Andriana Škunca: Otok, zrcalo riječi

NE DAJE LJUBAV
LJUBAVI DA SE DOZNA

plašeći nas cijelu zimu
nikakvu nam nadu nisu ostavili

snijeg se iznova topio pred vratima
o zemlji se čulo sve najgore

voljeli smo polje i zorom krenuli
tvrdi bez sjene vjerujući mijenama

zamoreni u neplodnosti prostranstva
morali se vratiti

jer još nije vrijeme
jer još nije smjelost
ne daje ljubav ljubavi da se dozna


JUGO

Nosi vjetar
šum
obranih vinograda
u večer jeseni

kiša će

olovom zgusnuto more
mračne misli sažima

kamen do kamena
ljeto je rasplelo paučine
oko nogu bijelih kuća

kiša će
mrmolji usahlo lišće
i prazni putovi uokolo

kada bi barem netko došao
prije mraka
po zalužinama
ne bi umirale
kapi i vjetar


ŽIVI KAMENJAR

vrijeme je prigušeno
središte na kamenu

kamen započinje
suhim talogom zemlje
iz ribe dijeli kost
ovcama razvlači lubanju

polako se otvara zlo
u živom kamenjaru

raste patnja
da rasčisti šutnju dna


MISLEĆI STALNO NA LJETO

ljetovat ću smjene
kadulja i trstika
prije noći borovih iglica prosutih

ljetovat ću melankolije
osamljenih olupina brodova
zasukanih
u krhkost i prolaznost oleandra

svenut će ljeto ko riba
uhvaćena na palingar
svoje pohote

mladost koju more pruža
sleći će bure

jesenovat ću kestene u parku
tišinom smrti orlova
misleći stalno na ljeto
živu ranu među maslinicima


DO NEBA BIJELO

gorki kamariž uz more otoka
škrebut po zidovima ogradica
sa južnim vjetrom oganj krša

slobodno kamenje do neba bijelo
izgriženo od soli najtužnije brdo
siromašne ovce prema tvrdini zagledane

kraj groblja borovi u krugu
sunce preko mirisnog koromača do križeva
blagi gavran u vjetru nošen prema snu

otporno poredane kuće u očekivanju
umornih težaka iz vinograda na večeru
prestaje dan sa tornja zdravomarija

MAJKA NA PUTU IZ JEDNE U DRUGU PROSTORIJU

U kocki tame svaki put ureže istu crtu teškim hodom kojim se pridržava. Od ulaska u mrak do izlaska u drugu prostoriju oslanja se o nevidljivi putokaz.
Dan joj zapreka.
Noć, nasuprot, razbuđuje pribranost što nepogrešivo upravlja njenim pokretima. Ili je to navika koja se ponavlja mehanički: put odlaska i put povratka?
Ruka izabire, štap odmjerava.
Pomaže li joj nešto pri tom ili pak potreba da prijeđe svagda istu razdaljinu, zrači čestice energije što je drugima nepoznata?
Slušam pucketanje poda, škripu vrata, putovanje se nastavlja. Jednakom upornošću nekoliko puta. Pa ipak – dokle je i s kojom slavom stigla?


NOĆU NAS POHODE MRTVI

Iz zidova kraj kojih su prolazili, svake se noći otkine po sjena. Pomiču se bivši pokreti onih koji su ih ispunjali. Šumovi oglašuju poruke njihove nazočnosti. Čuvaju ih kao dio tvarnosti koja se raspršuje sa snom.
Dodaju nam neka svoja svojstva koja ne možemo ponoviti.
Šeću oko uzglavlja motreći na naš rast kao na nešto nužno. Kušamo ih razaznati u nizu slika što nadiru. Pomiču tamu, guraju je na nas. Iz korijena prošlosti nadopunjuju svijet.
Dovršavaju ono što su odlaskom zaboravili dogotoviti. Slijed putanje odjekuje pucnjevima što se potom javljaju. Škripe: kreveti, žaluzine, podovi. Tmina je njihova produljena kob. Ona se širi i rasteže poput sjećanja.
Iza pohoda mrtvih raste mrak, pomisao da se neće vratiti.

Andrijana Kos Lajtman, Teleidoskop

SKLADIŠTA

Postoje gradovi koje nikada neću vidjeti.

Postoje ljudi koje nikada neću sresti, iako dijelimo ime ili dob, možda datum rođenja ili datum smrti.

Postoje riječi zaspavane u dušniku koje nikada neću izgovoriti, san kojeg neću usnuti.

Postoje i vrata koja ću zadnja otvoriti, zadnje stepenište, zadnja subota.

Negdje postoji i ta zadnja muzika,

zid, jutro, stablo, knjiga, čaša.

Zadnje oči, za zdence koje će trebati izliti u mrak.

Mislila sam, smrt ima oblik kruga. No može isto tako imati i oblik bicikla, romboida, kruške.

***

Nebo nad Berlinom

je nebo nad Zagrebom

je nebo nad Oslom

je nebo nad Plovdivom.

B i M nisu susjedi ni u jednoj abecedi.

Kad napukne oblak, slapovi sunca, pa vodopad tuče.

Postoji poezija u kojoj žive anđeli neletači, anđeli s viškom bjeline,

anđeli u čizmama, ljevokrili i sjedokrili anđeli, anđeli pod šinjelom,

isušeni anđeli, pregusti anđeli, anđeli koji briju pazuha,

anđeli pred strijeljanje, anđelići u mošnjama,

anđeli blatnih nogu, anđeli odguljeni s fresaka, bočni anđeli s ikona,

prekopani anđeli, anđeli s gazama, anđeli s plavim opnicama među prstima,

anđeli mačevaoci, anđeoska mladunčad.

U postmodernizmu, produkti umjetnosti zamišljaju se predodžbom civilizacije kao labirinta u kojem su nagomilani spisi, knjige, predmeti, slike, sjećanja, tragovi povijest. Otisci. Ali ne kao mrlje, nego kao udubine stopala u snijegu ili gradovi od pijeska.

Nestrpljiv, neletač.

N. N.

***

Vidim te kako pogibaš glavu,

komadić vrata čini se gol i naježen.

U tebi istodobno šušti trska Kambodže,

i vrele travke Zvornika.

Dotičem te ne dotičući,

da ti sjena ne potamni,

da se ne zagrcneš ranjivošću.

Noli me tangere,

kao u doba kuge, kao u doba Krista.

***

Odlasci se uvijek preruše u nešto drugo.

Smrt se samo zove smrt,

inače je igralište, dijete, hod kroz drvored.

Bezglasno vođenje ljubavi

ili kada opaziš da se voda u vazi

odjednom malo smanjila.

Sve ono čemu ne znamo korijenje.

Kao kada moj maltezer, shvativši da je u igri bio pregrub (jer tobože glasno zajaučem), kao munjom opržen skoči pa mi liže obraze, usta, uho. Nitko ga tome nije učio.

Psi znaju čime se anestezira bol.

Ljudi znaju čime se.

***

I uvijek neke cipele, kolosijek, hod.

Paralelne tračnice, (ne)smisao.

Galerije susreta, galerije bojišta.

Katakombe kod Palerma, odijeljenih soba.

Djeca, žene, suci, svećenici.

Prostorije smrti sukladne su prostorijama života.

Mumificirani ritam hijerarhije.

***

„Ti bi da se dogodilo,

samo ono što se dogodilo“,

odjekuje pjesma, kao prazan grob.

Pa se pretvaraš da ne čuješ, inatiš se i prkosiš,

ritmom slijepog vjetra

u gluhoj pužnici.

Omamljen, kao miš u skladištu pred svitanje.

Kao zvižduk pred revoluciju.

PAHULJA, ZAKLJUČANOST

Čudno je kako uz sva brojna natjecanja kojima smo okruženi – za najljepše, najveće, najbrže – ne postoji i natjecanje u najljepšem stihu, ili riječi.

„I cijeli svijet je naša zaključana kuća / i prazan.“

Da kojim slučajem takva olimpijada postoji, taj, baš taj bih stih Ivančice Đerić prijavila da se natječe.

Dakako, bila bi to teška odluka, i zahtijevala bi da se zaborave sva ona grotla što su garila usne u danima čitateljskih groznica, zahtijevala bi zaborav i nijemost, mirnu površinu jezera.

Udah. Izdah. Utpuhnut stih, kao zrak.

Nabrekla pluća.

Zaključana kuća.

Zaključan život.

***

Pjesnik Ka u romanu Snijeg Orhana Pamuka u tri dana ispisuje cijelu zbirku pjesama. Možda je to zbog povratka u Kars nakon višegodišnjeg izbivanja iz Turske, možda zbog Svile, nikad zaboravljene prijateljice iz mladosti, a možda jednostavno zbog snijega koji tih dana nesmiljeno pada.

Bijelo nije boja, bijelo je bezglasan vapaj krvnika kojim moli da se drugi put rodi.

***

Grenland je najveći otok na svijetu i njegovih 81% površine prekriveno je ledom. Na Grenlandu živi svega 60-ak tisuća ljudi. Grenlanđani su potomci Inuita. Inuit na eskimskom znači čovjek… Možda je i to razlog zašto im sunce ne zalazi?

Polarni dan.

Apsorbirano svjetlo planeta.

Na šahovskoj ploči ostali su samo crni kvadrati, kažeš.

***

SNIJEG

„Kruto stanje vodenih čestica pri njihovu padu, prolasku ili uzdizanju kroz atmosferu. Divne šestokrake zvjezdice. Svaka od kristalnih čestica dobiva samo sebi svojstven šesterokutan oblik. Još od najdavnijih vremena, tajne snijega pobuđivale su čovjekovo divljenje i zanimanje. Godine 1555. svećenik Olaus Magnus iz grada Upsale u Švedskoj prvi je zaključio da svaka pahulja poprima oblik jedinstvenog šesterokuta. I kao što se na crtežu vidi…“

Ka čita, opčinjen.

RAZUM.

MAŠTA.

PAMĆENJE.

Krakovi njegove pahulje.

Zamišljam da je stavljam na dlan, vidim kako joj srce svjetluca.

Mjesto gdje nema Alaha. Mjesto gdje svijet prestaje.

Ili počinje.

„Dok smo vješali Saddama

Isus je samo sjedio

Čak nije ni kapuljaču nosio“

(Darko Cvijetić, Ponovimo. Tako. Ukočimo se)

***

Moj pas laje na injem odjeven grad, zbunjuje ga nepoznato.

On laje, ja se smijem.

Koga mesom stvaraš, načinješ ga nebom, pišeš.

Podvlačim, kao da razumijem. Pa samo dalje slušam, kako usne teksta dišu.

TELEIDOSKOP

Malo toga je u prirodi okruglo.

Mjesec. Sunce. God.

Svijetlosivi kamen s Palagruže koji ponekad uzmem u dlan, ne vjerujući da je stvaran. Pravilna okruglost nalik je iluziji.

Kao i u riječima.

Tama, zaumnost, san.

Sam. I samost.

***

„…nije bijeg, nego najviša sloboda, izdržati samotnost“, piše Martin Heidegger u pismu Ernstu Jüngeru 1949.

Krug ima jedno središte. Kao i pahulja, metak, plod.

Mrak nema središta.

Kao ni djetinjstvo, ili igra.

***

Imala je šest godina, kada je nesretno stradala, kažeš. Sada bi imala trideset. Nitko je se ne sjeća.

Od paradoksa raskrvaren jezik, sam sebe izgovara.

Kraste, pa šutnja koja iz njih diše.

Slušam je kao što se sluša grlicu, u posteljama djetinjstva.

Sav si od stakla,

sav si od stakla,

sav si od ssssssss.

I staklo diše, zbiljom se nadima.

***

Kažu danas na radiju da su u Muzeju iluzija u Zadru postavili Muzej realnosti, kao muzej unutar muzeja.

Pomoću virtualne stvarnosti, holograma, optičkih iluzija i interaktivnih instalacija stvarnost najugroženije djece postaje dio svakodnevice za posjetitelje. Najatraktivniji eksponati: doživjeti izbjeglički kamp na Bliskom istoku kroz dječji pogled; doživjeti osjećaj veličine patuljka, doživjeti osjećaj potresa. Muzej će biti otvoren od 14. do 18. prosinca.

Stvarnost u stvarnosti.

Blagdansko lice grada.

Staklo.

***

Teleidoskop je vrsta kaleidoskopa koji je izmislio škotski znanstvenik David Brewster (1781. – 1868.). Na svom kraju, umjesto komorice s perlama i kuglicama, ima konveksnu leću koja baca izokrenutu sliku predmeta prema kojem se teleidoskop uperi. Ogledala u njegovoj unutrašnjosti, kao i kod svakog kaleidoskopa, umnogostručuju sliku – ona postavljena na 45° osam puta, na 60° šest puta, a na 90° četiri puta. Kako se cijev teleidoskopa rotira, objekti u njoj se miješaju i stvaraju različite vizualne oblike.

Kalos u grčkom znači lijepo, eidos znači oblik, a skopeo znači gledam, promatram. Riječ teleidoskop amalgam je riječi teleskop (grč. tele = daleko) i riječi kaleidoskop.

Ljepota, za jedno oko.

Kiklopost svijeta.

Daljina. Koja je blizu.

***

Volio bih u jednom čitanju objediniti sve verzije svoje pjesme, no to je nemoguće, kaže pjesnik.

***

Trogodišnji Ajlan na turskoj obali, s obrazima u pijesku i dlanovima prema nebu. Jedina poznata verzija.

I more je okruglo, kao i nebo.

***

Josip je staklopuhač. Izrađuje staklene kuglice za božićna drvca. „Klasična staklena kuglica nastaje puhanjem u zagrijano staklo dok se neki drugi oblici dobivaju stavljanjem u kalup. Također se ugrije staklo do taljenja i tada se to staklo stavlja u kalup i ispuše se te se dobiju oblici poput Djeda Božićnjaka, zvjezdica, češera, srca…“ S vremenom se pojavila želja kupaca za pisanjem osobnih imena i tada je počeo izrađivati i osobne kuglice, objašnjava Josip. Objašnjava Djed Mraz.

Krug u krugu, blještava okruglost mraka.

***

Svatko sam dodiruje zidove svoje samice, kažeš.

Okruglim glasom, kao da upuhuješ zrak u vruće staklo.

***

Nema događaja izvan jezika, misli Heidegger. Kada je događaj pre-dat kroz jezik, odjekuje svijet.

Staklo, teleidoskop.

Neutješiva samoća zjenice.

A odjekuje svijet.

Lejla Kalamujić: Požuri i izmisli grad

DJEVOJČICI KOJA ČEKA NA VOZ

Stavljam ruksak na ramena i krećem prema stanici. Široka ulica prolazi pored stare štamparije. Već dugo je ruševna, pa je i onima koji pamte, sve teže nadomisliti kako je nekad lijepo izgledala. Rano je, ti sigurno još spavaš. Na štriku ispod jednog polomljenog prozora prostrt je veš. Za oko mi je zapela jedna suknjica, ko zna, možda je baš tvoja. Ja moram dalje iz ovog mjesta u koje sve rjeđe svraćam. Ti i ja se ne znamo i nikad se nećemo upoznati, a voljela bih ti reći nekoliko stvari.

Vidjela sam te jučer na pijaci. Uz tebe je bio oniski muškarac. Tvoj otac? Možda, stariji brat? Vaš je štand bio prevrnuta kartonska kutija, s poredanim konzervama ribe. Imala si sitne crne pletenice i jednostavnu bijelu majicu. Noge su ti mirovale, a prsti na rukama igrali u džepovima bermuda. Ljudi su pored vas prolazili kao da ste ništa. Zastala sam, i nakratko, naši su se pogledi sreli. Ti se sigurno toga nikad nećeš sjetiti. Za tebe, ja sam bila samo jedna u masi onih kojima nije drago što ste došli baš tu, ko zna od kuda. Jedna od onih što se mogu slobodno kretati i putovati kud im volja. Sve to, vidiš, i jeste i nije istina. Tačno je da sam jučer stigla vozom, u ovaj mali pogranični grad, koji je u jednoj umrloj državi bio među glavnim željezničkim čvorištima. Putovanje je bilo dugo i dosadno, posebno zadnja dionica na kojoj zbog zastarjelih šina voz nije išao brže od 30 km na sat. U kupeu je bilo zagušljivo i prevruće, a u prozoru kojeg nije bilo moguće otvoriti, promicala su opaljena polja suncokreta. Slipava od znoja, našla sam se na zapuštenoj praznoj stanici. Ispred je stajao samo kombi Crvenog krsta s otvorenim gepekom punim kutija humanitarne pomoći. Da je bilo još koji stepen toplije, vjerovatno bih u bunilu pomislila da me voz iskrcao u vlastitu prošlost. Jer ja sam nekad, kao ti sad, ovdje bila izbjeglica. Taj rat se desio, dok ti još nisi bila ni rođena. Ono što je ostalo isto svih ovih godina, vidjela sam na kartonskoj kutiji iza koje si stidljivo stajala. Tako bih voljela da ti mogu reći da se ne obazireš na prezrive i prijekorne poglede, jer vi, kao sad prodajete ono što vam je dato – meni je jasno da niko normalan u sebe ne može strpati toliko konzervirane ribe. Ne znam da li ti se to desi, ali tad kad sam bila tvojih godina, pomislila bih da su neki drevni ribari danonoćno spuštali mreže u mora, kako bi nahranili sve buduće ratove i nesreće u svijetu. Prošla sam pijacu i nastavila svojim putem, ali gdje god da bih svratila, koga god vidjela, imali su nešto za reći o vama. Tako sam saznala da ste se smjestili u staru štampariju. Da ste digli branu i napravili bazen. Da noću palite vatre, a neki su spomenuli da pjevate i plešete do zore. Govorili su još svašta, što bih ti radije prešutjela. Jučer je bio naporan dan. Kasno je bilo kad sam konačno ostala sama. Ispružila sam se na krevet u mračnoj sobi i požalila što nisam isplanirala da ostanem barem dan duže. Nikad ne mislim na umor. To stalno kretanje: samo ići, uvijek ići. Bojim se stati još od tih godina, kad sam čekala uz praznu prugu, istu onu u koju i ti gledaš iz dana u dan. U ustima sam držala plastičnu zviždaljku s kuglicom i jako puhala. Pištala sam vozu da dođe i odvede me u neko ljepše i pravednije sutra. Ali ničeg nije bilo osim tih starih šina: dvije beskonačne linije od kojih ostaje hrđa po dlanovima.

Voz kojim idem dalje, dolazi za pola sata. Čekam na klupi, dok pored mene drijema sklupčana tigrasta mačka. Samo joj se vrh repa malo pomjera. Milkim je po glavi, ko zna, možda se još jedino u njenom snu svijet nakratko odmara od nemira. Iza pruge je livada, možda ću jednom na nekoj sličnoj sjesti da otpatim ovaj svijet jednom za svagda. A ti? Ne znam kad i kuda, ali otići ćeš. Još ćeš sretati onih koji dijele ljude na naše i vaše. Tako je to sa svih strana granica. Ali tebi to više neće biti važno, jer tad ćeš hodati svijetom svjesna da nisi ničija.

Dorta Jagić, Kauč na trgu

PODSTANARSKE SOBE U DRAŠKOVIĆEVOJ

dok dolje
po plavim ulicama
musava djeca pucaju iz zračnica u
vruće zvijezde
i trpaju ih u opečena usta
gore
na petom katu
u svom hladnom mjehuru
unajmljena samačka soba
praznovjerno popravlja antenu
da bi mogla dotaknuti kraljicu Oprah
i na daljinu ozdraviti.
jer, dear Oprah, reci mi
kako da prestanem prezirati
ovo siromašno podstanarsko tkivo u meni
koje raščupano u staroj pidžami
piše beskorisne pjesme
o velikoj ljubavi
u malenim gradovima?

POSAO.HR

tražila je posao. posvuda.
sa šibicama, bakljama, baterijama, ostali su još psi tragači.
u limenkama, kartonskim kutijama.
u frižideru i dimnjaku. ispod malog akvarela.
tražila je na internetu, u policiji, kod susjeda, u šahtu.
izvrnula je sve džepove, istresla cipele.
pitala miss sporta, konje i noćne čuvare.
bila u šumi, na klizištu, u vatri i vodi.
da ga nije izgubila na cesti?
gledala je u kinu, poslije kina, pokraj kina.
iza pošte, na kamionu, kod slastičarne,
za hrastom, pod strehom.
gdje se skrio? magarac je bio. posao.
prelistala je sve bilježnice, sve knjige.
obišla sve šaltere i uniforme
rekli su joj vaš posao je iza druge police,
lijevo, dolje, ravno, gore, desno, prva vrata
sve do zadnjih. pregledala ludnicu.
promijenila plahte. nigdje.
otvorila prozore i virkala svako malo.
možda prođe posao.
penjala se na krov i tražila ga ogledalcem.
nema posla. pričekat će još malo.
a onda će oglasiti
da jede paukove po kućama
vrlo povoljno

NA ŠALTERIMA RASTU RUPE

gospođo
još nema ništa na knjižici,
kaže glas u kostimu kroz rupe na šalteru
i zamre
rupe od kao od blještavih metaka se šire,
provlače se šuškavi muškarci. vlaže palac.
šire torbe. njihova djeca sjede,
i ona je sjela. briše sive kamenčiće
u kutu oka, nisu suze. mrtvi vrapci.
vrapci su bili davne curice. curice su sjedile
u čekaonici. s papirićem broj jedan.
nitko ih nije rodio. ni ona.
šalter kaže zaštitarstvu
pustite ženu, neka bar spava blizu novca.
godi to šuškanje. i šalteri poletješe nebom.
vidi novčići, novčići. napolju padaju lisnice.
neka ih netko pokupi grabljama.
pred zatvaranje banke ženski glasovi u kostimu
dolaze po nju s toplim čajem.
podižu je, umeću u kuvertu, sitna žena požutila
zvecka, ispada na tlo kod zahoda
glas portira kaže
gle, žena manja od kvadrata u
matematičkoj bilježnici!
kaže kostim
ne brinite, gospođo, našla sam vas,
kako ste vi sretnih
deset lipa

POVRATAK BOGU

otišla je od boga,
vratila se želucu.
krenula je obična
djevojačka ekvilibristika
po rubu kuhinjskog stola,
rezanje hrenovki na žetončiće
svakodnevno pišanje u sva četiri vjetra depresije,
ubacivanje, gutanje i kružna skitnja.
u trčanju starom pustinjom
u potrazi za las vegasom, nekom grešnom verzijom
gorućeg grma sve više
joj smeta preduga suknja.
crnim traperom skriva hrenovke i šećer.
sa sedam gladi na želucu
za vječnom ljubavlju noge je
pretvorila u teške egipatske stupove
masnim nanosima
praznine na usta.
četrdeset dana u pustinji hrane
može repriza?
otišla je od želuca,
vratila se bogu.

Dorta Jagić, Kafkin nož

JEZIK ZIME

gle, zima je. opet dvije stotine noći zima jede ljude
kao arktički piton.
neizdrživo je kako iz te visoke tube u mezosferi
drugorazredno, čađavo nebo kao pasta tanko curi
na ljude, kaplje curak iz prazne ambalaže
upotrijebljenog
adamovog šampona na svako golo stablo,
pokleklo koljeno i namočeno tjeme.
svi meteorolozi i ginekolozi u crnini pjevaju baladu
odviše je tanak crveni curak života zimi,
kao od zelenkaste bale vraga
istanjuju nam se usne za ljubav i organi vjere.
vidimo da je duga zima navučena naopako preko
tijela pješaka
kao premali i tanak džemper.
za doručak poslužuje se kaša od crnih cipela onih
zauvijek izuvenih
pred vratima x-ray kabine,
za večeru subatomske krhotine noktiju i
kose mrtvih predaka iz Mađarske, Bosne i
Slavonije.
jednom sam vidjela golu zimu.
zima je duga i debela kost pahulje
zabodena u grlo dječaka zatrčanog niz sleđene
stijene
praznoga olimpijskog bazena.
zimu su jedva izvukle svojim plesnim nožicama
dvije prolaznice i
poslije plakale koliko je bila debela i crna.
ta vijest nije bila u dnevnim, već u noćnim
novinama.
zima je kvas u kori jastuka – u kori zida – u kori
kruha
ne mijenja oblike i hvata se
za krhke i samotne podrume i tavane.
zima je vrh jezika zalijepljen za sleđeno staklo,
odatle ta sonorna tišina i tajna sitne buke.
zima škripi kao ledena rima mokre grane sa
samom sobom,
luda je kao trčanje sklopljenih očiju prema zidu
i ispružen kažiprst izgubljene
muške rukavice u šumi.
zima sve grebe, tetovira po nama masne tuljanove
točke,
njezin jezik je nepovratnost svih toplih riječi
zapelih u tuđem a
voljenom,
nikad dotaknutom uhu.

STOL DJED

Stol u stanu u kojem sam ljetovala toplo je drven,
prisno izobličen, kvrgav od starosti. Naborani
dalmatinski djed.
Zapravo, izgleda kao jedan od preživjelih prvih
stolova koje je
izradio mladi tesar Isus. Ni blizu onom beskrajnom
na kojem je blagovao posljednju večeru.
Pripada razredu malih stolova za male starinske
kuhinje
napadane crvotočinom. neizbrisiva mrljica masti.
Ovako kako živi, monaški, odvojen je od svih
stolova ovoga svijeta.
Stolovi su ionako samci, druže se samo s ljudima,
no uvijek odozdo. Odozdo nekoga vole.
Šutke gledaju u tajni život nogu, igre.
Ima li stol trenutke radosti?
Ponekad se oko njihovih čvrstih isprepletu umorne
noge djevojaka.

ŽENA IZ AUTOBUSA

Nikada ništa, ta žena nije imala ni auto ni avion ni
Zenona.
Ništa brzo, ništa novo, pa su je Brzi i Centralni
ogovarali.
Jedna je visoka žena godinama gubila neku
neobičnu nevinost na autobusnim
i tramvajskim stanicama.
Sa svoje je periferije starjela i blijedila brzo kao
poništene zetovske karte.
Busevi inače rijetko idu. Dugo voze. Kasne.
Ulazila je i izlazila iz raznih autobusa;
još od osnovne škole gubila spore sate na bezdušni
autobusni život,
pa je u zrelim godinama duž njezinih leđa polako
počelo teći ljepilo za kornjače.
Samotne čančare bez prebijene i bez druga.
Šutljive i zle.
Jednoj se ženi usred bijela dana zalijepila kornjača
za leđa, crna, oštra i
odana kao kamenica. Kliznula je iz nečijih
izgriženih ženskih usta.
Visoka je žena u strahu spustila vrećice na pločnik,
malko je usporila.
Susjedi su šaputali iza nje
evo Okoštavanje.

POTRES

22:50
odjednom,
velika se kuća zaljuljala kao
probušen čamac za spašavanje
na valu svega što je od nas veće

TIJELO JE KAMEN

od kreveta do neba
svi ga čavli i latice udaraju, sve boli.
među kamenjem,
nema tako teškog kamena kao što je
čovjekovo tijelo.
corpus delicti.
i tako drobljivog, na ubod nježnog.
corpus delicate.
tijelo je dragi kamen pun krvi
koji je najteže dići
kad umre.
može li Bog stvoriti kamen teži od Božje
snage, pita se slomljena
srednjovjekovna glava-praćka i pada
na dno mora bolesnoga tijela.
ponekad, tijelo bi ostavilo svoje crno leglo.
javljaju Michelangelove ptice da
podignuto je mrtvo tijelo,
odvaljena stijena,
corpus christi.
IsusLazar.

Vode tekućice

Gusti, gusti mrak. Dok njena majka drži njeno krhko tijelo nad vodom koja se od mraka između njih razlikuje samo jer grgolji, jer govori. Kome govori rijeka, ne zna. Glasna je, preglasna. I dijete je glasno. Vuče njene bradavice. Ne spava. Ne jede. Viče i viče. Što da radi s tim djetetom? Rijeka ga može uzeti. Možda tad sva ta buka prestane. Rijeka voli u pokretu, rijeka ne osjeća raspadanje tijela koje ona osjeti otkako je iz sebe istisnula to stvorenje. Iznad nje nebo prepolovljeno velikim oblakom koji prekriva mjesec i cijeli svemir koji šuti u njih.

Daj da ti, mama, ispričam tu priču. Gore, te zvijezde koje govore tvojim plitkim uzdasima dok plačeš jer ti je hladno i jer si gladna, one su daleke tisuće svjetlosnih godina. Te zvijezde rađaju se i umiru, poput nas, osvjetljavajući svemir koji je nepregledna hladna pustoš. Ali tamo gdje su zvijezde, postoje i mogući životi i one nesebično cijeli svoj dugi život izgaraju kako bi potpuni mrak ipak bio obasjan. Zamisli, mama, koliko je svemir savršen da je i na to mislio. Ništa ne putuje brže od svjetlosti, osim možda mraka.

Zvijezde, ima ih milijarde, kao i zrnaca pijeska. Mnoge su veće od našeg Sunca koje je stotinu puta veće od naše Zemlje, iako djeluju tako sitne, to je jer su daleko, mama. Iza svih tih zvijezda koje vidimo, postoje i mnoge druge, mnoge već i umrle, čijoj su svjetlosti trebale milijarde godina da dođe do naših teleskopa. Znaš li mama da danas možemo gledati skoro u rođenje vlastitog svemira? To vrijeme, moje i tvoje, vrijeme cijele povijesti, toliko je sitno naspram toga koliko je star svemir. Znala si mi reći da je Zemlja možda i ravna i da nitko osim boga ne može ništa o tome znati. Znala si mi reći da nikad nisi htjela roditi kćer. Onda bi dugo ljuta šutjela i prala posuđe dok bih ja pokušavala pronaći način da te volim manje. Kad si prema mojoj djeci bila nježnija nego prema meni, znala sam da možda nismo bile krive ni ti ni ja, nego ta prva voda i taj prvi mrak s kojim si razgovarala iznad divlje rijeke. Pričala si mi kasnije da su se rijetki kupali u njoj jer je struja bila toliko jaka da bi ih povukla. Rijeka-grobnica, tako si je zvala.

Zašto te tvoja majka nije bacila niz slapove Vrbasa, nitko nije znao. Tvoja tetka je trčala za njom, i kad je došla do klisure, ona se već okrenula. Odlučila. Plakala si kao da si tek rođena i da si se upravo izborila za svoj prvi udah. Sada si se sudarala s majčinim mrakom i mrakom iznad rijeke. Jesu li ta dva mraka bili gusti kao onaj prije nego si vidjela bijelu svjetlost ovog svijeta? Je li taj mrak, hrđav na tijelu tvoje majke bio toliko hladan, da si morala vikati kao da se ponovno rađaš? Je li to isti onaj mrak koji me još uvijek zaskoči noću kad ne ostavim upaljeno svjetlo u hodniku. Mrak u kojem tijelo više nije tijelo nego tihi žamor svemira, a svemir, beskrajna praznina, doziva. Svake noći osluškujem kako mrak velike pustoši doziva moj mrak.

Gdje smo tada bili mi, dok je jedno gladno dojenče drhtalo u majčinim rukama nad hladnom, divljom vodom? Tetka te je odnijela. Hranila kuruzom i mlijekom. Nekako si izrasla. Nekako su se i tvoja leđa podignula uspravno. Na njima vječno pljusak šiba i oklagija. Baba ti nikada nije oprostila što te nije sunula u grlo rijeke. Možda bi život tada stao tamo gdje je trebao. Možda ne bi bilo tvoje braće i sestre. Možda bi se putevi razmrsili, tvoji i njihovi. Tko bi tada ostao i u kojoj bih ja priči tražila svoje ime?

Trebala si se zvati Anabela, često mi je majka govorila. Anabela. Pokušavam rekonstruirati. Na jednoj fotografiji ja sjedim u džemperu, brat sigurno ne stariji od tri godine s dudom u ustima (što znači da ja imam najviše pet), otac među nama na krevetu. Radi fotografije pokušavamo biti zagrljeni. Krevet je razvučen, kako majka običava raditi kad idemo spavati. Otac tada nije mogao imati više od trideset pet godina, a u njegovom osmijehu velika rupa, zubi koji su ispali već tada dajući ustima samo dva oslonca sa strane. Dva zuba u pokušaju osmijeha oca koji je tada bio ne puno stariji nego sam ja sada, a izgledao je onako kako je izgledao svih narednih godina, kao da će ga smrt već sutra susresti i odnijeti.  

Spavamo u kinderbetima, čak i kad smo preselili. Već smo pošteno zakoračili u školu, ali kinderbeti su bili veliki dovoljno da stanemo u njih, a novaca nije bilo.

Kad nam već noge ne mogu biti u drugačijem položaju nego skupljene, kupuju nam francuski ležaj na koje spavamo oboje, brat i ja, a ležaj stave, kao i nekad kinderbete, u kuhinju. Nikad zapravo nismo imali takvo mjesto koje bi se moglo nazvati pravom kuhinjom. Dok smo živjeli mi u jednoj sobi, a baba i đed u drugoj, mama je uvijek kuhala u njihovoj sobi, na njihovoj peći. To se nije promijenilo kad smo jednu posuđenu kuću zamijenili drugom, i dalje je mama kuhala u njihovoj sobi gdje su opet smjestili veću peć na drva od one koja je grijala sve nas koji smo spavali u dnevnoj sobi i kuhinji.

Zašto se moja majka udala za mog oca? Jednostavno, ono što je on nudio činilo joj se bolje od onog što je ostavila.

Što je kuhinju činilo kuhinjom? Tamo je bilo nekoliko kredenaca i dva viseća elementa. U njima su spavali tanjuri. Kasnije je doselila u našu sobu, našu kuhinju i jedne električna pećnica. Ili nije? Jesam li to umislila, da je mama jednom ipak, prije nego su obnovili kuću na selu, uspjela uštedjeti da kupi pećnicu pa peče pite i biskvit i ne znoji se ljeti kraj peći na drva? Moja majka kuhala je tek toliko da imamo skuhano, a uvijek je govorila da je lako raditi fina jela ako imaš čime. Njena kuhinja bila je svedena na osnovne namirnice i najčešće smo jeli prežgane juhe ili pite. Bile su to pite od krumpira, pite od šećera, pite od kiselog zelja, pite od svega.

