Marija Skočibušić, Kraćenje razlomaka

Teme su ispod tepiha

Svakog četvrtka
Kašalj se tumači kao
Potisnuta mogućnost

Ispušta miris zaobilaženja,
Vijugavo draženje
Ušutkane rane tepiha

Mama jede jastučnicu
Jutarnjim zadahom;
S prvom zrakom sunca
Pretvara se u omlet

Glasanje straha
Spremam u pupak;
Podignut ću tepih grafitom


Preoblika

Kolutala sam gusjenice jezika
Samo da bih
Naglo
Primijenila upute
Za rezanje imena

pozorno njegovati vrhove noktiju,
uobličiti tablice tijela
u oštrice

Uzglobila sam ustaljeni redoslijed
Navike,
Pomirena sa stihom;
Nesvjesnom prilagodbom
Pokretima tijela

Ostalo je opipljivo samo
Naslućivanje oblika;
Niz isprekidanih naznaka



Odbacivanje značenja

Upravljanje riječima
Grmolik je privid;
Očišćeno meso pjesme
Spremno za usitnjavanje

Ustima punim mjernih jedinica
Oprezno i temeljito
Izgovaram naučeno
jezik uvijek pronađe načine

Zato sam potisnula vjeru
U slučajnost sadržaja,
Rasparala riječi

Pjesma je mogućnost, ne i istina

Sonja Manojlović, Dobri za sve

Ono što i inače radiš

Ostavljaš dojam da imaš i kad nemaš,
čeljust je očvrsla, ne daš
I za to se nađe riječ,
majstorsko vriskanje
A nije li moguće da je bilo
naprosto
hranjivo
plakanje
I kome je bilo jestivo
to glasno
nebo ispod nepca
Moglo bi biti
Kaznit će se putnik za lutanje bez strasti
Preuzme tijelo, prorajta čulo po čulo,
a malo je to za razdijeliti,
udvostručiti se ne može, za tu i tamo,
sitniš je to, nosačima naših duša
doplatiti ne možeš,
ne prodaju i ne kupuju, odnose
i odnose, i još im je malo

Pasji život

Zna da se ljubav zubima nježno drži,
oči su mu mlinska kola, a ti
njihova nevidljiva voda
Svjedok je s brisanog prostora,
zna koja će kuća biti spaljena,
i zatvorenih očiju, bez oca i majke,
dosjeti se čija je ruka vidovita,
pod njom
stvori sebe još jedanput, svaki put

Nacionalni plesovi

Sitnog li trtljanja nogama!
Može ovako, ali, gle, može i onako
Ratnička lelujanja i gizdanja,
uzdizanja
začinjena tučenom mjedi,
umilna vikanja,
čizmama škripanja,
gledaju se razvratnim, srkutavim očima
koji se smatraju živima
nasuprot mrtvima

Riječ, nada, izdaja

Sva u dahu, gdje sam?
Ližu me plameni jezici,
vrata po vrata,
ka horizontu me vuku oblaci,
sve obično, svakodnevno, isprepleteno,
ali sam surađivala, itekako sam surađivala,
sve upućuje na mene, nisam doslovna.
Jer šušnulo je, ubit će me, iz lišća me gleda!
Stoji iza grma, iz vode vreba,
uzdrhtalo stegno, i drugo što hrani
samim imenima, naslovima.
Strahom na strah.
A da zagrliš dijete?
Gdje se djenut?
Vjerujući da nikada nitko
ne bi me poslao tamo.

Kuda i kamo?

Čovjek sam, i ne znam potrajati
kao zvuk samoće, krilce,
lako me je ščepat
baš kad uzlijećem,
baš kad me pitaš
kuda putujem

a otputujem, i nikome ništa,
sve ravno do neba,
do crte pod kojom se zbraja,
kao da sam uzela išta,
jer vječno je žlica podignuta,
vječno su usta razjapljena

Potresne pjesme

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševine

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševina
i nastavile hodati:
koliko dugo smo spavale prije nego je
netko probudio ljeto?

Mi ne vjerujemo u grad, govorile su kćeri
kad su odlazile pazeći
da se ni jedna ne okrene
Tko ostavi oči na gradu,
urast će u pokradene tvornice
Tko gradu lice okrene,
noge će mu pojesti
nikad popravljane ceste
Oni koji su ostali
preživjeli su noseći požar
od kuće do posla do burze
pa tako ukrug
Iza svakog zida
čovjek je bio u plamenu
i čekao da njegov pepeo zatrpa
U svakom čovjeku
jezik je bio u plamenu
čekajući da se na njega
spusti pohlepna politika

Grad je prevaren
Grad je ponižen
Gradu ne pripadamo
Govorile su i spakirale svoje oči u strana poduzeća,
okrenuvši leđa na kojima je spavala lijena briga očeva
Oni su odavno
prenamijenjeni u vojarne:
ljubav je bila sposobnost
da ne dođe do katastrofalne eksplozije
Gradu ne želimo zlo,
ali tu ne pripadamo
govorile su i nosile brze jezike
u zdravije obroke,
odrezavši kosu
u kojoj su ostali zapetljani prsti majki
One su za gradove
razmontirane i sastavljene u
neke potrebnije alate:
ljubav je samo sposobnost
gladi da nas ubije bez osmrtnice

Majke, uništene željeznice
Majke, napuštene dvokatnice
Majke, pljesnjive kuhinje
kroz koji raste mlade bagrem
Majke, srpanjske oluje podižu krovove
Kad je ispod zemlje
grad promrmljao tu
pa još poneku smrt
ispod naslaga mrtve države
njegove kćeri okrenule su se
i golim rukama otkopale

maternice
i sve te nikad otvorene knjige
i dugo nakon što se zemlja nije smirivala
tješile
prevarene sestre
da svaki fašizam
na kraju odumre
Da je grad
moguće
izgraditi
i od poezije

Knjige grada koji ih je davno zakopao

Knjige grada koji ih je davno zakopao
pod kilograme prašine
napokon oslobođene s polica
puštaju da iz njih riječi prošetaju
kroz rastresenost ulica
Jučer sam ugledala
nasred opustošenog glavnog trga
nekoliko lavova i zaklela bih se
da je Vronski trčao prema njima
Vronski, pričekaj!
Ali riječi nikad ne poslušaju
one koji samo promatraju
Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi?
Pitam: znaš li u kojem smjeru
sada moram naviti
ono što od mene ostaje
pod tonama šute?
On hita dalje jer ga se ne tičem
Molim te, hodaj sredinom ceste
Vodič kroz katastrofu
uvijek na to upozorava
Bilo kakvo naredno drhtanje
prouzročit će
opet
padanje istine

Tuga grada koji se ispraznio teret je na rukama

Tuga grada koji se ispraznio
teret je na rukama ljudi koji prilaze
vlatitoj sobi opreznije
nego prometnoj cesti
Tuga s ruku hvata se
na zrnje i sjemenke:
vrijeme je poljima
sjesti na leđa
i usitniti samoglasnike
Oblaci, spremnici prečestih kiša,
čude se nad ogromnm rupama
kraj kuća usamljenih starica
razmjenjujući teorije
o tuzi koja se sabija
i potom
urušava
do središta zemlje

Odlazak

Stvar s čovjekom i zemljom je takva-
tek s odlaskom osjeti
što je bilo potrebno ponijeti:

produljenu tišinu: sunce
u prerani sumrak
pažljivo razmazuje
hladnu tamu jekom zvonika,
oštru tišinu: prvi mraz
na ničijim minskim poljima,
utješnu tišinu: snijeg
prikriva opasnost
nevidljivog izumiranja,
mahnitu tišinu: svibanjska tuča
na vratovima mladica,
kiselu tišinu: prva smrt,
druga smrti,
treća smrti
Sve te mačiće-
mokre tišine
koje majka odnosi prema šumi
nakon poroda
Množinu tišine:
tijelo koje se toliko srami
postati tijelo,
tijelo koje se toliko boji
tijelo ostati

*

Još malo, mama.
Jutro trči iz smjera grada guleći mrak s prozora.
Imam sedam godina i koljenom stružem asfalt
školskog dvorišta. Živi su spremni
odustati od života svakog trenutka.
Živi premještaju mrtve jezicima
i traže način
da se vrate prvoj zemlji.
Na tavanu je štrik koji čeka mog oca.
Pod zemljom je njegov otac.
Živima ne mogu objasniti:
ljubav napukne
kad šiba presretne noge.
Koprive manje bole od nestrpljenja.
Žene koje su nam prethodile
čupale su iz sebe
djecu kao kukuruze
i sad ta strništa
vrište.
Mokra sam, mama.
Postelja me drži za stopala.
Udišem bijes koji odavno nije tvoj.
Predan ti je
kao što će biti predan meni.
Čudovište koje će me susretati
kad budem pokušavala
biti majka
svojoj djeci.
Žene koje su nam prethodile
uvijek bi ostajale na mjestu.
Muškarci koji su nam prethodili
utapali su se
u gladi
svoje djece.
Živi ne vjeruju u mrtve,
ali im vječito dolaze.
Jezik je otvorena rana
iz koje ne mogu otići.

Samo malo, mama.
Kćer me pita
zašto je sunce požurilo
Kćer me ne pita koliko je udarca
pretrpjela koža
dok je nisu skinuli
i može li se zaboraviti
da noć prevladava
ponekad i nakon jutra.
Kćer može postati svaka tišina.
Toplina te nježnosti
pretpostavlja da opstajem,
a to znači zaboraviti:

Da moram trčati
neprestano
dovoljno brzo
da nas ne sustignu,
da moram pobjeći
iz dna
u kojem nitko
ne može progovoriti.
Strah koji dolazi
s povišenim glasom vjetra.
Strah koji neprestano
dahće za vratom.
Ne plačem.
Veća sam od te slabosti.
Manjak sjećanja
naslijeđe je obitelji.

*

Vrijedna sam prisutnosti onih
koji razmišljaju trebaju li me voljeti
Noću iz mene klija
samo strah
samo strah
koji popušta
mišiće mjehura
dok
napokon
ne eksplodira

iz jezika

*

Dugo se nisam sjećala tih padova.
Sve zatrpano,
taložilo se na dno.
Riječi izvrnute iz prvih posuda,
korijenom su hvatale nebo
i na jezik je padao snijeg,
Sjećam se kako započinje nešto od nas:

Dugo smo vrtili jedne te iste kazete.
U jednoj cijeli vlak
zapne u mećavi dok dječica

trljaju ruke. Hvata ih glad i groznica.
U toj djeci ono najtiše je naše:
način na koji svijet
postaje prevelik kad ujutro otvorimo oči.

*

Ako majka kaže u kuću, a mi ostanemo vani,
ono što s nama ostaje otet će nas.
Prelamam taj odlazak toliko dugo
da se učini: riječ je o dolasku.
Opet promatram:
trava prerasta ogradu.
Dječje glave proviruju.
U mraku šapućem
bakine molitve.
Držim to sjećanje.
Grizem!
Vitke koprive, najviše.
Najteže im je umaknuti.
Svijet izviruje iza ceste.
Majka kaže da koprive ne bole
kao batine.
Kad otac odmakne
ona iz džepa vadi njihove
ljute listove.
Trljam malene debele ruke.
Plačem.
Ali ustajem.

Ako majka kaže na ručak,
a mi ne poslušamo,
ono što s nama gladuje
zatrpat će nas
pod metre zemlje
i nitko više neće znati
gdje kopati.
Svemu je lakše povjerovati
osim smrti
u neizdrživoj blizini.
Premaleni smo da razumijemo
da ovo nije mjesto
gdje pripadamo.
Ovaj prostor raste u nas
kao u njih nedostatak
drugog prostora.

Andriana Škunca: Otok, zrcalo riječi

NE DAJE LJUBAV
LJUBAVI DA SE DOZNA

plašeći nas cijelu zimu
nikakvu nam nadu nisu ostavili

snijeg se iznova topio pred vratima
o zemlji se čulo sve najgore

voljeli smo polje i zorom krenuli
tvrdi bez sjene vjerujući mijenama

zamoreni u neplodnosti prostranstva
morali se vratiti

jer još nije vrijeme
jer još nije smjelost
ne daje ljubav ljubavi da se dozna


JUGO

Nosi vjetar
šum
obranih vinograda
u večer jeseni

kiša će

olovom zgusnuto more
mračne misli sažima

kamen do kamena
ljeto je rasplelo paučine
oko nogu bijelih kuća

kiša će
mrmolji usahlo lišće
i prazni putovi uokolo

kada bi barem netko došao
prije mraka
po zalužinama
ne bi umirale
kapi i vjetar


ŽIVI KAMENJAR

vrijeme je prigušeno
središte na kamenu

kamen započinje
suhim talogom zemlje
iz ribe dijeli kost
ovcama razvlači lubanju

polako se otvara zlo
u živom kamenjaru

raste patnja
da rasčisti šutnju dna


MISLEĆI STALNO NA LJETO

ljetovat ću smjene
kadulja i trstika
prije noći borovih iglica prosutih

ljetovat ću melankolije
osamljenih olupina brodova
zasukanih
u krhkost i prolaznost oleandra

svenut će ljeto ko riba
uhvaćena na palingar
svoje pohote

mladost koju more pruža
sleći će bure

jesenovat ću kestene u parku
tišinom smrti orlova
misleći stalno na ljeto
živu ranu među maslinicima


DO NEBA BIJELO

gorki kamariž uz more otoka
škrebut po zidovima ogradica
sa južnim vjetrom oganj krša

slobodno kamenje do neba bijelo
izgriženo od soli najtužnije brdo
siromašne ovce prema tvrdini zagledane

kraj groblja borovi u krugu
sunce preko mirisnog koromača do križeva
blagi gavran u vjetru nošen prema snu

otporno poredane kuće u očekivanju
umornih težaka iz vinograda na večeru
prestaje dan sa tornja zdravomarija

MAJKA NA PUTU IZ JEDNE U DRUGU PROSTORIJU

U kocki tame svaki put ureže istu crtu teškim hodom kojim se pridržava. Od ulaska u mrak do izlaska u drugu prostoriju oslanja se o nevidljivi putokaz.
Dan joj zapreka.
Noć, nasuprot, razbuđuje pribranost što nepogrešivo upravlja njenim pokretima. Ili je to navika koja se ponavlja mehanički: put odlaska i put povratka?
Ruka izabire, štap odmjerava.
Pomaže li joj nešto pri tom ili pak potreba da prijeđe svagda istu razdaljinu, zrači čestice energije što je drugima nepoznata?
Slušam pucketanje poda, škripu vrata, putovanje se nastavlja. Jednakom upornošću nekoliko puta. Pa ipak – dokle je i s kojom slavom stigla?


