Selma Asotić: Reci vatra

Kako danas napisati knjigu poezije koja se ne brani od ratnih sjećanja, ni trauma, koja traži i propituje intimu rastrganih obiteljskih veza, i donijeti nov, autentičan, razarjući glas koji može otvoriti nove prostore čitanja, a pritom ne upasti u već viđeno, u opća mjesta?

Selma Asotić pratiteljima regionalne pjesničke scene zasigurno nije nepoznato ime. Kako bi se njene pjesme povremno pojavile na nekim portalima, tako bi ih isčitavala čekajući s nestrpljenjem njenu prvu knjigu. Asotić je trenutno u New Yorku, završila je magisterski studij poezije u Bostonu, bavi se književnim prevođenjem, a i supokretatčica je feminističkog časopisa Bona. Njen prvijenac Reci vatra izašao je u izdanju Raštan izdavaštva, mlade srpske izdavačke kuće i sarajevskog Buybooka. Naravno, u očekivanjima koja imamo od tekstova nadajući se knjigama koje želimo vidjeti nerijetko se dogodi i razočaranje, ali ne i slučaju ove zbirke poezije. Zato mi je teško krenuti s ovim tekstom, jer bi on trebao pokušati pronaći sve one iznimne točke ove knjige za koju mi se čini da je jedno od najboljih ovogodišnjih regionalnih izdanja.

Svaka pjesma ove knjige jedno je iznenađenje i svaka je svojevrsni emotivni kolaps čitatelja u poeziju, čemu bismo, kao pjesnici i kao čitatelji poezije, trebali uvijek težiti. Pjesme neprestano balansiraju između pripovjednih i ispovijednih, ali pritom se drže jasno postavljenog jezičnog okvira; jezik kojim se koristi Asotić čist je i jasno komunicira prema čitatelju, dok s druge strane Asotić metaforama barata nuobičajeno spretno kada ih koristi,  sjajno poentirajući svako malo nekom slikom koja se ureže u naše pamćenje. Svaki tekst, s druge strane, mali je eksploziv emocija. Teško je naići na tako kompaktnu, u jeziku i izvedbi dosljednu poetiku koja ipak u prvi plan stavlja emociju koja pritom ne ulazi u patetiku ili klišeizirano pripovijeda sve već ono napisano. Asotić u ovoj knjizi donosi sasvim novi registar odnosa prema odlascima, ljubavi, ratu i postratnome i tako se jasno probija kao jedan od najbitnijih regionalnih pjesničkih glasova.

Danas, koliko je teško, toliko je i lako pisati o ratu.Rat je, sasvim je moguće, na ovim prostorima postao valuta, svojevrsno određenje nas samih. Nešto je zastrešujuće u toj potrebi da smo iskustvo rata prisvojili kao dio identiteta na koji smo poslije samo nadgradili nacionalizam. Ipak, kako sam čitala ove pjesme, dogodlila se neobična spona, gotovo sestrinka. Pjesme koje se kuhaju negdje u meni već dvije godine kao da su dobile suputnicu, nekoga s kim mogu razgovarati. Tijelo pamti, ali ne nauči ništa napisat će Asotić u pjesmi lekcije o ratu. U istoj je pjesni napisati i Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo. Asotić kaže kako je većina pjesama iz te knjige nastala prije četiri i više godine, i to prvobitno na engleskom, jer su joj te teme došle tek kad se odeselila i počela s distance prerađivati traume, pisati o stvarima o kojima nikada dotad nije pisala. Pjesme koje dodiruju ratno i postratno na različite su načine komponirane, bilo da su u samom dijalogu s onim što se događalo, ili da su svjedočenja događaja od tada, koja efektno uvijek završe poentiranjem Nije bilo tako.

Knjiga je omeđena pjesmama nitko ne piše kući, ali se pjesme unutar knjige pojavljuju i kao svojevrna kičma, kao neprestano podsjećanje na činjenicu da je odlazak stalno stanje i da su sjećanja jedino što je ostalo dodirno sa zemljom koja ostaje iza. Ono što je bitno kod ovih pjesama jest možda upravo ponovna borba s temom rata, ali i činjenica da se ta tema nanovo osvaja i propituje pod vlastitim uvjetima koji nisu više ono što se propagira danas, oblik ratne fetišizacije, ili nacionalizma. Rat se u pjesmama Selme Asotić dovodi u jasnu konekciju sa individualnim, s traumom koja ostavlja trag u vlatitim postavkama, ali i u kolektivu. Rat je ono o čemu se neprestano piše, čini nam se možda iz perspektive ovoga gdje sada jesmo, ali činjenica je da je ta trauma toliko snažna da je o tome upravo i potrebno pisati, ali dajući mogućnost svjetla, a toga je Asotić itekako svjesna. Ona ratu pristupa kao nimalo neobičnom dijelu vlastitog života, kao poznaniku, suputniku, nerijetko ironično ( ta bespoštedna iskrenost prema sebi i svijetu također je odlika ove poezije). Također, prisutna je u ovoj poeziji i  ta svijest da je rat posvuda rat, da, koliko god ga željeli prisvojiti, on je ipak isti, gdje god da bukti, koga god da ozljeđuje, i mi smo uvijek svi oni koji su imali susret s ratom, nimalo posebni, jednaki u toj boli. Asotić je u poeziju uvela vatru, koja s jedne strane jest destruktivna ukoliko plamen zahvati sve, ali je vatra u svojoj prirodi izvor topline i svjetlosti, a na kraju, nerijetko, i novog početka. Kao čitateljici, upravo je to ono što mi se dogodilo sa zatvaranjem ove knjige, vatra koja je katarzično prošla kroz intimnu na kraju je ipak, oslobodila. Iako će Asotić u zadnjoj pjesmi napisati: „Trčim unazad/uvijek, mama.“, kao nekome tko suosjeća s takvim iskustvom, jasno mi je da je svijest o nužnosti trčanja natrag na kraju jednog zatvorenog kruga ipak i svijest o nužnosti toga da ne bježimo od onoga što je ostalo iza nas, nego se suočavamo s tim, a time se otvara i mogućnost da vatra ipak donese novi početak.

Još jedna bitna tematska odrednica ove poezije jest komunikacija s vlastitim nasljeđem, obiteljskim odnosima, neprestani pokušaj komunikacije s onima koji su ostali, vlastitom obitelji. Stalno je prisutan pokušaj dijaloga s majkom, pokušaj shvaćanja tereta koji je dan u amanet cijeloj obitelji, babi, ocu na kraju krajeva. Pjesme tako neprestano u ritmu iznose osobna iskustva koja pokušavaju nadići ponor traume, a istovremeno uz njih stoje pjesme, najčešće u prozi, snažnih ratnih, objektivno ispričanih iskustava koje su poput zidova, granice unutar kojih se, s obzirom na težinu traume, odnos uopće može pokušati ostvariti. U pjesmi sve što me mama nikad neće pitati Asotić piše ono što osjećamo mnogi, ponor nenamjerno stvoren između nas i naših roditelja, pogovoto majki s kojima je prešućivanje postalo temeljni dio odnosa. Upravo je ta pjesma za mene predivno ljubavo pismo majci, ali i sebi samoj, u prihvaćanju odnosa kakav jest, neoodustajanja od ljubavi i razumijevanja, i prema onome što jesmo mi sami, ali i naši roditelji i činjenice da se te uloge kad-tad promijene; mi postajemo roditelji vlastitim roditeljima, učeći, nadam se, na njihovim greškama.

No, Asotić nipošto nije napisala samo antiratnu zbirku poezije, njen angažman ide i dalje i dublje, u pokušaju odnosa s Drugim, prihvaćanju lezbijskog identiteta i snažne potrebe da se unutar njenog naslijeđa i taj glas izbori za prostor, da pronađe mogućnost postojanja, voljenja. Naslijeđe ne može, a za to se Asotić bori kroz poeziju, uzeti identitet, ne može ga iskriviti, ali je nužno, za cjelovito postojanje, da identitet probavi naslijeđe, da se s njim nosi i da ga prihvati kao dio vlastitog portreta.

Riječi, naučila me pouzija,/trebaju biti kao zubi,/trebaju biti to što jesu./Mala sječiva. / Sa srcem u središtu,/koje pulsira,/ i pulsira. napisat će Asotić u pjesmi coming out jasno pokazaujući vlastiti odnos prema poeziji i tekstu. Te stihove zapisala sam jer jednako, poput Asotić, vjerujem da književnost mora biti oštrica, da poezija mora biti sječivo, da riječi moraju imati potencijal da nas promijene.  One moraju biti takve da nas rastavljaju, da nas neprestano vuku prema vlastitim strahovima, noseći oštrinu koja može sasjeći sve što dolazi na tom putu. Poezije zna, za razliku od nas, da spoznajom postojanja rane dolazi i mogućnost da je očistimo i zacijelimo.

Lekcije o ratu

Nikad se ne završava.

Poslije kandila, rafala i generala dolazi

intelektualac. Ne nužno tim redoslijedom.

U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš

lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu

možda odgođenu, ali neumoljivu

kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put je prvi put.

Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa.

Nikad se ne završava. Neka tuđa imena sad krvare

na sienenu, umjesto tvoje zapaljene kuće u kadru jedan čovjek

predaje dijete vojniku. Njegove oči

oči su tvog oca ili oca tvog oca, nije ni bitno. Ti si negdje,

na nekom trgu sad piješ kapućino, gospođa pored tebe kaže:

Kakav užas. Tvoj prezir pupa prelijep i svet.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente

u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici

američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš

na sva mjesta koja nestaju. U supermarketu, među patlidžanima,

borovnicama iz Perua u decembru, tvoje zečje srce bježi

pred saznanjem da ćemo svi umrijeti.

Na kasi čuješ pedesetpetdolaraišezdeset i sjetiš se

čokoladica u šakama Unproforca, plavušana na sličicama za koje kaže da se zovu

Backstreet Boys. Tada je počeo, tvoj prelijepi,

tvoj sveti prezir prema svakome ko ima nešto za dati.

Nikad se ne završava. Ovo bježanje.

Rat ide za tobom i jeca od kostobolje. Čita tekst

zabrinutog intelektualca: Moramo spasiti Ameriku od balkanizacije.

Smijete se ti i tvoj rat. Iz vaših usta sipa ruda

sumnjivog porijekla. U prolazu

govoriš ispeglanim košuljama: Znate li

za kruženje kostiju u prirodi. Čovjek je najprije

koža i kost, onda samo kost usred bijela dana,

kost u zemlji, ispliva za majskih kiša u tvom vrtu,

ti tom kosti miješaš čaj, jer tvoj rat razvio je gadan kašalj.

Za praznik puknu

vatrometi, ti šmugneš pod stol.

Tijelo pamti, ali ne nauči ništa.

Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo.

Nikad se ne završava. Poslije kandila, rafala i generala

dolazi investitor. Tvoj prezir pupa

prelijep i svet. Na Tviteru čitaš

kolumnistu Nju Jorkera: Suosjećajnost nije prva stvar

koja padne na pamet kad neko kaže Balkan.

Smijete se ti i tvoj rat. Smijete se, temeljito balkanizirani.

Onda se tvoj rat zakašlje i ti ga moraš

odvesti u vece. Držiš mu glavu dok povraća, tješiš ga:

Uredu je, stari, ja te se još sjećam.

Gadiš se sama sebi dok sjedite, rame uz rame,

na hladnim pločicama. Jer ovdje se nema

šta drugo raditi, i niko drugi nije tu,

samo ti i tvoj rat.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: