Sitne smrti


glasno dišemo zbog nesnosne sparine

spavajući u istoj sobi

tjeskoba je teža od zraka

ispuni prostor poput ugljičnog dioksida

pa se pogušimo u košmaru

u očevom se snu koti praznina

kao zlatice na krumpiru

dok u potpunosti ne unište nasade

svako malo nakašlje se

poput mačka koji izbacuje

klupko dlaka

brat škrguće zubima

majka je nepomična

stisnutih usnica

nalik na sliku gospe kojoj se moli

nekad se nagnem nad njeno lice

da provjerim diše li



osluškujem i

kako prerastamo već tijesne cipele

kako nam tamni kosa

i troši se hrskavica dok trčimo

vani izgara atmosfera

a u nama gore dječja tijela

kao rođendanske svjećice

dovoljno brzo da se ujutro

ne sjećamo



14870_691319380909569_1672715771_n