Lidija Dimkovska: Kad smo napustili Karla Liebknachta

Ali, 27, Bagdad, Irak – Potsdam, Njemačka

Ja sam Ali iz Iraka i prebjegao sam u Njemačku 2016. godine. Klasično izbjegličko putovanje: pješice, pa čamcem, pješice, pa vlakom, pješice, pa taksijem koji me je opelješio, pa opet pješice, pa posljednjim novcem u kombiju i opet pješice, plivajući, pješice itd., dok konačno nisam stigao u Potsdam bez prebijena novčića, sa zamotanom ranom na glavi nakon tučnjave s dvojicom Sirijaca u kampu na austrijskoj granici. Smatrali su da zauzimamo njihovo mjesto u Europi i da zbog toga njih vraćaju u Siriju koja više i ne postoji. A Irak postoji, “ne pravi se lud”, govorili su mi. Priznajem da su me iznervirali, a u izbjegličkim kampovima tučnjave izbijaju brzo jer smo svi naelektrizirani. A duboko u duši sam znao da smo mi, ostali izbjeglice, doista kamen spoticanja Sirijcima na putu do Europe. Iako ni naše priče nisu za podcjenjivanje. U Bagdadu su mi ekstremisti zapalili dućan s bižuterijom nakon što su ga opljačkali, a mome je sinu jedan čovjek rekao da nije zlato sve što sja. Mali ga nije razumio, ali ja jesam. Spakirali smo najnužnije stvari i prebjegli u Tursku. Žena i sin ostali su ondje i čekaju da ih povučem ovamo.

Prvih nekoliko tjedana spavao sam na kartonu pokraj zida Stadiona “Karl Liebknecht”. Ponekad mi se čuvar smilovao i dopustio mi da uđem pa dok je crijevom prskao travu, mogao sam se donekle okupati i osvježiti na vrućini. Jednog me je dana policija privela u postaju. Telefonirali su na tisuću mjesta, ali nigdje nisu našli mjesto za mene. Rekli su mi da će sutradan biti oslobođen jedan krevet u Centru za azil, netko je dobio nalog za deportaciju i odlazi iz Njemačke. “Prespavat ću kod stadiona”, rekao sam. Ali oni su nastavili telefonirati, buljili su u računala, sve dok jedan od policajaca nije počeo kimati glavom i uzvikivati u slušalicu bite, bite, danke.Odveli su me u neugledan mali hotel na kraju grada. Recepcionarka mi je stavila na zapešće ružičastu narukvicu, što je značilo da ću dobiti doručak. Ne znam tko je to trebao platiti: policija ili država, ali bilo mi je jako čudno što su me smjestili u hotel, a ne u neku ustanovu za izbjeglice.

Sljedećeg sam dana zaspao i zakasnio osloboditi sobu do deset sati, kako je pisalo u brošuri s noćnog ormarića. U jedanaest sati trebao sam se javiti u policijsku postaju kako bi me sproveli u Centar za azil. Nisam se stigao ni umiti, izletio sam iz sobe gotovo se sudarivši sa sobaricom u hodniku koja me je pogledala u panici i sa strahom u očima viknula za mnom: “Prekasno, sad ćete vidjeti što vas čeka!” Okrenuo sam se i vidio je kako se križa i trčeći sam sišao u prizemlje. Pružio sam ključ recepcionarki koja mi se ljubazno nasmiješila i rukom mi dala znak da pričekam da mi vrati dokument koji su mi prethodnog dana dali u policijskoj postaji. Pokazala je na moju ruku jer mi je trebala skinuti narukvicu s ružičastim logom hotela. Zavrnuo sam rukav. Ona je uzela skalpel, malen i žut, kakva je imao moj ujak, kirurg u Bagdadu, prije nego što je smrtno stradao u eksploziji. Pažljivo je zasjekla narukvicu koja je popustila i otvorila se s obiju strana, ali ona kao da to nije primijetila pa je skalpelom nježno dotaknula moju tamnu kožu pod kojom su se nazirale sitne plave vene. Krv se najprije sramežljivo pojavila na površini da bi zatim izbila jako kao potok. Zaprepašten sam gledao čas u ruku, čas u recepcionarku. Slobodnom rukom oteo sam joj skalpel, ali kao da je to očekivala, zgrabila je s pulta klamericu, najveću koju sam ikada vidio i njome mi svom snagom zaklamala ruku. Sada je 10:08, reče, ili nešto slično jer je pogledom pokazala na zidni sat. Nisam imao snage jauknuti. Krv se slijevala pultom, vrtjelo mi se u glavi. Samo se sjećam da je odnekud izvukla veliki ružičasti zavoj i premotala mi ruku, oslobodila mi drugu iz klamerice, puhnula u nju i pomogla mi da sjednem u separe. Na zavoju je velikim bijelim slovima bio ispisan logo hotela.

Izišao sam iz hotela kao u snu. Kiša je sa svih strana neprestano lijevala i slijevala se ulicom. Zastao sam ispod polukružne strehe nekog bara na kojoj je iz zvučnika svirala španjolska glazba. Ulicom je prošla žena pod kišobranom s kubističkim dezenom, hodajući polako kao da uživa u udaranju kiše po trokutima, kockama i krugovima kišobrana nad svojom glavom. S ranjenim rukama prekriženima na prsima, pretrčao sam ulicu. Glava mi je skoro eksplodirala. U magli sam primijetio da je nekom djetetu iz kolica pala igračka i otkotrljala se ispod staroga parkiranog automobila. Njegov je otac zastao, odložio kišobran preko kolica i nevoljko se sagnuo. Gledao sam ga kao s nekoga drugog planeta, ali ga i shvaćao svim svojim bićem. Dobro znam koliko je roditeljima muka skupljati igračke koje djeca ponekad nehotice, ali često i namjerno bacaju iz kolica, krevetića, stolica za hranjenje. Čovjek se treba sagnuti, čučnuti, ponekad i zavući pod stol, udariti se laktom o nogare ili glavom lupiti o unutarnji rub stola, isprljati koljeno nečim prolivenim ili nabosti dlanove o isušene, poput igle oštre mrvice na podu da bi dohvatio žličicu, dudu ili lopticu ispod najudaljenijeg stolca, iza nogara nekoga drugog udaljenog stola za kojim na sreću ne sjedi nitko. A možda i sjedi netko koji je pod stolcem izuo cipelu i sada sjedi s rupom na čarapi misleći da je nitko neće primijetiti. A, evo, sada će zavučen pod stol, domaćin kuće, sestričnin muž vidjeti da nosi poderane čarape dok izigrava velikog biznismena; nitko to ne bi primijetio da se domaćin nije morao zavući pod stol podignuti žličicu koju je njegov sin smijući se prkosno namjerno bacio, a otac, ne čekajući da se eventualno sagne netko drugi, svojim urođenim instinktom da popravlja greške svoga jedinca, automatski se saginje i zavlači pod stol, i evo, nehotice primjećuje poderanu čarapu s rupicom između palca i drugog prsta na desnoj nozi muža svoje sestrične…

Na to sam mislio kada sam ušao u policijsku postaju. Kada su me vidjeli onakva izranjavana, policajci su skočili: “Pa što si to učinio? Što ti je s rukama? Jesi li rezao vene? Iz hotela su javili da si se ponašao čudno, da si otamo izišao već u sedam, a sad je dvanaest. Hajde, idemo u Centar za strance. Ondje će ti premotati ruku, dati obrok i propusnicu, a za azil ćeš trebati pričekat, ali, imaš šanse! Znamo sve o tebi. Dosad smo te pretraživali na Googleu. Pa ti si u Iraku jedan od pjesnika koji najviše obećava! Nemoj dopustiti da tvoja zemlja ostane bez takva čovjeka.”

Još uvijek čekam azil, poeziju sam prestao pisati, oko Stadiona “Karl Liebknecht” jako zaposlenim Nijemcima šećem pse i pričam im na arapskome o tome kako sam nekoć ondje spavao na kartonima, progovorim poneku riječ s čuvarom, a u glavi sastavljam blog o halucinacijama izbjeglica koje nitko drugi ne može razumjeti. Moja žena i sin stigli su do otoka Lezbosa, ali kako će i hoće li uopće stići ovamo, to ni sam Alah ne zna. Sve bih dao da mogu pod stolom tražiti žličice i igračke koje maleni baca dok oko njega sjede gosti s rupama na čarapama. Baš sve.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: