Samanta Schweblin: Sedam praznih kuća

Čovjek bez sreće

Na dan kada sam napunila osam godina, moja sestra – koja nije mogla podnijeti da i na sekundu ne bude u centru pažnje – iskapila je cijelu šalicu varikine. Abi je imala tri godine. Prvo se nasmiješila, možda zato što joj je tekućina bila odvratna, a onda namrštila lice u bolno-preplašenu grimasu. Kada je mama ugledala praznu šalicu koja joj je visjela iz ruke, problijedjela je jednako kao i Abi.

“Abi-zaboga”, to je jedino što je mama rekla. “Abi-zaboga”, i onda joj je trebalo još par sekunda da se pokrene.

Uhvatila ju je za ramena i protresla, ali Abi nije odgovorila. Vikala je, ali Abi ni tada nije odgovorila. Otrčala je do telefona i nazvala tatu, a kada se trkom vratila, Abi je i dalje stajala tamo sa šalicom koja joj je visjela iz ruke. Mama joj je uzela šalicu iz ruke i bacila je u sudoper. Otvorila je frižider, izvadila mlijeko i natočila ga u čašu. Pogledala je čašu, pa Abi, pa opet čašu, da bi na kraju i čašu bacila u sudoper. Tata je radio jako blizu kuće tako da je stigao začas, ali mama je ipak imala vremena da još jedanput ponovi cijelu tu predstavu s čašom mlijeka, prije nego što je tata počeo trubiti i vikati.

Mama je pojurila kao strijela noseći Abi u rukama. Ulazna vrata, ograda i vrata auta ostali su otvoreni. Ponovno je zatrubio, a mama, koja je sjedila u autu, počela je plakati. Tata mi je dvaput morao viknuti da shvatim da sam ja ta koja bi trebala zatvoriti sva vrata.

Kroz deset ulica projurili smo prije nego što sam ja stigla zatvoriti vrata auta i zavezati sigurnosni pojas. Ali kada smo stigli na glavnu aveniju, promet je bio tako gust da se auti gotovo i nisu micali. Tata je trubio i vikao “Idemo u bolnicu! Idemo u bolnicu!” Auti koji su bili oko nas izveli bi neki manevar i samim su nas čudom uspijevali propustiti, ali nekoliko auta dalje opet sve ispočetka. Tata se zaustavio iza nekog auta, prestao je trubiti i udario glavom u volan. Nikad nisam vidjela da je napravio tako nešto. Nastupila je kratka tišina, a onda se uspravio i pogledao me u retrovizoru. Okrenuo se i rekao:

“Skini gaćice.”

Na sebi sam imala haljinu koja je bila dio školske uniforme. Sve moje gaćice bile su bijele, a u Argentini je bijela boja za hitne slučajeve, ali ni jednog ni drugog se u tom trenu nisam sjetila i nisam razumjela tatinu zapovijed. Pogledala sam mamu, a ona je povikala:

“Skini jebene gaćice!”

Pa sam ih skinula. Tata mi ih je istrgnuo iz ruke. Spustio je prozor, ponovno počeo trubiti, gurnuo ruku kroz prozor i počeo mahati mojim gaćicama. Podigao ih je visoko dok je vikao i trubio i cijela se avenija okrenula da ih pogleda. Gaćice jesu bile malene, ali i jako bijele. Malo iza nas vozilo hitne pomoći upalilo je sirene, brzo nas sustiglo te nas otpratilo do bolnice. Tata je mahao gaćicama sve dok nismo stigli do bolnice.

Parkirao je auto pokraj vozila hitne pomoći i u trenu su izašli. Ne čekajući nas, mama je istrčala s Abi i ušla u bolnicu. Dvojila sam trebam li izaći: bila sam bez gaćica i pokušavala sam pronaći gdje ih je tata ostavio, ali ih nisam vidjela ni na prednjim sjedalima ni u njegovoj ruci, kojom je već izvana zatvarao svoja vrata.

“Idemo, idemo”, rekao je tata.

Otvorio je vrata i pomogao mi da izađem. Zaključao je auto. Nekoliko puta potapšao me po ramenu kada smo ušli u predvorje bolnice. Mama je izašla iz prostorije u stražnjem dijelu i mahnula nam. Utješilo me što je ponovno progovorila, nešto je objašnjavala medicinskim sestrama.

“Pričekaj ovdje”, rekao je tata i pokazao na narančaste stolce na drugoj strani hodnika.

Sjela sam. Tata je ušao u ambulantu s mamom, a ja sam dugo čekala. Ne znam točno koliko, ali bilo je dugo. Skupila sam koljena, čvrsto ih pritisnula i razmišljala o svemu što se u tako kratkom vremenu izdogađalo, a pala mi je na pamet i mogućnost da je netko iz škole možda vidio predstavu s mojim gaćicama. Kada sam se uspravila, haljina se povukla gore, a ja sam pod golom guzom osjetila plastični stolac. Povremeno je medicinska sestra ulazila u ambulantu ili izlazila iz ambulante, te bih začula roditelje kako raspravljaju. Jednom kada sam se malo protegnula, uspjela sam vidjeti Abi kako se nemirno bacaka u jednom od kreveta za preglede, pa sam znala da neće umrijeti, barem ne taj dan. A onda sam još neko vrijeme čekala. Tada je došao neki čovjek i sjeo pokraj mene. Ne znam otkud se pojavio, nisam ga prije vidjela.

“Kako si?” pitao je.

Prvo mi je palo na pamet reći jako dobro, kao što uvijek odgovori mama kada je netko to pita, čak i ako je tren prije rekla da je izluđujemo.

“Dobro”, rekla sam.

“Čekaš nekoga?”

Razmislila sam. Nikoga nisam čekala ili barem to nije bilo ono što sam u tom trenu htjela raditi. Tako da sam odmahnula glavom, a on je rekao:

“A zašto onda sjediš u čekaonici?”

Shvatila sam da se radi o velikom proturječju. Otvorio je malenu torbu koja mu je ležala na koljenima. Prekopao je po njoj, bez žurbe. Zatim je iz novčanika izvukao ružičasti papirić.

“Evo ga, znao sam da mora biti tu negdje.”

Na papiriću je pisao broj 92.

“Vrijedi za jedan sladoled, ja častim”, rekao je.

Rekla sam ne. Da se ne smije ništa uzimati od nepoznatih.

“Ali besplatan je, osvojio sam ga.”

“Ne.”

Pogledala sam ispred sebe te smo ostali sjediti u tišini.

“Kako želiš”, rekao je ne naljutivši se.

Iz torbe je izvadio časopis i počeo rješavati križaljku. Vrata ambulante ponovno su se otvorila i čula sam tatu kako govori “Neću pristati na takve gluposti.” Sjećam se toga jer tata time obično završava gotovo svaku raspravu, ali činilo se da ga čovjek nije čuo.

“Danas mi je rođendan”, rekla sam.

“Rođendan mi je,” ponovila sam u sebi, “što bih trebala napraviti?” Prestao je rješavati križaljku usred riječi i iznenađeno me pogledao. Kimnula sam ne pogledavši ga, svjesna da sam mu ponovno privukla pažnju.

“Ali…” rekao je i zatvorio časopis. “Ponekad stvarno ne razumijem žene. Ako ti je rođendan, što radiš u bolničkoj čekaonici?”

Očito je bio pronicljiv čovjek. Ponovno sam se uspravila i vidjela da mu, čak i sad, jedva dosežem do ramena. Nasmiješio se, a ja sam si popravila frizuru. Zatim sam rekla:

“Nemam gaćice.”

Ne znam zašto sam to rekla. Stvar je u tome da mi je bio rođendan, a ja sam bila bez gaćica, i nisam mogla prestati misliti o tome. I dalje me promatrao. Možda se preplašio, ili uvrijedio, a ja sam shvatila da je to što sam rekla pomalo vulgarno, iako mi to nije bila namjera.

“Ali rođendan ti je”, rekao je.

Kimnula sam.

“Nije pošteno. Nitko ne bi trebao hodati okolo bez gaćica na svoj rođendan.”

“Znam”, rekla sam, i rekla sam to vrlo uvjereno, jer sam upravo otkrila kakva mi je nepravda nanesena zbog Abine predstave.

Nakratko je samo nijemo sjedio. Zatim je pogledao kroz prozore koji su gledali na parkiralište.

“Znam gdje se mogu nabaviti gaćice”, rekao je.

“Gdje?”

“Problem riješen.” Spremio je stvari i ustao.

Na tren sam oklijevala s ustajanjem. Upravo stoga što nisam imala gaćice, ali i zato što nisam bila sigurna govori li istinu. Pogledao je prema prijamnom pultu i mahnuo recepcionarkama.

“Odmah smo natrag”, rekao je i pokazao na mene. “Rođendan joj je.” A ja sam pomislila “Za ime Božje, samo da ne kaže ništa o gaćicama”, ali nije rekao ništa: otvorio je vrata, namignuo mi, i znala sam da se u njega mogu pouzdati.

Izašli smo na parkiralište. Sada kada smo stajali, jedva sam mu dosezala do struka. Tatin auto i dalje je bio parkiran pokraj vozila hitne pomoći, policajac ga je ljutito obilazio. Na tren sam se zagledala u njega i on nas je vidio kako odlazimo. Vjetar mi se omotao oko nogu i popeo se, podižući mi haljinu; morala sam je pridržavati dok hodam, a noge držati čvrsto skupljene.

Okrenuo se da vidi slijedim li ga i vidio me kako se borim s školskom uniformom.

“Bolje da hodamo uza zid.”

“Želim znati kamo idemo.”

“Nemoj mi sada postati sva mušičava, darling.”

Prešli smo cestu i ušli u šoping-centar. Centar je bio prilično ružan, ne vjerujem da je mama tamo kupovala. Otišli smo do stražnjeg dijela, u veliku trgovinu odjećom, stvarno divovsku, u kojoj isto ne vjerujem da je mama kupovala. Prije nego što smo ušli, rekao je “Nemoj se izgubiti” i dao mi ruku, koja je bila hladna i jako mekana. Mahnuo je blagajnicama na isti način na koji je mahnuo recepcionarkama na izlazu iz bolnice, ali nisam primijetila da mu je itko odzdravio. Prolazili smo između polica punih odjeće. Osim haljina, hlača i majica bilo je radnih odijela: kaciga, žutih kombinezona kakve su nosili smetlari, kuta za čistačice, čak i nešto alata. Pitala sam se kupuje li on svoju odjeću ovdje i upotrebljava li neku od ovih stvari, a onda sam se također zapitala kako se zove.

“Evo ih”, rekao je.

Bili smo okruženi stolovima punim muškog i ženskog donjeg rublja. Da sam ispružila ruku, dotaknula bih veliku kutiju punu divovskih gaća, većih nego što sam ikada vidjela, a koštale su samo tri pesosa po komadu. S jednima od tih gaća mogle su se napraviti troje za nekog moje veličine.

“Te ne”, rekao je. “Dođi ovamo.” Pa me poveo malo dalje, do dijela gdje su bile manje gaćice. “Pogledaj sve te gaćice… Koje su one prave, darling?”

Malo sam razgledala. Gotovo sve su bile ružičaste ili bijele. Pokazala sam na jedne bijele, jedne od rijetkih koje nisu imale mašnicu.

“Ove”, rekla sam. “Ali nemam novaca da ih platim.”

Malo mi se primaknuo i šapnuo mi na uho:

“Neće biti potrebno.”

“Ti si vlasnik?”

“Ne. Tebi je rođendan.”

Nasmiješila sam se.

“Ali moramo bolje pogledati. Da budeš sigurna.”

“OK, darling“, rekla sam.

“Nemoj ti meni ‘OK, darling‘”, rekao mi je, “jer postanem sav mušičav.” Pa je oponašao kako sam si pridržavala haljinu na parkiralištu.

Nasmijao me. A kada se prestao glupirati, ispružio je prema meni stisnute šake i ostao tako stajati dok nisam shvatila, pa sam dotaknula desnu. Otvorio ju je: bila je prazna.

“Još uvijek možeš odabrati drugu.”

Dodirnula sam drugu. Trebalo mi je koji tren da shvatim da su to gaćice jer nikada nisam vidjela crne gaćice. I bile su za cure, jer su imale bijela srca, tako malena da su izgledala kao točkice, i glavu Hello Kitty sprijeda, tamo gdje je obično ona mašnica koja se ni mami ni meni ne sviđa.

“Treba ih isprobati”, rekao je.

Privila sam gaćice na prsa. Ponovno mi je dao ruku pa smo otišli do svlačionica, koje su izgledale prazno. Provirili smo u prolaz. Rekao mi je da ne zna smije li on ući jer su to bile ženske svlačionice. Da ću ih morati isprobati sama. To je bilo logično jer, osim ako se ne radi o nekom jako bliskom, nije baš dobro da te ljudi vide samo u gaćicama. Ali bilo me strah ući sama u svlačionicu, ući sama ili još gore: izaći i da ispred nema nikoga.

“Kako se zoveš?” pitala sam.

“To ti ne mogu reći.”

“Zašto?”

Čučnuo je. Tako je bio skoro na mojoj razini, ili sam možda čak ja bila koja centimetar viša.

“Ureknut sam.”

“Ureknut? Što to znači biti ureknut?”

“Jedna žena koja me mrzi rekla je da ću idući put kada kažem svoje ime umrijeti.”

Pomislila sam da se možda radi o još jednoj šali, ali ovo je rekao jako ozbiljno.

“Mogao bi mi ga napisati.”

“Napisati?”

“Ako ga napišeš, nisi ga kazao, nego si ga napisao. A kada bih znala tvoje ime, mogla bih te pozvati i ne bi me bilo tako strah da sama uđem u svlačionicu.”

“Ali nismo sigurni. Što ako je za tu ženu napisati isto što i kazati? Što ako je ona, kada je rekla kazati, podrazumijevala i to da ime priopćim na bilo koji način?”

“A kako bi uopće saznala?”

“Ljudi u mene nemaju povjerenja i ja sam čovjek s najmanje sreće na svijetu.”

“To nije istina, to nikako ne možeš znati.”

“Znam što govorim.”

Istodobno smo pogledali gaćice koje sam držala. Pomislila sam da bi mi roditelji uskoro mogli biti gotovi.

“Ali rođendan mi je”, rekla sam.

I možda sam to namjerno napravila, tako mi se učinilo u tom trenu: oči su mi se napunile suzama. Onda me zagrlio, jako brzo, prekrižio je ruke iza mojih leđa i tako me čvrsto stisnuo da mi je lice utonulo u njegova prsa. Zatim me pustio, izvadio je časopis i olovku, napisao nešto na desnu marginu naslovnice, istrgnuo taj komadić papira i presavio ga tri puta prije nego što mi ga je pružio.

“Nemoj ga pročitati”, rekao je, ustao i nježno me gurnuo prema svlačionici.

Hodala sam kroz prolaz i prošla pokraj četiri prazne kabine prije nego što sam skupila hrabrosti i ušla u petu, spremila sam papirić u džep haljine, okrenula se da ga pogledam pa smo se nasmiješili jedno drugome.

Probala sam gaćice. Bile su savršene. Zadigla sam haljinu da bolje pogledam kako mi stoje. Bile su sasvim, ali sasvim savršene. Pristajale su mi nevjerojatno, tata me nikada ne bi tražio da ih skinem da njima maše iza vozila hitne pomoći, a čak i kada bi to napravio, ne bi me bilo toliko sram da će ih netko iz škole vidjeti. Gle kakve gaćice ima ta curka, mislili bi, kakve savršene gaćice. Shvatila sam da ih sada više ne mogu skinuti. A onda sam još nešto shvatila, da na sebi nemaju zaštitni magnet. Imale su maleni trag na mjestu gdje je obično pričvršćen magnet, ali magneta nije bilo. Ostala sam tako još malo i promatrala se u ogledalu, a onda nisam više izdržala, pa sam izvukla papirić iz džepa, rasklopila ga i pročitala.

Izašla sam iz svlačionice, a on više nije bilo tamo gdje smo se pozdravili, ali je stajao malo dalje, pokraj kupaćih kostima. Pogledao me, i kada je vidio da gaćice više nisu na vidiku, namignuo mi je i onda sam ga primila za ruku. Ovaj put čvršće me stisnuo, meni je to bilo u redu, a zatim smo krenuli prema izlazu. Pouzdala sam se u to da zna što radi. U to da ureknut čovjek s najgorom srećom na svijetu zna kako se rade takve stvari. Prošli smo pokraj blagajni pa kroz glavni ulaz. Jedan zaštitar nas je pogledao dok si je namještao remen. Za njega je vjerojatno čovjek bez imena moj tata, i baš sam bila ponosna. Prošli smo kroz senzore na izlazu i krenuli kroz šoping-centar, hodali smo u tišini cijelim putem do avenije. Tada sam ugledala Abi, samu, nasred parkirališta. I ugledala sam mamu još bliže, na mojoj strani avenije, kako pogledava prema uglovima ulice. A tata je išao prema nama od parkirališta. Brzim korakom išao je za policajcem koji je prije gledao njegov auto, a sada je pokazivao prema nama. Sve se odigralo brzo. Tata nas je ugledao, povikao moje ime i nekoliko sekunda zatim policajac i dvojica za koju ne znam odakle su se stvorila već su skočili na nas. Pustio me, ali još nekoliko sekunda pružala sam ruku prema njemu. Okružili su ga i počeli ga bezobrazno gurati. Pitali su ga što radi, pitali su ga kako se zove, ali on nije odgovarao. Mama me zagrlila i pregledala me od glave do pete. Na desnoj ruci su joj visjele moje bijele gaćice. Tada je, pipajući me, primijetila da na sebi imam druge gaćice. Odjednom mi je zadigla haljinu: učinila je to tako grubo i bezobrazno, pred svima, da sam morala napraviti nekoliko koraka unatrag da ne padnem. On me pogledao, ja sam pogledala njega. Kada je mama ugledala crne gaćice, počela je vikati “Kurvin sine, kurvin sine”, a tata se bacio na njega i pokušao ga udariti. Zaštitari su ih nastojali razdvojiti. Ja sam u džepu haljine potražila papirić, stavila sam ga u usta i, dok sam ga gutala, u sebi sam nekoliko puta ponovila njegovo ime, da ga nikada ne zaboravim.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: