Prvi uistinu vrući dani lipnja zagrijali su grad, a iz zvučnika u dnevnom boravku izlazila je božićna kompilacija zaostala još od prosinca. CD s pjesmama koje su izvodili Rafo, Natali, Nera i ostale zvijezde Story Supernova talent šoua vrtio se u beskraj. Isprva radi božićnog ugođaja, zatim kao zvuk koji je netom rođenim bebama odvlačio pozornost od klika pa zvuk koji je roditeljima odvlačio pozornost od beba da bi naposljetku ostao tamo zaglavljen kao zvučni spomenik poraza pred galopirajućim izmjenama godišnjih doba, trendova, dana i noći. Više od pola godine. Toliko je prošlo otkako sam rodila Leu i Teu, pomislila je dok je izlazila iz stana na rubu pameti, teturajući negdje u beskraj travnatih pustopoljina.
Još kao trudnica, netom prije Božića, lebdjela je kao veliki balon od helija nad nježnim slikama majki u pastelnim pidžamama, zadovoljnih dojilja i zadovoljenih beba koje mirno spavaju na majčinim grudima. Bile su tu i slike trudnica koje jedu više manjih, ali zdravih obroka, šarenih i skladno raspoređenih na velikim tanjurima, doktorskih ordinacija zasljepljujuće bjeline u kojima doktor i bračni par na konzultacijama izgledaju kao da lebde u nekoj svemirskoj letjelici. Zatim slike blago namrštenih trudnica koje rađaju i drže se za veliki trbuh pa slike netom rođenih bebica stiliziranih kao da su vilenjaci na plišanim dekicama, glavica omotanih u listove kupusa ili latice cvijeća. Za sam kraj došle su slike zgodnih, požrtvovnih i ponosnih očeva, baka i djedova u sportskoj odjeći i dobroj formi koji cijeli život samo sanjare o tome da se bave unucima. Nitko, ali ama baš nitko nikada nije govorio o krvi. O tome kako dva paketa VIR-ovih pamučnih uložaka s mrežicom nisu dovoljna da upiju krvavu bujicu koja istječe iz žene u prva dvadeset i četiri sata nakon poroda kad joj je pola genitalija zajedno s debelim crijevom ispupčeno prema van u velikoj oteklini, nitko ama baš nitko nije govorio o tome kako je zaglušujuće oštra bol ruke doktora u gumenoj rukavici kad zagrabi tamo dolje da provjeri koliko si se otvorila, nitko, ali ama baš nitko nije nikada govorio o klistiru prije poroda i da dojenje nije nimalo spontana, meditativna radnja, a da je umor koji pogodi ženu nakon poroda sličan udaru asteroida o Zemlju. Nitko nikada nije govorio da bi muževi, da ih se intimno pita na uho, sve prepustili majkama i najradije otišli u lov i ribolov, a bake i djedovi su ili teško bolesni ili mrtvi ili naprosto gledaju kako da slobodnih ruku požive još ono malo života što im je preostalo.
Tako je to bilo kad su se rodile Lea i Tea pa je tjedan dana nakon poroda ritualno bacila u smeće sve priručnike o dojenju, knjige o trudnoći i razvoju djeteta, brošure i brošurice koje je sakupljala po ginekološkim ordinacijama u kojima su gužve bile beskrajne, sjedala izrezbarena skicama kurčeva i krilatih slova U, a žene su sjedile jedna pored druge, podbuhle, šutljive i zatvorene u svojim svjetovima kao u nekim nevidljivim kapsulama. Nasjedila se ona u tim ordinacijama dok je išla na inseminaciju, a zatim čekala red na umjetnu oplodnju u svojim kasnim tridesetima. Oplodnja je uspjela toliko dobro da su je na kraju dočekala dva komada zametaka. Zapravo tri, ali je jedan spontano iscurio iz nje kao fleka krvi već treći tjedan. Višeplodna trudnoća kao rezultat liječenja neplodnosti zapravo se smatra neuspjehom medicine, tako su joj objasnili. Kad je prvi put izašla van iz stana s dvojkama, naguranim u kolicima velikim i teškim poput lijesa, čula je kako jedna cura od dvadesetak godina potiho govori svome dečku da bi se ona ubila da joj se to dogodi. Nije to izgovorila dovoljno tiho.
Tih prvih dana otkako su dvojke došle na svijet bilo je najvažnije da uhvati ritam dojenja, proizvede i zadrži mlijeko, za što su svi glasno navijali: od patronažne sestre, muža, baka i djedova jednih, baka i djedova drugih, šire rodbine i prijatelja.
– Mama, koliko ste podoja danas imala? – pitala bi je patronažna sestra s prodornim pogledom na njezin dekolte, nezadovoljna stanjem u tvornicama mlijeka. Za svaki slučaj, paket dohrane stajao je na njihovu kuhinjskom ormariću kao naopaki križ. Ako ne uspije, svi će biti razočarani, a blizanci će u budućnosti oboljeti od alergija i malignih bolesti njezinom krivicom. Osjećala se kao strijelac odlučujućeg jedanaesterca na svjetskom prvenstvu, a zapravo je trebala biti dojilja Madona, spokojna i mistična kao sa sličica koje je župnik dijelio pri blagoslovu stana. Oni, publika, pritom su joj davali savjete i svi su ih bili puni kao one brošure. Pij puno tekućine, slatko ti je dobro za stvaranje mlijeka, ne pij čaj od kadulje, kompot od dunja će ti dobro činit, spavaj, odmaraj se, ne sekiraj se, nema ti tko sad bit važniji od tvoje dvoje djece, sad kad ti ih je Bog ovako obilato podario. Dobivala je i svakojake napitke, čajeve za dojenje, cijeđene sokove, a nisu joj dali da pije vodu iz pipe, već su joj donosili pakete izvorske vode Jana jer ko zna čega svega ima u toj našoj vodi. Od sve moguće pomoći dobivala je samo galone tekućine kao da je krizni štab u nekoj bliskoistočnoj pustinji. Cijela špajza bila je prepuna Janinih boca. Gledala je te boce prvih dana nakon poroda kao da je kataklizma pogodila zemlju pa će preživjeti dokle god bude vode u tim plastičnim bocama. A onda su nekako i te boce postale sastavni dio nje same. Ona bi ispijala boce, Tea i Lea bi dudlale nju, i tako u beskraj. Čovjek je proizvod koji se sastoji od 90 posto vode. Nešto kao krastavac. Nešto kao lubenica. Janine boce, pune, prazne, polupune i poluprazne, bile su posvuda po stanu. Na noćnom ormariću njih pet bi se stisnulo uz svjetiljku kao pingvini s plavičastim etiketama na trbuhu. U svakoj bi boci na dnu ostalo još malo tekućine, a u neke je bio preliven čaj. Ležale su prevrnute po policama s knjigama u dnevnoj sobi.
Nalazile su se na podu u velikim skupinama kao čunjevi za igranje boća. Nemalo ih je puta bunovna od nespavanja nehotice šutnula nogom nakon čega bi se razbježale po stanu u tupom zvuku klopotanja. A nisu to bile sasvim obične boce. Bile su to boce koje su po sebi imale ispisane poruke. Lijepe poruke. Uvijek bi ih pročitala. Bilo je to, istini za volju, i jedino što je mogla čitati između jednog, drugog i trećeg dojenja, presvlačenja pelena, izdajanja, prištekavanja jednog pa drugog mladunca na sisu i uslijed kroničnog nedostatka sna prekinutog svakih četrdeset i pet minuta, koliko ju je jedno pa drugo novorođenče nacicavalo. Poruka za tebe. Sreća je odluka da nećeš govoriti o negativnostima života. I pokušala je tako. Kad si sretan, i sunce probija oblake kako bi ti se osmjehnulo. Sreća je trebala teći zajedno s vodom iz grlića plastičnih boca. Tako je govorila Jana. Trebala je biti sretna kao majka, kao supruga, kao snaha, kao dojilja i to duplo. A sve što je osjećala tih prvih dana bili su briga i strah da ne izgubi mlijeko, da ne prignječi ili ne izgladni ta posve tanašna i krhka tijela koja su plakala i ležala bespomoćno kao kukci prevrnuti na leđa. Njezin je san postao ping-pong loptica kojom su se loptale Tea i Lea. Umor i strah bili su sve što je osjećala uz stalni oblak krivnje zato što odmah nakon poroda nije bila pogođena meteorom beskrajne ljubavi i nježnosti za svoje dvije netom rođene bebe. Muž je odlazio i dolazio u ritmu rada. Od 9 do 5 h. Propustio bi nekoliko ciklusa hranjenja, spavanja i revanja i uklizao u kućnu idilu predvečerja, dvostruko umnoženu. U stanu bi obično bio nered koji je odavao dojam da su im netom provalili u stan.
Njezina vlastita majka joj je po sredini trudnoće obznanila kako će u svemu tome biti sama, da se mora osloniti na sebe i svoje snage jer joj ona neće moći pomoći, a od muškaraca se ionako ne treba previše očekivati. Puno se ona već nadirinčila za svoje troje djece, nema više snage i, hajde, nisu blizanci baš atomska bomba, moglo ih je doći troje pa i više. Tako je to kad se kasno ide u rađanje. Dobro pamti te riječi od kojih je mjesecima poslije osjećala bijes. Na porod se pripremala kao na skok padobranom. I skočila je. Boce su se taložile, stan je izgledao nešto između reciklažnog dvorišta, mljekare i punionice izvorske vode. Između odjeće, pelena, daske za peglanje, nicale su i govorile svojim jezikom. Sreća je najviša razina uspjeha. Voda koju je popila iz svih tih boca pretvarala se u mlijeko. Poput vode, sreću moraš pustiti da teče. Ne brini se, ako je pustiš, ti ćeš i dalje ostati izvor. Čista ljubav i čista voda su jedino važne za život. Tvornica je proradila. Mlijeko je navrlo. Kipjelo je iz njezinih sisa. Ispunile bi se kvrgavim čvorićima svakih sat vremena, koliko bi prošlo od jednog do drugog ciklusa hranjenja. Lea i Tea bi se onda iz plača gladi prikopčale za bradavice, cicale i rotirale u ritmu. I tako u beskraj. Bebe su jačale dok je njezina snaga nepovratno kapala u beskraj sa svakom kapi mlijeka. Ljudi oko nje bili su zadovoljni. Svako se dijete lijepo i skladno goji.
Ona doji.
U prva tri mjeseca jedanput je pokušala s prijateljicama otići na kavu u kvartovski kafić. To su joj priredile kao iznenađenje. Izvest će je iz stana da ne zaboravi kako je izgledao život prije Lee i Tee. Njih su dvije za to vrijeme plakale zvukom mačke koju kolju tupim nožićem. Većinu vremena je provela ispod šatora marame za dojenje i namještala njihova usta na svoje bradavice. Odustala je. Svoje je prijateljice povremeno čula preko Viberovog videa jer su one htjele vidjeti kako bebe napreduju. Nikome se nije dalo dolaziti do nje, u daleki kvart, u mali i razbacan stan s dvije bebe, prepun Janinih boca, kada bi ona ionako većinu vremena provela u dojenju. Obećanja bi se raspršila, dogovori bi s vremenom izblijedjeli, kao da su živjeli u miniranom selu negdje iza visoke planine u Zagori u koje ljudi više ne zalaze. Jedini izlasci iz stana tih prvih mjeseci bili su oni do obližnjeg DM-a po higijenske i kućne potrepštine u trajanju do petnaest minuta. Bio je to najbliži kvartovski dućan u koji je bježala na izlet svaki put kad bi joj se za to pružila prilika. Tu sam čovjek, tu kupujem. Tu bježim i odmaram se. Tu se mogu prisjetiti što je žena bez sisa prepunih mlijeka. Ali ne zadugo. Već bi u srednjoj aleji pelena, baby-losiona, pudera i kupki osjetila kako joj mlijeko navire, negdje iz sredine leđa, kreće se razvedenim kanalićima i prska u grudnjak natopljen jastučićima za dojilje. Aleju sa šminkom bi samo preletjela i prisilno sletjela na blagajnu. Karticu za bodove bi tražila zakopanu negdje u novčaniku u kojem je bila prava knjižnica raznoraznih pogodnosti i nagrađivanja vjernosti, kartica za pelene, kartica za dojilje, promotivnih bonova za majke, popusti za blizance do pet posto na ukupan iznos opreme za novorođenčad… Paket pelena bi utrpala u platnenu torbu s likom Ruđera Boškovića i uzletjela prema visokom neboderu u kojem je stanovala. Na drugoj strani kvarta bio je jedan isti takav neboder iz kojeg se nekoliko mjeseci ranije bacila žena s djetetom u naručju sa šesnaestoga kata. Priča se da ju je muž varao od kada je zatrudnjela. Svi su bili zgranuti i pokapali su tu ženu nebrojeno mnogo puta svojim riječima, duboko, dublje od užarenog središta Zemlje. Kad god bi pomislila na tu ženu, onaj tupi nožić koji je klao mačke zarezao bi je u utrobi. Mlijeko joj je udaralo u sljepoočnice. Grabila je zrakom od stresa uzlupalim srcem i dlanovima skvrčenim u kandže, nadlijetala je kvartovske kafiće u kojima su ljudi čavrljali mirno i opušteno. Čim bi ušla u lift, počela bi se otkopčavati, gumb po gumb, pa bi onako polugola i sisata istrčala iz malog lifta. Prigušeni zvuk plača čula bi već na izlazu iz lifta. Otključavanjem vrata zvuk bi postao tako stvaran. Muž bi joj s olakšanjem predao jedno vrišteće klupko zamotano u bijelu gazu i prionuo svom smartphoneu. Usta gladnog sisavca bi se prikopčala i vukla iz nje potoke, rijeke i rječice koje teku sitnim kanalićima. Jedno pa drugo. Ležala bi onda ukočeno satima pored sisavaca stisnutih i prikvačenih o njezino tijelo. Kao mali vampiri napajali su se na njezin izvor tekućine i topline. I tako u beskraj. Ljubav prema sebi, najviši je oblik ljubavi. Sačuvaj mir u teškim trenutcima, govorila je Jana.
Govorili su joj da je prvih šest mjeseci najteže. Onda djeca navodno polako počnu jesti i drugu hranu osim nje same. Ali Lea i Tea su samo probale tu drugu hranu da bi zaključile kako žele i dalje piti fantastično majčino mlijeko. Pohotno bi dahtale dok bi s nestrpljenjem čekale da otkopča košulju. Kad bi se nacicale, počela bi njihova igra s bradavicama. Kao da su žvakaće gume. To bi je jako boljelo. Morala ih je prisilno otkapčati i turati im prste u usta da je prestanu gristi. Njihova potražnja je stvarala novu, pojačanu proizvodnju. Sise su pucale od odličnog poslovanja. Poželjela je takav prosperitet vlastitoj zemlji. Izgledalo je to sve kao da će dojenje trajati u beskraj.
Tek tu i tamo bi se čuo zvuk poziva na Viberu. Zvale bi je prijateljice. Niti jedna nije imala djece. Svaka je cuclala svoju bocu Jane s porukom koja je jačala njihovu ljubav prema sebi. Poželjela je njihovu slobodu. Poželjela je njihovo vrijeme za ljubav prema sebi. Poželjela je pivo i cigarete. Umjesto Janinih poruka, htjela je gledati u ambalaže cigareta koje su prikazivale fatalne posljedice pušenja za nju i njezine bližnje. Bojala se ikome to priznati u svojoj okolini. Zakucali bi je na križ. Između nje i prijateljica u međuvremenu se stvorila provalija. Nisu više imali tema. Kao da su se rastale nekad davno na nekom kolosijeku i svaka je otišla na drugu stranu svijeta i progovorila nekim drugim, nerazumljivim jezikom. Spopao bi je pritajeni bijes kad bi joj pričale o svojim zanokticama i miteserima, dosadnom kolegi s posla koji uporno zove na spoj, preljubima i intrigama u uredu, pošiljkama s eBaya koje kasne, lošim umjetnim trepavicama koje ispadaju već prvi tjedan, lošim koncertima i, zamisli, već otvorenom toniku koji se toči u džin-tonik… Svima bi ona kao upravitelj kakvog nacističkog logora stavila sisavca na sisu pa hajde, sad misli na svoje zanoktice! Ubrzo bi se posramila tih misli i bijes bi se iz nje ispuhao kao da je probušeni balon. Ovo je sama izabrala. Gledala je svoju minijaturnu reprodukciju na Viberu u malom kvadratiću ispod velike reprodukcije neke od prijateljica. One su bile tako svježe i sjajne, gotovo da su i mirisale preko ekrana. Njezini podočnjaci, šlafrok koji miriše na usireno mlijeko, rastegnuta pidžama, trbuh koji se prelijeva u valovima, podbradci, uvijek barem jedno dijete na sisi, podbuhla kao Željka Markić, izgledala je jedno petnaest godina starija od svojih vršnjakinja. Nakon tih razgovora bi obično bila još umornija i samo bi se sa stolice stropoštala ravno na krevet. Najsretniji se trenutci najteže opisuju. Mislim da zato za ono što je lijepo kažemo da je neopisivo. Ležala bi i gledala u vječni prizor nataloženih stvari. Veš koji je trebalo oprati prekjučer, ali se to nije dogodilo i vjerojatno neće još danima, ručnike, pamučne pidžame, razvučene trenirke, grudnjake za dojenje, Pavlovićeve masti, promotivnu Sudocrem-ambalažu, pelene u plastičnoj ambalaži s koje ju je gledala slika ogromne kožnate bebe. Ovisno o kutu gledanja i položaju pakiranja pelena, beba sa slike bi poprimila jezivi lik neobično rastegnutog lica s jednim okom. Od vanjskog svijeta je ostao tek jedan balon od helija u obliku pingvina koji su joj poklonile prijateljice još u prosincu. Sasvim neprimjetno se ispuhivao i umorno gegao spavaćom sobom.
Dani su prolazili, rijeka pelena je protjecala njihovim stanom, Janine boce su se kotrljale, mlijeko je zalijevalo bića koja su rasla kao korov i uskoro im je jedna garnitura odjeće postala pretijesna. Benkice i bodići nisu se dali navući na noge s kojih se koža prelijevala umnožena na četiri komada bedara. Male mišelinke, tako su ih zvali. Zajedno su mogle nositi automobil. Njezin je muž rekao da je djecu najbolje zamatati u novinski papir s obzirom na to kako brzo rastu. Jao, kako duhovito. Svi su bili zadovoljni kako Lea i Tea napreduju, od pedijatra do rodbine. Njezine su se sise punile i praznile, punile i praznile u beskraj. Djeca su napredovala. I već su se okretala, dizala glavu, prebirala igračke i raznorazne predmete po rukama. Stvari. Kako li su nam samo prirođene stvari, razmišljala je svaki put kad bi ih gledala izbezumljene nad zvečkama, šuškavim kolutićima, ogledalcima, trzajućim i bljeskavim stvarima. Opipavale su ih i bjesomučno gurale u usta. Ponekad u isto vrijeme. Stvari su ulazile u njih, one su ulazile u stvari. Samo da je materija što ispupčenija, što zvonkija. I kad je mislila da je neka igračka apsolvirana, ugledala bi ih u njihovoj fascinaciji platnenom deklaracijom na igrački na kojoj je pisao sastav materijala, upute za pranje i mjere opreza. Jednom je našla Leu kako spava dok joj je na znojnom čelu bila zalijepljena etiketa koju je zaboravila istrgnuti s nekog od plišanaca koji im je jednom donijela njezina mama. Ona je pak tim stvarima i poklonima htjela nadoknaditi što nije baka iz brošura i nikada neće biti. Došla bi ih posjetiti u svojoj modernoj odjeći kao kakva Josipa Lisac u štalicu. Otežale glave dvaju sisavaca okretale bi se kao suncokreti prema Suncu u smjeru šarenih, mekanih loptica, ruke bi im se pružale za ogledalcima i šuškalicama, a noge lagano pokretale njihove puzajuće trupove prema štekeru. Ali najviše od svega su se okretale prema njezinim ogromnim sisama iz kojih je mlijeko pod velikim pritiskom prštalo u tankim mlazovima. Lipanj je došao i u tom šestom mjesecu života blizanaca iščekivala je da će se nešto promijeniti. Nadala se da će dojenje postati kraće, a spavanje dulje. Tako su prorokovale i one brošure. No, ništa od toga se nije događalo. Leino i Teino tijelo se jastučilo i postajalo mekano i mesnato. Pumpe su radile, gorivo se tankalo, san je i dalje bio isprekidan. Nikada nije mislila da će se pretvoriti u jednu od onih majki koje doje u beskraj, ali upravo joj se to sve događalo mimo njezine volje. Kako uopće pomisliti na prestanak dojenja kad i uskraćivanje jedne jedine kapi proizvodi bijes dvoglavog sisavca. K tome, mlijeko je štrcalo iz sisa kao iz prskalica za vrtove. Bilo ga je u izobilju. Prštalo je iz jedne sise dok se druga praznila. Pisala je mlijekom po zidu Janine poruke čija su se slova cijedila kao da su napisana kistom svježe bijele boje. Onda su je prekorili da se nerazborito razbacuje viškovima. Mliječna policija imala je sve imala na oku. Počela je sakupljati viškove. Dok bi glava pila iz jedne sise, druga je prštala mlaz i punila praznu bocu Jane. I tako u beskraj. Poruke su se punile mlijekom. Bijela površina činila je slova poruke još fatalnijima. Riječ nemoguće ne postoji u mome rječniku. Noć i dan su postajali jedan beskrajan trenutak. Svi su joj govorili da bude strpljiva. A ona više nije znala je li budna, spava li ili sanja. Svijet oko nje postajao je velika, mokra impresionistička slika. Nije se više sjećala tko je bila i što je uopće radila prije poroda. Osjećala se kao troma i sluzava matica, veliki mliječni crv. Prijateljice su postale noćne leptirice. Ruđeru Boškoviću na platnenoj torbi kao da su izvirili vampirski zubi. Kao uvela biljka buljila bi tijekom dojenja u zid na kojem je bio palimpsest vlastitim mlijekom ispisanih poruka. Odjebite svi, pička vam materina!
Odlučila je prekinuti beskraj jednog lipanjskog poslijepodneva kada se muž vratio s posla. Ostavila ih je sve zajedno s bocom Jane punom mlijeka i otišla iz stana. Gledala je kvart. Promatrala je svijet oko sebe kao da ga prvi put vidi. Zapazila je detalje koje u svom brzom nadlijetanju ranije ne bi uočila. Primijetila je lešinu goluba kako ukočeno leži na parkiralištu. Primijetila je baku kričavo ružičaste kose kako prelazi ulicu pomoću štapa. Vidjela je pod prepun zalijepljenih žvaka ispred kioska pekare. Jednu vranu kako bolesno sjedi na klupici i uopće je se ne boji. Ulica je mirisala netom procvalim lipama. Vidjela je drugu vranu kako iz smeća vadi papirnati zamotuljak iz pekare. Vidjela je izblijedjeli oglas o potrazi za nekom ženom koja je nestala. Oglas je već bio napola poderan, išiban suncem i omekšan vlagom. Susjeda u prolazu joj je rekla da su ženu već našli utopljenu u Savi. Bujica ju je odnijela sve do Siska. Nitko ne zna što joj se dogodilo. Možda se ubila. Zazvonio joj je mobitel. Muž ju je zvao da se vrati. Lea i Tea su već popile sve zalihe iz boce i izgleda da im to nije bilo dovoljno. Čula ih je kako kriče u pozadini. Prekinula je poziv. Tumarala je kvartom kao zombi i prvi put nakon šest mjeseci je nije bilo briga. Sva odgovornost se otopila kao paketić zamrznutog mlijeka i dragocjena tekućina sad teče kap po kap. Ignorirala je zvuk mobitela koji je zvonio u beskraj. Muž i djeca je pokušavaju dozvati dok u pozadini svira božićna kompilacija u lipnju. Saša Lozar po tisućiti put pjeva Last Christmas I gave you my heart. Ali ni to neće smiriti Leu i Teu koje bjesomučno traže njezinu ljubav i tekućinu. Smirila bi ih jedino cica. I one to znaju. Zna i tata, zato je zove u panici. Zna i mama, zato se ne javlja. Mama je otišla na prvu benzinsku pumpu i kupila pivo u limenci. Mama, zar ste poludjela, ta Vi ne biste smjela piti alkohol?!? Na pivi nije bilo lijepe poruke, samo naziv Ožujsko. Limenka je napravila pips. Mobitel je neumorno vibrirao. Isključila ga je. Popila je pivu naiskap i krenula ni sama ne zna kamo rubom brze prometnice koja je vodila prema izlazu iz grada. Alkohol je nakon toliko dugo vremena prostrujao njezinim žilama. Bio je to dobar osjećaj. Zastala je na tren omamljena tom novom perspektivom. Oko nje su bile prazne tratine i ravan horizont. Bila je olabavljena pivom i lagano je posrtala pored automobila koji su joj trubili kao kakvoj luđakinji. Onako omamljenoj, činilo joj se da cesta ispred nje vodi u beskraj. Osjetila je kako joj grudi odjednom postaju kvrgave, tvrde lopte. Pomislila je kako je krajnje vrijeme da prestane dojiti.
Pjesnikinja petkom 