Lara Mitraković, iz zbirke Dva puta za jug

koji su čekali smrt

 
 
 
1.
 
 
rekla je: moja je nona svaku večer čekala srčani udar mirno sjedila ukrštenih ruku
dok je nono psovao na televizor voditelja, stanje u državi, crkvu gađao kuhinjskom krpom ekran
među nožnim prstima zapinjao joj je pijesak čekala je jer a šta će
potpuno spremna da nas sutra ne vidi
s frižiderom krcatim ručaka za mjesec dana ormarom punim odjeće
iz kojeg je uvijek vadila crnu navečer je odijevala cvijeće skidala najlon s kauča spremna
s krunicom koja je prestala svijetliti u mraku spremna
sa škurama namještenim tako da zraka sunca pada na njezin jastuk
spremna da sve stane kad meteorolog najavi olujno jugo
 
 
ostavili su ga tako na rivi uz brodove jutros ili možda sinoć
da ga nađe pekar na električnom vozilu žena koja priča samo sa svojim psom čovjek koji puši cigaretu i dok spava
vodič u muzeju odjeven u muzejsku odoru
starac koji vječno nosi plastičnu vrećicu punu ribe vlasnik kafića koji ga istovremeno otvara i zatvara čovjek koji spava danju a noću skuplja potpise
za predsjedničku kandidaturu devet sakatih mačaka
i onaj pas s kojim žena jedino priča da se posvađaju u zoru
i zaključe kako truplo treba ostati tamo starac će reći:
siguran sam da sam stajao pored njega dok je jučer ujutro kupovao kruh,
to je prijatelj rođaka matine žene u četvrtom koljenu prošlo je ljeto radio na kočarici
reći će čovjek ne vadeći cigaretu iz usta, ma to je mali od ante šta se odselio u ameriku reći će vlasnik kafića
 
dok će sunce zaroniti dokaze u more brišući s rive tragove dana
 
 
3.
 
 
u srednjoj školi lovio sam mačke penjao se po drveću
spajao drške metli
posuđivao ljestve od vatrogasaca učio mačji jezik šuljanje po mraku gledao filmove s bruceom leejem zapostavio obitelj prijatelje sebe čitao forume prijatelja životinja kupovao najskuplju mačju hranu sve sam ih davao njemu
sto kuna po komadu
dok sam noću sanjao daleka putovanja iz sna bi me prenulo mučno mjaukanje iz njegovog stana
 
 
još ponekad kupim mačju hranu stavim ju na prozor
gledam kako nestaje u nevidljivim tijelima
 
 
rekla je: pa vi ne znate da je tada državni praznik
za moj je rođendan najveća potrošnja vode na otoku svi izađu iz svojih stanova ostave slavine da teku dok se cijelo kopno ne spoji s morem
i odnese turiste daleko
gdje im neće smetati cvrčanje cvrčaka i što ne mogu do svake plaže autom otočani jedini ostaju nadgledaju poplavu s crkvenog zvonika
motaju debele cigarete smiju se
kako je dobro da su naplatili akontaciju
spremni na redukciju vode i renovaciju apartmana a crkvena zvona udaraju kao da je dan grada
baš kao da je državni praznik
 
 
kasnije će šime svojim špurtelom skupiti turiste u šarenu kuglu recikliranog otpada
 
 

*ilustracija by Ilustracija Tika-Valentina Marek

Agnieszka Wolny-Hamkalo

alkalijska

 
 
ljudi rade svakave stvari: na primjer
mene i maloga više nećeš vidjeti ili
iskačem iz kože u tom ništavnom
Zbolszynu. prije zato što su izašli
 
iz kupea-svi mjesečareći o
čudesnim dodacima iz poštanskih
kataloga. Muškarac koji me dodirivao
koljenom gladi kravatu od poliestera
u obliku bakalara i govori
 
izranjavanog su trgom vodili. svakave stvari
ljudi rade. ventilatorčiće. balončiće.
sunce ispražnjeno već prije podneva.
 
zahvaljujući telefoniji imam te na baterije, s prsta
na prst prebacujem burmu i idem.
 
 

negativ

 
U gradu su ostali dječaci
s praćkama u džepovima košulja.
To je izviđački bend-pružaju ruke
najljepšim djevojkama.
Noću se bave pljuvanjem
hračaka žarkih poput ikre.
Grad tad tinja kao bojanka.
Istovremeno kamenosrcaši idu u Niebieszczak,
gdje će se ljubiti do jutra
sve dok djevojkama ne zavedu pletenice
od jasenova soka.To je juha od zelja-govori mama
izvlačeći iz rukava vibovit. Kamenosrcašima
iz jakni ispadaju tik-takići,
kad tako idu kroz kolovoz
s glavama prepunim ideja.
Podižu hlače i cijeli svijet
se okreće
*s poljskog prevela Marinela Aleksovski
*ilustracija by Ilustracija Tika-Valentina Marek

Nikolina Andova Šopova

KUCNI PRE NEGO ŠTO UĐEŠ

 

 

Budi uvek pаžljiv, kucni pre nego što uđeš

znаj dа u sobаmа koje su u tebi

uvek imа nekog

Nаjduže ostаni u onimа u koje će te primiti bez reči

u koje ćeš ući i sedećete

dugo ćuteći

Neki od njih pitaće te zа ime, pozvаće te dа sedneš

ponudiće te kolаčimа, pridržаti ti kаput

potrčаće zа tobom аko zаborаviš kišobrаn

Neke ćeš videti sаmo kroz špijunku tišine

večno zаtvorenih vrаtа

i često nećeš znаti dа li su sve to tvoji gosti

ili ti jednostаvno nisi kod kuće

 


 

NAOPAKO

 

 

Evo kаko se uspаvljujem

prevrnem se nа stomаk

i iz telа izbаcim drаngulije dаnа

kаo kаd neko uporno nešto trаži u fioci

i ne može dа nаđe

pа je prevrne celu nаopаko

i sve prospe po podu

I eto nečeg skupocenog

izbledelа plаstičnа kаrtа izgubljenog špilа

okrenutа nаopаčke

Ne gledаm kojа je –

аko joj ne pogledаm lice, znаm

neminovno ću nаći ono što trаžim

 

 


 

 

ZADUŽILA SAM SE

 

 

Zаdužilа sаm se kod glаdi pticа koje ostаvljаju mrve

dа mi oznаče put

kod svetlosti kojа me prelistаvа kаo knjigu

koju se neko dvoumi dа pročitа

kod telа koje ću dа izgubim

kаo što se sa dlаnа ispusti veslo

kod presаhlih česmi od kojih sаm učilа o muku i tišini

Zаdužilа sаm se kod rаskrsnicа bez znаkovа

kod svih zаgrljаjа, rаzdvаjаnjа i skidаnjа

kod ruku koje su nаprаvile đonove cipelа koje mi postаju mаle

kod zаborаvа nа čijem su licu svi univerzumi odlаzаkа

Zаdužilа sаm se kod mrtvih, kod grаdovа koji se gase

kod svegа što me je rastavljalo i opet me izmišljalo

kod odrаnih kolenа, kod krvi kojа se usirila

kod svih progonа i skrovištа, kod svih duhovа i odsustаvа

Zаdužilа sаm se kod vаzduhа, kod vremenа sаm se zаdužilа

kod zemlje, kojoj mrmljаm

bаci mi grumen smrti u lice, hаjde

dа se poigrаmo kаo decа

nа prvom snegu

 

 

*

s makedonskog prevela Milena Ilić

Marija Dejanović, nove pjesme

Deblo

 
Obukla sam se ovako da vas uvrijedim
i to je istina, poluistina i sve osim istine.
Večernji sam, podbuhli strah od karmina,
ali ipak ću uvijek biti ljepša od vas.
Sigurna sam dok sjedim
na okviru svog prozora.
Vi, mahovinasti djedovi
svedeni na parkove, botaničke vrtove
 
i privremene autonomne zone
rekli ste mi da je svejedno
na koju stranu okreneš hrastovo drvo:
grane će se pretvoriti u podzemno
provodno bilje, a korijenju će izrasti
lisnati jezici
ako im se trbuhe usmjeri prema suncu.
 
Pohranila sam vaše savjete u sitne šupljine
žirova koji mi rastu iz glave
i nastavila svojim putem.
 
Znam, želite mi samo najbolje. Ipak,
danas sam djevojka-svinja
i k tome sam oduvijek bila nekrofilna.
Mogu vas voljeti jedino ako ležite
i šutite dok vas gledam,
dok grančice mojih kupina zapinju
za vašu uskogrudnu kožu.
 
Evo, sad plačem.
Činite da se osjećam
kao muškarac.
 
Raširim li dvosupnice sa svojih leđa,
skočim i poletim,
zgrabit ću vas za ruku,
reći vam da me odvedete do shopping centra
i kupite mi najljepše hlače.
U tim će me šarenim prnjama
najviše voljeti netko drugi.
 
Vi ste toga svjesni,
i svejedno biste u mene bacili svu svoju ljubav
da sastavim od nje kamenu haljinu
u kojoj ćemo se utopiti
ja i vaša prostranstva,
samo kad bi vas to zamolila moja iskrenost.
Učinili biste to radi iskustva,
 
jer ste bunari na čijim se površinama odražavaju
bijele djevojačke ruke
i na svakome dnu postoji bijeli jastuk,
a na jastuku bijelo janje.
 
Vi to znate i ja to znam,
kad biste me odveli u svoje prošlosti,
pokazali biste mi da ste plišani medvjedi
u nečijim krevetima
i izumrle krijesnice u nečijim trbusima.
Zamolila bih vas da mi odsiječete korijen i grane.
 
To biste lako mogli učiniti.
Jedini problem bio bi
presjeći deblo na pola.
 
Lako je sastati se s korijenjem, s granama i sa janjetom,
ali što biste učinili
s deblom djevojčice,
 
što biste učinili
sa svinjskim buretom punim slatkiša
koje su pojela moja usta
 

 

Ograda

 
Način na koji vrijeme trusi naše ograde
može se prikazati isključivo panoramski.
Moja pažnja za tebe, položena na bok,
gleda svoju samodostatnost
u ogledalu.
Na njezinom dlanu,
truljenje nije prikaz nestajanja,
nego razglednica.
 
Drvo je živući putokaz.
Korom mu prolaze zakloni
u kojima se skrivam od svoje dosade
i tvoje lucidnosti,
u kojima sam prepoznala svoju glavu
na tvom vratu,
 
u kojima je moja dvojina pokušala naći način
da uzgoji još jedno oko
kako bih te mogla u isto vrijeme ne gledati
i gledati.
 
Ograda je popločen put.
Od sebe sam sastavila okomitu cestu
koja jamči mogućnost
pretjerano okrutnog odlaska.
Od tamo gdje smo sjedili,
sastružeš se i padneš.
 
Hrđa se prikačila na stare konstrukcije
i svojim dražesnim polipima
ispupčena
čini sunčanu, šupljikavu kupolu
u koju je netko smjestio moje srce.
To je srce zelena,
nezrela jabuka u koju je netko zabio dvije svirale.
 
Jedna cijev dovodi rijeke u moje oči,
druga izvozi ledene kocke
za koktele koje čuvaš u sebi.
 
Upakirane u kutije od stabljika konoplje,
crveni parobrodi voze u krug
moje oči, prste i jezik.
Kad bi me pitali što mi je cilj u životu,
rekla bih da sam uspjela
biti sve što sam htjela
osim jezera u kojem se odražavaju
nebo i drveće.
 
Moja kosa: životinje u panici pjevaju
da će kiša izbiti boju iz ograde
i pretvoriti je u oblak
na Sjevernom polu.
 
Moj trbuh: ježevi pušu kao čovjek na samrti
i pobožno čitaju biografije svojih susjeda
kako bi bolje upoznali okolnosti
u kojima su se zatekli.
 
U autu do mene netko spava s nekime
i možda se ne jebu nego doista spavaju,
kao,
oduvijek su htjeli zaspati pokraj jezera
i to je to,
ta im šutnja nudi sigurnost,
a ne toplinu
niti ikakva druga razočarenja.
 
Na početku je bio slobodan prostor.
Bili su to uvjeti na koje bi svatko
razuman pristao.
 
Ne moraš se brinuti,
neću se u tebi ukorijeniti.
 
Ja sam zmija koja sama pojede
cijelu jabuku
i takva sam neprimjerena
ljudskoj životinji+
 
Imam u sebi
sve organe koje trebam.
 
Sjajim kao tisuću
spaljenih vještica.

Lana Bojanić

Vani počinje prvo poluvrijeme ljeta i svi urlaju

 
Meni su se zacrvenjeli gležnjevi, tebi obrazi
Mrtvi psi i djeca plaču u zaključanim automobilima
Dok vreli vjetar lijepi sinuse kao salvete, reci mi
Kako ćeš ti uopće kući i gdje je to točno?
 
Mogla bih te prevesti biciklom
Ako je blizu Šamijine Poljske ili bliže,
Možemo usput stati na četiri ili osam godišnjih doba,
Saditi ciklu, žaliti ju zbog korijena i nedoličnosti boje,
Pa ju pojesti, punih ti usta pojasniti
Kako sam počela zaboravljati onog ljeta
Kada sam zamrznula sve hobotnice iz Lucijinih pjesama,
Naprtila ih u zvizdan na leđa:
Šapnule su nešto o mesu i mirisu
I na prvom mi zavoju razbile glavu
 
Otad je u mojoj lubanji samo mokar pijesak,
Teški zimski kaputi, ljudi koji su ih tamo ostavili
I sve tvoje tajne, drske školjke,
Plaze jezik suncu.
 


Voda se diže

 
Ove ću godine sasvim izvjesno propustiti jesenji ritualni suicid
Malih crvenih buba na prozorskoj dasci, ali nije šteta:
Da je bilo nešto što se o tome trebalo dokučiti već bih to i učinila,
Pa mirno pakiram samo znojnu odjeću, svoju sol,
Ja sam rudnik i rudar u njemu, ja sam odgojena austrougarski,
Moj dida i ja pristojno smo držali vrata lopovima,
Ja imam novu osobnu iskaznicu i istu frizuru već deset godina,
Ja odlazim, ponavljam iznova i iznova, već je svima dosta, ja sam hrabra,
Ponavljam, ne bojim se ni dubina ni visina ni tučnjava ni kukaca,
Jedino me strah da će moj novi stan imati televizor i da ću jednu večer
Prepoznati par nogu, par ulica i jednu lipu
I dubok glas reći će: Voda se diže
 
Voda se diže kao one godine kada je u drugom gradu
Dida držao moju tek rođenu majku,
U trećem gradu slijeva na karti mojih mokrih leđa
Dok je ovaj budući grad mirno spavao na stranom jeziku,
Kako to samo daleki znaju:
Život se komplicira, voda se diže,
Ne boj se, gutaj, nije slana,
Ne još.
 
 

 

Maledetta

 
 
Kolovoz se naginje nad gradić,
Iz kupaćih mu gaćica proviruje cesta, bijela i prašnjava,
Taman da zajašeš bicikl i raspustiš kosu
Vlastiti će te mišići čuvati daljine kao brižni roditelji
Isto tako bolni i vretenasti.
 
Na terasi kafića nema nikoga
Mogu jasno čuti kako utapaš svoju sjenu
Plodovi nara pokazuju mliječne zube,
Pod pogledom krcka tkanina pučine,
Tvoje umorne sandale se okreću na bok
Ni kad se potpuno istegneš ne možeš mi dotaći dno
 
Kažeš: okreni se
A ja još isprobavam izraze lica
I baš ni jedan ne odgovara prigodi.

Tijana Rakočević

Eufeminizmi

ona je osmislila
 
matematički model
 
strukture ljusaka u atomskom jezgru
 
i test za cističnu fibrozu
 
i otkrila
 
strukture vitamina B12
 
i strukture na krajevima hromozoma
 
i serum protiv bakterije
 
(Haemophilus influenzae)
 
nekakav, pomozi mi reći
 
patent tehnologije komunikacije
 
proširenog spektra
 
a kažu da je bila zgodna
 
jamačno zgodna
 
i sve je to krasno
 
nego
 
što bi činila sa kamencem
 
u utrobi toaletne školjke
 
ribala strugala spirala
 
na koljenima nježnim
 
klečeći

 


Écriture feminine

đevojčice

 
brže uče prve riječi
 
i izgovaraju prve rečenice
 
one su rječitije
 
đevojčice
 
ranije nauče da čitaju
 
i bolje se snalaze u pravopisu
 
lakše uče strane jezike
 
dok dječaci još zamuckuju
 
ta svilena bića imaju
 
bolju periferijsku viziju
 
i ljepši rukopis
 
o, da – đevojčice
 
imaju bolje ocjene iz vladanja
 
urednije su od dječaka
 
bolje pišu
 
bolje sabiraju
 
i kad odrastu
 
kada dječaci odrastu
 
đevojčice postaju
 
sekretarice

Snežana Nikolić

NOJEV ZOO VRT

Posle zemljotresa ona lagano pušta svoje ruke
kao da je svet iznova stvoren i da će njegov poredak
narušiti to što hoda s velikim okruglim očima
poput maramice koju razlaže vetar nežno do vlakana,
a sve je oduvek tu (ne)dirnuto bolom od juče, lepa
zatrovana reka u kojoj si učila da govoriš: tajna je možda
na dnu, tajna su razoreni gradovi i ljudi koji postoje
uprkos svemu drhteći na koncu svojih oblaka –
njihova tela su priče o ljubavi i samoći kroz koje smo osetili kraj
jer noć je selekcija i jeka je samo tvoja
u krdu koje hrli napred, napred, napred

