Teorem o povjerenju
Teorem o zraku
Teorem o tijelu
Ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek
Ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
Branko M.
Ležim u krevetu, stišćem kapke, svrbe me trepavice. Umirujem zjenice. Pravim se da spavam. Pravim se da neću čuti galamu iz kuhinje, koja samo što nije. Znam da hoće. Dedo će galamiti kad on dođe pijan, nana će plakati, tetka će pobjeći u svoj svijet. U očima mi crno, kao duboko krastavo nebo u kojem se suše nikad ispunjene želje. Galama! Bila. Prođe. Ljutnja se slila u korake. Bijesno škripe stare daske kuće na Vratniku. Dođe tišina i s njom par koraka: nespretno oklijevaju ispred vrata moje sobe. Hajde, ulazi više, pomislim, i dalje kroteći zjenice.
Ležimo na leđima. Na jastucima savijene male i velike ruke. Na njih oslanjamo svoje glave. Budiš je. Govoriš sporo, o svojoj mrtvoj ženi, o svojoj lijepoj ženi. Svako malo prisjetiš se da se ja nje ne sjećam, pa onda pojašnjavaš, nadugo i naširoko. Kao i svakog puta, iz ormara u kojem i dalje vise njene stvari, vadiš jednu po jednu suknju. Teget, bijelu, maslinastu… Uzimaš ih vrhovima prstiju koji stišću rub platna kao štipaljke, širiš ih i skupljaš, zagledaš, obavezno desnim dlanom zagladiš svaku, valjda skidaš prašinu. Ja u njih nikada neću stati, ne kažem.
I dalje pričaš o njoj. O svojoj mrtvoj ženi, svojoj lijepoj ženi. Kasno je. Glas ti je sve tiši. Riječi ti se rastaču na jeziku. Zaplićeš, gubiš se. Dijete si koje zaspi ne obrisavši suze. Gledam te dok spavaš, nesvjesna da ću te jednog dana mrziti. Ne zbog tebe, to ne. Bio si derle, uplakano, izgubljeno. Mrzit ću te zbog svih njih koji se izdiru i galame. Koji te psuju na ulici dok je budiš. Mrzit ću te zbog dječijih nevješto skrivenih pogleda, njihovih ruku koje se međusobno gurkaju i štipkaju, zbog njihovog jedva čujnog smijuljenja dok igramo klikera, onda kad se na dnu ulice ukaže tvoje lelujavo tijelo.
Soba se puni atomima R-OH, kao obala vodom kad oslabi moć Mjeseca. Ime moje majke miriše na alkohol. Udišem ga ravnomjerno, dok zurim u plafon. Golubovi spavaju u kavezu.
Sobu ćemo uništiti u godinama poslije. Sami ćemo oguliti tapete, zatim pozvati molera da sastruže zidove do gola. Temeljito ću počistiti, kantu od 30 litara natrpati šutom i jedva je odvući do kontejnera. Spuštajući se niz ulicu, po posljednji put ću osjetiti miris tvojih suza. Vukući se ka smetljištu, ponovo ću nas vidjeti kako ležimo s rukama na jastucima, kao nekad. Gledamo u plafon, a ti je plačan budiš. Nju, svoju mrtvu ženu, svoju lijepu ženu. Mada, tad ću već znati: mrzim te.
Mrzim te jer je nebo duboko i krastavo, i ti tu ne možeš ama baš ništa.
Slika: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)
*Prevela: Truda Stamać
*Prijevod s mađarskog Kristina Peternai
Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek
Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek
Slika: Ilustracije Tika-Valentina Marek
Prvi uistinu vrući dani lipnja zagrijali su grad, a iz zvučnika u dnevnom boravku izlazila je božićna kompilacija zaostala još od prosinca. CD s pjesmama koje su izvodili Rafo, Natali, Nera i ostale zvijezde Story Supernova talent šoua vrtio se u beskraj. Isprva radi božićnog ugođaja, zatim kao zvuk koji je netom rođenim bebama odvlačio pozornost od klika pa zvuk koji je roditeljima odvlačio pozornost od beba da bi naposljetku ostao tamo zaglavljen kao zvučni spomenik poraza pred galopirajućim izmjenama godišnjih doba, trendova, dana i noći. Više od pola godine. Toliko je prošlo otkako sam rodila Leu i Teu, pomislila je dok je izlazila iz stana na rubu pameti, teturajući negdje u beskraj travnatih pustopoljina.
