Lucija Butković, iz Vučjeg sata

VUČJI SAT

Imam noćni strah
da će se svijet oljuštiti
da ćemo se probuditi i zvati jutrom
ono za što više neće biti imena
da će kroz sjene proključati krv
i posjeći grla skalpel ekrana
 
Dostojevski je sanjao vukove
na tihim poljskim stazama
ali vukova ovdje nema
prognali smo zvijeri na ulaze grada
da ubiju svakog nepoznatog stvora
 
u vučji sat
voda se diže u bakrenim cijevima
centralnog grijanja
jer smo je od boga donijeli u ovaj rizom
prvo nije bila riječ nego užaren mlaz
 
kroz prsa mi tutnji aritmija kao vojska koja se udaljava

ŠAHOVSKA

U kapuljači signal noći
šahovskom pločom pulsira grad
a na izlazima grada svjetlo se lovi
u niše neonskih reklama
bande šaketaju pustoš, po svemiru
tuku ratovi staroga kova
rijeka iz crte dignuta u nož
takva je noćas hidraulika grada:
slabija tijela izručuju se vodi
uzimam zalet i krećem u L
lakoćom skakača
A3-B5

 

PPTSP

Uveden je postposttraumatski sindrom
paleži u zemlju usisani kao plin
vrijeme je opet prazan pojam, a prije je bilo
samo u kadi: izvlačiš nokte urasle u meso
nadlijećeš se kao dron
prije su mora držala azil ili je sustav držao riječ:
vježbaj brzinu, blokiraj udar, zatrpaj prilaz
zečjom branom
sada iz fosforescentne sljepoće jutra
s kauča sporo razvučenog u dan
promatraš mjesto, teren odavno oguljen i sam
ekrane navijene u živčani šum
od riječi do riječi istu ponavljanu vijest
o stoljeću palom kao bog
akvarijem pluta Njegov
krvavi alibi

Diana Burazer, iz Nebeskih jabuka

KUPILA SAM BRDO

 
 
Kupila sam brdo.
Ne kuću –
kuća ima zidove, krov
toplinu, obitelj.
 
Kupila sam brdo.
Ne šumu –
šuma ima moćna stabla,
krošnjama zaklonjeno sunce
lisnati hlad, sigurnost.
 
Kupila sam brdo.
Ne livadu –
livada je ravna,
zeleno jednostavna,
nebo se u njoj utopilo.
 
Što ću s brdom?
 
Stojim na vrhu
okrećem se na sve strane.
 
Sve,
sve je moguće – dojavljuje mi
izvanvremenski stvoritelj
spreman pomoći
bez ikakva alata i raspoloživa vremena.
I dodaje –
samo ako znaš zašto si kupila brdo.
 
Dobro – kažem pomirljivo:
slikar sam
i nisam,
pjesnik sam
i nisam.
 
Sanjar
koji je kupio brdo
jesam.

 


RUDARSKA SVJETILJKA

 
 
Nestalo je želje da istražujem
stvari
događaje
pokrete.
Ako zavirim ispod
sa strane,
duboko
ili se odmaknem
možda će sve biti drugačije.
 
Ali treba imati vremena
za još jedan život.
 
Izvan naše volje
preslažu se poznati događaji
u novi poredak i smisao.
Lutke bez lica
i oskudno odjevene
prolaze uskim mračnim tunelom,
osvrću se
traže ruku
bijeli štap.
 
Skoro sam sigurna
da nema potrebe za golemim svjetlom,
za besprijekornim vidom.
 
Kad sve potpuno zakaže
dovoljna će biti mala svjetiljka
na mom čelu.
 
Za oboje.

 
 

NEBESKE JABUKE

 
 
Kupujem voće
redovno,
jabuke i naranče
u plavoj staklenoj zdjeli na balkonu
izgledaju lijepo
i odgovaraju ostaloj
mrtvoj prirodi.
 
To je zdravo –
kaže Internet i moja prijateljica
kojoj je voće osnovna hrana.
Iz nedavne prošlosti
držeći u krilu nebeske jabuke
blagim smiješkom i klimanjem glave
poruku mi šalje pametna sijeda glava.
Nije ona slučajno tu – pomislim
nije slučajno u mojoj blizini
još uvijek mladolika i lijepa.
 
Moje jabuke danima borave u zdjeli,
sigurne.
Prije izlaska podignem rolete
dopustim jutarnjem suncu da im pruži
privid neubranosti
iščekivanje slobodnog pada i
polaganog bezbolnog nestajanja
na travnatoj površini.
 
Voće je zdravo –
podsjeća me nalaz nedavnog sistematskog pregleda
dajući mi dodatni poticaj
da jabukama
i sebi
ponudim drugačiji život.
 
Tvrdoglavo ostajemo
na istim stranama staklenog plavetnila
iščekujući noćni lahor
čaroban leteći tepih
na kojem ćemo jednom
jednostavno i veličanstveno
otputovati.

 

Anita Pajević, iz Perlinovog šuma

report u repeat

bazenom plutaju rajčice. u svakoj od njih zatisnut
otvarač za konzerve. rečenice su od prijedloga.
sok od rajčice. kao, sad sam crvena. sobe u kojima
živimo obložene su teškim kitovim jezikom.
ostavljamo starce na mjesečini i nalijevamo im
vodu u tanjure. thom yorke će iz automobila
skupljati zvuk pulsara za novu ploču dok ja tresem
mjesec na vlažnom sjedalu. kožu su mi izblajhali
ljubičasto. nije to on napravio. samo mi se skupilo.
kapilare pucaju od pothlađenosti. sinoć su izgubili
tetu veru iz staračkog doma. pobjegla je jer su
joj krali banane iz noćnog ormara. s hodalicom
i cekerom preostalih banana. vera je od tableta
dobila algu u stomaku. sad dubokim disanjem
pali peći gradskih siromaha. pisat ću japanskoj
ambasadi. zabranjeno je pjevati punih usta vode.
mostarom. ovom i onom stranom.

 

NGC 77891

žarulje rastegnute u wagashi
upaljeno lijevo plućno krilo
četrdesetpet
ono ružno mjesto za dočekati vijest
oca su našli u cipelama na vezice
plavom vunenom puloveru i s
dvije naše lizalice u rasparanom džepu

faktori nježnosti

zalijevala sam jutros prozore u kući
i spojila sve produžne kablove na jedan
i spavala s podignutim koljenom
usnula polja puna malih skakavaca
oguljeno krzno srušilo me na cestu
i odvuklo u brlog i obuklo šlapice i odvelo u zoo
tamo su medvjedicu kotrljali po kavezu kao kliker
šapama je gnječila modre oči i tražila suosjećanje
i bili smo ljudi, a ona zvijer
i bili smo veća zvijer od zvijeri
udarit ću u mislima vjetar i pincetom iz zemlje
izvući guju
neću više čekati da se otkriješ ispod toga krzna
da u povrtnjaku prostreš svoj identitet pred nas
neki glasovi, dok ih slušaš, mnogo su mekši s
mrežastih zvučnika
a svako strpljenje i svaki čovjek jednako ne ozdravlja

Nikolina Andova Šopova

KUCNI PRE NEGO ŠTO UĐEŠ

 

 

Budi uvek pаžljiv, kucni pre nego što uđeš

znаj dа u sobаmа koje su u tebi

uvek imа nekog

Nаjduže ostаni u onimа u koje će te primiti bez reči

u koje ćeš ući i sedećete

dugo ćuteći

Neki od njih pitaće te zа ime, pozvаće te dа sedneš

ponudiće te kolаčimа, pridržаti ti kаput

potrčаće zа tobom аko zаborаviš kišobrаn

Neke ćeš videti sаmo kroz špijunku tišine

večno zаtvorenih vrаtа

i često nećeš znаti dа li su sve to tvoji gosti

ili ti jednostаvno nisi kod kuće

 


 

NAOPAKO

 

 

Evo kаko se uspаvljujem

prevrnem se nа stomаk

i iz telа izbаcim drаngulije dаnа

kаo kаd neko uporno nešto trаži u fioci

i ne može dа nаđe

pа je prevrne celu nаopаko

i sve prospe po podu

I eto nečeg skupocenog

izbledelа plаstičnа kаrtа izgubljenog špilа

okrenutа nаopаčke

Ne gledаm kojа je –

аko joj ne pogledаm lice, znаm

neminovno ću nаći ono što trаžim

 

 


 

 

ZADUŽILA SAM SE

 

 

Zаdužilа sаm se kod glаdi pticа koje ostаvljаju mrve

dа mi oznаče put

kod svetlosti kojа me prelistаvа kаo knjigu

koju se neko dvoumi dа pročitа

kod telа koje ću dа izgubim

kаo što se sa dlаnа ispusti veslo

kod presаhlih česmi od kojih sаm učilа o muku i tišini

Zаdužilа sаm se kod rаskrsnicа bez znаkovа

kod svih zаgrljаjа, rаzdvаjаnjа i skidаnjа

kod ruku koje su nаprаvile đonove cipelа koje mi postаju mаle

kod zаborаvа nа čijem su licu svi univerzumi odlаzаkа

Zаdužilа sаm se kod mrtvih, kod grаdovа koji se gase

kod svegа što me je rastavljalo i opet me izmišljalo

kod odrаnih kolenа, kod krvi kojа se usirila

kod svih progonа i skrovištа, kod svih duhovа i odsustаvа

Zаdužilа sаm se kod vаzduhа, kod vremenа sаm se zаdužilа

kod zemlje, kojoj mrmljаm

bаci mi grumen smrti u lice, hаjde

dа se poigrаmo kаo decа

nа prvom snegu

 

 

*

s makedonskog prevela Milena Ilić

Marija Dejanović, nove pjesme

Deblo

 
Obukla sam se ovako da vas uvrijedim
i to je istina, poluistina i sve osim istine.
Večernji sam, podbuhli strah od karmina,
ali ipak ću uvijek biti ljepša od vas.
Sigurna sam dok sjedim
na okviru svog prozora.
Vi, mahovinasti djedovi
svedeni na parkove, botaničke vrtove
 
i privremene autonomne zone
rekli ste mi da je svejedno
na koju stranu okreneš hrastovo drvo:
grane će se pretvoriti u podzemno
provodno bilje, a korijenju će izrasti
lisnati jezici
ako im se trbuhe usmjeri prema suncu.
 
Pohranila sam vaše savjete u sitne šupljine
žirova koji mi rastu iz glave
i nastavila svojim putem.
 
Znam, želite mi samo najbolje. Ipak,
danas sam djevojka-svinja
i k tome sam oduvijek bila nekrofilna.
Mogu vas voljeti jedino ako ležite
i šutite dok vas gledam,
dok grančice mojih kupina zapinju
za vašu uskogrudnu kožu.
 
Evo, sad plačem.
Činite da se osjećam
kao muškarac.
 
Raširim li dvosupnice sa svojih leđa,
skočim i poletim,
zgrabit ću vas za ruku,
reći vam da me odvedete do shopping centra
i kupite mi najljepše hlače.
U tim će me šarenim prnjama
najviše voljeti netko drugi.
 
Vi ste toga svjesni,
i svejedno biste u mene bacili svu svoju ljubav
da sastavim od nje kamenu haljinu
u kojoj ćemo se utopiti
ja i vaša prostranstva,
samo kad bi vas to zamolila moja iskrenost.
Učinili biste to radi iskustva,
 
jer ste bunari na čijim se površinama odražavaju
bijele djevojačke ruke
i na svakome dnu postoji bijeli jastuk,
a na jastuku bijelo janje.
 
Vi to znate i ja to znam,
kad biste me odveli u svoje prošlosti,
pokazali biste mi da ste plišani medvjedi
u nečijim krevetima
i izumrle krijesnice u nečijim trbusima.
Zamolila bih vas da mi odsiječete korijen i grane.
 
To biste lako mogli učiniti.
Jedini problem bio bi
presjeći deblo na pola.
 
Lako je sastati se s korijenjem, s granama i sa janjetom,
ali što biste učinili
s deblom djevojčice,
 
što biste učinili
sa svinjskim buretom punim slatkiša
koje su pojela moja usta
 

 

Ograda

 
Način na koji vrijeme trusi naše ograde
može se prikazati isključivo panoramski.
Moja pažnja za tebe, položena na bok,
gleda svoju samodostatnost
u ogledalu.
Na njezinom dlanu,
truljenje nije prikaz nestajanja,
nego razglednica.
 
Drvo je živući putokaz.
Korom mu prolaze zakloni
u kojima se skrivam od svoje dosade
i tvoje lucidnosti,
u kojima sam prepoznala svoju glavu
na tvom vratu,
 
u kojima je moja dvojina pokušala naći način
da uzgoji još jedno oko
kako bih te mogla u isto vrijeme ne gledati
i gledati.
 
Ograda je popločen put.
Od sebe sam sastavila okomitu cestu
koja jamči mogućnost
pretjerano okrutnog odlaska.
Od tamo gdje smo sjedili,
sastružeš se i padneš.
 
Hrđa se prikačila na stare konstrukcije
i svojim dražesnim polipima
ispupčena
čini sunčanu, šupljikavu kupolu
u koju je netko smjestio moje srce.
To je srce zelena,
nezrela jabuka u koju je netko zabio dvije svirale.
 
Jedna cijev dovodi rijeke u moje oči,
druga izvozi ledene kocke
za koktele koje čuvaš u sebi.
 
Upakirane u kutije od stabljika konoplje,
crveni parobrodi voze u krug
moje oči, prste i jezik.
Kad bi me pitali što mi je cilj u životu,
rekla bih da sam uspjela
biti sve što sam htjela
osim jezera u kojem se odražavaju
nebo i drveće.
 
Moja kosa: životinje u panici pjevaju
da će kiša izbiti boju iz ograde
i pretvoriti je u oblak
na Sjevernom polu.
 
Moj trbuh: ježevi pušu kao čovjek na samrti
i pobožno čitaju biografije svojih susjeda
kako bi bolje upoznali okolnosti
u kojima su se zatekli.
 
U autu do mene netko spava s nekime
i možda se ne jebu nego doista spavaju,
kao,
oduvijek su htjeli zaspati pokraj jezera
i to je to,
ta im šutnja nudi sigurnost,
a ne toplinu
niti ikakva druga razočarenja.
 
Na početku je bio slobodan prostor.
Bili su to uvjeti na koje bi svatko
razuman pristao.
 
Ne moraš se brinuti,
neću se u tebi ukorijeniti.
 
Ja sam zmija koja sama pojede
cijelu jabuku
i takva sam neprimjerena
ljudskoj životinji+
 
Imam u sebi
sve organe koje trebam.
 
Sjajim kao tisuću
spaljenih vještica.

Vanda Mikšić

mi smo kuća i začepilo se

 

u zidu je izvan dosega je

voda dotječe ne otječe

ni sajla ni vakuum ni kiselina

škrguću alarmi za poplavu

pa sve niz naše oči daj kućo

opusti se diši duboko

iz trbuha više se kreći raskreči

tiskaj da se oslobode čakre

vadičepom otvorit ćemo te

dragocjenu butelju daj kućo

ili pozvati majstore da ruknu

najžešći zračni mlaz da izleti sav

začahureni slijepljeni skoreni

trulež da izvjetri smrad

uske su to cijevi pa lako cvile

previše je tu za gatanje mrvica

zagorene masnoće taloga kave

daj kućo poduzmi nam nešto

dok sjedimo od mozganja

zjenice nam šeću lijevo-desno

a hipokampus pluta u ljubavi

Lana Bojanić

Vani počinje prvo poluvrijeme ljeta i svi urlaju

 
Meni su se zacrvenjeli gležnjevi, tebi obrazi
Mrtvi psi i djeca plaču u zaključanim automobilima
Dok vreli vjetar lijepi sinuse kao salvete, reci mi
Kako ćeš ti uopće kući i gdje je to točno?
 
Mogla bih te prevesti biciklom
Ako je blizu Šamijine Poljske ili bliže,
Možemo usput stati na četiri ili osam godišnjih doba,
Saditi ciklu, žaliti ju zbog korijena i nedoličnosti boje,
Pa ju pojesti, punih ti usta pojasniti
Kako sam počela zaboravljati onog ljeta
Kada sam zamrznula sve hobotnice iz Lucijinih pjesama,
Naprtila ih u zvizdan na leđa:
Šapnule su nešto o mesu i mirisu
I na prvom mi zavoju razbile glavu
 
Otad je u mojoj lubanji samo mokar pijesak,
Teški zimski kaputi, ljudi koji su ih tamo ostavili
I sve tvoje tajne, drske školjke,
Plaze jezik suncu.
 


Voda se diže

 
Ove ću godine sasvim izvjesno propustiti jesenji ritualni suicid
Malih crvenih buba na prozorskoj dasci, ali nije šteta:
Da je bilo nešto što se o tome trebalo dokučiti već bih to i učinila,
Pa mirno pakiram samo znojnu odjeću, svoju sol,
Ja sam rudnik i rudar u njemu, ja sam odgojena austrougarski,
Moj dida i ja pristojno smo držali vrata lopovima,
Ja imam novu osobnu iskaznicu i istu frizuru već deset godina,
Ja odlazim, ponavljam iznova i iznova, već je svima dosta, ja sam hrabra,
Ponavljam, ne bojim se ni dubina ni visina ni tučnjava ni kukaca,
Jedino me strah da će moj novi stan imati televizor i da ću jednu večer
Prepoznati par nogu, par ulica i jednu lipu
I dubok glas reći će: Voda se diže
 
Voda se diže kao one godine kada je u drugom gradu
Dida držao moju tek rođenu majku,
U trećem gradu slijeva na karti mojih mokrih leđa
Dok je ovaj budući grad mirno spavao na stranom jeziku,
Kako to samo daleki znaju:
Život se komplicira, voda se diže,
Ne boj se, gutaj, nije slana,
Ne još.
 
 

 

Maledetta

 
 
Kolovoz se naginje nad gradić,
Iz kupaćih mu gaćica proviruje cesta, bijela i prašnjava,
Taman da zajašeš bicikl i raspustiš kosu
Vlastiti će te mišići čuvati daljine kao brižni roditelji
Isto tako bolni i vretenasti.
 
Na terasi kafića nema nikoga
Mogu jasno čuti kako utapaš svoju sjenu
Plodovi nara pokazuju mliječne zube,
Pod pogledom krcka tkanina pučine,
Tvoje umorne sandale se okreću na bok
Ni kad se potpuno istegneš ne možeš mi dotaći dno
 
Kažeš: okreni se
A ja još isprobavam izraze lica
I baš ni jedan ne odgovara prigodi.

Ivan Šunjić: Literarni teleidoskop

Andrijana Kos Lajtman književna je teoretičarka, pjesnikinja i sveučilišna profesorica književnosti. Dok je u svom znanstvenom radu (Autobiografski diskurs djetinjstva, Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze te brojne studije, kritike i ogledi o suvremenoj književnosti) ponajviše okrenuta prozi, kao književnica afirmirala se dvjema stihozbirkama (Jutarnji laureat, Lunule). Njezina peta knjiga, ujedno i treći književni ostvaraj, od prethodnica se razlikuje žanrovskom neuhvatljivošću i hibridnošću. Riječ je o zbirci poetsko-proznih tekstova okupljenih pod naslovom Teleidoskop (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2018.).

Na strukturnu specifičnost ovog hibridnog pisma upućuje sam naslovni motiv. Slika predmeta gledanog kroz objektiv teleidoskopa, instrumenta za razonodu oka s konveksnom lećom na kraju i pod različitim kutovima postavljenim zrcalima u sredini, izokreće se i umnogostručuje, a okretanjem cijevi objekti se miješaju i stvaraju raznolike formacije. Tom je vizualnom igrom – čiji se učinak ostvaruje dinamikom i slijedom dojmova – predočiv autoričin način rotiranja svega što semiotičkom optikom zahvaća iz vanjskog ili unutarnjeg svijeta. Misao i emocija, pojam i slika, konkretno i apstraktno, refleksivno i asocijativno smjenjuju se i stapaju u prožimanju proznog i pjesničkog iskaznog modusa.

Zbirka je sastavljena od sedamnaest tekstova: „Prolog: u zemlji tišine“, „Noćurci“, „Skladišta“, „Pahulja, zaključanost“, „Teleidoskop“, „Koža, opne“, „Elipse“, „Krpice“, „Ne(is)kazivosti“, „Spokoj“, „Zaborav“, „Tragovi“, „Granice“, „Ruševine, telomere“, „Tamna klepsidra“, „U mraku šarenice“, „Epilog: plavi i crveni makovi ili mogućnost zaborava“. Već je iz sadržaja razvidna zaokruženost cjeline formirane oko nekolicine tematskih i motivskih sklopova. Kruženja iskaznoga subjekta – usmjeravana uzajamnošću pročitanog i iskustvenog – odvijaju se oko pojedinačnog i općeg, bliskog i udaljenog, prisutnog i odsutnog, oko onoga što je na granicama iskazivosti.

Djeliće predmetnog univerzuma koje provlači kroz leću svoga literarnog teleidoskopa autorica lomi pod različitim diskursnim kutovima – teorijskim, lirskim, dnevničkim, enciklopedijskim, anegdotalnim, putopisnim… Sa svakom promjenom stupnja dolazi do zamućivanja, multipliciranja, kristaliziranja. Pa čak i unutar jednog tekstnog segmenta, kada se, primjerice, esejistička kontemplacija pretvori u pjesmu, a vezani govor prelomi u stihove.

Pisanje Andrijane Kos Lajtman koncentrira se na nekoliko hipostatičnih točaka. Oko usamljenosti, ljubavi, pamćenja, straha, (ne)smisla, vremena, zaborava, smrti, jezika i tišine polidiskurzivno se kreće slijedeći poticajna strujanja iz dvaju smjerova – iščitavane literature kao i spoljašnje stvarnosti. Nije slučajno da se u „Prologu“ započinje upravo onim što dolazi spolja, utiscima drugih koji pri svakodnevnim susretima ili s fotografija očitavaju vedrinu i optimizam iskaznoga subjekta, potvrđenim i rezultatom bezazlenog testa ličnosti čiji se algoritamski izračun temelji na samoreprezentaciji unutar virtualnih društvenih okupljališta. Tako će pogled u značenjsku pustoš iza personifikacijom oživljenog pridjeva predstavljati pogled u ispraznost sadašnjice i njezinih manifestacija sreće: „na zaslonu se, velim slovima napisana, pojavila magična / riječ: HAPPY! / Pa gledam ja u HAPPY, i HAPPY gleda u mene. / Kao u Zemlji Čuda.“ Komplimenti o radosti približit će se prigovorima o ozbiljnosti i tuzi koje bi iskaznome subjektu kao djevojčici upućivali odrasli promašujući realitet njezina nevidljivog, ali postojećeg „prebivališta ispod površine“.

Teleidoskopska vizura Andrijane Kos Lajtman podrazumijeva dubinsku uronjenost u okolni svijet, privučenost njegovim svjetlinama, ali i primicanje onomu što dolazi iz tamni(ji)h kutova. Čini se da subjektov perceptivni obzor ponajviše opterećuju događaji i pojavnosti koji otvaraju ambise življenja i postojanja. Slučaj majke koja se s djetetom u automobilu svojevoljno odvezla u rijeku ili srednjoškolskog profesora koji je nožem nasrnuo na novorođene sinove blizance s crnokroničnih se stranica prepisuju u novu tekstualnu okolinu. Pritom se dijaristički zapis nakalemljuje repetitivnim poetskim upitom („Zagrle li majke sinove, prije nego skupa zarone?“), a posve dokumentaristički začudnom asocijacijom, iznenađujućom slučajnošću („Danas, 22. veljače 2017., rođendan je Danila Kiša; da je / živ, imao bi 82 godine. / Danas, 22. veljače 2017., mali Danilo iz Štrpca, da je živ, / imao bi 42 dana.“). U zapitanosti nad svime „čemu ne znamo korijenje“ poseže se za saznanjima iz drugih disciplina, biološkim i antropološkim izvorima, akribično se navode natuknice o naravi životinja i ljudi, izdvajaju trenuci iznenadnog izokretanja kategorija ljudskog i životinjskog: „Kao kada moj maltezer, shvativši da je u igri bio pregrub / (jer tobože glasno zajaučem), kao munjom opržen skoči / pa mi liže obraze, usta, uho. Nitko ga tome nije učio. / Psi znaju čime se anestezira bol. / Ljudi znaju čime se.“

Tematizacija fenomena neizmjerne misaone težine ne proizlazi samo iz situacija distanciranog promatranja, već je potiče i subjektova izravna, emotivna involviranost. Bilježe se bolne posjete baki oboljeloj od Alzheimerove bolesti, osuđenoj na stalno zaboravljanje najbližih, potom i jedan nelagodan, gotovo nevjerojatan događaj s fakultetske nastave – studentica nije znala godine početka i kraja Drugog svjetskog rata – koji je promišljanje zaborava usmjerio na promišljanje o „crnim rupama“ kulture i civilizacije: „Moj početni šok vrlo brzo je zamijenila ljutnja – ne na konkretnu studenticu, nego na sustav koji dopušta da se takve stvari događaju, upakirava ozonske rupe u projekciju vlastite budućnosti“. Televizijska reportaža o narodnim običajima za Badnju večer u nekom pravoslavnom selu, istovjetnim i neistovremenim s katoličkim, činjenica da je datum proslave Božića određen u 4. stoljeću kako bi se zatro trag rimskom prazniku rođenja boga Sunca, izaziva spoznajni bljesak sadržan u metaforičkoj definiciji: „Zaborav. Je glad. Za novim. / Kao mora, uroborosni krug.“

Metaforika tame klepsidre ukazuje na mračni aspekt vremenitosti. Protjecanje vremena boji se zemljanim tonovima: ono opominje borama na majčinu licu („Njezina tvrdost moja je ispucala crnica / Krivudavi usjeci propuštenog.“), obremenjuje neprekidnim taloženjem („Mjeri li se ljubav količinom zemlje nataloženom oko jetre?“), sviješću o krtosti tijela i duha („Urušavanje je uvijek urušavanje sebe, u sebe. Mrvljenje. […] Tijelo je zemlja, duh je pijesak. / Tijelo ima bore i ožiljke. Duh ima dine i godove.“). Otuda fasciniranost ruševinama, ostacima, tragovima – dojmljiva je razglednica s putovanja u antičku pokrajinu Kapadokiju koja postaje svojevrsna mentalna predstava. Vrijeme je „neshvatljiva subjektivnost“, ne može se požuriti i kao kredu troši želju koja uvijek čeka ispred, neosvojivo je i ne može ga se „razdrobiti u zrnca“, prosuti „u svim bojama“, pokupiti u „mali pješčanik“ i darovati „kao jabuku“, kao apsolutni ljubavni dar. Možda ga je moguće zaustaviti tek u pisanju, svođenju na „grafitni trag, olovo, crnilo“. Ipak, ruka kasni za mišlju i stalna je čežnja za prelaženjem granica vlastitog medija. Zato se apostrofira izvedbeni čin sa svojom tvrdoglavom „repetitivnošću samorađanja“, jedinstven u stvaranju vremena bez vremena, kako to spoznaje kazališnim radom oplemenjena književnica Hélène Cixous (In October 1991…). Ovdje se slično konstatira kada se kaže da jedino kazalište: „Uvijek iznova amnestira sebe, od sebe. Sada. Sada. Sada. Sada.“

Očita je i naklonost prema likovnosti, osobito u dijelovima prožetim motivom svjetlosti – koja „ne poznaje vrijeme“. Takav je fragment o poznatom impresionističkom ostvaraju, jedan od ljepših u svojoj cijelosti, gdje se refleksija o efektu svjetla pretapa u poetsku konstataciju o bolnoj iluminaciji razlomljenog stakla naše nutrine: „Ako dugo gledaš u crnu plohu, nakon nekog vremena / učinit će ti se da je u njezinom središtu bijeli krug. // Ako dovoljno dugo gledaš u svijetle podloge / kontekstualizirane difuznim raspršenjem svjetla, učinit će / ti se bijelima. Tako se, recimo, haljina žene na Monetovoj / slici Žena sa suncobranom čini bijelom, iako je zapravo / naslikana plavim tonovima. // Ako nosiš pukotinu u sebi, svjetlost će u tebi lijepiti vitraj, / i to će ponekad boljeti.“

Iskazni je subjekt posebno zaokupljen smrću kao nikad spoznatljivom, nikad mislivom fenomenu pred čijim prizorima „jezik odrveni“. Opet se utječe referencama – o starogrčkom ritualu puštanja mrtvih iz grobova, o imenovanjima smrti u arhaičnim vokabularima, o ubilačkom svojstvu čovjeka, o ratu i zarobljeništvu kao stanjima navikavanja na stalnost smrti. Nad njom ne iščezava ontološki upitnik, razmišlja se o njezinoj prirodi, citiraju se stihovi Darka Cvijetića o prirodnoj smrti koja, rekla bi Simone de Beauvoir (Une mort très douce), ne postoji jer uvijek umiremo od nečega. Prisutnost smrti osjeća se nakon pomirenja s fizičkim iščeznućem bliske osobe. Roland Barthes o tomu ispisuje Dnevnik korote koji subjekt čita u periodu žalovanja, ali: „Za nekim živim, a umrlim. I za osobom koja sam bila i kojoj sam dopustila da se sahrani.“ Osvještava se njezina metamorfičnost: „Mislila sam, smrt ima oblik kruga. No može isto tako / imati i oblik bicikla, romboida, kruške.“

Krugovi, kružnice, elipse motivske su konstante ove poetike (počevši s prethodnim, višeznačnim, polumjesečastim Lunulama) – opčinjenost okruglim, oblicima sa središtem: „Svijetlosivi kamen s Palagruže koji ponekad uzmem / u dlan, ne vjerujući da je stvaran. Pravilna okruglost nalik je / iluziji. / Kao i u riječima.” Pravilnost je iluzorna, kao i smisao, „zrno u koje smo posađeni“, a koje se pokušava uhvatiti pisanjem o sebi. Kao da se još jednom potvrđuje snaga znanog lejeuneovskog prokletstva onih koji se znanstveno dohvate autobiografizma: „Na Pedagoškom fakultetu u Bihaću pita me voditeljica / tribine što to ima u autobiografskom diskursu, zašto se / piše uvijek i oduvijek? / Zato što nam daje iluziju da se tičemo univerzuma, / odgovaram. Oblikujemo sebe u vremenu, udahnjujemo / formu u vlastito postojanje, potkupljujemo se smislom.“

Princip teleidoskopskog hvatanja stvari u stilotvornom pogledu predmnijeva konveksnost i raspršenost, odmicanje od pobrojanih tema i motiva, njihovo cirkuliranje, mjestimično variranje. Uperenost u stvar je hotimična, ali ne isključuje slučajnu, trenutnu privučenost, pomicanje objektiva. Stoga nisu rijetki asocijativni skokovi i prekidi, skoro poluautomatska nizanja, neočekivane kombinacije – sve ono što otvoreno, djelatno oko deponira kroz objektiv nestaje negdje u mraku sklopljenog drugog oka, gdje se katkad dogode kratki spojevi, nenadana bljesnuća smisla.

Kroz prethodni prikaz naglašavano je da je pisanje Andrijane Kos Lajtman uvjetovano čitanjem. Stalna je upućenost na Jorgea Luisa Borgesa za kojeg je broj pročitanih knjiga bio značajniji od broja napisanih; nemoguće je ne spomenuti Montaignea, možda najvećeg čitatelja iz kanona svjetske književnosti koji bi ono što je ostajalo nakon pročitanog prestajao doživljavati kao tuđe iskustvo. Citatnost u Teleidoskopu je eksplicitna, citiraju se rečenice i čitavi dijelovi iz raznorodne literature (dio iz ogleda Andree Zlatar, studije Edgara Morina, tekst Bobe Đuderije s društvene mreže, stihovi Tomaža Šalamuna, Marije Čudine, Nazima Hikmeta, ulomci iz romana Dževada Karahasana, Orhana Pamuka, Milorada Pavića, Jasne Horvat, Kristiana Novaka…), prisvajaju se i prevode u zbilju vlastitog teksta, čak se niti ne poravnavaju margine pri njihovu prenošenju – grafička doznaka prelamanja tuđeg govora kroz nutarnju prizmu. Preuzimanjem već gotovog znakovlja i vraćanjem na staro kao da se prokazuje površnost odbacivanja svega naizgled interpretativno iscrpljenog, na primjer, Adornove tvrdnje: „I to pitanje o Auschwizu i poeziji je krivo pitanje, kao i / ono o nebu. […] A pitanje glasi: kako je moguće, nakon Auschwitza, ne / pisati poeziju?“

Naposljetku, ostaje se vratiti na multižanrovski karakter nove knjige Andrijane Kos Lajtman, mada je bibliotečki i knjižarski već stavljena pod poeziju, a nominacija za Nagradu Ivan Goran Kovačić u kategoriji najbolje hrvatske pjesničke zbirke objavljene u prethodne dvije godine predodredila je recepcijsku putanju – u smjeru njezina svođenja na poetsku dominantu, nadaje se promišljati o propusnosti, polivalentnosti poezije kao žanra bez žanra (a genreless genre; o čemu se može čitati u studiji Poetry and Its Others Jahana Ramazanija). Difuznost i otvorenost Teleidoskopa proistječe iz vizije totalnosti književnog izričaja. Odatle i specifična lakoća kojom cjelina zrači i privlači, ali i težina bez koje se ne može ni krenuti na put ohrabrivanja i oslobađanja vlastite autorske imaginacije.

(Tekst je objavljen u: Novi izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, br. 73-74, Sarajevo, siječanj-lipanj 2019.)

Marijana Radmilović

Nerazumna pjesma

 
Od nasipa do nasipa, preko pustopoljina,
preko vode, preko sna, preko snage i godina,
vučem tvoje pomodrjelo tijelo i skupljam
vrijeme što s njega otpada. Otkidaju se dani,
sati, tvoja se kosa tanji, tvoje se ruke klate,
bacaju sjene na sve strane, pokazuju gdje
zakopavam bol, vatru i glad, gdje sadim
vid, gdje sušim tek ubrani mrak, kako smo
došli, kako ćemo proći od svega što sam zasadila.
Kada mi kažeš da je dan, obgrlim te rukama
i vučem preko nevidljivih, tankih raspuklina
tla, kada mi kažeš da je noć, iskopavam sve
što sam putem rasula i vješam vjetru o vrat,
darujem mu ogrlicu od svega što sam godinama
gubila, a vjetar, nerazuman kao vjetar,
uzvraća mi biserima.

Luda ptica

Izložena tijela, lica, kao nasred puste ulice,
prasak svjetlosti, život nasrće,
tvoja me prisutnost podiže i razgolićuje.
Od tolike blizine mutni smo i zloslutni.
Skupocjene tkanine ne dostaju za oboje,
što stignemo pokrivamo,
ruka skuplja, gužva, zgrće,
a nevidljivi glasnik, u ustima mu perje i prašina,
šutljivi anđeo, namata jeku šapata, otiske stopala,
rogobori: bio je tu čitav jedan grad, bili su ljudi,
bila je buka vremena, što će nam pjesma,
što će nam molitva.
Ostali su kamen i žamor, težina trajanja.
Od tolike blizine zatočeni smo i nemoćni.
Razobličena tijela, lica, naša nas sjena
ne propušta, krletka je gusto pletena.
U meni pulsira tvoja mirisna toplina,
moj strah hrani tvoju glad
i dok u tebi buja, leti, pjeva, nosi,
s lakoćom podiže staro i čvrsto tijelo vremena.
Košara je puna i ustreptala, na dnu rastu glasovi,
ruke, zračno pletu nevidljive ruke,
para se neuhvatljivo tkanje,
skupljamo, gužvamo, zgrćemo, otkidamo.
Sva si od krvi i mesa, puna snage i obilja tijela,
lijepa i tamna, zrcališ u meni,
toplo, snažno, zavedeno, zamamno.
Što ćemo sad, luda ptico?
One u tijelu i one izvan tijela,
one pod kožom i one što nas raspinju i guše,
što će nam ruke, što će nam krila;
bio je grad, bili su ljudi, gorjela su svjetla,
cesta je nekamo vodila: anđeo nečujno prhne
i umakne za ugao nevidljive ulice.
 
Nikoga ne oplakuje, ni za kim ne tuguje.
Nitko se neće roditi i radovati jednostavnoj smrti.
Tvoje me perje osljepljuje,
perje u očima, perje u ustima, perje što škripi pod zubima,
perje što bridi pod stopalima, perje što podiže sve u zrak
i vrtloži, vrti, mahnito, mučno, u elipsi nestajanja,
sipi, sniježi, zasljepljujući ekran, zastire, gasi, zaboravlja.
Zatvarajući škrinju, otvaramo ju, sve joj se dublje gubimo u dnu,
gubeći ključ, pronalazimo ga i sve je više vrata,
čitav jedan grad, čitav jedan svijet, čitav prostor koji zatvara.
Nudim te po sajmovima,
opčinjenim ljudima i njihovim ženama,
nudim te šumi i njezinim vatrama,
stablu i njegovim opakim sjenama,
nudim te odrazima visine i dna,
krletki vremena, preživjelim glasnicima,
nečemu snažnome i moćnome.
Svemu što može podnijeti vrtnju i njezino poslije.
Je li ona ta koja je prva izgovorila
tvoja krila moje odustajanje?
Ili mogu pjevati drukčije:
Otišla je, tražila je, pronašla je, posljednju šumu,
hodala je, brojala je, korake, misli, puteve,
suhu zemlju i prašnjavo korijenje,
sve što se gubi jedno u drugome,
sve što se zrcali i guta zrak blizine.
Tko si ti, nalik si mi, nalik sam ti, nalik smo si
kao ne izgubiti pronaći ne otići vratiti se ne početi
završiti, zaboraviti ugasiti.
Nježno me spustila kao da to nije učinila,
u posljednjoj šumi, na najdaljem stablu, na najvišoj grani.
Ja sam odletjela.
Ona se istim putem vratila.

Hranjenje vrtloga

Kopaš svojim najdubljim rukama,
vitlaš slikama po šupljini vremena,
kružiš kao ptica zloslutnica i nadgledaš
vrtlog ispod nas. Bože, kako sam umorna
od tolikog padanja, u glasu ti je glad,
nemoć hranjenja, nezasitnost vrtloženja,
gutamo dan po dan, koliko toga stane
u jedan zalogaj. Prostirem stol, sve
što nas je ikada pronalazilo i gubilo.
U tanjurima nevrijeme, vjetar nasrće kroz
prošupljeno dno. Bog prešućuje svoj
strah, odvraća pogled, kao da nas
njegova koža ne prekriva, kao da se ne
skriva u nama. Što stavljam pred tebe,
otkida se od mene, moja kosa u tvojim
ustima, tvoja usta u ranama, steže nas koža,
pulsira glad, što stavljam pred sebe, otkida se
od tebe, i pada po nama, u naša tijela,
mirna i sabrana u središtu vrtloga.

Tijana Rakočević

Eufeminizmi

ona je osmislila
 
matematički model
 
strukture ljusaka u atomskom jezgru
 
i test za cističnu fibrozu
 
i otkrila
 
strukture vitamina B12
 
i strukture na krajevima hromozoma
 
i serum protiv bakterije
 
(Haemophilus influenzae)
 
nekakav, pomozi mi reći
 
patent tehnologije komunikacije
 
proširenog spektra
 
a kažu da je bila zgodna
 
jamačno zgodna
 
i sve je to krasno
 
nego
 
što bi činila sa kamencem
 
u utrobi toaletne školjke
 
ribala strugala spirala
 
na koljenima nježnim
 
klečeći

 


Écriture feminine

đevojčice

 
brže uče prve riječi
 
i izgovaraju prve rečenice
 
one su rječitije
 
đevojčice
 
ranije nauče da čitaju
 
i bolje se snalaze u pravopisu
 
lakše uče strane jezike
 
dok dječaci još zamuckuju
 
ta svilena bića imaju
 
bolju periferijsku viziju
 
i ljepši rukopis
 
o, da – đevojčice
 
imaju bolje ocjene iz vladanja
 
urednije su od dječaka
 
bolje pišu
 
bolje sabiraju
 
i kad odrastu
 
kada dječaci odrastu
 
đevojčice postaju
 
sekretarice