Otac je bio opća imenica. Kad bih je premetala po jeziku, okus je najčešće bio slan ili gorak, samo u rijetkim trenucima sjetila bih se sladoleda ili čokolada koje je za nas kupovao na placu.. Premetanje očeve funkcije na jeziku često je pokušalo doći i do umanjenice koja je trebala omogućiti zbližavanje, ali reći mu tata bilo je i teže nego ga promatrati kao slučajnog stranca koji ne razumije kako je zalutao u svoj život.

Moj otac znao je mnogo toga. Kad bismo ga zamolili, nacrtao bi nam lokomotivu ili konja. Činilo nam se da su živi i da će istoga trena izaći iz papira.

Bio je crn, krezav, mršav. Ruke su mu  bile neprestano prljave i takve ih pamtim kad god pomislim na njega, njegove ruke crne su do laktova od motornog ulja.

Marija Stepanova: Sjećanja, sjećanja

Umrla mi je teta, tatina sestra, nedavno je navršila osamdeset godina. Nismo bile bliske zbog dugog repa obiteljskih neslaganja i uvreda, koji se vukao, moji su mama i tata s njom bili u takozvanom “komplicirano je” odnosu, nismo se često viđale te se među nama gotovo ništa nije ni primilo da bi naraslo. Povremeno bismo se čule telefonom, još rjeđe vidjele i s godinama je, isključujući telefon (“Ne želim nikoga slušati!”), nestajala sve dalje u okviru koji je sama sebi iskrojila: u dubinu stvari i stvarčica kojima je zatrpala svoj mali stan.

Teta Galja živjela je maštajući o ljepoti: o potpunom i konačnom rasporedu predmeta, bojenju zidova i vješanju zavjesa. Jednom se, prije mnogo godina, prihvatila generalnog čišćenja, koje je postupno obuhvatilo cijeli njezin dom. Sve se vrijeme odvijao proces pretresanja i pregleda nužnoga; sadržaj stana trebalo je proanalizirati i sistematizirati, svaka je šalica zahtijevala promišljanje, prestavši biti ono što jest, knjige i papiri postali su obični otimači prostora, nabacani na gomile i hrpe, pružajući se po stanu poput barikada. Stan se sastojao od dviju prostorija i kako su predmeti osvajali prostor, Galka se premještala iz jedne u drugu, uzimajući sa sobom samo ono najpotrebnije. No i ondje bi opet počeo proces analize i procjene, kao da je njezin dom živio, izbacivši na vidjelo svoju unutrašnjost i ne znajući je ponovno uvući natrag. Važno i nevažno prestali su postojati; sve je, na ovaj ili onaj način, bilo od važnosti, čak i veoma požutjeli, desetljećima sakupljani novinski izresci koji su stajali u visokim stupcima poput utvrda oko zidova i kreveta. Mjesta za domaćicu sad je ostalo tek na ulegnutom malom dvosjedu, na kojem smo nas dvije tog puta, koji mi se posebno urezao u sjećanje, sjedile usred pobjesnjelog mora razglednica i časopisa s televizijskim programom. Pokušavala me nahraniti tikvicama i silom mi gurnuti u usta dragocjene, za goste ostavljene čokoladice, a ja sam sramežljivo odbijala. Na samom vrhu, meni najbliži, bio je izrezak “Kakvu ikonu treba vaš horoskopski znak”, s nazivom novina i datumom izdanja napisanima iznad naslova preciznim, idealnim rukopisom, plavom tintom na mrtvom papiru.

* * *

Došli smo otprilike sat nakon što nas je nazvala njegovateljica. Stubište je bilo u polumraku i sve je brujalo: na stubama i odmorištima stajali su i sjedili neznanci koji su nekako doznali za njezinu smrt i sjatili se onamo ne bi li prvi ponudili svoje pogrebničke usluge, pomoć oko dokumenata, nosimo-ovjeravamo-rješavamo. Tko ih je obavijestio – policija ili liječnici? Jedan od njih s nama je ušao u stan i ondje stajao, ne skidajući jaknu.

Teta Galja umrla je osmog ožujka predvečer, na sovjetski praznik mimoza i čestitki s pačićima – jedan od državnih praznika na koje se naša obitelj običavala okupljati, razvukavši široki blagovaonički stol i nalijevajući mineralnu u čaše od tamnocrvenog stakla uz obaveznu prisutnost četiriju salata: mrkva i orasi, cikla i češnjak, salata od sira i francuska salata za konačnu ravnotežu. Nije bilo tako već trideset godina, okupljanja su prestala nedugo prije no što su moji roditelji otišli živjeti u Njemačku, Galka je ostala u ljutnji, a novine su počele objavljivati uzbudljive stvari: horoskope, recepte i novosti iz narodne medicine.

S razlogom je odbijala odlazak u bolnicu. Ondje su umrli njezini roditelji, moji djed i baka, a i sama je imala iskustva s državnim zdravstvenim ustanovama. Unatoč tome sve je upućivalo na potrebu da se pozove hitna pomoć, čime bi stvar i završila da nije bio praznik, no odlučile su čekati radni ponedjeljak te je tako Galka dobila priliku okrenuti se na bok i umrijeti u snu. U susjednoj prostoriji, u kojoj je boravila njegovateljica, u uzorku šahovske ploče cijelom su širinom zida visjele brojne fotografije i crteži mojega oca, najbliže vratima nalazila se crno-bijela slika iz moje omiljene serije o veterinarskoj klinici, snimljena šezdesetih. Fotografija je veoma dobra: pas i gospodar – namršteni četrnaestogodišnjak i bokser, sjede kod ormarića, stisnuti jedan uz drugog, čekajući veterinara.

* * *

Stan je sad bio u stanju šoka, raspada, pun odjednom devalviranih stvari. U kutovima velike prostorije šutjeli su suhi kosturi televizora. Ogromni novi hladnjak bio je napunjen zalihama zaleđene cvjetače i zamrznutih štruca kruha (“Mišenjka voli kruh, kupi više”). U ormarima su se nalazile sve one knjige koje pozdravljaš kao rodbinu, kojoj dolaziš u goste – Ubiti pticu rugalicu, crni Salinger s dječakom na naslovnici, plavi hrptovi knjiga iz serije Biblioteka pjesnika, sivi Čehov, zeleni Dickens. Na policama su stajali stari poznanici: jedan drveni i jedan plastični žuti pas te još jedan izrezbareni medvjed sa signalizacijskom zastavicom na koncu. Svi su izgledali kao da su odlučili malo sjesti prije puta, odjednom posumnjavši u potrebu vlastitog postojanja.

Kad sam nekoliko dana poslije sjela ne bih li dovela papire u red, među fotografijama i prazničnim čestitkama gotovo da i nije bilo zapisa. Bilo je naslaga toplog rublja i vojničkih dugih gaća, novih i lijepih sakoa i sukanja, namijenjenih posebno uparađenom izlasku, te stoga i nikad nošenih, kod kojih se zadržao miris sovjetske trgovine. Muška izvezena košulja iz predratnih vremena, mali koštani, rupičasti, djevojački broševi, ruža, još jedna ruža i ždral pripadali su Galkinoj mami, mojoj baki Dori, a već ih četrdeset godina nitko nije nosio. Među svim tim stvarima postojala je bezuvjetna i neposredna poveznica: sve je to imalo smisla i nešto značilo samo kao cjelina, u zajedničkom okviru života koji je tekao, a sad se pred očima pretvaralo u prah. U jednoj knjizi o funkcioniranju mozga pročitala sam da za prepoznavanje ljudskog lica kao lica nije nužna samo cjelovitost njegovih crta, već više ovalan oblik. Bez ovala neće ići: on ograničava našu pripovijest i sabire je u umu dostupnu cjelinu. I sam život može biti ovalnog oblika dok traje ili posmrtna poveznica na priču o onom što je bilo. Ponizan sadržaj njezina doma, odjednom postavši otpadom, dehumanizirao se i prestao biti podsjetnikom i znakom bilo čega.

Stojeći nad njim, činila sam ono što je trebalo, čudeći se kako se malo pisalo u domu u kojem se toliko čitalo, dok sam s nesigurnom nježnošću prebirala po nevelikom broju jezičnih tipaka koje sam mogla pritisnuti; nedavnim ili davnim frazama, pričama o psićima iz animiranih filmova, upitima o tome kako napreduje mali – moj sin, pričama o davnoj šetnji poljima, još tridesetih, sve lako hlapljivo, nepovratno jezično tkivo. “Nikad ne bih rekla fenomenalno, samo veličanstveno!” strogo me je upozoravala Galka, bilo je još toga, sad se i ne sjećam, papa umjesto oče, vijesti o prijateljicama, novosti o susjedama, informacije iz veoma osamljenog života, koji se sam sobom hranio.

No stan je svejedno bio mjesto na kojem se pisalo, a ubrzo sam to i sama doznala. Među stvarima od kojih se teta Galja nije rastajala do posljednjeg trenutka, pitajući za njih i dodirujući ih, pronašla sam sveske ispisanih rokovnika, svakodnevnih kronika, koje je zapisivala godinama, svakoga dana pokoji redak, isto kao što je ustajala i umivala se. Ležali su u drvenom sanduku kod krevetnog uzglavlja i bilo ih je mnogo: ispunili su dvije velike torbe, u kojima sam ih odnijela kući, u Bannij pereulok, te sam ih odmah počela čitati u potrazi za pričom, objašnjenjem, ovalom.

* * *

Strastveni čitatelji različitih vrsta dnevnika i bilježnica sa zapisima dijele ih u dvije jasno odvojene kategorije. Onu u kojoj se na poseban način govori s namjerom službenog tumačenja i koju treba čuti netko izvana. Bilježnica postaje poligon, mjesto za ispravljanje pogrešaka i vježbanje svoje vanjštine, pretvarajući se, poput jednog od dnevnika Marije Baškirceve, u opsežan manifest, beskrajan monolog putem obraćanja nevidljivom, no očito suosjećajnom kanalu.

Meni su zanimljiviji dnevnici druge vrste, oni koji predstavljaju radni alat, posebno izrađen za ruku upravo određenog zanatlije i stoga neprikladan za druge. Radni alat formulacija je Susan Sontag, koja je desetljećima prakticirala ovaj žanr, a meni se čini da nije u potpunosti točna. Zapisi u bilježnicama Susan Sontag, no ne i samo njezini, nisu tek puka sposobnost gomilanja ideja, kojima se treba vratiti poslije, onako kao što vjeverice trpaju žirove u vrećice pod obrazima ili poput ostavljanja jasnog nacrta od tri točke o tome što se dogodilo ne bismo li se toga prisjetili kad nam zatreba. Ta je praksa apsolutna potreba u svakodnevnom životu određene vrste ljudi: mrežasta podstava koja ih drži u vezi sa stvarnošću, kao i uvjerenje u njezinu neraskidivost. Takvi tekstovi računaju na jednog jedinog čitatelja, no itekako zainteresiranog! Otvoriš bilježnicu na bilo kojem mjestu, i uvjeriš se u vlastitu stvarnost; ona je skup materijalnih dokaza kojima se potvrđuju povijest i trajanje života, a najvažnije je da ti je prošlost nadohvat ruke. Uglavnom, sve te stvari (tako bogato predočene u dnevnicima Susan Sontag – liste filmova i pročitanih knjiga, popisi lijepih riječi, reducirani opisi događaja poput sušenih gljiva) gotovo nikad ne rezultiraju ničim, ne izazivaju nikakve posljedice, ne pretvaraju se u knjigu-članak-film, ne postaju uporištem ili polaznom točkom za pravi rad. Uopće se ne trude ikome išta objasniti (osim sebi, no takvim galopom i brzim rukopisom da je ponekad teško utvrditi što im je osnovni smisao). Riječ je o običnom hladnjaku ili, kao u stara vremena, ledari, mjestu za čuvanje lako kvarljivog proizvoda sjećanja, područja u kojem se skupljaju svjedočanstva i potvrde, materijalni zalog nematerijalnih odnosa, da se poslužimo Gončarovljevim izrazom.

Ima u tome neke maglovite neugode, makar i zbog zalihosti; govorim to utemeljeno jer sam i sama takva te se i meni moji radni zapisi nekada čine poput balasta: mrtvog, suvišnog tereta, od kojeg bi se trebalo rastati, ali što bi u tom slučaju ostalo od mene? U knjizi The silent woman,koja nalikuje na moju bilježnicu, od čega me podilazi jeza, Janet Malcolm opisuje interijer. Sjećam se da su ondje u suživotu bili časopisi, knjige, pune pepeljare, prašnjavi peruanski suveniri, neoprano posuđe i prazne kartonske kutije za pizzu, staklenke, kutijice, otvarači za boce, izdanje Who is Who, odgovorno za točno poznavanje činjenica, i neki, potpuno neprikladni predmeti zato što već odavno nisu nalikovali ni na što. Za Malcolm je taj životni prostor Borgesov Alephčudovišna alegorija istine, zbrka nepročišćenih činjenica i verzija, koje nisu poprimile oblik čiste pripovijesti.

* * *

No dnevnici moje tete Galje bili su potpuno drugačijeg tipa: dok sam ih čitala, njihova je osobita tekstura – najsličnija mreži velikog oka – postajala sve tajanstvenija i zanimljivija.

U djetinjstvu se na velikim umjetničkim izložbama uvijek moglo vidjeti posjetitelje točno određenog tipa. Iz nekog su razloga to mahom bile žene, koje su hodale od slike do slike, priklanjale glave natpisima i zapisivale bilješke na listić ili u notes. U jednom sam trenutku shvatila da one doslovno prepisuju nazive svih izloženih radova, sastavljajući tako neku vrstu vlastitoga kataloga, poput nematerijalne kopije svega što su vidjele. Tada sam se pitala što će im to, dok nisam shvatila da im popis daje iluziju da su nešto savladale: izložba će završiti i preseliti se nekamo drugamo, ali papir je čuvao poredak slika i skulptura koje su im bile pred nosom i nestale u izvornom obliku, onako kako su ih doživjele, i time izložba nije doživjela kraj.

Galkini su dnevnici bili popis svih dnevnih događanja, istovremeno toliko začuđujuće detaljni koliko i intimni. Uvijek su točno dokumentirali vrijeme ustajanja i odlaska na spavanje, nazive televizijskih emisija, broj telefonskih poziva i imena sugovornika, što je pojela i što je učinila. To virtuozno i pomno zaobilaženje okolo-naokolo predstavljalo je dnevni program, ono čime je ispunjavala dan. Na primjer, ako je pisalo “čitala sam”, nije bilo ni riječi o tome što je čitala i što je mislila o pročitanom; tako je bilo sa svim sastavnim dijelovima njezina dugog i potpuno zabilježenog života. Ništa nije upućivalo na ono što je taj život predstavljao – nije bilo ničeg osobnog, ničeg o drugima, ničeg osim najsitnijih i najpodrobnijih pojedinosti, kojima je s ljetopisnom preciznošću katalogizirala protok vremena.

Sve mi se vrijeme činilo da taj život negdje mora izviriti, pa makar i samo jednom, ali mora se pokazati i reći sve. Na kraju krajeva, sastojao se od intenzivnog čitanja, što znači i razmišljanja, te još i od tihoga ključanja hirova i uvreda u svim smjerovima, što je za moju tetku bilo veoma važno i čime se dugo bavila. Nešto je od toga trebalo sačuvati i razriješiti gnjevnim odjeljkom, u kojem bi teta Galja rekla ovom svijetu i nama, kao njegovim predstavnicima, svu istinu i sve što o nama misli.

No u bilježnicama toga nije bilo. Bilo je nijansi i polutonova smisla, dijelova teksta, u kojima se zadržala emocija – “Hura!” na rubovima, kad bismo je nazvali moj tata ili ja, nekoliko gorkih rečenica bez dodatnog objašnjenja na godišnjice smrti roditelja. I to je, uglavnom, bilo to. Kao da je glavni zadatak svakoga zapisa, svakoga godišnje ispunjenog sveska, upravo i bio ostaviti pouzdano svjedočanstvo o vlastitom vanjskom životu, a onaj pravi, unutarnji, ostaviti za sebe. Sve pokazati. Sve sakriti. Zauvijek sačuvati.

Zašto su joj te bilježnice bile toliko dragocjene? Zašto ih je do posljednjeg dana držala uza se, tražila da joj se prinesu bliže, bojeći se da će nestati? Možda je konačna verzija pisanog teksta, a to je ona koja govori o samoći i neprimjetnom propadanju u ništavilo, za nju imala snagu optužnice – svijet je to, baš kao i mi, trebao pročitati, i napokon shvatiti kako se ružno ponio prema njoj.

Ili se, začudo, u tim oskudno opisanim događanjima sačuvala neka trunka radosti za nju te joj je bilo važno učiniti je besmrtnom prijenosom u klasu rukopisa, koji ne gore strašću, već govore, uopće se ne trudeći biti svjedocima događaja? Ako joj je to bio cilj, uspjela je.

S ruskog jezika prevela Tatjana Radmilo.

Voda

Postoje fotografije gdje sa zaštitom na napuhavanje, leptirićima i pojasom, da se ne utopim, poziram majci kao dokaz kako smo i mi vidjeli to slano prostranstvo. Čak jednom u cijelom našem obiteljskom životu. Kad smo putovali na otok, koji majka ponekad naziva Hvar, a ponekad Brač, brat je cijelim putem povraćao. Brodom se zgušnjavao nepodnošljivi miris ribljih iznutrica. Majka je u more ulazila samo do koljena. Kratko bi se s nama igrala u plićaku, a onda se povlačila u sigurnost ručnika prostrtog na kamenju. Otac je svaki dan koji smo provodili na plaži donosio školjke. Često je uranjao s malim džepnim nožićem kako bi ih skidao s mola. Skupljali smo ih čak i po plaži. Najviše je bilo različitih prstaca i morskih puževa. Majka je radila ukrase od njih. Izrezivala je slike životinja iz starog kalendara i radila im okvire od ljuštura. Tako u našem dnevnom boravku morsko obrubljeni stoje jeleni u snijegu i ostala divljač.

Sve što se o istini može reći uzidano je u jezik i stalno je u pokretu kroz riječ. Istina je koncept o kojem je moguće razgovarati, ali se, duboko u ciglama okusnih pupoljaka i brzo zacjeljujućeg mesa, ne može potpuno spoznati. Kad izađe iz unutrašnje industrije ljudskog bića, istina poprimi njegov okus, miris, samoću. Moja istina uvijek dolazi mokra, netom izašla iz vode koja se prostire u nedogled kada god sanjam. Najveći strah koji imam oduvijek je od utapanja.

-Nemoj još dugo, otpast će ti koža.

Zapravo, smežurat će mi se prsti i kroz njih će vrelo ljeto doći do grla i jezika. Istina uljuljana u srpanj najopasnija je istina. Otkako smo u novoj kući napokon upoznali jezero zatočeno u keramičku kadu, ostajali smo se kupati što dulje, nadoknađujući tako godine u kojima voda nije intimno poznavala naše tijelo. Ulazili smo u vodu kao da nas može popraviti, razmjestiti naše godine u nova, čista tijela kojima je obećana ista takva budućnost. Voda bi olakšala glavu, kao da je imala mogućnost na trenutak maknuti čovjeka iz ostatka dana, tih desetak minuta, ili dulje, ako bih se zadnja kupala. O vodi se moglo, ali o siromaštvu se nije imalo puno za reći. Sramili smo ga se i bilo je bezvodno.

Prije putovanja na more kupovale smo kupaće na placu. Majka i ja. Kopale smo po hrpi rabljene robe dok ih nismo pronašle. Njen je bio kričave roze boje, sa zelenim i bijelim crtama. Moj je bio plavi, s dupinima.

Kad smo se vratili na selo, kraj česme smo postavili kadu koju ja otac donio vidjevši je bačenu kraj ceste. Bila je razbijena na nekim mjestima, ali nije bila šuplja. Ljeti smo je braća i ja punili ujutro i puštali da sunce grije vodu do kasnog popodneva, a onda se kupali unutra igrajući se kao da smo na nekoj dalekoj obali. Kad bismo završili, majka bi obukla svoj rozi kupaći i legla u već zamućenu vodu. Glavu bi svako malo stavila pod vodu vježbajući zadržavanje daha.  Tako je dočekivala presvlačenje dana u sumrak dok joj svi prsti ne bi postali smežurani. Prije nego bi pala noć, vodu iz kade nosila je u kantama do bašte i njome zalijevala paradajz i krastavce.

Osjeća li se tijelo slobodno u vodi jer se milijarde godina nataloženih u genima napokon oglase kad osjete tekućinu? Sjeti li se tad voda u nama, tih gotovo dvije trećine nas, kako je bila dio većega, kako je pripadala dubini koju mi ne možemo pojmiti? Ali voda u nama može; voda u nama sjeti se čak i plime i oseke, osjeti gravitaciju Mjeseca. Voda u nama pamti kako je biti dio većeg, kako je potreban mir dubine ponekad.

Nikad u životu nisam lagala. Bojala sam se laži jer su mi se činile netopive. Laž, od svih mogućih riječi, učinila je moj život neprilagođenim jer sam se bojala da će zapeti u krvotoku, stvoriti ugrušak od kojeg ću umrijeti kad dođe do srca. Baš kao i moj otac.

Istina je da je bio četvrtak kada je umro.

Rani rujan i dalje je vukao ljeto u rukavima i sipao žestoko sunce na tjeme kuća, hladnije je bilo jedino jutrom i tad se moglo osjetiti da jesen, mada je ljeto bilo žilavo i ukorijenjeno u zrak, polako uvlači svoje prste u dane. Kad bi u jednom trenu došla naglo kao sudar na cesti, prvo bismo se obranili dotad neprirodno toplom odjećom, upali bismo u deblje jakne potpuno nesvjesni što se dogodilo. Onda bi započelo pomirenje i gubljenje pamćenja, strah bi isprale mirne, još uvijek tople kiše i mi bismo se počeli osjećati ugodno u sveopćem umiranju, sami polako uranjajući u sebe. Dok smo bili još u čahurama djece ponirali smo u sebe pomalo smiješno i nespretno, kao mladunčad stoke koja prvi puta izlazi iz maternice, spremni stati sami na noge, ali i dalje nestabilni na njima.

O batinama nismo puno mislili. Činilo nam se da su one neodjeljive od odrastanja.

Najbliže smo moru bili kada smo gledali zečeve i jelene uokvirene školjkama. Njihova prisutnost bila je skoro utješna, činila nas je povremeno nalik ljudima koje smo vidjeli na tom ljetovanju, za koje smo bili sigurni da svake godine odlaze odmoriti na obalu. Nasmiješene obitelji čije majke nisu imale dlake pod pazusima. Oni nisu govorili djeci da pišaju u vodu kada im je sila. Oni su se smješkali kao što se smješkaju svi ljudi koji ne nose strah zakačen na jezik.

U jednoj ladici velike komode u dnevnom boravku stoje neke stvari koje majka čuva mada mnoge od njih nije koristila godinama. Među njima su i leptirići za plivanje od tog jedinog ljetovanja. Kao djeca smo ih znali napuhati pa se igrati s njima, moje barbike tako bi dobile novi zračni krevet. Ponekad smo ih napuhivali i stavili na ruke samo da se pokušamo sjetiti kako je to bilo osjećati more posvuda oko sebe. Nosili smo ih i u kadu ljeti. Brat je tada bio malen toliko da je more pamtio samo po fotografijama, ali ja sam ponekad, kada bih s napuhanim leptirićima zamahala zrakom rukama zatvorenih očiju, mogla osjetiti da to što prska nije mutna voda u već hrđom nagriženoj kadi, nego ukapljena sol i nebo koje se nasoljeno spušta do njega kao dijete niz tobogan.

Nakon očeve smrti, nije se više imalo što oprati. Majčine masnice upale su duboko u kosti, a njena istina utonula je s njima. Ono što je ostalo na površini lica s godinama se mijenjalo u priču koja je pomogla njoj, i nama da se pomičemo dalje. U njenim pričama, ljudi koje smo poznavali postajali su bolji, mjesta ljepša, a svake godine dodala bi još jedno ljetovanje na ono naše. S vremenom, naše je djetinjstvo postalo mjesto na kojem smo voljeli biti slušajući je. Kako govori o našem ocu koji nas uči svake godine plivati strpljiv kao slana voda. Kako posjećujemo sve otoke kojih se sjetimo i kako se volimo voziti brodom. Kako jedemo ribu, a majka se kupa s nama. Najviše je voljela plutati na površini. Kaže da ju je otac tome naučio; kako da mirno leži i pusti slanoj vodi da njeno tijelo drži iznad i ne da mu ne potone.

Vrata

Kad je majka prvi puta maknula vrata sobe, nisam razumjela. Vrata kao vrata, sobica kao sobica. Dnevni boravak i takozvana kuhinja, u kojoj smo zapravo svi mi spavali. Otac i majka u dnevnoj sobi, mi u toj kuhinji. Imala je elemente i kauč, naš maleni kauč, moj i bratov, koji smo razvlačili svake večeri i spavali jedno kraj drugoga. Kreveti su bili preskupi, a kauč na razvlačenje uzeli su polovno od preprodavača namještaja. Vrata je majka maknula čim smo uselili, kad je odlučila da je to naša soba. Iako je u kući u kojoj smo čekali privremeno (ponovno) da se napokon izgradi naša kuća postojao i cijeli kat, on je bio slabije uređen i majka nije htjela da se rasipamo. Osim toga, tko bi platio sva ta drva?


Danas, moja majka i dalje između hodnika i dnevne sobe u kući u kojoj živi, u koju smo se vratili, a ona sada čeka tamo starost, nema vrata. Pomaže li manjak vrata praznini da se ne koncentrira? Je li već i tada bila stvar zatočenosti, nemogućnosti micanja očima izvan jednog prostora. Što će mi, ta vrata, samo smetaju kad prolazim, kaže mama. A ona ponekad prolazi i kroz zidove, samo to još uvijek ne razumije. Kad sastavljam ono što imam od sjećanja, moja majka toliko je nevidljiva da njena prisutnost ne potvrđuje svijet. Ne spašava. Je li moguće da si tek nakon toliko smrti koja nas je zasula postala stvarna i vidljiva? Jesi li zaista tek tada mogla udahnuti, shvativši da je život pobjegao prije nego si se okrenula? Kad nas netko sretne na ulici, kažu da smo slične i ja pomislim na sva ta maknuta vrata jer ih nikada ne zatvaram. Zamisli, od svih tvojih osobina, meni je ostala ta nelagoda zatvorenosti pa oni za koje pomislim da ih volim za mnom neprestano hodaju i zatvaraju vrata. Kad nas sretnu zajedno i kažu koliko nalikujemo, ja zaista prvo pomislim na našu nevidljivost i koliko je moralo proći da se izborimo za tjelesnost, postojanje. Ili barem ja. Za tebe još nisam sigurna da si zakoračila u materijalni svijet. Kad dolazim, nikad mi nećeš ništa lijepo izgovoriti. Tvoja briga tvoj je način ljubavi i što mi na kraju, čak i sad dok sam žena koja je trebala shvatiti život (i nije), ipak popustiš i uskočiš.

Nastojim radi te šutnje izgovarati. Sve. Ljudima koje volim. Koliko ih volim, kako ih volim, zašto ih volim. Nastojim raspršiti svu svoju ljubav i držati ruke onih koje volim čvrsto.
Zaista, ne zatvaram vrata još uvijek, ali nerijetko mi se učini da je to i radi srca koje se toliko trudi. Ti si, mama, svoja vrata skidala s prostorija radi straha. Ja to radim radi ljubavi.

Vanda Petanjek, Ključne kosti

možeš li se još jednom okrenuti?


sanjam:
parkirala sam u slijepo dvorište u mraku
preko gaženoga stakla i rezanaca lima
došla sam tek tako
malo poslije ponoći
slijepiti mu na lice slatkastu glazuru

ljuštim se od pomisli koliko je kasno
razvila sam vještinu voljeti na brzinu
po čelu mi izbijaju purpurne stigme
ruke skrivam

dlanovi
puni bušotina

klonula sam u zagrljaj čovjeka koji žmiri
taj kut
ta perspektiva
taj kadar bijelog filma
ključna riječ:
pedantno

ni sebe u ovo ne mogu uvjeriti

mora da sam zbilja bila lijepa
kad sam na oštrom titlu ekrana
prerezala jauk
u žuto sunce

bill i scarlett


hoteli su muzeji.

okna kao okviri remek djela
na pedeset i dva kata nebodera
zaglavila su ljude unutar kvadrata.
nijedan prozor ne da se otvoriti.

izložila sam se pred svima.
sjedim nalijepljena na staklo kao titl za suntory hibiki broj 17.
zvukovi pakirani u vatromet
pretvaraju se u piktograme.
tišina se ulijeva u zlato.
kao manžete.

okrećem dvogled na suprotnu stranu.
jednim potezom japanskog noža
bušim napeto platno neba
i pretvaram se u mjehurić
u destilirano disanje.
šteta je odustati
sada kada napokon više nismo zvuk.

kiša.

kiša je limeta
prolivena po zubima
po dentalnim privjescima koji žvaču kapi.
beskrajno joj zavidim.
rastezljivoj
sudarenoj
nepozvanoj
nenadanoj
niotkudnoj
uključivoj
zreloj
u praznoj zdjeli
na punoj postelji.

morske datule


žene žive u zaključanim tijelima

u početku im je to dano u amanet
i potrebno je puno da nauče kroz dodir da su tijela pomična
pamučna
i nimalo mučna

meso žene u školjci na jastučastom dnu mora
dostupno je onima koji nježno podupiru vjetar
i koji prstima odašilju
na momente tragično
jasnu odlučnost da žele baš prstace
pa blagim pritiskom kvake prema dolje
otvaraju vrata podmazana povjerenjem
prijeđu pragove
razdvoje vodu
i uvjere ženu u orgazam cjeline

žene se tada otvaraju same
uranjaju u ekstazu kao u efekt placeba
sloboda pokreta šiklja im kroz ruke
a tijelo se iz školjke rasprsne u zraku

no na prvi zvuk mreže ili noža
uvuku se u vlastitu krivinu vrata

žene željne životnoga žara
žustro se tad bace na sebe
same

versailles


ženo
prolazna
uska
tajnovita
potencijalno uzbudljiva
vlažna u zakutcima
divna si kad si olovna
divna si jer si mračna
prašnjava po stjenkama
i devijantna u grlu

haustor i prolaz za bicikle bez lokota
spremište za kofere bez navlake za kišu
uzmi jaglace
umetni ih u svoje rupe
zemlju u sebi već imaš
navodnjavanje isto

ispruži se na krevetu
miriši na ilovaču
gledaj se
dodiruj se
dozvoli kukcima da te obilaze
na kraju se uberi
i ako to nekome vulgarno zvuči
neka legne na zebru

siva praznina bijela crta
siva praznina bijela crta


fitoterapija


stavio sam pred nju vrijeme koje nam je preostalo
žvačem joj minutu
sporo
ulazi mi u kosu kao da spušta temperaturu
čini mi se uvukla me u sondu
sunce joj se cijedi uz glatku kožu
penjem joj ruke na čelo
sve je oko nje tako ljekovito

vezao sam je za sebe kao pamučnu omču
ljubio sam je tektonski uzdrmanu
disao kao da joj otpuhujem maslačak u lice
i pravio se da je mala kugla fenjer kojim po njoj tražim ključ
pripala mi je nebranjena istog trena
cijedila se uz mene kao niz usta traka dinje
dođi da te se namirišem
to joj nitko nije rekao
njoj izgleda nitko ništa nije rekao

dok pod njom izvlačim deku u smjeru svoje želje
zubi su zrcalo u kojem je slobodna
smije se prevaljena na bok
i sva se pretvori u modra usta

ivančice klasje šuma

sve je nebo

great expectations


gledao sam ju sinoć
djevojku u napi
spoj svih žena iz moje prahistorijske podsvijesti
kuhala je i poželio sam da nemam glavu
koja me priječi da ju zagrlim s leđa
sjeckala je cijedila rezala i ribala
i ja sam znao da se od budućnosti nećemo najesti

gleda jesam li dovoljno slan
poznaje mi okuse jer me i izmislila
vičem
nisam savršen nisam savršen
šupalj sam kao i tvoja post porođajna depresija

nisam joj rekao baš ništa što o sebi već nije znala
i volio bih znati kakva je stvarno
i bi li me željela kad bi me upoznala
bez ovog opojnog naboja od neznanja

bila je okružena začinskim biljem
oko nje je mirisao celer
a ja sam pomislio kako je moćno
izrasti iz smeđe grude zemlje

salto mortale


okamenjeno ju gledam
mrzim ju jer mi se objavljuje u bolovima
kažnjavam ju što se raspada na velike komade
puna razumijevanja
tog prokletog razumijevanja

odveo sam je na galapagos
da joj na otoku gdje se miješaju kosti iskopam ugljen iz očiju
učio sam je pljuvati s litice
rekao sam joj
baci sve što te gnječi niz ovu staru pukotinu
pljuj
znam
neka su mora samo tvoja
i rijeke koje nosiš samo ti razumiješ
ali pljuj
ili to
ili
tumor

more je urlalo u epileptičnom napadu
pjena se razlijevala po putenoj vodi
gurao sam ju s ruba i vikao na nju:
raspadni se od svega od čega si ikada nastradala

moj glas je pucao nad ženskom grivom
iz nje su žene vrištale kao školjke
rzala je od straha
a ja sam trebao odgovor
u kojem joj pravcu ispružiti korak

skarabej


jednom sam u siječnju na gornjem gradu
zakonom zabranjen sjedio na klupi
i držeći u krilu žensko tijelo
gledao u stan u kojem je gorjelo svjetlo

okovao sam ju rukama kroz pernate rukave
potrbuške naslonjenu na drhtavi torzo
i uvučen kroz ključanicu stana koji izmišljam
rekao sam
opet si ostavila svjetlo upaljeno

iz sigurnosnih razloga prešućujem opisati kraj
mogu samo reći da sam ih vidio
torakalne leptire izbrazdane kore
egzaktne i krvotočne
uzemljene i neizdržive
i da sam ostavio šal umjesto cvijeća

crna zaobljena tijela balegara
podižu teret teži od njih samih

noću koriste zvijezde za orijentaciju
za prijelaz koji ih prenosi na drugu obalu