Još kao trudnica, netom prije Božića, lebdjela je kao veliki balon od helija nad nježnim slikama majki u pastelnim pidžamama, zadovoljnih dojilja i zadovoljenih beba koje mirno spavaju na majčinim grudima. Bile su tu i slike trudnica koje jedu više manjih, ali zdravih obroka, šarenih i skladno raspoređenih na velikim tanjurima, doktorskih ordinacija zasljepljujuće bjeline u kojima doktor i bračni par na konzultacijama izgledaju kao da lebde u nekoj svemirskoj letjelici. Zatim slike blago namrštenih trudnica koje rađaju i drže se za veliki trbuh pa slike netom rođenih bebica stiliziranih kao da su vilenjaci na plišanim dekicama, glavica omotanih u listove kupusa ili latice cvijeća. Za sam kraj došle su slike zgodnih, požrtvovnih i ponosnih očeva, baka i djedova u sportskoj odjeći i dobroj formi koji cijeli život samo sanjare o tome da se bave unucima. Nitko, ali ama baš nitko nikada nije govorio o krvi. O tome kako dva paketa VIR-ovih pamučnih uložaka s mrežicom nisu dovoljna da upiju krvavu bujicu koja istječe iz žene u prva dvadeset i četiri sata nakon poroda kad joj je pola genitalija zajedno s debelim crijevom ispupčeno prema van u velikoj oteklini, nitko ama baš nitko nije govorio o tome kako je zaglušujuće oštra bol ruke doktora u gumenoj rukavici kad zagrabi tamo dolje da provjeri koliko si se otvorila, nitko, ali ama baš nitko nije nikada govorio o klistiru prije poroda i da dojenje nije nimalo spontana, meditativna radnja, a da je umor koji pogodi ženu nakon poroda sličan udaru asteroida o Zemlju. Nitko nikada nije govorio da bi muževi, da ih se intimno pita na uho, sve prepustili majkama i najradije otišli u lov i ribolov, a bake i djedovi su ili teško bolesni ili mrtvi ili naprosto gledaju kako da slobodnih ruku požive još ono malo života što im je preostalo.
Tako je to bilo kad su se rodile Lea i Tea pa je tjedan dana nakon poroda ritualno bacila u smeće sve priručnike o dojenju, knjige o trudnoći i razvoju djeteta, brošure i brošurice koje je sakupljala po ginekološkim ordinacijama u kojima su gužve bile beskrajne, sjedala izrezbarena skicama kurčeva i krilatih slova U, a žene su sjedile jedna pored druge, podbuhle, šutljive i zatvorene u svojim svjetovima kao u nekim nevidljivim kapsulama. Nasjedila se ona u tim ordinacijama dok je išla na inseminaciju, a zatim čekala red na umjetnu oplodnju u svojim kasnim tridesetima. Oplodnja je uspjela toliko dobro da su je na kraju dočekala dva komada zametaka. Zapravo tri, ali je jedan spontano iscurio iz nje kao fleka krvi već treći tjedan. Višeplodna trudnoća kao rezultat liječenja neplodnosti zapravo se smatra neuspjehom medicine, tako su joj objasnili. Kad je prvi put izašla van iz stana s dvojkama, naguranim u kolicima velikim i teškim poput lijesa, čula je kako jedna cura od dvadesetak godina potiho govori svome dečku da bi se ona ubila da joj se to dogodi. Nije to izgovorila dovoljno tiho.
Tih prvih dana otkako su dvojke došle na svijet bilo je najvažnije da uhvati ritam dojenja, proizvede i zadrži mlijeko, za što su svi glasno navijali: od patronažne sestre, muža, baka i djedova jednih, baka i djedova drugih, šire rodbine i prijatelja.
– Mama, koliko ste podoja danas imala? – pitala bi je patronažna sestra s prodornim pogledom na njezin dekolte, nezadovoljna stanjem u tvornicama mlijeka. Za svaki slučaj, paket dohrane stajao je na njihovu kuhinjskom ormariću kao naopaki križ. Ako ne uspije, svi će biti razočarani, a blizanci će u budućnosti oboljeti od alergija i malignih bolesti njezinom krivicom. Osjećala se kao strijelac odlučujućeg jedanaesterca na svjetskom prvenstvu, a zapravo je trebala biti dojilja Madona, spokojna i mistična kao sa sličica koje je župnik dijelio pri blagoslovu stana. Oni, publika, pritom su joj davali savjete i svi su ih bili puni kao one brošure. Pij puno tekućine, slatko ti je dobro za stvaranje mlijeka, ne pij čaj od kadulje, kompot od dunja će ti dobro činit, spavaj, odmaraj se, ne sekiraj se, nema ti tko sad bit važniji od tvoje dvoje djece, sad kad ti ih je Bog ovako obilato podario. Dobivala je i svakojake napitke, čajeve za dojenje, cijeđene sokove, a nisu joj dali da pije vodu iz pipe, već su joj donosili pakete izvorske vode Jana jer ko zna čega svega ima u toj našoj vodi. Od sve moguće pomoći dobivala je samo galone tekućine kao da je krizni štab u nekoj bliskoistočnoj pustinji. Cijela špajza bila je prepuna Janinih boca. Gledala je te boce prvih dana nakon poroda kao da je kataklizma pogodila zemlju pa će preživjeti dokle god bude vode u tim plastičnim bocama. A onda su nekako i te boce postale sastavni dio nje same. Ona bi ispijala boce, Tea i Lea bi dudlale nju, i tako u beskraj. Čovjek je proizvod koji se sastoji od 90 posto vode. Nešto kao krastavac. Nešto kao lubenica. Janine boce, pune, prazne, polupune i poluprazne, bile su posvuda po stanu. Na noćnom ormariću njih pet bi se stisnulo uz svjetiljku kao pingvini s plavičastim etiketama na trbuhu. U svakoj bi boci na dnu ostalo još malo tekućine, a u neke je bio preliven čaj. Ležale su prevrnute po policama s knjigama u dnevnoj sobi.