NOĆU NAS POHODE MRTVI

Iz zidova kraj kojih su prolazili, svake se noći otkine po sjena. Pomiču se bivši pokreti onih koji su ih ispunjali. Šumovi oglašuju poruke njihove nazočnosti. Čuvaju ih kao dio tvarnosti koja se raspršuje sa snom.
Dodaju nam neka svoja svojstva koja ne možemo ponoviti.
Šeću oko uzglavlja motreći na naš rast kao na nešto nužno. Kušamo ih razaznati u nizu slika što nadiru. Pomiču tamu, guraju je na nas. Iz korijena prošlosti nadopunjuju svijet.
Dovršavaju ono što su odlaskom zaboravili dogotoviti. Slijed putanje odjekuje pucnjevima što se potom javljaju. Škripe: kreveti, žaluzine, podovi. Tmina je njihova produljena kob. Ona se širi i rasteže poput sjećanja.
Iza pohoda mrtvih raste mrak, pomisao da se neće vratiti.

Andrijana Kos Lajtman, Teleidoskop

SKLADIŠTA

Postoje gradovi koje nikada neću vidjeti.

Postoje ljudi koje nikada neću sresti, iako dijelimo ime ili dob, možda datum rođenja ili datum smrti.

Postoje riječi zaspavane u dušniku koje nikada neću izgovoriti, san kojeg neću usnuti.

Postoje i vrata koja ću zadnja otvoriti, zadnje stepenište, zadnja subota.

Negdje postoji i ta zadnja muzika,

zid, jutro, stablo, knjiga, čaša.

Zadnje oči, za zdence koje će trebati izliti u mrak.

Mislila sam, smrt ima oblik kruga. No može isto tako imati i oblik bicikla, romboida, kruške.

***

Nebo nad Berlinom

je nebo nad Zagrebom

je nebo nad Oslom

je nebo nad Plovdivom.

B i M nisu susjedi ni u jednoj abecedi.

Kad napukne oblak, slapovi sunca, pa vodopad tuče.

Postoji poezija u kojoj žive anđeli neletači, anđeli s viškom bjeline,

anđeli u čizmama, ljevokrili i sjedokrili anđeli, anđeli pod šinjelom,

isušeni anđeli, pregusti anđeli, anđeli koji briju pazuha,

anđeli pred strijeljanje, anđelići u mošnjama,

anđeli blatnih nogu, anđeli odguljeni s fresaka, bočni anđeli s ikona,

prekopani anđeli, anđeli s gazama, anđeli s plavim opnicama među prstima,

anđeli mačevaoci, anđeoska mladunčad.

U postmodernizmu, produkti umjetnosti zamišljaju se predodžbom civilizacije kao labirinta u kojem su nagomilani spisi, knjige, predmeti, slike, sjećanja, tragovi povijest. Otisci. Ali ne kao mrlje, nego kao udubine stopala u snijegu ili gradovi od pijeska.

Nestrpljiv, neletač.

N. N.

***

Vidim te kako pogibaš glavu,

komadić vrata čini se gol i naježen.

U tebi istodobno šušti trska Kambodže,

i vrele travke Zvornika.

Dotičem te ne dotičući,

da ti sjena ne potamni,

da se ne zagrcneš ranjivošću.

Noli me tangere,

kao u doba kuge, kao u doba Krista.

***

Odlasci se uvijek preruše u nešto drugo.

Smrt se samo zove smrt,

inače je igralište, dijete, hod kroz drvored.

Bezglasno vođenje ljubavi

ili kada opaziš da se voda u vazi

odjednom malo smanjila.

Sve ono čemu ne znamo korijenje.

Kao kada moj maltezer, shvativši da je u igri bio pregrub (jer tobože glasno zajaučem), kao munjom opržen skoči pa mi liže obraze, usta, uho. Nitko ga tome nije učio.

Psi znaju čime se anestezira bol.

Ljudi znaju čime se.

***

I uvijek neke cipele, kolosijek, hod.

Paralelne tračnice, (ne)smisao.

Galerije susreta, galerije bojišta.

Katakombe kod Palerma, odijeljenih soba.

Djeca, žene, suci, svećenici.

Prostorije smrti sukladne su prostorijama života.

Mumificirani ritam hijerarhije.

***

„Ti bi da se dogodilo,

samo ono što se dogodilo“,

odjekuje pjesma, kao prazan grob.

Pa se pretvaraš da ne čuješ, inatiš se i prkosiš,

ritmom slijepog vjetra

u gluhoj pužnici.

Omamljen, kao miš u skladištu pred svitanje.

Kao zvižduk pred revoluciju.

PAHULJA, ZAKLJUČANOST

Čudno je kako uz sva brojna natjecanja kojima smo okruženi – za najljepše, najveće, najbrže – ne postoji i natjecanje u najljepšem stihu, ili riječi.

„I cijeli svijet je naša zaključana kuća / i prazan.“

Da kojim slučajem takva olimpijada postoji, taj, baš taj bih stih Ivančice Đerić prijavila da se natječe.

Dakako, bila bi to teška odluka, i zahtijevala bi da se zaborave sva ona grotla što su garila usne u danima čitateljskih groznica, zahtijevala bi zaborav i nijemost, mirnu površinu jezera.

Udah. Izdah. Utpuhnut stih, kao zrak.

Nabrekla pluća.

Zaključana kuća.

Zaključan život.

***

Pjesnik Ka u romanu Snijeg Orhana Pamuka u tri dana ispisuje cijelu zbirku pjesama. Možda je to zbog povratka u Kars nakon višegodišnjeg izbivanja iz Turske, možda zbog Svile, nikad zaboravljene prijateljice iz mladosti, a možda jednostavno zbog snijega koji tih dana nesmiljeno pada.

Bijelo nije boja, bijelo je bezglasan vapaj krvnika kojim moli da se drugi put rodi.

***

Grenland je najveći otok na svijetu i njegovih 81% površine prekriveno je ledom. Na Grenlandu živi svega 60-ak tisuća ljudi. Grenlanđani su potomci Inuita. Inuit na eskimskom znači čovjek… Možda je i to razlog zašto im sunce ne zalazi?

Polarni dan.

Apsorbirano svjetlo planeta.

Na šahovskoj ploči ostali su samo crni kvadrati, kažeš.

***

SNIJEG

„Kruto stanje vodenih čestica pri njihovu padu, prolasku ili uzdizanju kroz atmosferu. Divne šestokrake zvjezdice. Svaka od kristalnih čestica dobiva samo sebi svojstven šesterokutan oblik. Još od najdavnijih vremena, tajne snijega pobuđivale su čovjekovo divljenje i zanimanje. Godine 1555. svećenik Olaus Magnus iz grada Upsale u Švedskoj prvi je zaključio da svaka pahulja poprima oblik jedinstvenog šesterokuta. I kao što se na crtežu vidi…“

Ka čita, opčinjen.

RAZUM.

MAŠTA.

PAMĆENJE.

Krakovi njegove pahulje.

Zamišljam da je stavljam na dlan, vidim kako joj srce svjetluca.

Mjesto gdje nema Alaha. Mjesto gdje svijet prestaje.

Ili počinje.

„Dok smo vješali Saddama

Isus je samo sjedio

Čak nije ni kapuljaču nosio“

(Darko Cvijetić, Ponovimo. Tako. Ukočimo se)

***

Moj pas laje na injem odjeven grad, zbunjuje ga nepoznato.

On laje, ja se smijem.

Koga mesom stvaraš, načinješ ga nebom, pišeš.

Podvlačim, kao da razumijem. Pa samo dalje slušam, kako usne teksta dišu.

TELEIDOSKOP

Malo toga je u prirodi okruglo.

Mjesec. Sunce. God.

Svijetlosivi kamen s Palagruže koji ponekad uzmem u dlan, ne vjerujući da je stvaran. Pravilna okruglost nalik je iluziji.

Kao i u riječima.

Tama, zaumnost, san.

Sam. I samost.

***

„…nije bijeg, nego najviša sloboda, izdržati samotnost“, piše Martin Heidegger u pismu Ernstu Jüngeru 1949.

Krug ima jedno središte. Kao i pahulja, metak, plod.

Mrak nema središta.

Kao ni djetinjstvo, ili igra.

***

Imala je šest godina, kada je nesretno stradala, kažeš. Sada bi imala trideset. Nitko je se ne sjeća.

Od paradoksa raskrvaren jezik, sam sebe izgovara.

Kraste, pa šutnja koja iz njih diše.

Slušam je kao što se sluša grlicu, u posteljama djetinjstva.

Sav si od stakla,

sav si od stakla,

sav si od ssssssss.

I staklo diše, zbiljom se nadima.

***

Kažu danas na radiju da su u Muzeju iluzija u Zadru postavili Muzej realnosti, kao muzej unutar muzeja.

Pomoću virtualne stvarnosti, holograma, optičkih iluzija i interaktivnih instalacija stvarnost najugroženije djece postaje dio svakodnevice za posjetitelje. Najatraktivniji eksponati: doživjeti izbjeglički kamp na Bliskom istoku kroz dječji pogled; doživjeti osjećaj veličine patuljka, doživjeti osjećaj potresa. Muzej će biti otvoren od 14. do 18. prosinca.

Stvarnost u stvarnosti.

Blagdansko lice grada.

Staklo.

***

Teleidoskop je vrsta kaleidoskopa koji je izmislio škotski znanstvenik David Brewster (1781. – 1868.). Na svom kraju, umjesto komorice s perlama i kuglicama, ima konveksnu leću koja baca izokrenutu sliku predmeta prema kojem se teleidoskop uperi. Ogledala u njegovoj unutrašnjosti, kao i kod svakog kaleidoskopa, umnogostručuju sliku – ona postavljena na 45° osam puta, na 60° šest puta, a na 90° četiri puta. Kako se cijev teleidoskopa rotira, objekti u njoj se miješaju i stvaraju različite vizualne oblike.

Kalos u grčkom znači lijepo, eidos znači oblik, a skopeo znači gledam, promatram. Riječ teleidoskop amalgam je riječi teleskop (grč. tele = daleko) i riječi kaleidoskop.

Ljepota, za jedno oko.

Kiklopost svijeta.

Daljina. Koja je blizu.

***

Volio bih u jednom čitanju objediniti sve verzije svoje pjesme, no to je nemoguće, kaže pjesnik.

***

Trogodišnji Ajlan na turskoj obali, s obrazima u pijesku i dlanovima prema nebu. Jedina poznata verzija.

I more je okruglo, kao i nebo.

***

Josip je staklopuhač. Izrađuje staklene kuglice za božićna drvca. „Klasična staklena kuglica nastaje puhanjem u zagrijano staklo dok se neki drugi oblici dobivaju stavljanjem u kalup. Također se ugrije staklo do taljenja i tada se to staklo stavlja u kalup i ispuše se te se dobiju oblici poput Djeda Božićnjaka, zvjezdica, češera, srca…“ S vremenom se pojavila želja kupaca za pisanjem osobnih imena i tada je počeo izrađivati i osobne kuglice, objašnjava Josip. Objašnjava Djed Mraz.

Krug u krugu, blještava okruglost mraka.

***

Svatko sam dodiruje zidove svoje samice, kažeš.

Okruglim glasom, kao da upuhuješ zrak u vruće staklo.

***

Nema događaja izvan jezika, misli Heidegger. Kada je događaj pre-dat kroz jezik, odjekuje svijet.

Staklo, teleidoskop.

Neutješiva samoća zjenice.

A odjekuje svijet.

Vanda Petanjek, Ključne kosti

možeš li se još jednom okrenuti?


sanjam:
parkirala sam u slijepo dvorište u mraku
preko gaženoga stakla i rezanaca lima
došla sam tek tako
malo poslije ponoći
slijepiti mu na lice slatkastu glazuru

ljuštim se od pomisli koliko je kasno
razvila sam vještinu voljeti na brzinu
po čelu mi izbijaju purpurne stigme
ruke skrivam

dlanovi
puni bušotina

klonula sam u zagrljaj čovjeka koji žmiri
taj kut
ta perspektiva
taj kadar bijelog filma
ključna riječ:
pedantno

ni sebe u ovo ne mogu uvjeriti

mora da sam zbilja bila lijepa
kad sam na oštrom titlu ekrana
prerezala jauk
u žuto sunce

bill i scarlett


hoteli su muzeji.

okna kao okviri remek djela
na pedeset i dva kata nebodera
zaglavila su ljude unutar kvadrata.
nijedan prozor ne da se otvoriti.

izložila sam se pred svima.
sjedim nalijepljena na staklo kao titl za suntory hibiki broj 17.
zvukovi pakirani u vatromet
pretvaraju se u piktograme.
tišina se ulijeva u zlato.
kao manžete.

okrećem dvogled na suprotnu stranu.
jednim potezom japanskog noža
bušim napeto platno neba
i pretvaram se u mjehurić
u destilirano disanje.
šteta je odustati
sada kada napokon više nismo zvuk.

kiša.

kiša je limeta
prolivena po zubima
po dentalnim privjescima koji žvaču kapi.
beskrajno joj zavidim.
rastezljivoj
sudarenoj
nepozvanoj
nenadanoj
niotkudnoj
uključivoj
zreloj
u praznoj zdjeli
na punoj postelji.

morske datule


žene žive u zaključanim tijelima

u početku im je to dano u amanet
i potrebno je puno da nauče kroz dodir da su tijela pomična
pamučna
i nimalo mučna

meso žene u školjci na jastučastom dnu mora
dostupno je onima koji nježno podupiru vjetar
i koji prstima odašilju
na momente tragično
jasnu odlučnost da žele baš prstace
pa blagim pritiskom kvake prema dolje
otvaraju vrata podmazana povjerenjem
prijeđu pragove
razdvoje vodu
i uvjere ženu u orgazam cjeline

žene se tada otvaraju same
uranjaju u ekstazu kao u efekt placeba
sloboda pokreta šiklja im kroz ruke
a tijelo se iz školjke rasprsne u zraku

no na prvi zvuk mreže ili noža
uvuku se u vlastitu krivinu vrata

žene željne životnoga žara
žustro se tad bace na sebe
same

versailles


ženo
prolazna
uska
tajnovita
potencijalno uzbudljiva
vlažna u zakutcima
divna si kad si olovna
divna si jer si mračna
prašnjava po stjenkama
i devijantna u grlu

haustor i prolaz za bicikle bez lokota
spremište za kofere bez navlake za kišu
uzmi jaglace
umetni ih u svoje rupe
zemlju u sebi već imaš
navodnjavanje isto

ispruži se na krevetu
miriši na ilovaču
gledaj se
dodiruj se
dozvoli kukcima da te obilaze
na kraju se uberi
i ako to nekome vulgarno zvuči
neka legne na zebru

siva praznina bijela crta
siva praznina bijela crta


fitoterapija


stavio sam pred nju vrijeme koje nam je preostalo
žvačem joj minutu
sporo
ulazi mi u kosu kao da spušta temperaturu
čini mi se uvukla me u sondu
sunce joj se cijedi uz glatku kožu
penjem joj ruke na čelo
sve je oko nje tako ljekovito

vezao sam je za sebe kao pamučnu omču
ljubio sam je tektonski uzdrmanu
disao kao da joj otpuhujem maslačak u lice
i pravio se da je mala kugla fenjer kojim po njoj tražim ključ
pripala mi je nebranjena istog trena
cijedila se uz mene kao niz usta traka dinje
dođi da te se namirišem
to joj nitko nije rekao
njoj izgleda nitko ništa nije rekao

dok pod njom izvlačim deku u smjeru svoje želje
zubi su zrcalo u kojem je slobodna
smije se prevaljena na bok
i sva se pretvori u modra usta

ivančice klasje šuma

sve je nebo

great expectations


gledao sam ju sinoć
djevojku u napi
spoj svih žena iz moje prahistorijske podsvijesti
kuhala je i poželio sam da nemam glavu
koja me priječi da ju zagrlim s leđa
sjeckala je cijedila rezala i ribala
i ja sam znao da se od budućnosti nećemo najesti

gleda jesam li dovoljno slan
poznaje mi okuse jer me i izmislila
vičem
nisam savršen nisam savršen
šupalj sam kao i tvoja post porođajna depresija

nisam joj rekao baš ništa što o sebi već nije znala
i volio bih znati kakva je stvarno
i bi li me željela kad bi me upoznala
bez ovog opojnog naboja od neznanja

bila je okružena začinskim biljem
oko nje je mirisao celer
a ja sam pomislio kako je moćno
izrasti iz smeđe grude zemlje

salto mortale


okamenjeno ju gledam
mrzim ju jer mi se objavljuje u bolovima
kažnjavam ju što se raspada na velike komade
puna razumijevanja
tog prokletog razumijevanja

odveo sam je na galapagos
da joj na otoku gdje se miješaju kosti iskopam ugljen iz očiju
učio sam je pljuvati s litice
rekao sam joj
baci sve što te gnječi niz ovu staru pukotinu
pljuj
znam
neka su mora samo tvoja
i rijeke koje nosiš samo ti razumiješ
ali pljuj
ili to
ili
tumor

more je urlalo u epileptičnom napadu
pjena se razlijevala po putenoj vodi
gurao sam ju s ruba i vikao na nju:
raspadni se od svega od čega si ikada nastradala

moj glas je pucao nad ženskom grivom
iz nje su žene vrištale kao školjke
rzala je od straha
a ja sam trebao odgovor
u kojem joj pravcu ispružiti korak

skarabej


jednom sam u siječnju na gornjem gradu
zakonom zabranjen sjedio na klupi
i držeći u krilu žensko tijelo
gledao u stan u kojem je gorjelo svjetlo

okovao sam ju rukama kroz pernate rukave
potrbuške naslonjenu na drhtavi torzo
i uvučen kroz ključanicu stana koji izmišljam
rekao sam
opet si ostavila svjetlo upaljeno

iz sigurnosnih razloga prešućujem opisati kraj
mogu samo reći da sam ih vidio
torakalne leptire izbrazdane kore
egzaktne i krvotočne
uzemljene i neizdržive
i da sam ostavio šal umjesto cvijeća

crna zaobljena tijela balegara
podižu teret teži od njih samih

noću koriste zvijezde za orijentaciju
za prijelaz koji ih prenosi na drugu obalu

Psi grada koji je u prostor- vremenu za sebe izborio samo pukotinu

Psi grada koji je u prostor-vremenu
za sebe izborio samo pukotinu
počeli su padati u grlo te crne rupe
i dugo u noć lajati na stabla koja
se izvaljuju iz zemlje
Svijet postaje ono
što su oduvijek
slutili da jest:
ubrzana ruševina

Ako vas netko pita gdje su vaši psi,
recite im da ih je pojela zemlja
Ako vas netko pita gdje je zakopan lavež,
recite da zvuk putuje tlom
brže nego zrakom

Psi koji nisu voljeli svoj strah
svakodnevno su ga zaboravljali
Otada, grad laje neprekidno
na svaki trzaj zraka
Otada, grad šuti neprekidno
kad ljudi izgovaraju svoj trzaj
nakon zemljinog trzaja


Knjige grada koji ih je davno zakopao

Knjige grada koji ih je davno zakopao
pod kilograme prašine
napokon oslobođene s polica
puštaju da iz njih riječi prošetaju
kroz rastresene ulice
Jučer sam ugledala
nasred opustošenog glavnog trga
nekoliko lavova i zaklela bih se
da je Vronski trčao prema njima
Vronski, pričekaj!
Ali riječi nikad ne poslušaju
one koji samo promatraju
Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi?
Pitam: znaš li u kojem smjeru
sada moram naviti srce?
On hita dalje jer ga se ne tičem
Molim te, hodaj sredinom ceste
Vodič kroz katastrofu
uvijek na to upozorava
Bilo kakvo naredno drhtanje
prouzročit će
opet
padanje istine

Marija Dejanović, Dobrota razdvaja dan i noć

Za mene, koja je odlučila ostati tamo

Postoji osoba koja je postupila drugačije
živi mojim životom uvjerena da je njezin
i da su ostali životi tuđi

Sjedi na kauču s kojeg sam ustala
onog jutra kad sam pošla na avion
i piše moju knjigu –
– svakako ne ovu

U jednom je trenutku trebalo odabrati
između navike i potrebe
sebe i sebe

Presudile su
tvoje tamne oči
rasplamsane propuhom sobe
u kojoj je netko otvorio vrata i prozore

Oči – dva kamina
u koja sam sretno uskočila

Statične i pokretne
kao stolica za ljuljanje

*
Nekad nazove moje prijateljice
govore joj meni nepoznate tajne
planira s njima kratke izlete
na mjesta na kojima nisam bila

proljetno čišćenje, kavu i kolače u susjedstvu
mnogi od tih planova doista se ostvare

Nema dvije bijele mačke
jer misli da preferira pse

Njihova odanost, u teoriji
umanjuje njezin strah od napuštanja

Jednom će okupiti sve moje prijateljice
i one će se međusobno upoznati

Neće to biti na dan mojeg odlaska

Kad se taj ljupki čopor formira
napokon će biti spremna
posvojiti psa

*
Kako je lijepa njena samoća
kad se promatra

Nesvjesna je sebe
zato je nepokolebljiva

*
Ne znam kako
ili kad
ali jednoga dana

pokucat ću na njezina vrata
ili ona na moja

Ti ćeš otvoriti

Pitat ćeš me gdje sam bila

Ključ

U ljubavi je sve naopako
Prekinuti znači započeti
a otići – doći

U četvrtak doći k sebi:
prešamarati se i zagrliti
Stjerati samu sebe u kut

Nešto se čudno u grlu događa
izlegla se malena riječ

Ključ je svega ovoga
moja ključna kost
i tvoja ključanica

U srijedu je rekao za tvoju kuću
poklanjam ti nešto da te podsjeća na mene
i pružio mi kutiju za nakit svezanu užetom
na užetu je bio ključ od stana

Nisam htjela uzeti taj ključ pa me naučio
kako da provalim u njegov stan
koristeći kreditnu karticu

Stavila sam ipak lančić oko vrata
– naopako, da me ne opljačkaju –
i otišla u dugačku šetnju

Bio je četvrtak, toplo predvečerje

Bila je lijepa ta večer prisebnosti

U petak sam ujutro promijenila bravu
da pristaje njegovom ključu


Neko će vrijeme čekati

U kući lijepe gospođe
sapun i rakija nastali su od iste biljke
Dala ti je nešto protiv migrene, ali to si izgubio
Kasnije smo se vozili kao da smo prsti jedne ruke
koji prolaze kroz visoku, žutu travu

Desert od latica napravila je od ruža iz svog vrta
Rekla je da ne jede slatko
i poslužila ga u malim posudama iz Maroka

Lijeva ti je ruka na volanu
desna uzima moju i stavlja je na mjenjač
kažeš želiš li da te naučim voziti

Dalekovodni stupovi pokraj ceste
smjenjuju se sve brže i brže

Rekla je čovjek je rođen sam
ipak sam jednom imala muža
Dok nam pokazuje presvlake za kauč
koje je donijela iz Etiopije, sunce se prelama
na tamnocrvenim naborima

Kuća joj je lijepa kao muzej

Sad ti je ruka na mom bedru
kažem nemoj se sa mnom šaliti
Ako me ti budeš ičemu učio
netko će ozbiljno stradati

Zamislim je u baldahinu
kako pruža ruku van
a vani nema nikoga

Uskoro ide u Pariz
svi će prijevoznici tog dana štrajkati
pa će putnici ostati na aerodromu

Neko će vrijeme čekati da stignu
kamo su krenuli
to će im se vrijeme činiti vječnim
ali neće to biti

Koža na tvom vratu je mirisna

Kad se dotakne donjom usnom
udubi se

Ne gledaj u mene, gledaj pred sebe

Sve se ceste savijaju pred nama
stopljene u dugačku, žutu zraku

Pramen

Izašla je šuma, listopadna
iz pramena kose kad sam ga odrezala
otpustilo se sitno lišće iz proreza

U snu mi kažeš najljepše riječi
kojih se ujutro ne sjećaš

Nešto poput želio bih da mi se kičma spoji
s linijom koja razdvaja more i kopno
i da mi koža postane plaža

Da umjesto sunca, ti po meni hodaš

Ili sam to sanjala, a ti si bio budan
gledao me kako se smiješim u snu

Uzela sam škare i stavila ih u tvoju ruku

Nikada nije bilo ničega osim tebe

Gledao si me kako se u snu
tvojom rukom šišam

Pramen kose između dva ruba škara
moj jezik između tvojih usana

Pramen zlatne kose pao je na parket

Dok ležim na tvojim leđima
imam težinu sunca

Iz zbirke pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan

7.

smiljko i ja si mahnemo,

a samo hip pokle

dohaja bela lada eli mile tre

uglavnon jena bela, velika vetura

smiljko i vedran skoče van š nje

u belih patikah i belih bičvah

u kratkih bragešah i majici s dugima rukavi

i ki je to tako vidi

nidan to još ni tako vidi

da prije sučeš noge nego ruke

i ja već tečen š njima po korti

i nikad od mene neće bit štabela ženska

ja ne znan storit kolač kako moja zrmana

i ne znan držat metlu kako moja suseda

i ne znan ću li se oženit

ja ću bit švora

govorin smiljketu i vedranu

steši ćeš morat nosit kotulu

viče mat s kamare

aj, neću, ne, moje švore nose brageše

smiljko i vedran ne znaju ča je švora

jedanput ću nin povidat, ali sad gremo

brat pečurke

ćete se zmočit dica

ćemo i bit ćemo mokri

i svi naši posloženi u redu

i živi gledat te u nas mokre

hip – trenutak, tren, pokle – poslije, dohaja – dolazi, mile tre – zastava 1300, vetura – auto, š nje – iz nje, u bičvah – u čarapama, u bragešah – u hlačama, ki – tko, nidan – nitko,  sučeš – skineš, razodjeneš, rjeđe, ali tako je ovdje: počneš nositi laganiju, ljetnu odjeću, tečen – trčim, po korti – po dvorištu, štabela – dobra, pametna i sposobna istodobno, storit – izraditi, napraviti, zrmana – sestrična, bratična, rođakinja, oženit – udati (i oženiti), švora – časna sestra, steši – isto, također, svejedno, ionako, kotulu – suknju, kamare – sobe, brageše – hlače, povidat – reći (kad je kratkouzlazni na o, drugo je povidat, prednaglasna dužina na i i kratkosilazni na a – tad znači pripovijedati), pečurke – gljive, zmočit – smočiti; posloženi u redu – poredani, te – će

8.

smiljko i ja si mahnemo

dajen mot da dojde na kafe

smije se: će, će

ali hip pokle

već ga vidin kako sidi na prasici

i kako se vedran i ja namešćamo

jedan spred njega, jedan zad njega

slikat te nas, prašćina je

ja ću mišat krv da se ohladi

vedran i brat te se napit vina

i razbit te staklo na vrati

nidan neće kapit da su pijani

i meni je smišno kako su ti stariji štupidasti

i kako te tako štupidasti bit i čuda let pokle

ali oniput su još svi živi

i mi se još nič ne štupimo

dajen mot – pozivam gestom, hip pokle – trenutak kasnije, nedugo zatim, će, će – evo hoće, namjerava, sidi – sjedi, na prasici – na svinji, spred – ispred, zad – iza, namešćamo – namještamo, te – će, prašćina – kolinje, kapit – razumjeti, shvatiti, štupidasti – glupavi, čuda let pokle – puno godina kasnije, se štupimo – čudimo se

9.

smiljko i ja si mahnemo

ode spred zgrad ja ga gledan gori

i on me gleda doli

vičen mu

gren na niki sastanak

viče mi: hoj, hoj

vičen mu

najraji bin popeljala galjardu da me čuva

viče mi

popelji je, popelji

i ja popeljen galjardu, zavežen je spred fakulteta

i donesen noj jedan naviljak suhe arbašpanje

galjarda preživa

smiljko noj viče:

o moja, ča još si živa, noj reče

živa, živa, rečen ja, sad će me čuvat

kako ča nas je čuvala u maloj vali u polju

i već smo tamo svi mi i galjarda i kiteša i srnela

i smiljko i vedran i ja

mrež velike i male vale u polju su dva šestilja

tiču se s koreni i tiču se s granami

debla nin skupa delaju vrata

i mi tečemo simo i tamo

do sunčezahoda, do zvizd na nebu

do šćurki u škuremu

sve oko nas je teplo i mehko

zemlja je naša i svit je naš

i naši su još naši i živi su svi

ode – ovdje, spred – ispred, zgrad – zgrada, hoj, hoj – idi, svakako idi, najraji – najradije, popeljala – povela, povezla, galjarduGaljarda, ime lijepe, strpljive i pametne  krave, bijela podolka, noj – njoj, joj, naviljak – količina i oblik sijena, slame ili svježe trave koji stanu na jedne vile, arbašpanja – lucerna, mala vala u polju – mikrotoponim, kiteša – ime svojeglave, pametne i lijepe krave, siva podolka, srnela – ime jogunaste, vižljaste, nagle i nestrpljive, isto pametne krave, crnkasta podolka, mrež – između, šestilj – žestilj, vrsta javora, sunčezahoda – zalaska sunca, do šćurki – do šturaka, vremenska odrednica, škuremu –  mraku, škuro zapravo znači tamno, ali se poimeničilo pa znači i: mrak

13.

smiljko i ja si mahnemo

ala, šu, hoj doli, delan mote

gren, gren, dela mote

a kiteša, a kiteša, pita

kiteša, mašen na mote

kiteša će poć s manon

ma kamo, dela s moti smiljko

ma kamo

na sastanak, na sastanak, delan ja

na kijsti, na kijsti sad, dela smiljko

na projektni, na projektni

motan ja jopet

ča će projektirat, pita smiljko na muto

brod neće, smijen se smiljketu, brod neće

dat ću noj malo da čita andreu dworkin

je li to dobro za nju, motiva mi smiljko

ni dobro za nju, bolje je za srnelu

smijen se smiljketu nazad

ali kiteša ima tepliju kožu i sura je

i svakamor gre s manon

govorin, a već san u brajdinah

i kiteša mi liže glavu

slina kapa kako rosa, teška rosa

i noge su mi rosne

sidin na jaketi, jaketa diši na španjulete

na španjulete i na sir

kiteša me liže

o moja, noj govorin, o moja

spasit ćemo se ti i ja

čitamo goethea i rakovac je čita goethea

s nikon galjardon

s kitešon eli s galjardon

ja s kitešon čitan goethea i tolstoja

z galjardon dostojevskega i twaina

s srnelon ćopića i kocbeka

sama čitan kosovela i balotu

bolje gredu skupa srečko i zvane

ali to ću znat pokle

andrića za po putu i za pod ladonju

za po polju i po boški krležu

za po partiri crnjanskega

preverta za kad san ja namurana, a on ni

lorcu za kad je on namuran, a ja nis

trakla za jutrenje, rilkea za ručenje

psalam za večernju

balzaca za svaki dan i miran san

viteza za da ne bude rata

chestertona za zdrav razum

christie za umirenje, zagorku za akciju

sienkiewicza steši, scotta nego ča

i šenou š njima skupa u kup

zofku aš je najdeš na šufitu

kad išćeš ništo drugo

kanta za dobar ten i zlatne zvizde

gušteta za spoved, orwella za oprez

toma je pretežak, hugoa da buden prava

i cankara isto, nazora za brageše

đenija za kad si jako sama

villona za kad si kumpanjana

ali ti je dosadno, faulknera za vajk

hemingwaya za brzu pomoć

camusa za protiv bolesti

čehova za kad si štuf i za rečenicu

leopardija za kad si srićan, šimića za stih

ivana za svih, ivana za svih

i za slovo na početku

kombinivala san, kombinivala, govorin smiljketu

i još dokle mu govorin, jutro diši po rosi

zidić po groti, palica po friškin jasenu

a ja san sama i finamaj je sunce pobralo hlade

i ninega ni okolo, i sve je tiho, tako tiho

govorin smiljketu, i već san nazad

ala, šu – uzvici nagovaranja, nutkanja, nježnog inzistiranja, hoj doli – siđi, delan mote – gestikuliram, pokazujem znakovima, kiteša – ona ista, pametna, lijepa i svojeglava krava, na kijsti – na koji, na muto – nijemo, noj – njoj, motiva – gestikulira, galjardon – Galjarda, ljepotu i pamet dijeli s Kitešom, strpljivost je samo njena,  srnelonSrnela, pamet ima, strpljivost nema, k tome jogunasta je, nagla i vižljasta, nazad – natrag (smijen se nazad – uzvraćam smijehom), tepliju – topliju, sura – siva, delan mote – gestikuliram, na kijsti – na koji, svakamor – svakamo, u brajdinahBrajdine, mikrotoponim, inače uvećanica od brajde – vinograd, jaketa – više sako nego jakna, diši – miriše, španjulete – cigarete,  nikon – nekom, eli – ili, pokle – poslije, ladonju – koprivić, po partiri – po šumskim prolazima, putovima s krošnjama kao tunelima, namurana, namuran – zaljubljena, zaljubljen, ni – nije, nis – nisam, jutrenje – ovdje: istodobno i jutrenje  i zajutrak, po analogiji s ručenje – ručak,  u kup – na hrpu, – jer, na šufitu – na tavanu, išćeš – tražiš, ništo – nešto, guštetaGušte, istarska varijanta imena Augustin, spoved – ispovijed i ispovijest, prava – dobra, brageše – hlače, đenija – Đenijo, varijanta imena Eugenio, kumpanjana – biti u društvu, za vajk – zauvijek, za stalno, si štuf – dosađuješ se, kombinivala – činila nedopoštine; ovdje istodobno i: kombinirala, grota – kamen, po friškin − po svježem, finamaj – ovdje: konačno, inače: čak, hlade – sjene, ninega – nikoga

Ivana Buljan Legati, iz zbirke Dover

Noću, danju-noću

 
 
 
Obično noću
danju ispunjena radom zamičem u plavim suknjama
i ravnim tabanima
jer nas danju moram prehranjivati
dok sumporni mjesec cvili za mojim koracima
svejedno mu je kako ću to učiniti, samo da otpočne već jednom
navlačim
u specijalnoj kabini kabine za navlačenje
duge električne trake šištećih rubova
pažljiva sam, podatna, ne ostavljam tragove krvi
rukavice su to, nije prekidač
Napnem ih snažno prema plaveti lica do vidljivih žila na sljepoočnom grebenu
kad zastenjem
jer sablasno dugi, seriozni prsti
bisernim noktima i užarenim jagodicama primiču se licu
žeravicom prelaze po glatkoj izbočini
pokazujuć se hladnoći obraza
čitavom glatkom mramoru unutarnjeg prostora
 
Nježnim stiskom šake presijecam kablove
/snebivaju se kliješta/
i najmanji drhtaj ruke mogao bi sve otkazati
prije roka osnažiti
u kolu milijune koraka složenosti što smišljaju ih koji miruju noću
nadajuć se da postoji sličnost između balističkog vjetra
i slobode
u kopuli dana i noći povazdani bljeskovi svjetionika
 
I onda ona fina svjetlost ugljičnog dioksida
obilno peckanje u sluznici i slini
udišem ju jezikom ko kisik
jer su mi pluća izvijena, stasom sam obrnuta
izronjena iz nasmrt dosadne lomače
slobodna, spašena, slobodna, slobodna
 
Osrčnica
bude nešto kao plašt nad tankim slojem ekvatorijalne kože
profinjenoga skrletnog lakmus papira
hihotanje poput uzvisine lomače iskoči
prevrće usnule s boka na bok
grebe, grize, miluje
guši u sitnim zrcalima jezičavo moje lice
ono se zažareno od radosti življenja ne može okaniti ludorija
 
Vidovita i nepromišljena, načičkana zvijezdama
odvajam se delikatno kao prašina od tla
U ritmu salse obilazim Zemlju
/dišem/
nešto polarno dokraja ulazi u mene
 
Od rijetke pare što se prikuplja uz tijelo
mahnitanja bokova, toplih udara krvi
u praskozorje stanu strovaljivat satove
gurkat me za posao.
 
 


 

Jest cvijet i plod

 
 
Samo nemoj da te sanjam, Kato
snovi su naši nečista plodna voda
što raspasava i hrabri slabosti ljubavnika
ije se ruke nikada neće dotaći
zaustavlja disanje tijela u oblik broja šest
ništa od glasova u tom preporodu, ni od dodira ništa
zbog sitnica samo bih te mučio
tako se ne drhti za nepoznatim u postelji
od toga dođe gruba boja moći, a sve u korist odricanja
i što bih ja s tolikom snagom ravan kao kiša
u perje, kandže ili pobjedničku dlaku
u tisuće klica,
nježnosti moja
 
Daj mi samo da te sanjam, Kajo
java je moja prestara da rađa
pa me noću duboka plavičasta mati umiruje i gladi
čuje se kao kad utihne pobjednički bubanj na trupu broda
kakvih citri u tom preporodu, lepeta čvrste pogibelji odjednom
krajnjih granica u duboku podlijeganju
tako se drhti za rukom u postelji više neg za ostalim tijelom
dahtom baš se nadijeva runo mokre noći
na urod što ranije dozrijeva
i gdje bih ja bez tolika vjetra vjerna kao puno svjetlo
u siktanje ptica, krikove riba il kožu vučje njuške
u prostranost božica,
zjenice moja.
 
 


 

Dover

 
 
Iz vodenih podruma virovi izbacuju kosu
okreću je u struji rijeke
nad nekom praiskonskom, duboko potonulom vodoravni
Ako je to božica slatkih voda u loži tajnih udruženja
ako jest
posložit će se dijelovi
 
Sjever – zibaju se na površini sandale otvorenih očiju
ko dva divlja bisera
valovi utapaju vidik
vodik ga
od majčinih prsiju povijenih inicijalima djetetova imena odbija
Jug – odjeća ili put uz neko strmo brdo, tko bi znao
nizvodno kretanje života za koje se ne angažira nikakva sila više
broj je koji dolazi poslije pet
Istok – krivulja jutra i večeri
 
Kad zastane, razmakne riječi
glas iz telefonskog aparata obložen osipom od brijanja
prazan poput trbuha
pljuska ga veslom direktno u slabine
strašnije je nego se čini
javio je
da je žena najstrašnije do sada sišla s uma
 
Za vas koji vjerujete da voda potapa bez milosti
valja reći
da se iz mojega iscrpljenog zemljišta iselila ruda
zamislite samo zapešća bez žila što ih nadvisuju
ili tijelo koje je odavno prevladalo radost življenja
pluća koja ne izdrže zrak
hranu kako se vraća
gutljaj što ga napuštaju sokovi
I valja reći
voda neprestano navraća
blaži tragove života /mîsli još uvijek okreću velikom brzinom/
dok držim zadnji dah
i čekam najčišći trenutak ove svečanosti
 
Sad udara u mjehur ko snagom azijskih naroda
svjetlom jačim neg mirijade zelenih dragulja
sad nabija zaliscima, mnoštvom rukavaca u ključnu kost
u riblju kost
kolajnu od tajni krcatu ugljikova dioksida
dopunjava ju solju
Izgubilo me prokletstvo zastrašujućih zvukova
u ovom vrtložnome tijeku
pa nema nemira, ni gaženja u strah
nego zaklon vode na osi napaćenih duša
nadohvat
Čudesnije od ijednog predjela sna
ovo dobročinstvo
 
Parket ili mezanin, najdraža? – taži zatorna snaga
 
Osjećam
kako napreduje linija razdiobe u mojemu rodoslovlju
slijeva se pletenicom u produženu volju bogova
još malo i ja ću vršcima ljubičastih prstiju
kojima do jutros još prepipavah tramove tjeskobe i uzbuđenja
/samo to/
dotaći slobodu
Sirova moja snaga koja je činila
da do najviše točke neba, jednako kao do obzora srca
svjetlost ne prodre duboko
 
Zato sad na dnu čiji drhtaj samo otjerani čuju kao govor
oslobađa se ime domovini
i mrijeste rasplesane bijele ribe za neobičan susret
Voda obećava zgrušat me u školjku
umnožiti čuda i evo
na nagonu dvojbe ni sjene ni jeke
nijema rujem, u dubinu put zapada se zarivam
 
Ne raspituje se voda o kulturi tabua
o trajnom neprijateljstvu želi znati
ne bismo li mogli biti zadovoljniji u prostorima nepropusna obilja
barem u jednome od njih
razumije, ne škodi
nema uglova
/na to sam mislila kad sam molila da me vratiš
o doticanju danju, doticanju noću
mojoj ambroziji/
 
Noćas sam dok si spavao izašla na rijeku
i do koljena u travi i mulju dugo gledala njezinu uzbuđenost
jaram vodene napetosti
bila je visoka, izbezumljena, potpuno mirna
/ista ja/
Na cedulji iznad kamina pisat će:
ugasi svjetlo nad svime što se zbilo
nad onim razgovijetnim što se zbilo
položi svoje nadnaravne moći
Virginia
 
 


 

Ružičnjak

 
 
Na prostoru između grla i srebrne kože
na brijezima stišćućih koljena
u malim separeima
«terasa za nevjerne» br.1, 2, 3, 4
kako smo ih nazivali da bismo uklonili klasične nesporazume
u kojima je dekadentnim orgijastima iz noći u noć otjecalo pamćenje
od cuge, dima, laudanuma, bučnih odlazaka i izopačenih
ali čvrstih nakana
/sjećam se, jedan je čak htio da sjednem pored njega na dekorativni jastuk
pa da razgovaramo/
pojavio se nasad visokog cvijeća
 
vrst, zdrav, jednoglasan, užasnut ružičnjak
proširio se slinom iste gubice
kao šarlah selom
 
Ovo će nas pročelje predsjedničkog balkona stajati glave
bio je u pravu jedan od posluge
kad je promatrajući novi odraz u zrcalu
što je ostajao za mnom
poručio zadnjem gostu da navuče pojas za kilu
i napusti dvoranu.