AL’ NOĆ SI, GOSPODE, STVORIO SUVIŠE DUGU[1]
Impregniran uspomenom na incident, zrak je tražio šupljinu koja vodi napolje. Mrs. Earlybird, linearna jednačina s jednom promjenljivom glede koje, kako god okreneš, postoji samo tačan rezultat ‒ čista predmetnost, u najgorem slučajuri uroboros čiji rep, još uvijek pun i slobodan, meandrira za svojim komandnim težištem ‒ bila je mali, radišni školski štimer u polutajnom post-kju-kluks Odboru za identitet i solidarnost nadaleko čuven po životno važnoj zamisli da đeca čitaju »istinske pisce« među kojima iz naročitih razloga nema ni Zore Neale Hurston ni Lorraine Hansberry. Nastavila je kao da ničeg nije bilo. Ali Thelma Mothershed, napredna klinka s kosom upletenom tako da se, pomalo slični jazavčevim, zagasitocrni redovi smjenjuju s redovima nešto svjetlije kože, već dvanaest minuta zuri u izvjesnu tačku pred sobom i, kako se sve zbilo u drugoj polovini časa, iščekuje da se oglasi zvono. Nastupilo je skupa s piskom nevješto opružene krede koja se pod zglobnom masom prepolovila.
U to vrijeme je Little Rock bio živahno uporište oko kojeg su pridošlice, mahom obojenī, skupljale lozove za novi oblik ropstva. Isprva vrlo snažan otpor desegregaciji sada je i kod najdosljednijih klonuo u tihi bojkot koji se, zlatoust i nagizdan, legitimisao kao kompromisno rješenje od čijeg prihvatanja zavisi složni suživot. U međuvremenu su se crnje, grleći status slobodnjaka jačinom od koje nastaje podliv, zavlačile u brložne fabričke peći i razvrstavale medicinski otpad s jednakim žarom s kojim bi srce pumpalo krv i da su mu sati na ovom svijetu odbrojani, dok su rumeni poslodavci, za samo dva dolara dnevno, trošili njihova tijela kao tričave patrone za rapidograf. Prije si, razgovarali bi između sebe, finansirao presvlaku, objed i prenoćište, a sad za svega nekoliko žutih banki imaš dobrog glavonju koji će se polomiti da dobije napojnicu ‒ ʼbem ti tu slobodu, zar ne? I sami su bili svjesni da se vjekovima čuvana prednost ne gubi preko noći. Lassis In, riblji restoran u kojem je radila Thelmina majka, u periodu borbe za građanska prava funkcionisao je i kao sklonište za Afroamerikance, što je činilo da se Etta Mothershed, čak i dok čisti mokri čvor, ośeća kao ljudsko biće.
Od svoje kćeri je, naprotiv, šćela gordost prirođenu onom koji se tek uspravio.
Zadesivši se, ni krive ni dužne, na istorijskoj prekretnici, njih dvije živjele su u Geyer Springsu, maloj radničkoj koloniji u koju svjetlost i toplota rijetko ulaze zajedno. Tamo odakle su, u Illinoisu, mirisom ih je budio bakrenasti iver kojem su dugovale sposobnost da razlikuju obilje i siromaštvo, i nikada, pa ni nakon što su se ‒ desetkovani Rooseveltovim Zakonom o šumskim rezervama ‒ pogoni za drvopreradu postupno ugasili, nijedan miris nije bio tako nepogrešiv simptom nadolazećeg blagostanja; ali drvo se uvijek osveti za pokolj, rekao bi krakati Pottawatomi preturajući čunak s jednog ramena na drugo, drvo hiljadu godina pamti ko mu je braću i sestre pratio u tminu i vreba tren da njegovim potomcima zasvagda prepriječi put. Bilo kako bilo, s nadom koju je požnjelo novo doba svršilo se kao s palidrvcem koje, žudeći da zaštiti žižak, čovjek dokrajči sopstvenim izdisajem: iz njihove potleušice koju su od vedrog neba razdvajale spečene gipsane ploče izlazilo se bezmalo naglavačke, na sâmi drum, u sprintersku neizvjesnost dana čija je cijena, umjesto da raste, padala kao glava pri pomisli na krevet. Sve što je Thelma viđela dok se primicala slušaoni bio je tovarni sanduk koji se cijelom kubikažom sručio na njenog pokojnog oca.
Tog jutra je, kao i obično hvatajući prečice, ubola paklen zgoditak. Za njom, polako oduzimajući gas, svirnuo je nježnozeleni krosli čije su lajsne na bočnim staklima nakratko zasvjetlucale nagnavši je da čelo prekrije šakom. Bio je to majčin poslovođa, upeglani bijeli gorostas koji ju je i onda, kad su se po nalogu našli u Sherman Streetu, odmjerio s nepristrasnošću s kojom se, recimo, popisuje namještaj (dva simetrična oka ‒ tu; deset pravilno formiranih prstiju ‒ tu); čak je i njegov hod, kad malo bolje razmisli, bio vrlo specifičan, ali ga na ulici bez sivog fedora šešira svakako ne bi prepoznala. Pokazao joj je rukom na mjesto suvozača i pričekao njen odgovor, diskretan signal da joj je nelagodno, i iznova, berzijanski siguran da će je predomisliti, stavio u opticaj ponudu koju je ovog puta bez oklijevanja prihvatila. Niti jednog trenutka nije joj na pamet pala pomisao da se on, premda ne stanuje u ovom kvartu, u njemu nije mogao obresti bez određenog plana, ali djelovalo je da će zalaženjem u takvu pojedinost, makar to bilo dio rutinske bezbjednosne provjere, ovaj skupi turistički vaučer, ovu neočekivanu velikodušnost sudbine ‒ prorijediti do iščeznuća, odnosno do jasne spoznaje da ju je najurila svojim bezrazložnim strahom. Poput kinetičkog pijeska odbjeglog iz čaše, na brušenom kožnom meblštofu kravila su se Thelmina obla bedra koja, kupljena milinom, jedva primjećuju da se muškarčev dlan spuštio na njih.
Kasneći na prvi čas, srljala je u beznadnu pometnju košnice sa kojom se grlena dikcija Mrs. Earlybird borila za odsudni decibel. Raspoređen u dva tima, razred je igrao premetaljke i, arlauknuvši nakon svakog pogotka, bubnjao dovoljno glasno da se cijeli sprat pretvori u arenu iz koje će na koncu pokuljati divljač, i to samo vrsta koja pobijedi. Prokleta honkey kopilad, odjekuje s jedne strane kao projektil, mama ti je babilonska kurva, odgovara druga ne usuđujući se da provjeri je li poslije prvog iko pretekao. Bila je, bez lažne skromnosti, srećna što u svemu tome ne učestvuje, što se do posljednje klupe neopaženo provukla i što ‒ zanemarimo li stravičnu usamljenost ‒ nije imala kome da ispriča zgodu o kojoj je znala tek da mora ostati pod velom tajne. U desnom, džepu dubljem od onog u kojem je predostrožnosti radi nosila mali šklopac, zveckali su šareni grilaž bombončići čije su vještačke boje spadale na bijelu, ali ne i na crnu kožu; ne videći način ni da ih prokrijumčari kući ni da ih se ma kako odrekne, trpala je u usta prvo jedan po jedan, a zatim, shvativši da joj se osladilo, nekoliko njih odjednom, preko jezika i mimo zuba koji bi od vrijednog ulova izradili trunje. Sad je to serija pokreta između kojih se dugačka fabrička traka u njenoj glavi sve više povlači naprijed, prema ovalnoj kami na kraju, lučeći u vazduh jezivi miris mesnog odreska.
‒ Šta radiš? ‒ zakoračila je prema njoj u roze salonkama, nevješto kao da će joj se svilenkasti lokvanj na koji je tek stala izmaći ispod nogu. Je li dobro čula? S njenog lica na kojem su se čvrsto stisnuta usta presijavala poput nagazne klopke Thelma nije uspjela da pročita ništa što bi je ohrabrilo da propjeva. Odjednom se stvorila iznad nje, meka i nezgrapna kao komad maslaca u koji se, efektnije od konca, uśekao čipkani steznik, Mrs. Earlybird, morozna napast s intuicijom kuje tartufarke, blago čučnuvši da je bolje osmotri. Mothershed se instinktivno ugnula, ali i dalje nije imala blage veze zbog čega trideset pari znatiželjnih očiju strpljivo blene u nju: ili ju je neko vidio s njim ili je danas, za razliku od danā kad se ni u ogledalu nije ocrtavala njena spoljašnjost, bila jelovnik sile kojoj ponestaje svježeg tkiva. Drugujući onoliko koliko je potrebno da iščačka inkriminišuću stvar, nastavnica se ustremila na potklobučeno mjesto u njenoj postavi, na štek sa duplim pakovanjem čiji je rascvali poklopac prekasno otkrio zanemarljivu gramažu, s misijom da njenu jutarnju radost trajno konfiskuje. Sve je bilo namještaljka: nije mogla da predvidi da će zavući prste u praznu kutiju.
Ne, ne, tamo nije smjela da se vrati. Etta je za petnaest godina nijednom nije istukla, pa ipak, iako zna da to ne bi učinila ni u ovoj prilici, činjenica da, prvo i prvo, ne bi umjela da objasni otkud joj bombone, kao i da bi nakon sastanka s Mrs. Earlybird mogla doći s izmijenjenim stanovištem ‒ dovodila ju je do ruba na kom je čula samo: skoči. Ide li to tako? Uostalom, bila je ljuta na nepreglednu saobraćajnicu oko koje se se surovo prostirao čistac, na njenu nijemu konačnost iz koje nikako da iskrsne zeleni krosli, na pretpostavku da napušteno pseto traga za migavcem koji će mu, budući da nije onaj njegov, iznova slamati srce. Zdesna ju je, obrasla vegetacijom, dozivala rječica Fourche Creek po čijoj je ukroćenoj površini bazao majušni kanu i ona se, stežući torbak kao jarbol, najprije odupirala ekspresivnom zôvu Aglaope, Teleksije i Pisinoje, a zatim usmjerila misli na svoju sirotu mati koja jedva sastavlja kraj sa krajem. Nesumnjivo, bez nje će joj biti lakše. U brižnu širinu šume poveo ju je Pottawatomi, mrtvi Indijanac iza kojeg je ostao samo gajtan obješen ‒ o drvo
[1] Refren iz narodne poezije američkih crnaca.
Pjesnikinja petkom 