Korana Serdarević: Eksperiment Irene Tot

XII.

Mogu bilo što. Na stubištu svoje zgrade susrećem Anu, susjedu koja je nedavno rodila, udana je i dobro zaposlena. Pozdravlja me uvijek punih ruku, dijete joj se migolji pod prstima, na kolicima vise vrećice s hranom, suprug joj puno radi, dolazi kasno, ona spava malo, ali proći će, to je samo period, a dijete je blagoslov. Ana ne može bilo što, ona mora točno ovo. Meni je bolje nego Ani. Ja sam Irena. Odbila sam biti Ana i promijenila sam se toliko da me poznanici na cesti više ne pozdravljaju. Gotovo nitko me ne prepoznaje. Sada, kad sam već crnokosa, mršava i tamnoputa, zbog posla u stranoj tvrtci postala sam i niža nego ranije. Sva sam se usitnila, ovako slobodna i sama. Još imam novca. Mogu bilo kamo. Ne znam kamo bih. Ponekad mislim na Raskrižje, nedostaje mi dida. Djed je sigurnost kojoj se vraćam, moj dida kojeg više nema. Baku nisam vidjela pola godine, iako na telefon zvuči dobro, i otac kaže da je dobro. Bojim se ići k njoj, neće me prepoznati i morat ću joj se predstavljati. Ovako izdaleka vidi samo vanjske činjenice, pa čini isto što i otac. Kad netko pita za mene, kaže: „Ma komplicirano je s njom, znate kakva je, ali živa je i zdrava.“ O meni se mjesecima teško priča, sve je oko mene u negaciji, sve nemam, a mogla sam. Svaku odluku koju sam donijela u posljednjih šest mjeseci ili više izvukla sam iz najdubljeg dijela sebe, iz podruma u koji nitko normalan ne zalazi. Moja sloboda, koju sam si presudila, na koju se nisam žalila ni trenutka, komplicirana je za objasniti. Ne moram ništa, čak ni ono što želim, ne moram. Ja sam Irena, prijatelji su me zvali Ajrin, prije sam izgledala drukčije, bila sam oduvijek ista i na istom putu, ali usudila sam se skrenuti s označene ceste, promijeniti se. I? Što ne valja?

Novu godinu nisam dočekala, došla je sama, kao uporni Jehovin svjedok ili agresivni prodavač osiguranja, kucala je dok joj nisam otvorila, a onda je ušla, režeći na mene i hodajući nervozno po svim prostorijama. Silila me da zavirujem u spavaću sobu, da premećem plahte i jastučnice, preslagujem odjeću, bacam što se ne nosi. U kuhinji je, okružena moljcima, puhala u hrpice brašna i začina i smijala se nikad korištenim kuharicama. Moljci na zidu imaju oblik srca, kad ih stisnem prstom, od njih ostaje samo smeđa prašina. Nova godina u prah je pretvarala sve prošlo, gnjilo, požutjelo. Otvarala je ladice, bacala papire, stare račune i podsjetnike, štucala kao da je netko spominje. Nova godina brzo me i grubo posjela za stol i upalila svjetlo. Što sada? Priznaj što ti nedostaje. Priznaj što ti nedostaje. Priznaj što ti nedostaje.

Istina je bila da su me promjene umorile. Mir koji sam ostvarivala temeljio se na neprestanom trku u novo i nepoznato. Mir se, zapravo, morao izbjegavati. Nedozvoljene misli, poput „ja nisam takva“, zabadale su mi se u zatiljak dok nisam gledala, i počela sam sumnjati da su odluke temeljene na inatu, a ne na pravoj želji da budem netko drugi, da radim nešto drugo i da me zanima ono što nikada prije nije. U ogledalu me gledala druga žena i počela sam je se bojati: nisam imala pojma što će sljedeće učiniti. Pomislila sam tada i da bih mogla otputovati u neku daleku zemlju. Uzeti sve stvari i otići negdje gdje će me čekati novi ljudi, novi prijatelji i ljubavi, nove obitelji. Neće me čekati nitko. Nova godina, koja se busala u prsa zbog mogućnosti novoga, onoga čemu sam se željela radovati, povraćala je na mene.

Nakon dva tjedna, osvijestila sam činjenicu da živim na svom kauču. Suludo i nepromišljeno, petneastoga dana u mjesecu siječnju ostavila sam oglas na nekoliko internetskih stranica: iznajmljujem sobu u uređenom stanu, širi centar grada, pogled na drvored.

„Irenica, ak želiš, dođi ti k nama svaki dan…“ rekla je Aldenita, stavljajući pred mene šalicu turske kave. Poslije nedjeljnog ručka sjedili smo u osunčanoj primaćoj sobi. Aldenita ju je uredila pomalo starinski, ubacivši iza staklenih stijenki komode pokoju kristalnu vazu i čipkani tabletić. Knjige na polici bile su uglavnom enciklopedije i putopisi koje je gutala nevjerojatnom strašću. Aldenita nije nikada poželjela putovati na mjesta o kojima je čitala. Kad sam je jednom pitala bi li htjela vidjeti Novu Gvineju, zemlju koja joj se toliko svidjela da je svako malo prepričavala neobične običaje i hranu koju tamo ljudi jedu, pogledala me sva u čudu. „Bože dragi, pa kaj bi ja tamo“, zahihotala se. Ta su mjesta za nju bila jednako stvarna kao Oz ili Shire, i dovoljno je bilo da o njima mašta. Život je drugo.

Otac je sjedio na velikoj žutoj fotelji i listao novine. Izgleda kao pile u ljusci, pomislila sam i protrnula od zluradosti. Iako je bio miran i sretan, otac u taj stan nije unio ništa svoje. Nije se nijednom inatio sitnicama. Tata se šćućurio u gnijezdu tople Šnajderice i pustio da mu od zadovoljstva naraste trbuh i brada. Nikada nije pomislio da je opet pokoren, da se, ustvari, nije nimalo promijenio. Njegov bijeg bio je uzaludan, pomislila sam. Da, majka je bila okrutna i gruba, jaka i sebična, a on je godinama živio kako je htjela. Da, Aldenita Šnajder bila je vrijedna i brižna, njezine su manipulacije bile nesvjesne i opravdane vizijom lijepog, nesebičnog života u koji je vjerovala svom snagom, i u kojem je njen toliko obožavani muž živio točno kako je htjela. Ja ponovo nisam imala pojma kako bi tata živio da nema ženu.

„Dođi, da…“ promrmljao je i pogledao me preko ruba novina, preko ruba naočala za čitanje.

„Ma je, neću“, odgovorila sam . Mislila sam da je riječ o nutkanju, da me žele toviti, napuniti moju odjeću mekanim mesom koje se prelijeva preko ruba hlača dok sjedim. Da barem hrane imam, da oca i maćehu imam, da se o meni netko brine.

„Ne buš ti nama nikad smetala, nama bu drago ak dođeš…“ navaljivala je Aldenita.

„Ne želim dolazit svaki dan, hvala.“

„Nije ti dobro kod nas?“ pitao je tata, složivši novine u krilo. Taj nas je pokret jače koncentrirao na razgovor, nešto se kuhalo, iako smo ručak već pojeli i sat vremena koliko sam kod njih poslije ustajanja od stola trebalo je proći u mlakom razgovoru i komentiranju televizijskih programa.

„Znaš, rekao nam je Filip da tražiš podstanara pa smo mislili da ti treba društvo.“ Krasno. Hvala, brate.

„A niste pomislili da mi treba novac?“ rekla sam i glasno srknula kavu. Zastali su. Novac nije lijepo spominjati. Aldenita svima rado pomaže, prima u kuću, ispegla, skuha, odlazi u posjete, nosi naranče, ali novac je novac. Tu je za sigurnost i crne dane. Njezine, njihove.

„Tata, dobro mi je, ali imam svoj život i nema potrebe da sam s vama svaki dan“, naglasila sam svaku riječ posebno i nasmiješila se.

„Ma naaaaravno da imaš život“, uskočila je Aldenita i primila me za podlakticu. Njezine okrugle smeđe oči piljile su u mene bez treptanja. Nemoguće da mi se ruga. Nemoguće da je naglasila život. Otpila sam još malo kave. Sve će biti u redu.

„Za boga miloga, Irena,“ ocu su se pomicale tanke usne ispod prosijedog brka, „valjda ćeš raditi nešto i dobivati plaću.“ Bio je nervozan. „Dobro, ovo nije išlo, ajmo dalje. Ne sviđa mi se to s podstanarom. Tko zna tko ti može ući u kuću.“

„Tata. Ući će u kuću onaj koga primim. Radit ću ako i kad odlučim raditi.“ Prekrižila sam ruke na grudi. Kava se hladi u ružičastom porculanu. Tata vrti očima. Moja sloboda išla mu je opako na živce. Zapravo, nije se on jako razlikovao od mame. Pola godine podržavao me samo deklerativno, čekajući da me kriza prođe, da pustim kosu, našminkam se, da ponovo nađem posao koji znam i mogu raditi. Moja situacija, neodređena i labava, žuljala ga je kao loše odrezana etiketa u košulji i već ju je htio iščupati. Ne mislim da se zapravo brinuo, možda ga je Aldenita tjerala da se brine.

„Tata se jako brine, znaš“, rekla je Aldenita. Kao da tate nema, kao puno puta, preuzela je njegovo tijelo i misli. „Kaj ak ti dođe neki muški, Božemeprosti…“

„Kao što je tebi došao?“ rekla sam i nasmiješila se. „I dobro je ispalo, jel?“ Vidjela sam da je Aldenitu u trenu rastopila nježnost kao kocku šećera pa je tati u punu šalicu nasula još malo svježe kave. On ju je zahvalno pogledao i pomilovao svoj ovješeni trbuh. Poželjela sam otvoriti prozor, pustiti malo hladnoće u stan.

„Irena, mi samo želimo da ne budeš usamljena“, rekao je tata s blagošću koja me pokrila kao topla deka. Nisam ni znala da mi je bilo hladno.

„Sve će to proći“, rekla je dobra žena Aldenita Šnajder. Ponovila je ono što mi je dida toliko puta šaptao dok sam odrastala, kad su mi koljena bila krvava, kad me boljelo od ljubavi ili loših prijateljstava, kad me mama kažnjavala, kad me otac zaboravljao. Proći će.

Na moj oglas javljali su se mahom studenti  i penzioneri. Izmišljajući razloge, nisam ih pozivala niti na razgovor. A onda je jednoga dana nazvao muškarac (bilo je u njemu već u startu neke kontradiktornosti: glas mu je bio baršunast, a slogovi tvrdi), rekao je da je iz Njemačke i da treba sobu samo do travnja ili svibnja. To mi se, u želji da moji planovi više nikad ne budu dugoročni, učinilo idealnim uvjetom. Pozvala sam ga na razgovor i razgledavanje stana jednog poslijepodneva. Siječanj je brojao svoje zadnje dane, i sve je oko nas bilo u hladnom mirovanju. Sitan nemir zbog dolaska stranca u meni je zapalio pokoju iskru i napukao led kojim sam se okovala.

Došao je na vrijeme, nije kasnio ni minute. Bio je ružan i osjetila sam olakšanje. U ranim pedesetima, za pola glave viši od mene, imao je trbuh koji je skrivao s nekoliko majica navučenih na brzinu, kao slučajno, rijetku kosu koja će za nekoliko godina već biti potpuno sijeda. Kad je ušao, nije mu palo na pamet da pita treba li se izuti, iako je vani sipila kiša pomiješana s prvim snijegom te zime. Rukovali smo se. Thomas Krupp. Irena. Dva osmijeha, jedan u nervoznom grču. Odmah me slijedio do sobe. Svidjela mu se, mrmljao je dok je prelazio pogledom preko čistih jastučnica i ulaštenog parketa. Na radni stol, koji sam kupila nekoliko dana prije, položio je oba dlana, kao da mu provjerava čvrstoću, i nagnuo se da pogleda kroz prozor. Drvored, kao što sam obećala.

„Lipe“, rekao je. „Linden“, šapnuo je.

„Odlično, ovo je odlično“, okretao se oko sebe. Posljednji slog riječi izgovarao je teško, lomeći jezik. Gledao me kao da sam dijete kojemu treba pohvaliti rad, iznenađujuće zadovoljavajuć rad. Oči su mu sitne, sive, a pogled je oštar i dug. Nasmiješila sam se, bilo mi je neugodno.

„Ormar je stvarno velik, a imate i jednu komodu u koju stanu razne stvari…“ pričala sam. Slušala sam vlastiti glas. Dugo ovdje nitko nije govorio. Pokušavala sam opušteno čavrljati sa strancem koji je stigao na moj poziv, koristeći vještinu bivše prodajne predstavnice. Muškarac je odsutno kimao glavom. Imala sam osjećaj da me uopće ne sluša, da je njegova odluka sasvim neovisna o svemu što ja mogu reći.

„Eto, to je soba. Kupatilo moramo dijeliti.“ Otvorila sam vrata i iznutra je bljesnula bijela keramika i stolarija. Zakašljao se. Stajali smo na vratima, ni jedan od nas nije ni pomislio pred onim drugim zakoračiti u prostor intime.

„Sve je dobro. Ja neću biti puno u stanu. Trebam samo mir. Navečer “, naglasio je.

„Ja sam tiha“, rekla sam.

Stranac iz strane zemlje, petnaestak godina stariji od mene, sjeo je za moj stol, s nogama na mom parketu, s prljavim đonovima na cipelama. Ponudila sam mu kavu ili čaj. Rado će čašu crnog vina, ako imam. Točim mu alkohol u čašu. Jednom davno sam, u nekom drugom životu, točila rakiju nepoznatom muškarcu u didinoj kući. Jednom ću, u nekom drugom životu, konačno otplakati tu rakiju iz sebe.

„Ah so, ja sam Thomas Krupp, došao sam u Hrvatsku kao novinar.“ Riječi su rondale po njegovoj usnoj šupljini, zapinjući o suglasnike, razvlačeći krive dužine slogova.

„Aha, tu ste na zadatku?“

„Da. Oko pola godine trajem“, rekao je, ne sluteći kako mi je dobro došlo njegovo krivudanje po jeziku. Toliko je idealno da trajete, gospodine Krupp. Taman.

„Da, da…“ nasmiješila sam se.

„Radim za Deutsche Auge. Jeste čuli za Deutsche Auge?“

„Nisam, zapravo, ne pratim puno strane medije. Znate, mi smo ovdje sami sebi dovoljni za  frustracije“, nasmijala sam se. Bulji u mene potpuno ozbiljan, ne mrda.

„Kojim područjima se bavi ta agencija? To je novinska agencija?“

Uzeo je daha i kao nevoljko započeo: „Deutsche Auge je njemačka medijska kuća koja program emitira za cijeli svijet na trideset jezika.“ Naglasci su mu krivo sjedali na riječi i morala sam se upeti da razumijem. „Nekada je bio koncentriran na emitiranje prema zemljama iza tzv. željezne zavjese, a danas se pretežno bavi temama od značaja za Europsku uniju.“

„Aha, razumijem.“ Krepavam od dosade. Postajem sve jasnije nervozna, uzimam još jednu čašu, točim si vino. Sve mogu osim nametnute dosade, one koje si ne mogu dovoljno argumentirati da je istrpim, da stisnem zube i čekam da prođe. Razmažena si, Irena.

On i dalje priča, ja osjećam da mi vrijeme curi, da život prolazi pred mojim očima dok buljim u tuđe usne koje se ne prestaju pomicati, osjetim čak i ljutnju, ali čekam jer sam pristojna. Nisam valjda poremećena pa da kažem čovjeku da je dosadan. Ako pita je li dosadan, naravno da ću zanijekati. Ili neću? Bunt mi se širi iz mozga prema prstima koje vrte vinsku čašu, preslaguju neki papirić na stolu. Je li prekasno da kažem: hvala, javit ću vam se? Najmoprimac je taj koji može reći „hvala, javit ću vam se“. Međutim, on je već rekao da mu se ovdje jako sviđa. Želi sobu u mom stanu. Želi dijeliti moju kupaonicu. Želudac mi se strašno zagrijava i uzimam veliki gutljaj vina. Trpko je, skuplja mi usta, zadržavam tekućinu na jeziku.

„A vi, čime se vi bavite?“ začujem ga.

Sekunde izlaze na scenu, poklone se publici pa smotaju uže i krenu me stezati oko grla. Jedva progutam onaj gutljaj. „Ja se ne bavim ničime“, kažem. Što sada? Gle kako se gledaju moje ništa i vaša Europska unija, gospodine Krupp! Tako lijepo, znakovito, krupnim okicama. Da vam ispričam vic: sjede za stolom Hrvatica i Nijemac, i pita on nju – imate li posao. Nije da ne radim, gospodine, ja radim na tome da ovu dosadu, nelagodu i nervozu umijesim u cinizam. Kao većina ovdašnjih intelektualaca, svakodnevno u svojoj sobici mijesim vlastite misli u oštre, prazne rečenice, eto. Dapače, ja sam majstorica tog zanata!

„Uzela sam pauzu od zarađivanja“, dodam.

„Zvuči zanimljivo. Ali ja sam pitao čime se bavite, a ne imate li posao trenutno.“

Još uvijek je bio ozbiljan, još uvijek mu je naglasak bježao i slogovi su se mučili, ali dobro sam ga razumjela. Gledao me s visoka, ali nije mi više smetalo. Jasno mi je. Ovaj muškarac ispred mene nešto razumije. On sa mnom ne čavrlja.

„Inače sam kemičarka. Ali želim se promijeniti, vjerujem da mogu. Tako da, eto, bavim se sama sobom.“ Prvi put sam ono što moj otac naziva malenom krizom identiteta složila u rečenice i servirala ih njemačkom novinaru. Dobar je novinar. Zna postaviti pitanje, izvući pravi odgovor. Za mojim stolom danas nema blebetanja.

„Zvuči dobro“, opet je rekao i prvi put se nasmiješio. Cijelo mu se lice otkočilo, opustilo, postao je drukčiji, i u očima je imao nešto poznato. Spustila sam pogled, nasmiješila sam se u površinu stola. Malena sam, znam. Thomas je tog dana došao upoznati svoju buduću gazdaricu, a pred sobom je gledao djevojčicu u ranim tridesetima. I iz njegova pitanja, pogleda, iz tog jedinog osmijeha koji je omekšao čitav stan, ja sam dobro vidjela istinu. Bila sam prestravljena svojom samoćom. Da shvatim, opet mi je trebao netko drugi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: