Iz zbirke pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan

7.

smiljko i ja si mahnemo,

a samo hip pokle

dohaja bela lada eli mile tre

uglavnon jena bela, velika vetura

smiljko i vedran skoče van š nje

u belih patikah i belih bičvah

u kratkih bragešah i majici s dugima rukavi

i ki je to tako vidi

nidan to još ni tako vidi

da prije sučeš noge nego ruke

i ja već tečen š njima po korti

i nikad od mene neće bit štabela ženska

ja ne znan storit kolač kako moja zrmana

i ne znan držat metlu kako moja suseda

i ne znan ću li se oženit

ja ću bit švora

govorin smiljketu i vedranu

steši ćeš morat nosit kotulu

viče mat s kamare

aj, neću, ne, moje švore nose brageše

smiljko i vedran ne znaju ča je švora

jedanput ću nin povidat, ali sad gremo

brat pečurke

ćete se zmočit dica

ćemo i bit ćemo mokri

i svi naši posloženi u redu

i živi gledat te u nas mokre

hip – trenutak, tren, pokle – poslije, dohaja – dolazi, mile tre – zastava 1300, vetura – auto, š nje – iz nje, u bičvah – u čarapama, u bragešah – u hlačama, ki – tko, nidan – nitko,  sučeš – skineš, razodjeneš, rjeđe, ali tako je ovdje: počneš nositi laganiju, ljetnu odjeću, tečen – trčim, po korti – po dvorištu, štabela – dobra, pametna i sposobna istodobno, storit – izraditi, napraviti, zrmana – sestrična, bratična, rođakinja, oženit – udati (i oženiti), švora – časna sestra, steši – isto, također, svejedno, ionako, kotulu – suknju, kamare – sobe, brageše – hlače, povidat – reći (kad je kratkouzlazni na o, drugo je povidat, prednaglasna dužina na i i kratkosilazni na a – tad znači pripovijedati), pečurke – gljive, zmočit – smočiti; posloženi u redu – poredani, te – će

8.

smiljko i ja si mahnemo

dajen mot da dojde na kafe

smije se: će, će

ali hip pokle

već ga vidin kako sidi na prasici

i kako se vedran i ja namešćamo

jedan spred njega, jedan zad njega

slikat te nas, prašćina je

ja ću mišat krv da se ohladi

vedran i brat te se napit vina

i razbit te staklo na vrati

nidan neće kapit da su pijani

i meni je smišno kako su ti stariji štupidasti

i kako te tako štupidasti bit i čuda let pokle

ali oniput su još svi živi

i mi se još nič ne štupimo

dajen mot – pozivam gestom, hip pokle – trenutak kasnije, nedugo zatim, će, će – evo hoće, namjerava, sidi – sjedi, na prasici – na svinji, spred – ispred, zad – iza, namešćamo – namještamo, te – će, prašćina – kolinje, kapit – razumjeti, shvatiti, štupidasti – glupavi, čuda let pokle – puno godina kasnije, se štupimo – čudimo se

9.

smiljko i ja si mahnemo

ode spred zgrad ja ga gledan gori

i on me gleda doli

vičen mu

gren na niki sastanak

viče mi: hoj, hoj

vičen mu

najraji bin popeljala galjardu da me čuva

viče mi

popelji je, popelji

i ja popeljen galjardu, zavežen je spred fakulteta

i donesen noj jedan naviljak suhe arbašpanje

galjarda preživa

smiljko noj viče:

o moja, ča još si živa, noj reče

živa, živa, rečen ja, sad će me čuvat

kako ča nas je čuvala u maloj vali u polju

i već smo tamo svi mi i galjarda i kiteša i srnela

i smiljko i vedran i ja

mrež velike i male vale u polju su dva šestilja

tiču se s koreni i tiču se s granami

debla nin skupa delaju vrata

i mi tečemo simo i tamo

do sunčezahoda, do zvizd na nebu

do šćurki u škuremu

sve oko nas je teplo i mehko

zemlja je naša i svit je naš

i naši su još naši i živi su svi

ode – ovdje, spred – ispred, zgrad – zgrada, hoj, hoj – idi, svakako idi, najraji – najradije, popeljala – povela, povezla, galjarduGaljarda, ime lijepe, strpljive i pametne  krave, bijela podolka, noj – njoj, joj, naviljak – količina i oblik sijena, slame ili svježe trave koji stanu na jedne vile, arbašpanja – lucerna, mala vala u polju – mikrotoponim, kiteša – ime svojeglave, pametne i lijepe krave, siva podolka, srnela – ime jogunaste, vižljaste, nagle i nestrpljive, isto pametne krave, crnkasta podolka, mrež – između, šestilj – žestilj, vrsta javora, sunčezahoda – zalaska sunca, do šćurki – do šturaka, vremenska odrednica, škuremu –  mraku, škuro zapravo znači tamno, ali se poimeničilo pa znači i: mrak

13.

smiljko i ja si mahnemo

ala, šu, hoj doli, delan mote

gren, gren, dela mote

a kiteša, a kiteša, pita

kiteša, mašen na mote

kiteša će poć s manon

ma kamo, dela s moti smiljko

ma kamo

na sastanak, na sastanak, delan ja

na kijsti, na kijsti sad, dela smiljko

na projektni, na projektni

motan ja jopet

ča će projektirat, pita smiljko na muto

brod neće, smijen se smiljketu, brod neće

dat ću noj malo da čita andreu dworkin

je li to dobro za nju, motiva mi smiljko

ni dobro za nju, bolje je za srnelu

smijen se smiljketu nazad

ali kiteša ima tepliju kožu i sura je

i svakamor gre s manon

govorin, a već san u brajdinah

i kiteša mi liže glavu

slina kapa kako rosa, teška rosa

i noge su mi rosne

sidin na jaketi, jaketa diši na španjulete

na španjulete i na sir

kiteša me liže

o moja, noj govorin, o moja

spasit ćemo se ti i ja

čitamo goethea i rakovac je čita goethea

s nikon galjardon

s kitešon eli s galjardon

ja s kitešon čitan goethea i tolstoja

z galjardon dostojevskega i twaina

s srnelon ćopića i kocbeka

sama čitan kosovela i balotu

bolje gredu skupa srečko i zvane

ali to ću znat pokle

andrića za po putu i za pod ladonju

za po polju i po boški krležu

za po partiri crnjanskega

preverta za kad san ja namurana, a on ni

lorcu za kad je on namuran, a ja nis

trakla za jutrenje, rilkea za ručenje

psalam za večernju

balzaca za svaki dan i miran san

viteza za da ne bude rata

chestertona za zdrav razum

christie za umirenje, zagorku za akciju

sienkiewicza steši, scotta nego ča

i šenou š njima skupa u kup

zofku aš je najdeš na šufitu

kad išćeš ništo drugo

kanta za dobar ten i zlatne zvizde

gušteta za spoved, orwella za oprez

toma je pretežak, hugoa da buden prava

i cankara isto, nazora za brageše

đenija za kad si jako sama

villona za kad si kumpanjana

ali ti je dosadno, faulknera za vajk

hemingwaya za brzu pomoć

camusa za protiv bolesti

čehova za kad si štuf i za rečenicu

leopardija za kad si srićan, šimića za stih

ivana za svih, ivana za svih

i za slovo na početku

kombinivala san, kombinivala, govorin smiljketu

i još dokle mu govorin, jutro diši po rosi

zidić po groti, palica po friškin jasenu

a ja san sama i finamaj je sunce pobralo hlade

i ninega ni okolo, i sve je tiho, tako tiho

govorin smiljketu, i već san nazad

ala, šu – uzvici nagovaranja, nutkanja, nježnog inzistiranja, hoj doli – siđi, delan mote – gestikuliram, pokazujem znakovima, kiteša – ona ista, pametna, lijepa i svojeglava krava, na kijsti – na koji, na muto – nijemo, noj – njoj, motiva – gestikulira, galjardon – Galjarda, ljepotu i pamet dijeli s Kitešom, strpljivost je samo njena,  srnelonSrnela, pamet ima, strpljivost nema, k tome jogunasta je, nagla i vižljasta, nazad – natrag (smijen se nazad – uzvraćam smijehom), tepliju – topliju, sura – siva, delan mote – gestikuliram, na kijsti – na koji, svakamor – svakamo, u brajdinahBrajdine, mikrotoponim, inače uvećanica od brajde – vinograd, jaketa – više sako nego jakna, diši – miriše, španjulete – cigarete,  nikon – nekom, eli – ili, pokle – poslije, ladonju – koprivić, po partiri – po šumskim prolazima, putovima s krošnjama kao tunelima, namurana, namuran – zaljubljena, zaljubljen, ni – nije, nis – nisam, jutrenje – ovdje: istodobno i jutrenje  i zajutrak, po analogiji s ručenje – ručak,  u kup – na hrpu, – jer, na šufitu – na tavanu, išćeš – tražiš, ništo – nešto, guštetaGušte, istarska varijanta imena Augustin, spoved – ispovijed i ispovijest, prava – dobra, brageše – hlače, đenija – Đenijo, varijanta imena Eugenio, kumpanjana – biti u društvu, za vajk – zauvijek, za stalno, si štuf – dosađuješ se, kombinivala – činila nedopoštine; ovdje istodobno i: kombinirala, grota – kamen, po friškin − po svježem, finamaj – ovdje: konačno, inače: čak, hlade – sjene, ninega – nikoga

Ivana Buljan Legati, iz zbirke Dover

Noću, danju-noću

 
 
 
Obično noću
danju ispunjena radom zamičem u plavim suknjama
i ravnim tabanima
jer nas danju moram prehranjivati
dok sumporni mjesec cvili za mojim koracima
svejedno mu je kako ću to učiniti, samo da otpočne već jednom
navlačim
u specijalnoj kabini kabine za navlačenje
duge električne trake šištećih rubova
pažljiva sam, podatna, ne ostavljam tragove krvi
rukavice su to, nije prekidač
Napnem ih snažno prema plaveti lica do vidljivih žila na sljepoočnom grebenu
kad zastenjem
jer sablasno dugi, seriozni prsti
bisernim noktima i užarenim jagodicama primiču se licu
žeravicom prelaze po glatkoj izbočini
pokazujuć se hladnoći obraza
čitavom glatkom mramoru unutarnjeg prostora
 
Nježnim stiskom šake presijecam kablove
/snebivaju se kliješta/
i najmanji drhtaj ruke mogao bi sve otkazati
prije roka osnažiti
u kolu milijune koraka složenosti što smišljaju ih koji miruju noću
nadajuć se da postoji sličnost između balističkog vjetra
i slobode
u kopuli dana i noći povazdani bljeskovi svjetionika
 
I onda ona fina svjetlost ugljičnog dioksida
obilno peckanje u sluznici i slini
udišem ju jezikom ko kisik
jer su mi pluća izvijena, stasom sam obrnuta
izronjena iz nasmrt dosadne lomače
slobodna, spašena, slobodna, slobodna
 
Osrčnica
bude nešto kao plašt nad tankim slojem ekvatorijalne kože
profinjenoga skrletnog lakmus papira
hihotanje poput uzvisine lomače iskoči
prevrće usnule s boka na bok
grebe, grize, miluje
guši u sitnim zrcalima jezičavo moje lice
ono se zažareno od radosti življenja ne može okaniti ludorija
 
Vidovita i nepromišljena, načičkana zvijezdama
odvajam se delikatno kao prašina od tla
U ritmu salse obilazim Zemlju
/dišem/
nešto polarno dokraja ulazi u mene
 
Od rijetke pare što se prikuplja uz tijelo
mahnitanja bokova, toplih udara krvi
u praskozorje stanu strovaljivat satove
gurkat me za posao.
 
 


 

Jest cvijet i plod

 
 
Samo nemoj da te sanjam, Kato
snovi su naši nečista plodna voda
što raspasava i hrabri slabosti ljubavnika
ije se ruke nikada neće dotaći
zaustavlja disanje tijela u oblik broja šest
ništa od glasova u tom preporodu, ni od dodira ništa
zbog sitnica samo bih te mučio
tako se ne drhti za nepoznatim u postelji
od toga dođe gruba boja moći, a sve u korist odricanja
i što bih ja s tolikom snagom ravan kao kiša
u perje, kandže ili pobjedničku dlaku
u tisuće klica,
nježnosti moja
 
Daj mi samo da te sanjam, Kajo
java je moja prestara da rađa
pa me noću duboka plavičasta mati umiruje i gladi
čuje se kao kad utihne pobjednički bubanj na trupu broda
kakvih citri u tom preporodu, lepeta čvrste pogibelji odjednom
krajnjih granica u duboku podlijeganju
tako se drhti za rukom u postelji više neg za ostalim tijelom
dahtom baš se nadijeva runo mokre noći
na urod što ranije dozrijeva
i gdje bih ja bez tolika vjetra vjerna kao puno svjetlo
u siktanje ptica, krikove riba il kožu vučje njuške
u prostranost božica,
zjenice moja.
 
 


 

Dover

 
 
Iz vodenih podruma virovi izbacuju kosu
okreću je u struji rijeke
nad nekom praiskonskom, duboko potonulom vodoravni
Ako je to božica slatkih voda u loži tajnih udruženja
ako jest
posložit će se dijelovi
 
Sjever – zibaju se na površini sandale otvorenih očiju
ko dva divlja bisera
valovi utapaju vidik
vodik ga
od majčinih prsiju povijenih inicijalima djetetova imena odbija
Jug – odjeća ili put uz neko strmo brdo, tko bi znao
nizvodno kretanje života za koje se ne angažira nikakva sila više
broj je koji dolazi poslije pet
Istok – krivulja jutra i večeri
 
Kad zastane, razmakne riječi
glas iz telefonskog aparata obložen osipom od brijanja
prazan poput trbuha
pljuska ga veslom direktno u slabine
strašnije je nego se čini
javio je
da je žena najstrašnije do sada sišla s uma
 
Za vas koji vjerujete da voda potapa bez milosti
valja reći
da se iz mojega iscrpljenog zemljišta iselila ruda
zamislite samo zapešća bez žila što ih nadvisuju
ili tijelo koje je odavno prevladalo radost življenja
pluća koja ne izdrže zrak
hranu kako se vraća
gutljaj što ga napuštaju sokovi
I valja reći
voda neprestano navraća
blaži tragove života /mîsli još uvijek okreću velikom brzinom/
dok držim zadnji dah
i čekam najčišći trenutak ove svečanosti
 
Sad udara u mjehur ko snagom azijskih naroda
svjetlom jačim neg mirijade zelenih dragulja
sad nabija zaliscima, mnoštvom rukavaca u ključnu kost
u riblju kost
kolajnu od tajni krcatu ugljikova dioksida
dopunjava ju solju
Izgubilo me prokletstvo zastrašujućih zvukova
u ovom vrtložnome tijeku
pa nema nemira, ni gaženja u strah
nego zaklon vode na osi napaćenih duša
nadohvat
Čudesnije od ijednog predjela sna
ovo dobročinstvo
 
Parket ili mezanin, najdraža? – taži zatorna snaga
 
Osjećam
kako napreduje linija razdiobe u mojemu rodoslovlju
slijeva se pletenicom u produženu volju bogova
još malo i ja ću vršcima ljubičastih prstiju
kojima do jutros još prepipavah tramove tjeskobe i uzbuđenja
/samo to/
dotaći slobodu
Sirova moja snaga koja je činila
da do najviše točke neba, jednako kao do obzora srca
svjetlost ne prodre duboko
 
Zato sad na dnu čiji drhtaj samo otjerani čuju kao govor
oslobađa se ime domovini
i mrijeste rasplesane bijele ribe za neobičan susret
Voda obećava zgrušat me u školjku
umnožiti čuda i evo
na nagonu dvojbe ni sjene ni jeke
nijema rujem, u dubinu put zapada se zarivam
 
Ne raspituje se voda o kulturi tabua
o trajnom neprijateljstvu želi znati
ne bismo li mogli biti zadovoljniji u prostorima nepropusna obilja
barem u jednome od njih
razumije, ne škodi
nema uglova
/na to sam mislila kad sam molila da me vratiš
o doticanju danju, doticanju noću
mojoj ambroziji/
 
Noćas sam dok si spavao izašla na rijeku
i do koljena u travi i mulju dugo gledala njezinu uzbuđenost
jaram vodene napetosti
bila je visoka, izbezumljena, potpuno mirna
/ista ja/
Na cedulji iznad kamina pisat će:
ugasi svjetlo nad svime što se zbilo
nad onim razgovijetnim što se zbilo
položi svoje nadnaravne moći
Virginia
 
 


 

Ružičnjak

 
 
Na prostoru između grla i srebrne kože
na brijezima stišćućih koljena
u malim separeima
«terasa za nevjerne» br.1, 2, 3, 4
kako smo ih nazivali da bismo uklonili klasične nesporazume
u kojima je dekadentnim orgijastima iz noći u noć otjecalo pamćenje
od cuge, dima, laudanuma, bučnih odlazaka i izopačenih
ali čvrstih nakana
/sjećam se, jedan je čak htio da sjednem pored njega na dekorativni jastuk
pa da razgovaramo/
pojavio se nasad visokog cvijeća
 
vrst, zdrav, jednoglasan, užasnut ružičnjak
proširio se slinom iste gubice
kao šarlah selom
 
Ovo će nas pročelje predsjedničkog balkona stajati glave
bio je u pravu jedan od posluge
kad je promatrajući novi odraz u zrcalu
što je ostajao za mnom
poručio zadnjem gostu da navuče pojas za kilu
i napusti dvoranu.

Lara Mitraković, iz zbirke Dva puta za jug

koji su čekali smrt

 
 
 
1.
 
 
rekla je: moja je nona svaku večer čekala srčani udar mirno sjedila ukrštenih ruku
dok je nono psovao na televizor voditelja, stanje u državi, crkvu gađao kuhinjskom krpom ekran
među nožnim prstima zapinjao joj je pijesak čekala je jer a šta će
potpuno spremna da nas sutra ne vidi
s frižiderom krcatim ručaka za mjesec dana ormarom punim odjeće
iz kojeg je uvijek vadila crnu navečer je odijevala cvijeće skidala najlon s kauča spremna
s krunicom koja je prestala svijetliti u mraku spremna
sa škurama namještenim tako da zraka sunca pada na njezin jastuk
spremna da sve stane kad meteorolog najavi olujno jugo
 
 
ostavili su ga tako na rivi uz brodove jutros ili možda sinoć
da ga nađe pekar na električnom vozilu žena koja priča samo sa svojim psom čovjek koji puši cigaretu i dok spava
vodič u muzeju odjeven u muzejsku odoru
starac koji vječno nosi plastičnu vrećicu punu ribe vlasnik kafića koji ga istovremeno otvara i zatvara čovjek koji spava danju a noću skuplja potpise
za predsjedničku kandidaturu devet sakatih mačaka
i onaj pas s kojim žena jedino priča da se posvađaju u zoru
i zaključe kako truplo treba ostati tamo starac će reći:
siguran sam da sam stajao pored njega dok je jučer ujutro kupovao kruh,
to je prijatelj rođaka matine žene u četvrtom koljenu prošlo je ljeto radio na kočarici
reći će čovjek ne vadeći cigaretu iz usta, ma to je mali od ante šta se odselio u ameriku reći će vlasnik kafića
 
dok će sunce zaroniti dokaze u more brišući s rive tragove dana
 
 
3.
 
 
u srednjoj školi lovio sam mačke penjao se po drveću
spajao drške metli
posuđivao ljestve od vatrogasaca učio mačji jezik šuljanje po mraku gledao filmove s bruceom leejem zapostavio obitelj prijatelje sebe čitao forume prijatelja životinja kupovao najskuplju mačju hranu sve sam ih davao njemu
sto kuna po komadu
dok sam noću sanjao daleka putovanja iz sna bi me prenulo mučno mjaukanje iz njegovog stana
 
 
još ponekad kupim mačju hranu stavim ju na prozor
gledam kako nestaje u nevidljivim tijelima
 
 
rekla je: pa vi ne znate da je tada državni praznik
za moj je rođendan najveća potrošnja vode na otoku svi izađu iz svojih stanova ostave slavine da teku dok se cijelo kopno ne spoji s morem
i odnese turiste daleko
gdje im neće smetati cvrčanje cvrčaka i što ne mogu do svake plaže autom otočani jedini ostaju nadgledaju poplavu s crkvenog zvonika
motaju debele cigarete smiju se
kako je dobro da su naplatili akontaciju
spremni na redukciju vode i renovaciju apartmana a crkvena zvona udaraju kao da je dan grada
baš kao da je državni praznik
 
 
kasnije će šime svojim špurtelom skupiti turiste u šarenu kuglu recikliranog otpada
 
 

*ilustracija by Ilustracija Tika-Valentina Marek

Agnieszka Wolny-Hamkalo

alkalijska

 
 
ljudi rade svakave stvari: na primjer
mene i maloga više nećeš vidjeti ili
iskačem iz kože u tom ništavnom
Zbolszynu. prije zato što su izašli
 
iz kupea-svi mjesečareći o
čudesnim dodacima iz poštanskih
kataloga. Muškarac koji me dodirivao
koljenom gladi kravatu od poliestera
u obliku bakalara i govori
 
izranjavanog su trgom vodili. svakave stvari
ljudi rade. ventilatorčiće. balončiće.
sunce ispražnjeno već prije podneva.
 
zahvaljujući telefoniji imam te na baterije, s prsta
na prst prebacujem burmu i idem.
 
 

negativ

 
U gradu su ostali dječaci
s praćkama u džepovima košulja.
To je izviđački bend-pružaju ruke
najljepšim djevojkama.
Noću se bave pljuvanjem
hračaka žarkih poput ikre.
Grad tad tinja kao bojanka.
Istovremeno kamenosrcaši idu u Niebieszczak,
gdje će se ljubiti do jutra
sve dok djevojkama ne zavedu pletenice
od jasenova soka.To je juha od zelja-govori mama
izvlačeći iz rukava vibovit. Kamenosrcašima
iz jakni ispadaju tik-takići,
kad tako idu kroz kolovoz
s glavama prepunim ideja.
Podižu hlače i cijeli svijet
se okreće
*s poljskog prevela Marinela Aleksovski
*ilustracija by Ilustracija Tika-Valentina Marek

Nikolina Andova Šopova

KUCNI PRE NEGO ŠTO UĐEŠ

 

 

Budi uvek pаžljiv, kucni pre nego što uđeš

znаj dа u sobаmа koje su u tebi

uvek imа nekog

Nаjduže ostаni u onimа u koje će te primiti bez reči

u koje ćeš ući i sedećete

dugo ćuteći

Neki od njih pitaće te zа ime, pozvаće te dа sedneš

ponudiće te kolаčimа, pridržаti ti kаput

potrčаće zа tobom аko zаborаviš kišobrаn

Neke ćeš videti sаmo kroz špijunku tišine

večno zаtvorenih vrаtа

i često nećeš znаti dа li su sve to tvoji gosti

ili ti jednostаvno nisi kod kuće

 


 

NAOPAKO

 

 

Evo kаko se uspаvljujem

prevrnem se nа stomаk

i iz telа izbаcim drаngulije dаnа

kаo kаd neko uporno nešto trаži u fioci

i ne može dа nаđe

pа je prevrne celu nаopаko

i sve prospe po podu

I eto nečeg skupocenog

izbledelа plаstičnа kаrtа izgubljenog špilа

okrenutа nаopаčke

Ne gledаm kojа je –

аko joj ne pogledаm lice, znаm

neminovno ću nаći ono što trаžim

 

 


 

 

ZADUŽILA SAM SE

 

 

Zаdužilа sаm se kod glаdi pticа koje ostаvljаju mrve

dа mi oznаče put

kod svetlosti kojа me prelistаvа kаo knjigu

koju se neko dvoumi dа pročitа

kod telа koje ću dа izgubim

kаo što se sa dlаnа ispusti veslo

kod presаhlih česmi od kojih sаm učilа o muku i tišini

Zаdužilа sаm se kod rаskrsnicа bez znаkovа

kod svih zаgrljаjа, rаzdvаjаnjа i skidаnjа

kod ruku koje su nаprаvile đonove cipelа koje mi postаju mаle

kod zаborаvа nа čijem su licu svi univerzumi odlаzаkа

Zаdužilа sаm se kod mrtvih, kod grаdovа koji se gase

kod svegа što me je rastavljalo i opet me izmišljalo

kod odrаnih kolenа, kod krvi kojа se usirila

kod svih progonа i skrovištа, kod svih duhovа i odsustаvа

Zаdužilа sаm se kod vаzduhа, kod vremenа sаm se zаdužilа

kod zemlje, kojoj mrmljаm

bаci mi grumen smrti u lice, hаjde

dа se poigrаmo kаo decа

nа prvom snegu

 

 

*

s makedonskog prevela Milena Ilić

Marija Dejanović, nove pjesme

Deblo

 
Obukla sam se ovako da vas uvrijedim
i to je istina, poluistina i sve osim istine.
Večernji sam, podbuhli strah od karmina,
ali ipak ću uvijek biti ljepša od vas.
Sigurna sam dok sjedim
na okviru svog prozora.
Vi, mahovinasti djedovi
svedeni na parkove, botaničke vrtove
 
i privremene autonomne zone
rekli ste mi da je svejedno
na koju stranu okreneš hrastovo drvo:
grane će se pretvoriti u podzemno
provodno bilje, a korijenju će izrasti
lisnati jezici
ako im se trbuhe usmjeri prema suncu.
 
Pohranila sam vaše savjete u sitne šupljine
žirova koji mi rastu iz glave
i nastavila svojim putem.
 
Znam, želite mi samo najbolje. Ipak,
danas sam djevojka-svinja
i k tome sam oduvijek bila nekrofilna.
Mogu vas voljeti jedino ako ležite
i šutite dok vas gledam,
dok grančice mojih kupina zapinju
za vašu uskogrudnu kožu.
 
Evo, sad plačem.
Činite da se osjećam
kao muškarac.
 
Raširim li dvosupnice sa svojih leđa,
skočim i poletim,
zgrabit ću vas za ruku,
reći vam da me odvedete do shopping centra
i kupite mi najljepše hlače.
U tim će me šarenim prnjama
najviše voljeti netko drugi.
 
Vi ste toga svjesni,
i svejedno biste u mene bacili svu svoju ljubav
da sastavim od nje kamenu haljinu
u kojoj ćemo se utopiti
ja i vaša prostranstva,
samo kad bi vas to zamolila moja iskrenost.
Učinili biste to radi iskustva,
 
jer ste bunari na čijim se površinama odražavaju
bijele djevojačke ruke
i na svakome dnu postoji bijeli jastuk,
a na jastuku bijelo janje.
 
Vi to znate i ja to znam,
kad biste me odveli u svoje prošlosti,
pokazali biste mi da ste plišani medvjedi
u nečijim krevetima
i izumrle krijesnice u nečijim trbusima.
Zamolila bih vas da mi odsiječete korijen i grane.
 
To biste lako mogli učiniti.
Jedini problem bio bi
presjeći deblo na pola.
 
Lako je sastati se s korijenjem, s granama i sa janjetom,
ali što biste učinili
s deblom djevojčice,
 
što biste učinili
sa svinjskim buretom punim slatkiša
koje su pojela moja usta
 

 

Ograda

 
Način na koji vrijeme trusi naše ograde
može se prikazati isključivo panoramski.
Moja pažnja za tebe, položena na bok,
gleda svoju samodostatnost
u ogledalu.
Na njezinom dlanu,
truljenje nije prikaz nestajanja,
nego razglednica.
 
Drvo je živući putokaz.
Korom mu prolaze zakloni
u kojima se skrivam od svoje dosade
i tvoje lucidnosti,
u kojima sam prepoznala svoju glavu
na tvom vratu,
 
u kojima je moja dvojina pokušala naći način
da uzgoji još jedno oko
kako bih te mogla u isto vrijeme ne gledati
i gledati.
 
Ograda je popločen put.
Od sebe sam sastavila okomitu cestu
koja jamči mogućnost
pretjerano okrutnog odlaska.
Od tamo gdje smo sjedili,
sastružeš se i padneš.
 
Hrđa se prikačila na stare konstrukcije
i svojim dražesnim polipima
ispupčena
čini sunčanu, šupljikavu kupolu
u koju je netko smjestio moje srce.
To je srce zelena,
nezrela jabuka u koju je netko zabio dvije svirale.
 
Jedna cijev dovodi rijeke u moje oči,
druga izvozi ledene kocke
za koktele koje čuvaš u sebi.
 
Upakirane u kutije od stabljika konoplje,
crveni parobrodi voze u krug
moje oči, prste i jezik.
Kad bi me pitali što mi je cilj u životu,
rekla bih da sam uspjela
biti sve što sam htjela
osim jezera u kojem se odražavaju
nebo i drveće.
 
Moja kosa: životinje u panici pjevaju
da će kiša izbiti boju iz ograde
i pretvoriti je u oblak
na Sjevernom polu.
 
Moj trbuh: ježevi pušu kao čovjek na samrti
i pobožno čitaju biografije svojih susjeda
kako bi bolje upoznali okolnosti
u kojima su se zatekli.
 
U autu do mene netko spava s nekime
i možda se ne jebu nego doista spavaju,
kao,
oduvijek su htjeli zaspati pokraj jezera
i to je to,
ta im šutnja nudi sigurnost,
a ne toplinu
niti ikakva druga razočarenja.
 
Na početku je bio slobodan prostor.
Bili su to uvjeti na koje bi svatko
razuman pristao.
 
Ne moraš se brinuti,
neću se u tebi ukorijeniti.
 
Ja sam zmija koja sama pojede
cijelu jabuku
i takva sam neprimjerena
ljudskoj životinji+
 
Imam u sebi
sve organe koje trebam.
 
Sjajim kao tisuću
spaljenih vještica.

Lana Bojanić

Vani počinje prvo poluvrijeme ljeta i svi urlaju

 
Meni su se zacrvenjeli gležnjevi, tebi obrazi
Mrtvi psi i djeca plaču u zaključanim automobilima
Dok vreli vjetar lijepi sinuse kao salvete, reci mi
Kako ćeš ti uopće kući i gdje je to točno?
 
Mogla bih te prevesti biciklom
Ako je blizu Šamijine Poljske ili bliže,
Možemo usput stati na četiri ili osam godišnjih doba,
Saditi ciklu, žaliti ju zbog korijena i nedoličnosti boje,
Pa ju pojesti, punih ti usta pojasniti
Kako sam počela zaboravljati onog ljeta
Kada sam zamrznula sve hobotnice iz Lucijinih pjesama,
Naprtila ih u zvizdan na leđa:
Šapnule su nešto o mesu i mirisu
I na prvom mi zavoju razbile glavu
 
Otad je u mojoj lubanji samo mokar pijesak,
Teški zimski kaputi, ljudi koji su ih tamo ostavili
I sve tvoje tajne, drske školjke,
Plaze jezik suncu.
 


Voda se diže

 
Ove ću godine sasvim izvjesno propustiti jesenji ritualni suicid
Malih crvenih buba na prozorskoj dasci, ali nije šteta:
Da je bilo nešto što se o tome trebalo dokučiti već bih to i učinila,
Pa mirno pakiram samo znojnu odjeću, svoju sol,
Ja sam rudnik i rudar u njemu, ja sam odgojena austrougarski,
Moj dida i ja pristojno smo držali vrata lopovima,
Ja imam novu osobnu iskaznicu i istu frizuru već deset godina,
Ja odlazim, ponavljam iznova i iznova, već je svima dosta, ja sam hrabra,
Ponavljam, ne bojim se ni dubina ni visina ni tučnjava ni kukaca,
Jedino me strah da će moj novi stan imati televizor i da ću jednu večer
Prepoznati par nogu, par ulica i jednu lipu
I dubok glas reći će: Voda se diže
 
Voda se diže kao one godine kada je u drugom gradu
Dida držao moju tek rođenu majku,
U trećem gradu slijeva na karti mojih mokrih leđa
Dok je ovaj budući grad mirno spavao na stranom jeziku,
Kako to samo daleki znaju:
Život se komplicira, voda se diže,
Ne boj se, gutaj, nije slana,
Ne još.
 
 

 

Maledetta

 
 
Kolovoz se naginje nad gradić,
Iz kupaćih mu gaćica proviruje cesta, bijela i prašnjava,
Taman da zajašeš bicikl i raspustiš kosu
Vlastiti će te mišići čuvati daljine kao brižni roditelji
Isto tako bolni i vretenasti.
 
Na terasi kafića nema nikoga
Mogu jasno čuti kako utapaš svoju sjenu
Plodovi nara pokazuju mliječne zube,
Pod pogledom krcka tkanina pučine,
Tvoje umorne sandale se okreću na bok
Ni kad se potpuno istegneš ne možeš mi dotaći dno
 
Kažeš: okreni se
A ja još isprobavam izraze lica
I baš ni jedan ne odgovara prigodi.

Tijana Rakočević

Eufeminizmi

ona je osmislila
 
matematički model
 
strukture ljusaka u atomskom jezgru
 
i test za cističnu fibrozu
 
i otkrila
 
strukture vitamina B12
 
i strukture na krajevima hromozoma
 
i serum protiv bakterije
 
(Haemophilus influenzae)
 
nekakav, pomozi mi reći
 
patent tehnologije komunikacije
 
proširenog spektra
 
a kažu da je bila zgodna
 
jamačno zgodna
 
i sve je to krasno
 
nego
 
što bi činila sa kamencem
 
u utrobi toaletne školjke
 
ribala strugala spirala
 
na koljenima nježnim
 
klečeći

 


Écriture feminine

đevojčice

 
brže uče prve riječi
 
i izgovaraju prve rečenice
 
one su rječitije
 
đevojčice
 
ranije nauče da čitaju
 
i bolje se snalaze u pravopisu
 
lakše uče strane jezike
 
dok dječaci još zamuckuju
 
ta svilena bića imaju
 
bolju periferijsku viziju
 
i ljepši rukopis
 
o, da – đevojčice
 
imaju bolje ocjene iz vladanja
 
urednije su od dječaka
 
bolje pišu
 
bolje sabiraju
 
i kad odrastu
 
kada dječaci odrastu
 
đevojčice postaju
 
sekretarice

Snežana Nikolić

NOJEV ZOO VRT

Posle zemljotresa ona lagano pušta svoje ruke
kao da je svet iznova stvoren i da će njegov poredak
narušiti to što hoda s velikim okruglim očima
poput maramice koju razlaže vetar nežno do vlakana,
a sve je oduvek tu (ne)dirnuto bolom od juče, lepa
zatrovana reka u kojoj si učila da govoriš: tajna je možda
na dnu, tajna su razoreni gradovi i ljudi koji postoje
uprkos svemu drhteći na koncu svojih oblaka –
njihova tela su priče o ljubavi i samoći kroz koje smo osetili kraj
jer noć je selekcija i jeka je samo tvoja
u krdu koje hrli napred, napred, napred

Ujutru se čiste kavezi i izbacuju mrtva mladunčad.
Ujutru zemlja lagano pruža svoje ruke kao da sanja kako se grli.
Svakog jutra se razdvajaju grudi, a ptica se dvoumi i plače

 


 

HRONOTOP ŠUME
Šuma se okrenula na leđa kao buba
koju je vetar opasao šumovima. Njeno telo
se dugo razlaže s mojim buđenjem: ni ruku ni
svetlosti neozleđene koje bi sve to pomirile sa
stampedom u tuđoj sobi. Ostaće đubre ispod kreveta,
jedino izvesno, do večeri preliću ga mlekom i
ako budem imala sreće, njegov smrad će biti sećanje na
iskipelo iz detinjstva, na okorelu tablu neba oko podneva
na koju ću došarati neki mit ili novu kožu za ostatak dana,
za kuću u kojoj će se rascvetati sve moje seobe u narove.
Noću ispijaju priče jedna drugu. Do dna. Do dna se spušta šuma
i prevrće svoje listove. Za njom dišu potiljci umornih životinja,
u njoj se talasaju iznova proživljeni ratovi i pevaju.

MELANHOLIJA RAZBIJENOG OGLEDALA
 
U tom zamku nikoga nije bilo.
(Nije bilo ni zamka). Kad očisti sve prozore, Abelona
spava s pogledom koji se plaši sunčevih šala,
kroz lišće šapuće plavu decu i netaknute biblioteke:
potom protiče mleko. I odustaje. Dugo će potom kašljati
bivše slike, nostalgija je Abelona. Te stvari koje više ne žele
kad ih uzimaš. Lelujanje po travi, umrli zvuk.
Ipak, hodaš s pažljivim suzama,
današnji prekor šara na ćilimu nije onaj od juče.
Iz njih ogledala iskrivljuju ruke, sećaju se
kako su imala o čemu da govore
kad se u njima odražavao svet.


SMEŠNO, PUSTO TUŽNO VREME
 
Ti, ja i pusto vreme koje nas čini nepomičnima
kao neke krčage u izložbenoj sali kojima se izvlači duša
i promašuje. Šta smo drugo mogli s tim mrtvacem iz jezera
osim da slušamo kako odiše kao noćno drveće da nema
nema uvek dodira među ljudima. Sećanje koje te iznova davi
i podiže da kažeš zemlji: lepota nije samerljiva, ili je ispiješ
osvajački kad postane suviše glupo i zamorno razmišljati
o ljubavi. O tužnom vremenu odzvanjaju telefoni svojim dugim
govorima – iskidan Bodler u pokretima trave
gde živi mali bog koji zaboravlja kako se kaže
kako se kaže

Iz zbirke Melankolija igra badminton (Šima Majić)

 

Čovjek na Marsu

 
 
izbija deveta simfonija iz poda
kao iz pora mikroholokausta
svaki put kad te poželim vidjeti
oblačim mokru odjeću.
 
ni Sunce ne bijaše u zenitu
kad se odlučih spustiti u bazen izabranih
da bih improvizirala kino
svakodnevnih emocija.
sve je fotografirana snimka
na snimljenoj fotografiji.
mi smo dijeljenje koje se grli.
vole nas prespore stvari.
 
zgrčenoj u mjehuru zraka
kao u vremenskoj kapsuli,
ima li išta dosadnije
nego misliti da je naša priča neobična?
osim damski poštivati
zonu diskrecije među molekulama
zagušljivih šutnja.
ne da nam se više voljeti cijeli svijet.
 
 
postoji li išta intimnije
od dodira kože s lišćem
u oronulom bazenu.
taj kontakt je mogao
biti humus za nečije srce.
kao crvena slova
kojima ti neću više pisati
o banalnostima
svojih nedjelja
u strahu da ću te podsjećati
na intervjue astronauta
koji jednosmjerno napuštaju Zemlju.
 
 

 

Svi misle da su Lilit

 
 
 
nisi više potkožno moje.
toliko sam te smiješno prazna
da nema u meni ničega
za presvući u odijelo astronauta.
svi misle da su Lilit
i svi imaju nekoga koga nemaju.
 
 
jesu li večernji prozori
prizori promatrajućih ili promatranih?
planktoni, neznanje smo takvog čina,
melankolija koja bi trebalo
biti manje da bi smo bili više u pravu
pa još i više pisali poeziju,
ako baš hoćeš da bezbolno shvate.
 
 
ne shvatiti nikad nije bilo ukusnije,
a biti gladan nikad logičnije. nikad nepomirljiviji
želudac nije bio u modi. blagoglagoljiv si, nastavi niz…
sastavi me gdje uporno nedostajem,
zaljubi mi ludilom filozofiju i medicinu.
nisi više, potkožno moje, višeglasje
na jeziku riba. ne oprosti mi ljepotu,
nikada više,
ako baš moram…
 
 

 
 
 

Netko se rasplakao u državi Danskoj

 
 
puna sam pitomih plodova,
ali i pitomi plodovi su puni gorčine
kao što je svijet pun napuštenih kada
i kao što se volim ogledavati
zbog onih koji nikada nisu vidjeli svoje lice.
 
kako ugušiti večernje informacije
kuhinjskim tkaninama
i ne čuti kada se netko
rasplače u državi danskoj
kad je zapis o preosjetljivosti svih stvari
tvoja oblakonosna šutnja?
 
vijesti su jednake kad ih slušam
i kad ih ne slušam
pa nastojim
da ih niti ne slušam niti slušam
u ovom hotelu s imenom europe.
ipak, neki ljudi su veoma ljubazni,
ne upadaju mi u ptice.