
Dijete je otvorilo svoju ranu
Iznova,
krv niz prašinu

Žene na ruševinama
kuhaju prve kalorije za izgladnjele,
a kad zatutnji iz zemljina grla,
usprave se pod zidove kao
pred pobješnjele metke

Tlo govori: Između mene i neba otvorena
je pukotina iz koje će izaći protjerani
Tlo govori: Imati mene pod nogama znaći
znati koliko je boli pokopano bez riječi
Tlo govori: Nitko ne može popiti toliko krvi
i ostati nepromijenjen

Žene u kućama koje se sabijaju u plohu
izmišljaju nove navike:
Govore sa zidovima koji se pomiču,
ruke drže nad zemljom i šapuću
podivljalom tlu kao mačkama
Smirit ćemo se kad grad pojede svoj mrak
Smirit ćemo se kad zapalimo sve zastave

Žene u kućama koje drhte i osipaju se kao staraci
ne osjećaju ništa osim kako u njima
rastu dječji strahovi
Kao kad su skakale prvi put u Kupu
Kao kad je dodir natjerao tijelo
da prvi put progovori

Umirene, noseći glavu da napravi hladovinu
Utišane, noseći ruke da naprave zaklon
Ukopane, noseći noge da prohodaju tuđe puteve
Svoju su preranu smrt
sadile s mladicama znajući
kad-tad zemlja će ju izgovoriti
Svoj su život podizale kao mladice
vjerujući
da je korijen jači od bilo koje ratne uzbune
Da je kuću zaista moguće izgraditi
i od poezije

Ruke

Ruke su tihe i predane životu na selu. Ruke nose i raznose, ruke se pružaju prema rukama; koliko je ljubavi potrebno da bi čovjek prišao čovjeku. Malo, a tako puno. Ljubav, fundamentalna sila naših postojanja nije nigdje jasnija nego u toplini susreta, otvaranja vrata neznancima, rukama koje režu tim neznancima kruh i dodaju hranu i piće.

Ruke navikle na zemlju. Ispucale ruke. Sjećam se kada provodimo vrijeme u vrtu. Majka pljeve baštu, golim rukama, travku po travku da ne bi oštetila mladice koje tek niču. Kraj nje sam, tada srednjoškolka, žalim se na blato, žalim se na one opake travke koje bodu kada ih vučeš, a moraš ih što jače stisnuti da te što manje bodu. Ponekad treba rovati prstima da se lakše izvuče trava, a da se ne ošteti korijen onoga što polako proviruje iz zemlje. Ruke ogrube. Postaju nalik toj zemlji, hrapave, reljefne, popucale poput zemlje kojoj ljeti nedostaje vode. Mojoj majci uvijek je bilo crno pod noktima. Drugačije nije moglo. Danas zemlji prilazim kao potrebi da razumijem samu sebe i satima bih je mogla njegovati i okopavati, poput svoje majke. Možda sam napokon naučila;  shvatila to strpljenje za ono što raste, tu ljubav za ono što raste i preživljava, nevremenu usprkos.

*

Unatrag, čini mi se da je tako ispravno pisati ovoga puta.Vrijeme se zaista i vratilo unatrag i na Baniji se živi kako se živjelo prije više od pedeset godina; bez struje, vode, kuća. Tako je vrijeme s Banijom započelo možda jedini takav eksperiment u ovim krajevima; putovanja kroz vrijeme samo. Trošne kuće, ili češće sada kontejneri u kojima su najvrijednije stvari televizori koji su nerijetko jedina spona tih ljudi i svijeta.

*

Ne znamo što tražimo na Baniji. Ili znam. Otkako se vraćam, tražim svoju strukturu; tražim koliko je mene u toj zemlji i koliko je te zemlje u meni.  

Kopam po svojem djetinjstvu, odrastanju; dugo sam mislila da se neću vratiti kad jednom odem. Već neko vrijeme vraćam se što više mogu, što ćešće mogu i taj bijeg od Banije, jasno mi je, bio je bijeg od mene same. Nidje ne osjećam mir kao što ga osjećam dok me raznosi sunce usred mog voćara. Fotoni kojima od Sunca treba nešto više od osam minuta spuštaju se voćarem (kako smo vazda zvali voćnjak) i gledam ta stabla, neka su već pred krajem života. Osjećamo samo to jasno buđenje, jasnoću života koji neprestano pobjeđuje. Usred sve tuge koja se rasipa brdima jasno je da je Banija natopljena ljubavi, ljubavi stalnog života koji se opire svemu što je prošlo tim brdima. Život je pobijedio rat. Život je pobijedio potres. Banija stoji usred početka proljeća kao spomenik životu.

Nigdje na svijetu početak proljeća nije tako glasan i nježan u isto vrijeme kao na Baniji.

Bronka Nowicka: Nahraniti kamen

ŽLIČICA

Pokojnici šećere samo onda kad im gurnemo žličicu u ruku i sami opisujemo kružnicu po dnu šalice. Kristalići šećera imitiraju tornada, zračni vrtlozi postavljaju listiće čaja na vrtuljak. Vrte se i nakon što su se žličice, odložene na tanjuriće, ohladile.
Neka bude pokret. Neka mrav bježi preko stolnjaka vukući mrvicu kolača. Treba nam osa iznad stola. Neka nešto zuji. Neka ukine tišinu te scene, prije nego što pokojnici progovore jezikom koji smo za njih sastavili od tankih papirića sačuvanih riječi. Prije nego što se skrijemo iza njihovih leđa i počnemo govoriti umjesto njih, zamišljajući da miču usnama. Kasnije ćemo nad tanjure prinijeti njihove prste koji će razlomiti kekse, pokupit ćemo mrvice jagodicama koje ćemo mi polizati. Na kraju, umorni od težine marioneta, spustit ćemo njihove ruke na koljena, prihvaćajući da tu završava i popodnevni čaj i uspomena.
Pokojnici se ne odijevaju sami. Mi to činimo za njih. Isto je i sa češljanjem, brijanjem, stavljanjem ukosnica i zakopčavanjem manžeta. I sa stavljanjem na štednjak i s micanjem čajnika koji pišti.
Treba im očistiti cipele. Liznuti za njih poštanske markice i poslati pisma koja neće stići nama. Neće se sjetiti ničeg čega se mi za njih ne sjetimo, pa tako i na nas misle našim mislima. Događa se da sjede s rukavicama i vunenim kapama kad je vruće. Ili s kapama od snijega – pokraj smrznute rijeke, gdje smo ih zaboravili prošlog proljeća.
Dijete ostavlja djeda nad šalicom čaja. Sutra će opet doći i zašećeriti ga. I opet. Sve dok ne potroši sav šećer na svijetu.


DUGMAD

Baka uzgaja svoju majku u sobi s pola vrata. Polovicu je otpilila, da može vidjeti što stara izvodi. Polovicu s bravom je ostavila. Okreće u njoj ključ, ubacuje ga u grudnjak. Nikome ne da. Da tko ne pusti tu kugu u kuću.
Prošlog ju je tjedna na trenutak ispustila iz vida: prabaka je poderala zastore, ubacila vreću šećera u peć. Mislila je da je ugljen – i jedno i drugo je tvrdo. Razbacala je sve iz ormara: tražila je pregaču jer ide u školu. Ima devedeset godina, ne sjeća se svog prezimena, ali se pregače, koja se zakopčavala ukriž na leđima, sjeća. Ako nije zatvorena, sve prevrne naopačke.
– Nešto si mi tiha, mama – viče baka kroz otvor u štoku.
– Posrala sam se – iznad ruba prepiljenih vrata izviruje glava.
– Strpi se.
Baka ne ostavlja posao. Neće da joj zagori meso. Kad pod krovom imaš ludilo, sve ostalo mora biti normalno. U ostalo spada i uredan ručak.
U kuhinju dolijeće vesta. Za njom lete: suknja, kombine, grudnjak.
– Oprostite, možete li pozvati moju kćer? Jer ja ovdje stojim gola.
– Sad ću doći. Ja sam tvoja kći.
– Nije istina. Moja kći ima crnu kosu i vitka je kao prut. Ovakva – nad vratima izviruju prsti koji u kliješta hvataju centimetar zraka. – Ti si sijeda i debela.
Baka previja svoju majku. Čičci pelena škripe na bedrima.
– Umrijet ću ako mi dobro platiš – kaže staro novorođenče.
Baka donosi vreću dugmadi za posteljinu. Istresa ih na pod.
– Je li dovoljno?
– Otkud znam? Moram izbrojati.
Sjedim s prabakom na podu. Na prste brojimo dugmad.
– Jesi li ikad vidjela toliko novca? – pita.
Kad ne gleda, stavljam ih u cipele, ubacujem u košulju, gutam. Neka ih bude manje. Premalo za smrt.


SAPUN

Svake se večeri u kutu kuhinje pravila kupaonica. Gradila se od cigle sivog sapuna, lonca s vodom, lavora i stolice na koju su ga stavljali. Onaj koji je dolazio u kut, ostavljao se sam, da mu ostali očima ne pretražuju tijelo. To se nije odnosilo na dijete. Kupalo se, a svi su sjedili za stolom. Gurali su si hranu u glave i otamo izvlačili riječi – s velikim naporom, kao da vade riblje kosti. Tu i tamo netko bi pogledao u kut, kao da gleda mačku koja se liže.
Sada, kad se dijete treba kupati, izlaze. Vidi se da su svjesni da je to već tijelo koje se može pretraživati.
Ne skida se golo ni pred kim. Miče po podu vlastite prste. Uzima novi sapun s oštrim rubovima. Kocku koja nikad nije jela čovjeku iz ruke, dakle, nanosit će bol prije nego što bude pripitomljena. To je dobro: da se proguta tuga, nije dovoljno oprati je. Treba joj oderati kožu.


Prevela: Đurđica Čilić