O mraku, o soli

O mraku

 
 
Znaš, mrak nas nekad toliko jako stegne da imam osjećaj da ću se rasprsnuti u tom ništavilu. Pa čekam prvo sunčevo svjetlo da raspori moju kožu i da tama koja se naselila ispari. Između postoje sitni dnevni sati, ali toliko je hladno da se ne mičemo, ne razgovaramo sa svijetom izvan. Huči, udara i more i vjetar, ali mrak je nezadrživ, uvuče se pod naše jastuke, stopala, oči i ne osjetimo kad je prije već stigao. To mi najteže pada. Taj gusti zimski mrak u kojem ne pronalazim ruku. Ona je obris svijeta u koji sam vjerovala, toplo zajedništvo, ognjište zbog kojeg sam prevalila kilometre vjerujuću u dom, ona je mogućnost dodira, a zimi smo svi životinje koje tražimo svoje pravo na zimski san.
 


 

O soli

 
Zrak je natopljen vlagom i solju. Dišem gustu borovu šumu, udišem svaki pedalj borika jer doći će vrijeme kad će toplina zauzeti nosnice tako agresivno da neću osjetiti stapanje mora, šume i zraka u jednu masu mirisa. Otkako razgovaram s more, razumnija sam prema sebi. Ono otvara moje grlo, i srce i pušta vodi da ugazi duboko u moju toplu bol. A bol, kao bol, ježinac u trbuhu, nemoćno mjesto popuštanja pred tugom. I onda razbacujem ruke prema pučini, puštam da tijelo umisli da je pobijedilo vodu, puštam da jedna voda govori drugoj. Plutam kao naselja površinom svijeta, misli su ćudljive ptice kojima se perje svađa s nebom. Ili je drugačije, ovdje na kraju svijeta ja sam jedino mjesto na kojem
je moguće biti, i mnoge ja sada poniru u masline, mnoge ulaze uljem pod kožu sustanara.
 
 
 

Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Voda

Postoje fotografije gdje sa zaštitom na napuhavanje, leptirićima i pojasom, da se ne utopim, poziram majci kao dokaz kako smo i mi vidjeli to slano prostranstvo. Čak jednom u cijelom našem obiteljskom životu. Kad smo putovali na otok, koji majka ponekad naziva Hvar, a ponekad Brač, brat je cijelim putem povraćao. Brodom se zgušnjavao nepodnošljivi miris ribljih iznutrica.
 
Majka je u more ulazila samo do koljena. Kratko bi se s nama igrala u plićaku, a onda se povlačila u sigurnost ručnika prostrtog na kamenju.
 
Otac je svaki dan koji smo provodili na plaži donosio školjke. Često je uranjao s malim džepnim nožićem kako bi ih skidao s mola. Skupljali smo ih čak i po plaži. Najviše je bilo različitih prstaca i morskih puževa. Majka je radila ukrase od njih. Izrezivala je slike životinja iz starog kalendara i radila im okvire od ljuštura. Tako u našem dnevnom boravku morsko obrubljeni stoje jeleni u snijegu i ostala divljač.
 
*
 
Sve što se o istini može reći uzidano je u jezik i stalno je u pokretu kroz riječ. Istina je koncept o kojem je moguće razgovarati, ali se, duboko u ciglama okusnih pupoljaka i brzo zacjeljujućeg mesa, ne može potpuno spoznati. Kad izađe iz unutrašnje industrije ljudskog bića, istina poprimi njegov okus, miris, samoću. Moja istina uvijek dolazi mokra, netom izašla iz vode koja se prostire u nedogled kada god sanjam. Najveći strah koji imam oduvijek je od utapanja.
 
-Nemoj još dugo, otpast će ti koža.
 
Zapravo, smežurat će mi se prsti i kroz njih će vrelo ljeto doći do grla i jezika. Istina uljuljana u srpanj najopasnija je istina. Otkako smo u novoj kući napokon upoznali jezero zatočeno u keramičku kadu, ostajali smo se kupati što dulje, nadoknađujući tako godine u kojima voda nije intimno poznavala naše tijelo. Ulazili smo u vodu kao da nas može popraviti, razmjestiti naše godine u nova, čista tijela kojima je obećana ista takva budućnost. Voda bi olakšala glavu, kao da je imala mogućnost na trenutak maknuti čovjeka iz ostatka dana, tih desetak minuta, ili dulje, ako bih se zadnja kupala. O vodi se moglo, ali o siromaštvu se nije imalo puno za reći. Sramili smo ga se i bilo je bezvodno.
 
*
 
Prije putovanja na more kupovale smo kupaće na placu. Majka i ja. Kopale smo po hrpi rabljene robe dok ih nismo pronašle. Njen je bio kričave roze boje, sa zelenim i bijelim crtama. Moj je bio plavi, s dupinima.
 
Kad smo se vratili na selo, kraj česme smo postavili kadu koju ja otac donio vidjevši je bačenu kraj ceste. Bila je razbijena na nekim mjestima, ali nije bila šuplja. Ljeti smo je braća i ja punili ujutro i puštali da sunce grije vodu do kasnog popodneva, a onda se kupali unutra igrajući se kao da smo na nekoj dalekoj obali.
 
Kad bismo završili, majka bi obukla svoj rozi kupaći i legla u već zamućenu vodu. Glavu bi svako malo stavila pod vodu vježbajući zadržavanje daha. Tako je dočekivala presvlačenje dana u sumrak dok joj svi prsti ne bi postali smežurani. Prije nego bi pala noć, vodu iz kade nosila je u kantama do bašte i njome zalijevala paradajz i krastavce.
 
*
 
Osjeća li se tijelo slobodno u vodi jer se milijarde godina nataloženih u genima napokon oglase kad osjete tekućinu? Sjeti li se tad voda u nama, tih gotovo dvije trećine nas, kako je bila dio većega, kako je pripadala dubini koju mi ne možemo pojmiti? Ali voda u nama može; voda u nama sjeti se čak i plime i oseke, osjeti gravitaciju Mjeseca. Voda u nama pamti kako je biti dio većeg, kako je potreban mir dubine ponekad.
 
Nikad u životu nisam lagala. Bojala sam se laži jer su mi se činile netopive. Laž, od svih mogućih riječi, učinila je moj život neprilagođenim jer sam se bojala da će zapeti u krvotoku, stvoriti ugrušak od kojeg ću umrijeti kad dođe do srca. Baš kao i moj otac.
 
*
 
Istina je da je bio četvrtak kada je umro.
 
Rani rujan i dalje je vukao ljeto u rukavima i sipao žestoko sunce na tjeme kuća, hladnije je bilo jedino jutrom i tad se moglo osjetiti da jesen, mada je ljeto bilo žilavo i ukorijenjeno u zrak, polako uvlači svoje prste u dane. Kad bi u jednom trenu došla naglo kao sudar na cesti, prvo bismo se obranili dotad neprirodno toplom odjećom, upali bismo u deblje jakne potpuno nesvjesni što se dogodilo. Onda bi započelo pomirenje i gubljenje pamćenja, strah bi isprale mirne, još uvijek tople kiše i mi bismo se počeli osjećati ugodno u sveopćem umiranju, sami polako uranjajući u sebe. Dok smo bili još u čahurama djece ponirali smo u sebe pomalo smiješno i nespretno, kao mladunčad stoke koja prvi puta izlazi iz maternice, spremni stati sami na noge, ali i dalje nestabilni na njima.
 
 
O batinama nismo puno mislili. Činilo nam se da su one neodjeljive od odrastanja.
 
*
 
Najbliže smo moru bili kada smo gledali zečeve i jelene uokvirene školjkama. Njihova prisutnost bila je skoro utješna, činila nas je povremeno nalik ljudima koje smo vidjeli na tom ljetovanju, za koje smo bili sigurni da svake godine odlaze odmoriti na obalu. Nasmiješene obitelji čije majke nisu imale dlake pod pazusima. Oni nisu govorili djeci da pišaju u vodu kada im je sila.
Oni su se smješkali kao što se smješkaju svi ljudi koji ne nose strah zakačen na jezik.
 
U jednoj ladici velike komode u dnevnom boravku stoje neke stvari koje majka čuva mada mnoge od njih nije koristila godinama. Među njima su i leptirići za plivanje od tog jedinog ljetovanja. Kao djeca smo ih znali napuhati pa se igrati s njima, moje barbike tako bi dobile novi zračni krevet. Ponekad smo ih napuhivali i stavili na ruke samo da se pokušamo sjetiti kako je to bilo osjećati more posvuda oko sebe. Nosili smo ih i u kadu ljeti.
 