Nalazile su se na podu u velikim skupinama kao čunjevi za igranje boća. Nemalo ih je puta bunovna od nespavanja nehotice šutnula nogom nakon čega bi se razbježale po stanu u tupom zvuku klopotanja. A nisu to bile sasvim obične boce. Bile su to boce koje su po sebi imale ispisane poruke. Lijepe poruke. Uvijek bi ih pročitala. Bilo je to, istini za volju, i jedino što je mogla čitati između jednog, drugog i trećeg dojenja, presvlačenja pelena, izdajanja, prištekavanja jednog pa drugog mladunca na sisu i uslijed kroničnog nedostatka sna prekinutog svakih četrdeset i pet minuta, koliko ju je jedno pa drugo novorođenče nacicavalo. Poruka za tebe. Sreća je odluka da nećeš govoriti o negativnostima života. I pokušala je tako. Kad si sretan, i sunce probija oblake kako bi ti se osmjehnulo. Sreća je trebala teći zajedno s vodom iz grlića plastičnih boca. Tako je govorila Jana. Trebala je biti sretna kao majka, kao supruga, kao snaha, kao dojilja i to duplo. A sve što je osjećala tih prvih dana bili su briga i strah da ne izgubi mlijeko, da ne prignječi ili ne izgladni ta posve tanašna i krhka tijela koja su plakala i ležala bespomoćno kao kukci prevrnuti na leđa. Njezin je san postao ping-pong loptica kojom su se loptale Tea i Lea. Umor i strah bili su sve što je osjećala uz stalni oblak krivnje zato što odmah nakon poroda nije bila pogođena meteorom beskrajne ljubavi i nježnosti za svoje dvije netom rođene bebe. Muž je odlazio i dolazio u ritmu rada. Od 9 do 5 h. Propustio bi nekoliko ciklusa hranjenja, spavanja i revanja i uklizao u kućnu idilu predvečerja, dvostruko umnoženu. U stanu bi obično bio nered koji je odavao dojam da su im netom provalili u stan.
Njezina vlastita majka joj je po sredini trudnoće obznanila kako će u svemu tome biti sama, da se mora osloniti na sebe i svoje snage jer joj ona neće moći pomoći, a od muškaraca se ionako ne treba previše očekivati. Puno se ona već nadirinčila za svoje troje djece, nema više snage i, hajde, nisu blizanci baš atomska bomba, moglo ih je doći troje pa i više. Tako je to kad se kasno ide u rađanje. Dobro pamti te riječi od kojih je mjesecima poslije osjećala bijes. Na porod se pripremala kao na skok padobranom. I skočila je. Boce su se taložile, stan je izgledao nešto između reciklažnog dvorišta, mljekare i punionice izvorske vode. Između odjeće, pelena, daske za peglanje, nicale su i govorile svojim jezikom. Sreća je najviša razina uspjeha. Voda koju je popila iz svih tih boca pretvarala se u mlijeko. Poput vode, sreću moraš pustiti da teče. Ne brini se, ako je pustiš, ti ćeš i dalje ostati izvor. Čista ljubav i čista voda su jedino važne za život. Tvornica je proradila. Mlijeko je navrlo. Kipjelo je iz njezinih sisa. Ispunile bi se kvrgavim čvorićima svakih sat vremena, koliko bi prošlo od jednog do drugog ciklusa hranjenja. Lea i Tea bi se onda iz plača gladi prikopčale za bradavice, cicale i rotirale u ritmu. I tako u beskraj. Bebe su jačale dok je njezina snaga nepovratno kapala u beskraj sa svakom kapi mlijeka. Ljudi oko nje bili su zadovoljni. Svako se dijete lijepo i skladno goji.
Ona doji.
U prva tri mjeseca jedanput je pokušala s prijateljicama otići na kavu u kvartovski kafić. To su joj priredile kao iznenađenje. Izvest će je iz stana da ne zaboravi kako je izgledao život prije Lee i Tee. Njih su dvije za to vrijeme plakale zvukom mačke koju kolju tupim nožićem. Većinu vremena je provela ispod šatora marame za dojenje i namještala njihova usta na svoje bradavice. Odustala je. Svoje je prijateljice povremeno čula preko Viberovog videa jer su one htjele vidjeti kako bebe napreduju. Nikome se nije dalo dolaziti do nje, u daleki kvart, u mali i razbacan stan s dvije bebe, prepun Janinih boca, kada bi ona ionako većinu vremena provela u dojenju. Obećanja bi se raspršila, dogovori bi s vremenom izblijedjeli, kao da su živjeli u miniranom selu negdje iza visoke planine u Zagori u koje ljudi više ne zalaze. Jedini izlasci iz stana tih prvih mjeseci bili su oni do obližnjeg DM-a po higijenske i kućne potrepštine u trajanju do petnaest minuta. Bio je to najbliži kvartovski dućan u koji je bježala na izlet svaki put kad bi joj se za to pružila prilika. Tu sam čovjek, tu kupujem. Tu bježim i odmaram se. Tu se mogu prisjetiti što je žena bez sisa prepunih mlijeka. Ali ne zadugo. Već bi u srednjoj aleji pelena, baby-losiona, pudera i kupki osjetila kako joj mlijeko navire, negdje iz sredine leđa, kreće se razvedenim kanalićima i prska u grudnjak natopljen jastučićima za dojilje. Aleju sa šminkom bi samo preletjela i prisilno sletjela na blagajnu. Karticu za bodove bi tražila zakopanu negdje u novčaniku u kojem je bila prava knjižnica raznoraznih pogodnosti i nagrađivanja vjernosti, kartica za pelene, kartica za dojilje, promotivnih bonova za majke, popusti za blizance do pet posto na ukupan iznos opreme za novorođenčad… Paket pelena bi utrpala u platnenu torbu s likom Ruđera Boškovića i uzletjela prema visokom neboderu u kojem je stanovala. Na drugoj strani kvarta bio je jedan isti takav neboder iz kojeg se nekoliko mjeseci ranije bacila žena s djetetom u naručju sa šesnaestoga kata. Priča se da ju je muž varao od kada je zatrudnjela. Svi su bili zgranuti i pokapali su tu ženu nebrojeno mnogo puta svojim riječima, duboko, dublje od užarenog središta Zemlje. Kad god bi pomislila na tu ženu, onaj tupi nožić koji je klao mačke zarezao bi je u utrobi. Mlijeko joj je udaralo u sljepoočnice. Grabila je zrakom od stresa uzlupalim srcem i dlanovima skvrčenim u kandže, nadlijetala je kvartovske kafiće u kojima su ljudi čavrljali mirno i opušteno. Čim bi ušla u lift, počela bi se otkopčavati, gumb po gumb, pa bi onako polugola i sisata istrčala iz malog lifta. Prigušeni zvuk plača čula bi već na izlazu iz lifta. Otključavanjem vrata zvuk bi postao tako stvaran. Muž bi joj s olakšanjem predao jedno vrišteće klupko zamotano u bijelu gazu i prionuo svom smartphoneu. Usta gladnog sisavca bi se prikopčala i vukla iz nje potoke, rijeke i rječice koje teku sitnim kanalićima. Jedno pa drugo. Ležala bi onda ukočeno satima pored sisavaca stisnutih i prikvačenih o njezino tijelo. Kao mali vampiri napajali su se na njezin izvor tekućine i topline. I tako u beskraj. Ljubav prema sebi, najviši je oblik ljubavi. Sačuvaj mir u teškim trenutcima, govorila je Jana.
Govorili su joj da je prvih šest mjeseci najteže. Onda djeca navodno polako počnu jesti i drugu hranu osim nje same. Ali Lea i Tea su samo probale tu drugu hranu da bi zaključile kako žele i dalje piti fantastično majčino mlijeko. Pohotno bi dahtale dok bi s nestrpljenjem čekale da otkopča košulju. Kad bi se nacicale, počela bi njihova igra s bradavicama. Kao da su žvakaće gume. To bi je jako boljelo. Morala ih je prisilno otkapčati i turati im prste u usta da je prestanu gristi. Njihova potražnja je stvarala novu, pojačanu proizvodnju. Sise su pucale od odličnog poslovanja. Poželjela je takav prosperitet vlastitoj zemlji. Izgledalo je to sve kao da će dojenje trajati u beskraj.
Tek tu i tamo bi se čuo zvuk poziva na Viberu. Zvale bi je prijateljice. Niti jedna nije imala djece. Svaka je cuclala svoju bocu Jane s porukom koja je jačala njihovu ljubav prema sebi. Poželjela je njihovu slobodu. Poželjela je njihovo vrijeme za ljubav prema sebi. Poželjela je pivo i cigarete. Umjesto Janinih poruka, htjela je gledati u ambalaže cigareta koje su prikazivale fatalne posljedice pušenja za nju i njezine bližnje. Bojala se ikome to priznati u svojoj okolini. Zakucali bi je na križ. Između nje i prijateljica u međuvremenu se stvorila provalija. Nisu više imali tema. Kao da su se rastale nekad davno na nekom kolosijeku i svaka je otišla na drugu stranu svijeta i progovorila nekim drugim, nerazumljivim jezikom. Spopao bi je pritajeni bijes kad bi joj pričale o svojim zanokticama i miteserima, dosadnom kolegi s posla koji uporno zove na spoj, preljubima i intrigama u uredu, pošiljkama s eBaya koje kasne, lošim umjetnim trepavicama koje ispadaju već prvi tjedan, lošim koncertima i, zamisli, već otvorenom toniku koji se toči u džin-tonik… Svima bi ona kao upravitelj kakvog nacističkog logora stavila sisavca na sisu pa hajde, sad misli na svoje zanoktice! Ubrzo bi se posramila tih misli i bijes bi se iz nje ispuhao kao da je probušeni balon. Ovo je sama izabrala. Gledala je svoju minijaturnu reprodukciju na Viberu u malom kvadratiću ispod velike reprodukcije neke od prijateljica. One su bile tako svježe i sjajne, gotovo da su i mirisale preko ekrana. Njezini podočnjaci, šlafrok koji miriše na usireno mlijeko, rastegnuta pidžama, trbuh koji se prelijeva u valovima, podbradci, uvijek barem jedno dijete na sisi, podbuhla kao Željka Markić, izgledala je jedno petnaest godina starija od svojih vršnjakinja. Nakon tih razgovora bi obično bila još umornija i samo bi se sa stolice stropoštala ravno na krevet. Najsretniji se trenutci najteže opisuju. Mislim da zato za ono što je lijepo kažemo da je neopisivo. Ležala bi i gledala u vječni prizor nataloženih stvari. Veš koji je trebalo oprati prekjučer, ali se to nije dogodilo i vjerojatno neće još danima, ručnike, pamučne pidžame, razvučene trenirke, grudnjake za dojenje, Pavlovićeve masti, promotivnu Sudocrem-ambalažu, pelene u plastičnoj ambalaži s koje ju je gledala slika ogromne kožnate bebe. Ovisno o kutu gledanja i položaju pakiranja pelena, beba sa slike bi poprimila jezivi lik neobično rastegnutog lica s jednim okom. Od vanjskog svijeta je ostao tek jedan balon od helija u obliku pingvina koji su joj poklonile prijateljice još u prosincu. Sasvim neprimjetno se ispuhivao i umorno gegao spavaćom sobom.
Dani su prolazili, rijeka pelena je protjecala njihovim stanom, Janine boce su se kotrljale, mlijeko je zalijevalo bića koja su rasla kao korov i uskoro im je jedna garnitura odjeće postala pretijesna. Benkice i bodići nisu se dali navući na noge s kojih se koža prelijevala umnožena na četiri komada bedara. Male mišelinke, tako su ih zvali. Zajedno su mogle nositi automobil. Njezin je muž rekao da je djecu najbolje zamatati u novinski papir s obzirom na to kako brzo rastu. Jao, kako duhovito. Svi su bili zadovoljni kako Lea i Tea napreduju, od pedijatra do rodbine. Njezine su se sise punile i praznile, punile i praznile u beskraj. Djeca su napredovala. I već su se okretala, dizala glavu, prebirala igračke i raznorazne predmete po rukama. Stvari. Kako li su nam samo prirođene stvari, razmišljala je svaki put kad bi ih gledala izbezumljene nad zvečkama, šuškavim kolutićima, ogledalcima, trzajućim i bljeskavim stvarima. Opipavale su ih i bjesomučno gurale u usta. Ponekad u isto vrijeme. Stvari su ulazile u njih, one su ulazile u stvari. Samo da je materija što ispupčenija, što zvonkija. I kad je mislila da je neka igračka apsolvirana, ugledala bi ih u njihovoj fascinaciji platnenom deklaracijom na igrački na kojoj je pisao sastav materijala, upute za pranje i mjere opreza. Jednom je našla Leu kako spava dok joj je na znojnom čelu bila zalijepljena etiketa koju je zaboravila istrgnuti s nekog od plišanaca koji im je jednom donijela njezina mama. Ona je pak tim stvarima i poklonima htjela nadoknaditi što nije baka iz brošura i nikada neće biti. Došla bi ih posjetiti u svojoj modernoj odjeći kao kakva Josipa Lisac u štalicu. Otežale glave dvaju sisavaca okretale bi se kao suncokreti prema Suncu u smjeru šarenih, mekanih loptica, ruke bi im se pružale za ogledalcima i šuškalicama, a noge lagano pokretale njihove puzajuće trupove prema štekeru. Ali najviše od svega su se okretale prema njezinim ogromnim sisama iz kojih je mlijeko pod velikim pritiskom prštalo u tankim mlazovima. Lipanj je došao i u tom šestom mjesecu života blizanaca iščekivala je da će se nešto promijeniti. Nadala se da će dojenje postati kraće, a spavanje dulje. Tako su prorokovale i one brošure. No, ništa od toga se nije događalo. Leino i Teino tijelo se jastučilo i postajalo mekano i mesnato. Pumpe su radile, gorivo se tankalo, san je i dalje bio isprekidan. Nikada nije mislila da će se pretvoriti u jednu od onih majki koje doje u beskraj, ali upravo joj se to sve događalo mimo njezine volje. Kako uopće pomisliti na prestanak dojenja kad i uskraćivanje jedne jedine kapi proizvodi bijes dvoglavog sisavca. K tome, mlijeko je štrcalo iz sisa kao iz prskalica za vrtove. Bilo ga je u izobilju. Prštalo je iz jedne sise dok se druga praznila. Pisala je mlijekom po zidu Janine poruke čija su se slova cijedila kao da su napisana kistom svježe bijele boje. Onda su je prekorili da se nerazborito razbacuje viškovima. Mliječna policija imala je sve imala na oku. Počela je sakupljati viškove. Dok bi glava pila iz jedne sise, druga je prštala mlaz i punila praznu bocu Jane. I tako u beskraj. Poruke su se punile mlijekom. Bijela površina činila je slova poruke još fatalnijima. Riječ nemoguće ne postoji u mome rječniku. Noć i dan su postajali jedan beskrajan trenutak. Svi su joj govorili da bude strpljiva. A ona više nije znala je li budna, spava li ili sanja. Svijet oko nje postajao je velika, mokra impresionistička slika. Nije se više sjećala tko je bila i što je uopće radila prije poroda. Osjećala se kao troma i sluzava matica, veliki mliječni crv. Prijateljice su postale noćne leptirice. Ruđeru Boškoviću na platnenoj torbi kao da su izvirili vampirski zubi. Kao uvela biljka buljila bi tijekom dojenja u zid na kojem je bio palimpsest vlastitim mlijekom ispisanih poruka. Odjebite svi, pička vam materina!
Odlučila je prekinuti beskraj jednog lipanjskog poslijepodneva kada se muž vratio s posla. Ostavila ih je sve zajedno s bocom Jane punom mlijeka i otišla iz stana. Gledala je kvart. Promatrala je svijet oko sebe kao da ga prvi put vidi. Zapazila je detalje koje u svom brzom nadlijetanju ranije ne bi uočila. Primijetila je lešinu goluba kako ukočeno leži na parkiralištu. Primijetila je baku kričavo ružičaste kose kako prelazi ulicu pomoću štapa. Vidjela je pod prepun zalijepljenih žvaka ispred kioska pekare. Jednu vranu kako bolesno sjedi na klupici i uopće je se ne boji. Ulica je mirisala netom procvalim lipama. Vidjela je drugu vranu kako iz smeća vadi papirnati zamotuljak iz pekare. Vidjela je izblijedjeli oglas o potrazi za nekom ženom koja je nestala. Oglas je već bio napola poderan, išiban suncem i omekšan vlagom. Susjeda u prolazu joj je rekla da su ženu već našli utopljenu u Savi. Bujica ju je odnijela sve do Siska. Nitko ne zna što joj se dogodilo. Možda se ubila. Zazvonio joj je mobitel. Muž ju je zvao da se vrati. Lea i Tea su već popile sve zalihe iz boce i izgleda da im to nije bilo dovoljno. Čula ih je kako kriče u pozadini. Prekinula je poziv. Tumarala je kvartom kao zombi i prvi put nakon šest mjeseci je nije bilo briga. Sva odgovornost se otopila kao paketić zamrznutog mlijeka i dragocjena tekućina sad teče kap po kap. Ignorirala je zvuk mobitela koji je zvonio u beskraj. Muž i djeca je pokušavaju dozvati dok u pozadini svira božićna kompilacija u lipnju. Saša Lozar po tisućiti put pjeva Last Christmas I gave you my heart. Ali ni to neće smiriti Leu i Teu koje bjesomučno traže njezinu ljubav i tekućinu. Smirila bi ih jedino cica. I one to znaju. Zna i tata, zato je zove u panici. Zna i mama, zato se ne javlja. Mama je otišla na prvu benzinsku pumpu i kupila pivo u limenci. Mama, zar ste poludjela, ta Vi ne biste smjela piti alkohol?!? Na pivi nije bilo lijepe poruke, samo naziv Ožujsko. Limenka je napravila pips. Mobitel je neumorno vibrirao. Isključila ga je. Popila je pivu naiskap i krenula ni sama ne zna kamo rubom brze prometnice koja je vodila prema izlazu iz grada. Alkohol je nakon toliko dugo vremena prostrujao njezinim žilama. Bio je to dobar osjećaj. Zastala je na tren omamljena tom novom perspektivom. Oko nje su bile prazne tratine i ravan horizont. Bila je olabavljena pivom i lagano je posrtala pored automobila koji su joj trubili kao kakvoj luđakinji. Onako omamljenoj, činilo joj se da cesta ispred nje vodi u beskraj. Osjetila je kako joj grudi odjednom postaju kvrgave, tvrde lopte. Pomislila je kako je krajnje vrijeme da prestane dojiti.
poštovani neku san večer navratia do mog frenda u šimunovićevoj vozia san se biciklon iz grada do sirobuje večer je bila lipa mirisalo je na turizam na kreme i grilanu ribu trubila su auta pijani tinejđeri su se dovikivali i ja san se lagano penja uz uzbu i gušta u zvucima ulice kad jebateled na firule mi rikne guma i to prednja nemoš mi to radit mislim se ono kako ću sad neću stić do sutra ujutro i onda san odlučia svratit do toga frenda žicat ga da prispavan jer i on je bez auta pijun ka i ja da skratin tamo san vas čua i osta ka trica nikad nisan volia tu ulicu jer ne moš ti normalno s bikon po njoj ako nisi bemeiks bandit ili imaš mauntibajk i to samo nizbrdo, a uzbrdo se moraš sać i piči s vozilon na ramenu a moja bicikla je brzinka prava s tankin gumama ne skače nizaskale da ne davin tamo san vas čua kad san zaspa na kauču kod tog prijatelja ka miljun puti prije i nije mi bilo jasno šta se jebate događa pita san prijatelja šta se jebate događa a on je reka pa ali ne čuješ da se ljudi jebu tako svaku večer oko dvi tri ure počne nisu normalni niko ne može oka sklopit ma nemoš virovat genza kažen ka da san debil i u tren se razbudin kažen ja njemu ja san se tako zadnji put isprca prije deset godina sa jednon svojon prvon ljubavi koju san srea iz osnovne škole u osmome razredu je bila tako lipa da je nisi moga gledat a bila je i pametna i zabavna ženska tad smo bili ka simpatije i u prvon srednje je bila još lipša ali tad smo zbog nje jer se sramila svoji frendica bili samo prijatelji premladi za intimne odnose a ja san bia lud od ljubomore stvarno san je volia matere mi više od života sve bi za nju bia napravia i onda je ona na kraju prvog razreda negdi priselila vanka je otišla ono bia je rat svi su negdi selili iz splita ili u beograd ili u zagreb a njoj je stari posta neka faca u županiji i op op mala na školovanje u italiju umjetnička akademija nije bila neka učenica i ja san tako osta ka posran i u svakoj san ženskoj tražia nju prije deset godina ja doli par ulica niže na žnjanu vozin biku i naletin na neku žensku skoro san joj reka da di će šta ne gleda kad kaže ona meni alo pa to si ti joke al me se ne sićaš jesan ja san a koja si ti pitan je a ona meni kaže da je ona ta ne mogu virovat nisu istine totalno se prominila nije se ona udebljala ili previše ostarila nego je izrasla u ružnu ženu a bila je reka san van prava mala vesela lipotica bia san van sebe nešto gore mi se nije moglo dogodit zar je to ona ljubav mog života kako je to moguće sili smo i udrili po pelinu ja san trusia jedan za drugin od šoka bila je to ona po svemu po glasu po motima po spiki ali puno puno ružnija a i tužnija šta san više pia više su mi se isticali njeni moti i glas a ružnoća i neka ispraznost razgovora padala u drugi plan evocirali smo uspomene otišli smo do mene zapalit đoju i kad smo se u konačnici povatali nije bilo moguće stat ja san izjeba ideju da je ona moja stara ljubav čiju san sliku brižno gradia od djetinjstva tokon svi ovi godina šta se nismo vidili gori doli misionarski straga totalno san ispalia od seksa ka na viagri brale žena nije znala šta je snašlo meni se vratila cila nakupljena napetost u vezi s njon ali me vrlo brzo pustila i na njeno misto je došla tuga šta one u koju san se nekad davno zaljubia više nema ne samo po izgledu nego općenito ženska je bila malo u kurcu zbog toga nije nikako mogla razumit šta se događa prvo se izjebemo ka romeo i julija a onda je više ne mogu vidit bilo mi je očajno šta san tako površan ali zapravo i nisan jer san od šoka upa u duboku depru od koje se nisan oporavia dan danas prova san bit u vezi s drugin ženama i s dva muška san se potrošia al to baš i nije za javnost i bilo je dobrog seksa i sviđanja ali ne i neke ljubavi ostala mi je neka rupa posrid mene ka da su mi pluća iščupali opće se više ne mogu prepustit nije me svršavanje ličilo od stresa i nesanice ka nekad oda san se drogi i piću još i više ali ne previše taman da ne propuvan gore je to nego kad ti neko blizak umre jer meni je umra ideal i sad šeće naokolo ka zombi kaže meni ovi frend iz šimunovićeve kad sam mu ovo ispriča da je on sličan taj slučaj ima sa svojon bivšon ženon ali ona nije postala zombi nego diva šta znači da je u odnosu prema njemu isto ka da je mrtva samo šta sad prebiva u nekon raju di je drugi troše a ti o tome čitaš u novine dabogda van se sve to ne dogodilo to sam vam tia reć sritno ljudi i pametno rabite kondome i to
Dragi,
tako mi je teško govoriti tebi, nakon toliko godina šutnje i unaprijed znati da nećeš čuti. Govoriti, zapravo, samoj sebi, ali istinu (sebe lažemo najpredanije). Ostaviti te, bilo je najteže što sam napravila u životu. Kad smo se upoznali, bili smo jako mladi, bili smo građeni samo od napetih srca iz kojih su izlazili napeti udovi. Ovisili smo jedno o drugome kao par klizača na ledu, neko vrijeme. Bila je to samba, vreli ples ljeta, na vrhovima oštrica klizaljke. Prije tebe bila sam dijete, skoro ništa, slutnja, biće bez bridova, malo gušće od zraka. Iz tog djeteta koje sam bila moglo je postati bilo što, počela sam biti netko iz tebe. Ovakva, ti bi rekao nesmiljena, kakva sam se oslobodila uz tebe, nisam mogla ostati. Ovakva, kakva sam u međuvremenu postala, ne bih ti se svidjela. Morala sam zaviriti iza stotina zavjesa, u nekoliko tisuća očiju, između desetaka pari nogu, u određeni broj čaša, također, pa jedan bunar naposljetku, u kojem je ostao moj vid, moje sjećanje.
Statistike i danas kažu: mladi ljudi su jako konzervativni, mladi ljudi su konformisti, isti kao i stari, jebali bi se da im ne uđe, krali bi samo da ih ne vide, ubiti ne bi znali osim u ratu. Ali ne i mi (ova mi bivša istina laska), mi smo bili djeca druge klase, uličari, voljeli smo one koji su mimo struje izabirali željene pravce – bolje gradove, bolja vremena, bolju ljubav, bolju sreću, bolje nešto. Danas vjerujem da su oni beskrajni pravci zapravo birali ljude, jer i ja sam postala takva, strasno usmjerena, upravljena da tražim; nikad se ne bih vratila natrag, ti si to znao i to nas je odvelo u suprotnim smjerovima. Bili smo krhke uspravne stature koje se proždiru očima i hrane riječima, a praznih džepova, sazdani od samih očekivanja, i nismo željeli umrijeti, a oko nas je bujala smrt – nije bilo pametno očekivati. Imala sam sedamnaest, zatim dvadeset i željela sam živjeti: to je bio moj otpor čudovišnim tetkama čovječanstva, generalima-amaterima, militantima koji su odasvud izvirali i zahtijevali, svi su nešto zahtijevali, razapeli su oko svijeta žičani kavez od zahtjeva i mržnje i onda su mene, nas, pozivali na odgovornost. Jebalo mi se za njihovu kreaciju stvarnosti, baš kao i sad, moja je zastava uvijek bila prozirna i lepršava. Moja je zastava ponekad bila i moja suknja. Željela sam svoju privatnu odiseju, nisam mogla čekati da naša neodrađena mladost postane neka ponižena i oronula mladost, koja zaboravljena tapka ispred zatvorenog kina; stari mladići i djevojke s navikama i odjećom adolescenata uvijek su me rastuživali. Vrhunac života ne bi trebao biti u školsko doba, na samom uvodu, dok još nisi ni čovjek. Zapeti u toj potencijalnoj osobi, u tom neraspisanom liku cijeli život, toga me bilo podjednako strah kao i one, jedine druge, preostale mogućnosti koju besplatno nudi život – da u dvadesetima ispuniš obrazac, sklopiš ugovor s vlastitom sudbinom: stan, posao, brak, djeca ili pas, angažman na društvenim mrežama, na vrijeme osigurana grobnica. Svaki drugačiji život skupo košta i ja sam ga, odlazeći od tebe, platila svojim krvavim srcem. Ali ostalo mi je sve drugo. Ruke, noge, glava, oči, pluća, ona stvar.
Pamtim te kao mladog vojnika klošara i dezertera, prije ljubavi, a potom kao mladog morskog kralja s krunom od aluminijske folije kako izgovaraš pjesmu na našem kuhinjskom stolu ili propetog uz jarbol na brodskoj kabini, i kako mi prilaziš, uvijek gol, uvijek čistog tijela s uzdignutim spolovilom: ima nešto dirljivo i nježno u toj slici, nešto što te želi obuhvatiti kao moje noge, kao što je oduvijek htjelo. Ali prije nego što smo se skinuli, ti si me umotavao u riječi, popravljao mi kapu na ulici jedne zime (ili je to bio šešir za proljeće-ljeto). Naši razgovori nikad neće biti dovršeni. Imao si sve: i til i šlif. Meko obložen izvana i iznutra, osjetljiv, oštar na rubovima. Dobar čovjek si bio, a zao.
Ako se tvoja ljutnja na mene s godinama nije pretvorila u mržnju ili, još gore, u ravnodušnost, pa čak i tada, možda bi ti prijalo znati: kad god sam radila svakodnevne, sasvim privatne stvari, brinula o tijelu, pazila da mi lice ostane glatko, a kosa sjajna, da zubi ostanu zdravi, a mišići napeti, kad god sam kušala nove stvari, u hrani, u ljubavi, putovala, čitala, slušala muziku, lagala sam sebi da skupljam ta iskustva za tebe, gradeći ono što se da graditi, pokušavajući sačuvati ono što propada. (Htjela sam postati netko tko će te zadiviti pri ponovnom susretu, ali mislim da ti se ne bi svidio rezultat.) Ti si bio prikriveni motiv, onaj zbog kojeg se ujutro ustaje iz kreveta, onaj iz prošlosti koji je ujedno netko iz budućnosti. Nešto kao nada, privlačna nagrada u dogledno vrijeme, ta mogućnost da se jednom opet dogodi nešto i ujedno strah od iste. Sve godine bio si više (ili manje) san koji je neophodno sanjati kao nedostižan, nego želja koja bi se trebala ostvariti. Nisam te čekala stojeći na kiši, nego po salonima, hotelima, restoranima, rivama, trgovima, bulevarima, alejama, parkovima, ponekad sama, uglavnom u društvu, zabavljena. Naučila sam živjeti bez nas, ali u temeljima mog tijela ostalo je pamćenje tebe kao podrhtavanje.
Puno izmicanja svemu, od toga se sastojao put, od izbjegavanja ičeg što bi me moglo zaustaviti: možeš pogriješiti i uvući krilca samo jednom, kad padneš, padaš do kraja, iako najčešće ni ne primijetiš, jer padaš beskrajno blago i sporo (kao da neće biti krvi). I sad sam ovdje. Opet čitam tvoja pisma i dovršavam sentimentalni životopis razmažene, pomalo histerične spisateljice ljubića i sapunica koja se ipak stigla baviti i računicom. A mogla sam pisati knjige u kojima sve izgleda proživljeno i stvarno, za razliku od života punog papirnatih likova. Možda sam mogla nastaviti pisati poeziju, koju si ti u ono vrijeme volio. Pa jesam li? Ne možeš biti samo dijelom u tome, to znamo. U ovom kutu svijeta takve mene ne bi bilo. Ti još imaš šanse da te naposljetku prije smrti nutkaju delikatesama i da ti na koljenima sjede starlete, možda i da ti ponude show na TV-u, ja bih, da sam izabrala identičan put, vjerojatno skončala kao luda baba Jaga u bijedi, hranjena na cjevčicu. Znao si da je to tako i zato si ti bio onaj koji je trebao doći k meni, a nisi, nikada. (I inače si lako napuštao ljude koje voliš, ali to nam je zajedničko.) Ti si ovladao svim vještinama zanata, postao vladar riječi i boja, tvoj talent je ostao na braniku važnih stvari, ali ja sam tebe voljela bolje.
I opet, uza sav trud oko izmicanja, nisam izbjegla svoju sudbinu, kao u onim društvenim igrama u kojima te svaki put, što god da dobiješ na kocki, nepogrešivo vodi do istog cilja. U međuvremenu, za utjehu, igrala sam po svome: s puno šestica i ponešto izgubljenih života, dovoljno uzbudljivo. Sad je vrijeme za izdah, da sve ovo što sam zadržavala pustim i otplutam niz struju (ovo je tako ugodno). Ti koji skupljaš uspomene prinesi te pucketave kosture vatrici sjećanja, a mene će ušuškati zaborav uz prvi snijeg na ekranu.
Samo jednu godinu, možda dvije, bili smo sretni, i taj se derivat epifanije pokazao trajnim, razmućen u ostatku vremena. Ovo je pouzdan dokaz da se radi o prekršaju iz viših sfera života, o božanskoj i božjoj pornografiji. To bi moglo objasniti zašto je od postanka do danas ljubav zabranjena. Još uvijek je zabranjena. Možeš li reći da nije kad iz te notorne činjenice izrastaju sve naše životne priče?
*ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek