Lidija Deduš

napustio me glas.

glas s kojim sam živjela punih četrdeset godina napustio me jednog
jutra dok sam se kao dum dum metak rasprskavala po zidovima sobe.
četrdeset godina usmjeravao je moju sumanutost, upirao prstom u
sve očigledno. četrdeset godina smo se zajedno okretali oko sunca,
učili logaritamske jednadžbe i kutove na sferi. zajedno smo putovali
kroz vrijeme; gledao je kako moja budućnost postaje moja prošlost.
budio me iz sna, ispravljao mi kičmu. a onda jednog jutra – bang!
zazivam boga i molim ga da mi vrati moj unutarnji kompas. bez njega
se osjećam kao stranica ormara osuđena na doživotno gledanje u zid.
pogled kroz prozor otvoren u noć nalik je gledanju u otvoreni grob.

 

naročito ludilo.

živim u neprekidnom strahu da ću jednoga dana ugledati sebe
kako sjedim na klupi ispred zgrade i promatram ljude. nema
ničega lošeg u promatranju ljudi, ili ptica, ako to ne činim dok
među njih puštam malog crvenog miša na navijanje ili zubima
otkidam komad svinjskog buta. vidim se kako sjedim mirno, s
rukama na krilu, sve dok me neka sila ne natjera da zagrizem
klupu. ako je kišni dan, valjam se u blatu. bože, ispunjavaš me
neopisivom srećom. ja sam pas i režim na mačke. liježem na
klupu, pokrivam lice novinama. želim nekome objasniti svoje
stanje, ali nailazim na podsmijeh. žene sklanjaju djecu. djeca
me žele dotaknuti. ja sam poslanik krista iskupitelja, proričem
njegov dolazak. mogu biti i mačka i bacati se za svojim mišem
ili samo čučati pokraj grma. živim u neprekidnom strahu od
mraka koji će sigurno doći. do tog trenutka, pretvaram se u
padeže. moj život je pristojna platforma s redovnim odlascima
na posao, uljudnim pozdravljanjem u liftu. sporo kapanje u
tišini i čekanje na sudnji dan, na moj privatni big bang.

 

muhe.

što god sam radila, gdje god sam bila, uvijek su bile muhe. kad sam
htjela riječi, rojile su se umjesto riječi. kad sam htjela tišinu, zujale
su jednoglasno, bacale mi glavu u ruke, trljale stražnjim nožicama,
mlatile krilcima. muhe, muhe odasvud, sa svih strana svijeta. u pet
poslijepodne ili u tri ujutro, svojim tustim, crnim tijelima naliježu na
moje misli. odakle dolaze, iz koje svijesti? uđu mi u vidno polje pa u
slobodnom padu kliznu na dno oka. uvuku se u očnu duplju kao u
kutiju rolete i tu čekaju prolazak zime. neću muhe, otjeraj ih, kažem
nekome u sebi. ničemu me nisu naučile, ništa mi nisu dale osim ovog
neproduktivnog, smiješnog ludila, koje me tjera da tresem glavom, da
tresem, da tresem, da tresem, sve dok u njoj konačno nešto ne pukne.

Mateja Jurčević

kad dođe proljeće kupit ću kartu za Bukurešt

 
Kad dođe proljeće kupit ću kartu za Bukurešt
bočicu vode i pecivo kod starog Albanca
svoje zadnje pecivo kod Lješa Kalemera
 
Otići ću unatoč njegovim rukama žurno obrisanima o pregaču
 
U Bukureštu nitko ne zna što je rečeno prije granice
dižu se revolucije i mogu izvikivati tvoje ime
umjesto bezvučnih državnika
 
i reći dolje s njim i nećemo nove poreze
Sandu iziđi da te vidimo iziđi zauvijek
vani je proljeće a ti si na sjevernoj strani Palače
iziđi nam ususret ili ostani
 
iznijet ćemo te procvjetalog ili smrznutog

 


srest ćemo se nakon Trećeg rata

 
Napokon bit će jednostavno nastaviti sa životom
kamen će opet biti kamen tvrd pod krunicom zuba
i rijeka rijeka škakljiva između obala
Odroni i poplave vratit će se u zemlju i parkete
sve će umirati prirodnom smrću
zidovi od vlage prozori od termita
 
Nakon Trećeg rata nasumce će se izabirati pogodni
ljudi za popunjavanje obiteljskih fotografija:
Tranziter u gornji desni kut ruku preko njezine
jedna mlada agava kraj braće i osmijeh i idući molim
 
Srest ćemo se u razmjeni gradskih dobara
ja ću nositi kupolu koja se našla na našoj cesti
ti ćeš vući toranj koji se zabio u vašu livadu
Oboje ćemo plakati za asfaltom i travnjakom
 
Srest ćemo se jer se ne možemo mimoići
jer netko mora popuniti tramvajsku liniju da je ne ukinu
jer nakon Trećeg rata u sivoj uniformi
svi mrtvi izgledaju isto
neobrijani su i imaju trideset i pet
boja šarenica prema važećim ton-kartama sistema: RAL 5009
 
Bole me dvije posude RAL 5009 hermetički zatvorene
i prebačene u skladište nepoznatih trgovaca
RAL 5009 gusto se pjeni u arteriji srca
sve druge ulice smirili su vapnom
tako je čisto čisto i spokojno
ali kamo će mravi?
Nakon svega sjediti na pločniku posve je sigurno
nema zalutalih pasa i šinteri nemaju razloga navraćati
sada je sve domaće i pripitomljeno
kao veliki podšišani oblak
 
Tvornice duhana sveta su mjesta
ti si možda nadglednik velikog pogona
Mogu te čuti kako u daljini pjevaš uz bijeli šum radija
zagledan u pokretne trake posljednja živa bića
slatko im govoriš u treperave uši:
 
Brže brže gusjenice moji dimni leptiri
ovo je proljeće ključno
Obogatit ćemo se smirujući fantomske drhtaje ruku
i prodajući upaljače po trostrukoj cijeni
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Snežana Nikolić

NOJEV ZOO VRT

Posle zemljotresa ona lagano pušta svoje ruke
kao da je svet iznova stvoren i da će njegov poredak
narušiti to što hoda s velikim okruglim očima
poput maramice koju razlaže vetar nežno do vlakana,
a sve je oduvek tu (ne)dirnuto bolom od juče, lepa
zatrovana reka u kojoj si učila da govoriš: tajna je možda
na dnu, tajna su razoreni gradovi i ljudi koji postoje
uprkos svemu drhteći na koncu svojih oblaka –
njihova tela su priče o ljubavi i samoći kroz koje smo osetili kraj
jer noć je selekcija i jeka je samo tvoja
u krdu koje hrli napred, napred, napred

Ujutru se čiste kavezi i izbacuju mrtva mladunčad.
Ujutru zemlja lagano pruža svoje ruke kao da sanja kako se grli.
Svakog jutra se razdvajaju grudi, a ptica se dvoumi i plače

 


 

HRONOTOP ŠUME
Šuma se okrenula na leđa kao buba
koju je vetar opasao šumovima. Njeno telo
se dugo razlaže s mojim buđenjem: ni ruku ni
svetlosti neozleđene koje bi sve to pomirile sa
stampedom u tuđoj sobi. Ostaće đubre ispod kreveta,
jedino izvesno, do večeri preliću ga mlekom i
ako budem imala sreće, njegov smrad će biti sećanje na
iskipelo iz detinjstva, na okorelu tablu neba oko podneva
na koju ću došarati neki mit ili novu kožu za ostatak dana,
za kuću u kojoj će se rascvetati sve moje seobe u narove.
Noću ispijaju priče jedna drugu. Do dna. Do dna se spušta šuma
i prevrće svoje listove. Za njom dišu potiljci umornih životinja,
u njoj se talasaju iznova proživljeni ratovi i pevaju.

MELANHOLIJA RAZBIJENOG OGLEDALA
 
U tom zamku nikoga nije bilo.
(Nije bilo ni zamka). Kad očisti sve prozore, Abelona
spava s pogledom koji se plaši sunčevih šala,
kroz lišće šapuće plavu decu i netaknute biblioteke:
potom protiče mleko. I odustaje. Dugo će potom kašljati
bivše slike, nostalgija je Abelona. Te stvari koje više ne žele
kad ih uzimaš. Lelujanje po travi, umrli zvuk.
Ipak, hodaš s pažljivim suzama,
današnji prekor šara na ćilimu nije onaj od juče.
Iz njih ogledala iskrivljuju ruke, sećaju se
kako su imala o čemu da govore
kad se u njima odražavao svet.


SMEŠNO, PUSTO TUŽNO VREME
 
Ti, ja i pusto vreme koje nas čini nepomičnima
kao neke krčage u izložbenoj sali kojima se izvlači duša
i promašuje. Šta smo drugo mogli s tim mrtvacem iz jezera
osim da slušamo kako odiše kao noćno drveće da nema
nema uvek dodira među ljudima. Sećanje koje te iznova davi
i podiže da kažeš zemlji: lepota nije samerljiva, ili je ispiješ
osvajački kad postane suviše glupo i zamorno razmišljati
o ljubavi. O tužnom vremenu odzvanjaju telefoni svojim dugim
govorima – iskidan Bodler u pokretima trave
gde živi mali bog koji zaboravlja kako se kaže
kako se kaže

Lov

Trebali smo čekati da se u maternici preobrazi svjetlost u masu,
okrutnost u rođenje nakon kojeg počinje pošumljavanje Bornea
Često uroniš lice u tugujuće panjeve
i znam da me pitaš
Ima li zbilja smisla danas
na ovom mjestu
tjerati nekoga da opet preživi svijet

Majka je rekla
Kada će mlijeko vrištati,
šuti hrabro kao odsječeno stablo
Tijelo je porozno
i ne treba mariti kad jednom
uzorak kuhinjskog stolnjaka
prepoznaš kao unurašnjost srca
Loša majka nosi genetsku modifikaciju brižnosti
Loša majka ponekad rodi dobru majku

Druge žene rekle su
stopala će ti se povećati
Ne od poroda,
već od riječi
Ispred trbuha proučavaju mi mjere:
Kako javno poskakuju peruti
Crnogoricu ponad usana
Kako razrezujem jesen na trećine
Upuhujem čvrsti kostur u trbuh poput staklara
izrađujući stabilnu armaturu

Gledaju kako milujem stomak
na materinjem jeziku
tepajući vuku, bukvi i koprivi
koji se kriomice
strovaljuju u jedno biće

Izbor iz Mehanike peluda (Martina Vidaić)

SOBARICA KOJA JE DIPLOMIRAL NA THOMASU HOBBESU:


Cijelo sam jutro tražila svoje mjesto,

a sad, kad je podne sjelo na čelo kao znojna guzica

i kupači očajno traže zrak kod letećih prodavača,

dolaze dvojica i dvije s dvoje plus dvoje djece

pa ručnicima nalik na plahte što nas čekaju

prijete uzeti to malo odmaka koji sam izborila


Kvadrat zraka koji mi po plažnom pravu pripada

upumpavaju u madrace, kolutove, jastuke,

u ramena, ruke, sise ispod američke zastave,

u šije što se šire, butine i gospu na bicepsu

koja otiče kao stara alkoholičarka

željna još i još opojnog obožavanja


Preplanule i sjajne moja ih koža izražava

kao bijela podloga tekst:

zamjenjiva sam a ipak nužna

da bi riječi dobile na važnosti

Sunce sunce, ošteti me



ŽENA KOJA LETI PRVI PUT:


Temperatura tijela bila mi je preniska,


promatrala sam kako se koža mrvi i pada,

pod snijegom su nestajali sagovi


Oštrice mojih knjiga, moji lonci i poklopci,

sve složno da me prešuti


Ipak sam nezaštićenim mišićima

prokrčila put do najbližeg aviona,


sjela, pojela papreni keks, i rekla:

major tom, major tom, jesi li još uvijek gore?


Tada sam

osjetila da se sjećanja opasno ubrzavaju,

i baš kad se činilo da će puknuti o zid,


odlijepila su se, izgubila težinu


U zraku, čekala sam da kola opet dotaknu tlo,

kao što vrana čeka da gume auta


zgnječe koru oraha i otkriju

njen netaknuti goli mozak



MEDUZA-DJEVOJKA:

Kad sam se jučer kao svaki dan

poslije tuširanja ogrnula zidom


osjetila sam grubost sjevera koji dolazi


Odjenula sam brzo hlače, bluzu i kaput,

uzalud je pamuk lagao koži da joj oprašta,


niz ulicu sjever me gurnuo,

i vidjela sam kako ljudi navlače kapuljače


pod kojima im se lica od sjevera bijele

kao kamenja nama namijenjena


Imam mnogo sputane kose,

sve te osobe u meni žele dotaknuti dno,


a sad, sjever dolazi i izvlači pramenove na sunce

i oni se pune životom i šire mi glavu


Moram izdržati, ne smijem sjesti na pločnik:

nebo će postati naklonjeno

kao vreća puna odrezanih vojničkih dlanova,


satima će potom padati po meni,

tapšati potiljak, ramena i leđa,


ulicu, kuće, aute i gradove,

sve čemu je namijenjen poraz



KUHAR KOJI JE PREŠAO:


Jedne večeri

gledao sam kolač s kremom od bjelanjaka,

ugledao božić koji pilići nisu dočekali

Kakav je to osjećaj, pomislio sam,

ne roditi se?


(Svi smo hrana, svi smo hrana…)


Kad su pomoćnici otišli,

sklonio sam od sebe noževe,

cijelu noć po kuhinji tražio životinjske jezike

da bi svaki oštrom košticom

pribio o zid


I zašto je sad ova djevojka u autobusu,

prije no što će si koncem zašiti usta,

tik pred granicu,

morala reći:

volim jesti konje


(Svi smo, u svojoj biti, hrana…)


Ne misliti, mislim, na konjska usta,

toplu slinu koja

kapa s jezika,

misliti: nepokolebljiva je konjska brzina,

i autobus uvijek može biti brži

Reći ću vozaču da na ovom mjestu

nipošto ne smije stati,


neka juri, nitko neće vikati,

pedeset ljudi ima zašivena usta

Važno je ne pustiti ni glasa,

makar zgazili carinike i pse,

stabla što hladno odbijaju ime,

u tišini doći u munchen

ili u raj

Iz zbirke Melankolija igra badminton (Šima Majić)

 

Čovjek na Marsu

 
 
izbija deveta simfonija iz poda
kao iz pora mikroholokausta
svaki put kad te poželim vidjeti
oblačim mokru odjeću.
 
ni Sunce ne bijaše u zenitu
kad se odlučih spustiti u bazen izabranih
da bih improvizirala kino
svakodnevnih emocija.
sve je fotografirana snimka
na snimljenoj fotografiji.
mi smo dijeljenje koje se grli.
vole nas prespore stvari.
 
zgrčenoj u mjehuru zraka
kao u vremenskoj kapsuli,
ima li išta dosadnije
nego misliti da je naša priča neobična?
osim damski poštivati
zonu diskrecije među molekulama
zagušljivih šutnja.
ne da nam se više voljeti cijeli svijet.
 
 
postoji li išta intimnije
od dodira kože s lišćem
u oronulom bazenu.
taj kontakt je mogao
biti humus za nečije srce.
kao crvena slova
kojima ti neću više pisati
o banalnostima
svojih nedjelja
u strahu da ću te podsjećati
na intervjue astronauta
koji jednosmjerno napuštaju Zemlju.
 
 

 

Svi misle da su Lilit

 
 
 
nisi više potkožno moje.
toliko sam te smiješno prazna
da nema u meni ničega
za presvući u odijelo astronauta.
svi misle da su Lilit
i svi imaju nekoga koga nemaju.
 
 
jesu li večernji prozori
prizori promatrajućih ili promatranih?
planktoni, neznanje smo takvog čina,
melankolija koja bi trebalo
biti manje da bi smo bili više u pravu
pa još i više pisali poeziju,
ako baš hoćeš da bezbolno shvate.
 
 
ne shvatiti nikad nije bilo ukusnije,
a biti gladan nikad logičnije. nikad nepomirljiviji
želudac nije bio u modi. blagoglagoljiv si, nastavi niz…
sastavi me gdje uporno nedostajem,
zaljubi mi ludilom filozofiju i medicinu.
nisi više, potkožno moje, višeglasje
na jeziku riba. ne oprosti mi ljepotu,
nikada više,
ako baš moram…
 
 

 
 
 

Netko se rasplakao u državi Danskoj

 
 
puna sam pitomih plodova,
ali i pitomi plodovi su puni gorčine
kao što je svijet pun napuštenih kada
i kao što se volim ogledavati
zbog onih koji nikada nisu vidjeli svoje lice.
 
kako ugušiti večernje informacije
kuhinjskim tkaninama
i ne čuti kada se netko
rasplače u državi danskoj
kad je zapis o preosjetljivosti svih stvari
tvoja oblakonosna šutnja?
 
vijesti su jednake kad ih slušam
i kad ih ne slušam
pa nastojim
da ih niti ne slušam niti slušam
u ovom hotelu s imenom europe.
ipak, neki ljudi su veoma ljubazni,
ne upadaju mi u ptice.

Adu Lovelace izjeda računalna logika, kasnije Ada izjeda Turinga (Nesuđena pjesnikinja)

Londonski štakori dobrovoljno
ulaze mačkama u zalogaj,
u prijevodu: grad je toliko gladan
da nula meandrira ulicama
Nulu opipavaš
i u strogosti odgoja,
a kad nitko ne gleda
izrezuješ ljubav čim
oksidira ispod suknje
Ovdje otkuda promatraš,
matematika je pogon zbilje
čak i u mužu
koji ne prigovara, pokrije te kad usneš i pusti
da te veliki stroj probavlja s π
do beskonačnosti
Da sanjaš kako mu zglobovi
postaju tvojima
dok u istom snu Erato,
okružena mačkama, dementna,
čisti kaučeve i psuje tvog oca,
ali mačke i dalje pišaju
Dolje smrad kao da je mokraća oprala noć,
žene škripe dok prerastaju korzete
i kad se već umoriš od brojeva
legneš u očevu pjesmu, Childea Harolda
da vas skupa izjeda kiselost tla
iako se nikad niste poznavali
osim u kromosomima
koji su ispravljeni
da umjesto poezije
govore neuronima
Alana Turinga

Milica Milosavljević

FLERT KAO POČETAK STVARANJA SVETA

Svlačim sa sebe savest kao koru. Nema potrebe

završavati nezapočeto. Sinoć je jedan čovek

u čitavom univerzumu naložio zvezde ugljem.

Taj čovek je, priznajem, i mene jednom naložio.

Nema svrsishodnosti. Nema ni namere. Nema ni

od a do b. Nema, jer nema. Akcija: koštana srž na

meru. Zato što svakoga dana možeš da se igraš sa

životom, a da ga ne izgubiš. Zato što je velika

potražnja za smrću i zato što nema dovoljno za

sve. Trule jabuke na ulici su prestale da trule,

lakirali su ih. Ti se procepi u nama dešavaju

svakoga dana. Ja sam nasela na tajne prolaze

uličnih prodavaca. Na recepcije, na pošte.

Ti si se smrzavao u sandučetu neke zgrade.

Napolju je bila niska vlažnost vazduha.

Tražila sam da pijemo, tražila da jedemo

na žaru. Samo da se ne ugasimo kao ptice

u strujnim kolima, da nas fizika ne prepadne.

Trebalo bi nešto reći o jutru koje će doći, ali

čemu. Ono će svejedno doći.

Ana Brnardić, iz zbirke Vuk i breza (1)

Mahler

Slušaj, slušaj, rekao je. Da bi čula,
moraš tijelo umotati u listove gorkog bilja.
Tako ćeš ispariti do uha, i u čaške ću ti uliti
malo crnog Mahlera.
Govorio je nebuloze u drhtavo kofeinsko jutro,
u stanu u predgrađu
od rozih kauča i fotelja, staklenog stolića i vitrine,
nujnih hrptova knjiga, tople ružine vodice
u kupaonskom ormariću.
Vijorila sam stanom
omotana gorkim listovima,
obilazila oglodane kosti kobnih ljubavi,
svaki dan u podne zaključavala
sobe Modrobradog.
Roditelji su obložili stan
zlatom i pamučnim orhidejama
i utekli mahnitom sinu.
Napušten, modrjeo je u hladnim travama
na rubu grada, a zatim stopalima
teškim od neprobavljenog djetinjstva
gol zagazio u vodu, u razuzdani ocean,
ususret Americi.
Zašto je takvu raskoš muzike u sebi
tiještio kamenom za kiseljenje?
Zašto je u sebi umjesto tropskog vrta njegovao
šutljivu crnu kutiju? Ne znam,
kaže plaha kokoš mojim glasom.
Pernata i blijeda, bez kljuna,
stopalima od vate hodala sam sobama stana
i tražila izlaz iz te gorke muzičke škole.
Slušaj, rekao je iza oceana,
i u telefonsku žlicu ukapao
široku noćnu pustinju stanovite simfonije.
Ona je modra, i možda ti se posreći,
rekao je. Izlaz je s one strane.

Enigma

Jasno mi je da je ovaj glazbenik
nastao od drvenih rašlji u zimskoj Odessi.
I kad je trebalo koraknuti naprijed,
u vodu, nikad više nije bio cijel.
Ostale su drvene mrzle rašlje.
Nije kriv. Ni majka koja se previše uživjela
u vlastiti život i zaboravila razvezati rubac.
Ni otac iz Beča koji je zelene tipke
odlijepio s čela i prsa
i na njihovo klavirsko mjesto nije imao što staviti.
Ni oblutci nisu pomogli ni mlaka plavet snijega
da dozrije mladić kojemu su svi zahvaljivali
onda, i iza smrti.
Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti.
Srušen je zvonik, drugi, trideset treći,
ali ipak dostaje ih za vođin pogreb.
Mladić ih je vratio načas na mjesto da bi te zime
Moskva ronila u kitu, plava, crvena.
Jutro poslije došle su devedesete i on je još živ,
pleten, od sive staračke vune.
Sjedi za stolom na koji postavljam,
da prekinem šutnju drveta,
olovku i papir: možda se prsti pomaknu,
možda drvo.

 

Jednorog

Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom:
zakopanom u šumi: evo, maleni darak.
Kad je izgovorila: nesta šume Striborove,
iz kamena potekla je, guja, i rat je tiho zašumio
u visokom lišću. Nije bučio,
šumio je gustom bujicom krvi
koja je zapela u srcu i bubrila
dok se šuma nije iznova izdigla
iz djevojačkih ramena
na koja slijetale su sitne ptice, ravnodušne
na plavet mahovine,
služavke ostarjelim djevojkama.
U poruku je upisala: čekaj
dok se tijelo ne dovrši
i nestat će iznova šume, rat će biti
kao plaho slijeganje,
morat ću sve iznova zapisati, kao da se svega
moram sjetiti, iz magle još samo izvlačiti
polagana lica
paprat ptičjih otisaka.
Lagano se tijelo dovršava: prve su bile johe,
za njima vrbe i oskoruše,
kiša je tulila kroz debelo i raskvašeno granje
a mi smo zamalo propale u dub
od smijeha.

Prije zime

Dakle te večeri u parku
kad sam načas bila vrana u masnom kaputu
pod kojim sam nosila tebe, još manju pticu
i zabadala pogledom crne grane
u ionako crno nebo
i ranije, jutrom u parku
jer sam dugo gladila
plišanu koru breze da iz nje izađe
nešto nerazgovijetno i divlje,
mlijeko ili zvonce
nanjušio nas je snijeg.
Tebe, jer si tek došla i sve oko tebe bliješti.
I tek zatim kapi
koje vukle smo za sobom kao kišnu tintu
i zaštitničko oko na mom vranjem tijelu
i tebe, pticu na mom srcu
i trenutak poslije, i grane koje plutaju na nebu
dok se večer zatvara
po drugim šavovima nego jučer
nanjušio nas je snijeg.
Jer sam u kaputu nosila svježinu,
još ne pitomu, kože i obrva, tekuć svemir,
čas ježa, čas ribu, čas paprenu metvicu –
a ti si disala brzo i plitko,
drveće je nježno silazilo da te omiriši
prije zime, prije slijetanja
velikih, masnih ptica.
Hodale smo ispred snijega,
svečana tijela iznutra obloženog vunom
svih prvih klavirskih koncerata.
I za nama plašt
tamnoplavog neba s crnom čipkom
od rijetkog, napuštenog granja.

Sitne smrti


glasno dišemo zbog nesnosne sparine

spavajući u istoj sobi

tjeskoba je teža od zraka

ispuni prostor poput ugljičnog dioksida

pa se pogušimo u košmaru

u očevom se snu koti praznina

kao zlatice na krumpiru

dok u potpunosti ne unište nasade

svako malo nakašlje se

poput mačka koji izbacuje

klupko dlaka

brat škrguće zubima

majka je nepomična

stisnutih usnica

nalik na sliku gospe kojoj se moli

nekad se nagnem nad njeno lice

da provjerim diše li



osluškujem i

kako prerastamo već tijesne cipele

kako nam tamni kosa

i troši se hrskavica dok trčimo

vani izgara atmosfera

a u nama gore dječja tijela

kao rođendanske svjećice

dovoljno brzo da se ujutro

ne sjećamo



14870_691319380909569_1672715771_n