Brat je tada bio malen toliko da je more pamtio samo po fotografijama, ali ja sam ponekad, kada bih s napuhanim leptirićima zamahala zrakom rukama zatvorenih očiju, mogla osjetiti da to što prska nije mutna voda u već hrđom nagriženoj kadi, nego ukapljena sol i nebo koje se nasoljeno spušta do njega kao dijete niz tobogan.
 
*
 
Nakon očeve smrti, nije se više imalo što oprati. Majčine masnice upale su duboko u kosti, a njena istina utonula je s njima. Ono što je ostalo na površini lica s godinama se mijenjalo u priču koja je pomogla njoj, i nama da se pomičemo dalje. U njenim pričama, ljudi koje smo poznavali postajali su bolji, mjesta ljepša, a svake godine dodala bi još jedno ljetovanje na ono naše. S vremenom, naše je djetinjstvo postalo mjesto na kojem smo voljeli biti slušajući je. Kako govori o našem ocu koji nas uči svake godine plivati strpljiv kao slana voda. Kako posjećujemo sve otoke kojih se sjetimo i kako se volimo voziti brodom. Kako jedemo ribu, a majka se kupa s nama. Najviše je voljela plutati na površini. Kaže da ju je otac tome naučio; kako da mirno leži i pusti slanoj vodi da njeno tijelo drži iznad i ne da mu ne potone.
 
Kadu su odnijeli sa starim željezom.
Potajice sam im dala i okvire sa školjkama, da me ne utopi more koje je ostalo u njima.
 
 
 

Ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Yu Xiuhua

Volim te

 
 
Životarenje, svaki dan po vodu, kuham, uzimam lijek na vrijeme
Kad sunce zasja, uronim se u svjetlost, kao narančina kora
Izmjenjujem čajne latice: krizantemu, jasmin, ružu, limun
Ove lijepe stvari nose me na proljetnu ulicu
Polako suzbijam nutarnji snijeg
Tako su bjelcate, tako bliske proljeću
 
U očišćenom malom dvorištu čitam tvoje pjesme. Ovi osjećaji među ljudima
nejasni su vrabac što iznenadno proleti
a vrijeme je vedro Nisam od onih što se mogu zanositi
Ako pošaljem knjigu, ne mogu ti poslati pjesme
Želim ti dati jednu knjigu o biljkama, o usjevima,
reći ti razliku između riže i korova,
reći ti o proljeću travke korova što strjepi
 
 
listopad 2014.
 
 


 

Prođoh pol kine da spavam s tobom

 
 
U stvari, spavati s tobom, ili ti sa mnom isto je, ništa više od tog
sila udara dvaju tijela, samo je sila što požuruje otvaranje cvijeta
samo je proljeće što dolazi s virtualnim cvijetom, koje pogrešno smatramo buđenjem života
 
Diljem Kine svašta se događa: vulkani eruptiraju, rijeke presušuju
Zanemareni politički zatvorenici i izbjeglice
Puškom progonjen Davidov jelen i crvenovrati ždral
 
Ja proći ću šumu i kišu metaka da spavam s tobom
Ja stisnut ću bezbroj crnih noći u jednu zoru da spavam s tobom
Ja pretrčat ću bezbroj sebe u sebe jednu da spavam s tobom
 
Naravno i mene bi moglo par leptira zavesti na krivi put
da hvale zamijenim za proljeće
da selo nalik Hendgianu zamijenim za rodni kraj
 
Ali sve ovo su neophodni razlozi da spavam s tobom
 
listopad 2014.
 
 
 


 
 

Samo biti poraženi cvijet

 
 
Priznajem, ja sam ona žena koja živi u opasnom klancu
Također priznajem, moje tijelo samo je fasada
Moj par ruku drži dušu
Hoćeš li ili ne zagristi ne može dokazati tvoje suosjećanje
 
Ne treba stalno spominjati našu ravnicu, govori radije o tužnom i zlom planinskom selu
život je kao pas
tko podigne glavu, stisne šaku
cvjetovi se srušili, drži njezinu stabljiku kapajuće svježe krvi
 
Stalno kontroliram provjeravanje cvijeta, i širenje pjesničkog otrova
kado da zadržavam bolest tijela i približavanje smrti
Trebaš rado promijeniti smjer gledanja
Promijeniti unutrašnjost, koju se bojiš osvijetliti da bi je vidio
 
Živo je uvijek rječit
Škare su zahrđale, pupčana vrpca još uvijek omata vrat

*prijevod s kineskog Lucija Čurić

*slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Iz zbirke Vrijeme prije jezika

Teorem o povjerenju

 
 
Vremenu dati da sasuši bolest,
da tišini ulije neizgovorivo u pukotine
 
Okrenut ćeš se mnogo puta
i shvatiti da srcem možeš tumarati godinama,
a da ne nađeš mjesto za odmoriti
Za najtmurnijih dana
svijet će se prenamijeniti za samoću
 
Ljubav često leži u lokvi šutnje
dovoljno dugo da iz nje
izlaze oživljene stijene
 
Kad te svlada umor, njena rebra za tebe
otvorit će se kao cvijet biljke mesožderke
 


 

Teorem o samoći

 

 
 
Obećati sebi odluku, prepredeno čekati da se sunce
spusti niz leđa i otići iz srca na vrijeme
da plamen ne zahvati suknju
Potom mravi, duljina puta koji odluku
pretvara u događaj, lisice koje u pjesmi traže
tragove izgubljenog plijena
 
Jednom će sve ovo biti
promjena ubrzanja ususret voljenima,
ako skočiš prenaglo bogu na ramena,
prevalit ćeš se natrag i bit će uzaludno
Samo su jedna vrata
za u čovjeka i u ljubav
 
Prije ptica, bili su pokušaji da nježnost nazoveš
ulicom, planinom ili oceanom
Djevojčice su se skupljale
na dnu te istine pokušavajući
postati svjetlost
 
Ljubav, nemjesto,
proglasila je državu
u neplodnoj tundri
 
 


 

 

Teorem o zraku

 
 
Kad joj dosadiš, ljubav se zaputi
u prometnu gužvu
prepričavati slučajnim pticama
kako ste prostirali mrežu koraka
da uhvatite zagrljajem ono što ispada
kad sunce otvori usta
 
One razapinju oblake kao i jučer,
raznose im sjemenje
uvjerene da je moguće
posaditi atmosferu na mjesta
gdje je cvijeće uvenulo od mraza
 
Jer znaju voljeti daljinom,
pticama je pitanje putovanja
ono što je nama pitanje srca
 
Smiju nam se iz vrtoglavih visina
gledajući kako zapinjemo za riječi
nesvjesni da je prva lekcija leta
ne pitati koliko je metara do tla
ni što je tlo uopće
 
 


 

Teorem o tijelu

 
 
 
Ne brini se, to što ostaje iza samo je
privremeno nerazumna oluja
koja se ponekad pojavi na horizontu;
način na koji voliš bit će uvijek ono
oko čega će rasti tvoje meso
Tvoje će tijelo pamtiti
kako je na njega pala sjena voljenih,
a tvoja rana samo je jedan
od mnogih bunara u ovoj nizini
Neka ljudi iz njega namire
žeđ svojih životinja
 
 
 

Ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Lejla Kalamujić: Uzalud je budiš

 

Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema

ta žena sa rukama deteta, koju volim

to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim

uzalud, uzalud, uzalud

uzalud je budim

 

Branko M.

 

 

Ležim u krevetu, stišćem kapke, svrbe me trepavice. Umirujem zjenice. Pravim se da spavam. Pravim se da neću čuti galamu iz kuhinje, koja samo što nije. Znam da hoće. Dedo će galamiti kad on dođe pijan, nana će plakati, tetka će pobjeći u svoj svijet. U očima mi crno, kao duboko krastavo nebo u kojem se suše nikad ispunjene želje. Galama! Bila. Prođe. Ljutnja se slila u korake. Bijesno škripe stare daske kuće na Vratniku. Dođe tišina i s njom par koraka: nespretno oklijevaju ispred vrata moje sobe. Hajde, ulazi više, pomislim, i dalje kroteći zjenice.

 

Ležimo na leđima. Na jastucima savijene male i velike ruke. Na njih oslanjamo svoje glave. Budiš je. Govoriš sporo, o svojoj mrtvoj ženi, o svojoj lijepoj ženi. Svako malo prisjetiš se da se ja nje ne sjećam, pa onda pojašnjavaš, nadugo i naširoko. Kao i svakog puta, iz ormara u kojem i dalje vise njene stvari, vadiš jednu po jednu suknju. Teget, bijelu, maslinastu… Uzimaš ih vrhovima prstiju koji stišću rub platna kao štipaljke, širiš ih i skupljaš, zagledaš, obavezno desnim dlanom zagladiš svaku, valjda skidaš prašinu. Ja u njih nikada neću stati, ne kažem.

 

I dalje pričaš o njoj. O svojoj mrtvoj ženi, svojoj lijepoj ženi. Kasno je. Glas ti je sve tiši. Riječi ti se rastaču na jeziku. Zaplićeš, gubiš se. Dijete si koje zaspi ne obrisavši suze. Gledam te dok spavaš, nesvjesna da ću te jednog dana mrziti. Ne zbog tebe, to ne. Bio si derle, uplakano, izgubljeno. Mrzit ću te zbog svih njih koji se izdiru i galame. Koji te psuju na ulici dok je budiš. Mrzit ću te zbog dječijih nevješto skrivenih pogleda, njihovih ruku koje se međusobno gurkaju i štipkaju, zbog njihovog jedva čujnog smijuljenja dok igramo klikera, onda kad se na dnu ulice ukaže tvoje lelujavo tijelo.

 

Soba se puni atomima R-OH, kao obala vodom kad oslabi moć Mjeseca. Ime moje majke miriše na alkohol. Udišem ga ravnomjerno, dok zurim u plafon. Golubovi spavaju u kavezu.

 

Sobu ćemo uništiti u godinama poslije. Sami ćemo oguliti tapete, zatim pozvati molera da sastruže zidove do gola. Temeljito ću počistiti, kantu od 30 litara natrpati šutom i jedva je odvući do kontejnera. Spuštajući se niz ulicu, po posljednji put ću osjetiti miris tvojih suza. Vukući se ka smetljištu, ponovo ću nas vidjeti kako ležimo s rukama na jastucima, kao nekad. Gledamo u plafon, a ti je plačan budiš. Nju, svoju mrtvu ženu, svoju lijepu ženu. Mada, tad ću već znati: mrzim te.

 

Mrzim te jer je nebo duboko i krastavo, i ti tu ne možeš ama baš ništa.

 

 


Slika: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)

Ingeborg Bachman, iz izbora poezije U oluji ruža

Jesenji manevar

 
 
Ne kažem:to je bilo jučer. S bezvrijednim
novcem ljeta u džepu ležimo opet
na pljevi ruga, u jesenjem manevru vremena.
Put bijega na jug nama se ne zbiva
kao pticama. Pokraj nas, navečer,
prolaze ribarske barke i gondole, i koji put
me trun snom zasićenog mramora pogodi
gdje sam ranjiva, ljepotom, u oko.
 
U novinama mnogo čitam o hladnoći
i njezinim posljedicama, o ludima i mrtvima,
o prognanima, ubojicama i milijardama
santi leda, a malo o ugodnome.
A i zašto? Pred prosjakom, što u podne dolazi,
zalupim vratima, jer vlada mir
pa je moguće uštedjet si pogled, ali ne
kišu nevesela umiranja lišća.
 
Daj da otputujemo! Daj da pod čepresima
ili pod palmama ili u gajevima naranči
za manju cijenu gledamo zalazak sunca,
čemu ništa nije ravno! Daj da zaboravimo
neodgovorena pisma onom jučer!
Vrijeme čini čuda! No, dođe li nepravo,
s kucanjem krivnje: nećemo biti kod kuće!
U podrumu srca, nesanu, nađem se opet
na pljevi ruga, u jesenjem manevru vremena.
 


 

Rimska noćna slika

 
 
 
Kad daska ljuljačke podigne uvis
sedam brežuljaka, spusti se isto
nama otežana od nas obgrljena
u mračnu vodu
 
zaroni u mulj rijeke, dok nam u krilu
skupljaju se ribe.
Kad je red na nama,
odbijemo se.
 
Tonu li brežuljci,
mi se penjemo i dijelimo
svaku ribu s noći.
 
Nitko ne odskoči.
Tako je sigurno da samo ljubav
i jedno drugo uzvisuje.
 
 


Češka leži na moru

 
 
Ako su ovdje kuće zelene, ući ću još u kuću.
Ako su tu mostovi cijeli, hodam po dobrom tlu.
Ako je ljubavni trud svagda izgubljen, rado tu gubim.
 
Nisam li ja, netko je, tko je dobar kao ja.
 
Graniči li tu sa mnom riječi, puštam je graničiti.
Leži li Češka na moru, opet vjerujem morima.
A vjerujem li još moru, tad nadam se kopnu.
 
Jesam li, tad je svatko tko je koliko i ja.
Ništa više za sebe ne želim. Želim potonuti.
 
Potonuti-znači u more. Tamo ću opet naći Češku.
Poslana na dno, mirno se budim.
S dna znam sad i neizgubljena sam.
 
Dođite amo, vi Česi svi, pomorci, lučke kurve i lađe
neusidrene. Ne biste li bili češki, svi Ilirci, Veronežani
i Mlečani. Glumite komedije što nasmijavaju
 
a za plakanje su. I varate se po sto puta
kao što sam se varala ja i nikad ne izdržah kušnje,
a ipak sam ih izdržala, jednu za drugom.
 
Kao što je izdržala Češka, i jednog je lijepoga dana
dana joj milost mora te sad na vodi leži.
 
Graničim s još jednom riječju i drugom zemljom,
graničim, ma kako malo, sa svime sve više.
 
Čeh, vagant, koji ništa nema, koga ništa ne drži,
nadaren samo još, s mora, što je sporno, vidjeti zemlju mog izbora.

*Prevela: Truda Stamać

*Slika: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)

Katalin Ladik, iz Kaveza od trave (bestijarija)

 

VILIN KONJIC

 
Koračam u svjetlost.
Moje biće od koprene je bez uspomena.
Zimogrozan mjesec u vodi daruje mi tijelo,
da se vratim iz velikog Skoka,
da raspršim zvjezdanu prašinu, da steknem uspomene,
da u svakom trenu iznova umijem zadrhtati.
 
Koračam tako u osjećaje;
da mogu u svakom trenu zvjezdana prašina biti,
uvijek iznova umijem zadrhtati
a ne postati u lavoru krilata žena
ne vječna stvarnost bez uspomena.
 
 


PUŽ

 
 
Tražim u kamenu: ništa.
Tražim u drvetu: ništa.
Ispod mesa dišućih brežuljaka
iz bolnih raspuklina praskozorja
iz mene izrasta, jedna po jedna, navika.
Naša lica u srebru spojena.
Sniježi ljuskicama.
 
Zametena su moja tamna jecanja.
 
 


 

ŽABA

 
Ova je zima bila potpuna pogreška.
Biće-mjehurić presporo se rastvaralo.
Preboljet će proljeće zbog blagotvornog zaborava
u napuklu ogledalu,
u porođajnoj vodici onih bez sjećanja.
Dok se raspukne ljeto, ogromna pluća,
bit će i on bremenaš spoznaje.
 
Nije po ovakvu smrt došao
poslije smrti iznova se roditi.
 


PAUK

 
U njenim rukama uzdahne žarulja.
Očima punim noći istrese svoje krilo.
Ova glad je sam život:
razuzdan raskriljen prozor,
pohota guste čipkaste zavjese,
kasna krepkost, pohotljiva
glad za životom namještaja.
 
Gdje sam?
 
U užasnom prostoru
prije smrti.
Tišina opet urasta u njeno srce.
 


 
 

PUŽEVA KUĆICA

 
Svaku je prazninu usisao,
više ništa ne može izaći.
Požuda mu je potonula u stijenu.
Ondje mu je i lice potonulo.
 
Spiralno se obgrli,
tako čeka sanjanje.
 
Na trepavici mu pukne struna svjetlosti.
U snu pleše neveselo
poput lijevka prostor-vremena
vječno samog sebe rađajući
zvuk-pokret.
 
 
 
 
 

*Prijevod s mađarskog Kristina Peternai

*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Jana Prević Finderle, nove pjesme

radimo predstave
s veseljem
iza zastora od starih plahti
čekamo da odrasli popune
sve drvene kuhinjske stolice
pa punim plućima pjevamo,
plešemo svoje dječje plesove
 
 
godinama kasnije zaljubljujem se
u čovjeka koji voli knjige
i dok ležimo on mi govori
o plakatima na našoj kapiji
kojima smo zvale u kazalište,
kako je skoro ušao
u pogrešnom trenutku u moj život
 
 
 


 
deda nepokretan
godinama leži u krevetu
uz njega je drveni brod
mi unuci ga mjerkamo
znamo da nije za igru
 
malo sam veća
on me pušta da u tišini
sjedeći uz njegov krevet
brišem višegodišnju prašinu
sa skorenih jedara
 
par dana pred smrt
poklanja mi ga
brod, usidren u mom novom domu
mjerkaju ga moja djeca
znaju da nije za igru
 
ponekad mislim da sam ga
dobila na prijevaru
jer sam najduže mogla
sjediti u tišini
 
 


 

zečevi

 
 
dobile smo ta dva meka zečića
sestra i ja
dale im imena i brale maslačak
 
kada sam došavši iz škole
ugledala kako moj
oderan
visi s garaže
grlo mi je začepila gruda
 
ne znam je li to bila tuga ili bijes
kolcem sam umlatila
onog drugog zeca
kao da jedna smrt može olakšati drugu
 
 

 
 
kuća je dobila krov
stari plinski šporet
i dva metalna vojna kreveta
 
u njima se promrzle
grijemo poslije sanjkanja
dok mama peče krumpire.
to je dovoljno
da kuća postane dom
 
 

 
rat mi je raspolovio život
na prije i poslije
zajedno s prvom menstruacijom
u tuđoj kući
kauču, dnevnom boravku
 
ostalo je to djetinje prije
podcrtano ženskom krvlju
i ovo poslije što curi u sada
sa zauvijek skrivenim ožiljkom
 
 
 

 
dok topli vjetar
navlači oblake
ove neobično otužne jeseni
on umire sam
 
njegove ptice
puštene
zbunjeno šćućurene na prozoru
ne znaju što sa slobodom

Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Vesna Krmpotić, iz zbirke Sarajevska stoosmica

2. PREDAJ MI SVOJ RAT
 
 
Predaj Mi svoj rat s neukima, s nedobrima, s nelijepima.
Sjedni postrance i gledaj kako ću jednim zamahom
odrubiti tri izrasline na znanju, dobroti, ljepoti.
 
A taj jedan zamah… on ne cilja ni na što,
jer sve što treba biti odrubljeno, dragovoljno stiže poda nj. Vlastitom
snagom dolazi da ode.
 
Ne ciljaj ni u što, ne podiži svoj mač ni na što.
Sjedeći postrance, saznavaj svoju dobrotu i ljepotu.
Ljepota nelijepih i dobrota nedobrih neće tomu odoljeti-
poželjet će tebe saznati.
 
To je jedini rat koji možeš dobiti.
 
(13.4.1992.)
 
 


 
17. O GREDU NEBESKU OBJESIO SAM TI KRLETKU
 
 
O gredu nebesku objesio sam ti krletku,
da u njoj pjevaš o prostranstvu
u kojem si zatočena.
 
Takva je moja škola slobode:
slobodi sam te dao da ju obasjavaš svojom pjesmom;
ali slobodu ti prerano ne dajem,
da ne bi zanijemila od udivljenja.
 
(25.5.1992.)
 
 


 
 
41. POTRUDI SE PRIĆI ČOVJEKU
 
 
 
Potrudi se prići čovjeku po onomu mostu,
kojeg je on sam za prilaz postavio.
 
Ne nudi svoje mostove,
ma kako vitki, bijeli i prekrasni bili.
 
Priđi čovjeku po njegovu mostu,
pa bio i trošan i uzan;
 
budi dovoljno široka
da čovjeku priđeš po mjeri njegove uzanosti.
 
(3.7.1992.)
 
 
 

Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Ana Brnardić, iz zbirke Vuk i breza (2)

Motor

 
 
Umjesto nogu i glave imam
fenomenalne motore na pogon od cvijeća.
Kad spavaš u rosi dvanaest sati
i probudi te zračica prohladnog sunca,
izlijećeš iz stana, prhneš s prozora
i tražiš prvi proplanak na kojem ćeš
zaplesati ptičje kolo.
Tako je danas, samo danas, ovih pet ujutro,
ovaj satni dvopek
od sunca i hrskave prohladnosti.
Navučem suknju i plave ženske čarape,
stopala su puna blage rasanice,
hladnog kiselkastog zraka
koji se još razbuđuje za mnom, u plahtama.
A ja evo krojim već svoje odjelce od kazaljki
i mislim da ću na potiljku moći danas 
dva pupa uzbibati.
Dva poput poljubaca, samo neznancima,
samo stranim i nepoznatim došljacima.
 


 

Čitanje poezije

 
A sada ću pristaviti čaj.
Iza leđa će se pomalo nabirati valovi na kipućoj vodi.
Kad otvorim knjigu, stidljivi valovi sijede Dąbrowske
koja ustaje iz dna tulipana i pošalje mi smiješak.
A zatim se vrati iza masne latice, gdje piše poeziju.
Ja radim u drugoj državi, u ekran umećem sijede oči
i redim razbacane cipele njenih poljskih stihova
i voda je spremna, pa umačem vrećicu.
Kralježnica omekšava, u cipelama nisu stihovi
nego pernate živine koje se sada bude
i u dnu se raspiruje rumen iz sporih livada
i vojska rujne i bose peradi uzvere se na potiljak. 
Možda ću sada malo prekinuti čitanje.
 
Ako urone u čaj, oči preuzmu blijedu zelen.
Sjemenke se raspu u oba koljena.
 
 


Lastavice

 
Lastavice su prozirne, i kad dođu
po tebe i poduhvate te da odete na kavu
one iz vrha repa pod tvoje cipele
još izliju malo šuškavog neba.
Grad se usuče u svoju kralježnicu,
nebo leprša i krošnje su prosute.
 
Kad tako koračaš, prema običnoj crnoj kavi,
s lastavicama koje biraju stol
i u džepić na košulji zataknu si
diskretnu ariju, ti si
opet krasna i milina je
biti u ovom otmjenom tijelu koje
i sad pokazuje na sjever, zelenu vlagu
ali, sve je u redu.
 
 


 

Jedan drhtavi uvid o minuloj ljubavi

 
Jedan dio prošlosti lako stane
u jaje.
Obloženo perunikama i opojnim cvijećem
od kojeg se pada u istočne ekstaze
to jaje guta nevine
i kotrlja se niz glazbene poljupce,
strme emocije i kroz gugut prstiju.
 
Kad sam shvatila da je taj čovjek
samo htio da mu spavam u
jajetu u čijem se vrhu
orilo iz plamenčeva kljuna
i da mu budem meka i svilena
kao koštana srž,
isti sam tren nasred sive zagrebačke ulice
procvjetala iz peta
i prstiju i kao egzistencijalni krah
rasplela sve koščice u tijelu
i vratila se, uz pomoć ljubaznih čaški
proljetnih zvončića, kroz stoljeća,
 
pravo u njegovo božurno gnijezdo,
na dvije plave mahovine
kojima sam postala mama
i očev glas i
srneći hrbat u dnu klavira
i odani tat.
 
 


 

Rame

 
 
Prijateljice su slijepa brda
koja vatom oblažu cestu dok po njoj miliš
i ogledaš se po jutru,
 
voziš se u golom srcu koje se na cesti ljeska,
u rumeni si do laktova, do vriska
što zvuči kao krizantema,
hladan i blag od postojane sreće
jer prijateljstvo je pohranjeno u stijeni.
 
Put vijuga uvis,
među brijezima, rascvalim trnošljivama,
po njenim ramenima koja se puše
od modre gorske rakije.
 
Izlazim iz auta
i za sobom vučem raspojasano srce
koje je potraži i zatim se njome ogrne,
škriljevcem i gorskom kosom,
 
pa ljubičastim jezikom
podijelimo kapljicu kave,
pa sklonimo glave
i jagodicama timarimo
dobroćudnu bolest, obiteljsku rutinu.
 
Vidim da su joj ramena oblija
i da se šminka razlila oko nosa
dah je kao studen zauzdao prste
koji su sada skromni,
ne kao prije, već napeti kao zimski šumarak,
i u njih položim svoju vrućicu:
 
razgovor je vrsta rustikalnog plesa > >
vučemo raskalašeno stado za sobom
stado srca i planina
razgovaramo na narječju ponornica,
njena je tanka kao sljepić,
moja poslušno bijela.

Slika: Ilustracije Tika-Valentina Marek