Ujutru se čiste kavezi i izbacuju mrtva mladunčad.
Ujutru zemlja lagano pruža svoje ruke kao da sanja kako se grli.
Svakog jutra se razdvajaju grudi, a ptica se dvoumi i plače

 


 

HRONOTOP ŠUME
Šuma se okrenula na leđa kao buba
koju je vetar opasao šumovima. Njeno telo
se dugo razlaže s mojim buđenjem: ni ruku ni
svetlosti neozleđene koje bi sve to pomirile sa
stampedom u tuđoj sobi. Ostaće đubre ispod kreveta,
jedino izvesno, do večeri preliću ga mlekom i
ako budem imala sreće, njegov smrad će biti sećanje na
iskipelo iz detinjstva, na okorelu tablu neba oko podneva
na koju ću došarati neki mit ili novu kožu za ostatak dana,
za kuću u kojoj će se rascvetati sve moje seobe u narove.
Noću ispijaju priče jedna drugu. Do dna. Do dna se spušta šuma
i prevrće svoje listove. Za njom dišu potiljci umornih životinja,
u njoj se talasaju iznova proživljeni ratovi i pevaju.

MELANHOLIJA RAZBIJENOG OGLEDALA
 
U tom zamku nikoga nije bilo.
(Nije bilo ni zamka). Kad očisti sve prozore, Abelona
spava s pogledom koji se plaši sunčevih šala,
kroz lišće šapuće plavu decu i netaknute biblioteke:
potom protiče mleko. I odustaje. Dugo će potom kašljati
bivše slike, nostalgija je Abelona. Te stvari koje više ne žele
kad ih uzimaš. Lelujanje po travi, umrli zvuk.
Ipak, hodaš s pažljivim suzama,
današnji prekor šara na ćilimu nije onaj od juče.
Iz njih ogledala iskrivljuju ruke, sećaju se
kako su imala o čemu da govore
kad se u njima odražavao svet.


SMEŠNO, PUSTO TUŽNO VREME
 
Ti, ja i pusto vreme koje nas čini nepomičnima
kao neke krčage u izložbenoj sali kojima se izvlači duša
i promašuje. Šta smo drugo mogli s tim mrtvacem iz jezera
osim da slušamo kako odiše kao noćno drveće da nema
nema uvek dodira među ljudima. Sećanje koje te iznova davi
i podiže da kažeš zemlji: lepota nije samerljiva, ili je ispiješ
osvajački kad postane suviše glupo i zamorno razmišljati
o ljubavi. O tužnom vremenu odzvanjaju telefoni svojim dugim
govorima – iskidan Bodler u pokretima trave
gde živi mali bog koji zaboravlja kako se kaže
kako se kaže

Iz zbirke Melankolija igra badminton (Šima Majić)

 

Čovjek na Marsu

 
 
izbija deveta simfonija iz poda
kao iz pora mikroholokausta
svaki put kad te poželim vidjeti
oblačim mokru odjeću.
 
ni Sunce ne bijaše u zenitu
kad se odlučih spustiti u bazen izabranih
da bih improvizirala kino
svakodnevnih emocija.
sve je fotografirana snimka
na snimljenoj fotografiji.
mi smo dijeljenje koje se grli.
vole nas prespore stvari.
 
zgrčenoj u mjehuru zraka
kao u vremenskoj kapsuli,
ima li išta dosadnije
nego misliti da je naša priča neobična?
osim damski poštivati
zonu diskrecije među molekulama
zagušljivih šutnja.
ne da nam se više voljeti cijeli svijet.
 
 
postoji li išta intimnije
od dodira kože s lišćem
u oronulom bazenu.
taj kontakt je mogao
biti humus za nečije srce.
kao crvena slova
kojima ti neću više pisati
o banalnostima
svojih nedjelja
u strahu da ću te podsjećati
na intervjue astronauta
koji jednosmjerno napuštaju Zemlju.
 
 

 

Svi misle da su Lilit

 
 
 
nisi više potkožno moje.
toliko sam te smiješno prazna
da nema u meni ničega
za presvući u odijelo astronauta.
svi misle da su Lilit
i svi imaju nekoga koga nemaju.
 
 
jesu li večernji prozori
prizori promatrajućih ili promatranih?
planktoni, neznanje smo takvog čina,
melankolija koja bi trebalo
biti manje da bi smo bili više u pravu
pa još i više pisali poeziju,
ako baš hoćeš da bezbolno shvate.
 
 
ne shvatiti nikad nije bilo ukusnije,
a biti gladan nikad logičnije. nikad nepomirljiviji
želudac nije bio u modi. blagoglagoljiv si, nastavi niz…
sastavi me gdje uporno nedostajem,
zaljubi mi ludilom filozofiju i medicinu.
nisi više, potkožno moje, višeglasje
na jeziku riba. ne oprosti mi ljepotu,
nikada više,
ako baš moram…
 
 

 
 
 

Netko se rasplakao u državi Danskoj

 
 
puna sam pitomih plodova,
ali i pitomi plodovi su puni gorčine
kao što je svijet pun napuštenih kada
i kao što se volim ogledavati
zbog onih koji nikada nisu vidjeli svoje lice.
 
kako ugušiti večernje informacije
kuhinjskim tkaninama
i ne čuti kada se netko
rasplače u državi danskoj
kad je zapis o preosjetljivosti svih stvari
tvoja oblakonosna šutnja?
 
vijesti su jednake kad ih slušam
i kad ih ne slušam
pa nastojim
da ih niti ne slušam niti slušam
u ovom hotelu s imenom europe.
ipak, neki ljudi su veoma ljubazni,
ne upadaju mi u ptice.

Adu Lovelace izjeda računalna logika, kasnije Ada izjeda Turinga (Nesuđena pjesnikinja)

Londonski štakori dobrovoljno
ulaze mačkama u zalogaj,
u prijevodu: grad je toliko gladan
da nula meandrira ulicama
Nulu opipavaš
i u strogosti odgoja,
a kad nitko ne gleda
izrezuješ ljubav čim
oksidira ispod suknje
Ovdje otkuda promatraš,
matematika je pogon zbilje
čak i u mužu
koji ne prigovara, pokrije te kad usneš i pusti
da te veliki stroj probavlja s π
do beskonačnosti
Da sanjaš kako mu zglobovi
postaju tvojima
dok u istom snu Erato,
okružena mačkama, dementna,
čisti kaučeve i psuje tvog oca,
ali mačke i dalje pišaju
Dolje smrad kao da je mokraća oprala noć,
žene škripe dok prerastaju korzete
i kad se već umoriš od brojeva
legneš u očevu pjesmu, Childea Harolda
da vas skupa izjeda kiselost tla
iako se nikad niste poznavali
osim u kromosomima
koji su ispravljeni
da umjesto poezije
govore neuronima
Alana Turinga

Milica Milosavljević

FLERT KAO POČETAK STVARANJA SVETA

Svlačim sa sebe savest kao koru. Nema potrebe

završavati nezapočeto. Sinoć je jedan čovek

u čitavom univerzumu naložio zvezde ugljem.

Taj čovek je, priznajem, i mene jednom naložio.

Nema svrsishodnosti. Nema ni namere. Nema ni

od a do b. Nema, jer nema. Akcija: koštana srž na

meru. Zato što svakoga dana možeš da se igraš sa

životom, a da ga ne izgubiš. Zato što je velika

potražnja za smrću i zato što nema dovoljno za

sve. Trule jabuke na ulici su prestale da trule,

lakirali su ih. Ti se procepi u nama dešavaju

svakoga dana. Ja sam nasela na tajne prolaze

uličnih prodavaca. Na recepcije, na pošte.

Ti si se smrzavao u sandučetu neke zgrade.

Napolju je bila niska vlažnost vazduha.

Tražila sam da pijemo, tražila da jedemo

na žaru. Samo da se ne ugasimo kao ptice

u strujnim kolima, da nas fizika ne prepadne.

Trebalo bi nešto reći o jutru koje će doći, ali

čemu. Ono će svejedno doći.