Suzana Matić: Izbor iz Usnene predaje

Kupila sam veliki krevet

Visok i čvrst kao kuća

Već neko vrijeme ne spavam na podu

Na ovaj se krevet moram uspeti, a ne spustiti

Podnica mu je visoko, napustila sam patos skroz

I taj osjećaj je toliko izniman da mi je sada šteta zaspati

Žao mi je kad u snu propustim svoj krevet

Pa nekako i opet ne spavam

Ali zato sam jako aktivna u njemu

Tu jedem voće, pišem poeziju, telefoniram, smijem se

Tu primam djecu kada me dođu žicati lovu

Pa ih upućujem prema novčaniku, nek si ju izvade sami

Samo da ne bih morala silaziti s njega

“Carice”, kažu, ali ja se ne dam smetati

Napokon i ja imam krevet u kojem mogu stolovati

Pronašla sam ga na Ikeinoj stranici

Odjel: “Bračni kreveti”

Sastavljali su ga dva dana

Moj otac, moj sin i moj brat

_______________________________________________________

Razlika između onog što sanjam

i stvarnosti

postoji

samo u knjigama koje držim u kupaonici.

Sve drugo je neodvojivo.

Da nisam to što jesam

bila bih isto to.

____________________________________________________________

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip

Dok sam birala crvenu rog papriku

Prvo sam čula zviždukanje

Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube

Ali ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom

Koja ti je k tome nadzorni organ

Ili bilo kojom nepoznatom ženom

Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš

Nego neko vedro zviždukanje

Samodostatno i nikom nego sebi

A opet nekako toplo

Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan

I eto, postoje topli muški glasovi

Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja

Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva

Momentalno okrenula

Za tom toplinom koja je prostrujala

U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu

A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca

Računam, dva dana stara brada

Računam, oko trideset i pet godina staro lice i smeđe oči

I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči

Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”

I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike

Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij

Na odjelu “Voće i povrće” koji sebično svojatam

A onda je stao sam birati svoje primjerke

Jednom rukom

Jedinom rukom

Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice

Klatio prazan

Ja nisam posustala u svom poslu

Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski

Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima

A onda je s njom otplesao do vage

(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)

I nakon što je tamo obavio obavezne likove

U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji

Gipko je nastavio dalje

Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme gledajući u njegova prelijepa leđa

Potpuno mirna

I nije mi na pod ispala paprika koju sam držala u ruci

Jer sam, kao, bila potresena

Ali kunem se

Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho

“Volim te”

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

____________________________________________________________

Ako su gradovi ljudi, a ja svoj

najviše volim kad je ispražnjen,

ne znači li to da i njega volim

falsficiranom ljubavlju?

Navečer ćemo se sresti.

Koristit ću javni prijevoz.

Kontrolor će ući u prikolicu mog tramvaja

preko kojeg će se s vanjske strane

protezati reklama:

tobogani akvaparka načičkani ljudima

visoko.

U polegnutom prijevoznom sredstvu

nepotrebne linije, bit ću samo ja.

Ne pitaj o vozaču,

Tramvaj će možda voziti na autopilotu,

moguće je, sve je moguće, zato

i ne pratim tehnologiju.

Kontroloru prerušenom u putnika namjernika

pružit ću falsificiranu kartu.

Ti samo ne zaboravi sve

što se nismo dogovorili, navečer ćemo se sresti.

Prazni su kolovozi u kolovozu,

u pustom gradu praznina dubi nove trase

duboko. Ne izmišljam.

Nada je svakodnevna ponuda dana

u ljetnim noćima.

____________________________________________________________

Sva tragika prozora je u tome

Što čovjek i ptica uporno misle

Da nema šanse

Da bi se ikad mogli približiti

A onda ih

Jer nisu računali s frekvencijom pjeva

Prene cvrkut stakla.

____________________________________________________________

Više ne zurim u grlo prošlosti

Gledam široko

I ako te baš zanima, vidim jedan jako lijepi svijet

Postoji grad i ulice i izlozi i drugi ljudi

Zovu me

Moj bože, toliko toga magičnog

I sve to ja baš posve jasno vidim

A sad kad sam ti sve rekla, malo ću zaklopiti oči

Otkako dobro vidim, ništa ne osjećam

____________________________________________________________

Bio je i ostao tvrd i neumoljiv, moj otac

Nije nikad govorio kako je odrastao među vukovima

I išao po snijegu sedam kilometara

Kako bih se ja osjećala zahvalnom za ono što imam

A jest išao u školu sedam kilometara po mrklom mraku

Podobučen i slušajuć vukove

Rekla mi je baka

A i da su mu se jednom noge zaledile tako da su mu gotovo morali

Odsjeć nožne prste

Moj otac nije govorio ni

“Ako nećeš učiti, lopatu u ruke”

On je recimo znao reći

“Ne sekiraj se toliko oko škole.”

I nije nikad vikao na nas

A i danas kod prepunog stola uvijek kaže

“Neka bude djeci”

Njegovo žensko dijete ima četrdeset i sedam godina

Othranjeno je na ptičjem mlijeku

“Završilo je škole”

I u rukama joj nikad nije bilo ništa doli metaforičko pero

I mač

Ali nekoliko puta godišnje

Dok se budi u krajoliku koji se temelji na bjelini

Ona čuje lopatu koju je otac izvadio iz spremišta

Kako struže po asfaltu

I sledi se

Moj otac je imao nekoliko operacija srca

I skoro su mu odrezali nogu zbog problema s krvnim žilama

Ali kad god me zamete

On se diže po mrklom mraku

Kako bi očistio duboki snijeg koji je ralica nabacala

Ispred mog auta

I skinuo s njega koru

Ne bih li ja stigla u ured na vrijeme

U svoj – sedam kilometara udaljen ured

Kad god čujem tu lopatu

Izlazim na balkon podobučena

I derem se na njega

Derem se toliko da se i vukovima u šumi ledi krv u žilama

Ali on ne pušta tu lopatu iz ruku

Nikad nije naučio biti bolji otac

Moj otac

____________________________________________________________

Da svi dišu ovako kao ja ujutro

kad stanem na balkon

gledam u daljinu

i mislim na tebe –

na svijetu više ne bi bilo ozonskih rupa,

ali što kad ljude generalno uopće nije briga

što je to čežnja.

Iz zbirke pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan

7.

smiljko i ja si mahnemo,

a samo hip pokle

dohaja bela lada eli mile tre

uglavnon jena bela, velika vetura

smiljko i vedran skoče van š nje

u belih patikah i belih bičvah

u kratkih bragešah i majici s dugima rukavi

i ki je to tako vidi

nidan to još ni tako vidi

da prije sučeš noge nego ruke

i ja već tečen š njima po korti

i nikad od mene neće bit štabela ženska

ja ne znan storit kolač kako moja zrmana

i ne znan držat metlu kako moja suseda

i ne znan ću li se oženit

ja ću bit švora

govorin smiljketu i vedranu

steši ćeš morat nosit kotulu

viče mat s kamare

aj, neću, ne, moje švore nose brageše

smiljko i vedran ne znaju ča je švora

jedanput ću nin povidat, ali sad gremo

brat pečurke

ćete se zmočit dica

ćemo i bit ćemo mokri

i svi naši posloženi u redu

i živi gledat te u nas mokre

hip – trenutak, tren, pokle – poslije, dohaja – dolazi, mile tre – zastava 1300, vetura – auto, š nje – iz nje, u bičvah – u čarapama, u bragešah – u hlačama, ki – tko, nidan – nitko,  sučeš – skineš, razodjeneš, rjeđe, ali tako je ovdje: počneš nositi laganiju, ljetnu odjeću, tečen – trčim, po korti – po dvorištu, štabela – dobra, pametna i sposobna istodobno, storit – izraditi, napraviti, zrmana – sestrična, bratična, rođakinja, oženit – udati (i oženiti), švora – časna sestra, steši – isto, također, svejedno, ionako, kotulu – suknju, kamare – sobe, brageše – hlače, povidat – reći (kad je kratkouzlazni na o, drugo je povidat, prednaglasna dužina na i i kratkosilazni na a – tad znači pripovijedati), pečurke – gljive, zmočit – smočiti; posloženi u redu – poredani, te – će

8.

smiljko i ja si mahnemo

dajen mot da dojde na kafe

smije se: će, će

ali hip pokle

već ga vidin kako sidi na prasici

i kako se vedran i ja namešćamo

jedan spred njega, jedan zad njega

slikat te nas, prašćina je

ja ću mišat krv da se ohladi

vedran i brat te se napit vina

i razbit te staklo na vrati

nidan neće kapit da su pijani

i meni je smišno kako su ti stariji štupidasti

i kako te tako štupidasti bit i čuda let pokle

ali oniput su još svi živi

i mi se još nič ne štupimo

dajen mot – pozivam gestom, hip pokle – trenutak kasnije, nedugo zatim, će, će – evo hoće, namjerava, sidi – sjedi, na prasici – na svinji, spred – ispred, zad – iza, namešćamo – namještamo, te – će, prašćina – kolinje, kapit – razumjeti, shvatiti, štupidasti – glupavi, čuda let pokle – puno godina kasnije, se štupimo – čudimo se

9.

smiljko i ja si mahnemo

ode spred zgrad ja ga gledan gori

i on me gleda doli

vičen mu

gren na niki sastanak

viče mi: hoj, hoj

vičen mu

najraji bin popeljala galjardu da me čuva

viče mi

popelji je, popelji

i ja popeljen galjardu, zavežen je spred fakulteta

i donesen noj jedan naviljak suhe arbašpanje

galjarda preživa

smiljko noj viče:

o moja, ča još si živa, noj reče

živa, živa, rečen ja, sad će me čuvat

kako ča nas je čuvala u maloj vali u polju

i već smo tamo svi mi i galjarda i kiteša i srnela

i smiljko i vedran i ja

mrež velike i male vale u polju su dva šestilja

tiču se s koreni i tiču se s granami

debla nin skupa delaju vrata

i mi tečemo simo i tamo

do sunčezahoda, do zvizd na nebu

do šćurki u škuremu

sve oko nas je teplo i mehko

zemlja je naša i svit je naš

i naši su još naši i živi su svi

ode – ovdje, spred – ispred, zgrad – zgrada, hoj, hoj – idi, svakako idi, najraji – najradije, popeljala – povela, povezla, galjarduGaljarda, ime lijepe, strpljive i pametne  krave, bijela podolka, noj – njoj, joj, naviljak – količina i oblik sijena, slame ili svježe trave koji stanu na jedne vile, arbašpanja – lucerna, mala vala u polju – mikrotoponim, kiteša – ime svojeglave, pametne i lijepe krave, siva podolka, srnela – ime jogunaste, vižljaste, nagle i nestrpljive, isto pametne krave, crnkasta podolka, mrež – između, šestilj – žestilj, vrsta javora, sunčezahoda – zalaska sunca, do šćurki – do šturaka, vremenska odrednica, škuremu –  mraku, škuro zapravo znači tamno, ali se poimeničilo pa znači i: mrak

13.

smiljko i ja si mahnemo

ala, šu, hoj doli, delan mote

gren, gren, dela mote

a kiteša, a kiteša, pita

kiteša, mašen na mote

kiteša će poć s manon

ma kamo, dela s moti smiljko

ma kamo

na sastanak, na sastanak, delan ja

na kijsti, na kijsti sad, dela smiljko

na projektni, na projektni

motan ja jopet

ča će projektirat, pita smiljko na muto

brod neće, smijen se smiljketu, brod neće

dat ću noj malo da čita andreu dworkin

je li to dobro za nju, motiva mi smiljko

ni dobro za nju, bolje je za srnelu

smijen se smiljketu nazad

ali kiteša ima tepliju kožu i sura je

i svakamor gre s manon

govorin, a već san u brajdinah

i kiteša mi liže glavu

slina kapa kako rosa, teška rosa

i noge su mi rosne

sidin na jaketi, jaketa diši na španjulete

na španjulete i na sir

kiteša me liže

o moja, noj govorin, o moja

spasit ćemo se ti i ja

čitamo goethea i rakovac je čita goethea

s nikon galjardon

s kitešon eli s galjardon

ja s kitešon čitan goethea i tolstoja

z galjardon dostojevskega i twaina

s srnelon ćopića i kocbeka

sama čitan kosovela i balotu

bolje gredu skupa srečko i zvane

ali to ću znat pokle

andrića za po putu i za pod ladonju

za po polju i po boški krležu

za po partiri crnjanskega

preverta za kad san ja namurana, a on ni

lorcu za kad je on namuran, a ja nis

trakla za jutrenje, rilkea za ručenje

psalam za večernju

balzaca za svaki dan i miran san

viteza za da ne bude rata

chestertona za zdrav razum

christie za umirenje, zagorku za akciju

sienkiewicza steši, scotta nego ča

i šenou š njima skupa u kup

zofku aš je najdeš na šufitu

kad išćeš ništo drugo

kanta za dobar ten i zlatne zvizde

gušteta za spoved, orwella za oprez

toma je pretežak, hugoa da buden prava

i cankara isto, nazora za brageše

đenija za kad si jako sama

villona za kad si kumpanjana

ali ti je dosadno, faulknera za vajk

hemingwaya za brzu pomoć

camusa za protiv bolesti

čehova za kad si štuf i za rečenicu

leopardija za kad si srićan, šimića za stih

ivana za svih, ivana za svih

i za slovo na početku

kombinivala san, kombinivala, govorin smiljketu

i još dokle mu govorin, jutro diši po rosi

zidić po groti, palica po friškin jasenu

a ja san sama i finamaj je sunce pobralo hlade

i ninega ni okolo, i sve je tiho, tako tiho

govorin smiljketu, i već san nazad

ala, šu – uzvici nagovaranja, nutkanja, nježnog inzistiranja, hoj doli – siđi, delan mote – gestikuliram, pokazujem znakovima, kiteša – ona ista, pametna, lijepa i svojeglava krava, na kijsti – na koji, na muto – nijemo, noj – njoj, motiva – gestikulira, galjardon – Galjarda, ljepotu i pamet dijeli s Kitešom, strpljivost je samo njena,  srnelonSrnela, pamet ima, strpljivost nema, k tome jogunasta je, nagla i vižljasta, nazad – natrag (smijen se nazad – uzvraćam smijehom), tepliju – topliju, sura – siva, delan mote – gestikuliram, na kijsti – na koji, svakamor – svakamo, u brajdinahBrajdine, mikrotoponim, inače uvećanica od brajde – vinograd, jaketa – više sako nego jakna, diši – miriše, španjulete – cigarete,  nikon – nekom, eli – ili, pokle – poslije, ladonju – koprivić, po partiri – po šumskim prolazima, putovima s krošnjama kao tunelima, namurana, namuran – zaljubljena, zaljubljen, ni – nije, nis – nisam, jutrenje – ovdje: istodobno i jutrenje  i zajutrak, po analogiji s ručenje – ručak,  u kup – na hrpu, – jer, na šufitu – na tavanu, išćeš – tražiš, ništo – nešto, guštetaGušte, istarska varijanta imena Augustin, spoved – ispovijed i ispovijest, prava – dobra, brageše – hlače, đenija – Đenijo, varijanta imena Eugenio, kumpanjana – biti u društvu, za vajk – zauvijek, za stalno, si štuf – dosađuješ se, kombinivala – činila nedopoštine; ovdje istodobno i: kombinirala, grota – kamen, po friškin − po svježem, finamaj – ovdje: konačno, inače: čak, hlade – sjene, ninega – nikoga

Ena Katarina Haler, iz romana Nadohvat

Bila je to prva zima koju sam vezala uz osjećaj usamljenosti. Čitav studeni grane su visjele ogoljene, šuma je stršala nad pustim bijelim poljima, i da nije jurilo kamenje niz nju, šuma bi u toj grobnoj tišini stajala mjesecima.

Gazili smo kroz do koljena dubok snijeg vraćajući se iz škole te iako smo imali tek niske kožne cipele u koje bi nam, pogotovo djevojkama, lako upao snijeg, zastali bismo uz izvor Zrinčice da bismo se gađali grudama i bacali po snijegu sve dok nam ruke ne bi postale sasvim crvene, utrnute od hladnoće, a noge otekle od ozeblina. Svakog bih dana obukla dvoje pletene čarape stegnute na bedrima, ispod porketske haljine još jednu cicanu suknju da me vjetar ne propuše te zakopčala zeleni kaput do grla. Kad god bih se spustila u njemu, braća bi mi govorila da me mogu objesiti na zid mjesto krispana. Te zime njih nije bilo, činilo se da neće biti ni krispana, sve je nagoviještalo moju iščekivanu samoću.

Zaboravljala bih na tu svoju sudbinu u tim rijetkim igrama poslije škole. Vrijeme mi tada ide sporije, samoća će ipak morati pričekati, djeca su šarene točkice usred bjeline. Iz te daljine sigurno izgledaju kao mete.

Trčala sam od raskrižja prema našoj ulici s kosom punom snijega, jurila sam za Terezom s grudom spremnom u ruci da bih joj je bacila ravno za vrat, čime sam zaslužila da me sruši u snijeg posred ulice i zatrpa njime gotovo cijelu.

Trčala sam prema kući kao da će se nešto loše dogoditi ako još i sekundu ostanem u snijegu, a zapleo mi se u kosu toliko da je na vrhovima bila sasvim bijela. Čim sam utrčala u praznu kuću, osjetila sam olakšanje te pošla što brže na kat, skidala sa sebe svu mokru odjeću, rasprostrila je na stolce i po podu da se suši te obučena u suhu odjeću, ogrnuta kaputom, pošla k majci u staju.

„Ajde, nasipaj im hrane“, naredila je.

Prebacivala sam im travu vilama, a ona je čistila balege sa sijena.

„Došlo je pismo danas“, rekla je.

Nisam se isprva obazirala. „A? Kakvo pismo?“

„Od Jose i Nike, iz vojske.“

Poskočih „A? Šta pišu? Đe je to pismo?“

„Spremila sam ga ja, pokazat ću ti“, obriše čelo uspravivši se, „piše da je teško. Hladno je, vježbe su naporne…“

„Bože!“

„Niku su poslali na front.“

„Đe su ga, a?“

Pustila je grablje. „Da. A prije il kasnije, i Joso će za njim.“

„Kakav front, mama, što to govorite? Pa to je prebrzo, kud već!“

„Rat je, Kate. Nema se vremena. Ne brini, piše Joso da mu je brat dobar vojnik, kaže vako, rekli su da je nadaren. Da zna on sve to. Bit će on dobro.“

Stajala sam tamo, udisala kravlji izmet i miris zime koji je podsjećao na suho meso, i nisam ništa mogla reći.

„I vraćaj se brže iz škole ubuduće“, bilo je zadnje što mi je rekla, „danas je opet padalo kamenje, fala Bogu dragom nije niko nastrado“, nastavile smo raditi u tišini.

Više mi nije dopuštala da idem na ispašu, pa bih morala raditi oko kuće i u staji. Htjela sam pitati oca za školovanje, bližila mi se posljednja godina, no bilo me strah. Iz nekog razloga nisam uspijevala s njim razgovarati duže od pozdrava, a i oni su mi sve teže išli, zastajala bi slina u grlu čim bi mi se obratio.

Oprala sam ruke do laktova u sapunu, presvukla se i ostavila radnu košulju da se provjetri uz odškrinut prozor te zatražila od mame pismo. Čitala sam u svojoj sobi Josipov nejasan rukopis, vrludale su rečenice po zgužvanom papiru, slova stajala kruta, više uglasta nego zaobljena; neke je rečenice pisao onako kako smo ih mi izgovarali, naprimjer napisao je: ‘Nemamo tuda astala al raširi se po podu kaka krpa i onda tuda metnemo svi kruva il suvog mesa il šta se dobi od ovi žena tu pa jedemo kad se stigne i dobro je, nijesam još smršo ništa.‘ A neke su rečenice bile napisane onako kako su nas učili u školi, iako je bilo očito da ni sam nije siguran kako bi se trebalo pisati, naposljetku nitko od nas nije bio i bilo nam je lakše uvijek pisati onako kako smo naučili govoriti. Zato i ne znam zašto je napisao: ‘Niku su poslali na front jer kažu da liepo uči, znaš on oduviek ima više jakosti u tijelu negoli ja. Al ne mogu kazat da ne izdržavam dobro zasad al je težko.’

Pretakao se njegov rukopis i pravopis kroz cijelo pismo, a meni je svaka riječ bila draga, koliko god čudno ili neuredno ispisana. Spremila sam pismo i pomolila se, prvo za jednog, pa za drugog brata.

 

Odjeću smo posušile ipak uz štednjak u kuhinji, a onda ugasile vatru i otrčale na kat, u prizemlju bi postalo suviše hladno. Majka bi ugrijala krevete vrućim crijepom, a onda bih ja sjedila umotana perinama i gledala kroz prozor na svoju šljivu. Drvo je stajalo onako smrznuto i mršavo nasred dvorišta, odrezanih grana. Bar sada nisu imali što jesti s nje. Čim bi mi pogled makar i na trenutak pobjegao prema šumi, osjetila bih miris krvi i leševa s dalekih bojišnica kako se širi kroz ogoljena debla. Kako je granje bilo ogoljeno, činilo mi se da bi se kroz njega lakše moglo vidjeti sve ono što se događalo naizgled daleko. Tamo negdje, iza tih je krutih linija zbijenog drveća i vojni logor, sada na podu rasprostiru krpe i jedu, svi muški glasovi koji ovdje nedostaju tamo se ore unutar jedne prostorije, a kruh koji jedu hladan je i žilav, žvaču ga dugo, pa im se čini da jedu i više, tako su siti i to je i dobro za njih, pomislila sam, što jedu lošu hranu. Hladno je i njima, a tko zna čime se griju. Kako bi tek hladno biloležati ranjen u snijegu usred te šume. A šuma je puna tih hladnoća.

 

 

 

Mislili smo, proći će zima i kamenje će prestati puniti ulice i dvorišta. Zima je prošla, a kamenje je sve više padalo, nekad češće nego sama kiša, samo bi zatutnjilo u bilo koje doba dana ili noći. Otac je sve više bio kod kuće da ne bi i njega tražili po drvarnicama duboko u šumi. Sada su i pucnjevi dopirali do sela, mogli su se čuti sasvim jasno. Brojili smo ih kada nismo imali što raditi. Sjedimo mi djevojčice u nečijem dvorištu, zatutnji rafal, pa koja prva vikne: „To je mitraljez!“ ona je pobjednica, a mi joj moramo nositi kantu s vodom sljedeći put kad idemo puniti na izvor. Ili netko prepozna strojnicu, vikne brzo i skoči s mjesta, a paljba i dalje traje. Julijana je za svaki hitac bila uvjerena da je puška.

„To je jedino šta znaš!“

„E, al jel bajuneta, šta velite?“ pravila se važna Jana.

„Šta je bajuneta?“ pitala sam.

Jana mi se nasmijala, a onda unijela u lice i rekla: „Pitaj ćaću, on ih ionako kupuje za nas.“

Bila sam u stanju nasrnuti na nju, vjerojatno i bih da nije opalio top. Njega nitko nije pogađao, šutjele smo stisnute.

„Bolje sjedite u kući i molite se za naše, nego šta laprdate“, rekla nam je Marija kad smo utrčale unutra, no nisam je gledala u oči, već u otkrivene grudi koje je brisala krpom za trpezarijskim stolom „Odi, daj, primi ga!“ zazvala me i gurnula mi Pericu u ruke. „Drži dok se obučem.“

„Ima li ikakog glasa o Mateju?“ pitala sam da bih išta rekla.

„Jok.“

 

Naljutila se na to pitanje, no nije joj se moglo zamjeriti. Kakve god vijesti bile, nisu imale kako stići do nje. Jedina cesta što je vodila iz Zrina bila je pod opsadom, a tko god je pokušao izaći, ne bi se vratio; pričalo se da imaju oružja svih vrsta, za mnoga od njih nisam ni čula, a kada bih pitala oca tko su ti ljudi i zašto nam to rade, rekao bi bijesno, tako da sam ga se i sama ponekad bojala: „Vlaji! Eto ko! Hoće nas otjerati s naše zemlje!“

Tereza se bojala svog oca već godinama, a ja sam taj strah upoznala iza Božića četrdeset i druge, kada je sve češće vikao na mene i sestru. Znao bi nas istući i kada nismo ništa skrivile, bilo bi dovoljno da ostane otvoren prozor pa se kuća hladi, a može i netko upasti kroz njega, govorio je; ili da zakasnimo iz škole, dobijemo lošiju ocjenu, sporo radimo u štali, ili da kuća ne bude pospremljena na vrijeme ili štogod drugo. Otvoreni prozor i vrata su ga pak najviše ljutili. Iza Nove godine rekao je da ćemo ih zabarikadirati. Prvo smo sve tri mislile da nije ozbiljan, da ga je spopala bjesnoća, možda je usput i štogod popio, no jednog je dana skupa s Aleksandrom prikovao letve na sve prozore u prizemlju kuće. Sjedili su nakon toga njih dvojica u zamračenoj prostoriji, izvadili na trpezarijski stol oružje i municiju, prebrojavali ga i zapisivali. Tanjuri su ionako zjapili prazni, brojila se živad kao da postaje izumrla vrsta na čitavom svijetu i onda je valjda bilo u redu mjesto hrane na stol rasprostrjeti puške, kubure, jednu bajunetu, eto napokon sam je vidjela, i jedan revolver. Kotrljali su se metci kako su njih dvojica šaptali, a mi smo u tišini namotavale lan na tube koje smo onda naguravale u ormare.

 

_________________________________________________________________

Ilustracija: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)

 

Tanja Stupar Trifunović, iz zbirke Razmnožavanje domaćih životinja

O mračnim sobama i muškarcima u njima

 
 
Ti čekaš da te ja zovnem u mračnu sobu i skinem
jer već imam dovoljno godinama
da bih to trebala znati o mračnim sobama i muškarcima u njima
Ti znaš da sam ja od onih žena što skidaju druge i same sebe
i najzad legnu kraj tebe kao da će da umru
i da im od tih grčevitih pokreta zavisi život
jer ako ne umiru čemu onda sve to
 
Ti maštaš o trenucima kad si nježan kad si grub
kad ja nestajem u tvojim rukama
i preoblikujem se u nešto drugo
u majku u sestru u omiljenu profesoricu
u doktoricu koja ti je vadila krajnike
u radnu kolegicu sa velikim grudima
u život u smrt u sve ono što voliš i mrziš
u čemu si htio da nestaneš
da se uliješ
da budeš da ne budeš
 
I mogao bi tako lako da me ubiješ samo ako progovorim
i podsjetim te na to
da sam tvoja žena
 
 

 

Sapfine sestrice

 

 
Da sam bar Sapfina sestrica
meka i podatna ljubiteljica ženskih bedara
ružičastih međunožja i djevojaka dugih kosa svezanih u rep
ili onih podšišanih što liče na dječake
s malim ušiljenim sisama
i oštrim jezicima koji prodiru svukud
ili sama Sapfo u savremenoj varijanti nježna i puna poezije
koja ih dočekuje na majčinski velikim grudima
u svojoj polumračnoj sobi
sa aktovima na zidu i mačkama u naručju
mogla bi da predem satima toplo i nježno
i sve bi one bile moje učenice
moje volšebne djevojčice
natopljene na samim vodoskocima pjevanja
u vrtovima lezbijskih muza
ali avaj ja bestidno ljubim mladog kurosa
što je uzrokom moga stradanja
jer on ne haje ni za poeziju ni za moje muke
 
 


Djeca

 
 
Kako stare čini im se da i svijet stari s njima i umire
dok djeca misle da se tek rađa mlad i bistar kao njihove oči
pun najpredivnijih obećanja savršen i besmrtan
još daleko od obronaka težine priljubljeni uz majčinu sisu
još uvijek sveci mašu veselo rukama
ne sluteći sopstveni izgon iz raja
ni zamke tijela u koje su stigli
radosni zbog lopte koja iz sobe odskoči do neba
i grije odozgo zbog topline koja je rasuta svud
i bijelog rajskog potoka koji im teče direktno u usta
oni ne mogu naći zamjerku ovom svijetu
ni kasnije sa sigurnošću utvrditi trenutak
kada je zavrnuta nebeska slavina
kada je zadebljala koža izgubila mekoću oblaka
kada je tijelo počelo da živi sopstveni život gladi
proždirući dio po dio zemaljskog
od kojeg se stari
od kojeg se umire
od kojeg se zamute djetinje oči
i pogled više nije isti
samo je glad umirućeg svijeta ista
kako stare čini im se da i on s njima stari i umire
 
 


Smrt u uvali

 
 
Grč je ugušio plivača čije tijelo nasukano na obalu čeka sunce
Takve stvari se dešavaju kada otplivaš sam predaleko
govore dnevne novine o tome svako ljeto
Grč oko plavih usana gotovo da podsjeća na ljubav
jer tu se zadržao najduže
kao i leptir koji slijeće na rame da okusi kap vode
 
Priroda ravnodušno obavlja svoj posao
dok se mi batrgamo jakim zamasima kroz talase
silno se plašeći da će doći jednom jedan grč
gotovo nježan gotovo ljubavni spreman da obuzme cijelo tijelo
počevši sa stopalom i završivši na usnama
 
Grč koji poništava ugušio je plivača
poništio je razmak između njega i dvije obale
poništio je mogućnost da zaspi zgrčen u položaju fetusa
poništio je zamahe nad vodom
i donio ga dolje na obalu
gdje djeca radoznalo trče oko njega a žene prestravljeno dozivaju
muškarce da dođu i zatvore mu izbečene oči
i odnesu smrt negdje iz ove mirne uvale

*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Tanja Stupar Trifunović, iz romana Otkako sam kupila labuda

Grad nekad noću izgleda kao silovatelj koji čeka u zasjedi. Jači je i sruši te. I mostovi se sruše na tebe i ulice i kuće sa oronulim fasa- dama. I sve upadne u tebe kao neželjeno sjeme. Ovaj gorki grad. Gorkog sjemena. Grad koji ima ukus kao osjećanje u meni. Ne mogu ništa da ti pokažem. Drvorede. Ulice. Iskrivljena lica iza zastora.

Starca ispijenog od bolesti kojeg vodi kćer pod ruku. On se ne snalazi u metežu i gurkanju u gradskom prevozu. Iščupan iz nekog od okol- nih sela. Dovučen ovdje po lijek kojeg nema. Golubovi lete blizu glava sluđeni i gladni. Mrvice hrane. Mrvice čežnje. Ne mogu da ti dočaram miris pekare. Ni tu glad koju probudi. Zarobljenu u kesama koje šuškaju sa hranom za djecu, za nekog ko čeka kod kuće. Ne mogu da ti pošaljem odsjaje sa velikih staklenih površina koje love odraz sunca ni zvuk pljuska koji se slijeva niz njih. Sve je to tu pre- više sa mnom. Kao napasnik, ovaj grad me zaskočio i savladao. I kroz moje tijelo šibaju njegove groznice nasilne i žestoke kao tvoja ljubav. Prvo stidljivo a potom gladno kao i sva mladunčad krenula si da me posisaš sasvim. Jer mlijeka nikad nema dovoljno. I kad god odgurneš mladunče, ono je ljuto. I misli da još nije vrijeme da odraste jer skriveno ispod kujinog krzna ne mora da gleda šintere u oči. Ovaj izlomljeni grad je mjesto gdje pokušavam slomiti ljubav za tebe i razdijeliti je golubovima, psima, transvestitima što njišu kukovima noću mameći iz muškaraca nešto više i drugačije od seksa kakav su popodne imali sa ženom. Fantazije uvijek zavode najjače. U njima ti jesi ono što nisi. I nisi ono što jesi. Kakva beskrajna podatnost koja ima svoju cijenu.

Grad uzdiše. Sve istinske čežnje su nastrane i duboke kao ove rijeke pod nama i mostovi preko. Ne skači odozgo u ništa. Sačekaj da se rijeke izliju same od sebe preko svojih rubova i ponesu nas. Plivaj sa tim nježnim i dugim rukama. Plivaj da ti ribe zavide i prezru ljepotu prstiju dok miluješ vodu. Utapanja su privremena. I smrti su prolazne. Život iznova uskrsava u svom ovom užasu. Brodovi na rijeci režu površinu kao tvoje oči moj pogled dok pokušavaš ponijeti i uloviti istinu da me boli svaki tvoj odlazak. Ali ti si brodovi i moraš da osvajaš nove vode i nove zemlje. A ja sam voda u kojoj žive zaro- bljene sve ribe svijeta. U mulju i po površini vječno tražeći vazduh, hranu i prikrivajući strah od udice i obale. Samo plivaj. Ti si brodovi koji dolaze i odlaze. Koji me sijeku uzduž i poprijeko. Ali poslije sve ostaje isto. Jer ja sam voda. Grad ne prestaje da priča. Pun je meteža. Brblja kao ti i ja. Bez prestanka. Brzo i na mahove. Kada ućuti, slutiš da postaje ljut, opak, divlji i sklanjaš se u kakvu zavjetrinu, kuću, muzej, negdje gdje krije ostatke i uspomene onog što je slomljeno u njegovim njedrima još ranije. U grad možeš ući kao u čovjeka. Kao u tebe. Ti si čas široka, čas si ratište sa rovovima, barikadama i nasumično postavljenim minskim poljem.

„Nastavi. Nastavi. Volim kada mijenjaš ritam. Kada me dodiruješ nježno, sporo, lijeno i kao da ti se ne da. A onda ubrzaš. Strastveno. Nastavi. Da guraš jezik i prste u mene. Nastavi da ubrzavaš. Nastavi da me miluješ. Najsporije. Najbrže. Najstrastvenije. Nemoj nikad prestati.“

„Nemoj nikad prestati. Da živiš. Govorila sam majci. Ali ona, ali ona… Neću da ti govorim o mojoj majci.“

Ti misliš da su izdaje koje su se dogodile tebi najjače, ali tek si počela da otkrivaš da nema neke posebne namjere u tome što cvijeće cvijeta, miriše, potom izgubi latice. Da radilice i matice ne rade isto i ne žive jednako dugo. Da trut ispada iz igre onda kada u igri više nema svrhe. Sve je taman toliko okrutno da bi funkcionisalo. Ni manje ni više. Dolazi iz disfunkcionalne porodice, pisalo je na nalazu zaturenom među knjigama. Liječnici vole taj izraz. Kakva je to porodica? Ništa o tom. Svijet je sveden na funkcionalne i disfunkcionalne. Sjedim na autobusnoj stanici iako ne planiram putovanja. Zamišljam da dolaziš odnekud k meni. Moj um igra svoju igru. Vrti sretne prizore.

„Glupo je čekati nekog ko ne dolazi“, rekla bi ti. I prekinula niti dodira koje već osjećam.

„Ali ja cijeli život čekam nekog ko ne dolazi.“

„Ti si bolesna. Voliš me samo kada nisam s tobom. To je tako bolesno i užasno. Mrzim te.“

Mrziš me. Navikavam se na nove istine. O nama.

Uvrede padaju po meni. Otkrivam sve ono što sam. U tvojim očima. Loša osoba. Kradljivica sreće. Neko ko te razbolijeva. Možda je to sve istina.

„Crvotočina.“

„Što ti to znači sada?“

„Ništa.“

„Upadamo stalno u nju. Možda sam užasna osoba.“

Stvari se samo odvijaju. Same po sebi. Ponekad imamo iluziju upravljanja.

„Vidimo li se sutra?“

Da li je sutra taj dan kada se dogodilo sve to među nama? Kada si zaspala pribijena uz mene a ja sam ti ljubila obraze, rame i leđa. Bila sam zaljubljena u tvoju kožu jer je bila meka i mazna. Kao mjesto koje treba ljubiti. To je bilo samorazumljivo. Ona se nudila sama od sebe. Dok ti spavaš. Koža.

Cesta je siva. Uvijek možeš da odeš. Otputuješ. I ne vratiš se. Uvijek možeš sjesti u autobus i otputovati u bilo koji nepoznati grad i ponadati se da neko sjedi i čeka te na autobuskoj stanici. Ljudi čine razne gluposti. Ali mi nismo ljudi. Volimo se kao životinje. Plašimo se kao sjenke svjetla. Sve može nestati u trenu. Krhke smo kao prividi anđela po zidu. Kao mentalno zdravlje rekonvalescenta. Ta riječ piše u nalazu među knjigama. Izgubljenom. Rekonvalescent. Ali svaka od nas izigrava granit u trenucima ljutnje. I sve puca pod udarcima optužbi. I sasipa se. Koliko razdrobljenih nježnosti u grubost.

 


*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Sanja Baković, iz zbirke Autobus za Trnavu

 

rod

 
 
1.
opet me na prevaru dovela majka
u brijačnicu Mote Amerikona.
da se ne muči sa češljanjem,
šišaju me na muško.
golo oko uha,
franzete iznad obrva,
iza skroz kratko.
sjedim na bordo stolici,
uz zvuk haube,
miris kemikalija,
pečenje u nosnicama.
preko puta brijačnice kiosk „Borba“.
u portu jugo.
opet će svi imat pletenice,
i konjski rep,
i špange,
i mašne.
samo ne ja, ne ja, ne ja, ne ja.
 
kad je počeo rat,
Amerikon je stavio ključ u bravu brijačnice.
sreo je ženu izbjeglicu
i mještanima rekao ko vas šiša.
otad puštam kosu,
do tabana,
do nožnog palca,
do kraja svijeta.
 
 
 
2
 
devedeset i treće,
u mistu je baš pravi frizeraj
otvorila jedna ženska.
izravnavala je,
šišala,
na skaline,
na stranu,
na meg rajan,
na male rice.
obrij mi glavu,
zamolila sam žensku.
da mogu splest pletenice i konjski rep.
tri dana je majka plakala.
šta će reć svit.
sad mogu, i ja, i ja, i ja, i ja.
 
 


ima dana

 
 
ima dana u kojima nitko ne nazove.
ti zaboraviš, bog zaboravi.
vibrafon se pali,
vjetar svira palicama,
srce mijenja frekvenciju.
nitko to ne smije gledati.
ima dana. na pidžamu jaknu,
trk po mlijeko, četvrt kruha.
ima dana. ne promijenim gaćice.
cijeli dan jedna pjesma,
razmještanje interpunkcija.
tijelo se zatvara,
pore dišu mekim potezima.
ima dana. svečani ručak fini mini.
limun na izmaku, med u kristalu.
ima dana, plime svijeta navaljuju,
teško ih je izdržati.
ima dana, prikazuješ se
kao mogućnost ljubavi,
teško ti je odoljeti.
 


na televizoru je ogrlica od ogrca

 
 
dvije godine ne slušam vijesti.
televizor sam prekrila
srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca.
na stoliću narančasta keramička vaza,
u njoj smilje s Krka.
ne silazim često na zemlju.
naporno brate,
mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju,
očevi iz ljubavi mlate kćeri
dok im dušu ne ubiju
i tijelo pripreme za hitnu pomoć.
gdje god takneš, šuga&mrakača.
znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo.
ti se molim te zaustavi!
ne pričaj mi o kraju svijeta,
kraj je već počeo,
prehodali smo ga kao gripu.
sad smo slabi na nogama,
srce jedva kuca,
u tkivima pulsira psihosomatski premor.
dvije godine ne slušam vijesti,
okrećem se mitovima,
nesvjesnom, snovima.
pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem:
noćas je mjesec osvajao svjetlom,
sve je bilo voda,
s klaunom sam plesala po stropu,
u haljini s perima paunova,
olujni oblaci rasli mi među nogama.
ne palim televizor,
ostajem u tišini,
okrećem se bapskim vjerovanjima:
prve se procvale ljubice za sreću
jedu na tašte!
 
šesta je nedjelja kroz godinu,
na televizoru je ogrlica od ogrca.
karnevali pijani počinju,
radujem se, ne zbog vina,
(mutni su dani arhivirani),
zbog maskiranih:
kad stave maske
svi se vidno proljepšaju.
na televizoru je ogrlice od ogrca.
iz tepiha noću
cvijeće raste ubrzano.
ova mi se zima zgadila,
preživjela sam trpajući u sebe
svjetlost naranči,
ponekad limun, kumkvat, grejp.
stiže još jedna nedjelja kroz godinu.
ručat ćemo Mihalićeve pjesme
i ljubice na salatu.
nikad se nisam oslobodila čežnje
da u svemu uspostavim bezvremeno.
dobro je, ako me pitaš,
najgore je prošlo,
na meniju su ljubice za sve obroke,
zar si išta manje očekivao od mene?
 


 

K.

 
 
 
prošla je cijela godina,
zima se dovršava kroz tvrde slojeve leda,
ralica jutros nije prošla Prilazom svetog Josipa Radnika.
nema te, K., pa te nema.
ovdje je sve uglavnom isto, tromo i zatrpano.
čekaš proljeće, ljuštiš sa sebe bijelo.
bube i krpelji samo što nisu izvukli svoje otrovne gubice.
mladić koji te zaklao hini ludilo.
o tebi pričaju da nisi birala kome i kada širiš noge.
sumorno je ovdje.
automatklub u Ivanićgradskoj još radi.
posada je ista, nitko te više ne spominje.
snijeg je baš napadao, ralica nije prošla.
gdje si ti sada?
pogledam svaki dan u tvoja vrata,
nema te, pa te nema.
tvoji su koraci zapečaćeni pod korijenjem trave.
reci nešto K., sve me zanima.
ovdje je manje-više isto.
u sudnici su svjedoci kenjali debela govna,
u plastičnim jaknama s umjetnim krznom,
zabrinuti za svoju slobodu cmizdrili su u kamere,
iako ne moraju ni brinuti ni cmizdriti
jer to što žive tako je daleko od slobode.
tvoj dragi je govorio, njegov otac je govorio,
njegov kum je govorio.
razvlačili su tvoju kožu, kosu i butine.
ne dam tvoje butine K.
imaš ih pravo davati kome želiš, čak i gore,
gdje ne znam kako sve to šljaka.
bilo je lakše lani dok si još bila tu.
bez sve te bjeline, i leda,
i nepomičnog pokrova na stablima.
govore da se tvoj dragi liječio u Bosni
i pušio sto jointa dnevno.
ne znam koga je ikada trava pukla na agresiju.
samo seru ta svoja debela govna i od nas prave idiote.
a mi kimamo: da, da, da.
malo nas je ovdje u Prilazu svetog Josipa Radnika
koji još mislimo na tebe.
je li tebi dobro? ništa ne govoriš.
kakvo ti je sada metafizičko tijelo?
vide li se na njemu ubodne rane?
ovdje se gusta blatna voda cijedi iz cipela.
zemlja je grobnica sviju nas,
prije ili kasnije svi ćemo skupa leći
odjeveni u najfiniju robu i doći k tebi.
ti ćeš nam potanko ispričati
kako je to kad te voljeni iskomada nožem.
ti ne znaš K. da si u ovoj pjesmi,
ali tu si jer pripadaš tu, baš sad, u ožujku,
dok jedan čovjek lopatom struže snijeg
u Prilazu svetog Josipa Radnika,
pred tvojim ulaznim vratima
kroz koja više nećeš proći.
 

 

autobus za Trnavu

 
 
 
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha.
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
ostale žene govore o zadebljanju zida maternice,
o bolestima, muškarci šute. neka šute,
u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao „š“
iz šume, iz šake, iz šimšira.
nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu,
al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima
pa se svi dobro razumijemo.
autobus za Trnavu drnda prema istoku,
istok vodi na istok, nakon istoka novi istok.
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha,
pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata,
neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje
do Kamčatke, do kraja, i još, govor više neće
biti važan, jednom, nitko više neće govoriti
hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.
 
 


o ljubavi kao odsutnosti

 
 
već je i bogu i vragu dosadila teza o ljubavi kao odsutnosti.
istina je, određene nutrine ovisne su o ranjavanju,
valjalo bi se time pozabaviti, ali ne sad!
slušaj, dabogda u šest ujutro otkrio da u kući nemaš kave,
dabogda te najvažniji informatori zablokirali na fejsu
i da navečer iz mašine zaboraviš izvaditi mokri veš!
istina je, najviše se ljepote na obali prikazuje nakon oseke,
kada se mora povuku na mjesečeve odmore
i plaže ostanu gole i nijeme, a sedefaste školjke ludo zasjaje,
ne mareći tko ih gleda, tko im piše pjesme.
ali tko će dočekati!
već je bogu i vragu dosadila dvojba o korovu koji je mogao
izrasti u trave za liječenje, u kadulju, vrisak i smilje.
ponekad novorođenče umjesto prvog daha lice okrene zemlji.
tu se ne može ništa.
slušaj, ovo što se sada desilo piše ti se u lošu karmu!
iako odluka o početku i završetku spada u ljudska prava
i sve ima svoju kauzalnost – kolo sreće se okreće!
ti si brod koji je jutros zbog vjetra na otoku zaobišao luku.
prokleto je otočko jutro u kojem ne pristane brod
i putnicima otme radost odlaska, radost djelovanja i
radost povratka s kopna kroz spokojnu plovidbu kući.
već je i bogu i vragu dosadila rasprava o boli isključenosti.
slušaj, jel ti to tavoriš iza ekrana ne pokazujući tijelo,
a mene napušta sigurnost da uopće postojiš i da ti je
duša smještena u opipljivo? nema ti goreg od izolacije.
ona je požar koji hara i na davno spaljenom tlu.
valjalo bi se dublje svime pozabaviti, ali ne sad!
plovidbe jutros nije bilo zbog bure, nema smisla čekati
na toj vjetrušini. što je propušteno, propušteno je,
sabiremo se i krećemo kući, iz vidokruga nestao je brod.
 
 


 

kako smo ubili vijayu lakshmi

 
 
Vijaya Lakshmi dobila je prvu menstruaciju.
četrnaestogodišnja prljavica zato sama spava u daščari,
takav je običaj u južnoindijskim selima.
zli bi duhovi navalili u dom kraj sela Anaikkadu
ako bi mala Vijaya kućom prolazila
s krvavim tragovima na svom dječjem rublju.
ženska krv kuću čini nečistom.
 
Vijaya Lakshmi spava u štali dok nad
Bengalskim zaljevom luduje ciklon Gaja.
kolone crnih oblaka razbacuje snažan vjetar,
kiša se izlijeva na oceanska sela pokrajine Tamil Nadu.
studeni je, 2018-a, iz nebeskog lijevka
munje i demoni ruše krhke kolibe,
iz zemlje čupaju stabla kokosove šume.
 
Vijaya Lakshmi zove upomoć.
ciklon je razoran, nitko je ne čuje,
vjetar je u nečujnost pretvorio njezin glas.
kokosovo stablo palo je na daščaru u kojoj sama
čeka kraj prve menstruacije Vijaya Lakshmi.
 
kada je ciklon napustio selo
Vijaya je već bila mrtva ispod ruševina.
iz nje je život zauvijek otišao s ciklonom
i sad leti ususret nevidljivim bogovima oceana.
kad su je na rukama mrtvu donijeli u bolnicu,
iz njezine tople rodnice još je tekla
prva i posljednja menstrualna krv.
 
Vijaya na sanskrtu znači pobjeda a Lakshmi sreća.
kako neobično predskazanje u tvome imenu,
sretnice pobjednička!
nakon tvoje smrti čitavo je selo plakalo,
prvi put je seljanima napamet palo
da bi stoljetnu okrutnost prema djevojčicama
jednom zauvijek valjalo zaustaviti.
 
*U selu Anaikkadu u kojem je djevojčica Vijaya Lakshmi zbog menstruacije morala u izolaciji dočekati smrt 18. studenog 2018. godine, kada je ciklon srušio nastambu u kojoj je bila odvojena od obitelji, nalaze se tri hinduistička hrama, dvije katoličke crkve, jedna pentakostalna i jedna evangelička crkva i još jedna kršćanska bogomolja nepoznate sljedbe. Neovisna indijska novinarka Rajeswari Ganesan napisala je o ovom događaju kolumnu problematizirajući menstrualni taboo u ruralnim dijelovima južne Indije. Kolumnu je naslovila: “Ciklon Gaja nije ubio četrnaestogodišnju djevojčicu u pokrajini Tamil Nadu. Mi smo je ubili.”

 

 


Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Sanja Baković, iz zbirke Plovna mjesta

PORAĐANJE

 
u vrtložnom viru oko pupka složit će se same od sebe grančice koromača. kada odeš,
lukovica će potonuti u noć trbuha, bujat će u dubini dok pod noktima posve ne ispari miris u
kosinama. sve će se na tijelu presložiti u bijelim udarima. silnice hladne pjene donijet će
beskorisne naplavine. suhoću, zapletenost, raspad.
prvo ću se ostrugati kao riba najoštrijim nožem iz podrumskog kožuha, rasporit ću se
najljepšom bočnom šarom, njezinim bodljama u bojama zalaska, od glave preko sjajnog
trbuha izložit ću meso bez straha. male tirkizne kosti pomaknut će se kroz prvi dah. nešto
iznutra napustit će me bez glasa. kada odeš, mahat će mi mlada lica staraca, mahat će mi
pradjed i prabaka, prepoznat ću im glas koji nikada nisam čula. mahat ću sebi s fotografija, s
bakrenim licem djeteta iz vremena kada je hostije dijelilo ljeto. kada odeš, masivni uragan
odradit će svoje, sve će se vratiti u noć trbuha, bujat će dugo u dubini zaklonjeno vlagom. u
mlakom pramoru, iznenada, progovorit će oko. žad.
 
 


 

BOJE

 
cijelo popodne izmjenjivali su se oblaci, sunce i kiša.
zagledana u tu nestalnost, zarila sam nokat u obraz.
krv se iz lica već ranije povukla kao oseka.
pod noktom je izlazio samo miris plijesni u vlažnome danu.
kofer je nekoliko dana stajao u izolaciji,
njegovo otvaranje značilo bi odluku o ostanku ili odlasku.
kada sam ga otvorila, dan je poprimio miris opranog rublja,
u prostor su zračile pare kemikalija violet&pink.
majka je nasmiješena ušla i pričala o prošlosti. smijehom je
rastjerivala zabrinutost zbog situacije oko kofera.
rekla je da je baka kuhala jasenovu koru
i vodom vunu seljanki bojala u crno
 
 


 

TRAJANJE

 
jutro je gluha soba. vani vjetar u gradu s kroničnim manjkom zračnih strujanja, s manjkom
pobune. jutro je gluha soba. vani ptice, tonaliteti pjevica, kreštalica. jutro je gluha soba kojoj
prijeti zvono na vratima, zvono telefona, prijete djelitelji besplatnih letaka plaćeni po učinku,
prijete ubogi sa slikama svetaca, s ishlapjelim tamjanom na prstima. jutro je gluha soba u
kojoj se stvara strah da ću iznevjeriti tišinu, upaliti radio, televizor. strah da će svijet
nahrupiti kroz zvučnike, donijeti Krim, kišu iz budućnosti i nove stranačke frakcije. jutro je
gluha soba u kojoj se svijam podno vulkana Rano Raraku. jutro je odsutnost zvukova nužna
za ispravno čekanje, da ti vjetar iz mrtvog sadrenog bloka iskleše lice, otpili stopala, sveže
pupak i gurne te bliže. da oživiš. sve bi to moglo potrajati.
 

SPAJANJE SVJETOVA I OSTALE NEMOGUĆE STVARI

 
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni.
kada ti kažem pokušaj i kad pokušaš svim silama,
kada se upneš, kada se upnem, iz noktiju, iz jagodica,
do zadnje točke u zvjezdanom prostoru,
do zadnjeg obrisa do kojeg dopire svjetlo,
to i dalje ne znači ništa.
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni,
a samo ponekad, za vrijeme pomrčine,
kada ugledamo sjajni prsten,
dogodi se ono što smo mislili da treba,
mali grumen svjetlosti koji silom želimo
rasprostrijeti kroz tijela,
kroz prostor, prema unutra, u sve smjerove,
ugraditi u atome svih pojava, u svaku riječ
koju ćemo izgovoriti i koju smo već rekli.
ako misliš da bismo mogli osedlati ovoga zmaja
što sam ga donijela na plećima,
u običnom bijelom papiru,
svezanog za gležnjeve i zapešća,
zmaja kojeg neprestano vucaram za sobom,
u nadi da će ga netko za nas raspakirati
i napojiti zlatnom vodom,
pomaknimo se onda zaboga iz ove staklenke
u kojoj su naša srca već dugo pohranjena u formalinu,
pod nepomičnom glazurom, zaštićena i tvrda.
ta bi staklenka od glečerskoga leda jednog jutra
iznenada mogla eksplodirati od plača,
kao senzibilna dama pred jutro,
kad joj s obraza šibaju kristalne suze,
i sve ostale nemoguće stvari.
što možeš reći o meni, a ja o tebi,
osim da smo stvoreni svatko u svojoj mjeri stvari,
bez zajedničke mjere
koja bi nam izmjerila kodove gibanja.
one stvari koje su u nama iste zapisujem u notes,
na prhkim rižinim listovima,
zapisujem potajice na kožu u pregibu ruku,
urlam ih kroz megafon dok hodam ulicama,
izvikujem gestama usana:
ja sam tvoja, samo da znaš,
blizanka iz drugoga jajeta,
i samo sam danas bezglasna i nijema,
ako me ne čuješ, to nije ništa strašno,
to sam još uvijek ja,
ostajem preko puta, u uterusu, u svojoj posteljici,
dok se vani tresu svjetovi
koje pokušavamo spojiti u jedan.
 
 
 


SLIKA

 
odlučila sam, kupit ću na Hreliću nečiju staru sliku djevice Marije, u baby blue ogrtaču.
spremna sam dati između 50 i 100 kuna za sliku, s okvirom boje bakra i mutnim staklom,
iznutra požutjelu i tužnu, za djevicu kojoj glava naherena visi prema desnom ramenu, a
zelenkasta svjetlost joj se širi oko lica koje će zauvijek imati trideset.
želim da me djevica gleda dok spavam i upadam u rupu između dva madraca velikog duplog
nebračnog kreveta, da beživotne ruke izvuče iz slike i pomiluje me dok se trzam u snu. na
zid ću sliku zakucati brokvom, da mi djevica čita misli, da bude ista kao ona blaga i mirna iz
noninog tinela. ali da jednom, barem jednom, ta gospa progovori i kaže: mala, na tvojoj sam
strani, i da to kad progovori ne zovemo čudom
 
 

 

OBILJEŽJA

 
u vrtu galerije Dešković žena s Brača Valerija Michielija. usred olujnog juga stoji nijema, nit
čeka nit ne čeka. u tamnom sjaju, nit se čudi nit proklinje, ne kisnu joj noge pod kabanicom,
ne moli se i ne brine.
stisnula usne, nit mrmlja nit ne mrmlja, vjetar joj ne lomi kišobran, na glavi vrč za vodu
skuplja kišnicu. nit sretna nit nesretna, spustila mlitavu krupnu šaku uz desni bok. ne osjeća
vlagu, ne moli se i ne brine.
u vrtu galerije, žena s Brača, usred olujnog juga, nit bježi nit ostaje, nit se čudi nit proklinje.
koščata i nepomična, ni voljena ni nevoljena, u vrtu galerije, zimska trava, žena i njezina
studija.
 
 

*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Mateja Jurčević bira

Anka Žagar: Vrijeme od jedne kave

 
igraj se sa mnom, lišće
ne možeš tu. Tu idu auti
da da. slažemo se u razlikama
ne želim da me izgubiš
a što grm govori
komarci će doći ako budeš plakala
a tko je za koga onda narastao
on lijep i ozbiljan kao opera
on na lijevi bok naslonjen i nijem
mrtveći sav zrak oko sebe kako se zbivao
i još steže
srce, a hoće li ti se otvoriti ruža
čije znanje jest osjećanje
ako ne može biti čudo
neka ne bude ništa
svemirska usamljenost stabljike
što me tako čisto gleda
eruptivna tišino
možeš. ti si uvijek baš
sada, idi lišće zaboravit ću te
i kaže nikada
i kada će to biti
 
 

 

Vesna Biga: Vodila sam svoju sjenku na uzici

 
Vodila sam sa zebnjom svoju sjenku na uzici, tješeći se
da još uvijek negdje postoji ponebljeni krajolik
i lišće na stablima koje s lakoćom zamrsi svaki odraz,
sakrije ga u krošnju ili pretvori u crtež psa,
koji nije lako pronaći, kao što je mene lako pronaći ovdje,
mene i moju sjenku na uzici, urezanu u beton.
Ovdje vlastita sjenka može iznebuha dobiti zube i ujesti
za srce svoga vlasnika ili nestati zauvijek u nekom od šahtova,
isparenja koja dolaze odozdo oduzimaju dah!
Ovdje buja zid i propinje se ekran, dok iz metalnog gustiša
motri neumorno oko. Ovo oko iz čista mira,
jednim treptajem lomi odraz, pregriza uzice sjenkama
i uživa olako u balonima koji se dižu nebu.
A tko će onda mene i moju sliku prepoznati takvu, bez sjenke?
Tko? Oni praznih vjerica ionako sumnjaju u sve,
pljuckaju uokolo i preskaču svaku šestu kocku na pločniku.
Oni iz čisto sebičnih pobuda traže najbliže drvo, dimnjačara,
dugme koje tuče urok, ili tapetu s nacrtanim godovima,
oni po svemu udaraju triput!
 

Vesna Parun: Kad bi se moglo otputovati

 
Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.
 
Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
 
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.
 
Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.
 
 

 

Denise Levertov: Upad

 
Nakon što sam odsjekla svoje ruke
i uzgojila nove
 
dođe nešto za čime su čeznule moje bivše ruke
i zamoli me da ga uljuljam.
 
Nakon što su moje iskopane oči
izblijedjele i nove se uzgojile
 
dođe nešto za čime su plakale moje bivše oči
i zamoli me da se na nj sažalim.
 
 
Preveo: Petar Opačić
 
 

 

Gwendolyin Brooks: Kad zaboraviš nedjelju

 
 
A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam…
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem…
 
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš…
 
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slivali jedno u drugo…
 
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio
 
Preveo: Željko Bujas
 
 


Wislawa Szymborska: Preblizu sam

 
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne kotrlja prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori
a ja ne vičem upomoć. Preblizu,
a da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba padnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
A bijah breza, bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama kože. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
svrgnuti sjede anđeli.
 
 
Preveo: Zdravko Malić
 
 

*slika: Danijel Žeželj (dzezelj.com)

 
 

Mateja Jurčević, iz zbirke pjesama Žene iz Altamire

***
 
Moja se ljubav širila zemljom
kao sovjetski stanovi
U jedan si najzad uselio
ali kroz njegov kuhinjski prozor nisi prestao
motriti vrane što u pirueti ulijeću u nebo
na ostakljenom pročelju banke
 


 
***
 
Pod zastavom ambasade ogrću se tvojom kožom
veleposlanici kao satiri u jednoj trajnoj veljači
O tebi ne znaju ništa osim da si
prvo poslijeratno proljeće nad istočnim morem
cvjetni geler iz utrobe majke
zbog kojega hodaju nabreklih plavih šarenica
po ovoj zemlji u kojoj su sve oči mulj
ali topao i siguran
 
 


 

pour

 
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
B. Maruna
 
Mnogo je lakše nego tebe
voljeti radnike u ciglani
zanositi se sitno zidanim ogradama obiteljskih kuća
žmireći raspoznavati stupanj pečenosti gline
kao nedjeljnog biskvita koji još šumi
 
Ništa od svega ne bi se dogodilo
da nisi zavrtao crne rukave i izdavao se
za pomoćnog radnika novog postrojenja
Mnogo je ljepše bilo dok si nosio vreće cementa
dok je šećer u kući bio sumnjiv
dok su dlanovi bili tamni rebrasti crijep
 
Sada kada si visoko na gredama
više ne govorimo jednosložno
izvikuješ nove riječi
šuplje blokove
 
 


 

zatim su se dugo smijali

 
a ja bez zrcala bez izloga bez prozora automobila
u kojem bi se moglo ogledati
ako je bura razmjestila moje posloženo lice
ako je prelomila Kupidov luk o kamene koševe
preostao je samo duboki tanjur donje usne
s ječmenim riječima natopljenim vodom
svaka mi drskost ispadne plačljivo
 
U novom kupaćem kostimu
u žutoj haljini
čekala sam prijevoz do Budve
do Budve je nekoliko sati
do Budve ćemo unatoč vjetru
na obalu ćemo prijepodne iz mora nikada
Rekao je: drži me
za jestivu riječ kao prsti otopljen sladoled
Zatim se na želudac spustila noć
zatim su se u gradu upalila svjetla
zatim su se dugo smijali
 
 

 

krajem svibnja

 
Najprije deset truba svira deset sekundi
zatim se čuje meko dvometarsko platno na sjeverozapadnom vjetru
pa krckanje vrata ukočenog stjegonoše
U idućoj bitci neću biti tajnica
viče glasnik udaljujući se na konju
konj je također glazbeno potkovan
potom tromboni i bubnjevi i zadržavanje daha
 
Potom konobar ispusti tacnu
i tvoja ruka uzima mobitel
po kojemu korača Napoleonka u visokim čizmama
Njezin poziv ulazi u mene kao orkestar u lokalni dućan
kao Eroica između džema i papirne konfekcije
Užurban si poput devetnaestoljetnog Dubrovnika
naivan kao otvorena vrata i solidno tlo
više ne mogu k tebi
nisi republika
 
 


 

putovanja

 
Što se dogodilo na autobusnom stajalištu
i zašto je promet preusmjeren?
 
Ja o tome ne znam ništa
Na ovom ugibalištu
stvrdnuo se snijeg u glatki jang pod leđima i
stupnjevi su izišli iz prstiju u zemlju za visibabe
moji stupnjevi i životnost bež kože
 
Ova je zima donijela u sebi
zeleni sirup u sferičnoj opni
Lebdi nad benzinskom to čije rastvaranje čekamo
moguće zgusnuto ljeto iz kojega će iscuriti vrela mentol mora
 
Svaka riječ koju izgovorim smrzne se pocrni i zaspi
u dalekom krevetu i dubokoj starosti
Imena koja se više ne daju ugrijati grlom
 
I ti nestaješ negdje iza granice
kada te izustim trese se tvoje š i njegova je odbjegla vrana
već kljunom probila kuglu nad slijepim okom
Iz nje pada ukapljeni miris tvoga potiljka –
debeli sloj prašine zagrijan na plinskoj peći
 
 

 

susjedstvo

 
Čini se
u prošlom životu bila je blatobran stražnjeg kotača
Danas s prozora gleda njegov bicikl naslonjen
na kovanu ogradu kuće jedne nutricionistice
Zatim ukrade kacigu s volana
i u nju plače uske
aerodinamične suze
 


nemogući predjeli

 
Raj – ona stoji
na prstima desne noge
u zdjelici vage za brašno i orahe
Kazaljka ne hita ne titra
šuti usmjerena u nula u negram
O kada bi se pomaknula lijevo
pola kile ispod ničega
on bi se vratio
sigurno bi

*Ilustracija: Danijel Žeželj (dzezelj.com)

Mateja Jurčević, iz zbirke Bijela vrata

djetinjstvo

 
ubili su ježeve utopili su ježeve ježevi
su mrtvi lisičji repovi za njen vrat igle
za moje meso o koliko ih je umrlo za
moje spasenje nevine oči u prostoru
probušene kože ne prilazite inficirani s
kopljima punim njihove krvi želio bih
izludjeti svečano želio bih nestati čisto
kao onda kada se to još moglo kada je
smrt bila nešto kada smo umirali od
divljeg ječma na pamuku
 


 

ždralovi

 
ždralovi se igraju ovako za vjetrovitog
vremena iziđe se van u širokoj odjeći
sve što sputava tijelo potrebno je
maknuti remenje zlatninu vezice
potrebno je pronaći ogradu tanak zid
uzak stup popeti se na visinu omjer tla i
iskupljena tri naprama jedan potrebno
je desnu nogu saviti u koljenu pod
pravim kutom potrebno je spojiti
lopatice i rastaviti ruke od tijela od dva
uda napraviti lažni horizont potrebno je
dlanove izviti prema van u smjeru
kazaljke spojiti bradu s prsima
potrebno je širom otvoriti oči i ostati
tako dok bol ne prođe ili dok ne padne
kiša
 

smrt

 
pogasili su svjetla jedino još gori živo
vapno s gradilišta gradilište naše more
naša utvrda romanička barokna rokoko
utvrda naša dolina scenski prostor idile
ne puštaju nas na ispašu potamnjeli
smo od čekanja igraju se pastiri i voda
im odobrava pogasili su svjetla na
staklu mjesec projicira snove mi bismo
dignuli bunu mi bismo rekli svoje ne
tako jasno ne tako očito zaboga
neljudski je mi bismo se probudili samo
da kažemo kako je nježnost montirana
nikoga nismo voljeli naročito ne tako
meko netko nam pripisuje ljubav i našu
kuću u cvijeću crveni krov oduvijek si
takav htjela crveni krov i krizanteme u
prozoru gdje je majka gdje otac sva su
okna zatvorena u našem mjestu danas
je blagdan život u nezgrapnoj pirueti
čije je dijete u kolijevci pod karuselom
 
 

Jesen

 
Tvoja ljubav,
teški stol od cerovine.
Nosim ga pod tuđi krov.
 


Dijalog

 
Od njihovih se cipela sužavaju zjenice,
to mora da je ljubav jer zasljepljuje,
to mora da je jer je
elegantna
i gnječi jezik i izbacuje ga
kao gvalju crnih konopaca:
daktilski, dekonstrukcija, dijalektički
diskrepancija, diskurs
i onda se prijeđe u idući niz.
 
Ja laštim podove,
oni se vole u svojoj snazi,
oni vole samo na slovo d,
ja sam prostor između riječi.
 
Neprimjetan sam,
moćan sam.

*Ilustracija: Danijel Žeželj (dzezelj.com)