Author: Monika Herceg

Žene kuća koje su se srušile u svoj trbuh
stoje noseći im kosti
na tvrdim dlanovima
Žuljevi od stalnih popravaka
srasli su u meso
i žene ne osjete
težinu ruševine
Nose ih kao dijete.
Dijete je palo u svoju prvu riječ
Dijete se prevrnulo u svoju kožu
Dijete je otvorilo svoju ranu
Iznova,
krv niz prašinu

Žene na ruševinama
kuhaju prve kalorije za izgladnjele,
a kad zatutnji iz zemljina grla,
usprave se pod zidove kao
pred pobješnjele metke

Tlo govori: Između mene i neba otvorena
je pukotina iz koje će izaći protjerani
Tlo govori: Imati mene pod nogama znaći
znati koliko je boli pokopano bez riječi
Tlo govori: Nitko ne može popiti toliko krvi
i ostati nepromijenjen

Žene u kućama koje se sabijaju u plohu
izmišljaju nove navike:
Govore sa zidovima koji se pomiču,
ruke drže nad zemljom i šapuću
podivljalom tlu kao mačkama
Smirit ćemo se kad grad pojede svoj mrak
Smirit ćemo se kad zapalimo sve zastave

Žene u kućama koje drhte i osipaju se kao staraci
ne osjećaju ništa osim kako u njima
rastu dječji strahovi
Kao kad su skakale prvi put u Kupu
Kao kad je dodir natjerao tijelo
da prvi put progovori

Umirene, noseći glavu da napravi hladovinu
Utišane, noseći ruke da naprave zaklon
Ukopane, noseći noge da prohodaju tuđe puteve
Svoju su preranu smrt
sadile s mladicama znajući
kad-tad zemlja će ju izgovoriti
Svoj su život podizale kao mladice
vjerujući
da je korijen jači od bilo koje ratne uzbune
Da je kuću zaista moguće izgraditi
i od poezije

Ruke su tihe i predane životu na selu. Ruke nose i raznose, ruke se pružaju prema rukama; koliko je ljubavi potrebno da bi čovjek prišao čovjeku. Malo, a tako puno. Ljubav, fundamentalna sila naših postojanja nije nigdje jasnija nego u toplini susreta, otvaranja vrata neznancima, rukama koje režu tim neznancima kruh i dodaju hranu i piće.

Ruke navikle na zemlju. Ispucale ruke. Sjećam se kada provodimo vrijeme u vrtu. Majka pljeve baštu, golim rukama, travku po travku da ne bi oštetila mladice koje tek niču. Kraj nje sam, tada srednjoškolka, žalim se na blato, žalim se na one opake travke koje bodu kada ih vučeš, a moraš ih što jače stisnuti da te što manje bodu. Ponekad treba rovati prstima da se lakše izvuče trava, a da se ne ošteti korijen onoga što polako proviruje iz zemlje. Ruke ogrube. Postaju nalik toj zemlji, hrapave, reljefne, popucale poput zemlje kojoj ljeti nedostaje vode. Mojoj majci uvijek je bilo crno pod noktima. Drugačije nije moglo. Danas zemlji prilazim kao potrebi da razumijem samu sebe i satima bih je mogla njegovati i okopavati, poput svoje majke. Možda sam napokon naučila;  shvatila to strpljenje za ono što raste, tu ljubav za ono što raste i preživljava, nevremenu usprkos.

*

Unatrag, čini mi se da je tako ispravno pisati ovoga puta.Vrijeme se zaista i vratilo unatrag i na Baniji se živi kako se živjelo prije više od pedeset godina; bez struje, vode, kuća. Tako je vrijeme s Banijom započelo možda jedini takav eksperiment u ovim krajevima; putovanja kroz vrijeme samo. Trošne kuće, ili češće sada kontejneri u kojima su najvrijednije stvari televizori koji su nerijetko jedina spona tih ljudi i svijeta.

*

Ne znamo što tražimo na Baniji. Ili znam. Otkako se vraćam, tražim svoju strukturu; tražim koliko je mene u toj zemlji i koliko je te zemlje u meni.  

Kopam po svojem djetinjstvu, odrastanju; dugo sam mislila da se neću vratiti kad jednom odem. Već neko vrijeme vraćam se što više mogu, što ćešće mogu i taj bijeg od Banije, jasno mi je, bio je bijeg od mene same. Nidje ne osjećam mir kao što ga osjećam dok me raznosi sunce usred mog voćara. Fotoni kojima od Sunca treba nešto više od osam minuta spuštaju se voćarem (kako smo vazda zvali voćnjak) i gledam ta stabla, neka su već pred krajem života. Osjećamo samo to jasno buđenje, jasnoću života koji neprestano pobjeđuje. Usred sve tuge koja se rasipa brdima jasno je da je Banija natopljena ljubavi, ljubavi stalnog života koji se opire svemu što je prošlo tim brdima. Život je pobijedio rat. Život je pobijedio potres. Banija stoji usred početka proljeća kao spomenik životu.

Nigdje na svijetu početak proljeća nije tako glasan i nježan u isto vrijeme kao na Baniji.

ŽLIČICA

Pokojnici šećere samo onda kad im gurnemo žličicu u ruku i sami opisujemo kružnicu po dnu šalice. Kristalići šećera imitiraju tornada, zračni vrtlozi postavljaju listiće čaja na vrtuljak. Vrte se i nakon što su se žličice, odložene na tanjuriće, ohladile.
Neka bude pokret. Neka mrav bježi preko stolnjaka vukući mrvicu kolača. Treba nam osa iznad stola. Neka nešto zuji. Neka ukine tišinu te scene, prije nego što pokojnici progovore jezikom koji smo za njih sastavili od tankih papirića sačuvanih riječi. Prije nego što se skrijemo iza njihovih leđa i počnemo govoriti umjesto njih, zamišljajući da miču usnama. Kasnije ćemo nad tanjure prinijeti njihove prste koji će razlomiti kekse, pokupit ćemo mrvice jagodicama koje ćemo mi polizati. Na kraju, umorni od težine marioneta, spustit ćemo njihove ruke na koljena, prihvaćajući da tu završava i popodnevni čaj i uspomena.
Pokojnici se ne odijevaju sami. Mi to činimo za njih. Isto je i sa češljanjem, brijanjem, stavljanjem ukosnica i zakopčavanjem manžeta. I sa stavljanjem na štednjak i s micanjem čajnika koji pišti.
Treba im očistiti cipele. Liznuti za njih poštanske markice i poslati pisma koja neće stići nama. Neće se sjetiti ničeg čega se mi za njih ne sjetimo, pa tako i na nas misle našim mislima. Događa se da sjede s rukavicama i vunenim kapama kad je vruće. Ili s kapama od snijega – pokraj smrznute rijeke, gdje smo ih zaboravili prošlog proljeća.
Dijete ostavlja djeda nad šalicom čaja. Sutra će opet doći i zašećeriti ga. I opet. Sve dok ne potroši sav šećer na svijetu.

---

DUGMAD

Baka uzgaja svoju majku u sobi s pola vrata. Polovicu je otpilila, da može vidjeti što stara izvodi. Polovicu s bravom je ostavila. Okreće u njoj ključ, ubacuje ga u grudnjak. Nikome ne da. Da tko ne pusti tu kugu u kuću.
Prošlog ju je tjedna na trenutak ispustila iz vida: prabaka je poderala zastore, ubacila vreću šećera u peć. Mislila je da je ugljen – i jedno i drugo je tvrdo. Razbacala je sve iz ormara: tražila je pregaču jer ide u školu. Ima devedeset godina, ne sjeća se svog prezimena, ali se pregače, koja se zakopčavala ukriž na leđima, sjeća. Ako nije zatvorena, sve prevrne naopačke.
– Nešto si mi tiha, mama – viče baka kroz otvor u štoku.
– Posrala sam se – iznad ruba prepiljenih vrata izviruje glava.
– Strpi se.
Baka ne ostavlja posao. Neće da joj zagori meso. Kad pod krovom imaš ludilo, sve ostalo mora biti normalno. U ostalo spada i uredan ručak.
U kuhinju dolijeće vesta. Za njom lete: suknja, kombine, grudnjak.
– Oprostite, možete li pozvati moju kćer? Jer ja ovdje stojim gola.
– Sad ću doći. Ja sam tvoja kći.
– Nije istina. Moja kći ima crnu kosu i vitka je kao prut. Ovakva – nad vratima izviruju prsti koji u kliješta hvataju centimetar zraka. – Ti si sijeda i debela.
Baka previja svoju majku. Čičci pelena škripe na bedrima.
– Umrijet ću ako mi dobro platiš – kaže staro novorođenče.
Baka donosi vreću dugmadi za posteljinu. Istresa ih na pod.
– Je li dovoljno?
– Otkud znam? Moram izbrojati.
Sjedim s prabakom na podu. Na prste brojimo dugmad.
– Jesi li ikad vidjela toliko novca? – pita.
Kad ne gleda, stavljam ih u cipele, ubacujem u košulju, gutam. Neka ih bude manje. Premalo za smrt.

---

SAPUN

Svake se večeri u kutu kuhinje pravila kupaonica. Gradila se od cigle sivog sapuna, lonca s vodom, lavora i stolice na koju su ga stavljali. Onaj koji je dolazio u kut, ostavljao se sam, da mu ostali očima ne pretražuju tijelo. To se nije odnosilo na dijete. Kupalo se, a svi su sjedili za stolom. Gurali su si hranu u glave i otamo izvlačili riječi – s velikim naporom, kao da vade riblje kosti. Tu i tamo netko bi pogledao u kut, kao da gleda mačku koja se liže.
Sada, kad se dijete treba kupati, izlaze. Vidi se da su svjesni da je to već tijelo koje se može pretraživati.
Ne skida se golo ni pred kim. Miče po podu vlastite prste. Uzima novi sapun s oštrim rubovima. Kocku koja nikad nije jela čovjeku iz ruke, dakle, nanosit će bol prije nego što bude pripitomljena. To je dobro: da se proguta tuga, nije dovoljno oprati je. Treba joj oderati kožu.

---

Prevela: Đurđica Čilić

RUŽIČASTI MJESEC

u noći ružičastog Mjeseca topli vjetar s juga širi opojni
miris jorgovana u vrtu procvjetalo Judino drvo
prividna raskoš boja okuplja latice
ljepljive od rose
možda je svijet već potonuo u bezdan zaborava samo
šareni pikseli prirodnih elemenata zadržavaju
na okupu virove tmine dok svemirski
dragulj Hipatija nastavlja
putovanje poljem
asteroida
između Jupitera i Marsa u jezivom dobu svjetlucanja
nevidljiva duša može biti nalazište rubina
što pljušte po ledenoj kori Titana
nebo je slano tresetište
sjemenje zvijezda
ispušta smolu
u prašinu
mraka

---

PLANET SJEĆANJA

Zemlja isparava plavičastu maglu zrači posebnom
ljepotom astralnoga sjaja u divljem raslinju
priroda mijenja ritual samotnjaštva
zelena božanstva Atis i Oziris
stižu iz podzemlja njihova
krv vrije u dubokim
posudama
Yorickova lubanja mogla bi pjevati dok Zefir
raspiruje reski miris mentola jutarnje dezinfekcije
zrak je pun lijepih i tužnih sjećanja
duge sjene zapljuskuju zidove
iz magije hiperprostora
stižu lastavice
dugorepe sjenice na prozoru češljugari u malenim
kavezima čiope trepere u zraku zrnca soli
poput krijesnica u kutovima vrta
nemoguće je opisati toplinu
sunca zujanje pčela
jutarnji pjev
ptica
zapravo ne postoji Zemlja
kojoj bismo govorili zanosno je proljeće

---

ZVJEZDANA PRAŠINA

noć prepuna uspomena prožimaju se mirisi kruha
i kiše što rominja preko ruba obzora kroz pukotinu
zida praznina svijeta treperi poput utvarnog jezera
tišina
zbližava
zemaljske
krhotine
i vrući zrak
zvjezdane prašine
koju podiže vjetar bez sjaja
izgaraju stare energije u malenom zviježđu Ara
južno svjetlo kratko tinja u grmovima tame
na oklopu kornjače svjetluca pijesak
iz azijske pustinje Karakum
bljeska najcrniji veo
kozmičkoga
mraka
samo u snovima sunčani fotoni postaju nevidljivi
premda plutaju u rojevima i ne trebaš biti čarobnjak
da bi odjedrio kroz narančasti oblak maglice Rosette

---

LUTAJUĆI PLANETI

Zemlja
se udaljava
zapalivši zelene polarne
aurore planetarna polja zasipaju
grafitnim prahom duše mogu projuriti
zlatnim frigijskim ravnicama vječno je stanje
bljeska i bezdan logosa letjelica Solar Parker deveti
se put približila Suncu crni kristali oblikuju neobičnu
geometriju lutajući planeti okreću kotač galaksije
platane odbacuju posljednje sjene za onima
koji napuštaju zemaljski svijet
kroz promatračnicu Chandra svemirski pejzaži cvjetaju
polako stare poput hrastova borova i grmova
mirisne bazge dugo ječe limeni
ljesovi naplavine sjete
bešumno struje
zrakom
Zemlja
prolazi
kroz novi
meteorski roj
hamsin pustinjski
vjetar Levanta raspiruje snoviđenja
neomeđeni krajolik sa slika starih majstora

---

SVEMIRSKA MANDALA

večer kao bazaltna ploča kamena iz Rosette tamni niz
hijeroglifa u podnožju sfinge beskonačna noć
bezdan crne rupe iz mističnog doba
kada je naš svijet bio mlad
razorni napalm
svemira
širi
prah cinobera iz rudnika Moabe nebo miriše na Afriku
nezemaljske boje ljeskaju se na kori drveća
krošnje teškim mirisima ispunjaju
zrak
u sobi
modra
svjetlost
na zidovima
topla prašina
odsjaji munja s dlanova
ovo je jedan od magičnih snova
u kojem mogu otkriti botanički vrt
cvjetni herbarij u mislima približiti holografski
svemir izaći iz svoga tijela u metal glazbu planeta

9.

Pet dana nisam napuštala sobu. Ležala sam na poderanu madracu sa slikom onih sedmero pokraj uzglavlja. Mobitel se ugasio nakon valjda drugog dana. Propustila sam četrdesetak Julijinih poziva, sedam Robijevih, nekoliko majčinih, nekoliko Mladenovih i jedan očev. Osluškivala sam zvukove koji su dopirali iz ostatka stana. Pretpostavljala sam da Barbara posprema. Čula sam teške korake i duboki glas, pitanja i Barbarine kratke odgovore. Postavljali su novo staklo na raskomadani prozor. U to vrijeme nitko drugi nije navraćao k nama. Bila sam dio košmara koji je vladao oko mene. Nagrizena i polomljena, ali više od svega, posramljena. Zaudarala sam kiselim vonjem straha. Počela sam jesti tek kad više nisam mogla izdržati bol u želucu.
Barbara mi je pred vratima ostavljala hranu.
Bila sam uvjerena da će se odseliti, no nije to učinila. Točnije, ni jednom jedinom riječju nije to spomenula. Donosila mi je hranu. Čistila je tragove moga ludila.
Šestog dana pokucala je na vrata moje sobe i odškrinula ih tek toliko da unutra pusti riječi.
„Zvala me Julija. Bila je izvan sebe od brige“, počela je piskutavo kao da nije govorila mjesecima pa se sad privikava na svoj glas. „Rekla sam joj da je sve u redu, ali da imaš rok za neki važan seminar na faksu, pa da si isključila mobitel.“
Nisam odgovarala.
„Popravili smo staklo. Plaćeno je novcem iz pričuve.“
Nisam odgovarala.
Povukla je kvaku i očekivala sam da ću čuti škljocaj zatvaranja vrata kad je izustila: „Mogla si me ubiti.“
Ispustila sam dug jecaj. Cvilila sam, a ona je utrčala u sobu i grlila me. Ponavljala sam: „Oprosti“, a ona: „Dobro je. Opraštam.“
Slika pepeljare koja para zrak, u tih pet dana, stalno mi je bila pred očima. Vrtjela se kao dugotrajna reklama, kao beskrajan dan, opet i ponovo . Razmišljanje o onome što se moglo dogoditi, iscrpilo me. . Kad bih u tom jadu nekako zaspala, budila sam se vrišteći, samo nisam znala zbog čega. Zbog Barbare ili zbog onog mladića sa slike.

---

Robertu sam prvom pokazala fotografiju.
Bilo je to čim sam ponovno smogla snage da napustim stan. Rekao je da mu ljudi na slici djeluju poznato. Rekla sam mu da moram naći bilo koga od njih.
Nastavila sam sa svojom rutinom. Odlazak na faks, Robiju u kafić ili stan, a on je nastavio dolaziti k nama. Kad nisam imala predavanja ujutro, dugo sam ležala budna sve dok me nemir ne bi potjerao iz kreveta. Sve je naizgled bilo isto, sve osim prisutnosti čovjeka sa slike.
Otkako sam, nakon kaosa s fotografijom, ponovno izašla iz stana, stalno sam se osvrtala kao da ću ga, sad kad sam ga prepoznala na slici, odjednom ugledati. Zagledala sam se u ljude, očekivala ga iza svakog ugla. Čak i sjedeći kod Robija u kafiću, držala sam se drugačije, promišljeno jer možda će me on vidjeti. Grad se samo odjednom ispunio njegovom nevidljivom prisutnošću.
Jednog od tih dana sačekala sam Robija da zatvori pa da idemo k njemu gledati filmove. Otklipsali smo nekoliko koraka od kafića i skrenuli desno prema parkiralištu gdje je ostavljao auto.
Prošli smo kroz Kopnena vrata i spuštali se prema parkiralištu, a on me savjetovao. Govorio mi je da trebam ići dublje u prošlost, u drugi set sjećanja. Našao je na internetu knjigu o Joy Divisionu i u njoj pročitao da je Sumner hipnotizirao Curtisa. To mi je prepričavao i naravno, prepisivao njih dvojicu na nas dvoje.
„Tribaš samo ići dalje u prošlost. Još dalje od svog rođenja“, rekao je. Kad nije lagao, Robi je interpretirao svoj život životom mrtvog mu idola. Čim je upalio auto, počela je jedna od stvari s Heart and Soul liste
Robi vozi neobuzdano, manijakalno, divlje. Meni se to sviđa. Ta gluha neizvjesnost u trenutku ubrzanja, kada se tijelo ukoči pod adrenalinom i kada mozak utišava sve druge radnje, prestaje gnjaviti sa sjećanjima, mislima, uspravnim držanjem. Vrijeme kada mozak usporava i čeka da netko drugi, za promjenu, napravi otpor.
Rekla sam Robiju: „Iduća pjesma koja bude, o našem je životu“, a Robi je odgovorio da to uvijek kažem.
Nisam znala za „uvijek“, ali kad je Robi projurio kroz crveno svjetlo na Kolovarama, već je svirala iduća pjesma. The Eternal. Svirala je tada, a možda je svirala oduvijek, no ja se sjećam, zbilja se sjećam da je tada zaglušujuće dopirala sa zvučnika. Tada i ponovno četiri mjeseca poslije.
The Eternal. Pjesma uz koju sam umalo izgubila život.

---

Foto: Boris Sunara

monsanto

I
uspostavili smo hijerarhiju u crno-bijelom matriksu

predvidljivi potezi figura na ploči
smrtna su kazna za uzbuđenje

znam da me nećeš slijediti

pitaš me stignem li ti opeglati košulju
moje nerazumijevanje za tvoje pitanje
graniči s ispucalom kožom poslije kopanja

II
jutro je bilo tako zanosno provokativno
i bilo bi tako novo od mene
da sam uspjela odglumiti da nisam ljuta
(zašto si sjeo)

čekaš da zašutim
među kristalnim zdjelicama
zloćudna žena koju treba odstraniti
vrijeme je
kažeš
moram otići po malog
vičem niz stubište
za dvadeset minuta je ručak

djeca žive u čašicama za led
na oštrom wilkommen otiraču rastu tvoje cipele

III
s balkona bacam koštice u kanal
u lancima se klate žene s tržnica

predugo te nema
(jesam li zaboravila biti sama)

u meni je utičnica malo iznad lijevog koljena
izbacujem svoj drugi
mini strujni udar
galvanizirana ljutnja je u maloj ženi
demonizirana kao gluten
šećer i soja

IV
primjećuješ li i ti
da udani ljudi drugačije hodaju
drugačije se šute
drugačije se žmire

kut stavljanja stvari gdje ne pripadaju
puno je uži
ili duži

zato drugačije vješaju kapute
zato kraće sjede jedni uz druge

koja ironija odabrati kuhinju za smrt
dvije tisuće kilotona u običnom tanjuru
u juhi smo se utopili
u naslagama vremena
u loncu

V
šutnja među nama u nekoliko tomova
koliko je sati
daj mi tanjur
idem van
gdje ćeš
valjalo bi prestati i s time 

---

hladni pogon

subote zrače kao nuklearni otpad
ljutnja isparava kao magma dotaknuta vodom
žene se iscrpljuju božićnim kolačima
proročice iz delfa
ti nemaš niti kuglof

za kolač trebaju mljeveni orasi
gangrena tamna kao čokolada s lješnjacima
plitko ti je nebo
ptice tek do koljena
bilo je očito da neće ići lako

mislila si da nitko ne vidi ništa
a stvari izgledaju ovako:
drugi su samo krletke za ljude
unutra je kvadrat
geometrija
odnos
uperen u tebe kao halogeni reflektor
vertikala koja ti neće ući u trag

otvori balkon ako ga imaš
ako nemaš otvori jače oči
uguraj sunce kroz kvadratić prozora
s prozora pozovi prve koji naiđu

subote su samo preuranjene nedjelje
s dobrim razlogom
naslušala si se priča

ponudi nas vodom
proglasi natjecanje
tko će od nas prvi osloboditi orahe

---

 
javna kuća

ako se sruši kuća, neću imati gdje biti.

možda bih mogla napustiti tijelo
neporecivo i razumljivo kao mirna voda
u kojem je dovoljno i potrebe i strasti da žena ne miruje
da se glasno buni
da kaže ovo je moja kuća
ostavite vodu da miruje na krevetu
ostavite krevet moj krevet
ovo je sve što imam.
može li se to uopće.

samo promatraj.
voda se probija pod oštrim kutom.
sama između dvije kuće
žena bludna pardon budna
sa zakašnjenjem promatra izlazak sunca.
ništa se ne događa.
fini tremor.
iza kuće maline kao krvna zrnca na lišću.

i mislila sam ovo bi moralo biti jednostavno
ovo je trebalo biti jednostavno
svaka je ptica iz druge maternice neba
kao i dijete iz drugog oblaka majke
i svaka sljedeća zamjena kuće lakša je za uncu.
tako se bar priča.
i nije neka novost kupiti oglasnik
u kojemu čovjek gubi pojam za vrijeme
i odabrati tijelo od pedeset kvadrata
u kojem će mirisati domaći kruščić.
i hoće.
i kad se sruši kuća i nemam gdje biti
otići ću još jedan korak dalje.
okrošnjit ću se i iz vratne žile ploditi mrak
i zagrliti budnu ženu na splavi.

sad je kuća javna.
krajnje je vrijeme.
svima je sve jasno
al odgodit ćemo za sutra.
pa se vratim kući, gledam sve što imam.
u djetetu koje spava – mali sfumato
tijelo manje od moga nosi me na ramenima.

---

 
dejavu

I
pariz je umotan u maglovitu plahtu

čekam da se podigne kazališni zastor grada
iza prozora sve je već spremno
ljudi-mravi
snimljeni mojom širokokutnom lećom
stvaraju neprobojnu iluziju čvrstine

samoća iz nas progovara najglasnije
nisam znala u što se upuštam
ukočene slike u tamnoj komori
vise kao lančani šavovi

II
neovisni o drugima
s minimalnim preinakama
pariz i ja smo postali slični
prestravljeni mogućnošću da će nas upoznati i onom još groznijom
da nikada neće
još dugo dugo nakon gašenja reflektora
imat ćemo pravo na bolne bradavice
pravo na pigment
pravo na banalnost
pravo na skokove kroz jamu dušnika

III
mjerili su me za kostim danas
u ogledalu puna pribadača smiješila sam se ženi koja mi je rubila suknju
bilo je nečeg toplog u ženi koja prigiba koljeno da bi mi pomogla
i nečeg pogrešnog u ženi koja prigiba koljeno i koja će zbog toga dobiti novac
skinula sam se i zahvalila
smeđa nije moja nijansa kažem
merci i već sam na vratima
ona za mnom govori
baci se
baci se najjače što možeš

danima sam razbijala glavu
što ću odjenuti na godišnjicu dolaska u grad
ali odjednom ga vidim iz nekog drugog kuta
dovoljno će
jasno mi je
biti odijelo boje kože

IV
gravitacija je sjajan mehanizam
vuče me kroz slamku
kao teško dostupnu informaciju
male duge ulaze u mjehuriće
a mene nosi čelična mreža
unutrašnjost se diže prema površini
isto onako kako se kreće zrakom

odbijam se od zrcala i izravno padam na ploču
vani svjetla grada
iznutra svijetla mene
čelični spojevi
natečeni limfni čvorovi

u istoj ravnini na nebu
samo zatišje 

---

međuovisnosti

sonja je imala perje kao ptice i bila je mnogobojna
kao ptice
najvjerojatnije je i zvučala
kao ptice
ispuštajući zvuk sličan gugutanju goluba
na evolucijskoj točki između ptica i gmazova
održavala je stalnu tjelesnu temperaturu
toplokrvna i hladnokrvna oko iste točke
govorila mi je kako su joj u noći jedino tabani užarene plohe
i ja sam ih hladio kockama leda
i glancao dok ne zaspi do visokog sjaja
i mislio sam kako je da vinci u kavezima
na lokalnim tržnicama kupovao životinje
a zatim ih puštao na slobodu i je li i ona jedna takva zvijer
koju bi trebalo izbaciti s vanjske strane rešetki i prisiliti je da se za sebe odsad brine sama
otklanjala je mogućnost svake daljnje usporedbe s leonardom koji je druge oslobađao napuštanjem
i s nekom od ptica koje su zbog njega kljunom umjesto željeza lizale travke
i zašto se uopće dovela u situaciju
da podudara svoje misli mojima
i da mi ulazi u snažno nisko raslinje
kojim će opet izranjavati tabane

pušilo joj se od tuširanja tek ugrijano tijelo
legla je uz mene kao da vrši građansku dužnost
sigurno je do sada već saznala
možda će me pustiti da odradim ovo do kraja
pitam je što si htjela
jesi li mislila da ćeš me pobijediti
kao rak u tijelu ovako ukopana
da ću ostati nezagađen od svakodnevice
bez kažnjavanja na intuitivnoj razini

trebala si već na prvoj krivini sletjeti s ceste u usku provaliju

okrenula je dlanove prema meni
volframova nit pali joj rub zjenice
vatreni obruč za malu životinju primoranu skočiti zbog duge dresure
tu se sve otelo kontroli
ne znam je li to bilo zbog tog dlana
ali indikativno je da sam nakon toga ugasio svjetlo
činilo se kao dobra ideja
pokrio sam je pernatim punjenjem u jastuku
veliku pticu u mom krevetu
u tri ili četiri kadra bilo je gotovo
napokon imam cijeli krevet za sebe
ništa se više ne može učiniti
na balkonu golub hoda
oko nogu mačka
topla kao germknedla

---

 
no quarter*

I
tišine su topli kućni ogrtači.
ne postoji ništa mekše od mira.
golo tijelo u svom prirodnom stanju
prigrlilo je mekoću u zamjenu za sukob.

i ona je odjevena u nedostatak glasa
puna vakuuma i neizgovorenih riječi
no znam da ženi uvijek prethodi tekst
i krv kroz žilu kao dah kroz trubu.

u meni ništa osim vodene mase.
s pravom bježim kroz postojeći vanjski otvor.

kamenčić nikad ne ostaje na vodi.
ne ostaje ni tijelo.

tijelo je kamen.

II
ona silazi u kupaonu.
puca u ogledalo.
ručnik klizi na hladnu bijelu pločicu.
etiketa krvari.
zgužvana rana.
udarac hematom modrica.
pad boli.

predebele kapi razmazuju šminku.
žena u ogledalu više ne izgleda isto.
stavlja ručnik oko mokre glave.
zamišlja kako bi izgledala kao časna sestra.

III
zatim rasteže šator nasred dnevne
kuću za sebe unutar stana
cijepa drva iza crvene komode
skuplja građu za pontonski most.

moje je tijelo naizgled cijelo.
čvrsto držim na okupu jagodičnu kost.
othrvati se sigurno može i sama usitnjenim vatrometom koji joj izlazi iz usta.

IV
želi da je boli dok je ljubim.
zapovijeda mi da si sam dam oduška.
kad mi kaže grizi me do otiska
zarijem joj zube pod plavu tekućinu.

ispod nje galoni vode.
iznojila je muku kroz očne duplje.
dođe mi da joj bolno noktima izvadim
sve prstace koje je zakonom zaštitila.

sve su to njene varijacije na temu
za optuživanje
za gnušanje
za otvorenu ranu.
pregazim je lako mokrim muljavim đonovima.
je li to takve otiske
tijela
htjela?

V
stojimo pred izlazom
na crti razgraničenja.
puštam sve da završi samo od sebe.
prekinuta u struku glavom prema dolje
kaže daj mi nešto za što ću se uhvatiti.

rekao sam
nemam ništa.
izađi sama iz plinske komore.

prinosi licu drhtavi upaljač.
nekako mi se čini
premlada je za parkinsona.

VI
nisam nikome htio pomagati
biti sidra za koja se pridržavaju
željezna kuka za vađenje iz pijeska
smučena i stara plagijativna ruka.
a onda sam vidio da spašavam nju
nju kojoj sam rekao spašavaj se sama
ne dajući joj ono što je jedino trebala
ustati i otići iz te palijativne skrbi.

VII
u pravom kutu suterena
u jedinoj kutiji od bijele kože
štavimo iluziju
da smo zdravi i cijeli
strukturalno razbacani
i potencijalno
snošajni.

kad pogubimo smisao za koji smo se držali
tko se u nama tako grčevito previja
i kome se to vratiti nego sami sebi
jantarnoj krijesnici u bijeloj kosi.

pa kad svedeš sve na elementarne čestice
i razbiješ strukturu do sub-atoma
sve je tako prozaično i tako smiješno
da nisi siguran
zbog čega si se ubio.

• gusarska zastava koje su se svi bojali bila je Bloody Red na kojoj je pisalo no quarter, što je značilo da nijedan život neće biti pošteđen.
   

Biografija

Stojim na mjestu

Činjenica:
Zaglađena i poznata

Češće nalikujem osobi
Nego uređenom sklopu slova

Utvrđujem
Područje nove privremenosti;
Ako se odlučim za predanost
Možda i pretpostavim
Način za pomak

---

 
Količina slomljenosti

Domet čitljivosti tijela
Polazi od ograničenja

Svaki nadolazeći pokret
Dio je putanje za pokušaj;
Još jedan
Od kotrljajućih
Prijeloma udaljenosti
Do odredišta

Često zaboravljam
Svrhu vlastite ispisanosti
Kad nijedna riječ
Nije samo moja imovina

---

 
Tijek kretanja

Ovo je čvor općenitosti,
Još jedna od prepreka
Koje me dijele
Od prihvaćanja tijela

Sada je vrijeme raspada

Iako znam
Da se neće moći sakriti,
Poželim uzeti nešto oštro

Zarezati tamo
Gdje riječi
Samo oponašaju namještaj

Zapinjem u načinu
Na koji i dalje grčim šake,
Upirem
Te kvrge od tla

Prilagođavam oblik okolini;
Tekst pa osoba
Osoba pa tekst

Ipak
Pristajem
Ostati na poznatom mjestu

Isplažena jezika
Dašćući

---

 
Žrtva

Već je postalo jasno;
Svaka nadolazeća pjesma
Pristupa s ruba objašnjivosti

Tema skače
U naletima
I zahtijeva biti ispisivana
U nedogled

Jedino što preostaje je
Nastaviti
Pretpostavljati mjesta ugode

Priča je negdje iza ugla,
Samo je treba uhvatiti

---

 
Mjesta ugode

I sad, zagonetka:
Prijemčivi predjeli
Za podrhtavanje
Neke od istina

Maca popapala jezik

Ovo je zamjena za riječ;
Čupkam otoke gustih dlaka
Na izloženom prostranstvu, tim mesnatim prsima

Čim ih zagladim
Krajičkom jezika,
Razotkriju se
Postavke za sastavljanje mape

Netremice,
Sklizne par slova i

Uskoro,
Bit ćemo događaj

Napola osobe
Napola likovi
 
 

---

Priča

U planu nije bilo
Reći nešto smisleno

Kad smo skupa,
Iskoristimo jedva
Šačicu riječi,
Rađe odabiremo
Što duže utiskivati lica
Jedna u drugu

Nakon što odobri pristup svojoj mapi,
Prstom sastavim novu rutu

Odmah se čini lako;
Razgranate žilice pod okom,
Spuštanje duž ožiljka na obrazu

Prilazim isturenim krugovima,
Prosutom mnoštvu madeža

Zatim pratim smjer dlaka,
Njihovo širenje i spuštanje
Gore – prsna krošnja
Dolje – stidne klice

Pretvara se da poruka nije predvidljiva,
Ali neću otvoriti ni oči ni usta ovog puta

Pobjegni dok još stigneš,
Rastavit ću te do neprepoznatljivosti

Umjesto obavijesti,
Ispustim neki cvilež,
Uspavanu dragost

I tako,
Točka
 
 

---

Povučena pjesma

Ustvari nema
Jasno određenih pravila;
Danas je jedan
Od pogodnih dana da se
Načnemo i pribijemo
Kvrgavim tijelima

Onda sam izvaljena odluka,
Lokva tišine
Na pričinim prsima

Još par
Tako zaležanih trenutaka,
Hihota i traganja
Za usuglašenim položajima tijela

Čupkam zanokticu,
Iščekujem
Početak izlaganja
Povijesti gomilanja

Podsjetnik;
Prema bilješkama,
Trebalo je doći vrijeme
Za rastavljanje priče
Na osnovne događaje

Kažem si, sutra ću

Radije pročešljam
Oskudni snop povjerenja
I sažmem vezivanje
U ovu sramežljivu laž

Subota, tram 12

Čelo skriva treće oko
Štitnjača je konjanik
Čvrsto drži mač i oklop
Srce je srce,srce
I, bez iznimke,
Uvijek je bilo da slušam bilo

I ono kad sam jako pala
Poderala sam koljena nasred ceste
A ti si kleknuo i ljubio mi ranu
To mi je bilo tako romantično
Vampirski vikend

Trešnjevka je
Solarni pleksus
Raširila je ruke prema nama
Hvatam ju za skute
Hej, mama
Mama

---

Obožavaj me

Treća sam generacija zabavljača
Prvi red do zbora
Pila sam sa cirkuskih izvora
Jašem na slonu od svoje pete
Disciplinirano vježbam glas
Čak i u snu
Dobijem vas na šaku
Napijem vas
Bacim pod stol
Dok vi hrčete prepiti
Ja sam samo pripita
I zbog svega toga
Nemaj drugih glumica osim mene
Gladnu me nahrani
Umornu umotaj
Noćima piši za mene
Bolećive monologe
Smišljaj mi
Gledaj u oči
Ja bih limunadu
Kavu ali od cikorije
Zagrij mi stopala, prehladno je u Zagrebu
I kad krenem opako stariti
Uvjeri me da sam zadržala mladost
Obožavaj me
Pa bokteneće
Zar je to previše

---

Tužnost

Važno je izvršavati svoje tužnosti
Dok sjeckam luk i đumbir
Sjeckam glazbu s radija jutrom
Sjeckam snove tupim nožićem
Tužnost dođe, u cipelama dođe
Nudim joj papuče, gledam je u oči
Vječito je prekrivena snijegom

Puši cigarete koje se više ne proizvode
Pokrije se dekicom, baš se raskomotila
Podvila je noge, zavalila se meko
Uzdišem umjesto nje, žućkasta je
Nikotinizirana starija dama
Kako kaže Aurel za
Melitu u Ledi

Tužnost udara u valovima
Kroz slike obitelji koja šuti
I mlati po dva kolača
Za nedjeljnim stolićem
Jedne slastičarnice
Loše osvijetljene
Šećerenje nedjelje šaumrolama

Tužnost su dugi umjetni nokti
Ferrari crvene boje
Koji komadaju pile
Skinuto s vrtuljka u Konzumu
Na uglu Ilica- Frankopanska
Gel-lak zaranja u gmo
Oblizuje se

Tužnost je kad brišem nos
Maskom antivirusnom
Koja mi prekriva sve manje oči
Sve kraće trepavice
Prekrivam uši, obrve, škrge i kljun
Kako da te bolje vidim, čujem?
Da te bolje pojedem?

Velika je tužnost
Skrivanje pivskog dlakavog trbuha
Pod ručno pletenim šarenim džemperom
Apstraktnih motiva
To je tužnost nad tužnostima
Čista runska, bez kanotijere
Šarena je i svrbi

Tužnost je debela
Ona je prehrambena
Ona je živežna namirnica
I nikako da otrči od mene
Idi, treniraj, oblikuj se
Vrati mi dekicu, gubi se
Idi pod Hendrixov most brojati vlakove

Mrzim te, ti si kvasac i bubriš u meni

---

Nuspojave

Pojaviš se? Ili nuspojaviš?
Melankolija je jako česta nuspojava života, prijavljivana svakodnevno.
U uputi o lijeku kažu da se posavjetujemo s liječnicom ili ljekarnicom.
Jesam.
Samo se smije.
Kaže:puno vode pijte.
Uzmite kremu onu narančastu ili liziku s putrom smažite.
Gledajući božure,sanjarim.
U vrtu neka ptica pjeva po notama.Bit će kos…
Kad ću ponovno biti stara?
Stablo ulazi kroz prozor.
Sad pada Sunce.
Noć je nuspojava dana i obratno.

Netko je došao, napunio pukotine.
Netko je došao, poklonio prazne kuće
još praznijim trbusima.
Evo, ovdje možete zasaditi.
Ovdje možete draču
pretvoriti u kruh.
Netko je pomislio
velik je grad
i najednom
nastao je velegrad,
urbaniziravši
netrpeljivost
poslije puške,
kostoboljnu majku.

Ovce trče niz pjesmu
kao nekad niz padinu šume
koja se smijala
gradu iza leđa.

Majka i dalje kopa
mjesto iz kojeg
nikad neće pobjeći
i ne primijeti žuljeve
od kojih se
njene ruke
više ne mogu osjetiti

SKANJIVANJE

Nisam izgleda dobro slušala
Kad su dijelili upute kako se oprašta

Uvijek je u meni noćivala dugo dugo
Gorčina zaostalih vrana
Čiji kljunovi nisu bili dovoljno brzi
Da me spriječe u glupostima
Vrućina zaostalih rana
Po kojima nesvjesno kopam
Kao dijete po izderanim koljenima

Jednom sam tako pod krastom našla kamen
I od onda ih redovito skidam
Ne bi li kako iskopala planinu prije nego
Izraste
Da ne postanem kamenolom
I da iz mene samo izvoze
Odvoze
Uzimaju
Ramena mi može uzeti samo vlastita nebriga
Prošlo je vrijeme za tuđe boli

U vrijeme kad se učilo kako se oprašta
Ja sam vezala utege na ruke
Da spriječim otok u prsima od nicanja
Ne želim svjetionike
I ljude koji se mogu samo slučajno tu
Nasukati
Moja šupljina nije praznina koja traži punjenje

I danas se skanjujem oproštaja i opraštanja
Puno je to davanja
A moje vrane ne vole dijeliti
Ni vraćati tuđe dugove
Malo vremena
Malo svega imamo u velikom svijetu

---

POTKIVANJE

U godinama 
Kad se svako zastranjivanje smatra izdajom
Čak i pločnici su neprijateljski nastrojeni
Prema potplatima 
Pa upijaju bilo koji pogled koji nije prepisan
Nečijim koljenima vrebajući 
Priliku da me prizemlji

I možda nije potpuno točno
Ni potpuno prikladno praviti se da su poklade
Cijelu godinu 
Nositi tuđe kosti i tuđa leđa
Međutim potpuno je privlačno
Biti neočekivan

U godinama 
Kad se zemljani putovi zanemaruju
Jer su preblizu prirodi za našu ugodu
I k tome pamte tko je prošao po njima

Prebrzo se prihvaća prolaznost
Ironično
Jer nikad se nije više odbijala smrt

Učim kako se potkovati
Da me se čuje
Ako se već glođem kroz godinu
Pa je od ogrizaka sve manje vidljivo
Kako sam počela
Učim kako se saviti 
I obuti željezne čizme
Da ne potonem tek tako u kaljužu i
Da ostanu moji otisci po čelima spavača
Čija čela odaju ishlapjelost i predaju

Bez obzira koga ću probuditi
Upalite svjetlo

---

PRESKAKANJE

U djetinjstvo se vraćam
Preskakanjem susjedinog plota
U potrazi za proljećem

Ono obično dođe u obliku 
Svježe poklonjenog
Osmijeha
I eksplozije stotina uranijskih bombi
Po livadama
Ozračena

Izrastam oči dovoljno velike da progutaju
Jutro i ceste
Što uporno gmižu po zapešćima
Glumeći okove

Nekad sam se u krošnjama jabuka
Nikad trešanja
Skrivala od pasa i umora
Ljudi koji su u jednom živjeli bar tri života
Sve da duže ostanem nevina

U raspucani temelj se sakrilo
Tvrdoglavo glumljeno
Dostojanstvo
Danas preskačem ulaze na groblje
Kao da su minska polja
Nehajnim korakom djeteta
U potrazi za čahurama

Od uplakane potrage
Za smaragdnim prstenom posijanim
U djetelini
Putokazom prema slobodnom sutra
Ostale su oči gladne na svijet
I vječito žedne ruke

UVREDLJIVOST UVJERENJA

Zimus nije bilo puno padalina
Niti se zemlja smrzla kao inače
Pa su prekopali put
Koji je još ponekad vodio do spruđa
Gdje sam kao dijete
Zatrpavala dane u sitni pijesak

To je seoska cesta
I uglavnom nije vodila nikamo

Dvorište mi se nekad sastojalo
Od šume i rijeke
Nekad su domaća drva putovala
Samo na domaćim prikolicama
I sela su nestajala samo u ratu

Dvorište je nekad mirisalo na život
I ljeto kao ni zima nije imalo kraja
Ljeto je bilo kad se vozio pijesak
Zima kad su se vozila drva

Početkom ove godine su prekopali
Put koji je vodio do spruđa
S posebno sitnim pijeskom
Kad je voda bila niska
Pa smo se pretvarali da smo na moru
I kasnije smo se pretvarali
Da smo i dalje ta djeca

Ostavila sam tamo zakopane godine
Koje neće dočekati ni mene
Ni neko drugo dijete
Podivljala rijeka je isprala obalu
Jer je sve manje stabala da je drže
Domaća drva na stranim prikolicama
Kao i ljudi
Drugdje traže drugi život

---

POSTLJETNA POSPREMANJA

U kutiji od cipela zaboravljena
šaka kamenja, brižno prebranog u dugim svjetlima ljeta
nikad poslane razglednice
premali kupaći
i nokti potrgani u žurbi

Da se zalutalo korijenje svede u okvire
uljuđenog osmijeha
prilagođenog koraka
prigodnog tona
pristojnosti

I da preostale namirnice podijelimo po pola

Naručimo drva
popijemo koju
opet nespremno dočekamo zimu

I nagodinu nas iznenadi
sol
prekobrojne greške
premali kupaći
i odjeci boli u izraslim noktima