Četiri romana, četiri spisateljice, bezbroj ženskih iskustava rata u suvremenoj europskoj književnosti: Marx i lutka, Povratak, Amadoca, Iza leđa


Kako pisati o ratu, a ne pisati jednu te istu priču iznova? Maryam Madjidi, Dulce Maria Cardoso, Sofija Andruhovič i Haska Šijan u zadnjih su nekoliko godina na europskoj književnoj sceni objavile nagrađivane romane u kojima se na inovativne načine bave temama egzila, izbjeglištva i identiteta, herojstva i povijesti, patrijarhata i slobode, sadašnjosti i budućnosti oblikovanih ratom i sukobima. Ti su se sukobi dogodili na europskom teritoriju, ili su izazvani (većim ili manjim dijelom) (post)kolonijalnim politikama europskih država u koje su junaci/kinje romana izbjegavaju/imigriraju u neku (koliko-toliko) sretniju europsku budućnost. Generacijskoj i ishodišnoj šarolikosti unatoč, sve četiri autorice ipak imaju neke zajedničke crte od kojih jedna prevladava: u romanima nisu ugađale nikome, ni čitateljima ni zapadnoj povijesti književnosti, jer su za odnose, događaje i likove koje su konstruirale u njima morale otići daleko od sigurnog utočišta općih mjesta i kanonskih uzora. Takav se tip pisanja uvijek pokazuje učinkovitijim, pogotovo u kontekstu stvaranja autorske poetike koja se odupire trendovskim strujama i stvara neki svoj materijalni svijet kroz bavljenje univerzalnim temama iz novog očišta, ali i destabilizacije i dekonstruiranja stereotipnih pogleda na koji smo kao čitatelji/ce naučeni/e kad se kroz tekstove suočavamo s određenim temama, u ovom slučaju – ratom i njegovim posljedicama na žene.


Odakle početi? To je pitanje mučilo i Maryam Madjidi kad je razmišljala kako uobličiti svoje „perzijske priče“ u nešto što će dati smisao životu „koji je morala ispričati“. Kad se u ranim dvadesetima nakon sedamnaestogodišnjeg egzila prvi put iz Pariza vraća u Teheran, baka je podsjeća da je oduvijek bila pripovjedačica i to je gura da napiše Marxa i lutku (2017.), roman koji se može čitati i u (pomodnom) autofikcijskom ključu. No, to bakino podsjećanje nije bila puka uspomena na djevojčicu nego uputa kako se riješiti suvišne boli i patnje koja je nastala izgnanstvom i rasipanjem zajednice, obitelji, pa onda i identiteta. Raspad započinje u vremenu preobražavanja Irana u Islamsku republiku na čelu s Imamom Homeinijem i djelovanja tajnih i fragmentiranih opozicija, između ostalih i komunističke, čije su pristaše bili Maryamini roditelji. Repersalije koje su uslijedile potom, a kojima se otvara roman i to prizorom Maryamina ujaka u zatvoru koji upisuje iglom njeno ime u kamen da ne poludi, upozorenje su Maryaminim roditeljima što im se može dogoditi. Život u stalnome strahu mijenjaju za život u europskom velegradu i ništa ih ne može pripremiti na nove društvene norme, imigrantski identitet koje im društvo daje i koji potom internaliziraju. Takav život u novoj zemlji stalna je prepreka inkluziji, jer se iz neprijateljske daljine i one najveće traume ublažavaju osjećajem sveprisutne nostalgije za napuštenom zemljom. Još se veći rasap identiteta događa kad Maryam počne „gubiti“ perzijski jezik, i to cijepa obitelj na još manju jedinicu. No, Maryam se u svojim dvadesetima vraća perzijskom jeziku, i iako Marxa i lutku piše na francuskom i za njega dobiva Goncourta za najbolji debitantski roman u Francuskoj, upravo bivanjem na razmeđu svoja dva jezika i kultura i načinima na koje ih koristi kada piše, čini Marxa i lutku važnim romanom. Kroz neočekivane lomove rečenice, začudnu strukturu i određenu melankoliju koju zatječemo u tekstu, ali i sjajan prijevod Marka Gregorića, Marx i lutka daje nam dovoljno prostora da, čak i ako nas je povijest kojim slučajem zaobišla, na pravi način fokusiramo priču o strahotama revolucije i odmazda kojima su Iranci bili izloženi.


Povratak (2011.) Dulce Marije Cardoso otvara slične teme kao i Marx i lutka, no svoj okular prebacuje na područje Angole i Revolucije karanfila 1974. koja postaje povod dekolonizaciji Angole od Portugala te naznačuje početak građanskoga rata 1975. Za Portugalce koji su u to vrijeme bili u Angoli, a bilo ih je više od pola milijuna, to je značilo povratak u Portugal. No, integracija u društvo koje je naoko „njihovo“ ne protječe glatko ni s dobrodošlicom. Portugal ih, naime, gleda neprijateljski i s nepovjerenjem, na isti način na koji su oni gledali Angolce. U Povratku upravo to neprijateljstvo i nepovjerenje bilježi petnaestogodišnji Rui koji iz Angole bježi sa svojom bolesnom majkom i sestrom, te svi troje privremeno bivaju smješteni u jedan hotel. No, iako nas priča iz Ruijeve perspektive nekako uljuljava u ideju da je njemu načelno dobro i da će se nekako othrvati s kojim god problemom da mu se stvori putem, stvarnost je poprilično drugačija. Raspad kolonijalne vlasti znači i raspad obitelji, koji se kao neka zla slutnja i prije svih socio-političkih problema počinje događati u krugu obitelji još u Angoli: majka obolijeva od demencije i počinje zaboravljati manje-više sve. Lijekovi to usporavaju, ali nisu trajno rješenje, što se može čitati kao naslućivanja onoga što dolazi – izgon i raspad društva. Dok majčina fizionomija odustaje jer ne bi mogla podnijeti treću verziju svoga života (prvi onaj u Portugalu, drugi onaj u Angoli i treći kao izbjeglica u Lisabonu), Rui i njegova sestra pokušavaju uhvatiti zalet u „novoj domovini“ bez oca čiju sudbinu od povratka ne znaju. Tijekom pokušaja da se integriraju u društvo, doživjet će diskriminaciju na svakoj razini, od škole gdje će ih učitelji gledati s prijezirom i stavljati u zadnje klupe da ih ne gledaju, do sestre kojoj siromaštvo i život u hotelu oduzimaju pravo na tinejdžerske godine, pa se za lokalne dečke koji ne žele biti s izbjeglicama, pretvara da je čitav život živjela u Portugalu, za lokalne djevojke koje ne žele biti prijateljice s izbjeglicama, pretvara da to nije, jer izbjeglice bije glas da su promiskuitetne i povodljiva karaktera. No, ono čime se Povratak bavi na suštinskoj razini nije samo povratak u domovinu nego i pokušaj povratka sebi, ideji sebe, želji o sebi. Kad se očeva sudbina napokon dozna i kad se otac napokon vrati u Portugal, ispast će da njegov povratak ni na simboličkoj razini ne predstavlja povratak u sretnije, idealiziranije dane. Pa kad Rui pred kraj romana i napuštanja hotela kaže „Ja sam bio ovdje.“, njegove riječi na čudan način bole, jer nije da u to mora uvjeriti samo sebe, nego i nas – njegove neprijatelje, njegove nepovjerenike, njegovo drugo ja.


I jezero Amadoca nekad je, navodno, bilo tu, i to kao najveće jezero u Europi koje bismo danas, da je još uvijek živo, mogli pronaći na teritoriju Ukrajine. I onda je, odjednom, nestalo, i sa zemlje i sa zemljopisnih karata. Njegov nestanak danas se povezuje s njegovim postojanjem uopće, kao greška kartografa ili krive interpretacije riječi poprilično slične nazivu jezera. No, ne nestaje u istoimenom romanu Sofije Andruhovič samo to fantomsko jezero nego i lice jednog čovjeka koji se iz rata vraća potpuno unakažen i neprepoznatljiv, a njegova su sjećanja u potpunosti izbrisana, baš poput Amadoce. Njegova supruga Romana, inače istraživačica/arhivistica u Kijevskom muzeju, prihvaća se gotovo nemogućeg zadatka za koji kao da je svojim poslom bila godinama pripremana – pomoći mu rekonstruirati njegovu prošlost i povratiti barem dio identiteta i sjećanja. Kako ispričati jednu tako slojevito i zamašitu priču bez klišeja i općih mjesta? Kod Andruhovič, odgovor je bio da je rasloji na tri poglavlja i tri narativne linije koje pratimo na 800 stranica romana koji već svojim fizičkim izdanjem govori o nekom obliku monumentalnosti. No, ispreplitanje povijesti Drugog svjetskog rata u jednom ukrajinskom gradiću, repersalijama i represijama za vrijeme sovjetskog upravljanja te sukobima s Rusima na istoku Ukrajine, Andruhovič za nas otvara pitanje traume i njenih ishodišta, ali i pitanje identiteta koji je toliko krhak da ovisi o sjećanju živuće osobe koja tako postaje najosjetljiviji i najpipaviji arhiv. Dok pratimo priču o Bogdanu i dok nas Romana svojim pristupom polako liječi, kao što zalječuje i Bogdanovo tijelo i razum, Amadoca (2020.) nas priprema na još strašnije i iskupljivije priče koje nose Uljana i Sofija. Ispisani s posebnom nježnosti i zahvaćeni na hrvatskom jeziku u sjajnom prijevodu Ane Dugandžić i Dariye Pavlešen, Amadocini junaci rekonstruiraju svoju povijest i identitet, a Andruhovič za nas konstruira novu vizuru na ratne strahote koje su se donedavno odvijale na europskom tlu (ili se još uvijek odvijaju) i koje se tek s neke fikcionalne ili konfabulirane vremenske distance može vidjeti za ono što zbilja jesu: užasi patrijarhalnih, traumama opterećenih sredina, koje ne štede nikog. Tako se i na ulogu Sofije Andruhovič kao spisateljice može gledati kao na ulogu arhivistice jednog (nad)vremena koja sve to zapisuje u jedan opširan roman, a koji je niti dvije godine od svog izdanja u potpunosti razorio i redefinirao ukrajinsko (a i europsko će) književno polje.


A da vremenska distanca nije jedini pogled na ratne strahote govori roman Iza leđa (2019.) Haske Šijan (isto u sjajnom prijevodu gore spomenutih prevoditeljica) koja bi, da je ukrajinska književnost velika, pervazivna, praćena i plaćena koliko i anglofona, za nju bilo književne pravde na razini Sally Rooney. Pogotovo jer je ovdje riječ o sličnim milenijalskim ishodištima, s tim da Haska ima temu, sadržaj i rečenicu koja informira toliko koliko i uznemiruje, i ono najvažnije – njeni se likovi odnose s društvom i njegovom povijesti. No, da se odmaknem od često nepoštene i površne komparativne usporedbe dvaju književnih opusa i/ili pisaca/spisateljica, Iza leđa kroz protagonistkinju Martu ocrtava milenijalski život u Ukrajini koji je s jedne strane građanska utopija, a s druge ratno poprište. Ukrajina nije na kraju svijeta, dapače, tu je, na europskom tlu, i ratni je sukob odjednom preko Martina dečka Maksa koji odlazi iz Lavova na front u istočnu Ukrajinu, translatiran na društvene mreže kroz 438 lajkova i 142 komentara koliko prikuplja Maksov „check-in“ u vojarni. Marta je bijesna i ogorčena, želi život koji je više od stalne strepnje od smrti, razaranja, ludila, patriotizma kojim su zadojeni ukrajinski muškarci i žene, ona želi svoju mladost, jer zna da će Maks, i ako se vrati, zapravo vratiti kao netko drugi. Svjesna da je Maksova odluka o odlasku na ratište u patrijarhalnom društvu ona koja se slavi, i da ona kao žena zbog nje postaje nevidljiva, Marta kreće na svoj put oslobođenja. Mit o Penelopi i onome što žena „treba“ i „mora“ kad ispraća muškarca u rat bez da je se išta pita, počinje preispisivati i davati mu svojevrstan legitimitet čak i kad glavinja i/ili poražava sebe samu. Čitajte Hasku, čitajte Iza leđa kao suvremeni izvještaj s ratišta u kojem se, zapravo, tek stasala djevojka goloruka bori s patrijarhatom koji i žene i muškarce i djecu pretvara u, da parafraziramo njenu kolegicu i sunarodnjakinju Andruhovič, „komade mesa s očima“.



Gdje i kako do ovih knjiga:


Marx i lutka – dostupna u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, a u KGZ-u može se posuditi i u digitalnom izdanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju u većini knjižara većih gradova RH i putem internetske stranice izdavača.
Povratak – dostupna u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, još uvijek nije dostupna u digitalnom izdanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju putem internetske stranice izdavača.
Amadoca – tri primjerka su dostupna za posudbu u KGZ-u, u ZaKi aplikaciji još je uvijek nema, kao ni u većini pretraženih drugih gradskih knjižnica u RH; dostupna za kupnju putem internetske stranice izdavača.
Iza leđa – dostupna za posudbu u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, još uvijek nije dostupna u digitalnom idanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju u većini knjižara većih gradova RH i putem internetske stranice izdavača.

Iza prve bukve

Koliko nas je koje smo htjele ostati živjeti
u krznatom tijelu dječaka?
Prevaljivale smo se preko lopte kao medvjedice
koje nikada nisu saznale tko je puška iza prve bukve

Koliko nas je koje smo na prvu krv
posramljeno zakopale svaku haljinu
koja je nicala iz trbuha
Naše majke nisu znale što s našim gomilanjem

Koliko nas je koje smo ostale na površini tijela
držeći drhtavo školske škare nad dlačicama
boreći se da iz nas ne izađu žene,
misleći da ljubav nije ništa
nego prva izdaja urođene šume



*

Koliko nas je koji nismo htjeli živjeti
u krznatom tijelu dječaka?
Prevalijivali smo se preko lopte kao medvjedi, kad
su došli i stali nad nas otac, ujak i djed i u ruke nam
gurnuli sjekire. Majke su živjele u jednoj točki,
pažljivo složene kraj užarene peći,
mjera njihove ljubavi
bila je koliko topline mogu dati
kada iz bace u vatru

Tražili smo način da ih spasimo,
da im vratimo srca u stabla,

da nas nauče kako da spasimo i sebe,
kako da zakopamo zagrljaj barem metar u ilovaču
da ga ne nanjuše
ni otac ni djed ni ujak,
ni susjedi koji su se smijali
kada smo plakali jer nismo mogli pogledati
kravlje oči prije rezanja vrata

Jer mogla je to biti i naša majka, pod nožem
Nije nas grlila pred njima, da ne omekšamo,
ali kad bi se sjene spustile u pijana usnula stopala,
iz njenog debla izrasle bi ponovno ruke

Koliko nas je koji smo tako dobro
zakopali zagrljaj
da ga nikada nismo našli?

Kičma šume

Svaka kuća je poput lica. Dok prilazimo smrti koja ih preuzima, potresa nas ne ta jeziva samoća, nego činjenica da iz svakog tog nekadašnjeg doma i dalje izbija neka živa toplina, zvuk, ljepota koja se provlačila kroz te zidove. Mnoge su kuće jednako usamljene, sada samo srušenije, od devedesetih i zastrašujuće je da kroz njih i dalje teče život koji je u njima nekad postojao. Prozori su najnemilosrniji znak tog otjeralog, izumrlog života; praznina koja se u  njima zadržala, gotovo sabila prostor-vrijeme u te pravokutnike i kvadrate toliko je živa da je moguće ponegdje vidjeti ljudska lica na tim prozorima, njihove prste koje otvaraju oči tim kućama.

*

Kupa protiče kao da je vrijeme samo u njoj. Smirena i snažna, nosi krajolik na svojim leđima. Nerijetko smo je preplivavali kao srednjoškolci, dovoljno nesmotreni da ne mislimo na virove koje su prijetili iz dubine. Nesmotrenima nam se tada činilo i da će grad ostati živ, voljen kakav je bio dok smo mi provodili mladost pijući na klupama parkova i nasipa. Banija nam je dala mladost kakvu smo možda mogli samo sanjati; neopterećenu usred sve te tuge i krvi koja je samo deset, petnaest godina prije natopila zemlju i ostavila nemoć tih ljudi da neprestano gleda u njih kao gladne životinje. Ne sjećam se da smo, od osnove do srednje škole, ikada spominjali ili osjetili razlike u nacionalnostima; za nas se to dogodilo odlaskom u Zagreb. Rasli smo kao što sva djeca trebaju rasti, zagrljeni ljubavlju divnih profesora, prvih ljubavi, poezije, pijane mladosti koja je zaista vjerovala da može sve i da će taj život, na ovaj ili onaj način, biti osvojen.

