Monika Herceg

Ali, prvo o početku. Bio je most. Rijeka, nabujala od kolovoške kiše, koja je neprimjetno započela najavu jeseni. Traktor. Djevojčica. Dojenče zapravo. Ni godinu dana. Otraga, iza malene povorke na malenom traktoru bio je rat kojem se pokušavalo umaknuti. Kako patetična slika. Rat je iza. Ljudi su u nastojanju da preduhitre njegovu bujicu. Uvijek je tako.

Na mostu vojnici dočekuju sve koji prolaze, provjeravaju ih, jesu li na pravoj strani, onoj koja može pobjeći, onoj koja mora pobjeći, ali sada ni to. U ovom trenutku jasno daju do znanja da je most miniran i da ga je moguće prijeći samo na vlastitu odgovornost. Most preko rijeke Kupe, mitsko mjesto koje može dvije obale povezati, ili ekspolozijom koja se očekuje odvojiti rat s jedne strane barem nakratko od one druge strane.

Mlada majka, ne može joj biti više od dvadeset godina, u deku drži umotanu bebu, strah je paralizirao njena inače pokretna i vazda nešto spremna reći usta. Pogledava čas oca svog djeteta, kojem ne može  biti više od trideset, čas njegovog ujaka na čijem su malenom traktoru izašli prije nego su opkolili selo. Na vlastitu odgovornost trebalo je sada odlučiti vrijedi li više život na kocki preko mosta iza kojeg ipak postoji šansa nekog boljeg života, ili život na kocki usred grada kojem samo što nije pala i posljednja obrana.

Djevojčica, da, u deci je djevojčica, još plave kose, kojoj nimalo ne nalikujem.

Tko donosi odluku da se most prijeđe? To nikada nisam saznala, ali tekst vjeruje da je to majka. Njenih dvadeset godina dovoljno je svjesno vlastitog i života koji ja donijela na svijet da shvaća kako je zatočenost na mjestu koje se u bilo kojem trenutku može urušiti uvijek lošija opcija, čak i od trenutne smrti. Osim toga, most je miniran, u zrak će ga dignuti kada oni prijeđu, kolika je vjerojatnost da baš njih raznese?

Kadar kraja tog početka: maleni traktor grabi uskom cestom, dok iza cijeli most u eksploziji prestaje postojati. Oni koji su ostali, ostali su.