Marijana Radmilović: Prazna kolica

„Upomoć!“- zapomagala je Maja s djetetom u naručju, činilo joj se da njezini vapaji odzvanjaju cijelim naseljem, a jedva ih je istisnula iz sebe. Pokušavala je povratiti dah, u plućima ju je zapekao oštri zimski zrak, shvatila je da stoji bosa na hladnom betonu i da na rukama drži usnulog sina kojeg nije stigla ničim zaogrnuti, pa se istoga trena okrenula natrag. Penjala se stubama sa srcem u grlu, ukočena od hladnoće i straha, kad je začula kako su negdje silovito zalupila vrata, a zatim prepoznala Goranove korake. Preskakao je stube i začas se pred njom stvorio u mraku, disao je glasno, na trenutak je samo zastao u nijemom grču, stisnutih zuba, pun neiskaljenoga bijesa, a onda ju je snažno udario šakom po glavi i odjurio ni ne osvrnuvši se. Zateturala je, pred očima su joj zaplesale iskrice, izgubila je ravnotežu i kriknula u strahu da će se stropoštati niz stubište s djetetom na rukama. Ali baš je sinova težina prevagnula, probudio se od majčina krika i prodorno zaplakao pa ga je snažno privila uz sebe; dva tijela stopljena u jedno pojurila su naprijed, u toplinu stana.

Odahnula je kada je vidjela da je sve na svome mjestu i tek se, nakon što je nahranila Marka, okupala ga i ušuškala u bezbrižni, blaženi san jednogodišnjaka, sjetila provjeriti je li uopće zaključala vrata. Da, navukla je zasun, instinktivno, ali ključa nema u bravi. Sve je pretražila. Nedavno je opet mijenjala bravu, duplikat ključa spremila u kuhinjski ormarić, ali tamo ga sada nije bilo. Nije se usudila izići iz stana, sići stubištem do ulaza, potražiti ključ; ta je nada samo nakratko zaiskrila, zapravo joj je već bilo sasvim jasno da ga je Goran opet uzeo.

Što ga je ovaj put toliko razbjesnilo? Bilo je dana kada bi samo obezglavljeno dojurio i tražio novac, Marka ne bi ni pogledao. Sklanjala se od njegovog praznog, staklastog pogleda i davala mu novac bez puno razmišljanja. Znali su proći tjedni da se uopće ne pojavi, nije se obazirao na dogovore i na vrijeme koje je trebao provesti s Markom, a onda bi zaredali dani kad bi ih gotovo opsesivno obilazio, bio bi pažljiv, nježan, igrao se s Markom, presvlačio ga, čitao mu, uspavljivao ga… Cijelo bi vrijeme osjećala njegove oči na sebi i gorjela od pomiješanih osjećaja s kojima se jedva uspijevala nositi, gorjela od stida i straha skrivajući njegove posjete od svih. Rodbini i prijateljima više ga nije smjela ni spomenuti.

Nedavno je išla mijenjati prezime, sigurno je to, dosjetila se. Htjela je sa sebe zbaciti taj teret, to pogrešno imenovanje koje joj je naleglo na život kao oblak pun teškog, zagađenog zraka što joj  zastire pogled i ne da joj disati. Željela se ponovno vratiti sebi, konačno se prepoznati, nadala se da će to biti njezin mali, intimni početak, barem nagovještaj razvedravanja.

Neljubazna ju je službenica uporno i pretjerano oslovljavala tim mrskim prezimenom, tutnula joj je neke papire u ruke i ničim izazvana s visine odbrusila: „Djetetovo prezime ne možete mijenjati bez očeve suglasnosti. Valjda to znate.“  Uhvatila je ženin pogled, na trenutak tamo nisu bile oči nego transparent na kojem je vrištećim slovima pisalo poslije jebanja nema kajanja.

Jedva se odlučila na taj korak, dovukla se stisnutoga želuca, s mučninom koja je nadolazila u snažnim valovima; željela se vratiti na svoje staro prezime, zgužvati i baciti taj bešćutni list papira koji joj se rugao u lice i nije joj dao da se pokrene s mjesta, ali boljela ju je pomisao da će se prezivati drukčije od Marka i osjećala je krivicu kao da presijeca neku nevidljivu vrpcu između njih, možda i važniju od pupčane.  

Još se više skupivši u sebe, sjela je na otrcanu drvenu klupu u hodniku i savjesno, s grozničavom tremom ispunila formular. Jedva je čekala da izjuri iz te hladne, negostoljubive zgrade. Osjećala je kako su se zidovi nagnuli, stisnuli oko nje, kako je guše, u ušima joj bubnja, na mučninu se nadovezuje vrtoglavica. Ne opet taj napad panike, taj osjećaj srama, kao da sjedi gola pred neumoljivom porotom koja je gleda očima njezinih roditelja, sestrinim očima dok joj uporno ponavlja: „što sam ti govorila!“ Očima kolega s posla, očima Goranovih roditelja, Markovim očima… „Kriva si, kriva si!“- skandiraju složno svi. „Poslije jebanja nema kajanja. Gadno si zasrala, glupa kravo!“ Usne joj drhte, shvaća da mrmlja nešto nerazgovijetno, ali dovoljno glasno da je svi pogledavaju kao da imaju posla s luđakinjom.

Sigurno ga je to razjarilo. Živio je u svom svijetu, u međuvremenu iščekivanja kako će jednom shvatiti koliko je pogriješila: „Čekam, strpljiv sam, imam ja strpljenja, ni ne znaš koliko. Za Marka mogu sve.“- nerazgovijetno se i beskonačno cijedilo iz njega dok bi mu se glava rušila u trzajima pa se činilo da iz jednoga sna pada u drugi, sve dublji, sve duži san. Maju je od napetosti hvatala mučnina, panično je osluškivala zvukove sa stubišta, samo da baš sada netko ne naiđe.

„Ne govorim zbog sebe, zbog djeteta, Majo, zbog djeteta. Razmisli, ne budi sebična.“ – ponavljao je u onim rijetkim trenucima kada se činilo da mogu razgovarati, truditi se, držati stvari pod kontrolom.

Zbog djeteta, zbog djeteta…tupo je svrdlalo duboko u njoj. Zbog djeteta je strepila kada bi dolazio u dane koji mu nisu pripadali. Zbog djeteta je gasila sva svjetla da se izvana čini kako u stanu nema nikoga. Zbog djeteta je isključivala telefon. Zbog djeteta je lagala svima, najviše sebi. Zbog djeteta se prepuštala njegovim milovanjima.

„Samo trebaš pokušati. To je radna komuna, ne briju na vjeru, ne istjeruju sotonu.“- Maja je pažljivo odabirala intonaciju i namještala smiješak. Činilo joj se da njezine riječi teku bez prekida još otkad je ostala trudna, da nose sa sobom svu težinu i blato njihova odnosa. Činilo joj se da se mogu isprati, samo se ona mora uporno smješkati i ne odustajati. Zbog djeteta.

„Rekao sam ti da sam prestao! Čovječe! Samo mi je iskrsnuo taj posao preko vikenda, lova je dobra. Koji ti je? Prije ti to nije smetalo.“- znao je s njom. I uvijek se povlačila.

Na sudu je Marko dodijeljen Maji, Goran nije imao nikakvih obaveza, tek posjećivati ga i izvoditi u šetnju svake subote. Kao da dijele zajedničkog psa, mislila je Maja. Već petkom navečer sva se ježila od hladnoće koja bi joj paralizirala tijelo slutnjama i strahom od sutrašnjeg dana.

Te se subote već smračilo, a Gorana i Marka još nije bilo. Pokušavala se smiriti, ne paničariti, skuhala je griz, prostrla rublje, nekoliko je puta prehodala stan uzduž i poprijeko pokušavajući ne gledati svake sekunde na sat, ali nije izdržala, u jednom je trenutku samo izletjela van.

U parku pred zgradom ugledala je Markova prazna kolica, izbezumila se i kao luda počela trčati naokolo. Mozak joj je radio nezaustavljivom brzinom, samo su bljeskali prizori, palile se i gasile lampice i poslije se jedva sjećala kuda je išla i što je činila. Uletjela je u obližnju trgovinu, zatim u pekaru; ljudi su je podozrivo gledali, odmicali se, a ona se u nemoćnom bijesu probijala sve dalje i dalje, po kvartovskim kafićima, po vrtićkim i školskim igralištima, odjurila je do klizališta i obližnjeg brda s kojeg su se djeca neumorno spuštala. Vrisci su dopirali sa svih strana, krv joj je zaglušujuće bubnjala u ušima: „Kriva si! Kriva si!“                                                                     Zakoračila je u neugažen snijeg i odjednom se više nije usudila pomaknuti. Pred njom se otvorila bjelina, tišina je progutala dječje glasove, snijeg je prebrisao tragove igre, stajala je kao ukopana, a onda munjevito potrčala natrag.

S vrata je već prepoznala ravnomjerno, svileno Markovo disanje. Spavao je na trosjedu, pokriven dekom, dubokim, nedokučivim dječjim snom. Goran je sjedio na podu, oslonjen o trosjed, kraj nogu mu je ležala hrpa slikovnica. Iz ruke u ruku prebacivao je izlizanog, gumenog dinosaura. Zastala je nasred sobe prekrivajući rukama usta da zaustavi krik koji se dizao duboko iz utrobe. Goran ju je bezizražajno pogledao, dok mu je na rubovima usana titrao zloban osmijeh. Osjećala je kako joj tijelo mlitavi, svaki stisnuti i zgrčeni organ popušta i samo se bešumno spustila na pod.

Olga Tokarczuk: Bizarne pripovijesti

Srce

Bračni par M. vratio se s ljetovanja ranije no obično. On je izgledao umorno, pa čak i bolesno. Odavno se žalio na srce i živio je valjda još samo zahvaljujući raznovrsnim dijetama koje su s menija isključivale jednom ovo, drugi put ono, u skladu s najnovijim teorijama stručnjaka za prehranu koje su se sve smjelije pozivale na povijest evolucije, teorije društvenih klasa, psihoanalizu i tako dalje. Ali je gospodin M. živio ponajprije zahvaljujući golemoj brižnosti svoje žene.

Bila je frizerka, nikakva stilistica frizura, dizajnerica kose, a još manje vlasnica Klinike za kosu ili Tvornice frizura. Ne, naprosto je šišala, skraćivala, prala, bojila i češljala. Radila je u uglednoj radnji u strogom centru grada i imala svoje mušterije. Nažalost, svake ih je godine napuštala na nekoliko mjeseci, od studenoga do travnja. Tada bi M.-ovi navukli zavjese u stanu i otputovali u Aziju. On, krupan, iako uvijek pomalo blijed, nekoć je bio vlasnik automehaničarske radionice, ali je nakon udara više nije mogao voditi, pa je posao prodao, novac dobro uložio i – kako se pričalo među susjedima – živio od kamata. M.-ovi su tvrdili da je život u Aziji jeftin, a zime u Europi skupe i depresivne.

“Zimi, gospođo,” ponavljala je ne jednom gospođa M. nanoseći boju na tanku kosu svojih stalnih mušterija, “zimi bi u Europi trebalo sve zatvoriti. Trebali bi ostajati samo oni koji se bave energijom i nadgledaju elektrane. A i one bi trebale raditi s pola snage.”

I to je, valja priznati, bila neka zamisao što sa svijetom.

Ljudi su im pomalo zavidjeli na takvom stilu života i svim tim putovanjima, ali kako ih nisu viđali svakodnevno, brzo bi ih zaboravili, tim prije što nisu voljeli previše razmišljati o onima kojima dobro ide. I već početkom prosinca, kada su se iz podruma izvlačile umjetne jelke i kuće kitile žaruljicama, M.-ovih se više nije sjećao nitko.

Oni su za to vrijeme unajmljivali mali bungalov sa šupljikavim zidovima i zahrđalim tušem negdje na Phuketu u Tajlandu. Opremljeni špiritusnim kuhalima i prenosivim hladnjacima, vodili su život vječitih turista, jednako dosadan kao i sve što se pretvori u rutinu. Spajali su se laptopom na internet, provjeravali stanje računa, tečaj kupljenih dionica i provjeravali valjanost zdravstvenog osiguranja. Nisu ih zanimali ni politika ni kulturni događaji. Nisu išli ni u kino ni u kazalište, iako su, naravno, znali pogledati ponešto na YouTubeu i površno razgledati lokalne muzeje. Preko bookcrossinga preuzimali su knjige, koje bi nakon čitanja odmah mijenjali drugima, ne vezujući se ni s jednom frazom, stilom ili pričom.

Nažalost, stanje srca gospodina M.-a bilo je sve lošije – liječnik je upotrijebio čak i izraz “tragično” – i supružnici su bili svjesni da će se njihov život morati promijeniti. Zato posljednje zime nisu otputovali ni na Phuket, ni na Šri Lanku, ni u skoro besplatnu Indoneziju, nego su zrakoplovom odletjeli na jedno mjesto čiji naziv su se obvezali ne odavati. Znatan dio dionica unovčili su već prije, da mogu platiti boravak u suvremenoj, sterilnoj bolnici u južnoj Kini, gdje je gospodin M. mogao dobiti novo srce.

Dostavljeno je u pogodnom trenutku, podudarnost tkiva bila je idealna i operacija je uspjela. Staro srce, to europsko, spaljeno je u bolničkom krematoriju, iako je nakratko žena gospodina M.-a razmišljala o tome da ga ipak sačuva i nekako odnese kući. M. se sjetio da je trebao upitati od koga potječe novo srce i što se dogodilo s čovjekom od kojega ga je dobio. Da, trebao je upitati, ali nije se sjećao je li to na kraju napravio, je li uopće bilo govora o davatelju. Spominjalo se nešto općenito, ali su poslije iskrsnuli neki drugi problemi. Možda čak i nije htio pitati za davatelja, možda u toj bolnici to ne bi bilo lijepo primljeno. Uostalom, od njega se i nije moglo očekivati previše; bio je bolestan. Osjećao je slabost, vrtjelo mu se u glavi i stalno je s nemirom osluškivao kako kuca njegovo novo srce. Činilo mu se da ovo radi drugačije, nekako teško, kao da on trči, kao da bježi.

Proljeće se Europom širi u valovima. Niče u južnoj Italiji i Španjolskoj pa tko zna kakvim putovima i načinima diskretno napreduje na sjever. U ožujku je već na jugu Francuske i u Grčkoj, u travnju izbija u Švicarskoj i na Balkanu, u svibnju cvjeta u Njemačkoj i srednjoj Europi, da bi se početkom lipnja ostvarilo u Skandinaviji.

Gospodin M. već je dobro. No mora paziti na sebe, a kada izlazi na ulice svoga europskog grada, nosi bijelu masku na ustima i nosu. Rana zacjeljuje, podsjeća na probnu skicu za novi sretni život, ispupčeni reljef koji zasad ostaje samo na papiru tijela. Osjeća čudnu neizvjesnost, kao u djetinjstvu, kada prostor oko njega još nije bio ispunjen značenjima i svaki se događaj činio jedinim i neponovljivim. Evo jata golubova koje se diže s travnjaka i prelijeće na neko drugo mjesto iza zgrada. Njihova krila pokreću zrak, čestice prašine dižu se i padaju, kao vojnici prerano pozvani u bitku i nenadano pušteni kući. Gospodin M. sada u svemu vidi znak.

Korača savršeno utopljen u krajobraz svoga grada. Svijet ga pokriva kao dobro skrojeno odijelo, po njegovoj je mjeri, namijenjen njegovoj beskrajnoj udobnosti. Gospodin M. nema sklonosti prema pretjerano patetičnim određenjima, uvijek se bavio strojevima, njegov je um precizan i pragmatičan, zato ne rabi riječ “sreća”, već radije “zadovoljstvo”.

Tobože je sve prošlo dobro, ali stanovito vrijeme poslije operacije gospodin M. počeo je loše spavati. Ležao je u polusnu kao u gustoj želatini punoj čudnih slika, snoviđenja, dalekih nejasnih zvukova. A zbog svega toga obuzimao ga je strah – neopipljiv, pa time još strašniji. Za dana se taj strah skrivao negdje u postelji i odande je držao gospodina M.-a na oku. A noću – opet isto, do jutra… U polumraku sobe, u koju je već počela ulaziti siva svjetlost svitanja, pružao je pred sebe ruke i pitao se zašto zapravo ima pet prstiju, a ne šest ili četiri. Zašto na svijetu uvijek jednima svega manjka, a drugi se brane od preobilja? Zašto djetinjstvo traje toliko nerazmjerno dugo da poslije manjka vremena za odraslost, za razmišljanje i za učenje na vlastitim pogreškama? Zašto ljudi, iako žele činiti dobro, čine zlo? I zašto je tako teško biti jednostavno sretan? Jasno da odgovore na ta pitanja nije pronalazio.

Teško je utvrditi kada su se i zašto u njegovu životu počeli pojavljivati čudni, bremeniti trenuci u kojima se u njemu budila volja za koju dotad nije znao. Bili su to trenuci u kojima je imao potrebu izreći: “hoću”. Ispunjavala ga je misao jača od drugih – imala je prirodu satne opruge, otpuštala se u njemu s unutarnjom snagom koju nije ništa moglo zaustaviti, osim možda umirujućeg dodira njegove žene, tableta Xanaxa i sna ako bi došao. “Hoću” je bila ljepljiva šapa koja se s neba pa u rebra hvatala nekakve ideje. Ili misli. Ili stvari. Zaželio bi se odjednom, na primjer, boja i nije uopće znao kako nahraniti tu neočekivanu glad. Kupio si je monografiju Marka Rothka, jer je samo to pronašao u elegantnoj, minimalistički uređenoj knjižari u svom kvartu. Ali se nije znao nahraniti time što je vidio na stranicama monografije. Pogled mu je kliznuo po sjajnoj površini reprodukcije i neutažen odletio u nebo. Kupio je i ženi šarenu haljinu, ali mu se i ona učinila nekako banalnom. Rado bi je, uostalom, i sam odjenuo. Da, priznavao je to: rado bi je odjenuo i sam. Došla mu je i želja za tišinom – i još nečim neodređenim u toj tišini, nekim jedinstvenim zvukom koji bi je trebao naglasiti, ali nije ga znao imenovati.

U kolovozu su već znali da će otputovati na Tajland, u to dobroćudno budističko kraljevstvo koje ih je podsjećalo na pitkost i slatkoću kokosova mlijeka. Već su bukirali karte i rezervirali kućicu, ovaj put boljeg standarda, s kupaonicom i kuhinjicom. Nisu se još počeli pakirati, jer su to običavali činiti dan prije puta: utrpati ono što kane ponijeti u dva ruksaka i dva priručna kovčežića – čas posla.

Ali početkom rujna M. je osjetio to neodoljivo “hoću” i otada je sjedio za zaslonom računala, beskonačno pregledavajući jedno te isto – informacije o Kini.

Nekoliko dana poslije već su bili dio prostranog, prašnjavog krajobraza kineskoga budističkog Juga. S prozora neskladnog hotela opremljenog namještajem iz prethodnoga stoljeća ugledali su ovdašnje svitanje – sunce se s naporom uspinjalo na nejasni obzor i probijalo uvis kroz gust, prljav zrak. Širokom nepopločanom cestom vozile su se stotine ljudi na biciklima. Njihova su se lica činila jednaka. Izranjali su iz svojih posvuda podignutih malih, naherenih, limom pokrivenih kućica. Umotani u debele vatirane plavosive jakne, svi su šutke hitali u istom smjeru, nekamo prema dalekim planinama.

Bračni par M. unajmio je stari automobil i prevoditeljicu-vodičicu, gospođu Liu, koja im je sa svojom nerazdvojnom plastičnom vrećicom i zagonetnim izrazom lica prepuštala na raspolaganje svoje vrijeme i svoje lingvističke talente. Provezla ih je po malobrojnim znamenitostima toga monotonoga kraja, deklamirajući objašnjenja i čitajući natpise tipa: “Kao što prekomjeran osjećaj blaženstva navješćuje dolazak mahnitosti, osjećaj sigurnosti prethodi brzom udarcu propasti.” Ti su natpisi gospodina M.-a većinom užasavali – činilo se da dotiču svaki aspekt života, da im ništa ne izmiče. Gospođa Liu im je posve pristojnim engleskim pričala najpoznatije budističke priče. A kako je bila kronično prehlađena, neprestano je brisala nos, zbog čega je bio crven i podsjećao na postojanje banalnih i trivijalnih stvari, neusporedivih s enigmatičnošću koana i strogošću zakona karme.

Već za prvog od svojih izleta dospjeli su do maloga svetišta, o kojemu nisu mogli saznati ništa osim da je staro i vrijedno pozornosti. Tamo su bile i radionice koje su proizvodile plahte rižina papira ispisanog lijepom kaligrafijom. Unatoč tome samostan je izgledao propalo i prazno. Tek se nekoliko muškaraca vrzmalo među zgradama, ali to sigurno nisu bili redovnici, jer su bili odjeveni u stare vatirane jakne, kao i svi u tom kraju.

“Davno, davno prije”, pričala je gospođa Liu, “u ovom je samostanu živio jedan redovnik, učen i neobično mudar čovjek.”

Useknula se u papirnatu maramicu i pogledala ih kao da preklinje za milost.

“Zvao se Yao. Za njega se govorilo da umije gledati kroz vrijeme. Da vidi redoslijed krugova utjelovljenja. Jednom je putujući zastao da se odmori i ugledao ženu koja je sjedila s djetetom na prsima i jela ribu, pomno je čisteći od kostiju i bacajući ostatke psu lutalici. A kada je izgladnjeli i mršavi pas, ponukan takvom neočekivanom darežljivošću, postajao sve nasrtljiviji, žena ga je tjerala udarcima noge. Vidjevši to, monah Yao je prasnuo u smijeh. Učenici u njegovoj pratnji začuđeno su ga pogledali. ‘Učitelju, zašto se smiješ? Nema u tome ničega smiješnog.’ ‘Da, u pravu ste, učenici moji’, odgovorio je monah Yao, pa ipak se nije mogao suspregnuti od smijeha. ‘Jeste li ikada vidjeli da jedete očevo tijelo dok istodobno nogom tjerate vlastitu majku? Glođete očev kostur dojeći istodobno smrtnoga neprijatelja? Kako tužan i okrutan prizor pruža krug utjelovljenja.'”

Gospođa Liu izrecitirala je tu priču kao dijete ponosno na pjesmicu naučenu napamet za svečanu akademiju, a potom ih pogledala nesigurna jesu li je razumjeli. Očito je imala loša iskustva s turistima. Nasmiješili su se, zamišljeno kimajući. To ju je umirilo. Malo poslije obznanila im je da je došlo vrijeme ručka.

Pojeli su ga u lokalnom restoranu čiji im je šutljivi vlasnik pronašao tri mjesta u kutu velike prostorije. Prebirali su nekakvo jelo od krumpirova brašna puno natrijeva glutaminata. M. je izgubio polet, još uvijek je dolazio k sebi od jet laga – pokušavao se pronaći u tom plitkom, površnom vremenu koje ih je okruživalo sa svih strana, ne dopuštajući im da se u njemu udomaće. I dalje nije shvaćao zašto ga je njegovo “hoću” dovelo na to mjesto.

Iznenada ga je nešto trgnulo iz razmišljanja. I gospodin M. iz čista je mira upitao vodičicu postoji li u blizini neki zatvor… Zatečena, dugo je zurila u njegova tanka usta.

“Želite razgledati zatvore?” upitala je sa sarkazmom u kojemu se čulo duboko razočaranje.

Sljedećega se dana više nije pojavila.

“Zašto smo došli ovamo”, prigovarala je gospođa M. “Ovdje je hladno i ružno.”

Gospodin M. nije znao što odgovoriti. Ostavljao je dojam kao da njuška očekujući vjetar koji će rastjerati sveprisutnu prašinu i nešto promijeniti. Trećega dana pronašli su na internetu, koji je stalno pucao, natuknicu o danas već zaboravljenom, a nekoć glasovitom budističkom samostanu. Gospodin M. nije bio siguran ni u što, pa ni u to što učiniti i kamo poći, ali je četvrtoga dana ponovo osjetio to svoje “hoću”. Pritiskalo ga je iznutra, uznemiravalo. Govorilo mu je: “No, hajde više, pomakni se.” Stajalo mu je u grlu, iako ga je svako malo pokušavao progutati. Pa su M.-ovi spakirali svoju prtljagu i pošli, krećući se neumitno putanjom prema zaboravljenom samostanu.

Vozili su se neravnim, zapuštenim cestama u planine. Krajobraz se mijenjao, iste su ostajale samo limom pokrivene kućice, nemarno sagrađena skladišta i postaje jedna nalik na drugu. Spletovi zamršenih kabela tekli su uz cestu, spajajući kuće s mrežom, ali što su se više penjali, ti su spletovi postajali tanji, sve dok se na kraju duž ceste nije vukao jedan jedini rahitični kabel koji je vodio, kao i ona, prema planinama. U jednom su trenutku završili i cesta i kabel – tada je trebalo savladati plitak potok. S njegove se druge strane dizalo nekoliko zgrada s elegantnim, na uglovima izvijenim krovovima, u blizini je bio i maleni zvonik u kojemu je umjesto zvona visio veliki mjedeni gong. Izašli su. Vjetar je odnekud donosio zapah paljevine s jedva osjetnom kemijskom notom. Došli su baš do toga samostana. Na pošljunčanom parkiralištu stajao je samo jedan automobil s lokalnom registracijom, parkirali su pored njega i nesigurno pošli prema glavnoj zgradi.

Ubrzo se pokazalo da ovdje nema nikoga tko bi ih htio provesti. Možda su se u sezoni u samostanu i pojavljivali turisti i vjernici, ali sada je za njih već bilo prehladno. Jedino drvo – golemo, najveće koje su vidjeli za cijeloga boravka u Kini – raslo je u samom središtu dvorišta; to što je preživjelo posljednjih sto godina, činilo se čudom. Bio je to japanski ginko, ginko biloba – visok, moćna debla i zadivljujuće krošnje.

Pokušali su se sporazumjeti rukama sa starim čovjekom, koji je odmah nestao, ali tren poslije pojavio se ponovo s drugim, mladim, u odori. Vojniku sigurno nije bilo više od sedamnaest godina, s glatkim licem i blagim očima bademasta oblika izgledao je djetinje.

“Može prevoditi”, rekao je iskrivljenim engleskim, pokazujući na sebe. “Voditi učitelju. Samostan jako star. O, jako star. Ovo drvo tu sveto. Redovnici zalijevaju ga sa svoja vlastita tekućina.” Nasmijao se, otkrivajući sitne zube na dugim svjetlucavim desnima. “No, znate”, i počeo je oponašati zvuke mokrenja.

Pokazalo se da je nedaleko stacionirana vojna postrojba i da se samostan oslanja na nju u manjim potrebama, kada treba nešto dovesti, dati, prenijeti… Starac je zaključio da bi vojnik mogao poslužiti kao prevoditelj. Sada se držao po strani, iako je mladiću povremeno dobacivao poneku kinesku riječ. Saznali su da samostan nastanjuju šesnaestorica redovnika i glasoviti kip suosjećajnog Bude zvanog Mile, koji se nalazi u najvećem hramu. No da bi se do njega stiglo, trebalo je proći kroz više manjih svetišta. Hodali su stoga od jednog do drugog, penjali se kamenim stubama, izuvali cipele i ostajali zadivljeni pred neprestano novim kipovima, ne razumijevajući to što vide: simbole, zastave, arke zlatno-crvenih papira ispisanih znakovima koji su podsjećali na velike zgnječene pauke. Hodočašće je trajalo dugo jer je vojnik koji je trebao prevoditi više šutio no govorio, stalno je u svom siromašnom rječniku tragao za odgovarajućim riječima, a usto je i svaki put odvezivao i zavezivao vezice svojih teških vojničkih cokula. Hodati u nezavezanim cokulama, makar samo iz jednoga svetišta u drugo, desetak metara, ne dolikuje vojniku Kineske armije. Vezice su pritom trebale biti zavezane savršeno, perfektno. Prihvaćali su to s razumijevanjem, a nakon nekoliko ponavljanja znali su već napamet domišljati sustav provlačenja vezica kroz rupice.

Kada su napokon dospjeli do zadnjeg i najvećeg hrama, počeo se spuštati sumrak. U unutrašnjosti crveno obojene drvene zgrade ugledali su nešto posve drugačije od onog što su očekivali. Na prijestolju je sjedila skulptura napravljena od zlata, tu i tamo pocrnjela od dima kandila. Ni po čemu nije podsjećala na Budine kipove na koje su već navikli na tom putovanju. Nije to bio onaj veliki debeljko široka osmijeha, običan i raspojasan, već vitki androgin, s desnim stopalom nemarno prebačenom preko koljena lijeve noge spuštene s prijestolja. Nije gledao ravno kako su to običavali drugi kipovi, kao da tim svojim pogledom žele dohvatiti nekog vjernika, nego dolje, u točku ispred svojih stopala. Glava usredotočena izraza lica oslanjala se o dlan desne ruke nalakćene na desno koljeno. Imali su dojam da su bodisatvu zatekli u intimnom časku razmišljanja, baš dok nešto čeka – autobus ili još jednu kalpu u kojoj će moći izvršiti potpunu obnovu. Vojnik je stojeći pored njih uzdahnuo i rekao:

“On doći. Budućnost. Lijepa budućnost kada on doći.”

Gospođa M. upitala je kada će se to dogoditi, a vojnik je napravio grimasu koja je zacijelo trebala izražavati masu vremena koju je nemoguće obuhvatiti umom.

Zapalili su kandila i polako se duboko naklonili.

Dok je vojnik sređivao vezice, ponovo se pojavio stariji muškarac i poveo ih stazicom u planinu iznad samostana, gdje su se kroz rijetko grmlje vidjele neugledne drvene zgrade. Vojnik se dovukao za njima.

“Kakav je to učitelj?” pokušao je saznati M., ali nije bilo načina da dobije smislen odgovor.

“Oko na glavi”, samo je ponavljao njihov slučajni prevoditelj, tajanstveno kimajući.

Dočekao ih je vitki, sijedi, kratko ošišani muškarac u tamnosivoj točkastoj vatiranoj jakni i pepeljastim, preširokim hlačama. Pribrana gospođa M. uručila mu je bombonijeru belgijskih čokoladica, dar je razveselio domaćina. Muškarci su među sobom razmijenili nekoliko rečenica – gospođa i gospodin M. nisu, naravno, ništa od toga razumjeli, no nije bilo dvojbe da se govorilo o njima. Sjeli su vani ispred jednostavne kolibe s malim trijemom sklepanim od dasaka. Na zemlji je od kamenja bilo napravljeno maleno ognjište na kojemu je bio tamnocrveni čajnik koji je neravnomjerno zviždao. Domaćin je kipućom vodom zalio čaj u okrhnutom malenom čajniku i zadovoljno se nasmiješio. Rekao je nešto vojniku, a taj se oglasio:

“Moći sada pitati. Spreman je.”

Nisu razumjeli.

“O čemu trebamo pitati?”

“O čemu hoćete. Imati neka pitanja valjda. Ovdje donositi pitanja. On sve zna i sve objasni.”

Gospođa i gospodin M. su se pogledali. Njezin je pogled nagovarao njega da pita, jer tȁ ovdje su se i našli zbog njega, a njemu je na pamet palo jedno najjednostavnije pitanje: hoću li umrijeti? Bilo je to najgluplje pitanje na svijetu, pa ga nije postavio. Ljutio se na sebe zato što je zaboravio sve svoje zapise i napomene o tim stanjima nesigurnosti, o mislima koje su ga mučile noću… Tada se oglasila njegova žena, upitala je čovjeka s čajem tko je on. Vojnik je preveo pitanje zadovoljan sobom, a onaj se odmah nasmiješio i potpirujući vatru rekao nešto što se činilo duljim od običnog odgovora. Ubrzo je vojnik preveo.

“Običan čovjek koji ima oko na vrhu glave. Redovnik. Reći da redovnik s okom na glavi, ali nemati riječi za odgovoriti. Puno vremena nema. Malo vremena se rađa.”

Gospodin M. sabrao se i bio spreman postaviti svoje prvo pitanje. Prisjetio ih se više:

“Zašto na svijetu svega nedostaje? Zašto nema dovoljno za sve?”

Vojnik ga je pogledao usredotočenim pogledom i gospodinu M.-u činilo se da u njemu osjeća neku nevoljkost. Potom je počeo nešto govoriti redovniku. Redovnik se igrao prutićem kojim je razgrtao užareno ugljevlje, da bi ga odmah zgrnuo na kup. Spokojnim je glasom izgovorio nekoliko rečenica, a potom vrhom zažarenoga prutića nacrtao u zraku krug.

“Boli”, preveo je vojnik. “Svaki čovjek boli i svako biće boli.”

U tom trenutku kao da je zapeo, napeto je zurio u M.-a i njegovu ženu kao da ih hoće primorati da shvate tu jednostavnu stvar.

“Ničega nema”, dodao je bespomoćno.

Redovnik je kimnuo, a onda se nasmiješio.

“Tko mi je dao moje srce?” upitao je gospodin M.

“Srce?” ponovio je pitanje vojnik, ne razumjevši na što muškarac misli.

M. je pokazao svoj prsni koš.

“Čovjek koji mi je dao srce mogao je biti odavde. Je li mu oduzeto? Što da učinim s time?” zaključio je da neće više ništa objašnjavati kada taj redovnik ionako zna sve.

Vojnik je s iznenadnom gorljivošću rekao nešto redovniku, a taj je podignuo obrve. Pokazao je i na svoje srce. Pogled mu je odjednom postao malodušan. Šutio je, dolijevajući im čaj, koji je imao gorak okus, po travama. Onda je počeo govoriti, ali nije više čekao nikakav prijevod. Govorio je i govorio, kao da nešto recitira, kao da čara nad tim malim čajnikom s čajem – potiho, tako da se nije smjelo micati, ni disati, da bi se čulo pojedine izraze. Ubrzo se gospodin M. opustio. Redovnikov glas djelovao je na njega umirujuće. Vojnik se vrpoljio, očito se osjećajući neugodno što zanemaruje svoj posao. Čak je pokušavao bojažljivo prekinuti redovnika, ali ga je on zaustavio pokretom ruke kao da tjera nametljivu muhu. Možda je vjerovao da će melodija kineskoga jezika pokrenuti u došljacima dotad neupotrebljavane moždane veze, probuditi nekakve impulse, i prijevod će postati nepotreban. Budući da svi imamo prirodu Bude… Ali gospođa i gospodin M. nisu ništa razumjeli. Vojnik je bespomoćno slegnuo ramenima, a onda počeo popravljati vezice svojih vojničkih cokula.

Redovnik je završio, žar u ognjištu potamnio je i postao krvavocrven.

“Kasno je, moramo ići”, rekla je gospođa M. kada je shvatila da se ovdje više neće dogoditi ništa.

Ustala je, a njezin ju je muž nevoljko slijedio.

Dolje su se spuštali već po mraku. Njihove noge obuvene u najbolje planinarske cipele klizale su se niz padinu, kao da su staze omekšale u vlažnu smjesu. Nogavice hlača obilježilo im je sivo blato.

Platili su vojniku više nego što je očekivao, a on im je dirnuto zahvalio, ali nezadovoljan sobom, postiđen.

Te večeri pakirali su se šutke. U noći su gospodina M.-a ponovo mučili košmari, ležao je u zagušljivom zraku hotelske sobe i činilo mu se da će jedini spas naći zurenjem u tamu. Ujutro su se odvezli u zrakoplovnu luku, a onda dalje, tamo gdje im je u to godišnje doba i bilo mjesto – na Tajland. Ostatak te zime proveli su razmjerno mirno, uglavnom ležeći na plaži i provjeravajući na internetu stanje svoga računa. U proljeće su se vratili u Europu da se ozbiljno prihvate svojih života.

Preveo: Mladen Martić

Marina Vujčić, Stolareva kći

Herbarij


2. rujna 2012.


Ovdje se odmaram od svijeta. To je jedino ovdje koje nije mjesto nego stanje.Iskrcam svoj višak riječi na ekran, u retke, a onda ih promatram kao da su otišle u neko poželjno progonstvo na koje ja nisam stekla pravo. I dalje su moje, ali su se odmetnule dovoljno daleko da ih više ne mogu svojatati.To me na jedinstven način odmara. Poslije se vratim u svijet olakšana, umanjena za količinu izgovorenoga. Oslobodim mjesto za nove rečenice koje će mi omogućiti to izostajanje. Taj blagoslov.


5. rujna 2012.


Opet oko jezera, jarunskog. Hod je svaki dan drukčiji. To volim kod hoda. Ista ja, isto jezero, isti koraci – a drukčije je. U mom hodu sudjeluje i nešto izvan mene. Nešto izvana, što svaki dan različito upijam. Kad ne bih imala po čemu drugome, mogla bih dane razlikovati po hodu. Ovako ih razlikujem po drugome.Današnji po nemiru, zastrašujuće nejasnom.Zbilja mislim da su mi svi prijašnji nemiri bili jasni, da sam im znala porijeklo i razloge. Ovaj je kao osoba – prisutan a nepoznat. Nemir neznanac.


22. rujna 2012.


Prije početka rečenice imala sam poriv izračunati dane bez zapisa. Pritom me obuzela nelagoda. Ne samo zbog šutnje, nego i zbog njezine mjerljivosti. Zbilja ne razumijem kako netko može voljeti matematiku i brojeve. Ja volim da je sve nemjerljivo, i šutnja i zapisivanje. I hod i stajanje. Sviđa mi se jedino brojka osam. Samo za nju vjerujem da nigdje ne počinje i ne završava, a to je ono što meni matematički odgovara.Kad nema drugih, moje se prave misli počnu razmnožavati. Kad kažem drugih, mislim na ljude, ne na misli. To negdje, gdje su se bile zavukle dok su drugi bili prisutni, počne se rastvarati, i one se iščahure. Krenu polako, oprezno, vireći prvo u mene iznutra pa u vanjski svijet, a kad osjete da je sigurno, zakotrljaju se i izađu.


23. rujna 2012.


Čitam Semezdinov Autoportret s torbom. Nekoliko jutara zaredom čitala sam po jedan tekst, uzimajući ih kao dnevni koncentrat književnosti, onako kako neki ljudi ujutro uzimaju žličicu meda.Jutros je došla na red Bijela košulja. Nakon zadnje rečenice, koja glasi: “Ali sada kad je nema, ona više nije obična, već je samo bijela košulja koje se, eto, sjećam kao da je bila živ stvor u ovim jutrima, izrazito pustim”, otišla sam hodati. Bijela košulja bila je sa mnom svih sedam jarunskih kilometara. Semezdinova, ali i ona moja bijela košulja. Ne baš moja, ali moja svakako.Možda svi imaju neku svoju važnu bijelu košulju, ne znam, ali jutros su te dvije bijele košulje, Semezdinova i moja, bile jedine važne bijele košulje na svijetu, ili barem najvažnije.Počelo je nehotičnom mišlju da je Semezdin izgubio svoju bijelu košulju, a da sam ja izgubila čovjeka iz bijele košulje. On svoju bijelu košulju nema, a ona druga, meni važna kao što je njemu bila njegova, visi u ormaru – a nema čovjeka koji ju je volio i nosio. Onda se ta misao počela razmnožavati. Tiho i bez patetike, kao da se radi o diobi stanica s plakata u kabinetu biologije, a ne o nečem intimno važnom. Tako je to s mislima – izvana je nemoguće vidjeti koliko su moćne.A ove jutros bile su moćne. Jer – nema dvojbe – gotovo svi koji pamte Boru, pamte ga u bijeloj košulji. Ona jedna, njemu najdraža, i danas visi u ormaru. Ona je jedini njegov odjevni predmet koji sam sačuvala. Jedini kojega se baš nikako nisam mogla odreći. Bio bi to još jedan gubitak previše.Kad se misao ustalila, više je nisam željela napustiti. Analogija je bila dovoljno podatna da se njome bavim svih sedam kilometara, a poslije, nakon šetnje, misli se slobodno mogu razrijediti i dan slobodno može postati sasvim običan. Sad je tema previše izazovna da je se odreknem jer, eto, ispalo je da i Semezdin i ja na fotografijama tragamo za onim što nam je oteto. Njegov je gubitak potpun jer toga što je izgubio nema ni na fotografijama, moj je potpun jer fotografije dokazuju da sam to doista imala. U matematici gubljenja, nepravednoj koliko i gubljenje samo, i s ove i s one strane oceana zjapi velika praznina – samo što je moja popunjena svime onime što ni jedna smrt ne može oteti. Semezdinovo je sjećanje apstraktno, a ja imam na raspolaganju milijun opipljivih tragova nekadašnjeg imanja kojima mogu prevariti gubitak, u onome što on zove izrazito pustim jutrima.Svakoga jutra moramo krenuti ispočetka. I Semezdin, živ čovjek bez najdraže košulje, i ja, s košuljom bez najdražeg čovjeka. Kod četvrtog kilometra ta mi je misao odzvanjala u ušima kao neodrživ oksimoron koji, ipak, itekako ima smisla. Kad misli postanu literarne, u stanju su povezati neusporedivo i od toga neusporedivog napraviti temu koja se, bez obzira na težinu apsurda, izbori za svoje pravo na postojanje. Stvarni život, onaj izvan fikcije, ne poznaje tu vrstu neravnoteže kojom se ravnoteža postiže.Sedam kilometara – po jedan za svaku godinu praznine. I to je bilo naizgled slučajno. Dužina moje uobičajene hodalačke rute jutros je imala neku novu računicu zahvaljujući paraleli koja povezuje sve te meridijane između jedne izgubljene i one druge bijele košulje.Stvarno je dobro da sam spasila tu bijelu košulju. Pa makar i zbog ovog jutra, tako utješno literarnog.Jer, kako god okreneš, dan nekako mora započeti. I tamo gdje bijele košulje nema, i ovdje gdje je bijela košulja umjesto čovjeka.


8. listopada 2012.


Za susjednim stolom čovjek je čitao novine. Naslovnica tih novina gledala je u mene. Gledao je, zapravo, aktualni ubojica, čija je fotografija bila otisnuta preko cijele stranice i čijem sam pogledu sad bila izložena – iako me se nije ticao. Taj čovjek ubio je ženu koju nisam poznavala. Ne znam čemu se veselila, o čemu je sanjala, je li slutila da će joj život biti kratak i da će tako brutalno završiti.To lice ubojice, taj višak, obilježio mi je dan koji je trebao nositi druge slike – nedužne poput žene čiji je život okončan zbog tog lica koje ona i ja sada dijelimo kao da nam je učinio isto.


19. listopada 2012.


Kad sretnem neke parove, vidim kako s mukom nose svoju bivšu ljubav.Ne znam uvjeravaju li sebe da je ona još uvijek tu, negiraju li njezino nepostojanje, ili su ga već priznali pa pristali ostati u olupini nekadašnje sreće. Ta bivša ljubav u njihovom držanju izgleda kao težak kofer koji bi najradije ostavili na garderobi i krenuli dalje olakšani jedninom. Čini mi se da je taj ljubavni umor najteža vrsta umora koju vidim na licima drugih.


9. travnja 2013., Trogir


Jučer je umro moj otac.Osam dana borio se za život u bolnici Firule u Splitu. Osam dana puštali su nas k njemu na kapaljku, a ja sam svoje minute koristila da mu na uho kažem koliko mi je važan. Cijelo to vrijeme vjerovala sam da ću ga jednom moći pitati čuje li čovjek u komi ono što mu govore.Od svih odgovora koje nikad neću dobiti, taj mi je bio najpotrebniji.


11. travnja 2013.


Kad bih dolazila u Trogir, otac bi me privinuo uz svoja dva metra i dva centimetra i zagrlio tako čvrsto da mi se činilo da će mi kosti popucati.Nikad me više nitko neće tako zagrliti.


13. svibnja 2013.


Kad upoznam neku osobu koja mi se učini zanimljivom, očekujem svemir u njoj. Ono duboko i moćno i nepregledno što se može vječno otkrivati i upoznavati.Onda prebrzo dođem do dna tuđeg bića i naslutim prazninu. To je uvijek tužno, shvatiti da ispod tog dna nema više ničega.Danas sam pored jezera shvatila zašto ga toliko volim. Jezero, mislim. Duboko je a tiho, neprimjetno moćno. Pretenciozno je to reći, ali podsjeća me na mene. Ja se zapravo uz jezero dolazim odmoriti uz sebe.


14. svibnja 2013.


Katkad samo treba obnoviti sadržaj vlastitog misterija.


10. kolovoza 2013.


Način na koji povremeno izbjegavam sebe graniči s mazohizmom. Znam što mi je potrebno za pravi život, a baš to si uskraćujem. Onda oplakujem rečenice koje nisam napisala, kao da mi ih je netko drugi uskratio.Ponekad pomislim da sam sve izmislila. Da je pravi život zapravo fikcija, a ono nedokazano da je stvarnost. Čim postojanje proglasim tako upitnim, odmah je sve uzbudljivije, i život i fikcija.


13. kolovoza 2013.


Često glumim prisutnost. Pristojnu prisutnost u zbivanjima, među ljudima, prisutnost u mislima koje sam spremna podijeliti. Te koje dijelim obično nisu moje – one su samo službene misli za svijet u kojem sam se nekom greškom zatekla. Priručne misli koje nikome nisu neočekivane, potrošna roba za kojom ne treba žaliti. Ne žalim za njima, ali katkad žalim zbog njih.Moj pravi svijet je nepokaziv. Povremeno me spopadne tuga što me nitko ne pokušava odgonetnuti.


22. listopada 2013.


Pronašla sam nešto dobro u nesanici. Kad se probudim u zoru, a to je gotovo stalno, prati me osjećaj da prva ugledam svijet. Prva sam u redu za doček dana koji tek stiže. Imam priliku svjedočiti toj nedužnosti, nenačetosti, obnovljenoj verziji neba i grada. Propušteni san tada postaje nepropuštena sadašnjost prije budućnosti koja će nastupiti kad se i svi drugi probude.

Olga Tokarczuk, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju

1. A sada pazite!

“Nekoć ponizan, i na opasnoj stazi,

Pravednik je išao svojim putem

Dolinom smrti.”*

U tim sam godinama i u takvom stanju da prije spavanja uvijek moram dobro oprati noge, za slučaj da me u Noći treba odvesti hitna.

Da sam te večeri provjerila u Efemeridama** što se događa na nebu, uopće ne bih legla spavati. Međutim, zaspala sam vrlo čvrsto; pomogla sam si čajem od hmelja, a usto sam uzela i dvije tabletice valerijane. Zato kada me usred Noći probudila lupa po vratima – silovita, neumjerena i zato zloslutna – nisam mogla doći sebi. Skočila sam i stala kraj kreveta, lelujavo, jer nerazbuđeno, uzdrhtalo tijelo nije moglo preskočiti iz nevinosti snova u javu. Došlo mi je slabo i zateturala sam, kao da ću začas izgubiti svijest. Događa mi se to, nažalost, u posljednje vrijeme i u vezi je s mojim Boljkama. Morala sam sjesti i nekoliko si puta ponoviti: kod kuće sam, Noć je, netko lupa po vratima, i tek sam tada uspjela ovladati živcima. Tražeći po mraku papuče, čula sam da onaj tko je nastojao ući, sada obilazi oko kuće, mrmljajući za sebe. Dolje, u ormariću električnog brojila, imam omamljujući plin koji sam dobila od Dionizyja zbog krivolovaca, i upravo sam na to sada pomislila. Uspjela sam u mraku pronaći poznati hladni oblik spreja i tako naoružana upalila vanjsko svjetlo. Pogledala sam na trijem kroz bočni prozorčić. Snijeg je zaškripao i u mom se vidnom polju pojavio susjed kojega zovem Mutavi. Rukama je pridržavao oko bedara pole staroga kožuha u kojemu sam ga povremeno viđala kada je radio oko kuće. Ispod kožuha virile su noge u prugastoj pidžami i teškim planinarskim cipelama.

“Otvori”, rekao je.

S neskrivenim čuđenjem pogledao je moj ljetni laneni komplet (spavam u tome što je ljetos htio baciti Profesorski par, a podsjeća me na negdašnju modu i ljeta moje mladosti – na taj način spajam Korisno sa Sentimentalnim) i bez pardona ušao unutra.

“Odjeni se, molim. Veliko Stopalo je mrtav.”

Od dojma sam na trenutak izgubila moć govora, bez riječi sam izvukla visoke buce i nabacila na sebe prvu bolju vjetrovku skinutu s vješalice. Snijeg se vani u mrlji svjetla sa svjetiljke na trijemu pretvarao u polagani, sanjivi pršić. Mutavi je stajao pored mene šuteći, visok, mršav, koščat kao lik skiciran u nekoliko poteza olovkom. Pri svakom pokretu padao je s njega snijeg kao s kroštula posutih šećerom u prahu.

“Kako to ‘mrtav’?” upitala sam na kraju stegnuta grla otvarajući vrata, ali Mutavi nije odgovorio.

On općenito malo govori. Sigurno ima Merkur u šutljivom znaku, mislim u Jarcu ili u konjunkciji, aspektu, ili možda opoziciji sa Saturnom. A možda i s retrogradnim Merkurom – tada daje tajanstvenost.

Izašli smo iz kuće i odmah nas je okružio onaj dobro poznati hladni i vlažni zrak, koji nas svake zime podsjeća da svijet nije stvoren za Čovjeka, i barem nam pola godine pokazuje koliko nam nije sklon. Mraz je brutalno natrljao naše obraze, a iz usta su nam potekli oblaci pare. Svjetlo na trijemu automatski se ugasilo i hodali smo kroz škripavi snijeg u potpunoj tmini, ne računajući čeonu svjetiljku Mutavoga koja je taj mrak probadala na jednom pokretnom mjestu tik ispred njega. Ja sam tapkala u Mraku za njegovim leđima.

“Nemaš bateriju?” zapitao je.

Naravno da imam, ali gdje, to sam mogla saznati tek ujutro, pri dnevnom svjetlu. Uvijek je tako s baterijskim svjetiljkama, vidiš ih samo po danu.

Kuća Velikog Stopala stajala je malo po strani, poviše ostalih kuća. Bila je jedna od onih koje su nastanjene cijele godine. Samo on, Mutavi i ja živjeli smo ovdje, ne bojeći se zime; preostali stanovnici pomno su zatvarali svoje kuće već u studenom; ispu štali vodu iz cijevi i vraćali se u gradove.

Sada smo skrenuli s donekle raščišćenog puta koji prolazi kroz naše naselje i dijeli se na puteljke što vode do svake kuće. Do Velikog Stopala vodila je staza ugažena u dubokom snijegu, tako uska da je noge trebalo stavljati jednu iza druge i neprestano održavati ravnotežu.

