Author: Monika Herceg

  • Lidija Dimkovska: Kad smo napustili Karla Liebknachta

    Ali, 27, Bagdad, Irak – Potsdam, Njemačka Ja sam Ali iz Iraka i prebjegao sam u Njemačku 2016. godine. Klasično izbjegličko putovanje: pješice, pa čamcem, pješice, pa vlakom, pješice, pa taksijem koji me je opelješio, pa opet pješice, pa posljednjim novcem u kombiju i opet pješice, plivajući, pješice itd., dok konačno nisam stigao u Potsdam […]

  • Samanta Schweblin: Sedam praznih kuća

    Čovjek bez sreće Na dan kada sam napunila osam godina, moja sestra – koja nije mogla podnijeti da i na sekundu ne bude u centru pažnje – iskapila je cijelu šalicu varikine. Abi je imala tri godine. Prvo se nasmiješila, možda zato što joj je tekućina bila odvratna, a onda namrštila lice u bolno-preplašenu grimasu. […]

  • Nataša Gudelj

    neko je zalijepio slinu ispred lifta neko je zalijepio slinu ispred liftamajka će mrzjeti ovu bilješkuona voli samo lako štivozapisuje nove receptea ja stalno prepričavamkako su mi ugradili šipku u noguprvi put sam se osjetila čipovanopočela da gutam knedleosluškujem dolazak kraja svijetai dišem duboko ne bih li ugušila paranojuovih dana vlada oskudica putokazagoogle maps ne […]

  • Pokušaj

    Rođena sam kao pokušaj da život pronađe pravo na više od preživljavanja: tako je moja povijest oduvijek nastojanje da prevarim početne uvjete: dugo su gledali u moje tijelo i iznosili iz mene sve ono što bi moglo značiti oporost ili tvrdoglavost, šibama i šakama, šakama i šibama Trebala sam naučiti pripadati i trebala sam, kako […]

  • Grad nikad nije bio moj

    Grad nikad nije bio moj

    * Kćer mi govori da će me sve naučiti. Zaista, njene četiri godine strpljvo mi objašnjavaju da se stvari povremeno moraju premjestiti. Ništa ne zaslužuje biti uvijek na istom mjestu. Ujutro uvlači glavu u moje ruke i čeka dan da padne na nas obje. Moje četiri godine slušaju o gradu u koji se trebamo vratiti. […]

  • Imenovanje mraka

    Imenovanje mraka

    Otac nas je izbjegavao. Ponekad mi se čini da je bio samo imenica koja je opisivala lažnu funkciju unutar organizma naše obitelji. Kao i fantomska ruka, činjenica da se ponekad javio osjećaj njegove ljubavi prema nama nije zapravo bila ljubav, nego naša potreba da dobijemo ono što nikad nismo imali pa smo u tim rijetkim […]

  • Tvoja voda

    Tvoja voda

    Imam pet godina, kraj kauča koji majka uvečer razvlači da na njemu spavaju ona i otac igram se barbikama koje su kupljene na najvećem zagrebačkom placu rabljene robe gdje obredno odlazimo svake nedjelje jer si tamo jedino možemo priuštiti kupiti nešto. O toj djevojčici znam samo da jede u tim nedjeljama ćevape s ajvarom i […]

  • Adhezija

    Adhezija

    Moja je majka s pedeset godina izvadila sve zube. Moja majka, sigurna sam, nikad nije doživjela orgazam. Bila je, naizgled, rješenje vlastite jednadžbe. Možda bi ovu tvrdnju jedinu trebalo pojasniti kada govorimo o majkama, činjenicu da na jednoj strani imamo kompleksne operatore brige (za dječju hranu, odjeću, nužnu toplinu) i potom opet neprestane brige zbog […]

  • Ničije vode

    Ničije vode

    Iz perspektive  moje majke,  tijelo njenog supruga ležalo je neobično dugo dok nije napokon shvatila kako bi trebala potrčati, kako bi trebala povikati, ali kuda da viče, kome da viče. Pokop kao pokop. Ljudi su natisnuti oko tebe, glava se želi rasprsnuti, zasada je svaki pokop bio takav. Sram te je plakati, ali ti si […]

  • Ravnodušne vode

    Ravnodušne vode

    Ali, prvo o početku. Bio je most. Rijeka, nabujala od kolovoške kiše, koja je neprimjetno započela najavu jeseni. Traktor. Djevojčica. Dojenče zapravo. Ni godinu dana. Otraga, iza malene povorke na malenom traktoru bio je rat kojem se pokušavalo umaknuti. Kako patetična slika. Rat je iza. Ljudi su u nastojanju da preduhitre njegovu bujicu. Uvijek je […]