Olga Tokarczuk, Bjeguni

Jesam

Nekoliko mi je godina. Sjedim na prozorskoj klupčici, oko mene porazbacane igračke, porušene kule od kocaka, lutke izvrnutih očiju. U kući je mračno, zrak se u sobama polagano hladi, tamni. Nema nikoga; otišli su, nestali, čuju se još njihovi sve slabiji glasovi, struganje nogu, odjeci koraka i udaljeni smijeh. Za prozorom –prazno dvorište. Tama se meko slijeva s neba. Prekriva sve poput crne rose.

Najbolnija je nepokretnost: gusta, vidljiva – hladni sumrak i slaba svjetlost natrijskih svjetiljki, koja tone u mrak na udaljenosti jedva metar od svoga izvora.

Ništa se ne događa, pohod mraka prestaje pred kućnim vratima, sva vreva smrkavanja tihne, stvara gust skorup, kao na mlijeku koje se hladi. Obrisi zgrada na pozadini neba protežu se u beskraj, polagano gube oštre kutove, uglove, bridove. Svjetlost gaseći se kupi sa sobom zrak – nema se više što udisati. Mrak sada kaplje kroz kožu. Zvukovi su se zamotali u sebe, uvukli puževske oči; orkestar svijeta otišao je i iščeznuo u parku.

Ta večer je rub svijeta, napipala sam je slučajno za vrijeme igre, nehotice. Otkrila sam ju jer su me na tren ostavili samu, nisu me zaštitili. Jasno je da sam se našla u klopci, zatvorena. Imam nekoliko godina, sjedim na klupčici, gledam ohlađeno dvorište. Ugašena su već i svjetla u školskoj kuhinji, svi su otišli. Betonske ploče dvorišta natopile su se mrakom i iščeznule. Pozatvarana su vrata, zatvoreni ventili, spuštene rolete. Htjela bih izaći, ali nemam kamo. Samo moje prisuće dobiva jasne obrise, koji podrhtavaju, mreškaju se, i to boli. U jednom trenu otkrivam istinu: više se ne da ništa učiniti – jesam.

Svijet u glavi

Na svoje prvo putovanje otisnula sam se kroz polja, pješice. Dugo nitko nije primijetio moj nestanak, stoga sam uspjela otići dosta daleko. Prešla sam cijeli park, a potom – poljskim putovima, kroz kukuruz i vlažne livade pune žabnjača, premrežene melioracijskim jarcima – do same rijeke. Rijeka je u toj nizini bila, uostalom, ionako sveprisutna, izbijala je ispod pokrova trava, oblizivala polja.

Kada sam se popela na zaštitni nasip, ugledala sam vijugavu vrpcu, put koji je izlazio izvan kadra, izvan svijeta. I ako je netko imao sreće, mogao je na njemu vidjeti čamce, plosnate velike lađe, koje su jurile na obje strane, ne obazirući se na obale, na drveće, na ljude što stoje po nasipima, poput nepostojanih, nedostojnih pozornosti orijentacijskih točaka, svjedoka njihova kretanja punog dražesti. Maštala sam da mi je, kada odrastem, raditi na takvoj lađi, a najbolje – postati samom lađom.

Nije to bila velika rijeka, bila je to tek Odra; ali i ja sam tada bila mala. Njezino mjesto u hijerarhiji rijeka, provjerila sam poslije na zemljovidima, bilo je podosta drugorazredno, ali vidno, podgrofica iz provincije na dvoru kraljice Amazone. No meni je posve dostajala, činila mi se golemom. Tekla je kako je htjela, od davnine neregulirana, sklona izlijevanjima, nepredvidiva. Na nekim mjestima uz obalu zapinjala je o nekakve podvodne zapreke i tada su u vodi nastajali virovi. Protjecala je, paradirala, zauzeta svojim ciljevima skrivenima iza obzorja, negdje daleko na sjeveru. Na nju se nije moglo spustiti pogled, jer ga je izvlačila iza horizonta, do gubljenja ravnoteže.

Nije obraćala pozornost na mene, zauzeta sobom, nestalna, skitalačka voda u koju se nikada ne može ući dvaput, kako sam saznala poslije.

Svake je godine debelo naplaćivala nošenje lađa na grbači – jer se i svake godine u njoj netko utapao, jednom dijete za kupanja u vrućim ljetnim danima, drugi put neki pijanac, koji se čudnim slučajem zanio na mostu i unatoč ogradi pao u vodu. Utopljenike se uvijek tražilo dugo i u velikoj strci, što je cijelu okolicu držalo u napetosti. Organizirani su ronioci i vojni motornjaci. Kako bismo saznavali prisluškujući odrasle, pronađena tijela bila su napuhnuta i blijeda – voda je iz njih isprala sav život, izobličila im crte lica tako da su i najbliži imali problema s prepoznavanjem trupla.

Stojeći na protupoplavnom nasipu, shvatila sam da će – i pored svih pogibelji – uvijek biti bolje ono što se kreće od onoga što počiva; da će plemenitijom biti promjena no stalnost; da nepokretno mora podleći raspadu, degeneraciji i pretvoriti se u prah i pepeo, dok će pokretno trajati možda i vječno. Otada je rijeka postala iglom zabodenom u moj sigurni, postojani krajobraz parka, rasadnika u kojemu je u stidljivim redovima nicalo povrće, i nogostupa od betonskih ploča na kojima se igralo školice. Probijala ga je naskroz, okomito označavala treću dimenziju; bušila je u njemu rupu, i dječji se svijet pokazivao jedva gumenom igračkom iz koje je pišteći izlazio zrak.

Moji roditelji nisu bili posve sjedilačko pleme. Puno su se puta selili s mjesta na mjesto, sve dok se na kraju nisu na dulje zadržali u provincijskoj školi, daleko od poštene ceste i željezničke postaje. Putovanjem je postajao već sam izlazak preko međe, pohod u grad. Kupnja, rješavanje papira u općinskom uredu, uvijek isti frizer na glavnom trgu pored gradske vijećnice, u istoj kuti, neuspješno pranoj i kloriranoj, jer je boja za kosu mušterija ostavljala na njoj kaligrafske mrlje, kineske znakove. Mama je bojila kosu, a otac ju je čekao u kavani Nova za jednim od dva vani postavljena stola. Čitao je lokalne novine, u kojima je najzanimljivija bila crna kronika s izvješćima o krađama pekmeza i kiselih krastavaca iz podruma.

Ta njihova turistička ferijalna putovanja, bojažljiva, škodom natrpanom do krova. Dugo pripremana, planirana večerima nadomak proljeća, kada tek što je nestao snijeg, ali se zemlja još nije pribrala; trebalo je čekati dok napokon ne preda svoje tijelo plugovima i motikama, dok ne dopusti da je se oplodi i onda im već oduzme vrijeme od jutra do večeri.

Pripadali su naraštaju koji je putovao s kamp-prikolicama, vukući za sobom nadomjestak doma. Plinsko kuhalo, stolovi i stolci na rasklapanje. Plastično uže za vješanje oprane robe na stalcima i drvene kvačice. Plastični stolnjak, nepromočiv. Turistički komplet za piknik – šareni plastični tanjuri, pribor za jelo, soljenke i čaše.

Otac je negdje usput kupio, na nekom od buvljaka, koje su majka i on osobito voljeli posjećivati (dok nisu bili baš zauzeti fotografiranjem pored crkvi i spomenika), vojni čajnik – bakreni uređaj, posudu s tubom u sredini u koju bi se stavilo i zapalilo pregršt suharaka. I iako se u kampovima mogla upotrebljavati električna struja, vodu je kuhao u tom ibriku, dimeći i stvarajući zbrku. Klečao je nad proključalom posudom i ponosno osluškivao klokotanje kipuće vode kojom je zalijevao vrećice s čajem – pravi nomad.

Zaposjeli bi označeno mjesto, na parcelama kampa, uvijek u društvu istih takvih kao oni, čavrljajući sa susjedima preko čarapa koje su se sušile na konopcima šatora. Pomoću bedekera utvrđivala se trasa putovanja, pomno naznačujući atrakcije. Prijepodne kupanje u moru ili jezeru, a poslijepodne obilazak povijesnih spomenika gradova okončan večerom – najčešće su to bila jela iz vakuumiranih posuda: gulaš, mljeveni odresci, ćufte u umaku od rajčice. Trebalo je samo skuhati tijesto ili rižu. Vječna štednja novca, zlot je slab, to je sitniš svijeta. Traženje mjesta gdje se može priključiti na struju, i potom nevoljko pakiranje, da bi se pošlo dalje, no ipak uvijek u metaforičkoj orbiti doma. Nisu bili pravi putnici, jer su na put polazili da bi se vratili. A vraćali su se s olakšanjem, s osjećajem dobro ispunjene obveze. Vraćali, da bi s komode pokupili snopove pisama i računa. Obavili veliko pranje. Prijatelje koji krišom zijevaju nasmrt zagnjavili pokazivanjem slika. Ovo smo mi u Carcassonneu. A ovo je žena s Akropolom u pozadini.

Potom su cijele godine vodili sjedilački život, taj čudni život u kojemu se ujutro vraća onome što se ostavilo uvečer, gdje je odjeća prožeta zapahom vlastitoga stana, a stopala neumorno utiru stazu na tepihu.

Nije to za mene. Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim na duže zastaneš na nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno sam puta pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo i neznatan dašak vjetra. Nisam znala nicati, ostala sam lišena te biljne sposobnosti. Ne crpim sokove iz zemlje, ja sam anti-Antej. Moja energija dolazi od kretanja – od drndanja autobusa, brujanja zrakoplova, ljuljanja brodova i vlakova.

Praktična sam, nevelika i dobro opremljena. Imam malen, nezahtjevan želudac, snažna pluća, zbijen trbuh i jake mišiće ruku. Ne uzimam nikakve lijekove, ne nosim naočale, ne primam hormone. Kosu šišam mašinicom, jednom u tri mjeseca, skoro uopće ne rabim kozmetiku. Imam zdrave zube, možda ne previše ravne, ali čitave, samo jednu staru plombu, i to na donjoj lijevoj šestici. Jetra mi je zdrava. Gušterača – zdrava. Bubrezi, lijevi i desni, u izvrsnom stanju. Moja je trbušna aorta normalna. Mokraćni mjehur – pravilan. Hemoglobin – 12,7. Leukociti – 4,5. Hematokrit – 41,6. Trombociti – 228. Kolesterol – 180. Kreatinin – 1,0. Bilirubin 4,2 i tako dalje. Moj IQ – ako se u to vjeruje – 121; dovoljno. Imam posebno razvijen osjećaj za prostor, skoro eidetski, ali slabu laterizaciju. Profil osobnosti nepostojan, vjerojatno nedostojan povjerenja. Dob – psihološka. Spol – gramatički. Knjige kupujem radije u mekim koricama, da ih mogu bez žaljenja ostaviti na peronu, tuđim očima. Ništa ne sakupljam.

Završila sam studije, ali zapravo nisam izučila nijedan zanat, zbog čega mi je jako žao; moj pradjed bio je tkalac, bijelio je istkano platno, prostirući ga po padini, izlažući ga vrućim zrakama sunca. Jako mi je odgovaralo prepletanje osnove i potke, no ne postoje prijenosni tkalački stanovi, tkanje je umjetnost sjedilačkih ljudi. Na putu pletem iglama. Nažalost, u posljednje vrijeme neke zrakoplovne tvrtke zabranjuju unošenje igala u zrakoplov. Nisam naučila, kako rekoh, nijedan fah, a ipak sam unatoč tome, što su uvijek ponavljali moji roditelji, prihvaćajući usput različite poslove i ne padajući na dno, uspijevala preživjeti.

Kada su se moji roditelji nakon dvadesetogodišnjeg romantičnog eksperimenta vratili u grad, kada su ih izmorile suše i mrazovi, zdrava prehrana koja je po cijele zime bolovala u podrumu, vuna od vlastitih ovaca skrbno uguravana u bezdana grla jastuka i popluna, dobila sam od njih malo novca i prvi put krenula na putovanje.

Radila sam povremene poslove gdje god bih stigla. U međunarodnoj radionici u predgrađu velike metropole namatala sam antene za ekskluzivne jahte. Bilo je tamo puno takvih poput mene. Zapošljavali su nas na crno, bez pitanja o podrijetlu i planovima za budućnost. U petak smo primali isplatu, a kome nije odgovaralo, ne bi se pojavio već u ponedjeljak. Tu su bili budući studenti u stanci između mature i prijamnih ispita. Imigranti vječito na putu u idealnu, pravednu zemlju negdje na Zapadu, gdje su ljudi sestre i braća, a moćna država ispunjava ulogu brižnoga roditelja; bjegunci koji brišu od obitelji – žena, muževa, roditelja; nesretno zaljubljeni, rastreseni, melankolični i vječno smrznuti. Ti koje je progonio zakon, jer nisu uspjeli isplatiti podignute kredite. Potucala, vagabundi. Luđaci koje bi nakon još jednog povratka bolesti – temeljem nejasnih propisa – deportirali u zemlje podrijetla.

Samo je jedan Hindus ovdje radio stalno, već godinama, ali, istinu govoreći, njegova se situacija nije nimalo razlikovala od naše. Nije imao ni osiguranje niti ikakav godišnji odmor. Radio je šutke, strpljivo, ravnomjernim ritmom. Nikada nije kasnio, nikada nije pronalazio razloga za bolovanje. Nagovorila sam nekoliko osoba da utemeljimo sindikat – bila su to vremena Solidarnośći – makar samo za njega, ali nije htio. Dirnut mojim zauzimanjem, svakodnevno me častio oštrim curryjem koji je donosio u kohšalama. Danas se čakm ne sjećam ni kako se zvao.

Bila sam konobarica, sobarica u ekskluzivnom hotelu i dadilja. U jednome malom kazalištu zaposlila sam se tijekom jedne sezone kao garderobijerka i tako izdržala dugu zimu među baršunastim kulisama, teškim kostimima, atlasnim pelerinama i perikama. Kada sam završila studij, radila sam i kao pedagoginja, savjetnica za odvikavanje, a također, posljednje – u knjižnici. Čim bih uspjela zaraditi neki novac, polazila sam na put.

Preveo: Mladen Martić

Marina Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu

00:00

Ponoć je trenutak kad se sila vremena pokoleba i zastane. Nula sati, nula minuta. Treptaj vremenskog ništa.
00:00 je na velikom zidnom digitalnom satu iznad komode, na onom malom na DVD playeru ispod televizora i na njegovom ručnom, također digitalnom. U istoj sekundi mijenja se i datum na računalu i mobitelu.
U sobi ni jedne kazaljke. Ne podnosi ih. One ne mogu pokazati nula vremena. Čak i kad stanu, uvijek neki sat, neka minuta, a njemu je jedino taj bezvremenski trenutak nešto što vrijedi dočekivati.
00:00. Nema umora koji bi ga spriječio da budan dočeka taj obli red među znamenkama. Uvijek tako.
Ali danas nije isto. Danas je ponoć odredište. Kao vrata na kraju dugog hodnika. A tamo, iza vrata, njegov pakao u kalendaru.
Petnaesti svibnja dvije tisuće i petnaeste, njegov pedeseti rođendan. Njihov pedeseti.
U 00:00 ugasio je dopušenu cigaretu, posljednju iz kutije. Da je neki drugi dan, novu bi kutiju otvorio ujutro kad se probudi. Danas ne. Danas neće biti buđenja jer nema ni spavanja.
Da spavanja neće biti odlučio je još popodne, kad ga je majka nazvala da mu priopći novost. Novost koju čovjek mora probdjeti zašto što je nemoguće s njom leći u krevet i spavati kao da ništa nije bilo. Jer bilo je. Opet je bilo. Do nove ponoći nema spavanja. Tako će.
Elena je zaslužila jedno pošteno naknadno bdijenje, za pedeseti rođendan koji ni onako ni ovako nije dočekala.
Pedeset godina. Kad je to bilo! Rođenja bi se, recimo, volio sjećati, za razliku od onoga što bi rado zaboravio, a ne može. Ali tog sjećanja nema. Drugi nam prenesu svoje pamćenje našeg dolaska na svijet i onda smo prisiljeni to uzeti zdravo za gotovo.
Tog petnaestog svibnja tisuću devetsto šezdeset i pete majku su probudili bolovi u križima oko tri ujutro. Otac ju je nevoljko odveo u bolnicu. Nadao se da će moći odspavati još koji sat pa ju je pitao kako može biti sigurna da su to trudovi kad nikad prije nije rodila. Tako mu je barem majka kazala kad mu je prepričavala što se te noći događalo. Rekla mu je da ju je počeo ispitivati o tome čim je progovorio, za razliku od Elene, koju trenutak vlastitog dolaska na svijet nije zanimao. Nju je zanimalo sve ono poslije – boravak na ovom svijetu – a to poslije prekratko je potrajalo.
Majka je u bolnicu stigla oko četiri sata ujutro. On se rodio tek u pet popodne. Petnaestog petog u pet popodne – ni to mu se nije činilo beznačajnom podudarnošću. Baš on, baš toga dana, baš u pet popodne. Petnaestog petog u pet. Šezdeset pete. Mogao je, recimo, biti na Eleninom mjestu i roditi se sat vremena ranije. Mogao se on izboriti da majčinu utrobu napusti prvi i onda bi mu ta četvrta petica bila zauvijek oduzeta, kao i Elena poslije.
Uvijek nešto zauvijek oduzeto.
Oliver. To je rekao njegov otac kad ga je prvi put uzeo u naručje. Oliver Radman. Izgovorio je ono Oliver tonom zbog kojeg je majka znala da neće biti pregovora oko imena. On je svom sinu dao ime i sad se drugi trebaju, kako god znaju, na njega naviknuti.
Oliver nikad nije.

Zato je Elena voljela svoje ime, koje joj je, kao utješnu nagradu, izabrala majka. Tko je mogao znati da će je služiti tako kratko. Da je odjednom nitko neće moći dozvati, osim kao uspomenu.
U 00:05 skinuo je ručni sat i pošao u kuhinju skuhati kavu. Trebat će mu. Dvadeset i četiri sata, na onih sedamnaest koje je već proveo budan u prethodnom danu. Nije malo. Mogao bi se sad predomisliti i leći. Nema svjedoka, nema dokaza, nitko ne zna što je bio odlučio. Ali ne. Ne može spavati s tom novom, duplom smrću na umu.
Rano je naučio koliko je život nezajamčen. Tada, prije dvadeset i šest godina, mislio je da je za sva vremena svladao tu lekciju. Danas postojiš, sutra više ne. Danas živiš s nekom osobom, sutra sa sjećanjem na nju. Svaka je minuta važna, a on se uporno drži kao da nije. Kao da je svejedno, jer njemu i jest.
Danas će zbog Elene pokušati. Obratit će pažnju na te minute koje su njemu, za razliku od nje, na raspolaganju. Dvadeset i četiri sata neprekidnog života, tisuću četiristo četrdeset minuta za Elenu. To je najmanje što može učiniti za nju nakon današnjeg majčinog poziva.
Sve će napraviti drukčije nego inače. Evo, kava poslije ponoći, recimo. Otvorena nova kutija cigareta, ona za kojom bi inače posegnuo tek ujutro nakon buđenja.
Danas ne. Palit će jednu na drugu, cijelu noć i dan, u svakoj prilici. Popušit će ih ravno pedeset, kao da puše u pedeset svje- ćica na torti koje opet neće biti. Nema je od zadnjeg zajedničkog rođendana s Elenom. Tada su zajedno imali četrdeset i osam, danas bi zajedno imali sto. Njegovih pedeset, njezinih pedeset– tako je moglo biti, a ona nikad nije imala više od dvadeset četiri. Nema više te simetrije.
Do sljedeće ponoći imat će pedeset opušaka. Bolje reći filtera, jer svaku će popušiti do kraja, do zlatnog ruba na kojem završava bijeli cigaretni papir. Za arhiviranje opušaka već je pripremio limenu kutijicu od pepermint bombona koja je Eleni nekoć služila kao tabakera. Brojilo u glavi radit će i bez te evidencije, ali sigurno je sigurno. Pedeset ih mora biti.
Tko zna što će mu donijeti sati koje bi inače prespavao. Za početak će krenuti u šetnju, jer Elena bi tako. Mogao bi otići do rijeke i osluškivati. Mogao bi se samo voziti naokolo, promatrati kako drugi žive, gledati u osvijetljene prozore i nagađati što se događa iza zavjesa. Bilo bi glupo ostati budan u četiri zida, gdje se ništa novo neće dogoditi.
Vani da. Vani su sve moguće opasnosti. Manijaci na cesti, stakleni izlozi, uzaludna rođenja i pogrešne smrti. Svijet kao golemi pogon kolektivne cjeline koja može bez svakoga. Čak i bez Elene, sve ove godine. A sad još i bez jedinoga što mu je od nje bilo preostalo.
Kad je rukama obujmio toplu šalicu kave, onako kako to inače čini ujutro, pogledao je prema komodi na kojoj je do majčinog poziva stajala njezina fotografija. Čim je spustio slušalicu, spremio ju je u ladicu, kao u raku u koju ponovno sahranjuje sestru. Sad mu je ta fotografija nedostajala. Možda mu je, u ovom trenutku, samo trebao pogled nekoga tko nikad neće ostarjeti. Tko nikad neće imati pedeset godina. Tko nikad nije imao ni trideset, pa čak ni dvadeset pet. Nekoga tko zna da je ostati budan naj- manje što možeš učiniti – ako već postojiš.
Ostati budan umjesto nekoga tko to više ne može.
Popio je kavu na brzinu, kako se ne bi predomislio oko izlaska iz kuće. Čim počne preispitivati stvari, odlučnost mu zakaže. Mora izaći i gotovo. Čemu bdijenje, čemu vrijeme u kojem je budnost samo stanje otvorenih očiju. Ako to već čini Eleni u čast, trebao bi biti budan po njezinom a ne uzalud.
Obuo se i obukao laganu proljetnu jaknu preko majice u kojoj je mislio spavati, dok je spavanje još bilo opcija. Uzeo je samo ključeve, cigarete i tabakeru u kojoj su već bila dva opuška. Dvije prve rođendanske svjećice, ugašene nakon ponoći. Uzeo je i šešir koji je od Elene dobio za dvadeset četvrti rođendan. Posegnuo je za njim kao da to radi i inače, a nikad ga prije nije nosio. Za nošenje toga šešira uvijek mu je nedostajalo hrabrosti, a sad mu se učinilo da je ima.
Hajdemo nekamo, Elena.
Iznenadila ga je lakoća kojom ju je zamislio pored sebe. Njezine visoke potpetice i njegov lagano savijen lakat desne ruke, da se ona može na njega osloniti.
Kao nekad.

LJUDOŽDERKA

ili

Kako sam ubila svoju porodicu

(Lejla Kalamujić)

I

CIGARA JE IZGORJELA DOPOLA

Lejla je sama na sceni.

LEJLA                   

Desilo se iza ponoći. U Sarajevu. Tačno ovdje je bio sto. Klub-sto. Drveni. Na njemu pepeljara. U njoj cigara. Izgorjela dopola. Ona je sjedila u fotelji. Mrtva. Pod foteljom ponjava. Izgužvana. U zadnjim je trzajima jako upirala nogama.

Kasnije su rekli: dok smo je mrtvu iznosili iz kuće jedna žica na njenoj čarapi je prepukla. Kao linija života.

Rođena sam prije trideset i sedam godina. U ljeto. Sa sedam mjeseci. Majka je, kasnije su rekli, imala manjih srčanih problema. Bila je pod terapijom. Ali ―

Na sceni se pojavljuje prijateljica njene majke.

MAMINA PRIJATELJICA

Pile smo kafu u gradu. Same nas dvije. Ona je pogledala na sat i rekla da mora krenuti. Da ima zakazanu kontrolu. Meni je bio slobodan dan. Idem s tobom, rekla sam. Čekaonica prazna. Nigdje nikog. Uđem s njom, da ne sjedim bezveze sama. Sjećam se, doktor je imao naočale s debelim okvirom. Tad je to bilo u modi. Na stolu je stajala pisaća mašina i pepeljara s nekoliko ugašenih opušaka.

Kako se osjećate, upitao je.

Super, rekla je.

Konzumirate lijekove?

Tvoja je majka odmahnula glavom. Doktor se namrštio. I sad su mi pred očima njegove guste i tamne obrve.

Kćerku, konzumiram kćerku, nasmijala se.   

LEJLA

Moja je majka umrla prije trideset i pet godina. Ja sam bila obmana koja ju je ubila.

DVIJE RAKE

Na sceni su dva grobara.

PRVI GROBAR

Teško vrijeme.

DRUGI GROBAR

Jašta. Trideset i dva. 

PRVI GROBAR

Puno brate.

DRUGI GROBAR

Jašta.

PRVI GROBAR

A ko je ovo umro?

DRUGI GROBAR

Neka žena. Mlada.

PRVI GROBAR

I ko još?

DRUGI GROBAR

Niko. Samo ona.

Prvi grobar prestaje kopati. Uspravlja se.

PRVI GROBAR

Samo jedno?

DRUGI GROBAR

Aha.

PRVI GROBAR

Pa što mi kopamo dvije rake?

I drugi grobar prestaje kopati.

DRUGI GROBAR

Nemam pojma. Rekli da iskopamo dvije.

Gledaju se neko vrijeme, pa nastave kopati.

Lejla hoda među njima.

LEJLA

Rečeno, učinjeno. Iskopali su dvije rake. U ovu zdesna, u nju su pokopali mamu. Odmah nakon što je njen radni, ujedno i partijski kolega, održao govor. Po rahloj su zemlji bacali cvijeće. Mnogo cvjetova. Bilo je to dvadeset i drugog augusta. Ona je imala dvadeset i dvije godine.

Ova raka slijeva, ona je prazna. Ali je naša. Tu smo godinama sadili cvijeće. Oko nje stavili mermer. Moglo se tu fino sjesti i odmoriti. Spustiti metlu, kanistere s vodom. Za godišnjicu mamine smrti baš bi nam dobro došla. Uspelo bi se ovdje mnogo ljudi: rodbina, prijatelji. Svima komotno. Niko nikom ne gazi po cipelama.

TATINA JAKNA PORAZA

LEJLA

Onu noć kad je cigara izgorjela dopola ― te noći tate nije bilo. Nešto su se posvađali pa je on otišao prespavati kod roditelja. Krivim li ga?

Na sceni se pojavljuje doktor (internista). 

DOKTOR

Nekoliko dana nakon što je umrla, došao mi je njen muž da pita ― Gledam ga, dječak. Dvadeset četiri mu godine i već ostao sam s djetetom. Pita me: da sam bio tu s njom, bi l’ preživjela. I kad bi bilo tako, ja bih ga slagao. Uplakanog, slomljenog. Ali ne, zaista ne. Takvo se nešto ni u bolnici ne preživljava.

LEJLA

Ne. Ne za tu noć.

Počeo je piti. Puno. Previše.

Nije ga bilo. Mislim, jeste, ali ko da nije. Imao je jednu bijelu jaknu. Napuhanu. U njoj je ličio na jedro koje se stalno ljulja. Kad ga vidim nešto se u meni stegne. Tad bih da sam ptica. Da imam krila, pa da odletim.

PORODICA

LEJLA

Mama je mrtva.

Tate nema.

Njihovi roditelji su moja porodica.

BORO

Oboje smo radili u SUP-u. Tog jutra nije došla na posao. Pričekao sam, ali kako nije dolazila, nazvao sam na telefon. Zvoni. Zvoni do kraja. Ona nikad nije kasnila. Izašao sam iz kancelarije i pravac Vratnik. Do njihove kuće.

Kuca.

Ništa.

Kuca jače.

Ne otvara.

Još jače.

Kao da čujem dječji plač iznutra.

Udari rukom (čuje se razbijanje stakla).

Ušao sam u dnevnu sobu. Sjedila je na fotelji. Mrtva.

BRANA

Oko dva poslepodne Boro mi došao na posao. Nikad nije dolazio. Nije imao taj običaj. Za njim idu dve žene. U belim mantilima. Isključim šporet. Gledam Boru. Strah me da pitam bilo šta. Znam da je nešto strašno. Nešto što ne mogu podneti.

Te dve žene dale mi injekciju. Ne znam šta su mi dale, ali sam se ludo smejala.

Šta pričate? Snežana umrla?

Pa vi niste normalni.

Ja je vidim. Vidim i neku reku. Most na reci. Snežana mi maše s druge obale. Smeši se.

SAFETA

Boro je u naramku donio unuku. Bila je zamotana u dekicu. Tresla se. Plakala. Kad mi je rekao, sva mi je snaga iz nogu otišla. I onda mrak. Gusti mrak. Sljedeće čega se sjećam su komšinice. Skupile se oko mene, šamaraju me, polijevaju vodom. Okrenem glavu, a ona u onoj dekici. Unuka. Opet mrak. Ko zna koliko puta tako. Mjesec dana nisam mogla na noge. Stare mi žene salijevale stravu. Tek od desete sam ustala.

NEDŽAD

Sin me nazvao na posao. Ne znam koliko sam stajao sa slušalicom u ruci. Kolege sve oko mene: Nedžade, šta ti je? Šta je bilo? Spustim slušalicu, skinem mantil i pravo u Pokop. Pa neće valjda prijatelj i prija sad oko toga?

Kasnije svakog dana u čet’ri, skinem mantil, pa na Bare. Njoj. Motrim radove. Uh, kako sam se samo svađao s grobarima i kamenorescima. Oni bi meni da fušere? Pustim ja malo, pa dreknem: Ruši! Ne valja! Ponovo!

Sve tako godinu. A spomenik je ispao super. Najljepši na toj parceli. Ateističkoj. Zvijezda na njemu, sjajna. I ona najljepša!

PIONIRSKA ZAKLETVA

Brana, Boro, Nedžad, Safeta sjede na sceni. Lejla hoda između njih.

LEJLA

Bilo je nama super zajedno. Oni su činili sve da budem sretna.

Smije se. Sjeda među njih. Grle se.

Imam nešto da vam kažem.

Brana, Boro, Nedžad i Safeta se zgledaju.

NEDŽAD

Reci.

LEJLA

Zaljubila sam se.

Oni se trznu. Smješkaju se.

SAFETA

Ooooooo.

BORO

Pa kad? Kako?

LEJLA

Danas. U školi.

Ustane. Cupka u mjestu.

SAFETA

U koga?

LEJLA

U Sanelu! Ona ide u osmi C.

Opet se trznu. Zgledaju.

LEJLA

Danas su nam došle tri učenice iz osmog razreda. Učiteljica kaže da će dolaziti svake sedmice po jedan čas.

Tišina. Traje. Potom njih četvoro prasnu u smijeh.

SAFETA

Ali ne može da se ti zaljubiš u Sanelu.

LEJLA

Zato što je starija?

Smijeh. Brana odmahuje glavom.

BRANA

Ma ne. Ona je devojčica kao i ti. Zato ne može.

SAFETA

Dječaci se zaljubljuju u djevojčice, a djevojčice u dječake. Tako to ide.

LEJLA

Dobro…

Pauza.

A ima još nešto.

NEDŽAD

Šta sad?

LEJLA

Izabrana sam da u ime svog razreda recitujem pionirsku zakletvu.

Lejla veže pionirsku maramu. Stavlja pionirsku kapu.

BRANA

Jesi uzbuđena?

LEJLA

Malo.

BORO

I ja sam. Hajd’ još jednom. Onako kako smo vježbali.

LEJLA

Danas, kada postajem pionir

Dajem časnu pionirsku riječ:

Da ću marljivo učiti i raditi

poštovati roditelje i starije,

i biti vjeran i iskren drug,

koji drži datu riječ ―

Je l’ dobro?

NEDŽAD

Odlično. Dalje.  

LEJLA

― da ću voljeti našu domovinu samoupravnu

Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju

Čuvati bratstvo i jedinstvo

Svih njenih naroda i narodnosti

I cijeniti sve ljude svijeta

koji žele slobodu i mir.

BRANA

Dobro, dobro. Samo moraš malo naglasiti zadnju rečenicu.

LEJLA (podvikne)

I cijeniti sve ljude svijeta

koji žele slobodu i mir!

BRANA, BORO, NEDŽAD, SAFETA (uglas)

E tako.

Njih četvero odlaze sa strane. Lejla ostaje na sredini.

Jak snop svjetla je uperen u nju.

Lejla uzima zastavu Jugoslavije.

Gromoglasan aplauz.

Lejla se smije.

Pritrčavaju Boro, Brana, Nedžad i Safeta. Brišu suze. Grle je i ljube.

Lejla maše zastavom.

LEJLA

Kakva sam bila?

SAFETA

Ma prava!

BRANA

Mama bi bila ponosna.

A ONDA SU I NJU UBILA NJENA DJECA

LEJLA

Osamdeset i osma,

osamdeset i deveta,

devedeseta,

devedeset i prva,

KRAJ!

Jugoslavija je mrtva.

Domovina.

Majka svih nas.

I nju su ubila njena djeca.

Nedžad i Safeta sad su samo muslimani.

Oni klimaju glavom.

NEDŽAD

Pa šta ću drugo bit? Otac mi bio musliman. I majka. Inače, ja sam rođeni Sarajlija. S Vratnika. Majka mi bila prva žena mutavelija u džamiji. Dakle, svi muslimani. Vjernici. I ja sam.

SAFETA

I kod mene svi muslimani. Vjernici. Samo, mi smo porijeklom iz Vlasenice.

Nedžad je ljutito prekida.

NEDŽAD 

Kakve to veze ima. Jesi ti rođena na Vratniku?

SAFETA

Jesam.

NEDŽAD

Pa to reci.

SAFETA

I kod mene svi muslimani. Ja sam se rodila u Sarajevu. I ja sam muslimanka.

LEJLA

Brana i Boro sad su samo Srbi.

BORO

Ja sam Talijan!

BRANA

Ne budali! Tebi je uvek do zajebancije.

Boro je gleda.

BRANA

Vidite, on je s Kozare. Ratno siroče.

BORO

I evo, opet siroče.

BRANA

Njega je država odgojila. Zato njemu sve ovo teško pada. A ja sam rodom iz Srbije, SAP Vojvodina. Iz jednog sela. Otac brzo umro. Majka pila. Došla sam mlada u Sarajevo da radim. Bila sam kafe-kuvarica u Domu sindikata.

BORO

Eto vidiš, i tebi je Tito sve dao.

BRANA

Umro Tito, moj Boro. Dakle, jeste. Srbi smo. Oboje.

Boro pomirljivo šuti.

LEJLA

Mama je bila Jugoslovenka?

SAFETA

Nema više mame, Lejla.

LEJLA

A šta je tata?

BRANA

Alkoholičar!

Svi je pogledaju prijekorno. Boro je drmusa.

BORO

Nemoj sad.

BRANA

Jesam možda slagala?

LEJLA

A ja? Šta sam ja?

BRANA

Pa eto, ti budi šta god ti oćeš.

LEJLA

Mogu li biti ptica?

Smiju se.

BORO

Ne možeš, Cico. Ljudi ne mogu postati ptice.

SAFETA

Ali šta god drugo hoćeš ―

BRANA

Niko tebe neće terati ni na šta.

NEDŽAD

Ti izaberi. Šta se god tebi sviđa.

Lejla ih gleda.

SMRT SE SPUSTILA U GRAD

Lejla, Boro i Brana.

LEJLA

April, 1992. Grbavica.

Boro drži telefonsku slušalicu u ruci.

BRANA

Ništa?

Boro spusti slušalicu.

BORO

Prekinute veze.

BRANA

Probaj ponovo.

BORO

Pokušavam već tri dana. Ne valja ovo nikako.

Oboje pogledaju u Lejlu.

BRANA

Šta ćemo?

Boro prilazi Lejli.

BORO

Cico, ne možemo dobiti nanu i dedu. Ne možeš na Vratnik. Znaš da je gore loša situacija. Granate. Zato su te i poslali nama. Ali mi smo sad odsječeni od ostatka grada.

LEJLA

Ko su oni ispred zgrade?

BORO

Budale. Idioti.

BRANA

Ni mi više nismo sigurni.

Pogleda u Boru.

BRANA

Ja mislim da moramo bežati.

LEJLA

Gdje?

BRANA

U Šid. Gde drugo?

LEJLA

U Srbiju?

Boro ponovo uzima telefonsku slušalicu. Nervozno okreće brojeve. Nakon nekog vremena tresne slušalicu.

LEJLA

A ako mi odemo ―

Mogu li nana i dedo umrijeti?

Boro i Brana se zgledaju.

BORO

Mogu poginuti i ako ostanemo.

BRANA

Ali ako ostanemo i mi možemo umreti. 

Boro čučne pored Lejle.

BORO

Cico, ti razumiješ.

Ne možemo ih dobiti.

Ja ne mogu da ih pitam.

Sad samo ti možeš reći.

Ti mi moraš reći!

LEJLA

Šta?

BRANA

Da pristaješ da idemo. Da te vodimo.

BRANA

Šta kažeš? Biće kako ti kažeš.

Pauza.

BORO

Bježimo li?

LEJLA

Bježimo.

II

KUĆA OD ŠEĆERA

LEJLA

Šid. 1993.

Ja sam kćerka majke koje nema.

Ja sam kćerka zemlje koje nema.

Ja sam izbjeglica.

Pauza.

Početkom ’93. u Sarajevo smo poslali pismo preko Crvenog krsta. I jednu fotografiju. Na toj fotografiji se smijem. Ispred mene je rođendanska torta u obliku kuće. Ima crvene crepove od piškota, umočene u sok od višanja.

Nakon osam mjeseci, stigao je odgovor.

Lejla iz džepa vadi papir. Prilaze Boro i Brana.

BRANA

Daj meni!

LEJLA

Neka, ja ću.

BORO

Hajde, čitajte više!

LEJLA

Dragi naši Lejla, Brano i Boro, živi smo. Lejla, sine, pitaš kako je kuća. Pale su dvije granate, ali nije puno oštećena. Stakla na prozorima više nema. Stavili smo folije. Nema ni vode ni struje. Nema puno ni hrane. Ali dobro smo. Lejla, dušo, svi iz ulice te pozdravljaju. Sva raja. I ne, dušo, niko ne misli da si ti izdajica.

BORO

Eto vidiš.

BRANA

Čitaj dalje.

LEJLA

Lejla, dušo, puno smo te poželili. Proći će i ovo. Sve prođe. Doći ćeš ti kući. Bićemo mi opet zajedno. Dobro da slušaš baku i dedu! Da ideš u školu i učiš. Ako bude moguće, pisaćemo opet. A na ―

Lejla naglo prestaje čitati.

BRANA

Šta piše?

Boro prilazi Lejli. Uzima pismo.

BORO

― slici si baš lijepa. I puno si porasla. Ne možemo iščekati tvoj dolazak. Puno te volimo. I ona torta. Uh, jest dobra i velika!

BRANA

Jao.

BORO

Gladnim ljudima smo poslali sliku torte od deset kila.

Pauza.

LEJLA

Drugo pismo nije stizalo. Noću, jedan te isti san.

Rođendan mi je. U Šidu smo. I torta je ista. Samo još veća.

Nepoznati ljudi stalno dolaze i odlaze.

U prolazu svako uzme komad torte.

Žvaču glasno i smiju se.

Ne progovaram.

Samo gledam kako proždiru moju kuću.

Jedne noći…

Bako, deda ―

BRANA

Šta je? Što ne spavaš?

LEJLA

Morate me vratiti kući.

BORO

Šta ti je?

LEJLA

Morate.

Ili ću pobjeći.

NA PLAVOM PUTU

LEJLA

23. marta 1994. u Sarajevu je uspostavljen tzv. plavi put. Most bratstva i jedinstva je otvoren za kratkotrajni prelazak civila s jedne na drugu stranu.

Okreće se prema Brani i Bori.

Ne možete više govoriti da nije moguće.

Boro i Lejla sjede. Boro puši.

BORO

Jesi sve spakovala?

LEJLA

Baka još pakuje.

BORO

Pazite da šta ne zaboraviš.

Trebaće ti i jakna za zimu.

Šute.

BORO

Cico, tebi je jasno da ovo nije kraj?

Da rat nije gotov.

LEJLA

Ali primirje je.

BORO

Primirje nije mir.

LEJLA

Ja hoću kući.

BORO

Znam. Samo hoću reći ―

Možda ―

Možda se ti i ja više nećemo vidjeti.

LEJLA

Kao nikad više?

BORO

Ko će znati ―

LEJLA

A Plavi put? Može se preći.

BORO

Mogu žene i djeca.  

LEJLA

Pa eto, preći ću ja opet.

BORO

Vidjećemo.

POVRATAK NA GRBAVICU

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Ime?

LEJLA

Lejla

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Godina?

LEJLA

Četrnaest.

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Kod koga ideš?

LEJLA

Kod nane, dede i tate.

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Koliko dugo želiš ostati?

LEJLA

Za stalno.

Službenik podigne glavu.

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Lejla?

LEJLA

Da?

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Vidi, Lejla, ovako stoje stvari.

Vidiš ovu šoljicu?

LEJLA

Vidim.

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Ovo unutra, to ti je ta Alijina država. Vidiš?

LEJLA

Vidim.

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Odatle se ne može nikuda.

LEJLA

Dobro.

SLUŽBENIK U UNIFORMI

A vidi sad ovo. Sve izvan šoljice, sve drugo je sloboda.

Shvataš?

Lejla klimne glavom.

Odavde možeš gdje god hoćeš.

Eto, imaš amidžu u Londonu. Ako hoćeš, možemo te njemu poslati.

Šta kažeš?

LEJLA

Hoću kući.

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Baka bolesna. Kako ćeš baku ostavit?

Lejla šuti.

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Baka bolesna.

LEJLA

Hoću kući.

Pauza.

LEJLA

Svako par dana ispitivanje. Jedno te isto.

Šoljica – London – baka.

Mislila sam da me nikad neće pustiti.

Pauza.

16. august 1994. Neko zvoni na interfon. Ustajem. Otvaram prozor. 

SLUŽBENIK U UNIFORMI

Hej, mala. Sretan ti rođendan. Prelaziš.

RAZMJENA NA MOSTU BRATSTVA I JEDINSTVA

LEJLA

Prelazim.

Baka mi je u džep stavila kesicu sjemenki petunija.

Zagrlila me i rekla: kad ne bude pucalo, otiđi na groblje, pa posadi mami.

Onda me deda zagrlio. Šapnuo: oni sa šljemovima su Francuzi. Oni će te prevesti na drugu stranu.

Prelazim.  

Hodam preko mosta. Nekad se taj most zvao Most bratstva i jedinstva.

Francuzi se osmjehuju. Ne znaju engleski. Mislim, ne znam ni ja, ali oni ga baš ne znaju.

Prelazim.

Svako malo usporavam. Okrećem se. Mašem baki i dedi.

Prelazim.

Sad već vidim nanu i dedu s druge strane. Mašu. Dedo se smije. Nana plače.

Okrećem se. Baka i deda su sve manji. Okrećem se. Ne vidim ih više.

Ali mašem. Možda oni mene vide.

Prešla sam.

BORINA SMRT

BRANA

Otišla Lejla, ostala praznina.

Boro je u SUP-u bio oružar i magaciner. Pred sami rat otišao u penziju.

Bila je to moja ideja.

Pauza.

BRANA

Ne možemo ni mi doveka ovako. Zovi nekog s kim si radio.

BORO

Ali rat je.

BRANA

Znam. Ali ne znam više hoće li ikad prestati. Ne možemo više biti na tuđoj grbači.

BORO

Nazvao sam bivšeg komandira. Rekao mi da dođem u Bijeljinu. Magacinski posao.

BRANA

Dali su nam jednu praznu kuću. Doneli smo svoj krevet i kofere.

Nismo se kako valja ni raspakovali. Oktobar bio. Kiše ne prestaju. On došao s posla oko četiri. Skinuo uniformu. Ručali smo. Kasnije gledali televiziju.

BORO

Spava mi se.

BRANA

Rano smo legli.

Oko dva, možda tri, začujem ‘roptaj.

Skočim!

Boro!

Boro!

Boro, čuješ me?!

Jedna mu suza klizne niz levi obraz.

Šta ću, istrčim iz kuće u spavaćici. Preskočim ogradu da brže izbijem na ulicu.

Trčim, i trčim ―

Spavaćica bela, ja bosa.

Tražim pomoć u tom mraku. U toj praznini gde ne znam nikoga.

Pauza.

Kad je rat završio, sedele smo na groblju. Tad mi je rekla.

LEJLA

Ja sam ga ubila. I tebe ću.            

NEMA VIŠE NI MRTVOG DŽAVIDA

Lejla stoji s ruksakom na leđima.

LEJLA

Pustili me da pređem na rođendan.

Iznenađenje!

Nakon dvije sedmice upisala sam se u osmi razred. Ista škola, drugo ime. Nema više mrtvog Džavida. Onog kog su fašisti ubili ’41. na Vracama. 20. augusta, na isti dan, kad će četrdeset i jednu godinu poslije umrijeti mama.

Na ulazu me dočekao direktor. Isti onaj od prije rata.

Ja njemu: dobro jutro.

On meni: esselamu alejkum.

Sve kontam: koji je ovo kurac, jebote.

SAFETINA SMRT

SAFETA

Plače.

Njen mi je odlazak skratio bar deset godina. Koliko sam samo suza prolila. Umiru ljudi. Ginu svud oko nas. A ja plačem za njom. Živim djetetom koje je na sigurnom.

Smije se kroz suze.

Kad je bila mala, baš mala, ona je mene zvala mama. Čula od moje djece. Naredila sam svima u kući da me zovu nano. Tako i ona preokrenula.

Jednom na moru ona, Nedžad i ja. Svako malo ona njemu dedo, a meni mama. Ljudi na plaži nas čudno gledaju. Šta ću. Krenula ja sa peškira objašnjavati ljudima da mi nismo neka nakazna, nego tragična porodica. Plaču ljudi, plačem ja.

Njoj iz vode oči vire. Mršti se na moje suze.

LEJLA

Dođi!

SAFETA

Ne mogu više. Hladna voda. I ti još malo, pa napolje.

LEJLA

Hodi!

SAFETA

Ne mogu.

LEJLA

Onda ja odoh u pola mora.

SAFETA

Okrene se i zapliva s onim mišićima na rukama. Šta ću. Trčim u vodu. Ih, koliko puta tako. Kući se vratila s upalom bubrega.

’93. nam stiglo pismo. I njena slika.

Pokazujem je svima. Kako je porasla.

Rođendan joj bio. Zato ona torta. Trinaest godina.

Vratila se. Gadno je bilo oko prelaska. Ali vratila se.

Samo, nekako drugačija. Kaže, sve se promijenilo.

Pa rat je, kako neće.

Ni dva mjeseca nije prošlo, javili umro Boro. U Bijeljini?

Otkud sad Bijeljina? U Šidu bili.

Ne znam.

Ona sve dalja. Gleda mrko, kao onda iz vode.

Nijednom da mi kaže: Hodi. Dođi.

Ništa.

Ja se razboljela. Mislili živci. Od sekiracije, rata, ma od života.

Ugodi svima. Šuti. Trpi.

Dali mi neke tablete, ali meni sve gore.

Shvatim ja, nisu to živci. Ne mogu da kažem. Kad otvorim usta, sve nešto nepovezano iz mene. Ni na noge ne mogu. Ko kad je Snežana umrla.

Na kraju shvatili. Nosali me po bolnicama.

Šapuću: rak mozga. Metastaza.

Jedno jutro, ja na jednom kauču, Lejla na drugom. Nedžad na podu spava. Nešto mi

došlo da ustanem. Učinilo mi se da bih mogla.

SAFETA

Lejla, Lejla.

Lejla.

Lejla se budi. Prilazi.

LEJLA

Šta je bilo?

Safeta joj pruža ruku.

LEJLA

Ne razumijem? Šta?

Safeta opet pruža ruku. Lejla je počinje vuči. Vuče, ali bezuspješno.

LEJLA

Ne mogu.

SAFETA

Vrati se ona na kauč. Okrene se i zaspi.

Zaspim i ja. I ne probudim se više.

III

SARAJEVO ― BIJELJINA ― SARAJEVO

FUCK OF NATIONALISM, LONG LIVE SHAIVISM (I)

LEJLA

Bijeljina, 2000. Sjedimo na dedinom grobu.

BRANA

Deda, došla Cica juče. Autobusom, preko Tuzle. Sad joj je pauza na fakultetu, pa će ispiti u septembru. Upisala filozofiju. Filozofiju, deda.

Brana vadi iz svoje torbe flašicu sa rakijom i kutiju cigara. Iz flašice prospe malo rakije u zemlju na grobu. Pruža Lejli kutiju s cigarama.

BRANA

Ajd, ti zapali. Svakako pušiš.

Lejla pali cigaru. Povuče par dimova. Pridigne se. Zabije cigaru u zemlju. Brana malo gleda u krst na grobu, malo u Lejlu.

BRANA

Dolazio mi popa neki dan. Doneo mi onaj kalendar sa svecima. Onaj, ako si videla u hodniku.

LEJLA

Aha.

BRANA

I pita on mene, može li kuću da osveti.

LEJLA

Da šta?

BRANA
Vodicom malo da poprska po kući.

LEJLA

Aha.

BRANA

Pustila ga ja u kuću.

Malo šute.

Šta ćeš. Svako radi svoj posao.

Opet malo šute.

LEJLA

Je li sad vjeruješ?

Brana je gleda zbunjeno.

LEJLA

Mislim, u boga je l’ vjeruješ?

BRANA

Jok.

LEJLA

I dalje misliš da nema ničeg?

BRANA

Ma kakvi.

LEJLA

Ne misliš da možda negdje ―

Hoću reći ―

BRANA

Pa reci.

LEJLA

Mislim, da ima nečeg.

BRANA

Čega?

LEJLA

Ali to što ja mislim da ima daleko je odavde.

BRANA

A je l’? Gde je?

LEJLA

Priča se o tome u Indiji.

BRANA

Aaaaaa.

Brana gleda Lejlu sumnjičavo.

LEJLA

Znaš, postoji ta ideja da smrti zapravo nema. Smrt je kao neko mjesto gdje se samo presvučeš u neki novi život. Stalno se rađaš. Stalno te negdje ima.

BRANA

Presvučeš?

A ko to tačno kaže?

LEJLA

Indijska filozofija.

BRANA

Indijska filozofija…

Šute.

BRANA

Jesi ti to u kakvoj sekti?

LEJLA

Znala sam, majke mi.

Kakva sekta. Filozofija! Dobro, ima ljudi koji slijede tu filozofiju.

BRANA

Samo još nešto da te pitam.

Ta sekta, i to ―

LEJLA

Nije sekta!

BRANA

Dobro. Ali samo da te pitam. Nisu to ovi što jedu ljude?

LEJLA

Molim?

BRANA

Ma ovi što novine pišu.

Ovi što su se pojavili posle rata. Kažu da se u Banjaluci sastaju po parkovima. Uglavnom noću. I oni jedu ljude.

LEJLA

Čekaj, ti mene pitaš da li jedem ljude?

BRANA

Ne, ja te pitam, je li to to?

LEJLA

Ne brini, ne jedem. Kad počnem, znat ćeš. Prvo ću ovdje doći tebe da pojedem.

Brana umire smrtno uvrijeđena.

FUCK OF NATIONALISM, LONG LIVE SHAIVISM (II)

LEJLA

Sarajevo, 2000. Dedo i ja smo u kući.

NEDŽAD

Lejla, Lejla.

LEJLA

Šta je?

NEDŽAD

Šta ti je ovo?

LEJLA

Crtež.

NEDŽAD

A ko ti je ovo na crtežu?

LEJLA

Nešto iz Indije.

NEDŽAD

Aha.

Malo šuti.

A kako se to zove?

LEJLA

Šiva.

NEDŽAD

Bogati, šta mu je ovo među očima?

LEJLA

Koje?

NEDŽAD

Ma ovo između očiju. Je l’ to neki krst?

LEJLA

Nije.

Nedžad pogleda Lejlu.

NEDŽAD

Ti znaš da je ovo muslimanska kuća.

LEJLA

Znam.

NEDŽAD

Mislim, nemoj mi krstova ―

LEJLA

Nije krst!

NEDŽAD

Pa, šta je?

LEJLA

Tulasi. Nema veze s krstom. To je iz Indije. Hinduizam.

NEDŽAD

Hinduizam?

Znaš li ti da ti tvoji hindusi ubijaju muslimane po Indiji?

Lejla šuti.

NEDŽAD

Čuješ šta ti kažem.

LEJLA

Ne čujem. Ponovi.

NEDŽAD

Kažem da ti tvoji hindusi ubijaju muslimane.

LEJLA

Čuj…

NEDŽAD

Ne budi bezobrazna. Ozbiljno ti kažem.

LEJLA

A ko je tebi rekao? Hodža?

NEDŽAD
Kakve veze ima?

Jest, rekli mi u džamiji.

Jesi ti to sad Hindus?

LEJLA

A šta ako jesam?

NEDŽAD

Pa, bona, i oni ubijaju ―

LEJLA

I oni! Je l’?

NEDŽAD

Pa ubijaju…

Nije mi jasno.

Lejla ga ljutito pogleda. Nedžad ušuti.

LEJLA

Ne brini, biće ti jasno.

NEDŽAD

Šta?

LEJLA

Kad ti večeras dođem u sobu, biće ti jasno što sam došla.

Nedžad umire smrtno uvrijeđen.

FUCK OF NATIONALISM, LONG LIVE SHAIVISM (III)

Lejla skida Šivin crtež sa zida.

LEJLA

Bila je smiješna ta 2000.

Godilo mi da ih provociram.

Ali sve prođe.

Cijepa crtež. Gužva komade.

Što jest, jest: daleko je Indija.

MOŽDA SAM JA NEPRIJATELJ OVOG GRADA?

LEJLA

I dalje, ja sam kćerka majke koje nema.

Kćerka zemlje koje nema.

Ali više nisam izbjeglica.

Prilazi joj nepoznat muškarac.

LEJLA

Nisam sretna.

NEPRIJATELJ

Zašto?

LEJLA

Ne znam.

Zidovi.

Udaram u zidove.

Ponekad pomislim da postojiš.

NEPRIJATELJ

Baš ovakav?

LEJLA

Takvog te vidim.

NEPRIJATELJ

Aha.

LEJLA

Iznenađenje?

Smije se.

Koga lažemo ―

Oboje znamo da to nije bilo tek tako.

Podrugljivo.

Rođendanski poklon?

Oboje znamo da sam ušla u grad preko razmjene zarobljenika.

Ja sam prešla most – ovamo,

a neko, neko je otišao – tamo.

NEPRIJATELJ

Misliš da sam to bio ja?

LEJLA

Mogao si biti.

U snazi. Vojno sposoban.

NEPRIJATELJ

Šta ako jesam?

LEJLA

Mogao si uzeti pušku. Pucati po gradu. Ubijati: žene, djecu, ptice…

On se smije sve glasnije.

LEJLA

Jesi li?

NEPRIJATELJ

Šta?

LEJLA

Pucao. 

NEPRIJATELJ

Možda.

Lejla pripaljuje cigaru.

LEJLA

Onda sam možda ja neprijatelj ovog grada.

NEPRIJATELJ

Jesi li?

LEJLA

Jesi li ubijao?

NEPRIJATELJ

Možda.

LEJLA

Možda je onda sve bilo uzalud.

Možda si ti ubijao ovaj grad.

Kao što će grad ubijati mene.

U CVJETNOM VRTU MOG UMA

LEJLA

Sarajevo, 2002. Psihijatrijska klinika.

Lejla puši.

LEJLIN DOKTOR

Mogao bih i ja jednu.

Lejla mu pruža kutiju cigareta. Doktor izvadi jednu. Lejla mu pripali.

LEJLIN DOKTOR

Koliko je prošlo?

LEJLA

Dva mjeseca.

LEJLIN DOKTOR

Dva mjeseca ste kod nas.

Kako se osjećate?

LEJLA

Isto.

LEJLIN DOKTOR

Meni se čini da ste malo mirniji.

LEJLA

Od lijekova…

LEJLIN DOKTOR

(Čita)

Olanzapium, 10 miligrama.

Paroksetin, 30 miligrama.

Diazepamum, 3 puta po 5 miligrama.

LEJLIN DOKTOR

A misli?

LEJLA

Isto.

LEJLIN DOKTOR

I dalje mislite da ste ih Vi ubili?

LEJLA

Da.

LEJLIN DOKTOR

Da niste nekad čuli za Santiaga Ramona y Cajala?

LEJLA

Jesam li trebala?

LEJLIN DOKTOR

Nobelovac. Naučnik koji je predstavio cijelu arhitekturu nervnog života.

LEJLA

Super.

LEJLIN DOKTOR

On je smatrao da je ljudski mozak prelijep. I jako, jako kompleksan. Recimo, kao jedan ekosistem. Da bi mu jasnije bilo ono što vidi pod mikroskopom, crtao je floru i faunu sive moždane mase. Cijeli mozak je predstavio kao veliku cvjetnu baštu. Sve te ćelije osobita i elegantna izgleda. Crtao ih je kao ptice, čiji će lepet krila jednog dana razjasniti misteriju mentalnog života.

LEJLA

A do tad?

LEJLIN DOKTOR

Kako to mislite?

LEJLA

Šta ćemo dok ptice ne polete?

Oboje se smiju.

LEJLIN DOKTOR

Možemo razgovarati.

Eto, recimo, nikad mi niste pričali o ocu.

On je živ?

LEJLA

Jeste.

LEJLIN DOKTOR

Eto, vidite. Oca imate. Jeste li u kontaktu?

LEJLA

Čujemo se ponekad.

LEJLIN DOKTOR

I šta kaže?

LEJLA

Da je sad tu. Da mi želi biti otac.

LEJLIN DOKTOR

A Vi? Ne želite?

LEJLA

Bolje ne.

LEJLIN DOKTOR

Zašto?

LEJLA

Zato što bih i njega ubila.

Lejla gasi cigaru.

IV

MNOGO GODINA POSLIJE

LEJLA

Sarajevo, 2017.

Lejla i njena djevojka. Lejla je budna. Djevojka spava.

I dalje, ja sam kćerka majke koje nema.

Kćerka zemlje koje nema.

Ali sad imam nju.

Na kraju ipak, djevojčica se u djevojčicu zaljubila.

Lejla zagrli djevojku. Zaspi.

Pauza.

Odjednom se čuje lupkanje u prozor. Sve jače i jače. Lejla se budi, lagano ustaje i odlazi na balkon.

JE LI TI TO PROFITIRAŠ NA SVOJIM MRTVIMA?

Lejla mrvi hljeb. Vrane kljucaju. Lejla se osmjehuje.

LEJLA

Dođu one noću. Često. Bude me.

Hranim ih i gledam.

Vrane šire krila.

LEJLA

I onda im kažem. Sve je dobro. Bolje sam, puno bolje.

Imam nju. Nas dvije i mačka.

A i ta knjiga koju sam napisala:

O njima, njihovim smrtima.

Kako smo se raspali.

Sve je dobro.

Vrane jedu, klepeću krilima, otvaraju kljunove.

VRANE

Lejla, Lejla…

LEJLA

One izgovaraju moje ime.

VRANE

Profitiraš na svojim mrtvima?

LEJLA

To mi govore.

Vrane odlete na drvo, pa se vraćaju.

Jedu hljeb. I može bit, smiju se.

SRCE TAME

 

LEJLINA DJEVOJKA

Ona misli da ja spavam…

Ali ne.

Sve znam. Sve čujem.

LEJLA

Budna?

LEJLINA DJEVOJKA

Što si ti budna?

LEJLA

Izašla da zapalim.  

LEJLINA DJEVOJKA

Cigara – sat vremena?

LEJLA

Četiri sam ispušila.

Lejla liježe.

Hajde spavaj. Moraš rano ustati.

Ona i dalje sjedi.

Lezi. Šta ti je?

Ona šuti.

Šta ti je? Što si takva?

LEJLINA DJEVOJKA

A što ti hraniš vrane?

Lejla se pridiže.

LEJLA

Bilo bajatog hljeba, pa iznijela.

Spavaj.

LEJLINA DJEVOJKA

Jesi li ti sretna?

LEJLA

Jesam. Kakvo je to pitanje?

LEJLINA DJEVOJKA

Je li ti znaš da ja tebe volim?

LEJLA

Volim i ja tebe.

Grli je.

I mačku.

Smiju se.

LEJLINA DJEVOJKA

Da. Ali ipak hraniš vrane.

Lejlina djevojka odlazi.

KRIVA SAM

Lejla je sama na sceni.

LEJLA

Nema razloga da se lažemo. Kriva sam.

Na scenu ulaze Brana, Boro, Safeta i Nedžad. Stanu iza Lejle.

LEJLA

Ubila sam svoju porodicu.

Prvo Boru.

Boro odlazi na lijevu stranu.

Pa Safetu.

Safeta odlazi na desnu.

Potom Branu.

Brana stane pored Bore. Lejla gleda prema njima.

Brana je legla uz Boru. Pod krst u koji ni on ni ona nisu vjerovali. Otišla je njemu, siročetu, da u zemlji ne bude sam. Njemu koji je cijeli svoj život poslušno pratio svaki njen korak.

Lejla okrene glavu.

Na kraju sam ubila i Nedžada.

Nedžad stane pored Safete. Lejla gleda prema njima.

Nedžad je legao uz Safetu. Pod molitvu u koju su oboje vjerovali. Otišao je njoj da je u zemlji vječno moli za oprost što joj često nije znao dati ljubav kakvu zaslužuje.

Lejla pogleda čas u Branu i Boru, čas u Nedžada i Safetu.

Uradili smo što smo uradili. Ne postoji način da se ikad više sretnemo i popravimo stvari. Uzaludno je reći da sam ja voljela svoje žrtve. Da su bili cijeli moj svijet.

Sad je sve jasno.

Boro, Brana, Nedžad i Safeta priđu jedni drugima. Uhvate se za ruke i odlaze sa scene. Lejla ostaje sama.

MOLBA PTICAMA

LEJLA

Ja znam kako ova priča završava.

Ali prije toga samo još nešto.

Čuju se ptice. Lejla im se obraća.

LEJLA

jednom kad ljudi istroše sve svoje iluzije, kad im ostane još samo prebrojati mrtve, ovaj će svijet ostati pticama

kad tako bude, molim vas, ne plačite za ljudima

ako vam bude teško, vi zaplačite nad svim palim mostovima, jer samo su mostovi bili krila ljudima

potom se zbrojte, koliko god vas na ovom svijetu ima

na čelo pustite gavranice

 neka vas one povedu

na svoja krila dignite ovaj svijet i ponesite ga

zvijezde će vam dati snage da letite vječno, bez prestanka

molim vas, s ovim svijetom ponesite i ljudsku sramotu

dobro je umotajte u perje, i nosite je daleko, što dalje od očiju svemira

letite!

samo letite!

nikad nemojte stati!

ako ustreba, kljunovima razderite opne vremena

i idite dalje

još dalje

nosite tu sramotu, i preklinjem vas, ne dozvolite da za nju

IKO

IKAD

IGDJE

SAZNA.

FINALNA RASPODJELA GROBOVA

LEJLA

Sarajevo, godina nepoznata.

Ona će se probuditi.

Ulazi Lejlina djevojka i sjeda.

Doručkovat ćemo.

Lejla joj prilazi. Ljubi je.

Jako ću je zagrliti. Svim u sebi ću se nadati da ona razumije.

Lejla skida prstenje. Hrani mačku. Potom kreće prema prosceniju.

Ostavit ću tu divnu ženu. Jedinu ženu koja me voljela.

Iskreno, ne znam kako se Most bratstva i jedinstva danas zove, ali preći ću ga.

Preći na drugu obalu, i krenuti gore…

Onog davnog augustovskog dana grobari su kopali dvije rake. Oni tad – niko tad nije mogao znati da je kopaju za mene.

Ovdje rastu petunije.

Zalijeva cvijeće.

Još jednom ću ih zaliti.

Zapalit ću. Povući koji dim da se cigara razgori.

Zabost ću je u zemlju i pustiti da gori.

Kad do kraja izgori, ja ću:

Leći uz svoju mrtvu majku.

Leći u svoju mrtvu zemlju.

Leći pod svoju mrtvu zvijezdu.

KRAJ

Psi grada koji je u prostor- vremenu za sebe izborio samo pukotinu

Psi grada koji je u prostor-vremenu
za sebe izborio samo pukotinu
počeli su padati u grlo te crne rupe
i dugo u noć lajati na stabla koja
se izvaljuju iz zemlje
Svijet postaje ono
što su oduvijek
slutili da jest:
ubrzana ruševina

Ako vas netko pita gdje su vaši psi,
recite im da ih je pojela zemlja
Ako vas netko pita gdje je zakopan lavež,
recite da zvuk putuje tlom
brže nego zrakom

Psi koji nisu voljeli svoj strah
svakodnevno su ga zaboravljali
Otada, grad laje neprekidno
na svaki trzaj zraka
Otada, grad šuti neprekidno
kad ljudi izgovaraju svoj trzaj
nakon zemljinog trzaja


Knjige grada koji ih je davno zakopao

Knjige grada koji ih je davno zakopao
pod kilograme prašine
napokon oslobođene s polica
puštaju da iz njih riječi prošetaju
kroz rastresene ulice
Jučer sam ugledala
nasred opustošenog glavnog trga
nekoliko lavova i zaklela bih se
da je Vronski trčao prema njima
Vronski, pričekaj!
Ali riječi nikad ne poslušaju
one koji samo promatraju
Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi?
Pitam: znaš li u kojem smjeru
sada moram naviti srce?
On hita dalje jer ga se ne tičem
Molim te, hodaj sredinom ceste
Vodič kroz katastrofu
uvijek na to upozorava
Bilo kakvo naredno drhtanje
prouzročit će
opet
padanje istine

Nora Verde, Moja dota

U bašćini smo. Baba čisti korov oko masline. Sagnuta je, vidim joj samo leđa i guzicu, glava joj je skoro u travi.

Smišno mi je kako se naguzila. Sunce je jako, namje- štam klobuk na glavi, volila bi da se mogu vidit u ogledalu. Već mi je dosadno, gladna sam i vruće mi je. Jedva čekam da idemo doma. Štufala sam se bašćine, a danas smo baš dugo ostale, nikako da baba sve završi.

„Ala, budi malo ustrpjena, va mi ovo očistit kako bog zapovida.“

Čupa dalje, sve brže i brže vadi gošćicu iz zemlje i baca je na jedan stog.

Iz zemlje izvuče stabljiku morača, malo je otrese o traversu i zagrize. Mrzim kad to napravi, izgleda kao jedna luda žena koju sam u Splitu vidjela kako jede neke bublice iz kontejnera za smeće. Okrećem glavu i na brzinu otvorim Laso roman, pravim se da čitam. Baba mi se smije.

„Ala, što privrćeš očima, s vrimena na vrime va izist malo zemje, nećeš se otrovat. Zemja je zdrava!“

Na otoku se cijeni zemlja, baba priča da je veliki grih ostavit da zemlja zareste u drač. A oko Luke i na cijelom otoku puno je zemlje i meni nije jasno zašto se oko toga svi svađaju.

„Bokun zemje je uvik vridan. Meni moji nisu puno ostili, ženskima se dade štogod malo, a muškima uvik gre najboja zemja.“

„Kako to?“

„Jerbo se ne bi mogli nikako oženit, ni jedna ih ne bi hotila.“

„A zašto?“

„Zato, moja ćerce, to je tako oduvik.“

„To je bezveze! Ja se neću nikad udat!“ izvalim kao iz topa.

Baba se nasmije i nastavi brati gošćicu.

Kad ja nešto ovakvo kažem, ona mi ne viruje i to mi ide na živce. Ne zna da sam ja ozbiljna, misli da sam ista kao sva druga dica.

Konačno se spremamo, nervozna sam i žedna, popile smo skoro svu vodu. U boci je ostalo još malo, ali se jako stoplila i gadi mi se.

„Kako da nije voda, nego pišaka.“

„A što bi tin?“

„Sad bi najviše volila popit jednu cedevitu.“

„Ni ti potriba mislit o onemu što nimaš.“

*

A ja baš mislim o tome što nemam. Nikad se nisam naučila drugačije niti ću. To mislim, ali u sebi, ne naglas, da se baba ne naljuti. U zadnje vrijeme sam to počela. Kad mi nešto ide na živce, ja mislim svoje, ali ne govorim, nego lipo mučim. Dosta mi je da mi svi govore da činim krivo. U školi u Splitu gledam kako se druga dica igraju: oni što su im familije bogatije uvijek zajedno, oni što imaju manje isto su skupa. Ja sam malo s jednima, malo s dru- gima, ali najviše sama. Ovi prvi stalno jedni drugima pokazuju stvari što su im kupili matere, ćaće i svojta: vade nove pernice, kemijske, gumice, jedni drugima gledaju patike. Onaj što ima najskuplje patike ili trenerku je uvik glavni, svi se kupe oko njega i on zapovida šta će se igrat za vrime velikog odmora i di će se ići posli zadnjeg sata.

U Luci je premalo dice i svi se igraju jedni s drugima. Samo opet oni koji imaju više solada zapovijedaju, opet su oni glavni.

*

Dvadeset godina kasnije – i dalje je jednako. Ja sam iza njihovih leđa, trčim da ih dostignem, ali znam da neću nikada uspjeti. Znam sve to, ali još se nisam navikla, a toliko sam vremena imala. Još sam mala, i dalje imam deset godina. Trčim i nadmećem se, gubim dah.

Marija Dejanović, Dobrota razdvaja dan i noć

Za mene, koja je odlučila ostati tamo

Postoji osoba koja je postupila drugačije
živi mojim životom uvjerena da je njezin
i da su ostali životi tuđi

Sjedi na kauču s kojeg sam ustala
onog jutra kad sam pošla na avion
i piše moju knjigu –
– svakako ne ovu

U jednom je trenutku trebalo odabrati
između navike i potrebe
sebe i sebe

Presudile su
tvoje tamne oči
rasplamsane propuhom sobe
u kojoj je netko otvorio vrata i prozore

Oči – dva kamina
u koja sam sretno uskočila

Statične i pokretne
kao stolica za ljuljanje

*
Nekad nazove moje prijateljice
govore joj meni nepoznate tajne
planira s njima kratke izlete
na mjesta na kojima nisam bila

proljetno čišćenje, kavu i kolače u susjedstvu
mnogi od tih planova doista se ostvare

Nema dvije bijele mačke
jer misli da preferira pse

Njihova odanost, u teoriji
umanjuje njezin strah od napuštanja

Jednom će okupiti sve moje prijateljice
i one će se međusobno upoznati

Neće to biti na dan mojeg odlaska

Kad se taj ljupki čopor formira
napokon će biti spremna
posvojiti psa

*
Kako je lijepa njena samoća
kad se promatra

Nesvjesna je sebe
zato je nepokolebljiva

*
Ne znam kako
ili kad
ali jednoga dana

pokucat ću na njezina vrata
ili ona na moja

Ti ćeš otvoriti

Pitat ćeš me gdje sam bila

Ključ

U ljubavi je sve naopako
Prekinuti znači započeti
a otići – doći

U četvrtak doći k sebi:
prešamarati se i zagrliti
Stjerati samu sebe u kut

Nešto se čudno u grlu događa
izlegla se malena riječ

Ključ je svega ovoga
moja ključna kost
i tvoja ključanica

U srijedu je rekao za tvoju kuću
poklanjam ti nešto da te podsjeća na mene
i pružio mi kutiju za nakit svezanu užetom
na užetu je bio ključ od stana

Nisam htjela uzeti taj ključ pa me naučio
kako da provalim u njegov stan
koristeći kreditnu karticu

Stavila sam ipak lančić oko vrata
– naopako, da me ne opljačkaju –
i otišla u dugačku šetnju

Bio je četvrtak, toplo predvečerje

Bila je lijepa ta večer prisebnosti

U petak sam ujutro promijenila bravu
da pristaje njegovom ključu


Neko će vrijeme čekati

U kući lijepe gospođe
sapun i rakija nastali su od iste biljke
Dala ti je nešto protiv migrene, ali to si izgubio
Kasnije smo se vozili kao da smo prsti jedne ruke
koji prolaze kroz visoku, žutu travu

Desert od latica napravila je od ruža iz svog vrta
Rekla je da ne jede slatko
i poslužila ga u malim posudama iz Maroka

Lijeva ti je ruka na volanu
desna uzima moju i stavlja je na mjenjač
kažeš želiš li da te naučim voziti

Dalekovodni stupovi pokraj ceste
smjenjuju se sve brže i brže

Rekla je čovjek je rođen sam
ipak sam jednom imala muža
Dok nam pokazuje presvlake za kauč
koje je donijela iz Etiopije, sunce se prelama
na tamnocrvenim naborima

Kuća joj je lijepa kao muzej

Sad ti je ruka na mom bedru
kažem nemoj se sa mnom šaliti
Ako me ti budeš ičemu učio
netko će ozbiljno stradati

Zamislim je u baldahinu
kako pruža ruku van
a vani nema nikoga

Uskoro ide u Pariz
svi će prijevoznici tog dana štrajkati
pa će putnici ostati na aerodromu

Neko će vrijeme čekati da stignu
kamo su krenuli
to će im se vrijeme činiti vječnim
ali neće to biti

Koža na tvom vratu je mirisna

Kad se dotakne donjom usnom
udubi se

Ne gledaj u mene, gledaj pred sebe

Sve se ceste savijaju pred nama
stopljene u dugačku, žutu zraku

Pramen

Izašla je šuma, listopadna
iz pramena kose kad sam ga odrezala
otpustilo se sitno lišće iz proreza

U snu mi kažeš najljepše riječi
kojih se ujutro ne sjećaš

Nešto poput želio bih da mi se kičma spoji
s linijom koja razdvaja more i kopno
i da mi koža postane plaža

Da umjesto sunca, ti po meni hodaš

Ili sam to sanjala, a ti si bio budan
gledao me kako se smiješim u snu

Uzela sam škare i stavila ih u tvoju ruku

Nikada nije bilo ničega osim tebe

Gledao si me kako se u snu
tvojom rukom šišam

Pramen kose između dva ruba škara
moj jezik između tvojih usana

Pramen zlatne kose pao je na parket

Dok ležim na tvojim leđima
imam težinu sunca

Zemlja bez sutona, Marija Andrijašević

Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas

Pravda. Pravda se pojavljuje prva, prije svega i poslije više nikad. Šesto, Šesto, čuje jednog od braće, a onda i prut kako se lomi preko leđa, jaukanje i trčanje preko suhozida. Žare, čuje sad drugi glas, Žare, di si? Najstariji brat dolazi po njega u polje,u ranu zoru, gdje golim rukama prekopava već prekopanu zemlju. Kroz prste prosijava grude, pa ako iz koje ispadne kakav krumpir, do večera će bit sit. Žare, čuje još jednom, đava ga odnija, di si, i kroz pukotinu iz koje se razdanjuje vidi svoga najstarijeg brata. U ajmo, viče uprćen zobnicama i torbacima na zadihanog Žaru i na njega prebacuje dio tereta. Iza njih se, s korpom na glavi, niz Strmenčić, spušta jedna od dviju neudanih Didovih sestara. Za nju su se uprtili, tri kilometara tegle do ukrcaja u kola koja će tetu odvest na Reru. Iz grada će se, ako bude sriće, vratit praznih ruku, ali punih žepova. Drugi ću mu put vraton zavrnit, da Šesto, jebagabogotac, jesi li mu brat ili govno s puta, šteta prut lomit na budali. Neka si ga stuka, Žare stišće torbak sa svih dvanaest prstiju. Oko srca ga obuzima osjećaj za koji na Vrju nemaju riječ. Zato ga nikad neće zaboraviti.


Ljubav. Ljubav se pojavljuje druga, varljivo, kao da neće, i za razliku od pravde postaje mit. Najstarijeg brata nema već treći dan. Kroz Mrzlin grabi prema Vrju. Nije u grobnici, zna jer je u pridvečer sam otvorio, ukradenom šterikom i šuverinima osvijetlio, a i ćaća bi se uputio iz grada da je… da je negdi skončao. Di je? Kad pomogne stricu u vinogradu i tetkama izgargašat vunu, pročešljat će i sve jame od Nugla do Butige. Ali mater,mater bi mogla znat, a mater šuti. Mater je, vidio je Žare, otišla s bratom neki dan u zoru i vratila se sama u noć s par vrića brašna i kokuruza, simenom blitve i pome, mladim čokotima, demežanom natočenom maslinovim uljem i korpom punom usoljene ribe. Žare, Žare, čuje glas dok rukama prekopava polje kapule. Žare vidi brata prvo ko utvaru, a onda ko desetogodišnjeg dječaka od krvi i mesa. Trči mu u zagrljaj. Mislija sam da si mrtav,govori mu uplakan. Ja, mrtav, mani se takvih misli! Luda me mater odvela svojima u Igrane, uzeće me tetka za sina i gojit. Čuja san sve, da ćemo mi pocrkat od gladi, a ona od batina šta je stric timari, pa da bar jednoga spasi. A ja san reka neću, jebem ja vas i vaše baciklo. Baciklo, ima si baciklo, pita Žare u čudu. Ki pop, odgovara brat. Ma budalo, Žare ga opsuje. E, ja baciklo,mrižu punu morske ribe, i puru zakuvanu na maslinovu ulju,a vi kad one dvi vriće odu, prazne činije. Nu, pokazuje Žari noge natečene od žuljeva i izranjavane od puta koji je proša. Iša san s noge na nogu od Igrana dovde. Kako san put naša, jebamegospić, ni sam ne znan. Žari se sve miješa u glavi, ne zna što su Igrane, ali zna kakve noge budu otamo. Kad odraste, upozna neku na silu ili na derneku ko šta naš bude tu za svetoga Antu, misli tu noć u krevetu dok stric prakljaču lomi od brata a baba šuti i gleda, sina će nazvat Zoran. Ili ćer ako dobije, šta ima zla u ćeri, zvat će se Zorka. U moga brata, odgovarat će s ponosom kad ga budu pitali u koga je dite dobilo ime, i onda će im ispričati ovu junačku priču.


Otac. Otac se pojavljuje prekasno, i umjesto ljubavi i obećana stana u gradu, sinovima na selo nosi jabuke sa svoga gradskog štanda. Te jabuke nisu sitne i plosnate, opore kao vrjske. Debele su, zamašite, sočne, slatke. Njihova se kora sjaji, u dodiru sa suncem odsjaj bode u oko koje je se ne može nagledati. Jedna tebi, govori otac i daje je najvišem sinu. Jedna tebi, zagrize u njuruga lica, govno, kako ga je nazvao najstariji brat. I tebi na, na, doziva Žaru i pruža mu voćku. Žare jabuku uzima u dlanove ko babe hostiju i odmah ih sklapa. Curi iz njih, prsnut će kroz prste. Jabuka, govori u prkosnu peteljku. Jabuka, potvrdi mu otac. To je to, bište sad ća, zagalami. A meni, upita najmanji. Otac, omamljen od gradskoga vina koje se pije iz zelenih i smeđih boca,pogleda u sitnoga dječaka i počne brojati djecu na prste. Jedan,dva, tri… četr…, opet, jedan, dva, tri… četr… Mali, vamo se daj, nasloni tanke usne na njegove uši, sakrije ih dlanom za svaki slučaj i priupita iznenađeno al si i ti moj? Žare s tleva skuplja peteljke i ispljuvke sa špicama i za točno dvije godine navrće vrjsku jabuku na gradsku.


Zemlja. Zemlja se pojavljuje posvuda, suha, i nema od nje ništa. Ako nešto iz nje i rodi, čuva se pod niskim drvenim krevetima. Krumpiri. Kapula. Ljutika. Raštika. Soba odijeljena na dva dijela običnim platnom zabijenim u gredu miriše na zemlju. Ušla je u podne grede, u stropne, u nosive, popunila svaku rupu,stara kuća pod teretom ne škripi. Ušla je preko ruku koje svlače i oblače, ali prije toga kopaju. Ušla je s kose, sukanja, traveša, podapetih čarapa, iz puknutoga laštika pumparica, s dičjih sandala i gumaša, iz usta. Zemlja, posvuda, a ni za šta. Zemlja,ukradena i darovana. Zemlja, na privaru odnesena, nitko je ne osjeća ko mater. Šta si učinija, plače i skriči. Šta si, Joso, svojim sinovima napravija, neće on nikad imat ni dice ni sveca, to je sime bolest umela. Šta nisi mater čuja, stoput je isprela za kominom, glava i muda su mu ko badanj bili! Đava te odnija luda i pijana, šta si dici svojoj napravija, mater plače. Zemlja, nema ništa od zemlje, brat je brata prevario, napio i tutnuo prida nj papir na potpis. Papir kojim najplodnije ograde, materinu im dotu, zemlje prema Cetini, plodne zemlje, zemlje od kojih bi i dalje bili sirotinja, ali ne bi bili gladni, vraća školovanoj i bogatoj rodbini. Za usluge, pare, i život u gradu. Omililo mu se, ako može brat s četvero dice sam pajdašit po gradu, šta ne bi i on momak i sam. Šta bi on kopa i ora za njihova gladna usta, a takorekoć tek krenuo u život. Mater u krevetu ne moli boga za zdravlje i dug život svoje djece nego proklinje sve redom. Proklinje, ne sluti da se pravda ne dijeli tako, i da će prva podzemlju.


Okrutnost. Okrutnost se pojavljuje i prije nego se rodio, i tko zna pomisli li kad tko je njezino sjeme razbacao po Vrju. Grči mu srce, mijesi i stišće, tjera iz njega svaku nježnost. Nje se, ako si naumio preživjeti, prve moraš otarasiti. Karmela je sve sinove podučila, samo Žari nikako ne ide. Ruke su mu zamotane, plače za svojim prstima. Slabić na ćaću, dolazi mu u postelju glas jednoga od braće. Slabić, prosiktat će i umuknit čim čuje mater da zatvara vrata konobe. Tugo moja, mater mu pregledava ruke, po uputama doktora, da nisu prokrvarile, pomiče ga ustranu i liježe kraj njega. Žare više ne plače, prisjeća se svoga prvog odlaska u grad. Ovaj put je Strmenčićem pratio mater, i umjesto da pogledom isprati kola za Reru – ušao je u njih, jedva da je bilo razdanilo. U Reri nije mogao umiriti srce sve do Klisa, a onda ga je skoro prikinilo. Nu mali, kaže mu neki brko iz vagona. Ispod tvrđave prsne grad zlatan ko kruna Gospe Sinjske. More, kaže mater da je svi čuju, ko moje u Igranima. A vi ste iz Igrana? Pa kud iz Igrana u Vlašku… Brko priča s materom, Žare ne osjeća ni ruke ni noge, on je u svom bunilu. Pribire se tek na vratima ogromne hale, svuda oko njega kašete pune voća, maže pune fažola, graja, nema čega nema. Grad. Stisnut je uza suknju svoje matere dok ona preklinje i moli neodlučna muškarca u bijeloj košulji i hlačama na crtu da učini to, ako ne zbog nje, onda zbog njezine dice. Pokazuje mu Žarine ruke. Muškarac uzima njezino ime i prezime s osobne iskaznice, pogledava fotografiju pa u nju,kaže sve smo se dogovorili. Karmela briše suze radosnice, srce joj bije u prsima, izbija puce iz rupica, ruke od umora to ne bi mogle. Sebi se raduje, kako je poduzetna, sve ih spasila od gladi. Pa neka je i sina prikazala ko sakatog, šta, riješilo se i to u času bolnici, nije ni skriknija. Od sljedećega mjeseca dječji doplatak dolazi na njezino ime i prezime u Vrj, a pijančina s plaćom neka radi šta ga je volja. Grad. Žare osjeća pulsiranje na ožiljcima, još ćuti škripu izraubanih makaza, cak bez cika naživo, žuljanje debeloga konca kroz kožu. Umoran je od pješačenja prema Vrju ruku savijenih u laktu. Predaje se. Uvlači zamotani dlan materi pod sisu. Ona ga grli. U Žari se okrutnost nije primila ko u trima šta leže stisnuti svaki u svome ćošku, zna Karmela, i da mu život neće bit lak.


Nada. Nada se pojavljuje između dvaju sela, na granici dviju ograda. Ondje Karmela pronalazi saveznicu kakvu dosad na Vrju nije imala. Žare je sluša u priči i čini mu se da se mater nje ne mora klonit niti joj prevodit. Nada razumije Karmeline riječi,nije joj pripametna kad usrid kopanja kaže bava me vratila u život ili čapalo me u kostima, pa ni kad joj se požali na imbene žene u selu, što su natentale jedna drugu protiv nje. Ne zna kad točno, ali čini joj se da je to bilo kad je za vrčinu rekla kondut. Svašta, mane rukom Nada. Bez škole, bez zemlje, bez dote, bez prava, bez snova, na kraju krajeva i bez šanse, takve mi se smiju, Karmela slaže lisu od granja, zatvara ogradu, tjera Žaru i najmlađeg prida se. Čuj, govori joj Nada, ja ću skora u grad, za mužem u napuštene barake na Plokitama. Koji tjedan prije nego budemo ušli u svoj stan, šaljen po te i dicu. Ako oćeš, tojest. Oću, brza je Karmela, i bog da da se ostvari, da dicu sa sela spusti u grad, da ih školuje, da na zanat, i od košćatih, krivonogih momčića koji se još nisu najili do sita napravi čestite momke, za rad i ženidbu, a ne da se za kominom uče, ko i ćaća im, na bukaricu. Još nije kasno, razmišlja noću u postelji dok čita Nadino pismo, sve se još da isporavit, ako bog da da sve krene kako triba, mogli bi i ćaću imat. Žare misli o gradu, spustio se koju godinu prije na njegove popločane ulice ono jednom i odmah je na njega navalio. U prsima ga stišće strah od potplata i takā, kako lupaju o kaldrmu, skrika i vika, smijeh, i pjev tica, pjev desetaka tica stisnutihu malom kavezu. Trlja podrezane prste, misli i on o ćaći, kako ga nema, kako ga je grad odnio, i sve čemu se nada jest da njega ne odnese.


Žare. Žare se pojavljuje treći, ali između sve ostale braće, uvijek nekako zadnji, klipsa i nikako da uhvati voz. Misli tako i on, sam na markenti, još uvijek dječak, a ruke radnika. Izranjavane do lakta, nešto od diljanja, nešto od kopanja, nešto od šiba. Više se i ne sjeća tko ga je prvi dohvatio, je li mater, je li učitelj. Izbacilo ga iz škole u gradu, na polugodištu osmoga razreda. Sram te bilo, mater broji iza njega i jer ga više ne može dohvatiti, skuplja kamenje i gađa ga njime. Kučko, sikće po njoj, kučko! Čuo je tako braću i strica da je časte, vidio i da plače noću od muke. Kučko, ponavlja i skuplja kamenje koje ga pogađa i ne vraća joj, broji ih i za svaki kamen proreži kučko. Kučka te odranila, mater poviče za njim i izgubi ga s poteza. Žare zadnji kamen spušta iz otvorena dlana niz nogu, krije ga i od sebe. Noge toća u mrzloj morskoj vodi, južina je sve zamutila pa ne vidi s Kopilice gdje se more odvaja od alepskih borova i hrastovine s druge strane Zaljeva. Zeleno do neba, sve u jednom potezu, pa i iza leđa mu, na tren sve izgleda ko da je doma, u kanjonu, pod Volovištem, kad su ono bili on i njegova tri brata. Pokušava ih se sjetiti, kako su izgledali prije grada, ma prije sinoć, dok su se bacali na oca i držali ga u muci i povraćanju od boce na antabus, kleli mater jer ga hoće spasiti, šta ga ne pripusti, pijančinu. Ne prepoznaje njihova lica, ali ruke, ruke dobro zna. Rane po njima nisu od šibe i kopanja nego od razrjeđivača i ljepila, pila i brusa, nimalo glatke ko one od učitelja. Neka sam mu reka, neka, Žare zbija žabice po površini mora, da tuć me za duge nokte i crne ruke, ruke šta su se naradile, materi pizove na Pazar teglile. Neka sam mu reka da više vride i moje i moje braće nego njegove učene i glatke. Ruke moje braće, gleda u svoje, gleda u njihove. Ruke kao hridine. Ako bog da, misli Žare i briše suze, završit ću školu u Vrju, živit u našoj kući s tetama, ležat u materinoj postelji, letat po Mrzlinu, Volovištu, i skoro, ma najskorije, bit ću opet moj brat, moj brat, i moj brat.

Suzana Matić: Izbor iz Usnene predaje

Kupila sam veliki krevet

Visok i čvrst kao kuća

Već neko vrijeme ne spavam na podu

Na ovaj se krevet moram uspeti, a ne spustiti

Podnica mu je visoko, napustila sam patos skroz

I taj osjećaj je toliko izniman da mi je sada šteta zaspati

Žao mi je kad u snu propustim svoj krevet

Pa nekako i opet ne spavam

Ali zato sam jako aktivna u njemu

Tu jedem voće, pišem poeziju, telefoniram, smijem se

Tu primam djecu kada me dođu žicati lovu

Pa ih upućujem prema novčaniku, nek si ju izvade sami

Samo da ne bih morala silaziti s njega

“Carice”, kažu, ali ja se ne dam smetati

Napokon i ja imam krevet u kojem mogu stolovati

Pronašla sam ga na Ikeinoj stranici

Odjel: “Bračni kreveti”

Sastavljali su ga dva dana

Moj otac, moj sin i moj brat

_______________________________________________________

Razlika između onog što sanjam

i stvarnosti

postoji

samo u knjigama koje držim u kupaonici.

Sve drugo je neodvojivo.

Da nisam to što jesam

bila bih isto to.

____________________________________________________________

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip

Dok sam birala crvenu rog papriku

Prvo sam čula zviždukanje

Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube

Ali ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom

Koja ti je k tome nadzorni organ

Ili bilo kojom nepoznatom ženom

Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš

Nego neko vedro zviždukanje

Samodostatno i nikom nego sebi

A opet nekako toplo

Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan

I eto, postoje topli muški glasovi

Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja

Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva

Momentalno okrenula

Za tom toplinom koja je prostrujala

U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu

A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca

Računam, dva dana stara brada

Računam, oko trideset i pet godina staro lice i smeđe oči

I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči

Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”

I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike

Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij

Na odjelu “Voće i povrće” koji sebično svojatam

A onda je stao sam birati svoje primjerke

Jednom rukom

Jedinom rukom

Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice

Klatio prazan

Ja nisam posustala u svom poslu

Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski

Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima

A onda je s njom otplesao do vage

(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)

I nakon što je tamo obavio obavezne likove

U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji

Gipko je nastavio dalje

Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme gledajući u njegova prelijepa leđa

Potpuno mirna

I nije mi na pod ispala paprika koju sam držala u ruci

Jer sam, kao, bila potresena

Ali kunem se

Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho

“Volim te”

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

____________________________________________________________

Ako su gradovi ljudi, a ja svoj

najviše volim kad je ispražnjen,

ne znači li to da i njega volim

falsficiranom ljubavlju?

Navečer ćemo se sresti.

Koristit ću javni prijevoz.

Kontrolor će ući u prikolicu mog tramvaja

preko kojeg će se s vanjske strane

protezati reklama:

tobogani akvaparka načičkani ljudima

visoko.

U polegnutom prijevoznom sredstvu

nepotrebne linije, bit ću samo ja.

Ne pitaj o vozaču,

Tramvaj će možda voziti na autopilotu,

moguće je, sve je moguće, zato

i ne pratim tehnologiju.

Kontroloru prerušenom u putnika namjernika

pružit ću falsificiranu kartu.

Ti samo ne zaboravi sve

što se nismo dogovorili, navečer ćemo se sresti.

Prazni su kolovozi u kolovozu,

u pustom gradu praznina dubi nove trase

duboko. Ne izmišljam.

Nada je svakodnevna ponuda dana

u ljetnim noćima.

____________________________________________________________

Sva tragika prozora je u tome

Što čovjek i ptica uporno misle

Da nema šanse

Da bi se ikad mogli približiti

A onda ih

Jer nisu računali s frekvencijom pjeva

Prene cvrkut stakla.

____________________________________________________________

Više ne zurim u grlo prošlosti

Gledam široko

I ako te baš zanima, vidim jedan jako lijepi svijet

Postoji grad i ulice i izlozi i drugi ljudi

Zovu me

Moj bože, toliko toga magičnog

I sve to ja baš posve jasno vidim

A sad kad sam ti sve rekla, malo ću zaklopiti oči

Otkako dobro vidim, ništa ne osjećam

____________________________________________________________

Bio je i ostao tvrd i neumoljiv, moj otac

Nije nikad govorio kako je odrastao među vukovima

I išao po snijegu sedam kilometara

Kako bih se ja osjećala zahvalnom za ono što imam

A jest išao u školu sedam kilometara po mrklom mraku

Podobučen i slušajuć vukove

Rekla mi je baka

A i da su mu se jednom noge zaledile tako da su mu gotovo morali

Odsjeć nožne prste

Moj otac nije govorio ni

“Ako nećeš učiti, lopatu u ruke”

On je recimo znao reći

“Ne sekiraj se toliko oko škole.”

I nije nikad vikao na nas

A i danas kod prepunog stola uvijek kaže

“Neka bude djeci”

Njegovo žensko dijete ima četrdeset i sedam godina

Othranjeno je na ptičjem mlijeku

“Završilo je škole”

I u rukama joj nikad nije bilo ništa doli metaforičko pero

I mač

Ali nekoliko puta godišnje

Dok se budi u krajoliku koji se temelji na bjelini

Ona čuje lopatu koju je otac izvadio iz spremišta

Kako struže po asfaltu

I sledi se

Moj otac je imao nekoliko operacija srca

I skoro su mu odrezali nogu zbog problema s krvnim žilama

Ali kad god me zamete

On se diže po mrklom mraku

Kako bi očistio duboki snijeg koji je ralica nabacala

Ispred mog auta

I skinuo s njega koru

Ne bih li ja stigla u ured na vrijeme

U svoj – sedam kilometara udaljen ured

Kad god čujem tu lopatu

Izlazim na balkon podobučena

I derem se na njega

Derem se toliko da se i vukovima u šumi ledi krv u žilama

Ali on ne pušta tu lopatu iz ruku

Nikad nije naučio biti bolji otac

Moj otac

____________________________________________________________

Da svi dišu ovako kao ja ujutro

kad stanem na balkon

gledam u daljinu

i mislim na tebe –

na svijetu više ne bi bilo ozonskih rupa,

ali što kad ljude generalno uopće nije briga

što je to čežnja.

Iz zbirke pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan

7.

smiljko i ja si mahnemo,

a samo hip pokle

dohaja bela lada eli mile tre

uglavnon jena bela, velika vetura

smiljko i vedran skoče van š nje

u belih patikah i belih bičvah

u kratkih bragešah i majici s dugima rukavi

i ki je to tako vidi

nidan to još ni tako vidi

da prije sučeš noge nego ruke

i ja već tečen š njima po korti

i nikad od mene neće bit štabela ženska

ja ne znan storit kolač kako moja zrmana

i ne znan držat metlu kako moja suseda

i ne znan ću li se oženit

ja ću bit švora

govorin smiljketu i vedranu

steši ćeš morat nosit kotulu

viče mat s kamare

aj, neću, ne, moje švore nose brageše

smiljko i vedran ne znaju ča je švora

jedanput ću nin povidat, ali sad gremo

brat pečurke

ćete se zmočit dica

ćemo i bit ćemo mokri

i svi naši posloženi u redu

i živi gledat te u nas mokre

hip – trenutak, tren, pokle – poslije, dohaja – dolazi, mile tre – zastava 1300, vetura – auto, š nje – iz nje, u bičvah – u čarapama, u bragešah – u hlačama, ki – tko, nidan – nitko,  sučeš – skineš, razodjeneš, rjeđe, ali tako je ovdje: počneš nositi laganiju, ljetnu odjeću, tečen – trčim, po korti – po dvorištu, štabela – dobra, pametna i sposobna istodobno, storit – izraditi, napraviti, zrmana – sestrična, bratična, rođakinja, oženit – udati (i oženiti), švora – časna sestra, steši – isto, također, svejedno, ionako, kotulu – suknju, kamare – sobe, brageše – hlače, povidat – reći (kad je kratkouzlazni na o, drugo je povidat, prednaglasna dužina na i i kratkosilazni na a – tad znači pripovijedati), pečurke – gljive, zmočit – smočiti; posloženi u redu – poredani, te – će

8.

smiljko i ja si mahnemo

dajen mot da dojde na kafe

smije se: će, će

ali hip pokle

već ga vidin kako sidi na prasici

i kako se vedran i ja namešćamo

jedan spred njega, jedan zad njega

slikat te nas, prašćina je

ja ću mišat krv da se ohladi

vedran i brat te se napit vina

i razbit te staklo na vrati

nidan neće kapit da su pijani

i meni je smišno kako su ti stariji štupidasti

i kako te tako štupidasti bit i čuda let pokle

ali oniput su još svi živi

i mi se još nič ne štupimo

dajen mot – pozivam gestom, hip pokle – trenutak kasnije, nedugo zatim, će, će – evo hoće, namjerava, sidi – sjedi, na prasici – na svinji, spred – ispred, zad – iza, namešćamo – namještamo, te – će, prašćina – kolinje, kapit – razumjeti, shvatiti, štupidasti – glupavi, čuda let pokle – puno godina kasnije, se štupimo – čudimo se

9.

smiljko i ja si mahnemo

ode spred zgrad ja ga gledan gori

i on me gleda doli

vičen mu

gren na niki sastanak

viče mi: hoj, hoj

vičen mu

najraji bin popeljala galjardu da me čuva

viče mi

popelji je, popelji

i ja popeljen galjardu, zavežen je spred fakulteta

i donesen noj jedan naviljak suhe arbašpanje

galjarda preživa

smiljko noj viče:

o moja, ča još si živa, noj reče

živa, živa, rečen ja, sad će me čuvat

kako ča nas je čuvala u maloj vali u polju

i već smo tamo svi mi i galjarda i kiteša i srnela

i smiljko i vedran i ja

mrež velike i male vale u polju su dva šestilja

tiču se s koreni i tiču se s granami

debla nin skupa delaju vrata

i mi tečemo simo i tamo

do sunčezahoda, do zvizd na nebu

do šćurki u škuremu

sve oko nas je teplo i mehko

zemlja je naša i svit je naš

i naši su još naši i živi su svi

ode – ovdje, spred – ispred, zgrad – zgrada, hoj, hoj – idi, svakako idi, najraji – najradije, popeljala – povela, povezla, galjarduGaljarda, ime lijepe, strpljive i pametne  krave, bijela podolka, noj – njoj, joj, naviljak – količina i oblik sijena, slame ili svježe trave koji stanu na jedne vile, arbašpanja – lucerna, mala vala u polju – mikrotoponim, kiteša – ime svojeglave, pametne i lijepe krave, siva podolka, srnela – ime jogunaste, vižljaste, nagle i nestrpljive, isto pametne krave, crnkasta podolka, mrež – između, šestilj – žestilj, vrsta javora, sunčezahoda – zalaska sunca, do šćurki – do šturaka, vremenska odrednica, škuremu –  mraku, škuro zapravo znači tamno, ali se poimeničilo pa znači i: mrak

13.

smiljko i ja si mahnemo

ala, šu, hoj doli, delan mote

gren, gren, dela mote

a kiteša, a kiteša, pita

kiteša, mašen na mote

kiteša će poć s manon

ma kamo, dela s moti smiljko

ma kamo

na sastanak, na sastanak, delan ja

na kijsti, na kijsti sad, dela smiljko

na projektni, na projektni

motan ja jopet

ča će projektirat, pita smiljko na muto

brod neće, smijen se smiljketu, brod neće

dat ću noj malo da čita andreu dworkin

je li to dobro za nju, motiva mi smiljko

ni dobro za nju, bolje je za srnelu

smijen se smiljketu nazad

ali kiteša ima tepliju kožu i sura je

i svakamor gre s manon

govorin, a već san u brajdinah

i kiteša mi liže glavu

slina kapa kako rosa, teška rosa

i noge su mi rosne

sidin na jaketi, jaketa diši na španjulete

na španjulete i na sir

kiteša me liže

o moja, noj govorin, o moja

spasit ćemo se ti i ja

čitamo goethea i rakovac je čita goethea

s nikon galjardon

s kitešon eli s galjardon

ja s kitešon čitan goethea i tolstoja

z galjardon dostojevskega i twaina

s srnelon ćopića i kocbeka

sama čitan kosovela i balotu

bolje gredu skupa srečko i zvane

ali to ću znat pokle

andrića za po putu i za pod ladonju

za po polju i po boški krležu

za po partiri crnjanskega

preverta za kad san ja namurana, a on ni

lorcu za kad je on namuran, a ja nis

trakla za jutrenje, rilkea za ručenje

psalam za večernju

balzaca za svaki dan i miran san

viteza za da ne bude rata

chestertona za zdrav razum

christie za umirenje, zagorku za akciju

sienkiewicza steši, scotta nego ča

i šenou š njima skupa u kup

zofku aš je najdeš na šufitu

kad išćeš ništo drugo

kanta za dobar ten i zlatne zvizde

gušteta za spoved, orwella za oprez

toma je pretežak, hugoa da buden prava

i cankara isto, nazora za brageše

đenija za kad si jako sama

villona za kad si kumpanjana

ali ti je dosadno, faulknera za vajk

hemingwaya za brzu pomoć

camusa za protiv bolesti

čehova za kad si štuf i za rečenicu

leopardija za kad si srićan, šimića za stih

ivana za svih, ivana za svih

i za slovo na početku

kombinivala san, kombinivala, govorin smiljketu

i još dokle mu govorin, jutro diši po rosi

zidić po groti, palica po friškin jasenu

a ja san sama i finamaj je sunce pobralo hlade

i ninega ni okolo, i sve je tiho, tako tiho

govorin smiljketu, i već san nazad

ala, šu – uzvici nagovaranja, nutkanja, nježnog inzistiranja, hoj doli – siđi, delan mote – gestikuliram, pokazujem znakovima, kiteša – ona ista, pametna, lijepa i svojeglava krava, na kijsti – na koji, na muto – nijemo, noj – njoj, motiva – gestikulira, galjardon – Galjarda, ljepotu i pamet dijeli s Kitešom, strpljivost je samo njena,  srnelonSrnela, pamet ima, strpljivost nema, k tome jogunasta je, nagla i vižljasta, nazad – natrag (smijen se nazad – uzvraćam smijehom), tepliju – topliju, sura – siva, delan mote – gestikuliram, na kijsti – na koji, svakamor – svakamo, u brajdinahBrajdine, mikrotoponim, inače uvećanica od brajde – vinograd, jaketa – više sako nego jakna, diši – miriše, španjulete – cigarete,  nikon – nekom, eli – ili, pokle – poslije, ladonju – koprivić, po partiri – po šumskim prolazima, putovima s krošnjama kao tunelima, namurana, namuran – zaljubljena, zaljubljen, ni – nije, nis – nisam, jutrenje – ovdje: istodobno i jutrenje  i zajutrak, po analogiji s ručenje – ručak,  u kup – na hrpu, – jer, na šufitu – na tavanu, išćeš – tražiš, ništo – nešto, guštetaGušte, istarska varijanta imena Augustin, spoved – ispovijed i ispovijest, prava – dobra, brageše – hlače, đenija – Đenijo, varijanta imena Eugenio, kumpanjana – biti u društvu, za vajk – zauvijek, za stalno, si štuf – dosađuješ se, kombinivala – činila nedopoštine; ovdje istodobno i: kombinirala, grota – kamen, po friškin − po svježem, finamaj – ovdje: konačno, inače: čak, hlade – sjene, ninega – nikoga

Ena Katarina Haler, iz romana Nadohvat

Bila je to prva zima koju sam vezala uz osjećaj usamljenosti. Čitav studeni grane su visjele ogoljene, šuma je stršala nad pustim bijelim poljima, i da nije jurilo kamenje niz nju, šuma bi u toj grobnoj tišini stajala mjesecima.

Gazili smo kroz do koljena dubok snijeg vraćajući se iz škole te iako smo imali tek niske kožne cipele u koje bi nam, pogotovo djevojkama, lako upao snijeg, zastali bismo uz izvor Zrinčice da bismo se gađali grudama i bacali po snijegu sve dok nam ruke ne bi postale sasvim crvene, utrnute od hladnoće, a noge otekle od ozeblina. Svakog bih dana obukla dvoje pletene čarape stegnute na bedrima, ispod porketske haljine još jednu cicanu suknju da me vjetar ne propuše te zakopčala zeleni kaput do grla. Kad god bih se spustila u njemu, braća bi mi govorila da me mogu objesiti na zid mjesto krispana. Te zime njih nije bilo, činilo se da neće biti ni krispana, sve je nagoviještalo moju iščekivanu samoću.

Zaboravljala bih na tu svoju sudbinu u tim rijetkim igrama poslije škole. Vrijeme mi tada ide sporije, samoća će ipak morati pričekati, djeca su šarene točkice usred bjeline. Iz te daljine sigurno izgledaju kao mete.

Trčala sam od raskrižja prema našoj ulici s kosom punom snijega, jurila sam za Terezom s grudom spremnom u ruci da bih joj je bacila ravno za vrat, čime sam zaslužila da me sruši u snijeg posred ulice i zatrpa njime gotovo cijelu.

Trčala sam prema kući kao da će se nešto loše dogoditi ako još i sekundu ostanem u snijegu, a zapleo mi se u kosu toliko da je na vrhovima bila sasvim bijela. Čim sam utrčala u praznu kuću, osjetila sam olakšanje te pošla što brže na kat, skidala sa sebe svu mokru odjeću, rasprostrila je na stolce i po podu da se suši te obučena u suhu odjeću, ogrnuta kaputom, pošla k majci u staju.

„Ajde, nasipaj im hrane“, naredila je.

Prebacivala sam im travu vilama, a ona je čistila balege sa sijena.

„Došlo je pismo danas“, rekla je.

Nisam se isprva obazirala. „A? Kakvo pismo?“

„Od Jose i Nike, iz vojske.“

Poskočih „A? Šta pišu? Đe je to pismo?“

„Spremila sam ga ja, pokazat ću ti“, obriše čelo uspravivši se, „piše da je teško. Hladno je, vježbe su naporne…“

„Bože!“

„Niku su poslali na front.“

„Đe su ga, a?“

Pustila je grablje. „Da. A prije il kasnije, i Joso će za njim.“

„Kakav front, mama, što to govorite? Pa to je prebrzo, kud već!“

„Rat je, Kate. Nema se vremena. Ne brini, piše Joso da mu je brat dobar vojnik, kaže vako, rekli su da je nadaren. Da zna on sve to. Bit će on dobro.“

Stajala sam tamo, udisala kravlji izmet i miris zime koji je podsjećao na suho meso, i nisam ništa mogla reći.

„I vraćaj se brže iz škole ubuduće“, bilo je zadnje što mi je rekla, „danas je opet padalo kamenje, fala Bogu dragom nije niko nastrado“, nastavile smo raditi u tišini.

Više mi nije dopuštala da idem na ispašu, pa bih morala raditi oko kuće i u staji. Htjela sam pitati oca za školovanje, bližila mi se posljednja godina, no bilo me strah. Iz nekog razloga nisam uspijevala s njim razgovarati duže od pozdrava, a i oni su mi sve teže išli, zastajala bi slina u grlu čim bi mi se obratio.

Oprala sam ruke do laktova u sapunu, presvukla se i ostavila radnu košulju da se provjetri uz odškrinut prozor te zatražila od mame pismo. Čitala sam u svojoj sobi Josipov nejasan rukopis, vrludale su rečenice po zgužvanom papiru, slova stajala kruta, više uglasta nego zaobljena; neke je rečenice pisao onako kako smo ih mi izgovarali, naprimjer napisao je: ‘Nemamo tuda astala al raširi se po podu kaka krpa i onda tuda metnemo svi kruva il suvog mesa il šta se dobi od ovi žena tu pa jedemo kad se stigne i dobro je, nijesam još smršo ništa.‘ A neke su rečenice bile napisane onako kako su nas učili u školi, iako je bilo očito da ni sam nije siguran kako bi se trebalo pisati, naposljetku nitko od nas nije bio i bilo nam je lakše uvijek pisati onako kako smo naučili govoriti. Zato i ne znam zašto je napisao: ‘Niku su poslali na front jer kažu da liepo uči, znaš on oduviek ima više jakosti u tijelu negoli ja. Al ne mogu kazat da ne izdržavam dobro zasad al je težko.’

Pretakao se njegov rukopis i pravopis kroz cijelo pismo, a meni je svaka riječ bila draga, koliko god čudno ili neuredno ispisana. Spremila sam pismo i pomolila se, prvo za jednog, pa za drugog brata.

 

Odjeću smo posušile ipak uz štednjak u kuhinji, a onda ugasile vatru i otrčale na kat, u prizemlju bi postalo suviše hladno. Majka bi ugrijala krevete vrućim crijepom, a onda bih ja sjedila umotana perinama i gledala kroz prozor na svoju šljivu. Drvo je stajalo onako smrznuto i mršavo nasred dvorišta, odrezanih grana. Bar sada nisu imali što jesti s nje. Čim bi mi pogled makar i na trenutak pobjegao prema šumi, osjetila bih miris krvi i leševa s dalekih bojišnica kako se širi kroz ogoljena debla. Kako je granje bilo ogoljeno, činilo mi se da bi se kroz njega lakše moglo vidjeti sve ono što se događalo naizgled daleko. Tamo negdje, iza tih je krutih linija zbijenog drveća i vojni logor, sada na podu rasprostiru krpe i jedu, svi muški glasovi koji ovdje nedostaju tamo se ore unutar jedne prostorije, a kruh koji jedu hladan je i žilav, žvaču ga dugo, pa im se čini da jedu i više, tako su siti i to je i dobro za njih, pomislila sam, što jedu lošu hranu. Hladno je i njima, a tko zna čime se griju. Kako bi tek hladno biloležati ranjen u snijegu usred te šume. A šuma je puna tih hladnoća.

 

 

 

Mislili smo, proći će zima i kamenje će prestati puniti ulice i dvorišta. Zima je prošla, a kamenje je sve više padalo, nekad češće nego sama kiša, samo bi zatutnjilo u bilo koje doba dana ili noći. Otac je sve više bio kod kuće da ne bi i njega tražili po drvarnicama duboko u šumi. Sada su i pucnjevi dopirali do sela, mogli su se čuti sasvim jasno. Brojili smo ih kada nismo imali što raditi. Sjedimo mi djevojčice u nečijem dvorištu, zatutnji rafal, pa koja prva vikne: „To je mitraljez!“ ona je pobjednica, a mi joj moramo nositi kantu s vodom sljedeći put kad idemo puniti na izvor. Ili netko prepozna strojnicu, vikne brzo i skoči s mjesta, a paljba i dalje traje. Julijana je za svaki hitac bila uvjerena da je puška.

„To je jedino šta znaš!“

„E, al jel bajuneta, šta velite?“ pravila se važna Jana.

„Šta je bajuneta?“ pitala sam.

Jana mi se nasmijala, a onda unijela u lice i rekla: „Pitaj ćaću, on ih ionako kupuje za nas.“

Bila sam u stanju nasrnuti na nju, vjerojatno i bih da nije opalio top. Njega nitko nije pogađao, šutjele smo stisnute.

„Bolje sjedite u kući i molite se za naše, nego šta laprdate“, rekla nam je Marija kad smo utrčale unutra, no nisam je gledala u oči, već u otkrivene grudi koje je brisala krpom za trpezarijskim stolom „Odi, daj, primi ga!“ zazvala me i gurnula mi Pericu u ruke. „Drži dok se obučem.“

„Ima li ikakog glasa o Mateju?“ pitala sam da bih išta rekla.

„Jok.“

 

Naljutila se na to pitanje, no nije joj se moglo zamjeriti. Kakve god vijesti bile, nisu imale kako stići do nje. Jedina cesta što je vodila iz Zrina bila je pod opsadom, a tko god je pokušao izaći, ne bi se vratio; pričalo se da imaju oružja svih vrsta, za mnoga od njih nisam ni čula, a kada bih pitala oca tko su ti ljudi i zašto nam to rade, rekao bi bijesno, tako da sam ga se i sama ponekad bojala: „Vlaji! Eto ko! Hoće nas otjerati s naše zemlje!“

Tereza se bojala svog oca već godinama, a ja sam taj strah upoznala iza Božića četrdeset i druge, kada je sve češće vikao na mene i sestru. Znao bi nas istući i kada nismo ništa skrivile, bilo bi dovoljno da ostane otvoren prozor pa se kuća hladi, a može i netko upasti kroz njega, govorio je; ili da zakasnimo iz škole, dobijemo lošiju ocjenu, sporo radimo u štali, ili da kuća ne bude pospremljena na vrijeme ili štogod drugo. Otvoreni prozor i vrata su ga pak najviše ljutili. Iza Nove godine rekao je da ćemo ih zabarikadirati. Prvo smo sve tri mislile da nije ozbiljan, da ga je spopala bjesnoća, možda je usput i štogod popio, no jednog je dana skupa s Aleksandrom prikovao letve na sve prozore u prizemlju kuće. Sjedili su nakon toga njih dvojica u zamračenoj prostoriji, izvadili na trpezarijski stol oružje i municiju, prebrojavali ga i zapisivali. Tanjuri su ionako zjapili prazni, brojila se živad kao da postaje izumrla vrsta na čitavom svijetu i onda je valjda bilo u redu mjesto hrane na stol rasprostrjeti puške, kubure, jednu bajunetu, eto napokon sam je vidjela, i jedan revolver. Kotrljali su se metci kako su njih dvojica šaptali, a mi smo u tišini namotavale lan na tube koje smo onda naguravale u ormare.

 

_________________________________________________________________

Ilustracija: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)