“Neće baš lijepo izgledati”, upozorio je Mutavi okrećući se prema meni i na trenutak me potpuno zasljepljujući.

Nisam ni očekivala ništa drugo. Nakratko je šutio, a zatim rekao kao da se hoće opravdati:

“Uznemirilo me svjetlo u njegovoj kuhinji i lajanje kuje, nekako očajničko. Nisi ništa čula?”

Ne, nisam čula. Spavala sam omamljena hmeljem i valerijanom.

“Gdje je sada, ta Kuja?”

“Odveo sam je odavde, uzeo sebi, nahranio i valjda se umirila.”

Opet trenutak šutnje.

“On je uvijek išao rano spavati i gasio svjetlo, štedio je, a ovaj put je svijetlilo i svijetlilo. Svijetla pruga na snijegu. Vidi se s prozora moje spavaće sobe. Pa sam otišao tamo, misleći da se možda napio ili da nešto radi tom psu kada tako zavija.”

Prošli smo pored ruševnog štaglja i na trenutak je svjetiljka Mutavoga dovabila iz tame dva para svjetlećih očiju, zelenkastih, fluorescentnih.

“Vidi, Srne”, rekla sam uzbuđenim šapatom i uhvatila ga za rukav kožuha. “Došle su tako blizu kuće. Ne boje se?”

Srne su stajale u snijegu skoro do trbuha. Gledale su nas mirno, kao da smo ih zatekli u obavljanju nekog rituala, čiji smisao ne možemo pojmiti. Bilo je mračno pa nisam mogla raspoznati jesu li to one iste Gospođice koje su došle ujesen iz Češke, ili neke nove? I zapravo zašto samo dvije? Onih je bilo najmanje četiri.

“Idite kući”, rekla sam im i zamahnula rukom. Zadrhtale su, ali se nisu maknule. Mirno su nas pogledom ispratile sve do samih vrata. Prošli su me srsi.

Za to je vrijeme Mutavi, tupkajući, otresao snijeg s cipela pred vratima oronule kućice. Mali prozorčići bili su zabrtvljeni foli jom i papirima, drvena vrata pokrivala je crna ljepenka.

Zidovi predvorja bili su obloženi drvom za ogrjev, nejednakim cjepanicama. Bila je to nemila unutrašnjost, nema se što reći. Prljava i zapuštena. Svugdje se osjećao vonj vlage, drva i zemlje

– mokre, lakome. Zadah dima, dugogodišnji, pokrio je zidove masnim slojem.

Vrata kuhinje bila su odškrinuta i odmah sam na podu ugledala ležeće tijelo Velikoga Stopala. Moj ga je pogled jedva dotaknuo i odmah odskočio. Potrajalo je malo prije no što sam ga mogla opet pogledati. Ono što se vidjelo bilo je užasno.

Ležao je iskrivljen, u čudnovatom položaju, s rukama uz vrat, kao da nastoji raskinuti ovratnik koji ga steže. Polagano sam prilazila bliže, kao hipnotizirana. Vidjela sam otvorene oči za gledane nekamo pod stol. Prljava potkošulja bila je razderana oko grla. Izgledalo je kao da se tijelo borilo samo sa sobom i savladano palo. Postalo mi je hladno od Užasa, krv mi je zamrla u žilama i imala sam dojam da se povukla nekamo u moju najdublju nutrinu. Još jučer vidjela sam to tijelo živo.

“Moj Bože”, promucala sam. “Što se dogodilo?” Mutavi je slegnuo ramenima.

“Ne mogu dobiti Policiju, opet je češki signal.”

Izvukla sam iz džepa svoj mobitel, utipkala broj koji sam znala s televizije – 997, i za trenutak se u telefonu oglasio automatski češki glas. Tako je ovdje. Signal luta ne obazirući se na državne granice. Ponekad se granica između operatera na dulje vrijeme zadržava u mojoj kuhinji, a događalo se i da nekoliko dana stoji uz kuću Mutavoga ili na terasi, ali bilo je teško proni knuti u njezin hiroviti karakter.

“Trebalo se popeti više iznad kuće, na brežuljak”, posavjetovala sam ga prekasno.

“Prije nego što dođu, posve će se ukočiti”, rekao je Mutavi tonom koji posebno kod njega nisam voljela: kao da je popio svu pamet. Skinuo je kožuh i objesio ga na naslon stolca. “Ne možemo dopustiti da ostane ovakav. Izgleda strašno, a napokon – bio nam je susjed.”

Gledala sam to jadno, iskrivljeno tijelo Velikoga Stopala i teško mi je bilo povjerovati da sam se još jučer bojala toga Čovjeka. Nisam ga voljela. Možda je čak i premalo – nisam ga voljela. Prije bih trebala reći – činio mi se odvratan, grozan. Zapravo ga čak nisam smatrala ni ljudskim Bićem. Sada je ležao na nečistom podu, u prljavom rublju, malen i mršav, bespomoćan i bezopasan. Evo, komadić materije, koji se zbog teško zamislivih promjena pretvorio u krhki bitak odijeljen od svega. Rastužila sam se, zapanjena, jer čak i netko grozan poput njega nije zaslužio smrt. A tko je zaslužio? I mene čeka ista sudbina, i Mutavog, i one Srne vani; svi ćemo jednom biti samo mrtva tijela.

Pogledala sam Mutavog tražeći u njega nekakvu utjehu, ali on se već prihvatio pospremanja razbacanog ležaja, brloga na raspadnutom kauču, pa sam se pokušala sama utješiti. Palo mi je na pamet da je smrt Velikog Stopala mogla u stanovitom smislu biti nešto dobro. Oslobodila ga je od kaosa u kojemu je bio njegov život. I oslobodila druga živa Bića od njega. O, da, odjednom sam postala svjesna kako dobra može biti smrt, kako pravedna, poput sredstva za raskuživanje, poput usisača za prašinu. Priznajem, to sam pomislila, i zapravo i dalje tako mislim.

Bio mi je susjed, naše kuće nije razdvajalo više od pola kilometra, ali rijetko sam imala posla s Velikim Stopalom. Nasreću. Viđala sam ga više izdaleka – njegova sitna, žilava figura, uvijek malo teturava, kretala se na pozadini krajolika. Hodajući, mrmljao je nešto za sebe i ponekad mi je vjetrovita akustika Visoravni donosila djeliće toga monologa, zapravo prostog i jednoličnog. Njegov rječnik sastojao se uglavnom od psovki kojima je dodavao samo osobna imena.

Poznavao je ovdje svaki komadić zemlje, jer se izgleda ovdje rodio i nikada nije putovao dalje od Kłodzka. Razumio se u šumu– na čemu se može zaraditi, što kome prodati. Gljive, kupine, ukradeno drvo, suharci za potpalu, zamke, svakogodišnja utrka terenaca, lovovi. Šuma je hranila toga maloga gnoma. Trebao je stoga šumu poštovati, ali nije ju poštovao. Jednom je u kolovozu, dok je vladala suša, potpalio cijelo kupinište. Zvala sam vatrogasce, ali nije se uspjelo puno spasiti. Nikada nisam saznala zašto je to učinio. Ljeti je tumarao naokolo s pilom i sjekao stabla puna sokova. Kada sam ga uljudno opomenula, s naporom susprežući Gnjev, odgovorio mi je prostački: “Krepaj, stara babo.” Samo sočnije. Zarađivao je time što bi uvijek nešto ukrao, zdipio, drmnuo; kada bi vikendaši ostavili na dvorištu bateriju ili vr tlarske škare – Veliko Stopalo bi odmah nanjušio prigodu i maznuo sve što se poslije moglo utopiti u gradu. Po meni je trebao već nekoliko puta dobiti nekakvu Kaznu ili čak ići u zatvor. Ne znam kako se događalo da uvijek izmigolji. Možda su ga čuvali nekakvi anđeli; ponekad se događa da stanu na krivu stranu.

Znala sam da se bavi krivolovom na sve moguće načine. Sa šumom se ophodio kao s vlastitim posjedom – sve je u njoj pri padalo njemu. Bio je tip grabežljivca.

Nisam zbog njega spavala puno Noći. Iz bespomoćnosti. Nekoliko puta sam nazivala Policiju – ako bi već podignuli slušalicu, uredno su zaprimali moju prijavu, ali se potom nije događalo ništa. Veliko Stopalo je iznova kretao na svoju rutu, sa svežnjem zamki na ramenu, zloguko kriješteći. Malo, zlo božanstvo. Zločesto i neubrojivo. Uvijek je bio lagano pijan i valjda je to u njemu izazivalo srditost. Gunđao je pod nos i kolcem mlatio po panjevima stabala, kao da ih je htio otjerati sa svog puta; činilo se kao da se rodio u stanju blage pomračenosti. Puno sam puta išla njegovim stazama i skupljala za njim primitivne žičane zamke za Životinje, omče vezane za mlada stabla savijena tako da uhvaćena Životinja poleti uvis kao iz praćke i ostane visjeti u zraku. Ponekad sam pronalazila mrtve Životinje – Zečeve, Jazavce i Srne.

“Moramo ga prenijeti na ležaj”, rekao je Mutavi.

Nije mi se svidjela ta zamisao. Nije mi se svidjelo da ga moram dodirnuti.

“Mislim da bismo trebali pričekati Policiju”, rekla sam. Ali Mutavi je već pripremio mjesto na kauču i podvrnuo rukave džempera. Pogledao me je prodorno svojim svijetlim očima.

“Valjda ne bi htjela da tebe pronađu ovako. U takvom stanju. Pa to je neljudski.”

O da, ljudsko tijelo je zasigurno neljudsko. Osobito mrtvo. Nije li mračni paradoks da se sada moramo baviti tijelom Velikoga Stopala, da nam je ostavio tu zadnju nevolju? Nama, susjedima, koje nije poštovao, nije volio i smatrao nas nulom.

Po meni bi poslije Smrti trebalo dolaziti do anihilacije materije. Bio bi to najprikladniji način za tijelo. Anihilirana tijela vraćala bi se na taj način ravno u crne rupe iz kojih su došla. Duše bi putovale brzinom svjetlosti prema svjetlosti. Ako nešto takvo kao Duša uopće postoji.

Slamajući užasan otpor, poslušala sam Mutavog. Uhvatili smo tijelo za noge i ruke i prenijeli ga na kauč. Iznenađeno sam usta novila da je teško, a uopće se ne čini nepokretno, već prije tvrdoglavo kruto, neugodno kao uštirkana posteljina po kojoj se prelazi glačalom. Ugledala sam i čarape, ili ono što je umjesto njih bilo na stopalima – prljave krpe, obojci napravljeni od na trake rasparane plahte, sada sive i umrljane. Ne znam zašto me je pogled na te obojke tako jako pogodio u prsa, u prepone, u cijelo moje tijelo, da više nisam mogla suspregnuti jecaj. Mutavi me je pogledao hladno, kratko i izrazito prijekorno.

“Moramo ga odjenuti prije nego što dođu”, rekao je Mutavi i vidjela sam da i njemu podrhtava brada pri pogledu na taj ljudski jad (iako to iz nekih razloga ne želi priznati).

Najprije smo mu, dakle, pokušali skinuti potkošulju, prljavu i smrdljivu, ali nije bilo govora da bi je se dalo skinuti preko glave, pa je Mutavi izvukao iz džepa nekakav komplicirani nožić i rasparao materijal na prsima. Veliko Stopalo je sada ležao pred nama na kauču polugol, dlakav kao trol, s ožiljcima na prsima i rukama, tetoviran već nečitljivim crtežima, među kojima nisam uspjela razabrati ništa smisleno. Oči su mu bile ironično pritvorene, dok smo u razvaljenom ormaru tražili nešto pristojno za odjenuti, prije nego što mu se tijelo ukoči zauvijek i ponovno postane ono što je u biti bilo – grudica materije. Poderane gaće virile su ispod novih srebrnih hlača od trenirke.

Oprezno sam odmotala te odvratne obojke i ugledala njegova stopala. Začudila su me. Uvijek sam imala dojam da su stopala naš najintimniji i najosobniji dio tijela, ne genitalije, ne srce, ili čak mozak, organi bez bitnoga značenja, koje se precjenjuje. Upravo u stopalima krije se sve znanje o Čovjeku, tamo iz tijela istječe važan smisao tko smo zapravo i kako se odnosimo prema zemlji. U dodiru zemlje, na njezinu doticaju s tijelom smještena je cijela tajna – da smo građeni od elemenata materije i istodobno joj strani, odijeljeni. Stopala – to su naši utikači za kontakt. A sa da su mi ta gola stopala bila dokaz njegova drugačijeg podrijetla. Nije mogao biti Čovjek. Morao je biti neka bezimena forma, jedna od onih koje – kako kaže naš Blake – lijevaju kovine u prostranstvo, pretvaraju red u kaos. Možda je bio nešto nalik demonu. Demonska se bića uvijek prepoznaju po stopalima, drugačije žigošu zemlju.

Ova stopala – vrlo duga i uska, tankih prstiju s crnim, ne skladnim noktima, činila su se inteligentna. Palac se malo iz dvajao od ostatka, kao palac na ruci. Obrasla su gustom crnom dlakom. Je li itko vidio nešto takvo? Mutavi i ja razmijenili smo poglede.

U skoro praznom ormaru pronašli smo odijelo boje kave, malo zamrljano, ali zapravo rijetko upotrebljavano. Nikada ga nisam u njemu vidjela. Veliko Stopalo je uvijek išao u valjenkama i otrcanim hlačama, uz to je nosio kariranu košulju i štepani prsluk, bez obzira na godišnje doba.

Odijevanje mrtvaca asociralo me na milovanje. Ne mislim da je takvu nježnost upoznao za života. Pridržavali smo ga pažljivo pod ramenima i navlačili na njega odjeću. Njegova težina oslanjala se na moja prsa, i nakon vala prirodnoga gađenja koji me navodio na povraćanje, odjednom mi je došlo na um da to tijelo prigrlim, potapšam po leđima, umirujući ga: ne brini se, bit će dobro. Nisam to učinila zbog prisutnosti Mutavoga. Možda bi mi predbacio da sam perverzna.

Geste od kojih sam odustala pretvorile se u misli i postalo mi je žao Velikog Stopala. Možda ga je odbacila majka i bio je nesretan cijeloga svog tužnog života. Duge godine nesreće degradiraju Čovjeka više od neizlječive bolesti. Nikada nisam kod njega vidjela nikakve goste, nije se pojavljivala nikakva rodbina ni prijatelji. Čak se ni gljivari nisu zaustavljali pored njegove kuće da popričaju. Ljudi su ga se bojali i nisu ga voljeli. Izgleda da je bio u vezi samo s lovcima, ali i to rijetko. Po mojoj procjeni mogao je imati oko pedeset, puno bih dala da mogu vidjeti njegovu osmu kuću i nema li u njoj sa sobom prepleten nekakav aspekt Neptuna s Plutonom i s Marsom negdje u Ascendentu, jer je s tom zubatom pilom u žilavim rukama podsjećao na zvijer koja živi samo da bi sijala smrt i nanosila patnju.

Da mu navuče sako, Mutavi ga je podignuo u sjedeći položaj i tada smo ugledali da njegov veliki, otečeni jezik pridržava nešto u ustima, pa sam nakon kratkoga oklijevanja, stisnuvši od gađenja zube i povlačeći svako malo ruku, delikatno uhvatila to nešto za vršak i vidjela da među prstima držim koščicu, dugu i tanku, oštru kao bodež. Iz mrtvih usta oslobodio se grleni klokot i zrak, tihi zvižduk, koji je posve podsjećao na uzdah. Odskočili smo od mrtvaca i sigurno je i Mutavi osjećao isto što i ja: Užas. Na ročito jer se za trenutak u ustima Velikoga Stopala pojavila ta mnocrvena, skoro crna krv. Zloslutni potočić koji je istekao van.

Ukočili smo se, užasnuti.

“Izgleda da se”, rekao je tada Mutavi drhtavim glasom, “ugušio. Ugušila ga je kost. Kost mu je stala u grlu, zapela mu je kost u grlu, udavio se”, ponavljao je uzrujano. A zatim je, kao da

umiruje sam sebe, dodao: “Na posao. Nije ugodno, ali obveze prema bližnjima ne moraju uvijek biti ugodne.”

Vidjela sam da se proglasio šefom ove noćne smjene i podredila sam mu se.

Sada smo se posve predali nezahvalnom poslu da Veliko Stopalo uguramo u odijelo boje kave i postavimo u dostojan položaj. Odavno nisam dodirivala nijedno tuđe tijelo, a da ne govorim o mrtvacu. Osjećala sam kako sa svakim trenutkom u njega utječe nepomičnost, kako se skamenjuje iz minute u minutu; zato smo se tako žurili. I kada je Veliko Stopalo već ležao u blagdanskom odijelu, njegovo je lice konačno izgubilo ljudski izraz, postao je truplo, bez ikakvih sumnji. Samo se kažiprst desne ruke nije htio podvrgnuti tradicionalnom položaju pristojno prepletenih dlanova, nego se dizao uvis, kao da time hoće privući našu pažnju i zaustaviti na trenutak naše nervozne, užurbane napore. “A sada pazite!” govorio je taj prst. “Sada pazite, jer evo nečega što ne vidite, bitno polazište procesa koji je skriven pred vama, a vrije dan je najveće pozornosti. Zahvaljujući njemu svi smo se našli na ovom mjestu i vremenu, u maloj kući na Visoravni, posred snijega i Noći. Ja kao mrtvo tijelo, vi pak kao ne pretjerano važna, ostarjela ljudska Bića. Ali to je tek početak. Sada se sve tek po činje događati.”

Stajala sam s Mutavim u hladnoj, vlažnoj izbi, u ledenoj pustoši, koja je zavladala u nikakav sivi sat, i pomislila da to nešto što odlazi iz tijela isisava za sobom komad svijeta i da svejedno je li dobro ili loše, krivo ili neokaljano, ostavlja za sobom veliko ništa.

Pogledala sam kroz prozor. Svitalo je i polagano su to ništavilo počele ispunjavati lijene pahulje snijega. Padale su ne žureći, vrludajući u zraku i vrteći se oko vlastite osi poput perja.

Veliko Stopalo je već otišao pa je bilo teško sačuvati prema njemu neku ljutnju ili uvrijeđenost. Ostalo je tijelo, mrtvo, odjeveno u odijelo. Sada je izgledalo spokojno i zadovoljno, kao da se duh veseli što se na kraju oslobodio materije, a materija se veselila da je napokon oslobođena od duha. Obavljen je tijekom toga kratkog vremena metafizički razvod. Kraj.

Sjeli smo u otvorena vrata kuhinje i Mutavi je posegnuo za načetom bocom votke koja je stajala na stolu. Pronašao je čistu čašu i natočio – najprije meni, zatim sebi. Kroz zasniježene prozore polagano je ulazio osvit, mliječan kao bolničke žarulje, i u toj sam svjetlosti vidjela da je Mutavi neobrijan, a njegova čekinja sijeda jednako kao i moja kosa; da je njegova prugasta isprana pidžama razdrljena ispod kožuha, a kožuh zaprljan svim mogućim vrstama mrlja.

Ispila sam veliku čašu votke, koja me ogrijala iznutra. “Mislim da smo ispunili svoju obvezu prema njemu. Jer tko bi to učinio?” govorio je Mutavi više sebi nego meni. “Bio je jadni mali kurvin sin, ali što s tim?”

Natočio si je još jednu čašu i ispio je u jednom gutljaju, a zatim se stresao od gađenja. Vidjelo se da nema prakse.

“Idem nazvati”, rekao je i izašao. Pomislila sam da mu se smučilo.

Ustala sam i počela razgledavati taj strašni nered. Nadala sam se da ću negdje pronaći osobnu iskaznicu s datumom rođenja Velikog Stopala. Htjela sam znati, provjeriti njegove Račune.

Na stolu pokrivenom istrošenim plastičnim stolnjakom sta jao je pleh s pečenim komadićima nekakve Životinje, a u loncu pored, pokriven bijelim slojem masti, spavao je baršč. Kriška kruha odrezana od hljeba, maslac u staniolu. Na podu pokrivenom pohabanim linoleumom povlačilo se još nekoliko Životinjskih ostataka koji su pali skupa s tanjurom sa stola, slično kao i čaša i komadići kolača, a sve je usto bilo zgnječeno, ugaženo u prljavi pod.

Tada sam na prozorskom podboju, na limenom pladnju, opazila nešto što je moj mozak prepoznao tek nakon duljeg trenutka, toliko se tome opirao: bila je to ravno odrezana srneća glava. Pored nje su ležale četiri nožice. Poluotvorene oči morale su cijelo vrijeme budno pratiti naše napore.

E da, bila je to jedna od izgladnjelih Gospođica, koje se zimi daju naivno dovabiti promrzlim jabukama i koje, uhvaćene u zamku, umiru u mukama, ugušene žicom.

Kada sam polagano osvijestila što se ovdje dogodilo, sekundu po sekundu, obuzeo me Užas. Uhvatio je Srnu u klopku, ubio, a njezino tijelo raščetvorio, ispekao i pojeo. Jedno je Biće jelo drugo, u tišini, u Noći, u šutnji. Nitko nije prosvjedovao, nije udario nijedan grom. Pa ipak je Kazna sustigla demona, iako smrt nije vodila ničija ruka.

Brzo, dršćućim rukama skupljala sam ostatke, te male koščice, na jedno mjesto, na hrpu, da ih poslije sahranim. Pronašla sam staru reklamnu vrećicu i slagala ih u nju, te koščice, jednu za drugom, u taj plastični pokrov. I glavu sam oprezno položila u vrećicu.

Toliko sam htjela saznati datum rođenja Velikoga Stopala da sam nervozno počela tražiti njegovu osobnu – na kredencu, među nekoliko papira, listića iz kalendara i novina, potom u ladicama; tamo se drže dokumenti u seoskim kućama. I tamo je baš i bila – u zelenim pohabanim koricama, sigurno više nije važeća. Na slici je Veliko Stopalo imao dvadesetak godina, dugo, nesimetrično lice i namrštene oči. Nije bio lijep, čak ni tada. Ostatkom olovke zapisala sam datum i mjesto rođenja. Veliko Stopalo rodio se 21. prosinca 1950. godine. Ovdje.

I moram dodati da je u toj ladici bilo još nešto: snop fotogra fija, posve novih, u boji. Brzo sam ih pregledala, iz navike, a jedna od njih mi je prikovala pažnju. Pogledala sam je izbliza i već je htjela odložiti. Dugo nisam mogla shvatiti što vidim. Iznenada je zavladala tišina, a ja sam se našla u samom njezinom središtu. Promatrala sam. Moje se tijelo napelo, bila sam spremna na bitku. Vrtjelo mi se u glavi i u ušima mi je narastala mračna buka, šum, kao da iz obzorja nastupa golema vojska – glasovi, zveket željeza, škripa kotača, sve daleko. Gnjev uzrokuje da se um razbistri i postane pronicljiv, više se vidi. Zakloni druge osjećaje i vlada nad tijelom. Nema sumnje da iz Gnjeva dolazi sva mudrost, jer Gnjev je u stanju prijeći sve granice.

Drhtavim rukama gurnula sam fotografije u džep i odmah potom čula kako se sve pokreće, kako se pale motori svijeta i njegova mašinerija starta – zaškripala su vrata, pala je na pod viljuška. Iz očiju su mi potekle suze.

Mutavi je stajao u vratima. “Nije bio vrijedan tvojih suza.”

Usta su mu bila stisnuta i usredotočeno je utipkavao broj. “Još uvijek češki operater”, ispalio je. “Moramo se popeti na brijeg. Ideš sa mnom?”

Tiho smo za sobom zatvorili vrata i krenuli prteći snijeg. Na brijegu se Mutavi počeo okretati oko svoje osi s oba mobitela u ispruženim rukama tražeći signal. Pred nama je bila cijela Kłodzka kotlina okupana srebrnim, pepeljastim svitanjem.

“Bok, sine”, rekao je Mutavi u telefon. “Valjda te nisam probudio, ha?”

Nejasan glas je odgovorio nešto što nisam razumjela.

“Ma umro nam je susjed. Mislim da se udavio s kosti. Sada. Noćas.”

Glas s one strane je opet nešto rekao.

“Ne. Sada ću zvati. Nije bilo signala. Već smo ga gospođa Duszejko, znaš, moja susjeda, i ja odjenuli”, preletio me je po gledom, “da se ne ukoči…”

I ponovno glas, sada kao uzrujaniji.

“U svakom slučaju, već je u odijelu…”

Tada je netko s druge strane počeo govoriti puno i brzo pa je Mutavi odmaknuo telefon od uha i pogledao ga nezadovoljno. Zatim smo nazvali Policiju.

________________________________________________________________________________________

* William Blake, Vječno evanđelje, prev. Marko Grčić, GZH, Zagreb, 1980. (op. prev.)

** Astrološki godišnjak. (op. prev.)

Prevelo: Mladen Martić

Lejla Kalamujić: Požuri i izmisli grad

DJEVOJČICI KOJA ČEKA NA VOZ

Stavljam ruksak na ramena i krećem prema stanici. Široka ulica prolazi pored stare štamparije. Već dugo je ruševna, pa je i onima koji pamte, sve teže nadomisliti kako je nekad lijepo izgledala. Rano je, ti sigurno još spavaš. Na štriku ispod jednog polomljenog prozora prostrt je veš. Za oko mi je zapela jedna suknjica, ko zna, možda je baš tvoja. Ja moram dalje iz ovog mjesta u koje sve rjeđe svraćam. Ti i ja se ne znamo i nikad se nećemo upoznati, a voljela bih ti reći nekoliko stvari.

Vidjela sam te jučer na pijaci. Uz tebe je bio oniski muškarac. Tvoj otac? Možda, stariji brat? Vaš je štand bio prevrnuta kartonska kutija, s poredanim konzervama ribe. Imala si sitne crne pletenice i jednostavnu bijelu majicu. Noge su ti mirovale, a prsti na rukama igrali u džepovima bermuda. Ljudi su pored vas prolazili kao da ste ništa. Zastala sam, i nakratko, naši su se pogledi sreli. Ti se sigurno toga nikad nećeš sjetiti. Za tebe, ja sam bila samo jedna u masi onih kojima nije drago što ste došli baš tu, ko zna od kuda. Jedna od onih što se mogu slobodno kretati i putovati kud im volja. Sve to, vidiš, i jeste i nije istina. Tačno je da sam jučer stigla vozom, u ovaj mali pogranični grad, koji je u jednoj umrloj državi bio među glavnim željezničkim čvorištima. Putovanje je bilo dugo i dosadno, posebno zadnja dionica na kojoj zbog zastarjelih šina voz nije išao brže od 30 km na sat. U kupeu je bilo zagušljivo i prevruće, a u prozoru kojeg nije bilo moguće otvoriti, promicala su opaljena polja suncokreta. Slipava od znoja, našla sam se na zapuštenoj praznoj stanici. Ispred je stajao samo kombi Crvenog krsta s otvorenim gepekom punim kutija humanitarne pomoći. Da je bilo još koji stepen toplije, vjerovatno bih u bunilu pomislila da me voz iskrcao u vlastitu prošlost. Jer ja sam nekad, kao ti sad, ovdje bila izbjeglica. Taj rat se desio, dok ti još nisi bila ni rođena. Ono što je ostalo isto svih ovih godina, vidjela sam na kartonskoj kutiji iza koje si stidljivo stajala. Tako bih voljela da ti mogu reći da se ne obazireš na prezrive i prijekorne poglede, jer vi, kao sad prodajete ono što vam je dato – meni je jasno da niko normalan u sebe ne može strpati toliko konzervirane ribe. Ne znam da li ti se to desi, ali tad kad sam bila tvojih godina, pomislila bih da su neki drevni ribari danonoćno spuštali mreže u mora, kako bi nahranili sve buduće ratove i nesreće u svijetu. Prošla sam pijacu i nastavila svojim putem, ali gdje god da bih svratila, koga god vidjela, imali su nešto za reći o vama. Tako sam saznala da ste se smjestili u staru štampariju. Da ste digli branu i napravili bazen. Da noću palite vatre, a neki su spomenuli da pjevate i plešete do zore. Govorili su još svašta, što bih ti radije prešutjela. Jučer je bio naporan dan. Kasno je bilo kad sam konačno ostala sama. Ispružila sam se na krevet u mračnoj sobi i požalila što nisam isplanirala da ostanem barem dan duže. Nikad ne mislim na umor. To stalno kretanje: samo ići, uvijek ići. Bojim se stati još od tih godina, kad sam čekala uz praznu prugu, istu onu u koju i ti gledaš iz dana u dan. U ustima sam držala plastičnu zviždaljku s kuglicom i jako puhala. Pištala sam vozu da dođe i odvede me u neko ljepše i pravednije sutra. Ali ničeg nije bilo osim tih starih šina: dvije beskonačne linije od kojih ostaje hrđa po dlanovima.

Voz kojim idem dalje, dolazi za pola sata. Čekam na klupi, dok pored mene drijema sklupčana tigrasta mačka. Samo joj se vrh repa malo pomjera. Milkim je po glavi, ko zna, možda se još jedino u njenom snu svijet nakratko odmara od nemira. Iza pruge je livada, možda ću jednom na nekoj sličnoj sjesti da otpatim ovaj svijet jednom za svagda. A ti? Ne znam kad i kuda, ali otići ćeš. Još ćeš sretati onih koji dijele ljude na naše i vaše. Tako je to sa svih strana granica. Ali tebi to više neće biti važno, jer tad ćeš hodati svijetom svjesna da nisi ničija.

Vode tekućice

Gusti, gusti mrak. Dok njena majka drži njeno krhko tijelo nad vodom koja se od mraka između njih razlikuje samo jer grgolji, jer govori. Kome govori rijeka, ne zna. Glasna je, preglasna. I dijete je glasno. Vuče njene bradavice. Ne spava. Ne jede. Viče i viče. Što da radi s tim djetetom? Rijeka ga može uzeti. Možda tad sva ta buka prestane. Rijeka voli u pokretu, rijeka ne osjeća raspadanje tijela koje ona osjeti otkako je iz sebe istisnula to stvorenje. Iznad nje nebo prepolovljeno velikim oblakom koji prekriva mjesec i cijeli svemir koji šuti u njih.

Daj da ti, mama, ispričam tu priču. Gore, te zvijezde koje govore tvojim plitkim uzdasima dok plačeš jer ti je hladno i jer si gladna, one su daleke tisuće svjetlosnih godina. Te zvijezde rađaju se i umiru, poput nas, osvjetljavajući svemir koji je nepregledna hladna pustoš. Ali tamo gdje su zvijezde, postoje i mogući životi i one nesebično cijeli svoj dugi život izgaraju kako bi potpuni mrak ipak bio obasjan. Zamisli, mama, koliko je svemir savršen da je i na to mislio. Ništa ne putuje brže od svjetlosti, osim možda mraka.

Zvijezde, ima ih milijarde, kao i zrnaca pijeska. Mnoge su veće od našeg Sunca koje je stotinu puta veće od naše Zemlje, iako djeluju tako sitne, to je jer su daleko, mama. Iza svih tih zvijezda koje vidimo, postoje i mnoge druge, mnoge već i umrle, čijoj su svjetlosti trebale milijarde godina da dođe do naših teleskopa. Znaš li mama da danas možemo gledati skoro u rođenje vlastitog svemira? To vrijeme, moje i tvoje, vrijeme cijele povijesti, toliko je sitno naspram toga koliko je star svemir. Znala si mi reći da je Zemlja možda i ravna i da nitko osim boga ne može ništa o tome znati. Znala si mi reći da nikad nisi htjela roditi kćer. Onda bi dugo ljuta šutjela i prala posuđe dok bih ja pokušavala pronaći način da te volim manje. Kad si prema mojoj djeci bila nježnija nego prema meni, znala sam da možda nismo bile krive ni ti ni ja, nego ta prva voda i taj prvi mrak s kojim si razgovarala iznad divlje rijeke. Pričala si mi kasnije da su se rijetki kupali u njoj jer je struja bila toliko jaka da bi ih povukla. Rijeka-grobnica, tako si je zvala.

Zašto te tvoja majka nije bacila niz slapove Vrbasa, nitko nije znao. Tvoja tetka je trčala za njom, i kad je došla do klisure, ona se već okrenula. Odlučila. Plakala si kao da si tek rođena i da si se upravo izborila za svoj prvi udah. Sada si se sudarala s majčinim mrakom i mrakom iznad rijeke. Jesu li ta dva mraka bili gusti kao onaj prije nego si vidjela bijelu svjetlost ovog svijeta? Je li taj mrak, hrđav na tijelu tvoje majke bio toliko hladan, da si morala vikati kao da se ponovno rađaš? Je li to isti onaj mrak koji me još uvijek zaskoči noću kad ne ostavim upaljeno svjetlo u hodniku. Mrak u kojem tijelo više nije tijelo nego tihi žamor svemira, a svemir, beskrajna praznina, doziva. Svake noći osluškujem kako mrak velike pustoši doziva moj mrak.

Gdje smo tada bili mi, dok je jedno gladno dojenče drhtalo u majčinim rukama nad hladnom, divljom vodom? Tetka te je odnijela. Hranila kuruzom i mlijekom. Nekako si izrasla. Nekako su se i tvoja leđa podignula uspravno. Na njima vječno pljusak šiba i oklagija. Baba ti nikada nije oprostila što te nije sunula u grlo rijeke. Možda bi život tada stao tamo gdje je trebao. Možda ne bi bilo tvoje braće i sestre. Možda bi se putevi razmrsili, tvoji i njihovi. Tko bi tada ostao i u kojoj bih ja priči tražila svoje ime?

Trebala si se zvati Anabela, često mi je majka govorila. Anabela. Pokušavam rekonstruirati. Na jednoj fotografiji ja sjedim u džemperu, brat sigurno ne stariji od tri godine s dudom u ustima (što znači da ja imam najviše pet), otac među nama na krevetu. Radi fotografije pokušavamo biti zagrljeni. Krevet je razvučen, kako majka običava raditi kad idemo spavati. Otac tada nije mogao imati više od trideset pet godina, a u njegovom osmijehu velika rupa, zubi koji su ispali već tada dajući ustima samo dva oslonca sa strane. Dva zuba u pokušaju osmijeha oca koji je tada bio ne puno stariji nego sam ja sada, a izgledao je onako kako je izgledao svih narednih godina, kao da će ga smrt već sutra susresti i odnijeti.  

Spavamo u kinderbetima, čak i kad smo preselili. Već smo pošteno zakoračili u školu, ali kinderbeti su bili veliki dovoljno da stanemo u njih, a novaca nije bilo.

Kad nam već noge ne mogu biti u drugačijem položaju nego skupljene, kupuju nam francuski ležaj na koje spavamo oboje, brat i ja, a ležaj stave, kao i nekad kinderbete, u kuhinju. Nikad zapravo nismo imali takvo mjesto koje bi se moglo nazvati pravom kuhinjom. Dok smo živjeli mi u jednoj sobi, a baba i đed u drugoj, mama je uvijek kuhala u njihovoj sobi, na njihovoj peći. To se nije promijenilo kad smo jednu posuđenu kuću zamijenili drugom, i dalje je mama kuhala u njihovoj sobi gdje su opet smjestili veću peć na drva od one koja je grijala sve nas koji smo spavali u dnevnoj sobi i kuhinji.

Zašto se moja majka udala za mog oca? Jednostavno, ono što je on nudio činilo joj se bolje od onog što je ostavila.

Što je kuhinju činilo kuhinjom? Tamo je bilo nekoliko kredenaca i dva viseća elementa. U njima su spavali tanjuri. Kasnije je doselila u našu sobu, našu kuhinju i jedne električna pećnica. Ili nije? Jesam li to umislila, da je mama jednom ipak, prije nego su obnovili kuću na selu, uspjela uštedjeti da kupi pećnicu pa peče pite i biskvit i ne znoji se ljeti kraj peći na drva? Moja majka kuhala je tek toliko da imamo skuhano, a uvijek je govorila da je lako raditi fina jela ako imaš čime. Njena kuhinja bila je svedena na osnovne namirnice i najčešće smo jeli prežgane juhe ili pite. Bile su to pite od krumpira, pite od šećera, pite od kiselog zelja, pite od svega.

Otac je bio opća imenica. Kad bih je premetala po jeziku, okus je najčešće bio slan ili gorak, samo u rijetkim trenucima sjetila bih se sladoleda ili čokolada koje je za nas kupovao na placu.. Premetanje očeve funkcije na jeziku često je pokušalo doći i do umanjenice koja je trebala omogućiti zbližavanje, ali reći mu tata bilo je i teže nego ga promatrati kao slučajnog stranca koji ne razumije kako je zalutao u svoj život.

Moj otac znao je mnogo toga. Kad bismo ga zamolili, nacrtao bi nam lokomotivu ili konja. Činilo nam se da su živi i da će istoga trena izaći iz papira.

Bio je crn, krezav, mršav. Ruke su mu  bile neprestano prljave i takve ih pamtim kad god pomislim na njega, njegove ruke crne su do laktova od motornog ulja.

Marina Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu

00:00

Ponoć je trenutak kad se sila vremena pokoleba i zastane. Nula sati, nula minuta. Treptaj vremenskog ništa.
00:00 je na velikom zidnom digitalnom satu iznad komode, na onom malom na DVD playeru ispod televizora i na njegovom ručnom, također digitalnom. U istoj sekundi mijenja se i datum na računalu i mobitelu.
U sobi ni jedne kazaljke. Ne podnosi ih. One ne mogu pokazati nula vremena. Čak i kad stanu, uvijek neki sat, neka minuta, a njemu je jedino taj bezvremenski trenutak nešto što vrijedi dočekivati.
00:00. Nema umora koji bi ga spriječio da budan dočeka taj obli red među znamenkama. Uvijek tako.
Ali danas nije isto. Danas je ponoć odredište. Kao vrata na kraju dugog hodnika. A tamo, iza vrata, njegov pakao u kalendaru.
Petnaesti svibnja dvije tisuće i petnaeste, njegov pedeseti rođendan. Njihov pedeseti.
U 00:00 ugasio je dopušenu cigaretu, posljednju iz kutije. Da je neki drugi dan, novu bi kutiju otvorio ujutro kad se probudi. Danas ne. Danas neće biti buđenja jer nema ni spavanja.
Da spavanja neće biti odlučio je još popodne, kad ga je majka nazvala da mu priopći novost. Novost koju čovjek mora probdjeti zašto što je nemoguće s njom leći u krevet i spavati kao da ništa nije bilo. Jer bilo je. Opet je bilo. Do nove ponoći nema spavanja. Tako će.
Elena je zaslužila jedno pošteno naknadno bdijenje, za pedeseti rođendan koji ni onako ni ovako nije dočekala.
Pedeset godina. Kad je to bilo! Rođenja bi se, recimo, volio sjećati, za razliku od onoga što bi rado zaboravio, a ne može. Ali tog sjećanja nema. Drugi nam prenesu svoje pamćenje našeg dolaska na svijet i onda smo prisiljeni to uzeti zdravo za gotovo.
Tog petnaestog svibnja tisuću devetsto šezdeset i pete majku su probudili bolovi u križima oko tri ujutro. Otac ju je nevoljko odveo u bolnicu. Nadao se da će moći odspavati još koji sat pa ju je pitao kako može biti sigurna da su to trudovi kad nikad prije nije rodila. Tako mu je barem majka kazala kad mu je prepričavala što se te noći događalo. Rekla mu je da ju je počeo ispitivati o tome čim je progovorio, za razliku od Elene, koju trenutak vlastitog dolaska na svijet nije zanimao. Nju je zanimalo sve ono poslije – boravak na ovom svijetu – a to poslije prekratko je potrajalo.
Majka je u bolnicu stigla oko četiri sata ujutro. On se rodio tek u pet popodne. Petnaestog petog u pet popodne – ni to mu se nije činilo beznačajnom podudarnošću. Baš on, baš toga dana, baš u pet popodne. Petnaestog petog u pet. Šezdeset pete. Mogao je, recimo, biti na Eleninom mjestu i roditi se sat vremena ranije. Mogao se on izboriti da majčinu utrobu napusti prvi i onda bi mu ta četvrta petica bila zauvijek oduzeta, kao i Elena poslije.
Uvijek nešto zauvijek oduzeto.
Oliver. To je rekao njegov otac kad ga je prvi put uzeo u naručje. Oliver Radman. Izgovorio je ono Oliver tonom zbog kojeg je majka znala da neće biti pregovora oko imena. On je svom sinu dao ime i sad se drugi trebaju, kako god znaju, na njega naviknuti.
Oliver nikad nije.

Zato je Elena voljela svoje ime, koje joj je, kao utješnu nagradu, izabrala majka. Tko je mogao znati da će je služiti tako kratko. Da je odjednom nitko neće moći dozvati, osim kao uspomenu.
U 00:05 skinuo je ručni sat i pošao u kuhinju skuhati kavu. Trebat će mu. Dvadeset i četiri sata, na onih sedamnaest koje je već proveo budan u prethodnom danu. Nije malo. Mogao bi se sad predomisliti i leći. Nema svjedoka, nema dokaza, nitko ne zna što je bio odlučio. Ali ne. Ne može spavati s tom novom, duplom smrću na umu.
Rano je naučio koliko je život nezajamčen. Tada, prije dvadeset i šest godina, mislio je da je za sva vremena svladao tu lekciju. Danas postojiš, sutra više ne. Danas živiš s nekom osobom, sutra sa sjećanjem na nju. Svaka je minuta važna, a on se uporno drži kao da nije. Kao da je svejedno, jer njemu i jest.
Danas će zbog Elene pokušati. Obratit će pažnju na te minute koje su njemu, za razliku od nje, na raspolaganju. Dvadeset i četiri sata neprekidnog života, tisuću četiristo četrdeset minuta za Elenu. To je najmanje što može učiniti za nju nakon današnjeg majčinog poziva.
Sve će napraviti drukčije nego inače. Evo, kava poslije ponoći, recimo. Otvorena nova kutija cigareta, ona za kojom bi inače posegnuo tek ujutro nakon buđenja.
Danas ne. Palit će jednu na drugu, cijelu noć i dan, u svakoj prilici. Popušit će ih ravno pedeset, kao da puše u pedeset svje- ćica na torti koje opet neće biti. Nema je od zadnjeg zajedničkog rođendana s Elenom. Tada su zajedno imali četrdeset i osam, danas bi zajedno imali sto. Njegovih pedeset, njezinih pedeset– tako je moglo biti, a ona nikad nije imala više od dvadeset četiri. Nema više te simetrije.
Do sljedeće ponoći imat će pedeset opušaka. Bolje reći filtera, jer svaku će popušiti do kraja, do zlatnog ruba na kojem završava bijeli cigaretni papir. Za arhiviranje opušaka već je pripremio limenu kutijicu od pepermint bombona koja je Eleni nekoć služila kao tabakera. Brojilo u glavi radit će i bez te evidencije, ali sigurno je sigurno. Pedeset ih mora biti.
Tko zna što će mu donijeti sati koje bi inače prespavao. Za početak će krenuti u šetnju, jer Elena bi tako. Mogao bi otići do rijeke i osluškivati. Mogao bi se samo voziti naokolo, promatrati kako drugi žive, gledati u osvijetljene prozore i nagađati što se događa iza zavjesa. Bilo bi glupo ostati budan u četiri zida, gdje se ništa novo neće dogoditi.
Vani da. Vani su sve moguće opasnosti. Manijaci na cesti, stakleni izlozi, uzaludna rođenja i pogrešne smrti. Svijet kao golemi pogon kolektivne cjeline koja može bez svakoga. Čak i bez Elene, sve ove godine. A sad još i bez jedinoga što mu je od nje bilo preostalo.
Kad je rukama obujmio toplu šalicu kave, onako kako to inače čini ujutro, pogledao je prema komodi na kojoj je do majčinog poziva stajala njezina fotografija. Čim je spustio slušalicu, spremio ju je u ladicu, kao u raku u koju ponovno sahranjuje sestru. Sad mu je ta fotografija nedostajala. Možda mu je, u ovom trenutku, samo trebao pogled nekoga tko nikad neće ostarjeti. Tko nikad neće imati pedeset godina. Tko nikad nije imao ni trideset, pa čak ni dvadeset pet. Nekoga tko zna da je ostati budan naj- manje što možeš učiniti – ako već postojiš.
Ostati budan umjesto nekoga tko to više ne može.
Popio je kavu na brzinu, kako se ne bi predomislio oko izlaska iz kuće. Čim počne preispitivati stvari, odlučnost mu zakaže. Mora izaći i gotovo. Čemu bdijenje, čemu vrijeme u kojem je budnost samo stanje otvorenih očiju. Ako to već čini Eleni u čast, trebao bi biti budan po njezinom a ne uzalud.
Obuo se i obukao laganu proljetnu jaknu preko majice u kojoj je mislio spavati, dok je spavanje još bilo opcija. Uzeo je samo ključeve, cigarete i tabakeru u kojoj su već bila dva opuška. Dvije prve rođendanske svjećice, ugašene nakon ponoći. Uzeo je i šešir koji je od Elene dobio za dvadeset četvrti rođendan. Posegnuo je za njim kao da to radi i inače, a nikad ga prije nije nosio. Za nošenje toga šešira uvijek mu je nedostajalo hrabrosti, a sad mu se učinilo da je ima.
Hajdemo nekamo, Elena.
Iznenadila ga je lakoća kojom ju je zamislio pored sebe. Njezine visoke potpetice i njegov lagano savijen lakat desne ruke, da se ona može na njega osloniti.
Kao nekad.

Nora Verde, Moja dota

U bašćini smo. Baba čisti korov oko masline. Sagnuta je, vidim joj samo leđa i guzicu, glava joj je skoro u travi.

Smišno mi je kako se naguzila. Sunce je jako, namje- štam klobuk na glavi, volila bi da se mogu vidit u ogledalu. Već mi je dosadno, gladna sam i vruće mi je. Jedva čekam da idemo doma. Štufala sam se bašćine, a danas smo baš dugo ostale, nikako da baba sve završi.

„Ala, budi malo ustrpjena, va mi ovo očistit kako bog zapovida.“

Čupa dalje, sve brže i brže vadi gošćicu iz zemlje i baca je na jedan stog.

Iz zemlje izvuče stabljiku morača, malo je otrese o traversu i zagrize. Mrzim kad to napravi, izgleda kao jedna luda žena koju sam u Splitu vidjela kako jede neke bublice iz kontejnera za smeće. Okrećem glavu i na brzinu otvorim Laso roman, pravim se da čitam. Baba mi se smije.

„Ala, što privrćeš očima, s vrimena na vrime va izist malo zemje, nećeš se otrovat. Zemja je zdrava!“

Na otoku se cijeni zemlja, baba priča da je veliki grih ostavit da zemlja zareste u drač. A oko Luke i na cijelom otoku puno je zemlje i meni nije jasno zašto se oko toga svi svađaju.

„Bokun zemje je uvik vridan. Meni moji nisu puno ostili, ženskima se dade štogod malo, a muškima uvik gre najboja zemja.“

„Kako to?“

„Jerbo se ne bi mogli nikako oženit, ni jedna ih ne bi hotila.“

„A zašto?“

„Zato, moja ćerce, to je tako oduvik.“

„To je bezveze! Ja se neću nikad udat!“ izvalim kao iz topa.

Baba se nasmije i nastavi brati gošćicu.

Kad ja nešto ovakvo kažem, ona mi ne viruje i to mi ide na živce. Ne zna da sam ja ozbiljna, misli da sam ista kao sva druga dica.

Konačno se spremamo, nervozna sam i žedna, popile smo skoro svu vodu. U boci je ostalo još malo, ali se jako stoplila i gadi mi se.

„Kako da nije voda, nego pišaka.“

„A što bi tin?“

„Sad bi najviše volila popit jednu cedevitu.“

„Ni ti potriba mislit o onemu što nimaš.“

*

A ja baš mislim o tome što nemam. Nikad se nisam naučila drugačije niti ću. To mislim, ali u sebi, ne naglas, da se baba ne naljuti. U zadnje vrijeme sam to počela. Kad mi nešto ide na živce, ja mislim svoje, ali ne govorim, nego lipo mučim. Dosta mi je da mi svi govore da činim krivo. U školi u Splitu gledam kako se druga dica igraju: oni što su im familije bogatije uvijek zajedno, oni što imaju manje isto su skupa. Ja sam malo s jednima, malo s dru- gima, ali najviše sama. Ovi prvi stalno jedni drugima pokazuju stvari što su im kupili matere, ćaće i svojta: vade nove pernice, kemijske, gumice, jedni drugima gledaju patike. Onaj što ima najskuplje patike ili trenerku je uvik glavni, svi se kupe oko njega i on zapovida šta će se igrat za vrime velikog odmora i di će se ići posli zadnjeg sata.

U Luci je premalo dice i svi se igraju jedni s drugima. Samo opet oni koji imaju više solada zapovijedaju, opet su oni glavni.

*

Dvadeset godina kasnije – i dalje je jednako. Ja sam iza njihovih leđa, trčim da ih dostignem, ali znam da neću nikada uspjeti. Znam sve to, ali još se nisam navikla, a toliko sam vremena imala. Još sam mala, i dalje imam deset godina. Trčim i nadmećem se, gubim dah.

Ena Katarina Haler, iz romana Nadohvat

Bila je to prva zima koju sam vezala uz osjećaj usamljenosti. Čitav studeni grane su visjele ogoljene, šuma je stršala nad pustim bijelim poljima, i da nije jurilo kamenje niz nju, šuma bi u toj grobnoj tišini stajala mjesecima.

Gazili smo kroz do koljena dubok snijeg vraćajući se iz škole te iako smo imali tek niske kožne cipele u koje bi nam, pogotovo djevojkama, lako upao snijeg, zastali bismo uz izvor Zrinčice da bismo se gađali grudama i bacali po snijegu sve dok nam ruke ne bi postale sasvim crvene, utrnute od hladnoće, a noge otekle od ozeblina. Svakog bih dana obukla dvoje pletene čarape stegnute na bedrima, ispod porketske haljine još jednu cicanu suknju da me vjetar ne propuše te zakopčala zeleni kaput do grla. Kad god bih se spustila u njemu, braća bi mi govorila da me mogu objesiti na zid mjesto krispana. Te zime njih nije bilo, činilo se da neće biti ni krispana, sve je nagoviještalo moju iščekivanu samoću.

Zaboravljala bih na tu svoju sudbinu u tim rijetkim igrama poslije škole. Vrijeme mi tada ide sporije, samoća će ipak morati pričekati, djeca su šarene točkice usred bjeline. Iz te daljine sigurno izgledaju kao mete.

Trčala sam od raskrižja prema našoj ulici s kosom punom snijega, jurila sam za Terezom s grudom spremnom u ruci da bih joj je bacila ravno za vrat, čime sam zaslužila da me sruši u snijeg posred ulice i zatrpa njime gotovo cijelu.

Trčala sam prema kući kao da će se nešto loše dogoditi ako još i sekundu ostanem u snijegu, a zapleo mi se u kosu toliko da je na vrhovima bila sasvim bijela. Čim sam utrčala u praznu kuću, osjetila sam olakšanje te pošla što brže na kat, skidala sa sebe svu mokru odjeću, rasprostrila je na stolce i po podu da se suši te obučena u suhu odjeću, ogrnuta kaputom, pošla k majci u staju.

„Ajde, nasipaj im hrane“, naredila je.

Prebacivala sam im travu vilama, a ona je čistila balege sa sijena.

„Došlo je pismo danas“, rekla je.

Nisam se isprva obazirala. „A? Kakvo pismo?“

„Od Jose i Nike, iz vojske.“

Poskočih „A? Šta pišu? Đe je to pismo?“

„Spremila sam ga ja, pokazat ću ti“, obriše čelo uspravivši se, „piše da je teško. Hladno je, vježbe su naporne…“

„Bože!“

„Niku su poslali na front.“

„Đe su ga, a?“

Pustila je grablje. „Da. A prije il kasnije, i Joso će za njim.“

„Kakav front, mama, što to govorite? Pa to je prebrzo, kud već!“

„Rat je, Kate. Nema se vremena. Ne brini, piše Joso da mu je brat dobar vojnik, kaže vako, rekli su da je nadaren. Da zna on sve to. Bit će on dobro.“

Stajala sam tamo, udisala kravlji izmet i miris zime koji je podsjećao na suho meso, i nisam ništa mogla reći.

„I vraćaj se brže iz škole ubuduće“, bilo je zadnje što mi je rekla, „danas je opet padalo kamenje, fala Bogu dragom nije niko nastrado“, nastavile smo raditi u tišini.

Više mi nije dopuštala da idem na ispašu, pa bih morala raditi oko kuće i u staji. Htjela sam pitati oca za školovanje, bližila mi se posljednja godina, no bilo me strah. Iz nekog razloga nisam uspijevala s njim razgovarati duže od pozdrava, a i oni su mi sve teže išli, zastajala bi slina u grlu čim bi mi se obratio.

Oprala sam ruke do laktova u sapunu, presvukla se i ostavila radnu košulju da se provjetri uz odškrinut prozor te zatražila od mame pismo. Čitala sam u svojoj sobi Josipov nejasan rukopis, vrludale su rečenice po zgužvanom papiru, slova stajala kruta, više uglasta nego zaobljena; neke je rečenice pisao onako kako smo ih mi izgovarali, naprimjer napisao je: ‘Nemamo tuda astala al raširi se po podu kaka krpa i onda tuda metnemo svi kruva il suvog mesa il šta se dobi od ovi žena tu pa jedemo kad se stigne i dobro je, nijesam još smršo ništa.‘ A neke su rečenice bile napisane onako kako su nas učili u školi, iako je bilo očito da ni sam nije siguran kako bi se trebalo pisati, naposljetku nitko od nas nije bio i bilo nam je lakše uvijek pisati onako kako smo naučili govoriti. Zato i ne znam zašto je napisao: ‘Niku su poslali na front jer kažu da liepo uči, znaš on oduviek ima više jakosti u tijelu negoli ja. Al ne mogu kazat da ne izdržavam dobro zasad al je težko.’

Pretakao se njegov rukopis i pravopis kroz cijelo pismo, a meni je svaka riječ bila draga, koliko god čudno ili neuredno ispisana. Spremila sam pismo i pomolila se, prvo za jednog, pa za drugog brata.

 

Odjeću smo posušile ipak uz štednjak u kuhinji, a onda ugasile vatru i otrčale na kat, u prizemlju bi postalo suviše hladno. Majka bi ugrijala krevete vrućim crijepom, a onda bih ja sjedila umotana perinama i gledala kroz prozor na svoju šljivu. Drvo je stajalo onako smrznuto i mršavo nasred dvorišta, odrezanih grana. Bar sada nisu imali što jesti s nje. Čim bi mi pogled makar i na trenutak pobjegao prema šumi, osjetila bih miris krvi i leševa s dalekih bojišnica kako se širi kroz ogoljena debla. Kako je granje bilo ogoljeno, činilo mi se da bi se kroz njega lakše moglo vidjeti sve ono što se događalo naizgled daleko. Tamo negdje, iza tih je krutih linija zbijenog drveća i vojni logor, sada na podu rasprostiru krpe i jedu, svi muški glasovi koji ovdje nedostaju tamo se ore unutar jedne prostorije, a kruh koji jedu hladan je i žilav, žvaču ga dugo, pa im se čini da jedu i više, tako su siti i to je i dobro za njih, pomislila sam, što jedu lošu hranu. Hladno je i njima, a tko zna čime se griju. Kako bi tek hladno biloležati ranjen u snijegu usred te šume. A šuma je puna tih hladnoća.

 

 

 

Mislili smo, proći će zima i kamenje će prestati puniti ulice i dvorišta. Zima je prošla, a kamenje je sve više padalo, nekad češće nego sama kiša, samo bi zatutnjilo u bilo koje doba dana ili noći. Otac je sve više bio kod kuće da ne bi i njega tražili po drvarnicama duboko u šumi. Sada su i pucnjevi dopirali do sela, mogli su se čuti sasvim jasno. Brojili smo ih kada nismo imali što raditi. Sjedimo mi djevojčice u nečijem dvorištu, zatutnji rafal, pa koja prva vikne: „To je mitraljez!“ ona je pobjednica, a mi joj moramo nositi kantu s vodom sljedeći put kad idemo puniti na izvor. Ili netko prepozna strojnicu, vikne brzo i skoči s mjesta, a paljba i dalje traje. Julijana je za svaki hitac bila uvjerena da je puška.

„To je jedino šta znaš!“

„E, al jel bajuneta, šta velite?“ pravila se važna Jana.

„Šta je bajuneta?“ pitala sam.

Jana mi se nasmijala, a onda unijela u lice i rekla: „Pitaj ćaću, on ih ionako kupuje za nas.“

Bila sam u stanju nasrnuti na nju, vjerojatno i bih da nije opalio top. Njega nitko nije pogađao, šutjele smo stisnute.

„Bolje sjedite u kući i molite se za naše, nego šta laprdate“, rekla nam je Marija kad smo utrčale unutra, no nisam je gledala u oči, već u otkrivene grudi koje je brisala krpom za trpezarijskim stolom „Odi, daj, primi ga!“ zazvala me i gurnula mi Pericu u ruke. „Drži dok se obučem.“

„Ima li ikakog glasa o Mateju?“ pitala sam da bih išta rekla.

„Jok.“

 

Naljutila se na to pitanje, no nije joj se moglo zamjeriti. Kakve god vijesti bile, nisu imale kako stići do nje. Jedina cesta što je vodila iz Zrina bila je pod opsadom, a tko god je pokušao izaći, ne bi se vratio; pričalo se da imaju oružja svih vrsta, za mnoga od njih nisam ni čula, a kada bih pitala oca tko su ti ljudi i zašto nam to rade, rekao bi bijesno, tako da sam ga se i sama ponekad bojala: „Vlaji! Eto ko! Hoće nas otjerati s naše zemlje!“

Tereza se bojala svog oca već godinama, a ja sam taj strah upoznala iza Božića četrdeset i druge, kada je sve češće vikao na mene i sestru. Znao bi nas istući i kada nismo ništa skrivile, bilo bi dovoljno da ostane otvoren prozor pa se kuća hladi, a može i netko upasti kroz njega, govorio je; ili da zakasnimo iz škole, dobijemo lošiju ocjenu, sporo radimo u štali, ili da kuća ne bude pospremljena na vrijeme ili štogod drugo. Otvoreni prozor i vrata su ga pak najviše ljutili. Iza Nove godine rekao je da ćemo ih zabarikadirati. Prvo smo sve tri mislile da nije ozbiljan, da ga je spopala bjesnoća, možda je usput i štogod popio, no jednog je dana skupa s Aleksandrom prikovao letve na sve prozore u prizemlju kuće. Sjedili su nakon toga njih dvojica u zamračenoj prostoriji, izvadili na trpezarijski stol oružje i municiju, prebrojavali ga i zapisivali. Tanjuri su ionako zjapili prazni, brojila se živad kao da postaje izumrla vrsta na čitavom svijetu i onda je valjda bilo u redu mjesto hrane na stol rasprostrjeti puške, kubure, jednu bajunetu, eto napokon sam je vidjela, i jedan revolver. Kotrljali su se metci kako su njih dvojica šaptali, a mi smo u tišini namotavale lan na tube koje smo onda naguravale u ormare.

 

_________________________________________________________________

Ilustracija: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)

 

Maša Kolanović: Beskraj (iz zbirke priča Poštovani kukci i druge jezive priče)

Prvi uistinu vrući dani lipnja zagrijali su grad, a iz zvučnika u dnevnom boravku izlazila je božićna kompilacija zaostala još od prosinca. CD s pjesmama koje su izvodili Rafo, Natali, Nera i ostale zvijezde Story Supernova talent šoua vrtio se u beskraj. Isprva radi božićnog ugođaja, zatim kao zvuk koji je netom rođenim bebama odvlačio pozornost od klika pa zvuk koji je roditeljima odvlačio pozornost od beba da bi naposljetku ostao tamo zaglavljen kao zvučni spomenik poraza pred galopirajućim izmjenama godišnjih doba, trendova, dana i noći. Više od pola godine. Toliko je prošlo otkako sam rodila Leu i Teu, pomislila je dok je izlazila iz stana na rubu pameti, teturajući negdje u beskraj travnatih pustopoljina.

Još kao trudnica, netom prije Božića, lebdjela je kao veliki balon od helija nad nježnim slikama majki u pastelnim pidžamama, zadovoljnih dojilja i zadovoljenih beba koje mirno spavaju na majčinim grudima. Bile su tu i slike trudnica koje jedu više manjih, ali zdravih obroka, šarenih i skladno raspoređenih na velikim tanjurima, doktorskih ordinacija zasljepljujuće bjeline u kojima doktor i bračni par na konzultacijama izgledaju kao da lebde u nekoj svemirskoj letjelici. Zatim slike blago namrštenih trudnica koje rađaju i drže se za veliki trbuh pa slike netom rođenih bebica stiliziranih kao da su vilenjaci na plišanim dekicama, glavica omotanih u listove kupusa ili latice cvijeća. Za sam kraj došle su slike zgodnih, požrtvovnih i ponosnih očeva, baka i djedova u sportskoj odjeći i dobroj formi koji cijeli život samo sanjare o tome da se bave unucima. Nitko, ali ama baš nitko nikada nije govorio o krvi. O tome kako dva paketa VIR-ovih pamučnih uložaka s mrežicom nisu dovoljna da upiju krvavu bujicu koja istječe iz žene u prva dvadeset i četiri sata nakon poroda kad joj je pola genitalija zajedno s debelim crijevom ispupčeno prema van u velikoj oteklini, nitko ama baš nitko nije govorio o tome kako je zaglušujuće oštra bol ruke doktora u gumenoj rukavici kad zagrabi tamo dolje da provjeri koliko si se otvorila, nitko, ali ama baš nitko nije nikada govorio o klistiru prije poroda i da dojenje nije nimalo spontana, meditativna radnja, a da je umor koji pogodi ženu nakon poroda sličan udaru asteroida o Zemlju. Nitko nikada nije govorio da bi muževi, da ih se intimno pita na uho, sve prepustili majkama i najradije otišli u lov i ribolov, a bake i djedovi su ili teško bolesni ili mrtvi ili naprosto gledaju kako da slobodnih ruku požive još ono malo života što im je preostalo.

Tako je to bilo kad su se rodile Lea i Tea pa je tjedan dana nakon poroda ritualno bacila u smeće sve priručnike o dojenju, knjige o trudnoći i razvoju djeteta, brošure i brošurice koje je sakupljala po ginekološkim ordinacijama u kojima su gužve bile beskrajne, sjedala izrezbarena skicama kurčeva i krilatih slova U, a žene su sjedile jedna pored druge, podbuhle, šutljive i zatvorene u svojim svjetovima kao u nekim nevidljivim kapsulama. Nasjedila se ona u tim ordinacijama dok je išla na inseminaciju, a zatim čekala red na umjetnu oplodnju u svojim kasnim tridesetima. Oplodnja je uspjela toliko dobro da su je na kraju dočekala dva komada zametaka. Zapravo tri, ali je jedan spontano iscurio iz nje kao fleka krvi već treći tjedan. Višeplodna trudnoća kao rezultat liječenja neplodnosti zapravo se smatra neuspjehom medicine, tako su joj objasnili. Kad je prvi put izašla van iz stana s dvojkama, naguranim u kolicima velikim i teškim poput lijesa, čula je kako jedna cura od dvadesetak godina potiho govori svome dečku da bi se ona ubila da joj se to dogodi. Nije to izgovorila dovoljno tiho.

Tih prvih dana otkako su dvojke došle na svijet bilo je najvažnije da uhvati ritam dojenja, proizvede i zadrži mlijeko, za što su svi glasno navijali: od patronažne sestre, muža, baka i djedova jednih, baka i djedova drugih, šire rodbine i prijatelja.

– Mama, koliko ste podoja danas imala? – pitala bi je patronažna sestra s prodornim pogledom na njezin dekolte, nezadovoljna stanjem u tvornicama mlijeka. Za svaki slučaj, paket dohrane stajao je na njihovu kuhinjskom ormariću kao naopaki križ. Ako ne uspije, svi će biti razočarani, a blizanci će u budućnosti oboljeti od alergija i malignih bolesti njezinom krivicom. Osjećala se kao strijelac odlučujućeg jedanaesterca na svjetskom prvenstvu, a zapravo je trebala biti dojilja Madona, spokojna i mistična kao sa sličica koje je župnik dijelio pri blagoslovu stana. Oni, publika, pritom su joj davali savjete i svi su ih bili puni kao one brošure. Pij puno tekućine, slatko ti je dobro za stvaranje mlijeka, ne pij čaj od kadulje, kompot od dunja će ti dobro činit, spavaj, odmaraj se, ne sekiraj se, nema ti tko sad bit važniji od tvoje dvoje djece, sad kad ti ih je Bog ovako obilato podario. Dobivala je i svakojake napitke, čajeve za dojenje, cijeđene sokove, a nisu joj dali da pije vodu iz pipe, već su joj donosili pakete izvorske vode Jana jer ko zna čega svega ima u toj našoj vodi. Od sve moguće pomoći dobivala je samo galone tekućine kao da je krizni štab u nekoj bliskoistočnoj pustinji. Cijela špajza bila je prepuna Janinih boca. Gledala je te boce prvih dana nakon poroda kao da je kataklizma pogodila zemlju pa će preživjeti dokle god bude vode u tim plastičnim bocama. A onda su nekako i te boce postale sastavni dio nje same. Ona bi ispijala boce, Tea i Lea bi dudlale nju, i tako u beskraj. Čovjek je proizvod koji se sastoji od 90 posto vode. Nešto kao krastavac. Nešto kao lubenica. Janine boce, pune, prazne, polupune i poluprazne, bile su posvuda po stanu. Na noćnom ormariću njih pet bi se stisnulo uz svjetiljku kao pingvini s plavičastim etiketama na trbuhu. U svakoj bi boci na dnu ostalo još malo tekućine, a u neke je bio preliven čaj. Ležale su prevrnute po policama s knjigama u dnevnoj sobi.

Nalazile su se na podu u velikim skupinama kao čunjevi za igranje boća. Nemalo ih je puta bunovna od nespavanja nehotice šutnula nogom nakon čega bi se razbježale po stanu u tupom zvuku klopotanja. A nisu to bile sasvim obične boce. Bile su to boce koje su po sebi imale ispisane poruke. Lijepe poruke. Uvijek bi ih pročitala. Bilo je to, istini za volju, i jedino što je mogla čitati između jednog, drugog i trećeg dojenja, presvlačenja pelena, izdajanja, prištekavanja jednog pa drugog mladunca na sisu i uslijed kroničnog nedostatka sna prekinutog svakih četrdeset i pet minuta, koliko ju je jedno pa drugo novorođenče nacicavalo. Poruka za tebe. Sreća je odluka da nećeš govoriti o negativnostima života. I pokušala je tako. Kad si sretan, i sunce probija oblake kako bi ti se osmjehnulo. Sreća je trebala teći zajedno s vodom iz grlića plastičnih boca. Tako je govorila Jana. Trebala je biti sretna kao majka, kao supruga, kao snaha, kao dojilja i to duplo. A sve što je osjećala tih prvih dana bili su briga i strah da ne izgubi mlijeko, da ne prignječi ili ne izgladni ta posve tanašna i krhka tijela koja su plakala i ležala bespomoćno kao kukci prevrnuti na leđa. Njezin je san postao ping-pong loptica kojom su se loptale Tea i Lea. Umor i strah bili su sve što je osjećala uz stalni oblak krivnje zato što odmah nakon poroda nije bila pogođena meteorom beskrajne ljubavi i nježnosti za svoje dvije netom rođene bebe. Muž je odlazio i dolazio u ritmu rada. Od 9 do 5 h. Propustio bi nekoliko ciklusa hranjenja, spavanja i revanja i uklizao u kućnu idilu predvečerja, dvostruko umnoženu. U stanu bi obično bio nered koji je odavao dojam da su im netom provalili u stan.

Njezina vlastita majka joj je po sredini trudnoće obznanila kako će u svemu tome biti sama, da se mora osloniti na sebe i svoje snage jer joj ona neće moći pomoći, a od muškaraca se ionako ne treba previše očekivati. Puno se ona već nadirinčila za svoje troje djece, nema više snage i, hajde, nisu blizanci baš atomska bomba, moglo ih je doći troje pa i više. Tako je to kad se kasno ide u rađanje. Dobro pamti te riječi od kojih je mjesecima poslije osjećala bijes. Na porod se pripremala kao na skok padobranom. I skočila je. Boce su se taložile, stan je izgledao nešto između reciklažnog dvorišta, mljekare i punionice izvorske vode. Između odjeće, pelena, daske za peglanje, nicale su i govorile svojim jezikom. Sreća je najviša razina uspjeha. Voda koju je popila iz svih tih boca pretvarala se u mlijeko. Poput vode, sreću moraš pustiti da teče. Ne brini se, ako je pustiš, ti ćeš i dalje ostati izvor. Čista ljubav i čista voda su jedino važne za život. Tvornica je proradila. Mlijeko je navrlo. Kipjelo je iz njezinih sisa. Ispunile bi se kvrgavim čvorićima svakih sat vremena, koliko bi prošlo od jednog do drugog ciklusa hranjenja. Lea i Tea bi se onda iz plača gladi prikopčale za bradavice, cicale i rotirale u ritmu. I tako u beskraj. Bebe su jačale dok je njezina snaga nepovratno kapala u beskraj sa svakom kapi mlijeka. Ljudi oko nje bili su zadovoljni. Svako se dijete lijepo i skladno goji.

Ona doji.

U prva tri mjeseca jedanput je pokušala s prijateljicama otići na kavu u kvartovski kafić. To su joj priredile kao iznenađenje. Izvest će je iz stana da ne zaboravi kako je izgledao život prije Lee i Tee. Njih su dvije za to vrijeme plakale zvukom mačke koju kolju tupim nožićem. Većinu vremena je provela ispod šatora marame za dojenje i namještala njihova usta na svoje bradavice. Odustala je. Svoje je prijateljice povremeno čula preko Viberovog videa jer su one htjele vidjeti kako bebe napreduju. Nikome se nije dalo dolaziti do nje, u daleki kvart, u mali i razbacan stan s dvije bebe, prepun Janinih boca, kada bi ona ionako većinu vremena provela u dojenju. Obećanja bi se raspršila, dogovori bi s vremenom izblijedjeli, kao da su živjeli u miniranom selu negdje iza visoke planine u Zagori u koje ljudi više ne zalaze. Jedini izlasci iz stana tih prvih mjeseci bili su oni do obližnjeg DM-a po higijenske i kućne potrepštine u trajanju do petnaest minuta. Bio je to najbliži kvartovski dućan u koji je bježala na izlet svaki put kad bi joj se za to pružila prilika. Tu sam čovjek, tu kupujem. Tu bježim i odmaram se. Tu se mogu prisjetiti što je žena bez sisa prepunih mlijeka. Ali ne zadugo. Već bi u srednjoj aleji pelena, baby-losiona, pudera i kupki osjetila kako joj mlijeko navire, negdje iz sredine leđa, kreće se razvedenim kanalićima i prska u grudnjak natopljen jastučićima za dojilje. Aleju sa šminkom bi samo preletjela i prisilno sletjela na blagajnu. Karticu za bodove bi tražila zakopanu negdje u novčaniku u kojem je bila prava knjižnica raznoraznih pogodnosti i nagrađivanja vjernosti, kartica za pelene, kartica za dojilje, promotivnih bonova za majke, popusti za blizance do pet posto na ukupan iznos opreme za novorođenčad… Paket pelena bi utrpala u platnenu torbu s likom Ruđera Boškovića i uzletjela prema visokom neboderu u kojem je stanovala. Na drugoj strani kvarta bio je jedan isti takav neboder iz kojeg se nekoliko mjeseci ranije bacila žena s djetetom u naručju sa šesnaestoga kata. Priča se da ju je muž varao od kada je zatrudnjela. Svi su bili zgranuti i pokapali su tu ženu nebrojeno mnogo puta svojim riječima, duboko, dublje od užarenog središta Zemlje. Kad god bi pomislila na tu ženu, onaj tupi nožić koji je klao mačke zarezao bi je u utrobi. Mlijeko joj je udaralo u sljepoočnice. Grabila je zrakom od stresa uzlupalim srcem i dlanovima skvrčenim u kandže, nadlijetala je kvartovske kafiće u kojima su ljudi čavrljali mirno i opušteno. Čim bi ušla u lift, počela bi se otkopčavati, gumb po gumb, pa bi onako polugola i sisata istrčala iz malog lifta. Prigušeni zvuk plača čula bi već na izlazu iz lifta. Otključavanjem vrata zvuk bi postao tako stvaran. Muž bi joj s olakšanjem predao jedno vrišteće klupko zamotano u bijelu gazu i prionuo svom smartphoneu. Usta gladnog sisavca bi se prikopčala i vukla iz nje potoke, rijeke i rječice koje teku sitnim kanalićima. Jedno pa drugo. Ležala bi onda ukočeno satima pored sisavaca stisnutih i prikvačenih o njezino tijelo. Kao mali vampiri napajali su se na njezin izvor tekućine i topline. I tako u beskraj. Ljubav prema sebi, najviši je oblik ljubavi. Sačuvaj mir u teškim trenutcima, govorila je Jana.

Govorili su joj da je prvih šest mjeseci najteže. Onda djeca navodno polako počnu jesti i drugu hranu osim nje same. Ali Lea i Tea su samo probale tu drugu hranu da bi zaključile kako žele i dalje piti fantastično majčino mlijeko. Pohotno bi dahtale dok bi s nestrpljenjem čekale da otkopča košulju. Kad bi se nacicale, počela bi njihova igra s bradavicama. Kao da su žvakaće gume. To bi je jako boljelo. Morala ih je prisilno otkapčati i turati im prste u usta da je prestanu gristi. Njihova potražnja je stvarala novu, pojačanu proizvodnju. Sise su pucale od odličnog poslovanja. Poželjela je takav prosperitet vlastitoj zemlji. Izgledalo je to sve kao da će dojenje trajati u beskraj.

Tek tu i tamo bi se čuo zvuk poziva na Viberu. Zvale bi je prijateljice. Niti jedna nije imala djece. Svaka je cuclala svoju bocu Jane s porukom koja je jačala njihovu ljubav prema sebi. Poželjela je njihovu slobodu. Poželjela je njihovo vrijeme za ljubav prema sebi. Poželjela je pivo i cigarete. Umjesto Janinih poruka, htjela je gledati u ambalaže cigareta koje su prikazivale fatalne posljedice pušenja za nju i njezine bližnje. Bojala se ikome to priznati u svojoj okolini. Zakucali bi je na križ. Između nje i prijateljica u međuvremenu se stvorila provalija. Nisu više imali tema. Kao da su se rastale nekad davno na nekom kolosijeku i svaka je otišla na drugu stranu svijeta i progovorila nekim drugim, nerazumljivim jezikom. Spopao bi je pritajeni bijes kad bi joj pričale o svojim zanokticama i miteserima, dosadnom kolegi s posla koji uporno zove na spoj, preljubima i intrigama u uredu, pošiljkama s eBaya koje kasne, lošim umjetnim trepavicama koje ispadaju već prvi tjedan, lošim koncertima i, zamisli, već otvorenom toniku koji se toči u džin-tonik… Svima bi ona kao upravitelj kakvog nacističkog logora stavila sisavca na sisu pa hajde, sad misli na svoje zanoktice! Ubrzo bi se posramila tih misli i bijes bi se iz nje ispuhao kao da je probušeni balon. Ovo je sama izabrala. Gledala je svoju minijaturnu reprodukciju na Viberu u malom kvadratiću ispod velike reprodukcije neke od prijateljica. One su bile tako svježe i sjajne, gotovo da su i mirisale preko ekrana. Njezini podočnjaci, šlafrok koji miriše na usireno mlijeko, rastegnuta pidžama, trbuh koji se prelijeva u valovima, podbradci, uvijek barem jedno dijete na sisi, podbuhla kao Željka Markić, izgledala je jedno petnaest godina starija od svojih vršnjakinja. Nakon tih razgovora bi obično bila još umornija i samo bi se sa stolice stropoštala ravno na krevet. Najsretniji se trenutci najteže opisuju. Mislim da zato za ono što je lijepo kažemo da je neopisivo. Ležala bi i gledala u vječni prizor nataloženih stvari. Veš koji je trebalo oprati prekjučer, ali se to nije dogodilo i vjerojatno neće još danima, ručnike, pamučne pidžame, razvučene trenirke, grudnjake za dojenje, Pavlovićeve masti, promotivnu Sudocrem-ambalažu, pelene u plastičnoj ambalaži s koje ju je gledala slika ogromne kožnate bebe. Ovisno o kutu gledanja i položaju pakiranja pelena, beba sa slike bi poprimila jezivi lik neobično rastegnutog lica s jednim okom. Od vanjskog svijeta je ostao tek jedan balon od helija u obliku pingvina koji su joj poklonile prijateljice još u prosincu. Sasvim neprimjetno se ispuhivao i umorno gegao spavaćom sobom.

Dani su prolazili, rijeka pelena je protjecala njihovim stanom, Janine boce su se kotrljale, mlijeko je zalijevalo bića koja su rasla kao korov i uskoro im je jedna garnitura odjeće postala pretijesna. Benkice i bodići nisu se dali navući na noge s kojih se koža prelijevala umnožena na četiri komada bedara. Male mišelinke, tako su ih zvali. Zajedno su mogle nositi automobil. Njezin je muž rekao da je djecu najbolje zamatati u novinski papir s obzirom na to kako brzo rastu. Jao, kako duhovito. Svi su bili zadovoljni kako Lea i Tea napreduju, od pedijatra do rodbine. Njezine su se sise punile i praznile, punile i praznile u beskraj. Djeca su napredovala. I već su se okretala, dizala glavu, prebirala igračke i raznorazne predmete po rukama. Stvari. Kako li su nam samo prirođene stvari, razmišljala je svaki put kad bi ih gledala izbezumljene nad zvečkama, šuškavim kolutićima, ogledalcima, trzajućim i bljeskavim stvarima. Opipavale su ih i bjesomučno gurale u usta. Ponekad u isto vrijeme. Stvari su ulazile u njih, one su ulazile u stvari. Samo da je materija što ispupčenija, što zvonkija. I kad je mislila da je neka igračka apsolvirana, ugledala bi ih u njihovoj fascinaciji platnenom deklaracijom na igrački na kojoj je pisao sastav materijala, upute za pranje i mjere opreza. Jednom je našla Leu kako spava dok joj je na znojnom čelu bila zalijepljena etiketa koju je zaboravila istrgnuti s nekog od plišanaca koji im je jednom donijela njezina mama. Ona je pak tim stvarima i poklonima htjela nadoknaditi što nije baka iz brošura i nikada neće biti. Došla bi ih posjetiti u svojoj modernoj odjeći kao kakva Josipa Lisac u štalicu. Otežale glave dvaju sisavaca okretale bi se kao suncokreti prema Suncu u smjeru šarenih, mekanih loptica, ruke bi im se pružale za ogledalcima i šuškalicama, a noge lagano pokretale njihove puzajuće trupove prema štekeru. Ali najviše od svega su se okretale prema njezinim ogromnim sisama iz kojih je mlijeko pod velikim pritiskom prštalo u tankim mlazovima. Lipanj je došao i u tom šestom mjesecu života blizanaca iščekivala je da će se nešto promijeniti. Nadala se da će dojenje postati kraće, a spavanje dulje. Tako su prorokovale i one brošure. No, ništa od toga se nije događalo. Leino i Teino tijelo se jastučilo i postajalo mekano i mesnato. Pumpe su radile, gorivo se tankalo, san je i dalje bio isprekidan. Nikada nije mislila da će se pretvoriti u jednu od onih majki koje doje u beskraj, ali upravo joj se to sve događalo mimo njezine volje. Kako uopće pomisliti na prestanak dojenja kad i uskraćivanje jedne jedine kapi proizvodi bijes dvoglavog sisavca. K tome, mlijeko je štrcalo iz sisa kao iz prskalica za vrtove. Bilo ga je u izobilju. Prštalo je iz jedne sise dok se druga praznila. Pisala je mlijekom po zidu Janine poruke čija su se slova cijedila kao da su napisana kistom svježe bijele boje. Onda su je prekorili da se nerazborito razbacuje viškovima. Mliječna policija imala je sve imala na oku. Počela je sakupljati viškove. Dok bi glava pila iz jedne sise, druga je prštala mlaz i punila praznu bocu Jane. I tako u beskraj. Poruke su se punile mlijekom. Bijela površina činila je slova poruke još fatalnijima. Riječ nemoguće ne postoji u mome rječniku. Noć i dan su postajali jedan beskrajan trenutak. Svi su joj govorili da bude strpljiva. A ona više nije znala je li budna, spava li ili sanja. Svijet oko nje postajao je velika, mokra impresionistička slika. Nije se više sjećala tko je bila i što je uopće radila prije poroda. Osjećala se kao troma i sluzava matica, veliki mliječni crv. Prijateljice su postale noćne leptirice. Ruđeru Boškoviću na platnenoj torbi kao da su izvirili vampirski zubi. Kao uvela biljka buljila bi tijekom dojenja u zid na kojem je bio palimpsest vlastitim mlijekom ispisanih poruka. Odjebite svi, pička vam materina!

Odlučila je prekinuti beskraj jednog lipanjskog poslijepodneva kada se muž vratio s posla. Ostavila ih je sve zajedno s bocom Jane punom mlijeka i otišla iz stana. Gledala je kvart. Promatrala je svijet oko sebe kao da ga prvi put vidi. Zapazila je detalje koje u svom brzom nadlijetanju ranije ne bi uočila. Primijetila je lešinu goluba kako ukočeno leži na parkiralištu. Primijetila je baku kričavo ružičaste kose kako prelazi ulicu pomoću štapa. Vidjela je pod prepun zalijepljenih žvaka ispred kioska pekare. Jednu vranu kako bolesno sjedi na klupici i uopće je se ne boji. Ulica je mirisala netom procvalim lipama. Vidjela je drugu vranu kako iz smeća vadi papirnati zamotuljak iz pekare. Vidjela je izblijedjeli oglas o potrazi za nekom ženom koja je nestala. Oglas je već bio napola poderan, išiban suncem i omekšan vlagom. Susjeda u prolazu joj je rekla da su ženu već našli utopljenu u Savi. Bujica ju je odnijela sve do Siska. Nitko ne zna što joj se dogodilo. Možda se ubila. Zazvonio joj je mobitel. Muž ju je zvao da se vrati. Lea i Tea su već popile sve zalihe iz boce i izgleda da im to nije bilo dovoljno. Čula ih je kako kriče u pozadini. Prekinula je poziv. Tumarala je kvartom kao zombi i prvi put nakon šest mjeseci je nije bilo briga. Sva odgovornost se otopila kao paketić zamrznutog mlijeka i dragocjena tekućina sad teče kap po kap. Ignorirala je zvuk mobitela koji je zvonio u beskraj. Muž i djeca je pokušavaju dozvati dok u pozadini svira božićna kompilacija u lipnju. Saša Lozar po tisućiti put pjeva Last Christmas I gave you my heart. Ali ni to neće smiriti Leu i Teu koje bjesomučno traže njezinu ljubav i tekućinu. Smirila bi ih jedino cica. I one to znaju. Zna i tata, zato je zove u panici. Zna i mama, zato se ne javlja. Mama je otišla na prvu benzinsku pumpu i kupila pivo u limenci. Mama, zar ste poludjela, ta Vi ne biste smjela piti alkohol?!? Na pivi nije bilo lijepe poruke, samo naziv Ožujsko. Limenka je napravila pips. Mobitel je neumorno vibrirao. Isključila ga je. Popila je pivu naiskap i krenula ni sama ne zna kamo rubom brze prometnice koja je vodila prema izlazu iz grada. Alkohol je nakon toliko dugo vremena prostrujao njezinim žilama. Bio je to dobar osjećaj. Zastala je na tren omamljena tom novom perspektivom. Oko nje su bile prazne tratine i ravan horizont. Bila je olabavljena pivom i lagano je posrtala pored automobila koji su joj trubili kao kakvoj luđakinji. Onako omamljenoj, činilo joj se da cesta ispred nje vodi u beskraj. Osjetila je kako joj grudi odjednom postaju kvrgave, tvrde lopte. Pomislila je kako je krajnje vrijeme da prestane dojiti.