Tvoja voda

Imam pet godina, kraj kauča koji majka uvečer razvlači da na njemu spavaju ona i otac igram se barbikama koje su kupljene na najvećem zagrebačkom placu rabljene robe gdje obredno odlazimo svake nedjelje jer si tamo jedino možemo priuštiti kupiti nešto. O toj djevojčici znam samo da jede u tim nedjeljama ćevape s ajvarom i lukom, znam po fotografijama da nosi pletenice koje majka plete onako kako zna (nikad riblju kost), da je, ako ne baš plavokosa, barem kose boje meda i da njena svijetla put nimalo ne liči mojoj tamnoj, mojim gustim posvudašnjim dlakama s kojima još uvijek pregovaram kao taokinja.

O petogodišnjakinji koja živi u strahu od kopriva znam i da je bila živahna djevojčica,  pametna za svoju dob, da se, prema majčinim tvrdnjama, nije moglo s njom na kraj, ali ništa o toga ne znam zapravo. Pokušavala sam dugo spajati svoje sadašnjosti s malenim stvorenjem koje na fotografijama djeluje potpuno odsutno, zaigrano, često držeći barbike. Sjećam se da su sve bile plastične, ali ne od pune plastike kakve su bile prave, skupe lutke. Sanjala sam prave barbike. Njihovu kosu koja se zbilja mogla češljati da ne ispada jer je, kako sam čula i duboko vjerovala, bila rađena od konjskih repova. Ne sjećam se jesam li htjela prave barbike već tada, s pet godina, ili sam ih čeznutljivo počela gledati u školi kada su ih neke djevojčice donosile. Pomišljala sam da ih ukradem. Pomišljala sam kako bih mogla, tijekom odmora, ako svi izađu iz razreda, doći do te torbe, otvoriti je, uzeti barbiku, nositi je ispod majice i staviti u svoju torbu. Naravno da je razred uvijek bio dovoljno pun, naravno da sam strahovala da bi netko, u slučaju da se krađa i desi, ipak na vrijeme sve shvatio i natjerao nas da otvaramo ruksake dok ne pronađu ukradeno. Usudila sam se ukrasti samo jednom, ako je vjerovati sjećanjima i nitko nikad nije otkrio moj grijeh, ali krivnja je bila toliko jaka da to nikad više nisam ponovila.

Nisam plakala. Taj imperativ, da ne plačem nikada i nipošto, ostao je u mene upisan dublje od deset božjih zapovijedi koje smo morali naučiti napamet čim smo počeli čitati i zaista nismo plakali, držali smo u sebi sve tuge pažljivo ih slažući jedne na druge i nikada nismo dali da ijedna pobjegne. Ta povijest zaustavljanja suza bila duga koliko i moje postojanje i ako su postojale neke jasne točke koje su me definirale, to su zasigurno te neisplakane suze koje su činile reljef nijeme tuge. Kohezija je bila savršena, sve sam toliko dugo čuvala u sebi tražeči način da se sabijem u jednu točku, da nisam primijetila da godinama nisam osjećala ništa osim neprestanog straha.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: