Katharina Volckmer:Zakazano

(iliti priča o židovskoj kiti)

Znam da ovo možda nije najbolji trenutak da to spomenem, doktore Seligman, ali upravo mi je prošlo kroz glavu kako sam jednom sanjala da sam Hitler. Još i sad osjećam se nelagodno kad o tome pričam, ali u snu sam stvarno bila on i gledala odozgo na masu fanatičnih sljedbenika dok sam im s balkona držala govor. Na meni je uniforma sa smiješnim, napuhanim nogavicama, iznad gornje usne osjećam brčić, a desna mi ruka leti zrakom dok svojim glasom hipnotiziram sve redom. Ne sjećam se točno teme govora – mislim da je imala neke veze s Mussolinijem i nekim apsurdnim snom o osvajanju – no to i nije važno. Uostalom, što je fašizam nego ideologija koja je sama sebi svrhom; ne pronosi nikakvu poruku, a na kraju su Talijani ionako osvojili nas. Ne mogu proći više od sto metara ovim gradom, a da negdje ne pročitam riječi pasta ili espresso, dok ona njihova grozna zastava visi na svakom uglu. Nikad ne čitam riječ Sauerkraut. Tisućljetno carstvo ionako ne bi moglo opstati s tom našom jadnom kuhinjom; postoje granice onoga što ljudima možeš nametnuti, a svatko bi pobjegao glavom bez obzira nakon drugog tanjura onog što mi nazivamo hranom. To nam je uvijek bila slaba točka, nikad nismo stvorili ništa s ciljem da se u tome uživa bez neke više svrhe – nije slučajno da u njemačkom ne postoji riječ za užitak; znamo samo za požudu i sreću. Naša grla nikad se ne ovlaže dovoljno da bismo ikome strasno popušili jer odrasli smo na presuhom kruhu. Znate onaj grozni kruh koji jedemo pa svima pričamo o tome, kao neka vrsta samoobnavljajućeg mita? Mislim da je to božja kazna za sve zločine koje smo počinili pa iz te zemlje nikad neće poteći nešto senzualno poput bageta ili sočno poput muffina s borovnicama kakve ovdje poslužuju. To je jedan od razloga zbog kojih sam morala otići: nisam više htjela biti suučesnica u laži o kruhu. No kako god bilo, za vrijeme govora koji bismo danas zvali govorom mržnje, prožeo me osjećaj kako je orgijastični pljesak odozdo tek jadna nadoknada za moje očite nakaznosti. Bolno je bilo osvijestiti da ne izgledam nimalo nalik arijevskom idealu o kojem godinama govorim li ga govorim. Hoću reći, nije baš da sam ćopava, ali ni uza sve mrtve Židove svijeta, ni uza sve svoje navodno vegetarijanstvo, ne zavređujem biti na nekoj od onih zamamnih Riefenstahličinih fotki. Osjećam se kao lažnjak. Zar nitko nije primijetio da izgledam kao smežurani krumpir s plastičnom kosom? Još uvijek mogu osjetiti tugu nakon što sam se probudila toga dana, tugu zbog spoznaje da nikad neću biti jedan od onih krasnih plavokosih njemačkih momaka s isklesanim tijelima i kožom koja na suncu postane tako divno zlaćana, osjećaj da nikad neću biti ono što oduvijek želim biti.


Ne, ne želim reći da sam osjećala sažaljenje prema Hitleru, i dalje nije prihvatljivo izbrisati cijelu jednu civilizaciju jer se osjećaš nezadovoljno u svojem tijelu, a ona predstavlja sve ono što mrziš kod sebe, ali to me potaknulo da razmišljam o njegovom privatnom životu. O Hitlerovoj svakodnevici. Jeste li ikad pomislili na Führera u pidžami, doktore Seligman, kako se budi raščupane kose, kako posrće po sobi dok traži papuče? Sigurna sam da je neko žalosno biće napisalo knjigu o njegovu životu kod kuće, ali ja ga puno radije zamišljam sama; knjige samo nađu načina da sve pretvore u dosadu. Pred očima mi je njegova posteljina na svastike, pidžama s istim uzorkom, sve do zdjelice za doručak u istom stilu. Vidjela sam to jednom u Poljskoj, u nekoj od onih čudnovatih antikvarnica koje su posvećene isključivo memorabilijama njihovih mučitelja, gdje prodaju zdjele i tanjure sa sićušnim kukastim križevima. Sličilo je na neki izopačeni svijet barbika, u kojem možeš, ako si dovoljno dugo štedio, kupiti posve nov život, sjajan i skockan. Mogla sam zamisliti čak i kratke televizijske spotove s fino nauljenom lutkom-Hitlerom na jednom od onih šljaštećih konjića, kako spašava dobru njemačku ženu iz ruku nekog pakosnog Židova, pa odjašu u suton, rasa im zaštićena i sigurna. Okretni kakvi su već bili kad je riječ o medijima, mislim da su nacisti u ovom slučaju stvarno propustili priliku za marketing, zamislite kako su se njemačka dječica mogla zabavljati s nečim poput Lego koncentracijskog logora nazvanog Freudenstadt, Grad veselja – sagradite vlastitu peć, organizirajte svoje deportacije i ne zaboravite osvojiti dovoljno Lebensrauma. Mogli su čak napraviti i liniju proizvoda za odrasle – uz sve one rukavice i sjenila napravljene od kože, mogli su imati analne čepiće s konjskim repom, napravljenim od prave kose neprijatelja. No mislim da je ta prilika propuštena. Ne želim vas uvrijediti, doktore Seligman, posebno ne sada, kad vam je glava među mojim nogama, ali zar ne mislite da u genocidu ima nešto perverzno?
Prije nekoliko dana, dok sam se vraćala kući, čovjek se bacio pod vlak, netko tko je htio otići s praskom i ostaviti dojam na neke svoje suputnike, u završnom činu našeg modernog rata s očajem. I tako sam se morala prošetati jednim od onih dijelova Londona gdje žive ljudi iz prošlih generacija, s pravim namještajem i čistim kadama, s blještavim dućanima za djecu po kojima bi se reklo da su djetinjstvo izmislili Francuzi, i vrtovima pred kućama u kojima se čini da proljeće dolazi ranije nego igdje drugdje. Posebno volim one tamne cvjetove magnolije; izgledaju tako elegantno, gotovo su purpurni. Jeste li ih vidjeli, doktore Seligman? Nitko nikad ne bi ni pomislio da istovari svoje smeće pred neku od tih kuća – tamo se čak i primitivci prave profinjenima – dok moj kolni prilaz stalno oskvrnjuju pa kad ujutro povirim kroz zastore, znam zateći svašta, od hrđavih zamrzivača do starih nesesera za šminku i rabljenih igračaka. Pitam se što je to u meni zbog čega drugi pretpostavljaju da ću uživati u njihovim potrganim stvarima, jako malo mi fali da svoje poniženje objelodanim i ostavim im poruku da prestanu s tim, što je skoro jednako loše kao da žicaš hranu ili čiste gaćice. Jeste li ikad pokušali natjerati nekoga da poštuje vašu osnovnu ljudskost? Ne tražim nešto tako drastično kao što su to dostojanstveni seks ili stvarne emocije; dajte mi da se barem povremeno zabavim, no zbog ovoga imam osjećaj da me zaposjela neka izopačena vila koja se želi pobrinuti da niti jedan princ nikada ne ugleda moj prozor i da svi moji snovi nakraju zaudaraju na lisičju pišalinu i sliče na onu vrstu plastike koju gledate u dokumentarcima o tome kako smo Majci prirodi došli glave. Zbog njih osjećam krivnju i gađenje, pa noću pokušavam usnuti ne znajući što mi donosi sutra. Zbog toga sam još davno prestala ići u one dijelove grada koje si ne mogu priuštiti; oni me tjeraju da kroz povećalo vidim sve svoje neuspjehe i podsjećaju me na sve ono što mi roditelji nikad neće oprostiti. Zašto nisam raširila noge u pravom času, zašto se nisam bolje brinula o svojem tijelu i udala se za jednog od muškaraca koji pred kućom ima stabla tamnih magnolija? Mogla sam biti jedna od onih žena u fensi kafićima i ne brinuti se ni o čemu. To bi bilo kao da živim u dućanu s čokoladom, doktore Seligman. Mislim da je to razlog zbog kojeg bogataši uvijek izgledaju kao da ih je netko upravo pojebao s dildom napravljenim po mjeri, dok je netko drugi peglao njihove friško oprane plahte u susjednoj sobi. Zbog toga su i njihova djeca manje ružna – jer si ih oni zapravo mogu priuštiti, jer djeca znaju da imaju pravo biti ondje. Sigurno je to način na koji funkcionira superiornost. Mislite li da je greška što sam umjesto toga došla k vama, doktore Seligman?


Pa ipak, ne bojim se onoga što ćemo uskoro napraviti, doktore Seligman. Ne bojim se umiranja ili tome sličnog. Znam da vam mogu vjerovati, a da je smrt tiha. Nikad nas ne ubijaju glasne stvari, one stvari zbog kojih povraćamo, vrištimo i plačemo. Time samo tražimo pažnju. One su kao mačke u proljeće, doktore Seligman – žele osjetiti naš otpor, buditi nas usred noći i slušati melodiju naših psovki, ali nemaju loše namjere. Smrt je sve ono što raste u nama, sve ono što će nakraju provaliti, napuštajući svoje prirodne putanje i potapajući sve što treba disati. Zaraza koja neprimjetno truje, srce koje se slama bez upozorenja. U tome svi oni filmovi i televizijske emisije s pornografskim nasiljem griješe, doktore Seligman: ljude se rijetko ubija na taj način. To je sve već u nama, način na koji ćemo umrijeti i nitko tu ništa ne može promijeniti – baš kao što do trenutka kad napunimo određene godine svi ljudi koje ćemo povrijediti i pojebati već hodaju ovim planetom. Uvijek sam smatrala kako je to čudna pomisao, to da je naš cijeli život u biti već ovdje. Samo nas naš koncept vremena tjera da ga gledamo linearno. Ali baš zbog toga se ne bojim, doktore Seligman; mogu predosjetiti kako mi nije sudbina umrijeti od vaših ruku. One su prenježne da ostave čak i ožiljak.


I nije da nikad nisam bila zaljubljena, doktore Seligman. Znam da me ne možete baš dobro vidjeti, no ne želim da mislite kako sam jedna od onih ljudi bez osjećaja ili empatije. Jednostavno, zaljubljivanje mi nikad nije bilo lagano; nikad nije bilo rutinski kao kod većine ljudi, zato što se moja ljubav nikad nije podudarala s mojom stvarnošću. Zato što niti jedna ljubav nikad nije preživjela sliku koju sam o njoj imala. Zato što K. nije znao što bi sa svojim riječima. I tako sam ja većinom bila sama – tako sama, ustvari, da sam prije par dana skoro napravila nešto glupo, nešto zbog čega bih izgledala još komičnije, a sve to zato što sam se iznenada sjetila svojega slomljenog srca i pomislila da bih pisanjem pisma natjerala sudbinu da požali zbog nekih svojih odluka. Jedna od mojih brojnih izopačenosti je da uvijek razmišljam o sudbini kao o nekoj silno debeloj osobi na počivaljki, koja gladi nekog sirotog ljubimca, čekajući da se udovolji njezinim ćefovima. I uvijek mislim da postoji način na koji se do nje može doprijeti, utjecati na njezine odluke noseći posebnu naušnicu ili propustiti na vlak u koji bi bilo razumljivo ući. Ili smišljajući neki super posebni način za samoubojstvo. To je moj način poricanja da moje misli nitko ne čuje i da se većina mog života odvija u mračnom ništavilu. Znam da nema nikakve razlike ako ustanem na desnu ili na lijevu nogu, da nema nikakvog uzvišenog mehanizma na djelu i da bih si isto tako mogla odsjeći nogu ili utrljati kiselinu na svoju četkicu za zube. Osoba na počivaljki ne bi ni trepnula i svejedno bi me poslala na moj ni po čemu izniman put; ni ime mi ne bi upamtila. Katkada je čujem kako nudi bobe grožđa svojem sirotom ljubimcu i požalim što sam se rodila u ovoj odbojnoj čovječjoj koži. Zamislite samo da ste nečiji ljubimac, doktore Seligman; kakvu biste bezuvjetnu ljubav izazivali. Za vas bi napravili sve –zimi bi radi vas ostavljali upaljen radijator, čak i ako si to ne mogu priuštiti, a kad biste se pobljuvali na njihov omiljeni par cipela, očistili bi ga s osmijehom na licu. A zatim, jednoga dana, kad to više ne biste mogli podnositi, mogli biste se zatrčati na cestu da vas pregaze pred njihovim očima i slomiti njihova bijedna srdašca. No na taj način bar ne biste ništa ostavili za sobom, osim možda ogrlice i nekoliko omiljenih dekica, ništa što ne bi moglo biti pokopano s vama negdje u vrtu iza kuće. Ne bi bilo nikakvog nasljedstva; ničega čime bi vaši potomci mogli upravljati, osim samotnih noći i šetnji koje više ne služe svrsi. Oni ne bi bili u mojoj situaciji, niti u situaciji moje obitelji, doktore Seligman. Sad, kad mi je djed mrtav, moramo se uhvatiti ukoštac s posljednjom voljom starca koji je za nas bio stranac, a kad sam prošloga tjedna vidjela svoju majku na sprovodu, mogla sam uočiti koliko je uznemirena, i to ne samo zbog stanja u kojem sam se ja nalazila.

Prijevod: Iva Karabaić

Marija Skočibušić, Kraćenje razlomaka

Teme su ispod tepiha

Svakog četvrtka
Kašalj se tumači kao
Potisnuta mogućnost

Ispušta miris zaobilaženja,
Vijugavo draženje
Ušutkane rane tepiha

Mama jede jastučnicu
Jutarnjim zadahom;
S prvom zrakom sunca
Pretvara se u omlet

Glasanje straha
Spremam u pupak;
Podignut ću tepih grafitom


Preoblika

Kolutala sam gusjenice jezika
Samo da bih
Naglo
Primijenila upute
Za rezanje imena

pozorno njegovati vrhove noktiju,
uobličiti tablice tijela
u oštrice

Uzglobila sam ustaljeni redoslijed
Navike,
Pomirena sa stihom;
Nesvjesnom prilagodbom
Pokretima tijela

Ostalo je opipljivo samo
Naslućivanje oblika;
Niz isprekidanih naznaka



Odbacivanje značenja

Upravljanje riječima
Grmolik je privid;
Očišćeno meso pjesme
Spremno za usitnjavanje

Ustima punim mjernih jedinica
Oprezno i temeljito
Izgovaram naučeno
jezik uvijek pronađe načine

Zato sam potisnula vjeru
U slučajnost sadržaja,
Rasparala riječi

Pjesma je mogućnost, ne i istina

Sonja Manojlović, Dobri za sve

Ono što i inače radiš

Ostavljaš dojam da imaš i kad nemaš,
čeljust je očvrsla, ne daš
I za to se nađe riječ,
majstorsko vriskanje
A nije li moguće da je bilo
naprosto
hranjivo
plakanje
I kome je bilo jestivo
to glasno
nebo ispod nepca
Moglo bi biti
Kaznit će se putnik za lutanje bez strasti
Preuzme tijelo, prorajta čulo po čulo,
a malo je to za razdijeliti,
udvostručiti se ne može, za tu i tamo,
sitniš je to, nosačima naših duša
doplatiti ne možeš,
ne prodaju i ne kupuju, odnose
i odnose, i još im je malo

Pasji život

Zna da se ljubav zubima nježno drži,
oči su mu mlinska kola, a ti
njihova nevidljiva voda
Svjedok je s brisanog prostora,
zna koja će kuća biti spaljena,
i zatvorenih očiju, bez oca i majke,
dosjeti se čija je ruka vidovita,
pod njom
stvori sebe još jedanput, svaki put

Nacionalni plesovi

Sitnog li trtljanja nogama!
Može ovako, ali, gle, može i onako
Ratnička lelujanja i gizdanja,
uzdizanja
začinjena tučenom mjedi,
umilna vikanja,
čizmama škripanja,
gledaju se razvratnim, srkutavim očima
koji se smatraju živima
nasuprot mrtvima

Riječ, nada, izdaja

Sva u dahu, gdje sam?
Ližu me plameni jezici,
vrata po vrata,
ka horizontu me vuku oblaci,
sve obično, svakodnevno, isprepleteno,
ali sam surađivala, itekako sam surađivala,
sve upućuje na mene, nisam doslovna.
Jer šušnulo je, ubit će me, iz lišća me gleda!
Stoji iza grma, iz vode vreba,
uzdrhtalo stegno, i drugo što hrani
samim imenima, naslovima.
Strahom na strah.
A da zagrliš dijete?
Gdje se djenut?
Vjerujući da nikada nitko
ne bi me poslao tamo.

Kuda i kamo?

Čovjek sam, i ne znam potrajati
kao zvuk samoće, krilce,
lako me je ščepat
baš kad uzlijećem,
baš kad me pitaš
kuda putujem

a otputujem, i nikome ništa,
sve ravno do neba,
do crte pod kojom se zbraja,
kao da sam uzela išta,
jer vječno je žlica podignuta,
vječno su usta razjapljena

Olga Tokarczuk: Bizarne pripovijesti

Srce

Bračni par M. vratio se s ljetovanja ranije no obično. On je izgledao umorno, pa čak i bolesno. Odavno se žalio na srce i živio je valjda još samo zahvaljujući raznovrsnim dijetama koje su s menija isključivale jednom ovo, drugi put ono, u skladu s najnovijim teorijama stručnjaka za prehranu koje su se sve smjelije pozivale na povijest evolucije, teorije društvenih klasa, psihoanalizu i tako dalje. Ali je gospodin M. živio ponajprije zahvaljujući golemoj brižnosti svoje žene.

Bila je frizerka, nikakva stilistica frizura, dizajnerica kose, a još manje vlasnica Klinike za kosu ili Tvornice frizura. Ne, naprosto je šišala, skraćivala, prala, bojila i češljala. Radila je u uglednoj radnji u strogom centru grada i imala svoje mušterije. Nažalost, svake ih je godine napuštala na nekoliko mjeseci, od studenoga do travnja. Tada bi M.-ovi navukli zavjese u stanu i otputovali u Aziju. On, krupan, iako uvijek pomalo blijed, nekoć je bio vlasnik automehaničarske radionice, ali je nakon udara više nije mogao voditi, pa je posao prodao, novac dobro uložio i – kako se pričalo među susjedima – živio od kamata. M.-ovi su tvrdili da je život u Aziji jeftin, a zime u Europi skupe i depresivne.

“Zimi, gospođo,” ponavljala je ne jednom gospođa M. nanoseći boju na tanku kosu svojih stalnih mušterija, “zimi bi u Europi trebalo sve zatvoriti. Trebali bi ostajati samo oni koji se bave energijom i nadgledaju elektrane. A i one bi trebale raditi s pola snage.”

I to je, valja priznati, bila neka zamisao što sa svijetom.

Ljudi su im pomalo zavidjeli na takvom stilu života i svim tim putovanjima, ali kako ih nisu viđali svakodnevno, brzo bi ih zaboravili, tim prije što nisu voljeli previše razmišljati o onima kojima dobro ide. I već početkom prosinca, kada su se iz podruma izvlačile umjetne jelke i kuće kitile žaruljicama, M.-ovih se više nije sjećao nitko.

Oni su za to vrijeme unajmljivali mali bungalov sa šupljikavim zidovima i zahrđalim tušem negdje na Phuketu u Tajlandu. Opremljeni špiritusnim kuhalima i prenosivim hladnjacima, vodili su život vječitih turista, jednako dosadan kao i sve što se pretvori u rutinu. Spajali su se laptopom na internet, provjeravali stanje računa, tečaj kupljenih dionica i provjeravali valjanost zdravstvenog osiguranja. Nisu ih zanimali ni politika ni kulturni događaji. Nisu išli ni u kino ni u kazalište, iako su, naravno, znali pogledati ponešto na YouTubeu i površno razgledati lokalne muzeje. Preko bookcrossinga preuzimali su knjige, koje bi nakon čitanja odmah mijenjali drugima, ne vezujući se ni s jednom frazom, stilom ili pričom.

Nažalost, stanje srca gospodina M.-a bilo je sve lošije – liječnik je upotrijebio čak i izraz “tragično” – i supružnici su bili svjesni da će se njihov život morati promijeniti. Zato posljednje zime nisu otputovali ni na Phuket, ni na Šri Lanku, ni u skoro besplatnu Indoneziju, nego su zrakoplovom odletjeli na jedno mjesto čiji naziv su se obvezali ne odavati. Znatan dio dionica unovčili su već prije, da mogu platiti boravak u suvremenoj, sterilnoj bolnici u južnoj Kini, gdje je gospodin M. mogao dobiti novo srce.

Dostavljeno je u pogodnom trenutku, podudarnost tkiva bila je idealna i operacija je uspjela. Staro srce, to europsko, spaljeno je u bolničkom krematoriju, iako je nakratko žena gospodina M.-a razmišljala o tome da ga ipak sačuva i nekako odnese kući. M. se sjetio da je trebao upitati od koga potječe novo srce i što se dogodilo s čovjekom od kojega ga je dobio. Da, trebao je upitati, ali nije se sjećao je li to na kraju napravio, je li uopće bilo govora o davatelju. Spominjalo se nešto općenito, ali su poslije iskrsnuli neki drugi problemi. Možda čak i nije htio pitati za davatelja, možda u toj bolnici to ne bi bilo lijepo primljeno. Uostalom, od njega se i nije moglo očekivati previše; bio je bolestan. Osjećao je slabost, vrtjelo mu se u glavi i stalno je s nemirom osluškivao kako kuca njegovo novo srce. Činilo mu se da ovo radi drugačije, nekako teško, kao da on trči, kao da bježi.

Proljeće se Europom širi u valovima. Niče u južnoj Italiji i Španjolskoj pa tko zna kakvim putovima i načinima diskretno napreduje na sjever. U ožujku je već na jugu Francuske i u Grčkoj, u travnju izbija u Švicarskoj i na Balkanu, u svibnju cvjeta u Njemačkoj i srednjoj Europi, da bi se početkom lipnja ostvarilo u Skandinaviji.

Gospodin M. već je dobro. No mora paziti na sebe, a kada izlazi na ulice svoga europskog grada, nosi bijelu masku na ustima i nosu. Rana zacjeljuje, podsjeća na probnu skicu za novi sretni život, ispupčeni reljef koji zasad ostaje samo na papiru tijela. Osjeća čudnu neizvjesnost, kao u djetinjstvu, kada prostor oko njega još nije bio ispunjen značenjima i svaki se događaj činio jedinim i neponovljivim. Evo jata golubova koje se diže s travnjaka i prelijeće na neko drugo mjesto iza zgrada. Njihova krila pokreću zrak, čestice prašine dižu se i padaju, kao vojnici prerano pozvani u bitku i nenadano pušteni kući. Gospodin M. sada u svemu vidi znak.

Korača savršeno utopljen u krajobraz svoga grada. Svijet ga pokriva kao dobro skrojeno odijelo, po njegovoj je mjeri, namijenjen njegovoj beskrajnoj udobnosti. Gospodin M. nema sklonosti prema pretjerano patetičnim određenjima, uvijek se bavio strojevima, njegov je um precizan i pragmatičan, zato ne rabi riječ “sreća”, već radije “zadovoljstvo”.

Tobože je sve prošlo dobro, ali stanovito vrijeme poslije operacije gospodin M. počeo je loše spavati. Ležao je u polusnu kao u gustoj želatini punoj čudnih slika, snoviđenja, dalekih nejasnih zvukova. A zbog svega toga obuzimao ga je strah – neopipljiv, pa time još strašniji. Za dana se taj strah skrivao negdje u postelji i odande je držao gospodina M.-a na oku. A noću – opet isto, do jutra… U polumraku sobe, u koju je već počela ulaziti siva svjetlost svitanja, pružao je pred sebe ruke i pitao se zašto zapravo ima pet prstiju, a ne šest ili četiri. Zašto na svijetu uvijek jednima svega manjka, a drugi se brane od preobilja? Zašto djetinjstvo traje toliko nerazmjerno dugo da poslije manjka vremena za odraslost, za razmišljanje i za učenje na vlastitim pogreškama? Zašto ljudi, iako žele činiti dobro, čine zlo? I zašto je tako teško biti jednostavno sretan? Jasno da odgovore na ta pitanja nije pronalazio.

Teško je utvrditi kada su se i zašto u njegovu životu počeli pojavljivati čudni, bremeniti trenuci u kojima se u njemu budila volja za koju dotad nije znao. Bili su to trenuci u kojima je imao potrebu izreći: “hoću”. Ispunjavala ga je misao jača od drugih – imala je prirodu satne opruge, otpuštala se u njemu s unutarnjom snagom koju nije ništa moglo zaustaviti, osim možda umirujućeg dodira njegove žene, tableta Xanaxa i sna ako bi došao. “Hoću” je bila ljepljiva šapa koja se s neba pa u rebra hvatala nekakve ideje. Ili misli. Ili stvari. Zaželio bi se odjednom, na primjer, boja i nije uopće znao kako nahraniti tu neočekivanu glad. Kupio si je monografiju Marka Rothka, jer je samo to pronašao u elegantnoj, minimalistički uređenoj knjižari u svom kvartu. Ali se nije znao nahraniti time što je vidio na stranicama monografije. Pogled mu je kliznuo po sjajnoj površini reprodukcije i neutažen odletio u nebo. Kupio je i ženi šarenu haljinu, ali mu se i ona učinila nekako banalnom. Rado bi je, uostalom, i sam odjenuo. Da, priznavao je to: rado bi je odjenuo i sam. Došla mu je i želja za tišinom – i još nečim neodređenim u toj tišini, nekim jedinstvenim zvukom koji bi je trebao naglasiti, ali nije ga znao imenovati.

U kolovozu su već znali da će otputovati na Tajland, u to dobroćudno budističko kraljevstvo koje ih je podsjećalo na pitkost i slatkoću kokosova mlijeka. Već su bukirali karte i rezervirali kućicu, ovaj put boljeg standarda, s kupaonicom i kuhinjicom. Nisu se još počeli pakirati, jer su to običavali činiti dan prije puta: utrpati ono što kane ponijeti u dva ruksaka i dva priručna kovčežića – čas posla.

Ali početkom rujna M. je osjetio to neodoljivo “hoću” i otada je sjedio za zaslonom računala, beskonačno pregledavajući jedno te isto – informacije o Kini.

Nekoliko dana poslije već su bili dio prostranog, prašnjavog krajobraza kineskoga budističkog Juga. S prozora neskladnog hotela opremljenog namještajem iz prethodnoga stoljeća ugledali su ovdašnje svitanje – sunce se s naporom uspinjalo na nejasni obzor i probijalo uvis kroz gust, prljav zrak. Širokom nepopločanom cestom vozile su se stotine ljudi na biciklima. Njihova su se lica činila jednaka. Izranjali su iz svojih posvuda podignutih malih, naherenih, limom pokrivenih kućica. Umotani u debele vatirane plavosive jakne, svi su šutke hitali u istom smjeru, nekamo prema dalekim planinama.

Bračni par M. unajmio je stari automobil i prevoditeljicu-vodičicu, gospođu Liu, koja im je sa svojom nerazdvojnom plastičnom vrećicom i zagonetnim izrazom lica prepuštala na raspolaganje svoje vrijeme i svoje lingvističke talente. Provezla ih je po malobrojnim znamenitostima toga monotonoga kraja, deklamirajući objašnjenja i čitajući natpise tipa: “Kao što prekomjeran osjećaj blaženstva navješćuje dolazak mahnitosti, osjećaj sigurnosti prethodi brzom udarcu propasti.” Ti su natpisi gospodina M.-a većinom užasavali – činilo se da dotiču svaki aspekt života, da im ništa ne izmiče. Gospođa Liu im je posve pristojnim engleskim pričala najpoznatije budističke priče. A kako je bila kronično prehlađena, neprestano je brisala nos, zbog čega je bio crven i podsjećao na postojanje banalnih i trivijalnih stvari, neusporedivih s enigmatičnošću koana i strogošću zakona karme.

Već za prvog od svojih izleta dospjeli su do maloga svetišta, o kojemu nisu mogli saznati ništa osim da je staro i vrijedno pozornosti. Tamo su bile i radionice koje su proizvodile plahte rižina papira ispisanog lijepom kaligrafijom. Unatoč tome samostan je izgledao propalo i prazno. Tek se nekoliko muškaraca vrzmalo među zgradama, ali to sigurno nisu bili redovnici, jer su bili odjeveni u stare vatirane jakne, kao i svi u tom kraju.

“Davno, davno prije”, pričala je gospođa Liu, “u ovom je samostanu živio jedan redovnik, učen i neobično mudar čovjek.”

Useknula se u papirnatu maramicu i pogledala ih kao da preklinje za milost.

“Zvao se Yao. Za njega se govorilo da umije gledati kroz vrijeme. Da vidi redoslijed krugova utjelovljenja. Jednom je putujući zastao da se odmori i ugledao ženu koja je sjedila s djetetom na prsima i jela ribu, pomno je čisteći od kostiju i bacajući ostatke psu lutalici. A kada je izgladnjeli i mršavi pas, ponukan takvom neočekivanom darežljivošću, postajao sve nasrtljiviji, žena ga je tjerala udarcima noge. Vidjevši to, monah Yao je prasnuo u smijeh. Učenici u njegovoj pratnji začuđeno su ga pogledali. ‘Učitelju, zašto se smiješ? Nema u tome ničega smiješnog.’ ‘Da, u pravu ste, učenici moji’, odgovorio je monah Yao, pa ipak se nije mogao suspregnuti od smijeha. ‘Jeste li ikada vidjeli da jedete očevo tijelo dok istodobno nogom tjerate vlastitu majku? Glođete očev kostur dojeći istodobno smrtnoga neprijatelja? Kako tužan i okrutan prizor pruža krug utjelovljenja.'”

Gospođa Liu izrecitirala je tu priču kao dijete ponosno na pjesmicu naučenu napamet za svečanu akademiju, a potom ih pogledala nesigurna jesu li je razumjeli. Očito je imala loša iskustva s turistima. Nasmiješili su se, zamišljeno kimajući. To ju je umirilo. Malo poslije obznanila im je da je došlo vrijeme ručka.

Pojeli su ga u lokalnom restoranu čiji im je šutljivi vlasnik pronašao tri mjesta u kutu velike prostorije. Prebirali su nekakvo jelo od krumpirova brašna puno natrijeva glutaminata. M. je izgubio polet, još uvijek je dolazio k sebi od jet laga – pokušavao se pronaći u tom plitkom, površnom vremenu koje ih je okruživalo sa svih strana, ne dopuštajući im da se u njemu udomaće. I dalje nije shvaćao zašto ga je njegovo “hoću” dovelo na to mjesto.

Iznenada ga je nešto trgnulo iz razmišljanja. I gospodin M. iz čista je mira upitao vodičicu postoji li u blizini neki zatvor… Zatečena, dugo je zurila u njegova tanka usta.

“Želite razgledati zatvore?” upitala je sa sarkazmom u kojemu se čulo duboko razočaranje.

Sljedećega se dana više nije pojavila.

“Zašto smo došli ovamo”, prigovarala je gospođa M. “Ovdje je hladno i ružno.”

Gospodin M. nije znao što odgovoriti. Ostavljao je dojam kao da njuška očekujući vjetar koji će rastjerati sveprisutnu prašinu i nešto promijeniti. Trećega dana pronašli su na internetu, koji je stalno pucao, natuknicu o danas već zaboravljenom, a nekoć glasovitom budističkom samostanu. Gospodin M. nije bio siguran ni u što, pa ni u to što učiniti i kamo poći, ali je četvrtoga dana ponovo osjetio to svoje “hoću”. Pritiskalo ga je iznutra, uznemiravalo. Govorilo mu je: “No, hajde više, pomakni se.” Stajalo mu je u grlu, iako ga je svako malo pokušavao progutati. Pa su M.-ovi spakirali svoju prtljagu i pošli, krećući se neumitno putanjom prema zaboravljenom samostanu.

Vozili su se neravnim, zapuštenim cestama u planine. Krajobraz se mijenjao, iste su ostajale samo limom pokrivene kućice, nemarno sagrađena skladišta i postaje jedna nalik na drugu. Spletovi zamršenih kabela tekli su uz cestu, spajajući kuće s mrežom, ali što su se više penjali, ti su spletovi postajali tanji, sve dok se na kraju duž ceste nije vukao jedan jedini rahitični kabel koji je vodio, kao i ona, prema planinama. U jednom su trenutku završili i cesta i kabel – tada je trebalo savladati plitak potok. S njegove se druge strane dizalo nekoliko zgrada s elegantnim, na uglovima izvijenim krovovima, u blizini je bio i maleni zvonik u kojemu je umjesto zvona visio veliki mjedeni gong. Izašli su. Vjetar je odnekud donosio zapah paljevine s jedva osjetnom kemijskom notom. Došli su baš do toga samostana. Na pošljunčanom parkiralištu stajao je samo jedan automobil s lokalnom registracijom, parkirali su pored njega i nesigurno pošli prema glavnoj zgradi.

Ubrzo se pokazalo da ovdje nema nikoga tko bi ih htio provesti. Možda su se u sezoni u samostanu i pojavljivali turisti i vjernici, ali sada je za njih već bilo prehladno. Jedino drvo – golemo, najveće koje su vidjeli za cijeloga boravka u Kini – raslo je u samom središtu dvorišta; to što je preživjelo posljednjih sto godina, činilo se čudom. Bio je to japanski ginko, ginko biloba – visok, moćna debla i zadivljujuće krošnje.

Pokušali su se sporazumjeti rukama sa starim čovjekom, koji je odmah nestao, ali tren poslije pojavio se ponovo s drugim, mladim, u odori. Vojniku sigurno nije bilo više od sedamnaest godina, s glatkim licem i blagim očima bademasta oblika izgledao je djetinje.

“Može prevoditi”, rekao je iskrivljenim engleskim, pokazujući na sebe. “Voditi učitelju. Samostan jako star. O, jako star. Ovo drvo tu sveto. Redovnici zalijevaju ga sa svoja vlastita tekućina.” Nasmijao se, otkrivajući sitne zube na dugim svjetlucavim desnima. “No, znate”, i počeo je oponašati zvuke mokrenja.

Pokazalo se da je nedaleko stacionirana vojna postrojba i da se samostan oslanja na nju u manjim potrebama, kada treba nešto dovesti, dati, prenijeti… Starac je zaključio da bi vojnik mogao poslužiti kao prevoditelj. Sada se držao po strani, iako je mladiću povremeno dobacivao poneku kinesku riječ. Saznali su da samostan nastanjuju šesnaestorica redovnika i glasoviti kip suosjećajnog Bude zvanog Mile, koji se nalazi u najvećem hramu. No da bi se do njega stiglo, trebalo je proći kroz više manjih svetišta. Hodali su stoga od jednog do drugog, penjali se kamenim stubama, izuvali cipele i ostajali zadivljeni pred neprestano novim kipovima, ne razumijevajući to što vide: simbole, zastave, arke zlatno-crvenih papira ispisanih znakovima koji su podsjećali na velike zgnječene pauke. Hodočašće je trajalo dugo jer je vojnik koji je trebao prevoditi više šutio no govorio, stalno je u svom siromašnom rječniku tragao za odgovarajućim riječima, a usto je i svaki put odvezivao i zavezivao vezice svojih teških vojničkih cokula. Hodati u nezavezanim cokulama, makar samo iz jednoga svetišta u drugo, desetak metara, ne dolikuje vojniku Kineske armije. Vezice su pritom trebale biti zavezane savršeno, perfektno. Prihvaćali su to s razumijevanjem, a nakon nekoliko ponavljanja znali su već napamet domišljati sustav provlačenja vezica kroz rupice.

Kada su napokon dospjeli do zadnjeg i najvećeg hrama, počeo se spuštati sumrak. U unutrašnjosti crveno obojene drvene zgrade ugledali su nešto posve drugačije od onog što su očekivali. Na prijestolju je sjedila skulptura napravljena od zlata, tu i tamo pocrnjela od dima kandila. Ni po čemu nije podsjećala na Budine kipove na koje su već navikli na tom putovanju. Nije to bio onaj veliki debeljko široka osmijeha, običan i raspojasan, već vitki androgin, s desnim stopalom nemarno prebačenom preko koljena lijeve noge spuštene s prijestolja. Nije gledao ravno kako su to običavali drugi kipovi, kao da tim svojim pogledom žele dohvatiti nekog vjernika, nego dolje, u točku ispred svojih stopala. Glava usredotočena izraza lica oslanjala se o dlan desne ruke nalakćene na desno koljeno. Imali su dojam da su bodisatvu zatekli u intimnom časku razmišljanja, baš dok nešto čeka – autobus ili još jednu kalpu u kojoj će moći izvršiti potpunu obnovu. Vojnik je stojeći pored njih uzdahnuo i rekao:

“On doći. Budućnost. Lijepa budućnost kada on doći.”

Gospođa M. upitala je kada će se to dogoditi, a vojnik je napravio grimasu koja je zacijelo trebala izražavati masu vremena koju je nemoguće obuhvatiti umom.

Zapalili su kandila i polako se duboko naklonili.

Dok je vojnik sređivao vezice, ponovo se pojavio stariji muškarac i poveo ih stazicom u planinu iznad samostana, gdje su se kroz rijetko grmlje vidjele neugledne drvene zgrade. Vojnik se dovukao za njima.

“Kakav je to učitelj?” pokušao je saznati M., ali nije bilo načina da dobije smislen odgovor.

“Oko na glavi”, samo je ponavljao njihov slučajni prevoditelj, tajanstveno kimajući.

Dočekao ih je vitki, sijedi, kratko ošišani muškarac u tamnosivoj točkastoj vatiranoj jakni i pepeljastim, preširokim hlačama. Pribrana gospođa M. uručila mu je bombonijeru belgijskih čokoladica, dar je razveselio domaćina. Muškarci su među sobom razmijenili nekoliko rečenica – gospođa i gospodin M. nisu, naravno, ništa od toga razumjeli, no nije bilo dvojbe da se govorilo o njima. Sjeli su vani ispred jednostavne kolibe s malim trijemom sklepanim od dasaka. Na zemlji je od kamenja bilo napravljeno maleno ognjište na kojemu je bio tamnocrveni čajnik koji je neravnomjerno zviždao. Domaćin je kipućom vodom zalio čaj u okrhnutom malenom čajniku i zadovoljno se nasmiješio. Rekao je nešto vojniku, a taj se oglasio:

“Moći sada pitati. Spreman je.”

Nisu razumjeli.

“O čemu trebamo pitati?”

“O čemu hoćete. Imati neka pitanja valjda. Ovdje donositi pitanja. On sve zna i sve objasni.”

Gospođa i gospodin M. su se pogledali. Njezin je pogled nagovarao njega da pita, jer tȁ ovdje su se i našli zbog njega, a njemu je na pamet palo jedno najjednostavnije pitanje: hoću li umrijeti? Bilo je to najgluplje pitanje na svijetu, pa ga nije postavio. Ljutio se na sebe zato što je zaboravio sve svoje zapise i napomene o tim stanjima nesigurnosti, o mislima koje su ga mučile noću… Tada se oglasila njegova žena, upitala je čovjeka s čajem tko je on. Vojnik je preveo pitanje zadovoljan sobom, a onaj se odmah nasmiješio i potpirujući vatru rekao nešto što se činilo duljim od običnog odgovora. Ubrzo je vojnik preveo.

“Običan čovjek koji ima oko na vrhu glave. Redovnik. Reći da redovnik s okom na glavi, ali nemati riječi za odgovoriti. Puno vremena nema. Malo vremena se rađa.”

Gospodin M. sabrao se i bio spreman postaviti svoje prvo pitanje. Prisjetio ih se više:

“Zašto na svijetu svega nedostaje? Zašto nema dovoljno za sve?”

Vojnik ga je pogledao usredotočenim pogledom i gospodinu M.-u činilo se da u njemu osjeća neku nevoljkost. Potom je počeo nešto govoriti redovniku. Redovnik se igrao prutićem kojim je razgrtao užareno ugljevlje, da bi ga odmah zgrnuo na kup. Spokojnim je glasom izgovorio nekoliko rečenica, a potom vrhom zažarenoga prutića nacrtao u zraku krug.

“Boli”, preveo je vojnik. “Svaki čovjek boli i svako biće boli.”

U tom trenutku kao da je zapeo, napeto je zurio u M.-a i njegovu ženu kao da ih hoće primorati da shvate tu jednostavnu stvar.

“Ničega nema”, dodao je bespomoćno.

Redovnik je kimnuo, a onda se nasmiješio.

“Tko mi je dao moje srce?” upitao je gospodin M.

“Srce?” ponovio je pitanje vojnik, ne razumjevši na što muškarac misli.

M. je pokazao svoj prsni koš.

“Čovjek koji mi je dao srce mogao je biti odavde. Je li mu oduzeto? Što da učinim s time?” zaključio je da neće više ništa objašnjavati kada taj redovnik ionako zna sve.

Vojnik je s iznenadnom gorljivošću rekao nešto redovniku, a taj je podignuo obrve. Pokazao je i na svoje srce. Pogled mu je odjednom postao malodušan. Šutio je, dolijevajući im čaj, koji je imao gorak okus, po travama. Onda je počeo govoriti, ali nije više čekao nikakav prijevod. Govorio je i govorio, kao da nešto recitira, kao da čara nad tim malim čajnikom s čajem – potiho, tako da se nije smjelo micati, ni disati, da bi se čulo pojedine izraze. Ubrzo se gospodin M. opustio. Redovnikov glas djelovao je na njega umirujuće. Vojnik se vrpoljio, očito se osjećajući neugodno što zanemaruje svoj posao. Čak je pokušavao bojažljivo prekinuti redovnika, ali ga je on zaustavio pokretom ruke kao da tjera nametljivu muhu. Možda je vjerovao da će melodija kineskoga jezika pokrenuti u došljacima dotad neupotrebljavane moždane veze, probuditi nekakve impulse, i prijevod će postati nepotreban. Budući da svi imamo prirodu Bude… Ali gospođa i gospodin M. nisu ništa razumjeli. Vojnik je bespomoćno slegnuo ramenima, a onda počeo popravljati vezice svojih vojničkih cokula.

Redovnik je završio, žar u ognjištu potamnio je i postao krvavocrven.

“Kasno je, moramo ići”, rekla je gospođa M. kada je shvatila da se ovdje više neće dogoditi ništa.

Ustala je, a njezin ju je muž nevoljko slijedio.

Dolje su se spuštali već po mraku. Njihove noge obuvene u najbolje planinarske cipele klizale su se niz padinu, kao da su staze omekšale u vlažnu smjesu. Nogavice hlača obilježilo im je sivo blato.

Platili su vojniku više nego što je očekivao, a on im je dirnuto zahvalio, ali nezadovoljan sobom, postiđen.

Te večeri pakirali su se šutke. U noći su gospodina M.-a ponovo mučili košmari, ležao je u zagušljivom zraku hotelske sobe i činilo mu se da će jedini spas naći zurenjem u tamu. Ujutro su se odvezli u zrakoplovnu luku, a onda dalje, tamo gdje im je u to godišnje doba i bilo mjesto – na Tajland. Ostatak te zime proveli su razmjerno mirno, uglavnom ležeći na plaži i provjeravajući na internetu stanje svoga računa. U proljeće su se vratili u Europu da se ozbiljno prihvate svojih života.

Preveo: Mladen Martić

Marina Vujčić, Stolareva kći

Herbarij


2. rujna 2012.


Ovdje se odmaram od svijeta. To je jedino ovdje koje nije mjesto nego stanje.Iskrcam svoj višak riječi na ekran, u retke, a onda ih promatram kao da su otišle u neko poželjno progonstvo na koje ja nisam stekla pravo. I dalje su moje, ali su se odmetnule dovoljno daleko da ih više ne mogu svojatati.To me na jedinstven način odmara. Poslije se vratim u svijet olakšana, umanjena za količinu izgovorenoga. Oslobodim mjesto za nove rečenice koje će mi omogućiti to izostajanje. Taj blagoslov.


5. rujna 2012.


Opet oko jezera, jarunskog. Hod je svaki dan drukčiji. To volim kod hoda. Ista ja, isto jezero, isti koraci – a drukčije je. U mom hodu sudjeluje i nešto izvan mene. Nešto izvana, što svaki dan različito upijam. Kad ne bih imala po čemu drugome, mogla bih dane razlikovati po hodu. Ovako ih razlikujem po drugome.Današnji po nemiru, zastrašujuće nejasnom.Zbilja mislim da su mi svi prijašnji nemiri bili jasni, da sam im znala porijeklo i razloge. Ovaj je kao osoba – prisutan a nepoznat. Nemir neznanac.


22. rujna 2012.


Prije početka rečenice imala sam poriv izračunati dane bez zapisa. Pritom me obuzela nelagoda. Ne samo zbog šutnje, nego i zbog njezine mjerljivosti. Zbilja ne razumijem kako netko može voljeti matematiku i brojeve. Ja volim da je sve nemjerljivo, i šutnja i zapisivanje. I hod i stajanje. Sviđa mi se jedino brojka osam. Samo za nju vjerujem da nigdje ne počinje i ne završava, a to je ono što meni matematički odgovara.Kad nema drugih, moje se prave misli počnu razmnožavati. Kad kažem drugih, mislim na ljude, ne na misli. To negdje, gdje su se bile zavukle dok su drugi bili prisutni, počne se rastvarati, i one se iščahure. Krenu polako, oprezno, vireći prvo u mene iznutra pa u vanjski svijet, a kad osjete da je sigurno, zakotrljaju se i izađu.


23. rujna 2012.


Čitam Semezdinov Autoportret s torbom. Nekoliko jutara zaredom čitala sam po jedan tekst, uzimajući ih kao dnevni koncentrat književnosti, onako kako neki ljudi ujutro uzimaju žličicu meda.Jutros je došla na red Bijela košulja. Nakon zadnje rečenice, koja glasi: “Ali sada kad je nema, ona više nije obična, već je samo bijela košulja koje se, eto, sjećam kao da je bila živ stvor u ovim jutrima, izrazito pustim”, otišla sam hodati. Bijela košulja bila je sa mnom svih sedam jarunskih kilometara. Semezdinova, ali i ona moja bijela košulja. Ne baš moja, ali moja svakako.Možda svi imaju neku svoju važnu bijelu košulju, ne znam, ali jutros su te dvije bijele košulje, Semezdinova i moja, bile jedine važne bijele košulje na svijetu, ili barem najvažnije.Počelo je nehotičnom mišlju da je Semezdin izgubio svoju bijelu košulju, a da sam ja izgubila čovjeka iz bijele košulje. On svoju bijelu košulju nema, a ona druga, meni važna kao što je njemu bila njegova, visi u ormaru – a nema čovjeka koji ju je volio i nosio. Onda se ta misao počela razmnožavati. Tiho i bez patetike, kao da se radi o diobi stanica s plakata u kabinetu biologije, a ne o nečem intimno važnom. Tako je to s mislima – izvana je nemoguće vidjeti koliko su moćne.A ove jutros bile su moćne. Jer – nema dvojbe – gotovo svi koji pamte Boru, pamte ga u bijeloj košulji. Ona jedna, njemu najdraža, i danas visi u ormaru. Ona je jedini njegov odjevni predmet koji sam sačuvala. Jedini kojega se baš nikako nisam mogla odreći. Bio bi to još jedan gubitak previše.Kad se misao ustalila, više je nisam željela napustiti. Analogija je bila dovoljno podatna da se njome bavim svih sedam kilometara, a poslije, nakon šetnje, misli se slobodno mogu razrijediti i dan slobodno može postati sasvim običan. Sad je tema previše izazovna da je se odreknem jer, eto, ispalo je da i Semezdin i ja na fotografijama tragamo za onim što nam je oteto. Njegov je gubitak potpun jer toga što je izgubio nema ni na fotografijama, moj je potpun jer fotografije dokazuju da sam to doista imala. U matematici gubljenja, nepravednoj koliko i gubljenje samo, i s ove i s one strane oceana zjapi velika praznina – samo što je moja popunjena svime onime što ni jedna smrt ne može oteti. Semezdinovo je sjećanje apstraktno, a ja imam na raspolaganju milijun opipljivih tragova nekadašnjeg imanja kojima mogu prevariti gubitak, u onome što on zove izrazito pustim jutrima.Svakoga jutra moramo krenuti ispočetka. I Semezdin, živ čovjek bez najdraže košulje, i ja, s košuljom bez najdražeg čovjeka. Kod četvrtog kilometra ta mi je misao odzvanjala u ušima kao neodrživ oksimoron koji, ipak, itekako ima smisla. Kad misli postanu literarne, u stanju su povezati neusporedivo i od toga neusporedivog napraviti temu koja se, bez obzira na težinu apsurda, izbori za svoje pravo na postojanje. Stvarni život, onaj izvan fikcije, ne poznaje tu vrstu neravnoteže kojom se ravnoteža postiže.Sedam kilometara – po jedan za svaku godinu praznine. I to je bilo naizgled slučajno. Dužina moje uobičajene hodalačke rute jutros je imala neku novu računicu zahvaljujući paraleli koja povezuje sve te meridijane između jedne izgubljene i one druge bijele košulje.Stvarno je dobro da sam spasila tu bijelu košulju. Pa makar i zbog ovog jutra, tako utješno literarnog.Jer, kako god okreneš, dan nekako mora započeti. I tamo gdje bijele košulje nema, i ovdje gdje je bijela košulja umjesto čovjeka.


8. listopada 2012.


Za susjednim stolom čovjek je čitao novine. Naslovnica tih novina gledala je u mene. Gledao je, zapravo, aktualni ubojica, čija je fotografija bila otisnuta preko cijele stranice i čijem sam pogledu sad bila izložena – iako me se nije ticao. Taj čovjek ubio je ženu koju nisam poznavala. Ne znam čemu se veselila, o čemu je sanjala, je li slutila da će joj život biti kratak i da će tako brutalno završiti.To lice ubojice, taj višak, obilježio mi je dan koji je trebao nositi druge slike – nedužne poput žene čiji je život okončan zbog tog lica koje ona i ja sada dijelimo kao da nam je učinio isto.


19. listopada 2012.


Kad sretnem neke parove, vidim kako s mukom nose svoju bivšu ljubav.Ne znam uvjeravaju li sebe da je ona još uvijek tu, negiraju li njezino nepostojanje, ili su ga već priznali pa pristali ostati u olupini nekadašnje sreće. Ta bivša ljubav u njihovom držanju izgleda kao težak kofer koji bi najradije ostavili na garderobi i krenuli dalje olakšani jedninom. Čini mi se da je taj ljubavni umor najteža vrsta umora koju vidim na licima drugih.


9. travnja 2013., Trogir


Jučer je umro moj otac.Osam dana borio se za život u bolnici Firule u Splitu. Osam dana puštali su nas k njemu na kapaljku, a ja sam svoje minute koristila da mu na uho kažem koliko mi je važan. Cijelo to vrijeme vjerovala sam da ću ga jednom moći pitati čuje li čovjek u komi ono što mu govore.Od svih odgovora koje nikad neću dobiti, taj mi je bio najpotrebniji.


11. travnja 2013.


Kad bih dolazila u Trogir, otac bi me privinuo uz svoja dva metra i dva centimetra i zagrlio tako čvrsto da mi se činilo da će mi kosti popucati.Nikad me više nitko neće tako zagrliti.


13. svibnja 2013.


Kad upoznam neku osobu koja mi se učini zanimljivom, očekujem svemir u njoj. Ono duboko i moćno i nepregledno što se može vječno otkrivati i upoznavati.Onda prebrzo dođem do dna tuđeg bića i naslutim prazninu. To je uvijek tužno, shvatiti da ispod tog dna nema više ničega.Danas sam pored jezera shvatila zašto ga toliko volim. Jezero, mislim. Duboko je a tiho, neprimjetno moćno. Pretenciozno je to reći, ali podsjeća me na mene. Ja se zapravo uz jezero dolazim odmoriti uz sebe.


14. svibnja 2013.


Katkad samo treba obnoviti sadržaj vlastitog misterija.


10. kolovoza 2013.


Način na koji povremeno izbjegavam sebe graniči s mazohizmom. Znam što mi je potrebno za pravi život, a baš to si uskraćujem. Onda oplakujem rečenice koje nisam napisala, kao da mi ih je netko drugi uskratio.Ponekad pomislim da sam sve izmislila. Da je pravi život zapravo fikcija, a ono nedokazano da je stvarnost. Čim postojanje proglasim tako upitnim, odmah je sve uzbudljivije, i život i fikcija.


13. kolovoza 2013.


Često glumim prisutnost. Pristojnu prisutnost u zbivanjima, među ljudima, prisutnost u mislima koje sam spremna podijeliti. Te koje dijelim obično nisu moje – one su samo službene misli za svijet u kojem sam se nekom greškom zatekla. Priručne misli koje nikome nisu neočekivane, potrošna roba za kojom ne treba žaliti. Ne žalim za njima, ali katkad žalim zbog njih.Moj pravi svijet je nepokaziv. Povremeno me spopadne tuga što me nitko ne pokušava odgonetnuti.


22. listopada 2013.


Pronašla sam nešto dobro u nesanici. Kad se probudim u zoru, a to je gotovo stalno, prati me osjećaj da prva ugledam svijet. Prva sam u redu za doček dana koji tek stiže. Imam priliku svjedočiti toj nedužnosti, nenačetosti, obnovljenoj verziji neba i grada. Propušteni san tada postaje nepropuštena sadašnjost prije budućnosti koja će nastupiti kad se i svi drugi probude.

Potresne pjesme

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševine

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševina
i nastavile hodati:
koliko dugo smo spavale prije nego je
netko probudio ljeto?

Mi ne vjerujemo u grad, govorile su kćeri
kad su odlazile pazeći
da se ni jedna ne okrene
Tko ostavi oči na gradu,
urast će u pokradene tvornice
Tko gradu lice okrene,
noge će mu pojesti
nikad popravljane ceste
Oni koji su ostali
preživjeli su noseći požar
od kuće do posla do burze
pa tako ukrug
Iza svakog zida
čovjek je bio u plamenu
i čekao da njegov pepeo zatrpa
U svakom čovjeku
jezik je bio u plamenu
čekajući da se na njega
spusti pohlepna politika

Grad je prevaren
Grad je ponižen
Gradu ne pripadamo
Govorile su i spakirale svoje oči u strana poduzeća,
okrenuvši leđa na kojima je spavala lijena briga očeva
Oni su odavno
prenamijenjeni u vojarne:
ljubav je bila sposobnost
da ne dođe do katastrofalne eksplozije
Gradu ne želimo zlo,
ali tu ne pripadamo
govorile su i nosile brze jezike
u zdravije obroke,
odrezavši kosu
u kojoj su ostali zapetljani prsti majki
One su za gradove
razmontirane i sastavljene u
neke potrebnije alate:
ljubav je samo sposobnost
gladi da nas ubije bez osmrtnice

Majke, uništene željeznice
Majke, napuštene dvokatnice
Majke, pljesnjive kuhinje
kroz koji raste mlade bagrem
Majke, srpanjske oluje podižu krovove
Kad je ispod zemlje
grad promrmljao tu
pa još poneku smrt
ispod naslaga mrtve države
njegove kćeri okrenule su se
i golim rukama otkopale

maternice
i sve te nikad otvorene knjige
i dugo nakon što se zemlja nije smirivala
tješile
prevarene sestre
da svaki fašizam
na kraju odumre
Da je grad
moguće
izgraditi
i od poezije

Knjige grada koji ih je davno zakopao

Knjige grada koji ih je davno zakopao
pod kilograme prašine
napokon oslobođene s polica
puštaju da iz njih riječi prošetaju
kroz rastresenost ulica
Jučer sam ugledala
nasred opustošenog glavnog trga
nekoliko lavova i zaklela bih se
da je Vronski trčao prema njima
Vronski, pričekaj!
Ali riječi nikad ne poslušaju
one koji samo promatraju
Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi?
Pitam: znaš li u kojem smjeru
sada moram naviti
ono što od mene ostaje
pod tonama šute?
On hita dalje jer ga se ne tičem
Molim te, hodaj sredinom ceste
Vodič kroz katastrofu
uvijek na to upozorava
Bilo kakvo naredno drhtanje
prouzročit će
opet
padanje istine

Tuga grada koji se ispraznio teret je na rukama

Tuga grada koji se ispraznio
teret je na rukama ljudi koji prilaze
vlatitoj sobi opreznije
nego prometnoj cesti
Tuga s ruku hvata se
na zrnje i sjemenke:
vrijeme je poljima
sjesti na leđa
i usitniti samoglasnike
Oblaci, spremnici prečestih kiša,
čude se nad ogromnm rupama
kraj kuća usamljenih starica
razmjenjujući teorije
o tuzi koja se sabija
i potom
urušava
do središta zemlje

Odlazak

Stvar s čovjekom i zemljom je takva-
tek s odlaskom osjeti
što je bilo potrebno ponijeti:

produljenu tišinu: sunce
u prerani sumrak
pažljivo razmazuje
hladnu tamu jekom zvonika,
oštru tišinu: prvi mraz
na ničijim minskim poljima,
utješnu tišinu: snijeg
prikriva opasnost
nevidljivog izumiranja,
mahnitu tišinu: svibanjska tuča
na vratovima mladica,
kiselu tišinu: prva smrt,
druga smrti,
treća smrti
Sve te mačiće-
mokre tišine
koje majka odnosi prema šumi
nakon poroda
Množinu tišine:
tijelo koje se toliko srami
postati tijelo,
tijelo koje se toliko boji
tijelo ostati

*

Još malo, mama.
Jutro trči iz smjera grada guleći mrak s prozora.
Imam sedam godina i koljenom stružem asfalt
školskog dvorišta. Živi su spremni
odustati od života svakog trenutka.
Živi premještaju mrtve jezicima
i traže način
da se vrate prvoj zemlji.
Na tavanu je štrik koji čeka mog oca.
Pod zemljom je njegov otac.
Živima ne mogu objasniti:
ljubav napukne
kad šiba presretne noge.
Koprive manje bole od nestrpljenja.
Žene koje su nam prethodile
čupale su iz sebe
djecu kao kukuruze
i sad ta strništa
vrište.
Mokra sam, mama.
Postelja me drži za stopala.
Udišem bijes koji odavno nije tvoj.
Predan ti je
kao što će biti predan meni.
Čudovište koje će me susretati
kad budem pokušavala
biti majka
svojoj djeci.
Žene koje su nam prethodile
uvijek bi ostajale na mjestu.
Muškarci koji su nam prethodili
utapali su se
u gladi
svoje djece.
Živi ne vjeruju u mrtve,
ali im vječito dolaze.
Jezik je otvorena rana
iz koje ne mogu otići.

Samo malo, mama.
Kćer me pita
zašto je sunce požurilo
Kćer me ne pita koliko je udarca
pretrpjela koža
dok je nisu skinuli
i može li se zaboraviti
da noć prevladava
ponekad i nakon jutra.
Kćer može postati svaka tišina.
Toplina te nježnosti
pretpostavlja da opstajem,
a to znači zaboraviti:

Da moram trčati
neprestano
dovoljno brzo
da nas ne sustignu,
da moram pobjeći
iz dna
u kojem nitko
ne može progovoriti.
Strah koji dolazi
s povišenim glasom vjetra.
Strah koji neprestano
dahće za vratom.
Ne plačem.
Veća sam od te slabosti.
Manjak sjećanja
naslijeđe je obitelji.

*

Vrijedna sam prisutnosti onih
koji razmišljaju trebaju li me voljeti
Noću iz mene klija
samo strah
samo strah
koji popušta
mišiće mjehura
dok
napokon
ne eksplodira

iz jezika

*

Dugo se nisam sjećala tih padova.
Sve zatrpano,
taložilo se na dno.
Riječi izvrnute iz prvih posuda,
korijenom su hvatale nebo
i na jezik je padao snijeg,
Sjećam se kako započinje nešto od nas:

Dugo smo vrtili jedne te iste kazete.
U jednoj cijeli vlak
zapne u mećavi dok dječica

trljaju ruke. Hvata ih glad i groznica.
U toj djeci ono najtiše je naše:
način na koji svijet
postaje prevelik kad ujutro otvorimo oči.

*

Ako majka kaže u kuću, a mi ostanemo vani,
ono što s nama ostaje otet će nas.
Prelamam taj odlazak toliko dugo
da se učini: riječ je o dolasku.
Opet promatram:
trava prerasta ogradu.
Dječje glave proviruju.
U mraku šapućem
bakine molitve.
Držim to sjećanje.
Grizem!
Vitke koprive, najviše.
Najteže im je umaknuti.
Svijet izviruje iza ceste.
Majka kaže da koprive ne bole
kao batine.
Kad otac odmakne
ona iz džepa vadi njihove
ljute listove.
Trljam malene debele ruke.
Plačem.
Ali ustajem.

Ako majka kaže na ručak,
a mi ne poslušamo,
ono što s nama gladuje
zatrpat će nas
pod metre zemlje
i nitko više neće znati
gdje kopati.
Svemu je lakše povjerovati
osim smrti
u neizdrživoj blizini.
Premaleni smo da razumijemo
da ovo nije mjesto
gdje pripadamo.
Ovaj prostor raste u nas
kao u njih nedostatak
drugog prostora.

Olga Tokarczuk, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju

1. A sada pazite!

“Nekoć ponizan, i na opasnoj stazi,

Pravednik je išao svojim putem

Dolinom smrti.”*

U tim sam godinama i u takvom stanju da prije spavanja uvijek moram dobro oprati noge, za slučaj da me u Noći treba odvesti hitna.

Da sam te večeri provjerila u Efemeridama** što se događa na nebu, uopće ne bih legla spavati. Međutim, zaspala sam vrlo čvrsto; pomogla sam si čajem od hmelja, a usto sam uzela i dvije tabletice valerijane. Zato kada me usred Noći probudila lupa po vratima – silovita, neumjerena i zato zloslutna – nisam mogla doći sebi. Skočila sam i stala kraj kreveta, lelujavo, jer nerazbuđeno, uzdrhtalo tijelo nije moglo preskočiti iz nevinosti snova u javu. Došlo mi je slabo i zateturala sam, kao da ću začas izgubiti svijest. Događa mi se to, nažalost, u posljednje vrijeme i u vezi je s mojim Boljkama. Morala sam sjesti i nekoliko si puta ponoviti: kod kuće sam, Noć je, netko lupa po vratima, i tek sam tada uspjela ovladati živcima. Tražeći po mraku papuče, čula sam da onaj tko je nastojao ući, sada obilazi oko kuće, mrmljajući za sebe. Dolje, u ormariću električnog brojila, imam omamljujući plin koji sam dobila od Dionizyja zbog krivolovaca, i upravo sam na to sada pomislila. Uspjela sam u mraku pronaći poznati hladni oblik spreja i tako naoružana upalila vanjsko svjetlo. Pogledala sam na trijem kroz bočni prozorčić. Snijeg je zaškripao i u mom se vidnom polju pojavio susjed kojega zovem Mutavi. Rukama je pridržavao oko bedara pole staroga kožuha u kojemu sam ga povremeno viđala kada je radio oko kuće. Ispod kožuha virile su noge u prugastoj pidžami i teškim planinarskim cipelama.

“Otvori”, rekao je.

S neskrivenim čuđenjem pogledao je moj ljetni laneni komplet (spavam u tome što je ljetos htio baciti Profesorski par, a podsjeća me na negdašnju modu i ljeta moje mladosti – na taj način spajam Korisno sa Sentimentalnim) i bez pardona ušao unutra.

“Odjeni se, molim. Veliko Stopalo je mrtav.”

Od dojma sam na trenutak izgubila moć govora, bez riječi sam izvukla visoke buce i nabacila na sebe prvu bolju vjetrovku skinutu s vješalice. Snijeg se vani u mrlji svjetla sa svjetiljke na trijemu pretvarao u polagani, sanjivi pršić. Mutavi je stajao pored mene šuteći, visok, mršav, koščat kao lik skiciran u nekoliko poteza olovkom. Pri svakom pokretu padao je s njega snijeg kao s kroštula posutih šećerom u prahu.

“Kako to ‘mrtav’?” upitala sam na kraju stegnuta grla otvarajući vrata, ali Mutavi nije odgovorio.

On općenito malo govori. Sigurno ima Merkur u šutljivom znaku, mislim u Jarcu ili u konjunkciji, aspektu, ili možda opoziciji sa Saturnom. A možda i s retrogradnim Merkurom – tada daje tajanstvenost.

Izašli smo iz kuće i odmah nas je okružio onaj dobro poznati hladni i vlažni zrak, koji nas svake zime podsjeća da svijet nije stvoren za Čovjeka, i barem nam pola godine pokazuje koliko nam nije sklon. Mraz je brutalno natrljao naše obraze, a iz usta su nam potekli oblaci pare. Svjetlo na trijemu automatski se ugasilo i hodali smo kroz škripavi snijeg u potpunoj tmini, ne računajući čeonu svjetiljku Mutavoga koja je taj mrak probadala na jednom pokretnom mjestu tik ispred njega. Ja sam tapkala u Mraku za njegovim leđima.

“Nemaš bateriju?” zapitao je.

Naravno da imam, ali gdje, to sam mogla saznati tek ujutro, pri dnevnom svjetlu. Uvijek je tako s baterijskim svjetiljkama, vidiš ih samo po danu.

Kuća Velikog Stopala stajala je malo po strani, poviše ostalih kuća. Bila je jedna od onih koje su nastanjene cijele godine. Samo on, Mutavi i ja živjeli smo ovdje, ne bojeći se zime; preostali stanovnici pomno su zatvarali svoje kuće već u studenom; ispu štali vodu iz cijevi i vraćali se u gradove.

Sada smo skrenuli s donekle raščišćenog puta koji prolazi kroz naše naselje i dijeli se na puteljke što vode do svake kuće. Do Velikog Stopala vodila je staza ugažena u dubokom snijegu, tako uska da je noge trebalo stavljati jednu iza druge i neprestano održavati ravnotežu.

“Neće baš lijepo izgledati”, upozorio je Mutavi okrećući se prema meni i na trenutak me potpuno zasljepljujući.

Nisam ni očekivala ništa drugo. Nakratko je šutio, a zatim rekao kao da se hoće opravdati:

“Uznemirilo me svjetlo u njegovoj kuhinji i lajanje kuje, nekako očajničko. Nisi ništa čula?”

Ne, nisam čula. Spavala sam omamljena hmeljem i valerijanom.

“Gdje je sada, ta Kuja?”

“Odveo sam je odavde, uzeo sebi, nahranio i valjda se umirila.”

Opet trenutak šutnje.

“On je uvijek išao rano spavati i gasio svjetlo, štedio je, a ovaj put je svijetlilo i svijetlilo. Svijetla pruga na snijegu. Vidi se s prozora moje spavaće sobe. Pa sam otišao tamo, misleći da se možda napio ili da nešto radi tom psu kada tako zavija.”

Prošli smo pored ruševnog štaglja i na trenutak je svjetiljka Mutavoga dovabila iz tame dva para svjetlećih očiju, zelenkastih, fluorescentnih.

“Vidi, Srne”, rekla sam uzbuđenim šapatom i uhvatila ga za rukav kožuha. “Došle su tako blizu kuće. Ne boje se?”

Srne su stajale u snijegu skoro do trbuha. Gledale su nas mirno, kao da smo ih zatekli u obavljanju nekog rituala, čiji smisao ne možemo pojmiti. Bilo je mračno pa nisam mogla raspoznati jesu li to one iste Gospođice koje su došle ujesen iz Češke, ili neke nove? I zapravo zašto samo dvije? Onih je bilo najmanje četiri.

“Idite kući”, rekla sam im i zamahnula rukom. Zadrhtale su, ali se nisu maknule. Mirno su nas pogledom ispratile sve do samih vrata. Prošli su me srsi.

Za to je vrijeme Mutavi, tupkajući, otresao snijeg s cipela pred vratima oronule kućice. Mali prozorčići bili su zabrtvljeni foli jom i papirima, drvena vrata pokrivala je crna ljepenka.

Zidovi predvorja bili su obloženi drvom za ogrjev, nejednakim cjepanicama. Bila je to nemila unutrašnjost, nema se što reći. Prljava i zapuštena. Svugdje se osjećao vonj vlage, drva i zemlje

– mokre, lakome. Zadah dima, dugogodišnji, pokrio je zidove masnim slojem.

Vrata kuhinje bila su odškrinuta i odmah sam na podu ugledala ležeće tijelo Velikoga Stopala. Moj ga je pogled jedva dotaknuo i odmah odskočio. Potrajalo je malo prije no što sam ga mogla opet pogledati. Ono što se vidjelo bilo je užasno.

Ležao je iskrivljen, u čudnovatom položaju, s rukama uz vrat, kao da nastoji raskinuti ovratnik koji ga steže. Polagano sam prilazila bliže, kao hipnotizirana. Vidjela sam otvorene oči za gledane nekamo pod stol. Prljava potkošulja bila je razderana oko grla. Izgledalo je kao da se tijelo borilo samo sa sobom i savladano palo. Postalo mi je hladno od Užasa, krv mi je zamrla u žilama i imala sam dojam da se povukla nekamo u moju najdublju nutrinu. Još jučer vidjela sam to tijelo živo.

“Moj Bože”, promucala sam. “Što se dogodilo?” Mutavi je slegnuo ramenima.

“Ne mogu dobiti Policiju, opet je češki signal.”

Izvukla sam iz džepa svoj mobitel, utipkala broj koji sam znala s televizije – 997, i za trenutak se u telefonu oglasio automatski češki glas. Tako je ovdje. Signal luta ne obazirući se na državne granice. Ponekad se granica između operatera na dulje vrijeme zadržava u mojoj kuhinji, a događalo se i da nekoliko dana stoji uz kuću Mutavoga ili na terasi, ali bilo je teško proni knuti u njezin hiroviti karakter.

“Trebalo se popeti više iznad kuće, na brežuljak”, posavjetovala sam ga prekasno.

“Prije nego što dođu, posve će se ukočiti”, rekao je Mutavi tonom koji posebno kod njega nisam voljela: kao da je popio svu pamet. Skinuo je kožuh i objesio ga na naslon stolca. “Ne možemo dopustiti da ostane ovakav. Izgleda strašno, a napokon – bio nam je susjed.”

Gledala sam to jadno, iskrivljeno tijelo Velikoga Stopala i teško mi je bilo povjerovati da sam se još jučer bojala toga Čovjeka. Nisam ga voljela. Možda je čak i premalo – nisam ga voljela. Prije bih trebala reći – činio mi se odvratan, grozan. Zapravo ga čak nisam smatrala ni ljudskim Bićem. Sada je ležao na nečistom podu, u prljavom rublju, malen i mršav, bespomoćan i bezopasan. Evo, komadić materije, koji se zbog teško zamislivih promjena pretvorio u krhki bitak odijeljen od svega. Rastužila sam se, zapanjena, jer čak i netko grozan poput njega nije zaslužio smrt. A tko je zaslužio? I mene čeka ista sudbina, i Mutavog, i one Srne vani; svi ćemo jednom biti samo mrtva tijela.

Pogledala sam Mutavog tražeći u njega nekakvu utjehu, ali on se već prihvatio pospremanja razbacanog ležaja, brloga na raspadnutom kauču, pa sam se pokušala sama utješiti. Palo mi je na pamet da je smrt Velikog Stopala mogla u stanovitom smislu biti nešto dobro. Oslobodila ga je od kaosa u kojemu je bio njegov život. I oslobodila druga živa Bića od njega. O, da, odjednom sam postala svjesna kako dobra može biti smrt, kako pravedna, poput sredstva za raskuživanje, poput usisača za prašinu. Priznajem, to sam pomislila, i zapravo i dalje tako mislim.

Bio mi je susjed, naše kuće nije razdvajalo više od pola kilometra, ali rijetko sam imala posla s Velikim Stopalom. Nasreću. Viđala sam ga više izdaleka – njegova sitna, žilava figura, uvijek malo teturava, kretala se na pozadini krajolika. Hodajući, mrmljao je nešto za sebe i ponekad mi je vjetrovita akustika Visoravni donosila djeliće toga monologa, zapravo prostog i jednoličnog. Njegov rječnik sastojao se uglavnom od psovki kojima je dodavao samo osobna imena.

Poznavao je ovdje svaki komadić zemlje, jer se izgleda ovdje rodio i nikada nije putovao dalje od Kłodzka. Razumio se u šumu– na čemu se može zaraditi, što kome prodati. Gljive, kupine, ukradeno drvo, suharci za potpalu, zamke, svakogodišnja utrka terenaca, lovovi. Šuma je hranila toga maloga gnoma. Trebao je stoga šumu poštovati, ali nije ju poštovao. Jednom je u kolovozu, dok je vladala suša, potpalio cijelo kupinište. Zvala sam vatrogasce, ali nije se uspjelo puno spasiti. Nikada nisam saznala zašto je to učinio. Ljeti je tumarao naokolo s pilom i sjekao stabla puna sokova. Kada sam ga uljudno opomenula, s naporom susprežući Gnjev, odgovorio mi je prostački: “Krepaj, stara babo.” Samo sočnije. Zarađivao je time što bi uvijek nešto ukrao, zdipio, drmnuo; kada bi vikendaši ostavili na dvorištu bateriju ili vr tlarske škare – Veliko Stopalo bi odmah nanjušio prigodu i maznuo sve što se poslije moglo utopiti u gradu. Po meni je trebao već nekoliko puta dobiti nekakvu Kaznu ili čak ići u zatvor. Ne znam kako se događalo da uvijek izmigolji. Možda su ga čuvali nekakvi anđeli; ponekad se događa da stanu na krivu stranu.

Znala sam da se bavi krivolovom na sve moguće načine. Sa šumom se ophodio kao s vlastitim posjedom – sve je u njoj pri padalo njemu. Bio je tip grabežljivca.

Nisam zbog njega spavala puno Noći. Iz bespomoćnosti. Nekoliko puta sam nazivala Policiju – ako bi već podignuli slušalicu, uredno su zaprimali moju prijavu, ali se potom nije događalo ništa. Veliko Stopalo je iznova kretao na svoju rutu, sa svežnjem zamki na ramenu, zloguko kriješteći. Malo, zlo božanstvo. Zločesto i neubrojivo. Uvijek je bio lagano pijan i valjda je to u njemu izazivalo srditost. Gunđao je pod nos i kolcem mlatio po panjevima stabala, kao da ih je htio otjerati sa svog puta; činilo se kao da se rodio u stanju blage pomračenosti. Puno sam puta išla njegovim stazama i skupljala za njim primitivne žičane zamke za Životinje, omče vezane za mlada stabla savijena tako da uhvaćena Životinja poleti uvis kao iz praćke i ostane visjeti u zraku. Ponekad sam pronalazila mrtve Životinje – Zečeve, Jazavce i Srne.

“Moramo ga prenijeti na ležaj”, rekao je Mutavi.

Nije mi se svidjela ta zamisao. Nije mi se svidjelo da ga moram dodirnuti.

“Mislim da bismo trebali pričekati Policiju”, rekla sam. Ali Mutavi je već pripremio mjesto na kauču i podvrnuo rukave džempera. Pogledao me je prodorno svojim svijetlim očima.

“Valjda ne bi htjela da tebe pronađu ovako. U takvom stanju. Pa to je neljudski.”

O da, ljudsko tijelo je zasigurno neljudsko. Osobito mrtvo. Nije li mračni paradoks da se sada moramo baviti tijelom Velikoga Stopala, da nam je ostavio tu zadnju nevolju? Nama, susjedima, koje nije poštovao, nije volio i smatrao nas nulom.

Po meni bi poslije Smrti trebalo dolaziti do anihilacije materije. Bio bi to najprikladniji način za tijelo. Anihilirana tijela vraćala bi se na taj način ravno u crne rupe iz kojih su došla. Duše bi putovale brzinom svjetlosti prema svjetlosti. Ako nešto takvo kao Duša uopće postoji.

Slamajući užasan otpor, poslušala sam Mutavog. Uhvatili smo tijelo za noge i ruke i prenijeli ga na kauč. Iznenađeno sam usta novila da je teško, a uopće se ne čini nepokretno, već prije tvrdoglavo kruto, neugodno kao uštirkana posteljina po kojoj se prelazi glačalom. Ugledala sam i čarape, ili ono što je umjesto njih bilo na stopalima – prljave krpe, obojci napravljeni od na trake rasparane plahte, sada sive i umrljane. Ne znam zašto me je pogled na te obojke tako jako pogodio u prsa, u prepone, u cijelo moje tijelo, da više nisam mogla suspregnuti jecaj. Mutavi me je pogledao hladno, kratko i izrazito prijekorno.

“Moramo ga odjenuti prije nego što dođu”, rekao je Mutavi i vidjela sam da i njemu podrhtava brada pri pogledu na taj ljudski jad (iako to iz nekih razloga ne želi priznati).

Najprije smo mu, dakle, pokušali skinuti potkošulju, prljavu i smrdljivu, ali nije bilo govora da bi je se dalo skinuti preko glave, pa je Mutavi izvukao iz džepa nekakav komplicirani nožić i rasparao materijal na prsima. Veliko Stopalo je sada ležao pred nama na kauču polugol, dlakav kao trol, s ožiljcima na prsima i rukama, tetoviran već nečitljivim crtežima, među kojima nisam uspjela razabrati ništa smisleno. Oči su mu bile ironično pritvorene, dok smo u razvaljenom ormaru tražili nešto pristojno za odjenuti, prije nego što mu se tijelo ukoči zauvijek i ponovno postane ono što je u biti bilo – grudica materije. Poderane gaće virile su ispod novih srebrnih hlača od trenirke.

Oprezno sam odmotala te odvratne obojke i ugledala njegova stopala. Začudila su me. Uvijek sam imala dojam da su stopala naš najintimniji i najosobniji dio tijela, ne genitalije, ne srce, ili čak mozak, organi bez bitnoga značenja, koje se precjenjuje. Upravo u stopalima krije se sve znanje o Čovjeku, tamo iz tijela istječe važan smisao tko smo zapravo i kako se odnosimo prema zemlji. U dodiru zemlje, na njezinu doticaju s tijelom smještena je cijela tajna – da smo građeni od elemenata materije i istodobno joj strani, odijeljeni. Stopala – to su naši utikači za kontakt. A sa da su mi ta gola stopala bila dokaz njegova drugačijeg podrijetla. Nije mogao biti Čovjek. Morao je biti neka bezimena forma, jedna od onih koje – kako kaže naš Blake – lijevaju kovine u prostranstvo, pretvaraju red u kaos. Možda je bio nešto nalik demonu. Demonska se bića uvijek prepoznaju po stopalima, drugačije žigošu zemlju.

Ova stopala – vrlo duga i uska, tankih prstiju s crnim, ne skladnim noktima, činila su se inteligentna. Palac se malo iz dvajao od ostatka, kao palac na ruci. Obrasla su gustom crnom dlakom. Je li itko vidio nešto takvo? Mutavi i ja razmijenili smo poglede.

U skoro praznom ormaru pronašli smo odijelo boje kave, malo zamrljano, ali zapravo rijetko upotrebljavano. Nikada ga nisam u njemu vidjela. Veliko Stopalo je uvijek išao u valjenkama i otrcanim hlačama, uz to je nosio kariranu košulju i štepani prsluk, bez obzira na godišnje doba.

Odijevanje mrtvaca asociralo me na milovanje. Ne mislim da je takvu nježnost upoznao za života. Pridržavali smo ga pažljivo pod ramenima i navlačili na njega odjeću. Njegova težina oslanjala se na moja prsa, i nakon vala prirodnoga gađenja koji me navodio na povraćanje, odjednom mi je došlo na um da to tijelo prigrlim, potapšam po leđima, umirujući ga: ne brini se, bit će dobro. Nisam to učinila zbog prisutnosti Mutavoga. Možda bi mi predbacio da sam perverzna.

Geste od kojih sam odustala pretvorile se u misli i postalo mi je žao Velikog Stopala. Možda ga je odbacila majka i bio je nesretan cijeloga svog tužnog života. Duge godine nesreće degradiraju Čovjeka više od neizlječive bolesti. Nikada nisam kod njega vidjela nikakve goste, nije se pojavljivala nikakva rodbina ni prijatelji. Čak se ni gljivari nisu zaustavljali pored njegove kuće da popričaju. Ljudi su ga se bojali i nisu ga voljeli. Izgleda da je bio u vezi samo s lovcima, ali i to rijetko. Po mojoj procjeni mogao je imati oko pedeset, puno bih dala da mogu vidjeti njegovu osmu kuću i nema li u njoj sa sobom prepleten nekakav aspekt Neptuna s Plutonom i s Marsom negdje u Ascendentu, jer je s tom zubatom pilom u žilavim rukama podsjećao na zvijer koja živi samo da bi sijala smrt i nanosila patnju.

Da mu navuče sako, Mutavi ga je podignuo u sjedeći položaj i tada smo ugledali da njegov veliki, otečeni jezik pridržava nešto u ustima, pa sam nakon kratkoga oklijevanja, stisnuvši od gađenja zube i povlačeći svako malo ruku, delikatno uhvatila to nešto za vršak i vidjela da među prstima držim koščicu, dugu i tanku, oštru kao bodež. Iz mrtvih usta oslobodio se grleni klokot i zrak, tihi zvižduk, koji je posve podsjećao na uzdah. Odskočili smo od mrtvaca i sigurno je i Mutavi osjećao isto što i ja: Užas. Na ročito jer se za trenutak u ustima Velikoga Stopala pojavila ta mnocrvena, skoro crna krv. Zloslutni potočić koji je istekao van.

Ukočili smo se, užasnuti.

“Izgleda da se”, rekao je tada Mutavi drhtavim glasom, “ugušio. Ugušila ga je kost. Kost mu je stala u grlu, zapela mu je kost u grlu, udavio se”, ponavljao je uzrujano. A zatim je, kao da

umiruje sam sebe, dodao: “Na posao. Nije ugodno, ali obveze prema bližnjima ne moraju uvijek biti ugodne.”

Vidjela sam da se proglasio šefom ove noćne smjene i podredila sam mu se.

Sada smo se posve predali nezahvalnom poslu da Veliko Stopalo uguramo u odijelo boje kave i postavimo u dostojan položaj. Odavno nisam dodirivala nijedno tuđe tijelo, a da ne govorim o mrtvacu. Osjećala sam kako sa svakim trenutkom u njega utječe nepomičnost, kako se skamenjuje iz minute u minutu; zato smo se tako žurili. I kada je Veliko Stopalo već ležao u blagdanskom odijelu, njegovo je lice konačno izgubilo ljudski izraz, postao je truplo, bez ikakvih sumnji. Samo se kažiprst desne ruke nije htio podvrgnuti tradicionalnom položaju pristojno prepletenih dlanova, nego se dizao uvis, kao da time hoće privući našu pažnju i zaustaviti na trenutak naše nervozne, užurbane napore. “A sada pazite!” govorio je taj prst. “Sada pazite, jer evo nečega što ne vidite, bitno polazište procesa koji je skriven pred vama, a vrije dan je najveće pozornosti. Zahvaljujući njemu svi smo se našli na ovom mjestu i vremenu, u maloj kući na Visoravni, posred snijega i Noći. Ja kao mrtvo tijelo, vi pak kao ne pretjerano važna, ostarjela ljudska Bića. Ali to je tek početak. Sada se sve tek po činje događati.”

Stajala sam s Mutavim u hladnoj, vlažnoj izbi, u ledenoj pustoši, koja je zavladala u nikakav sivi sat, i pomislila da to nešto što odlazi iz tijela isisava za sobom komad svijeta i da svejedno je li dobro ili loše, krivo ili neokaljano, ostavlja za sobom veliko ništa.

Pogledala sam kroz prozor. Svitalo je i polagano su to ništavilo počele ispunjavati lijene pahulje snijega. Padale su ne žureći, vrludajući u zraku i vrteći se oko vlastite osi poput perja.

Veliko Stopalo je već otišao pa je bilo teško sačuvati prema njemu neku ljutnju ili uvrijeđenost. Ostalo je tijelo, mrtvo, odjeveno u odijelo. Sada je izgledalo spokojno i zadovoljno, kao da se duh veseli što se na kraju oslobodio materije, a materija se veselila da je napokon oslobođena od duha. Obavljen je tijekom toga kratkog vremena metafizički razvod. Kraj.

Sjeli smo u otvorena vrata kuhinje i Mutavi je posegnuo za načetom bocom votke koja je stajala na stolu. Pronašao je čistu čašu i natočio – najprije meni, zatim sebi. Kroz zasniježene prozore polagano je ulazio osvit, mliječan kao bolničke žarulje, i u toj sam svjetlosti vidjela da je Mutavi neobrijan, a njegova čekinja sijeda jednako kao i moja kosa; da je njegova prugasta isprana pidžama razdrljena ispod kožuha, a kožuh zaprljan svim mogućim vrstama mrlja.

Ispila sam veliku čašu votke, koja me ogrijala iznutra. “Mislim da smo ispunili svoju obvezu prema njemu. Jer tko bi to učinio?” govorio je Mutavi više sebi nego meni. “Bio je jadni mali kurvin sin, ali što s tim?”

Natočio si je još jednu čašu i ispio je u jednom gutljaju, a zatim se stresao od gađenja. Vidjelo se da nema prakse.

“Idem nazvati”, rekao je i izašao. Pomislila sam da mu se smučilo.

Ustala sam i počela razgledavati taj strašni nered. Nadala sam se da ću negdje pronaći osobnu iskaznicu s datumom rođenja Velikog Stopala. Htjela sam znati, provjeriti njegove Račune.

Na stolu pokrivenom istrošenim plastičnim stolnjakom sta jao je pleh s pečenim komadićima nekakve Životinje, a u loncu pored, pokriven bijelim slojem masti, spavao je baršč. Kriška kruha odrezana od hljeba, maslac u staniolu. Na podu pokrivenom pohabanim linoleumom povlačilo se još nekoliko Životinjskih ostataka koji su pali skupa s tanjurom sa stola, slično kao i čaša i komadići kolača, a sve je usto bilo zgnječeno, ugaženo u prljavi pod.

Tada sam na prozorskom podboju, na limenom pladnju, opazila nešto što je moj mozak prepoznao tek nakon duljeg trenutka, toliko se tome opirao: bila je to ravno odrezana srneća glava. Pored nje su ležale četiri nožice. Poluotvorene oči morale su cijelo vrijeme budno pratiti naše napore.

E da, bila je to jedna od izgladnjelih Gospođica, koje se zimi daju naivno dovabiti promrzlim jabukama i koje, uhvaćene u zamku, umiru u mukama, ugušene žicom.

Kada sam polagano osvijestila što se ovdje dogodilo, sekundu po sekundu, obuzeo me Užas. Uhvatio je Srnu u klopku, ubio, a njezino tijelo raščetvorio, ispekao i pojeo. Jedno je Biće jelo drugo, u tišini, u Noći, u šutnji. Nitko nije prosvjedovao, nije udario nijedan grom. Pa ipak je Kazna sustigla demona, iako smrt nije vodila ničija ruka.

Brzo, dršćućim rukama skupljala sam ostatke, te male koščice, na jedno mjesto, na hrpu, da ih poslije sahranim. Pronašla sam staru reklamnu vrećicu i slagala ih u nju, te koščice, jednu za drugom, u taj plastični pokrov. I glavu sam oprezno položila u vrećicu.

Toliko sam htjela saznati datum rođenja Velikoga Stopala da sam nervozno počela tražiti njegovu osobnu – na kredencu, među nekoliko papira, listića iz kalendara i novina, potom u ladicama; tamo se drže dokumenti u seoskim kućama. I tamo je baš i bila – u zelenim pohabanim koricama, sigurno više nije važeća. Na slici je Veliko Stopalo imao dvadesetak godina, dugo, nesimetrično lice i namrštene oči. Nije bio lijep, čak ni tada. Ostatkom olovke zapisala sam datum i mjesto rođenja. Veliko Stopalo rodio se 21. prosinca 1950. godine. Ovdje.

I moram dodati da je u toj ladici bilo još nešto: snop fotogra fija, posve novih, u boji. Brzo sam ih pregledala, iz navike, a jedna od njih mi je prikovala pažnju. Pogledala sam je izbliza i već je htjela odložiti. Dugo nisam mogla shvatiti što vidim. Iznenada je zavladala tišina, a ja sam se našla u samom njezinom središtu. Promatrala sam. Moje se tijelo napelo, bila sam spremna na bitku. Vrtjelo mi se u glavi i u ušima mi je narastala mračna buka, šum, kao da iz obzorja nastupa golema vojska – glasovi, zveket željeza, škripa kotača, sve daleko. Gnjev uzrokuje da se um razbistri i postane pronicljiv, više se vidi. Zakloni druge osjećaje i vlada nad tijelom. Nema sumnje da iz Gnjeva dolazi sva mudrost, jer Gnjev je u stanju prijeći sve granice.

Drhtavim rukama gurnula sam fotografije u džep i odmah potom čula kako se sve pokreće, kako se pale motori svijeta i njegova mašinerija starta – zaškripala su vrata, pala je na pod viljuška. Iz očiju su mi potekle suze.

Mutavi je stajao u vratima. “Nije bio vrijedan tvojih suza.”

Usta su mu bila stisnuta i usredotočeno je utipkavao broj. “Još uvijek češki operater”, ispalio je. “Moramo se popeti na brijeg. Ideš sa mnom?”

Tiho smo za sobom zatvorili vrata i krenuli prteći snijeg. Na brijegu se Mutavi počeo okretati oko svoje osi s oba mobitela u ispruženim rukama tražeći signal. Pred nama je bila cijela Kłodzka kotlina okupana srebrnim, pepeljastim svitanjem.

“Bok, sine”, rekao je Mutavi u telefon. “Valjda te nisam probudio, ha?”

Nejasan glas je odgovorio nešto što nisam razumjela.

“Ma umro nam je susjed. Mislim da se udavio s kosti. Sada. Noćas.”

Glas s one strane je opet nešto rekao.

“Ne. Sada ću zvati. Nije bilo signala. Već smo ga gospođa Duszejko, znaš, moja susjeda, i ja odjenuli”, preletio me je po gledom, “da se ne ukoči…”

I ponovno glas, sada kao uzrujaniji.

“U svakom slučaju, već je u odijelu…”

Tada je netko s druge strane počeo govoriti puno i brzo pa je Mutavi odmaknuo telefon od uha i pogledao ga nezadovoljno. Zatim smo nazvali Policiju.

________________________________________________________________________________________

* William Blake, Vječno evanđelje, prev. Marko Grčić, GZH, Zagreb, 1980. (op. prev.)

** Astrološki godišnjak. (op. prev.)

Prevelo: Mladen Martić

Andriana Škunca: Otok, zrcalo riječi

NE DAJE LJUBAV
LJUBAVI DA SE DOZNA

plašeći nas cijelu zimu
nikakvu nam nadu nisu ostavili

snijeg se iznova topio pred vratima
o zemlji se čulo sve najgore

voljeli smo polje i zorom krenuli
tvrdi bez sjene vjerujući mijenama

zamoreni u neplodnosti prostranstva
morali se vratiti

jer još nije vrijeme
jer još nije smjelost
ne daje ljubav ljubavi da se dozna


JUGO

Nosi vjetar
šum
obranih vinograda
u večer jeseni

kiša će

olovom zgusnuto more
mračne misli sažima

kamen do kamena
ljeto je rasplelo paučine
oko nogu bijelih kuća

kiša će
mrmolji usahlo lišće
i prazni putovi uokolo

kada bi barem netko došao
prije mraka
po zalužinama
ne bi umirale
kapi i vjetar


ŽIVI KAMENJAR

vrijeme je prigušeno
središte na kamenu

kamen započinje
suhim talogom zemlje
iz ribe dijeli kost
ovcama razvlači lubanju

polako se otvara zlo
u živom kamenjaru

raste patnja
da rasčisti šutnju dna


MISLEĆI STALNO NA LJETO

ljetovat ću smjene
kadulja i trstika
prije noći borovih iglica prosutih

ljetovat ću melankolije
osamljenih olupina brodova
zasukanih
u krhkost i prolaznost oleandra

svenut će ljeto ko riba
uhvaćena na palingar
svoje pohote

mladost koju more pruža
sleći će bure

jesenovat ću kestene u parku
tišinom smrti orlova
misleći stalno na ljeto
živu ranu među maslinicima


DO NEBA BIJELO

gorki kamariž uz more otoka
škrebut po zidovima ogradica
sa južnim vjetrom oganj krša

slobodno kamenje do neba bijelo
izgriženo od soli najtužnije brdo
siromašne ovce prema tvrdini zagledane

kraj groblja borovi u krugu
sunce preko mirisnog koromača do križeva
blagi gavran u vjetru nošen prema snu

otporno poredane kuće u očekivanju
umornih težaka iz vinograda na večeru
prestaje dan sa tornja zdravomarija

MAJKA NA PUTU IZ JEDNE U DRUGU PROSTORIJU

U kocki tame svaki put ureže istu crtu teškim hodom kojim se pridržava. Od ulaska u mrak do izlaska u drugu prostoriju oslanja se o nevidljivi putokaz.
Dan joj zapreka.
Noć, nasuprot, razbuđuje pribranost što nepogrešivo upravlja njenim pokretima. Ili je to navika koja se ponavlja mehanički: put odlaska i put povratka?
Ruka izabire, štap odmjerava.
Pomaže li joj nešto pri tom ili pak potreba da prijeđe svagda istu razdaljinu, zrači čestice energije što je drugima nepoznata?
Slušam pucketanje poda, škripu vrata, putovanje se nastavlja. Jednakom upornošću nekoliko puta. Pa ipak – dokle je i s kojom slavom stigla?


NOĆU NAS POHODE MRTVI

Iz zidova kraj kojih su prolazili, svake se noći otkine po sjena. Pomiču se bivši pokreti onih koji su ih ispunjali. Šumovi oglašuju poruke njihove nazočnosti. Čuvaju ih kao dio tvarnosti koja se raspršuje sa snom.
Dodaju nam neka svoja svojstva koja ne možemo ponoviti.
Šeću oko uzglavlja motreći na naš rast kao na nešto nužno. Kušamo ih razaznati u nizu slika što nadiru. Pomiču tamu, guraju je na nas. Iz korijena prošlosti nadopunjuju svijet.
Dovršavaju ono što su odlaskom zaboravili dogotoviti. Slijed putanje odjekuje pucnjevima što se potom javljaju. Škripe: kreveti, žaluzine, podovi. Tmina je njihova produljena kob. Ona se širi i rasteže poput sjećanja.
Iza pohoda mrtvih raste mrak, pomisao da se neće vratiti.

Andrijana Kos Lajtman, Teleidoskop

SKLADIŠTA

Postoje gradovi koje nikada neću vidjeti.

Postoje ljudi koje nikada neću sresti, iako dijelimo ime ili dob, možda datum rođenja ili datum smrti.

Postoje riječi zaspavane u dušniku koje nikada neću izgovoriti, san kojeg neću usnuti.

Postoje i vrata koja ću zadnja otvoriti, zadnje stepenište, zadnja subota.

Negdje postoji i ta zadnja muzika,

zid, jutro, stablo, knjiga, čaša.

Zadnje oči, za zdence koje će trebati izliti u mrak.

Mislila sam, smrt ima oblik kruga. No može isto tako imati i oblik bicikla, romboida, kruške.

***

Nebo nad Berlinom

je nebo nad Zagrebom

je nebo nad Oslom

je nebo nad Plovdivom.

B i M nisu susjedi ni u jednoj abecedi.

Kad napukne oblak, slapovi sunca, pa vodopad tuče.

Postoji poezija u kojoj žive anđeli neletači, anđeli s viškom bjeline,

anđeli u čizmama, ljevokrili i sjedokrili anđeli, anđeli pod šinjelom,

isušeni anđeli, pregusti anđeli, anđeli koji briju pazuha,

anđeli pred strijeljanje, anđelići u mošnjama,

anđeli blatnih nogu, anđeli odguljeni s fresaka, bočni anđeli s ikona,

prekopani anđeli, anđeli s gazama, anđeli s plavim opnicama među prstima,

anđeli mačevaoci, anđeoska mladunčad.

U postmodernizmu, produkti umjetnosti zamišljaju se predodžbom civilizacije kao labirinta u kojem su nagomilani spisi, knjige, predmeti, slike, sjećanja, tragovi povijest. Otisci. Ali ne kao mrlje, nego kao udubine stopala u snijegu ili gradovi od pijeska.

Nestrpljiv, neletač.

N. N.

***

Vidim te kako pogibaš glavu,

komadić vrata čini se gol i naježen.

U tebi istodobno šušti trska Kambodže,

i vrele travke Zvornika.

Dotičem te ne dotičući,

da ti sjena ne potamni,

da se ne zagrcneš ranjivošću.

Noli me tangere,

kao u doba kuge, kao u doba Krista.

***

Odlasci se uvijek preruše u nešto drugo.

Smrt se samo zove smrt,

inače je igralište, dijete, hod kroz drvored.

Bezglasno vođenje ljubavi

ili kada opaziš da se voda u vazi

odjednom malo smanjila.

Sve ono čemu ne znamo korijenje.

Kao kada moj maltezer, shvativši da je u igri bio pregrub (jer tobože glasno zajaučem), kao munjom opržen skoči pa mi liže obraze, usta, uho. Nitko ga tome nije učio.

Psi znaju čime se anestezira bol.

Ljudi znaju čime se.

***

I uvijek neke cipele, kolosijek, hod.

Paralelne tračnice, (ne)smisao.

Galerije susreta, galerije bojišta.

Katakombe kod Palerma, odijeljenih soba.

Djeca, žene, suci, svećenici.

Prostorije smrti sukladne su prostorijama života.

Mumificirani ritam hijerarhije.

***

„Ti bi da se dogodilo,

samo ono što se dogodilo“,

odjekuje pjesma, kao prazan grob.

Pa se pretvaraš da ne čuješ, inatiš se i prkosiš,

ritmom slijepog vjetra

u gluhoj pužnici.

Omamljen, kao miš u skladištu pred svitanje.

Kao zvižduk pred revoluciju.

PAHULJA, ZAKLJUČANOST

Čudno je kako uz sva brojna natjecanja kojima smo okruženi – za najljepše, najveće, najbrže – ne postoji i natjecanje u najljepšem stihu, ili riječi.

„I cijeli svijet je naša zaključana kuća / i prazan.“

Da kojim slučajem takva olimpijada postoji, taj, baš taj bih stih Ivančice Đerić prijavila da se natječe.

Dakako, bila bi to teška odluka, i zahtijevala bi da se zaborave sva ona grotla što su garila usne u danima čitateljskih groznica, zahtijevala bi zaborav i nijemost, mirnu površinu jezera.

Udah. Izdah. Utpuhnut stih, kao zrak.

Nabrekla pluća.

Zaključana kuća.

Zaključan život.

***

Pjesnik Ka u romanu Snijeg Orhana Pamuka u tri dana ispisuje cijelu zbirku pjesama. Možda je to zbog povratka u Kars nakon višegodišnjeg izbivanja iz Turske, možda zbog Svile, nikad zaboravljene prijateljice iz mladosti, a možda jednostavno zbog snijega koji tih dana nesmiljeno pada.

Bijelo nije boja, bijelo je bezglasan vapaj krvnika kojim moli da se drugi put rodi.

***

Grenland je najveći otok na svijetu i njegovih 81% površine prekriveno je ledom. Na Grenlandu živi svega 60-ak tisuća ljudi. Grenlanđani su potomci Inuita. Inuit na eskimskom znači čovjek… Možda je i to razlog zašto im sunce ne zalazi?

Polarni dan.

Apsorbirano svjetlo planeta.

Na šahovskoj ploči ostali su samo crni kvadrati, kažeš.

***

SNIJEG

„Kruto stanje vodenih čestica pri njihovu padu, prolasku ili uzdizanju kroz atmosferu. Divne šestokrake zvjezdice. Svaka od kristalnih čestica dobiva samo sebi svojstven šesterokutan oblik. Još od najdavnijih vremena, tajne snijega pobuđivale su čovjekovo divljenje i zanimanje. Godine 1555. svećenik Olaus Magnus iz grada Upsale u Švedskoj prvi je zaključio da svaka pahulja poprima oblik jedinstvenog šesterokuta. I kao što se na crtežu vidi…“

Ka čita, opčinjen.

RAZUM.

MAŠTA.

PAMĆENJE.

Krakovi njegove pahulje.

Zamišljam da je stavljam na dlan, vidim kako joj srce svjetluca.

Mjesto gdje nema Alaha. Mjesto gdje svijet prestaje.

Ili počinje.

„Dok smo vješali Saddama

Isus je samo sjedio

Čak nije ni kapuljaču nosio“

(Darko Cvijetić, Ponovimo. Tako. Ukočimo se)

***

Moj pas laje na injem odjeven grad, zbunjuje ga nepoznato.

On laje, ja se smijem.

Koga mesom stvaraš, načinješ ga nebom, pišeš.

Podvlačim, kao da razumijem. Pa samo dalje slušam, kako usne teksta dišu.

TELEIDOSKOP

Malo toga je u prirodi okruglo.

Mjesec. Sunce. God.

Svijetlosivi kamen s Palagruže koji ponekad uzmem u dlan, ne vjerujući da je stvaran. Pravilna okruglost nalik je iluziji.

Kao i u riječima.

Tama, zaumnost, san.

Sam. I samost.

***

„…nije bijeg, nego najviša sloboda, izdržati samotnost“, piše Martin Heidegger u pismu Ernstu Jüngeru 1949.

Krug ima jedno središte. Kao i pahulja, metak, plod.

Mrak nema središta.

Kao ni djetinjstvo, ili igra.

***

Imala je šest godina, kada je nesretno stradala, kažeš. Sada bi imala trideset. Nitko je se ne sjeća.

Od paradoksa raskrvaren jezik, sam sebe izgovara.

Kraste, pa šutnja koja iz njih diše.

Slušam je kao što se sluša grlicu, u posteljama djetinjstva.

Sav si od stakla,

sav si od stakla,

sav si od ssssssss.

I staklo diše, zbiljom se nadima.

***

Kažu danas na radiju da su u Muzeju iluzija u Zadru postavili Muzej realnosti, kao muzej unutar muzeja.

Pomoću virtualne stvarnosti, holograma, optičkih iluzija i interaktivnih instalacija stvarnost najugroženije djece postaje dio svakodnevice za posjetitelje. Najatraktivniji eksponati: doživjeti izbjeglički kamp na Bliskom istoku kroz dječji pogled; doživjeti osjećaj veličine patuljka, doživjeti osjećaj potresa. Muzej će biti otvoren od 14. do 18. prosinca.

Stvarnost u stvarnosti.

Blagdansko lice grada.

Staklo.

***

Teleidoskop je vrsta kaleidoskopa koji je izmislio škotski znanstvenik David Brewster (1781. – 1868.). Na svom kraju, umjesto komorice s perlama i kuglicama, ima konveksnu leću koja baca izokrenutu sliku predmeta prema kojem se teleidoskop uperi. Ogledala u njegovoj unutrašnjosti, kao i kod svakog kaleidoskopa, umnogostručuju sliku – ona postavljena na 45° osam puta, na 60° šest puta, a na 90° četiri puta. Kako se cijev teleidoskopa rotira, objekti u njoj se miješaju i stvaraju različite vizualne oblike.

Kalos u grčkom znači lijepo, eidos znači oblik, a skopeo znači gledam, promatram. Riječ teleidoskop amalgam je riječi teleskop (grč. tele = daleko) i riječi kaleidoskop.

Ljepota, za jedno oko.

Kiklopost svijeta.

Daljina. Koja je blizu.

***

Volio bih u jednom čitanju objediniti sve verzije svoje pjesme, no to je nemoguće, kaže pjesnik.

***

Trogodišnji Ajlan na turskoj obali, s obrazima u pijesku i dlanovima prema nebu. Jedina poznata verzija.

I more je okruglo, kao i nebo.

***

Josip je staklopuhač. Izrađuje staklene kuglice za božićna drvca. „Klasična staklena kuglica nastaje puhanjem u zagrijano staklo dok se neki drugi oblici dobivaju stavljanjem u kalup. Također se ugrije staklo do taljenja i tada se to staklo stavlja u kalup i ispuše se te se dobiju oblici poput Djeda Božićnjaka, zvjezdica, češera, srca…“ S vremenom se pojavila želja kupaca za pisanjem osobnih imena i tada je počeo izrađivati i osobne kuglice, objašnjava Josip. Objašnjava Djed Mraz.

Krug u krugu, blještava okruglost mraka.

***

Svatko sam dodiruje zidove svoje samice, kažeš.

Okruglim glasom, kao da upuhuješ zrak u vruće staklo.

***

Nema događaja izvan jezika, misli Heidegger. Kada je događaj pre-dat kroz jezik, odjekuje svijet.

Staklo, teleidoskop.

Neutješiva samoća zjenice.

A odjekuje svijet.

Lejla Kalamujić: Požuri i izmisli grad

DJEVOJČICI KOJA ČEKA NA VOZ

Stavljam ruksak na ramena i krećem prema stanici. Široka ulica prolazi pored stare štamparije. Već dugo je ruševna, pa je i onima koji pamte, sve teže nadomisliti kako je nekad lijepo izgledala. Rano je, ti sigurno još spavaš. Na štriku ispod jednog polomljenog prozora prostrt je veš. Za oko mi je zapela jedna suknjica, ko zna, možda je baš tvoja. Ja moram dalje iz ovog mjesta u koje sve rjeđe svraćam. Ti i ja se ne znamo i nikad se nećemo upoznati, a voljela bih ti reći nekoliko stvari.

Vidjela sam te jučer na pijaci. Uz tebe je bio oniski muškarac. Tvoj otac? Možda, stariji brat? Vaš je štand bio prevrnuta kartonska kutija, s poredanim konzervama ribe. Imala si sitne crne pletenice i jednostavnu bijelu majicu. Noge su ti mirovale, a prsti na rukama igrali u džepovima bermuda. Ljudi su pored vas prolazili kao da ste ništa. Zastala sam, i nakratko, naši su se pogledi sreli. Ti se sigurno toga nikad nećeš sjetiti. Za tebe, ja sam bila samo jedna u masi onih kojima nije drago što ste došli baš tu, ko zna od kuda. Jedna od onih što se mogu slobodno kretati i putovati kud im volja. Sve to, vidiš, i jeste i nije istina. Tačno je da sam jučer stigla vozom, u ovaj mali pogranični grad, koji je u jednoj umrloj državi bio među glavnim željezničkim čvorištima. Putovanje je bilo dugo i dosadno, posebno zadnja dionica na kojoj zbog zastarjelih šina voz nije išao brže od 30 km na sat. U kupeu je bilo zagušljivo i prevruće, a u prozoru kojeg nije bilo moguće otvoriti, promicala su opaljena polja suncokreta. Slipava od znoja, našla sam se na zapuštenoj praznoj stanici. Ispred je stajao samo kombi Crvenog krsta s otvorenim gepekom punim kutija humanitarne pomoći. Da je bilo još koji stepen toplije, vjerovatno bih u bunilu pomislila da me voz iskrcao u vlastitu prošlost. Jer ja sam nekad, kao ti sad, ovdje bila izbjeglica. Taj rat se desio, dok ti još nisi bila ni rođena. Ono što je ostalo isto svih ovih godina, vidjela sam na kartonskoj kutiji iza koje si stidljivo stajala. Tako bih voljela da ti mogu reći da se ne obazireš na prezrive i prijekorne poglede, jer vi, kao sad prodajete ono što vam je dato – meni je jasno da niko normalan u sebe ne može strpati toliko konzervirane ribe. Ne znam da li ti se to desi, ali tad kad sam bila tvojih godina, pomislila bih da su neki drevni ribari danonoćno spuštali mreže u mora, kako bi nahranili sve buduće ratove i nesreće u svijetu. Prošla sam pijacu i nastavila svojim putem, ali gdje god da bih svratila, koga god vidjela, imali su nešto za reći o vama. Tako sam saznala da ste se smjestili u staru štampariju. Da ste digli branu i napravili bazen. Da noću palite vatre, a neki su spomenuli da pjevate i plešete do zore. Govorili su još svašta, što bih ti radije prešutjela. Jučer je bio naporan dan. Kasno je bilo kad sam konačno ostala sama. Ispružila sam se na krevet u mračnoj sobi i požalila što nisam isplanirala da ostanem barem dan duže. Nikad ne mislim na umor. To stalno kretanje: samo ići, uvijek ići. Bojim se stati još od tih godina, kad sam čekala uz praznu prugu, istu onu u koju i ti gledaš iz dana u dan. U ustima sam držala plastičnu zviždaljku s kuglicom i jako puhala. Pištala sam vozu da dođe i odvede me u neko ljepše i pravednije sutra. Ali ničeg nije bilo osim tih starih šina: dvije beskonačne linije od kojih ostaje hrđa po dlanovima.

Voz kojim idem dalje, dolazi za pola sata. Čekam na klupi, dok pored mene drijema sklupčana tigrasta mačka. Samo joj se vrh repa malo pomjera. Milkim je po glavi, ko zna, možda se još jedino u njenom snu svijet nakratko odmara od nemira. Iza pruge je livada, možda ću jednom na nekoj sličnoj sjesti da otpatim ovaj svijet jednom za svagda. A ti? Ne znam kad i kuda, ali otići ćeš. Još ćeš sretati onih koji dijele ljude na naše i vaše. Tako je to sa svih strana granica. Ali tebi to više neće biti važno, jer tad ćeš hodati svijetom svjesna da nisi ničija.