*

Gotovo osam mjeseci trebalo mi je da s djecom odem mami opet nakon potresa. Zatreslo je dok sam uspvaljivala djecu. Srce mi je naprosto pobjeglo, dio njega na dno želuca, dio njega na vrškove prstiju. Imala sam osjećaj da je moje srce najednom zaista iscurilo u sva dna ili vrhove mog tijela. Strah, tako opipljiv, iracionalan. Strah kao kad lutam šumom i usred velikog rasjeda iz čijeg se srca izlio taj veliki potres, zaplačem pa shvatim da osjetim tuđe korake rubom velike šume. Što je zapravo rub šume i je li to i rub mene, dok osjetim bukve kako se zdravo uzdižu prema nebu, dok iskapam to sjećanje očevih ruku kako vade lišće iz korita u koje je davno, tada, tekao šumski izvor. Da životnje mogu piti, rekao bi, ruku crvnih od hladne vode. Izvor je nakon potresa nestao, kao i jezero prije osamdesetak godina. Odmah kraj izvora šumski rasjed proteže se kao kičma šume. Nemir zemlje otjerao je vodu.

*

Hrenovke u varivu, pomisle ljudi, loša je metafora za siromaštvo na Baniji. Iako nije riječ o metafori. Komadi mesa koje danas možda jedino neki mogu pojesti (jer je i uzgoj životinja postao neisplativ, a nerijetko i težak jer starost uzima svoje) jesu upravo hrenovke, kupljene na sniženjima. Hrenovke u varivu od povrća koje se ubire iz vrtova. Vrtovi kao vrtovi, zemlja kao zemlja. Iako je sve teže zadnjih godina. Tuče su, kad već sve nikne, sve češće. Snijeg u proljeće. Divlje svinje haraju ovih tjedana i majka mi zabrinuto govori da ne zna kako će napraviti vrt ako će svako malo upadati. Divlje svinje trče sada šumama i baštama kao da osjete da je Banija promakla ljudskim rukama. Nezaustavljivo odnose pred sobom nasade krumpira i svega na što naiđu i donose suštinsku glad tim ljudima koji ovise o onom što posade sa svojim premalenim primanjima. Ovdje, vrtovi nisu stvar dokonosti ili hobija, već stvar pukog preživljavanja.

Pamtim majku kada jedna takva svibanjska tuča odnosi mladice. Taman ih je otkrila, narasle su, a mrazovi su prestali dolaziti. Stavljala bi u rano proljeće, čim niknu, na njih zaštitu od plastičnih odrezanih boca. Gledam majku kako gleda tuču i samo što ne zaplače. Potom govori: bog dao, bog uzeo i gleda, gleda kroz prozor kao da je nešto uzelo njenu djecu.

Milica Vučković: Smrtni ishod atletskih povreda


Not for everybody, pisalo je na bočici. Nikad manju bočicu parfema u životu nisam videla, izletelo mi je. “Eva“, rekao je, “znaš li koliko je taj parfem skup?!“ Nisam mislila to da kažem, rekla sam, uvek sam govorila nešto što nisam mislila, ili bi makar on uvek shvatio pogrešno to što sam želela da kažem. Bočica je samo mala, ništa više, mislila sam dok sam je prevrtala po dlanu kao kliker, toliko je mala bočica, ali parfem je zaista lep, divan je, rekla sam. “To je jedan od najskupljih parfema u Nemačkoj. Bio je na popustu pa sam ti ga uzeo, od poslednjih para.“ Kako sam bila glupa, naravno da je mala bočica kad je parfem toliko skup. Nije za svakoga, lepo i piše. Čitav dan sam išla za njim grleći ga, leđa su mu se stvarno raskrupnjala, osećala sam pod rukama, leđa kojima je negde tamo pravio naš dom, za Marija i mene. Rekao je da dobro napreduje, da je odvojio već dosta novca, zasada spava kod Andreja i njegove žene, ali uskoro će imati dovoljno za naš stan. “Naš“ stan, rekao je, ta tri slova šuštala su u mojoj glavi kao tetrebi. Mario je ponovo dobio nove igračke, rekao je “hvala“, tačnije, hvala i mali prazan prostor nakon hvala, čula sam taj prazan prostor. Mislila sam da je suviše rano da ga teram da govori “tata“, mislila sam da će, možda, to sam početi da govori onda kad bude hteo. “Nema na čemu, sine“, rekao je Viktor. Mario je otvorio usta da nešto kaže, ali tata i dalje nije izlazilo, ostao je samo krug kao čajni kolutić i u njemu rupa gde je reč tata nestala.
Rekao je da će otići još jednom na mesec dana, i da zatim dođem prvo ja, da sve sredimo, pa da se po Marija vratimo kasnije. “Tako je najbolje“, rekao je. Bilo mi je žao da Marija ponovo ostavim, ali istina je bila da smo se i on i ja navikli na to ostavljanje. Ionako, mislila sam, neće dugo videti babu i dedu, neće biti loše da provedu vreme zajedno pre nego što definitivno odemo. Svoju kartu za Štutgart kupila sam dvadeset dana unapred. Noćima nisam spavala od ushićenja, a ujutru kad sam se umivala, gledala sam se u ogledalo i ponavljala ime Štugart. Študgart. Štutgart. Bilo ga je teško izgovoriti, kabasto.


Viktor je rekao da će me čekati na autobuskoj stanici, ali taj dan su mu se pokvarila kola. Zapisala sam nazive stanica i brojeve tramvaja kojima treba da pronađem svoju novu kuću. Tramvaji u Nemačkoj nisu bili ni nalik tramvajima u Beogradu. Vozači su imali urednu uniformu i njihove kabine bile su čiste. Tražila sam makar jedan detalj kojim je vozač tramvaja ukrasio svoju kabinu. Nije ga bilo. Ljudi u tramvaju su ćutali, niko nije proizvodio ni najmanji zvuk. Najprijateljskije od svih izgledao mi je sopstveni kofer. Gledala sam najviše u kofer i u mapu, nisam dizala pogled. S razglasa su se čula imena stanica koja sam pratila na mapi, jedva sam uspevala da ih raspoznam jer se nemački zaista komplikovano izgovara, mislila sam. Nikada neću naučiti nemački. Nikada se neću ovde snaći. Nedostajao mi je Mario. Nedostajao mi je Železnik. Sledeća je bila moja stanica.
Viktor je bio slab sa stranim jezicima, ni engleski nije dobro znao. Rekao je da čovek ne može nikada dovoljno dobro da nauči ni svoj jezik, i da ne treba da se zamlaćuje učenjem drugih. Kada sam pozvonila na vrata na spratu, kako mi je i objasnio, u dvorištu se pojavio debeo proćelav čovek i nešto je mrmljao na nemačkom. Viktor je otvorio vrata, nervozan. Proćelavi je na lošem engleskom vikao odozdo da ne može da prima goste da prespavaju, da mu je već objasnio da je platio samo za jednu osobu i da neće više to da mu toleriše. Das ist kein puffl! viknuo je. Viktor je samo odmahnuo ćelavom i rekao “uđi“. Viktore, šta on hoće, šta je rekao? “Uđi“, ponovio je nervoznije. “Puf“, ponovila sam nekoliko puta u glavi. Puf, kakva glupa reč, činilo mi se da nikada neću savladati taj jezik. “Izvini, umoran sam“, rekao je, “debeli me maltretira za pare. Jednu noć je Andrej prespavao kod mene, nešto mi je pomagao, debeli je odmah sutra tražio još para.“ Koliko košta stan, pitala sam, treba li nešto da doplatim. “Ne treba, sve sam pokrio“, rekao je, “sedi.“ Zvučao je iscrpljeno, glas mu je bio hrapav. Na četiri drvene palete bio je spušten madrac, na jednoj takvoj paleti komad debelog stakla. Pored sebe sam spustila torbu i kofer, a kolena su mi stajala u visini očiju. Virila sam iza svojih kolena, bila sam i preplašena i ushićena istovremeno. Izneo je pivo i spustio na palete sa staklom, to je bio stočić. “Sam sam pravio nameštaj“, rekao je, “krevet i sto, makar privremeno, šta fali.“ Ništa ne fali, divan je nameštaj, rekla sam. Zagledala sam mu ruke otečene od rada, u svakoj njegovoj veni pulsirao je život glasno, kucao je, čekao da eksplodira. Nas dvoje ćemo preživeti i ovo, mislila sam. Sve ćemo preživeti. Uspećemo, snaći ćemo se. Najvažnije je da smo zajedno, ponavljala sam u sebi. To je jedino važno.
Kada je otišao do toaleta, fotografisala sam stan, ugao gde su krevet i stočić, okačila na net i napisala “napokon kod kuće“. Posle nekoliko minuta čula se grmljavina vodokotlića, vrata su se otvorila naglo, bučno, osetila sam u glavi taj zvuk, kao i ranije, brujanje nekakvo, repetitore pod velikim naponom, stomak mi se zgrčio, nisam znala šta se dešava, samo sam osetila to kao što pas oseti zemljotres unapred. Izašao je iz toaleta s telefonom u rukama i zemljotres je zaista počeo: “Kakvu si ovo fotografiju okačila?!“. Nikada nisam čula da iz njegovih usta izlazi takva boja glasa, pseća, kisela. “Kakva je ovo fotografija?!“, prinosio mi je telefon toliko blizu lica da me je potpuno zaslepeo. “Je l’ se ti meni rugaš?“, viknuo je. Žmurila sam, sećam se jedino svetlosti telefona koju vidim i kroz spuštene kapke, sećam se zujanja i smrada iz njegovih usta, cigarete i pivo, to sam osetila, i čvrsto zažmurila. Viktore, skloni se, rekla sam. “Skloni ti ovu sliku, smesta. Ne moraju ljudi da gledaju kako živim ovde kao pacov!“, rekao je. “A ako ti se ovde ne sviđa, slobodno se vrati kod svoje mamice i tatice.“ Viktore, skloni se, bezobrazan si, rekla sam. Obrisaću jebenu sliku, rekla sam, imala sam najbolju nameru, nisam se rugala. “Kako si nevaspitana, fuj“, rekao je, “neću da se sklonim, moraćeš da me skloniš.“ “Hajde“, vikao je, “hajde“, bezbroj puta je to izgovorio suviše blizu mog lica, nosevi su nam se dodirivali. Nos mu je bio mastan, klizav. “Hajde, glupačo“, rekao mi je tiho, na uvo. Gurnula sam ga od sebe svom snagom i njegovo telo se odbilo i vratilo kao bumerang. Ruka mu je bila teška, teža nego što sam mogla da zamislim. Kažu da kad te pogodi metak, prvo ništa ne osetiš, nikakav bol. Samo toplotu. Obraz mi je bio jako topao.
Nisam plakala, odavno sam prestala da plačem. Viktor je plakao. Sedela sam u toaletu i nemo posmatrala kako se boja kože ispod mog oka menja, isto kao što se vrat goluba presijava na suncu. Zeleno i modro. Isto kao fleka motornog ulja na asfaltu. Zeleno i modro. Gledala sam sebe u oči, i rekla, čvrsto, nepokolebljivo: Eva, sutra ćeš otići i nikada se nećeš vratiti. Dala sam reč. Viktor je i dalje plakao, čula sam ga, ali sam odlučila da ostanem u toaletu. Gledala sam u posivele fuge između pločica. Dobro bi im došlo jedno ribanje, mislila sam.

Suzana Matić: U ime oca

U ime oca

Na ekranu televizora pisalo je „Galerija nad Atlantikom“, a ja sam padao na dno sebe kroz onog dječaka koji je otišao od kuće kako bi mogao odrasti, ali – nikad nije, nego je samo ostario; kroz njegovo djetinjstvo i smetenu mladost; kroz sve tvoje i njegove i njegove krivice kojih sam se pokušavao osloboditi, ali mi nije uspjelo.


Nije više bilo danjeg svjetla kad smo izašli.
„Moja najdraža boja je crvena, a u ovom muzeju će jednom visjeti moja slika“, rekao sam.
„Što će biti na njoj?“ pitala si.
„Pa ti, mama! U crvenoj haljini!“ uskliknuo sam.
Sagnula si se i poljubila me, imao sam šest godina, iza nas je bio MUSÉE DU LOUVRE.
Zapamtio sam ta slova na ulaznici. MUSÉE DU LOUVRE, a znao sam to savršeno i izgovoriti iako sam francuski naučio puno kasnije, tada sam dobro govorio jedino srpskohrvatski, ali već na razne načine, srpskohrvatski i nešto malo plahog engleskog koji će ubrzo utihnuti prije nego se opet probudi kao školski. Živjeli smo u Londonu te godine, u Pariz si me dovela samo na vikend, ali u tvoje se planove nikad nisam mogao posve pouzdati, prije Londona bio je Beograd na dvije adrese, prije Beograda – Sarajevo, Sarajeva se gotovo i ne sjećam, ali sam o njemu slušao prečesto da bih ga zaboravio, no zato se dobro sjećam leta London – Zagreb u JAT-ovom avionu u kojem nisi prestajala pušiti osim kad su ti poslužili vegetarijanski objed. Svi se uvijek šokirano zapiknu za taj vegetarijanski ručak.


Stabilno sam živio jedino u svojim izmišljenim pričama. Pričao sam ih svima oko sebe, jedino što bi se publika svako toliko promijenila za drugu, kompletna, baš svi osim tebe, s tobom sam mogao računati: svaki put kad bi se razočarala u Svijet pa krenula „u svijet“… još malo dalje – vodila si me sa sobom. Možda su zbog toga moje priče bile pouzdane. U njima sam uvijek imao dvije žene – jednu koja je živjela u Londonu, i drugu na Trebeviću. Sjećam se jednog popodneva par mjeseci prije Louvrea, nacrtao sam ozbiljan, tehnički savršen crtež na kojem su bila dva identična televizora, „Zašto su isti?“ pitala si. „Pa za moje dvije žene, mama.“
Ti si imala tri muža i tri operacije srca.


Kad je moj prvi očuh došao da nas povede u Englesku, poklonio mi je i moju prvu knjigu. Na koricama je pisalo: Vladimir Durov, Moje životinje, bila je to priča o cirkusu i životinjama u njemu, čitao sam je sjedeći na malom zatvorenom koferu u koji sam već spakirao svoje najdraže stvari i nisam prestajao plakati, a sad kad imam šezdeset – još uvijek ne znam koliki dio plača je pripadao koferu, a koliki knjizi, ali urezalo mi se koliko su te životinje nesretne u cirkusu i nikad poslije nisam poželio otići ni u jedan, pa sam se i po tome razlikovao od svojih vršnjaka. Za moju genaraciju to je bio doživljaj nulte generacije: nije bilo multimedije, nije čak bilo ni telefona u svakoj kući, a na tv-u je, tko ga je imao, postojao samo jedan program.


Nedjeljom je na tv-u išao Disney. „Priče o životinjama“. Osim onu godinu u Londonu, to nisam propuštao, taj Disney u nedjelju bio je jedina čvrsta točka mog odrastanja koju nisam sam izmislio, sve drugo se jako brzo mijenjalo, cigarete su ti brzo dogorijevale do prstiju i taman bih se zaljubio u neke crne pletenice, a ti bi rekla; „Idemo“, taman bih doveo nekog prijatelja kući, a ti bi rekla: „Idemo!“ Promijenio sam osam osnovnih škola i tri srednje, ali gledao sam tog Disneya u nedjelju i kad sam već sâm pušio, gledao sam ga i u Splitu kamo sam otišao sa šesnaest godina živjeti posve sam i „bez ikog svog“, samo kako bih napokon prvi put imao osjećaj da sam zaista nekamo otišao, i kako bih napokon prvi put imao osjećaj da sam zaista negdje stigao.
Gledao sam te „Priče o životinjama“ dok god su ih emitirali na teveu.


Te kobne nedjelje, skoro trideset godina poslije crteža dva ista televizora i posjete Louvreu, na putu prema kuhinji zastao sam pred stalno uključenim tv-om, trajalo je „Nedjeljno popodne“, bila je neka reportaža sa aukcije slika koja mi je odmah privukla pažnju jer se dešavala u zraku, aukcija slika u avionu – bilo mi je to posve nevjerojatno i zaista nikad neću zaboraviti taj let YU 500 na liniji BG-ZG-NYC, i tako kako ga se sjećam, tako ti sada i pričam. Licitaciju je vodio Mića Orlović, kraj njega je stajala meni nepoznata djevojka koja je samo držala fotografije umjetničkih djela, a ja sam stajao nasred sobe sa šalicom za čaj u ruci, osupnut i zaustavljen u pokretu dok je cijena slike rasla sve do sky is the limit, sve do – „Prvi put! Drugi! Treći! Prodano!“ i ta slika je bila prodana, i ja sam mirno nastavio svoj put prema kuhinji, ali onda su najavili sljedeću. Prazna šalica tresnula je na pod, a ja sam počeo padati s jedanaest kilometara visine, na dno sebe, na dno tebe, u maternicu. „Mama!“


Nisi me uopće pitala želim li znati. Ispričala si mi sve. Da ti je sarajevski liječnik rekao da ne bi smjela rađati jer imaš slabo srce, da si rekla: „Rodit ću! Imat ću kćer i zvat će se Tihana!“ da su te svi pitali: „Pa kud baš Tihana, ta će ti stalno šutjeti“, da si odgovarala da Tihane ne šute, baš kao što ni Koraljke ne hvataju koralje, a Ružice ne mirišu, da si se pritom cerila poput Pipi duge čarape i zabacivala gustu plameno riđu kosu. Da si od šestog mjeseca oko pasa vezivala veliku ružičastu satensku mašnu jer je Tihana unutra. Da sam, kad si me rodila, najmanje osam mjeseci plakao preglasno, i da je on zato otišao od nas.


Bavio se glazbom i viđao sam mu ime na plakatima u svim republikama u kojima smo živjeli. Više puta vidio sam ga i na televiziji. Zamišljao sam kako bi to bilo kad bi zaista… Ali između mojih i njegovih očiju nisi se nalazila ti, nego njegova odluka o tišini. Nakon što me nije mogao slušati, poslije me više nije poželio vidjeti, i nismo se viđali. Samo sam se dva puta ponadao da će mi to uspjeti. I prvi i drugi put sam vozio u Kiseljak, ali prvi put su mi uzeli Golf i dvije tisuće maraka, drugi put samo dvije tisuće maraka, no nisam ga uspio izvući. Po Sarajevu je gruvalo, nitko nije spavao tamo, ali on je uspio ostati živ i kad sam to kasnije napokon čuo, bio sam sretan, kao malo dijete.


Sjećam se, u zagrebačkom predgrađu trajalo je Nedjeljno popodne beogradskog centra kad sam stežući samog sebe shvatio da njega nisam nikako zvao ni u sebi.
Tebe sam uvijek zvao Ira. I po tome sam se razlikovao od vršnjaka – zazvao bih “Mama!” samo kad sam bio bolestan.


Bio sam jako boležljiv. Kad sam rekao da odlazim, rekla si: „To je dobro za tvoje zdravlje, morski zrak.“ Nisi me pitala zašto Split. Nisi me pokušavala zaustaviti. Znala si da bi to ugrozilo naš šesnaestogodišnji tajni pakt. Ali na rastanku si glumila tako nevješto da sam prvi put pomislio da bi – da si dobila tu priliku koju smo čekali pa doista zaigrala kazalištu – neslavno propala. Pogledao sam u oči koje sam naslijedio, bile su namazane kao i uvijek, ali u njima sam vidio sve ono što si odlučila prešutjeti. Uskoro ćemo oboje živjeti s novim ljudima, onima u koje ćemo se pretvoriti, ali ti sigurno i još s nekim, i ja nisam znao da li bi mi, dok te ostavljam, zbog toga trebalo biti lakše ili teže.


U mojim si prvim pismima čitala kako zarađujem naručujući ploče preko NME i Melody Maker časopisa, kako ih prodajem za dvadeset puta veću cijenu, kako bjesomučno slikam. Poslije si čitala kako su me primili na akademiju i kako bjesomučno slikam. Onda sam prestao pisati. Bjesomučno sam slikao.


Bila je to moja druga izložba. Sve veliki formati – dva puta dva metra i na njima životinje u raznim bojama: plava zebra, crvena žaba, ljubičasti lav, zeleni slon… i posljednja u nizu – tvoja slika u crvenoj haljini. Jedina koja je imala dimenzije 70×200. Izložba se zvala MAMIN ZOO. Gledao sam te kako prolaziš, gotovo začuđen kako zapravo nisi puno ostarila od te svoje ubitačne potrebe za pripadanjem koja te gonila uvijek dalje, ali nisam se morao pitati vidiš li i uspomene dok gledaš u te slike. Dok si koračala od jedne do druge pa uprla pogled u svaku – sve se svijalo oko tebe. I ljudi i prostor i one. I prije nego sam ti, čekajući te kod tvog portreta, ponovno pogledao u namazane oči, znao sam da smo opet uspostavili naše suučešništvo. I samo sam jednu sitnicu ostavio za sebe. Ni ti, niti bilo tko drugi – ni novinari, ni moji prijatelji, nitko… nitko nije primijetio izgravirani natpis postavljen na bočnom zidu ulaza u galeriju. Visio je tamo samo zbog mene i samo tu večer otvorenja. U mesingu je velikim slovima bilo urezano: MUSÉE DU LOUVRE.


Na tv-u je pisalo GALERIJA IZNAD ATLANTIKA, a Mića je odbrojavao.
Prvi put!
„Uzmi je Ira, tvoja je“, rekao sam kad sam ti je donio poslije izložbe.
A onda sam te još jednom zazvao “Mama!” prije one nedjelje, a nisam ja bio bolestan. Ležela si na VMA u Beogradu, sklupčana od moždanog udara i pogleda uprtog u mene koji sam se pojavio niodkuda, a ja sam gledao tvoju raspuštenu dugu kosu boje cimeta i bez ijedne sijede vlasi, i osjetio sam kako naš pakt završava, jer mi ti nisi mogla reći da je već gotov.
Drugi put!
Kasnije su mi rekli da si je, kad ti je cigareta zadnji put dogorjela do prstiju, prodala u neku galeriju, a ja sam plakao kao da opet sjedim na svom malom koferu u koji nikad nije stalo sve što volim, pa sve tiše i tiše, toliko tiho da sam si morao reći da prestanem.
Treći…
I prestao sam, ali sad se nešto dogodilo, nešto što sam pokušavao shvatiti dok sam gledao kako Mića pokazuje fotografiju tvoje slike u crvenoj haljini i još jednom izgovara moje ime.
Prodano!
A onda se kamera zaustavila na licu kupca. Još jednom sam ga vidio na tv-u, ali prvi put mi se učinilo da i on vidi mene, da me vidi kako ležim na podu kao umiruća životinja i morao sam skrenuti pogled da ne bih skončao pred njim. Kraj mog lica bile su krhotine porculana, a ja sam pomislio kako ga nikada nisam nikako zvao ni u sebi.


Ostao sam tih.
Prošle nedjelje je umro. Na tv-u nije bila čak ni kratka vijest. Javili su mi da dođem preuzeti neku sliku.

Senka Kapetenović, Cirkulacija nepotrebnih stvari

TIŠINA

od jutra dobivam uputstva za preživljavanje
u svakom je kaputu počélo topline
pokušala sam si objasniti ovu nisku rukava
koji su najbolji pravci da se zadrži tišina
potonula se slova prekriju šalom
da misli ne nazebu
ako se pak smrznu,
možeš ih mucati
kao jedva čujne kockice leda
tvoje je tijelo
second hand garderoba koju moraš
održavati do kraja života,
iglom i koncem protiv postupne
prošupljenosti unutarnjih organa
ako pažljivo igraš u ovoj igri,
imaš pravo na više života,
bitno je održavati
tjelesnu temperaturu tišine
tišina se može voziti
kada je tijelo tramvaj u tramvaju
posjednuta u drugim kolima,
lebdeća u sunčanim naočalama
slučajnih putnika


NOVA GODINA IZ BUDUĆNOSTI

ušli su u lokal i pitali:
smijemo li mi ovdje nešto pojesti
sjeli za stol i potom umrli
ovo je mjesto drvena kutija šibica
prepuna osobnih smrti
što lijepo sjaje
okićene svjetlošću božićnih lampica
slave li oni
novu godinu ovdje unatrag − pitala sam
i vratila se na početak
treba se znati vratiti nuli
kad misliš da se penješ,
ti se spuštaš klimavim ljestvama iz sna
pada li kiša u akvariju
hoće li ribe
za novu godinu smisliti nov način kretanja
plivanje predvođeno
kapljicama umjetne inteligencije
moj klon je ustao iz kreveta,
otkrio se s aparata
i rekao:
stvarnost je drugačija pojavnost sna
uvuklo mi se nešto mraka pod oči
kada je kod tebe noć
kod mene je uglavnom dan
kad spavam
otirem pijesak dana iz očiju
i lagano se pripitomljavam na mrak
vraćam se unatrag
da bih stigla na početak
sjećanja mi se vraćaju
na novogodišnju noć
okupanu
svjetlošću keramičkih pločica u rodilištu


KOZARSKA POLJANA OSAM

osam broj iz sna,
osma divizije izgubljenosti
ofanziva noćne more
ne kazujem gdje stanujem
ja znam da stanujem
betonska planina stepenica
osam stepenica kozare,
poljana stubišta sive boje,
nema osam katova
dva kata, četiri stana, osam kvaka
osam otvarača stana
osam obitelji urednih plaća,
podmirene režije
mora da sanjam
prizemlje je,
pijana sam
i držim se za rukohvat
penjem se do drugih vrata
vrata boje jeseni,
to su moja vrata
kakva vrata može imati netko u pedeset i trećoj?
naborana i podočnjake na prezimenu
zaostali miteser na „ć“
uljane oker bore
ne možeš odstraniti let lampom
fejslifting mladosti,
liposukcija pameti
tako se osjećam u ovom trenutku
ali
kvaka može biti
otvarač za novo pivo,
nova boca nema dno
mokri po stubištu
u torbi koja je reciklirana
u godini koja je završava,
s osam,
ključevi iz takve torbe
mogu postati
stvarnost za neka druga vrata.
zvonim,
isto zvono, zvoni
vrata mi otvara netko,
radi osmice
pristojno me želi
udaljiti od sebe


TRNJANSKA ULICA ZIMI

postaje savjetovalište za stare ljude.
trnjanska je ulica zimi dekubitus
koji se ljušti od palače pravde
do male nepoznate autopraonice
ona i zimi kad nema snijega
završava bijelo
njezina se bjelina ne otapa,
niti uslijed
proljetnih temperatura u veljači.
ona se prozire
ispod kombinea zadnje ulične svjetiljke
kao prevaren udovac koji nema spokoja
jer živi u prošlosti
i povezan je nevažećom burmom
za snijeg iz sedamdeset treće.
trnjanska je ulica nepočišćen sag,
prošlogodišnje su lipe odbacile kožu,
urod su kao perut ispustile
na sako prvih parkirnih slobodnih mjesta
i ostavile fleke prošlogodišnjeg ljeta.
ponekad se osjećam tako neuko,
stupam po tepihu friško ispečenog asfalta
u blatnim čizmama
i duboko mrljam taj biskvit
svojim platfusom, ne razmišljajući
kako će me tako otkriti susjed iz ulice
kada se budem vraćala kući
u nedozvoljeno vrijeme.
prozori u trnjanskoj ulici su zatvoreni
kao usta stare babe
da se svi znatiželjni žitelji ne ukažu
oni čame iza zavjesa
kao zanemareni karijesi.
vrtovi njihovih zabluda meškolje se
pod bjelinom zamišljenog snijega
iz sedamdeset treće
kada su prve saonice utonule u snježnu bjelinu
kao kliješta u pokvaren zub

Mateja Tutiš

1974.

kad sam bila dijete, subotom bih s bakom igrala domino,
a onda bih ležala pred šarenim izlogom vešmašine
promatrajući ono što obično promatra nas
uvečer kada lice ispiremo od informacija.

moja baka prva je u selu imala vešmašinu.
svakoga je dana proučavala geometriju kružnice
grijući šalicom čaja od koprive
ruke umorne od centrifuge.

večeras gledam okrugla razvaljena vrata.
tam-tam bubanj svira s ritmom jeke u cijevima.
zato nije potrebno šablonski suziti oči
i ustima praviti koncentrične krugove.
svako pitanje na kraju iscuri niz odvod.

sad kad mi se izlog mašine ukazuje iz novoga kuta,
prilično sam sigurna da smo baka i ja
u njemu vidjele isto. kasno je,
ujutro ću skuhati čaj i koprive,
pozvati odvoz glomaznoga otpada
i potom zaboraviti sve

*

s glomaznim otpadom iz kuće i okućnice nestaju sinapse

šljokice u raštimanom braun kauču

konkavno lice u končar vešmašini


biosfera

lisica u našem hodniku
promatra mrtvu prirodu na goblenu,
mirišu kruške u koloidnom sustavu kuće,
u njezinim klikerima šire se moje zjenice.

hodnik dijeli sjever od juga.
sjeverno su kruške, vuneno su meridijani,
južno je šuma na national geographicu,
u klikerima sjaji se strah.
kada priđu ljudima, iz usta im krene
poliuretanska pjena.

čitavo desetljeće pravimo se mrtve
jer u životu lisice
svaka je mijena sumnjiva.

netko je ostavio odškrinuta vrata,

netko je odnio košaru s voćem

i ugasio tv

*

klikeri kojima smo se igrali sakrili su boje pod zemljom u dvorištu i uskoro će, kao poljski slak, neprestano rasti

dozrijevat će bijele, plave, žute borosilikatne bobice

vježbat ćemo zbog alergije trbušno disanje


rem

u socijalističku kuhinjsku policu
uselili su se obadi.
svako jutro jedan po jedan, sedamnaestorica njih,
vraćaju se kroz pukotinu u roletama
između šafrana i korijandera.

obadi su hladni i oštri.
obadima ne treba mimikrija.
obadi se voze po tepihu u krug
robotski skupljajući ostatke
davno preminulih supružnika.

o tome se kod nas ne razgovara.

ona i ja svakoga dana oko podne
u drvenoj kuhinji dva sa šest
mantramo sa smiješakom mona lise
u staklenom okruglom izlogu,
luk, mrkva, meso i toplo je,
tepih je topao i mek,
obećaje gostoprimstvo.

ona i ja svakoga jutra jedemo maslac sa šafranom.
pretvaramo se da pukotina u roletama služi za puštanje svjetlosti,
a navečer umjesto molitve
odglumimo anafilaktički šok

*

što vidi žena u magli konveksnog poklopca nakon što je na rane na rukama stavila korijander i sol


+385 99 328 2237

ovladala je tehnikom metamorfoze
kako bi i sama mogla postati insektom.
govorili bi: kakva insektuozna ljubav,
kakva egzotična zajednica, rekli bi:
zaradio ozljedu prednjeg lijevog članka
prilikom salta na balkonu, rekli bi:
oslijepila uslijed uzastopnog paljenja štedne sijalice,
svatko sa svojom tamom u sebi
koju sustavno narušava HEP,
ona njegove noge, on njezine oči,
to mora da je ljubav.

postala je insektom prije nego je
sunce ugrijalo balkon pa ju je zgnječio na
ulaštenom parketu stana, bilo je oko pola šest,
ušmrkao je njene tople sokove u svoje polipe,
njegov je nos rastao do okvira karikature
uzgajajući mjesečeve kratere
dok tama zauvijek ne prekine strujni krug.

hranio ju je ljubavlju prije nego je proglašena cyber-smrt
petkom potajno kao golube kraj pekare
mrvicama suhog sendviča
za jedanaest šezdeset pet

*

cyber-smrt je ekvivalentna zatvorenom lomu rebara jer ne znamo kamo odlaze ljudi koji napuste izlog mobitela


djetelina

vlak podvlači prazninu od mjesta a do mjesta b.
žena jede sendvič preko puta mene u kupeu.
žena titra i mrvi u krajičku lijevoga oka.
ona ne misli sići ranije.

vlak jednako beskonačnost između a i b.
ona guli naranče preko puta mene u kupeu.
sok napaja djetelinu pod noktima.
ona zna da se moje disanje
protiv moje volje
uskladilo s njenim treptanjem.

vlak jednako sto sedamdeset sa sto.
krajolik se ukočio u masne grafitne mrlje.
žena se ukočila u duboko izrezbaren osmijeh
koji govori ja sam se na sprovodu svoje majke
smijala.

vlak hipertenzira blizu stajališta b.
žena plače pored mene u kupeu. naranče se
slijevaju kroz rukave natrag na tržnicu
i trg. govori: smijale smo se kao nikada
moje sestre i ja u mrtvačnici u dva popodne.

potom je kao djetelinu
iščupala bolnu dijafragmu:
čamac za spašavanje

*

mjesto na koje se baca glomazni otpad iz kućanstva opasano je vodom s primjesom božikovine

tamo se odlazi ladvom i noćenje nije preporučljivo

Dobrila Zvonarek: Esperanto vremena

Kaos je usporio

Kaos je usporio.
Konačno mogu plakati
za napuštene pse
i tornjeve katedrale,
za mačka koji mi uporno nedostaje,
za mamu koja plače svakog dana
i potrgani dedin ormar na tavanu
na koji je nježnost urezala stotine cvjetova
pa sada cvatu u otvoreno nebo;
i što ne mogu hodati svojim gradom
i ljubiti drage ljude,
što se pozdravljamo laktovima
i grlimo srcima,
a to nije dovoljno.
Konačno,
mogu plakati
za prijatelje koji su otišli,
za one koji to nikad nisu bili,
za sebe, koja već pomalo nisam,
za planine što sada cvjetaju
bez mene.



Kameni sonet

Barba Ljubo sagradio je zid na kraju vale.
Precizno, redak po redak, priveo je kraju
svoj kameni sonet.
Jer Ljubo je pjesnik, pa tek onda meštar.
I tko zna o čemu je mislio dok je rimovao kamen:
o godinama koje se slažu,
o čežnjama koje oblikuju,
o prazninama koje ostaju.

Ponekad navratim do pitomog soneta.
Nježno ga dodirnem, a on mi odzdravlja
toplinom pohranjenih misli
i nježnošću majstorove ruke.
U tišini ih upijam
i njegovi stihovi čine se većima
od cijelog svijeta.



Jug je pustio korijen


Uzgojila sam kamen na dlanu.
Jug je pustio korijen.

Dodirom otvaram rane.
Odrezat ću ruke.

Usta žeđaju, riječi gube oblik.
Odrezat ću jezik.

Koljena je spalilo sunce.
Klečati ne mogu.
Odrezat ću noge.

Ja sam čežnja u kvrgama loze,
nečujni rast masline,
bezimeni otpor
otoka.



Rast

Pokušavam izrasti viša od ove planine.
No planina i ja smo jedno
pa sam nalik ruci ispruženoj iznad glave
i valu što krijestom nadvisuje more.
Ne mogu nego rasti u dubinu.
Toliko mraka
za nekoliko grumena osvojene zemlje.



Ne mogu pronaći more


Znam, more ne presušuje.
No putovi do njega skroviti su, nedokučivi.
Misliš da imaš pravo
na pitomu obalu, bonacu
i raskošan smiraj.
U zabludi si.
Nećeš pronaći more.
Ljudi ne pronalaze more,
more pronalazi ljude.
I to je jedina istina o moru
koju ne moraš znati.



Žena s pticom na glavi


Rekli su jednom
da sam žena s pticom na glavi.
Nisam znala,
nisam razumjela.

Neki dan
sumnjičavo sam gledala
zrnje na dlanu prijaznog čovjeka.
Pobjegla sam.

Satima,
tražila sam zrno,
pronašla ga,
i zadovoljna,
i polugladna
čistila perje,
jedno po jedno,
pa se cvrkutom uspavala.

Nisam znala,
nisam razumjela
dok se nisam cijela
pretvorila u pticu.

Lara Mitraković, iz novog rukopisa

znam jednog dečka koji trči

znam jednog dečka koji trči
na najviše katove nebodera
uvijek je za dva kata brži
za četiri metra bliži
završetku trke, cilju
posljednje stepenice, čaši vode
i namještenom krevetu
kad me pokuša dostići
pošaljem mu svoje rečenice
kad vidim da me stiže
pošaljem mu svoje šutnje
onda sam viša od oblaka
ne može mi dotaknuti stopala
ne može mi uloviti ritam
zaključivanja i zaključavanja vrata
kao da ulazim sakriti tajnu
veću od sebe i njegovih nebodera:
svaki dan izmislim novu priču za tebe
svaki dan imamo novi kraj na 26. katu
više se ne bojim visine
što ćeš kad više ne budeš mogao trčati
što ću kad više ne budeš mogao trčati
prerast će me oblaci, prerast će me zgrade

imam jednog dečka koji trči
brži je, brži je od mene




sretan rođendan

objavila sam priču o nama
sada svi imaju dio nas
razlomila sam nas i nismo posebni
napisala sam te i rekla bok
a jednom
jednom si i ti trčao




trosoban stan, donji grad ili trešnjevka, na duže vrijeme, tražim

svakako mi treba novi stan
motivacija da ustanem iz kreveta
neko ogledalo u kojem se vidim cijela
bijeli zidovi da na njih stavim puno
roza okvira i neki zlatni
iako ne volim zlatnu
u mom bi stanu odgovarala
kao i oni lusteri iz 60-ih
imala bih veliki bijeli regal za knjige
koje nikada neću pročitati
samo kad netko navrati
primit ću u ruke neku koja mi je draga
ovlaš prelistati i reći:
“ovo svakako moraš pročitati”
u mom novom stanu na kuhinjskom stolu
stajat će uvijek svježe cvijeće
da ujutro kad me gledaš s druge strane
vidiš samo komad mog lica
pa izgledaš smiješno njišući se
da vidiš smijem li se ili je samo kava
preslaba
kao ja nekad nedjeljama
u mome novom stanu kupaonica će
imati veliku ružičastu kadu
i pločice s kojih se lako čiste šljokice
veliki dnevni boravak da stanu svi ljudi
koje ću pozvati kad sam tužna
koje ću pozvati kad se negdje napijem
u mom novom stanu svaka će biljka
imati ime, jedno gore od drugog
imat će puno svjetla jer u stanu će
biti veliki prozori sa svih strana
smijat će se drveće kad pada kiša
pokazivat ću ti sa šestog kata
gdje šećem kvartom i koja pjesma
najbolje ide uz koju ulicu
samo ne znam kako da u njuškalo
upišem što tražim
kako da sve stane u 500 eura
i kako da nađem ulicu
kojom nisi trčao




inače?

imam novu tetovažu
predispoziciju za različite bolesti
još četrdeset godina života
imam neke pjesme u ormaru
po novom celulit na ramenu
imam tebe u glavi
tebe u glavi tebe u glavi
imam jeku koju nosim u džepu
jednu plejlistu i jedan potok
dvije rukopisne zbirke u glavi
imam strah od života
koji je zapravo strah od smrti
imam želju da ti ugrizem bradavicu
imam snove u činovima
svi nose bijelo i žive u planinama
ponekad su crno-bijeli i ne znaju mi ime
imam sklonost opijatima
ormar pun šljokica i papira za crtanje
egzistencijalnu krizu i potrebu da vičem
na ljude u redovima, imam želju
nazvati poklopiti nazvati poklopiti slušalicu
naručiti pizzu, naučiti ljude
kako da mi izgovore ime, kad se treba odmaknuti
imam krckavi kuk i koljeno, bolni vrat i rame
imam kihanje na proljeće, ljutnju na ljude
koji govore: tako ti je to u životu
imam tri izgovorena volim te
imam selektivnu amneziju i neke nove pjesme
ali to sam već rekla
imam onaj veliki strah da ću se probuditi
i više neće biti ničega što volim
čak ni dobrog soundtracka za kraj




pjesma o tome kako te neću nazvati ili
svi smo mi malo tužni i malo sami

želim te nazvati samo da ti ništa ne kažem
da onda dođeš i legneš pored mene
možeš pustiti film ili seriju
danas ne odgovaram na pitanja
danas spuštam rolete, navlačim zavjese
naređujem ti da skineš majicu
budeš toplina, budeš tekst
i baš me briga što ne znaš na kojoj strani
usana imam madež i što me se ne sjetiš
skoro nikad osim kad si previše sam
danas želim da budeš netko drugi
da budeš svi da budeš nitko
da izgovaraš rečenice o ljudima u avionima
koji lete iznad nas i smiješni su
samo me nemoj ništa pitati jer se bojim
i ne želim ti reći što osjećam noću
i ujutro prije nego ustanem iz kreveta
ne želim ti govoriti o strahu
koji me tjera na brda i deficitu suza
radije ću ti ispričati loš vic
večeras budi par ruku, budi vrući trup
budi glava koja odobrava svaku moju riječ
savršeno podupire svaki nagib mog tijela
budi ono što sanjam u 4 ujutro
bezglavi tenisač u uparenom bijelom dresu
koji me uporno doziva preko terena
da mi kaže: uskoro će početi kiša

ipak imam 4 žulja i praznu bateriju mobitela

a vidim nas kako ganjamo djecu na otoku
imaš dovoljno sijedih da mi stanu u šaku
imaš ruku preko mojih ramena
imaš riječi koje govore vjetar kroz čemprese
tjeraju gusjenice i možemo hodati
bez straha od nebodera
nemam više žuljeve na stopalima
ne bole me leđa i govorim hrabro
poput rakova na stijenama
naša djeca imaju kamene ruke
nježnije od oblaka
saginješ se da im objasniš smjer vjetra
kako je svejedno hoće li brod isploviti
jer ostajemo ovdje čekati najduže zalaske
ostajemo ovdje jer smo dočekali sebe
i svejedno je ako padneš
uvijek se dočekaš na mekano ć
magični zvuk u obliku prstena




ali onda me zasvrbe leđa

noću dok zamišljam naše razgovore
oko nas je snijeg
a ja imam ruke nevinije od svojih
kažem ti da me nisi stigao upoznati
ali da ja tebe poznajem od malena
bio si u mojoj prvoj pjesmi kao sjeme
do našeg prvog susreta narastao u stablo sekvoje
kažem tebi bih oprostila i smeđe hlače
spavanje na desnoj strani kreveta
ako mi ukradeš anatomski jastuk
jer kad legneš pored mene sve je žuto
i sunce nas gleda kroz rupe u roletama
iako je noć iako je već mjesecima prosinac
kad god zaustim ništa ti ne kažem
jer ćeš zaboraviti da smo se sreli
jer ne želim da me nosiš sa sobom
ponekad noću dok imam više hrabrosti
kažem ti da si sredina mjeseca
iako te srećem samo noću ti si rano jutro
i tvoje su oči zapele u djetinjstvu
pokušao si izaći iz moje pjesme
kao iz kafića u fajrunt
pljesnuo rukama i rekao kamo dalje
čekala sam te na kraju stranice
i rekla ti ja sam lara mitraković
to je moje ime
ali molim te zaboravi ga zaboravi ga
s tobom sam ionako samo dodir
ovaj krevet je plaža i ako zažmiriš
možda ćeš vidjeti kako plutam
jednom kad zaronim ispričat ću ti
koliko sam puta htjela napisati:
sve je u redu
i dobro mi je kad sam sama
ali onda me zasvrbe leđa na mjestu
koje ne mogu doseći
pa bi bilo dobro da su ovdje
baš tvoje ruke


Foto: Anto Magzan

Selma Asotić

Niko ne piše kući

Riječi drijemaju u toploj
jazbini daha—naša ljubav
govori tečno samo sjenke.
Mašemo jedna drugoj zbogom.
Onda dolazi daljina.
Stare molitve koje smo skrivale
u pukotinama zidova, za svece
kad krenu marširati.
Probavam rabljene gradove
za broj prevelike i istrošene
tuđim samoćama. Spomenici
prolaze. Polja duboko zamišljena.
Trgovi prolaze i sa njima
raspričane fontane. Na štrikovima
košulje vijore se kao predaja.
Miris rđe, mokre kore.
Zurim u hiljadu i jednu noć
i na dnu nekih je lice koje me voli.
Nebo ostaje isto—zgodno
i nedostižno. Jedan kontinent
uspavankom silazi u okean.
Zamišljam te na drugoj strani
u istoj sobi gdje sam tumačila
tvoje okolišanje u iktusima dima.
Mama, sad dolaze sveci
koji nikada ne dođu.
I nema nikakve božanske tajne,
ništa u središtu svijeta
osim ruku
poput svjetionika, neumornih
u traženju. Zato me pusti
da govorim glađu
onih koji unaprijed gube,
glasom
širokim kao praskozorje.


Oda mojoj naciji

sve što me ne voli si ti
stražo beraču moga vida
svaka nabubrena jalovosti žulju
na tabanima mog besanog bijega
izađi mi na megdan ili se istrijebi
iz moje krvi dosta tvog ubistvenog
ušća pod kožom mog zapešća ti neprekidni
mezarju satova sva tvoja sunca kaplju rđu
u moje zjenice usnorezu
uspavana opeklino dočekaj me raspećem
mog državljanstva dočekaj me životom
stesanim u zvižduk izviždi me u mraku
kao finu melodiju koju niko
neće čuti rani me u nevoljenost kezu
moje more koprivo
presovana između majčinih rebara
dođi moj duže moje ne-
oprošteno dođi
da ti ja nešto kažem.


Nana

Sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen prozor
na leđima joj šumski požar

spušta ga nasred sobe
pored miraza stisnute vilice
i predskazanja

četiri puta je žičani ofinger
njenu utrobu izrešetao
otkucajima, četiri puta je saznala
sve što u životu treba da zna

nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj
pravi plamenorez.

Sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
koz razbijen prozor, na leđima joj
vjerlomostvo

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi sol
vlastitih bjeonjača, čuje

učena muška usta
kako preživaju priče
o Iblisu u ženi

priperci duž njene kičme
kriju sjemena vreline, duboko u njoj
jedno znanje zahvata dim.

Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto
božje ime

sanjam je
kako me gleda,
gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.
Gleda me. Zovem je hak.
Zovem je nur.



Jedna žena odlazi u raj

1.

Kad pogledam u svjetlost
prikovanu za pod
popodne mi se učini
nemoguće dugo. A onda,
drhtaj sjenke,
i prošlo je. Ostaje mi ljuska
zaboravljene misli. U ormaru
naslagani sumraci ćilibare.

2.

Zgrbljena u mukli upitnik
keram košulju mraka.
Na televiziji povijest
upada u ovaj ili onaj grad.
Mjesečev pogled
dok me se pokušava sjetiti,
poznatu ženu koja je ispustila svoje lice
na putu do vode—
krivotvorenu krv.
Muškarac na mom krevetu u snu niže
imena. Imena slatka
kao obećanje,
kao poziv
što se svija se oko mojih nogu,
ne odustaje.

  1. Nije ostalo više ništa osim stići ovdje.
    Moje ruke odbjegoše u ponornice
    kao sve rijeke kad vide
    da je horizont potrošen.
    Drhtaj sjenke i onda
    —vrijeme,
    poput finog porculana,
    nikad ga nisu držale
    neutješne zagonetke.
    Pronalazim ih mnoge
    cijele i neuplašene,
    na obali suše se
    njihova raspletena grla.
    Šta će uslijediti
    nakon vječnosti za sada
    nije naša briga.
    Izbavljene iz žamora očiju,
    bezakonja ruku,
    prikupljamo snagu.

Bog čeka u šipražju,
drijemajući kroz stoljeća.
Bog je još uvijek ovdje,
ali ti to
već odavno znaš.


Prvi put u jedinom lez baru u mom gradu

Crna rupo u zidu
večeras nosim svoj najbolji očaj i kožu
punu kostiju što su ih tri džina zemljotresla u ruševine.
Poput svjetlosti
došla sam da ostanem.
Iza vrata vecea djevojke
uzlijeću u nebo kao aleluja rekla sam želim
to što želim, baziliko međunožja,
ovdje sveznajuća usta mogu ispjevati tijelo u budućnost.
Ja samo čekam
da me neko dodirne baš tamo
gdje želim nestati i kad bi ruka
potražila moja krsta pronašla bi sve
već oprošteno. Ne reci želja.
Tražim dlan na kojem mogu sagorjeti i znam
da već vidio si sunca kako nestaju ali nikada
ovako predano moj tamni
svode ćađavih suza,
uzmi me ovakvu kakva jesam, prerijsku
i još uvijek cijelu, pretvori me
u nešto vrijedno vjeroispovijesti.