Kada više ne razumijemo svijet

Kroz godine obrazovanja, nekako nam se dogodilo da smo mlade ljude sustavno odvojili od  znanosti i znanstvenih otkrića, kao i koncepata fizike, matematike ili kemije na kojima je današnjica sagrađena. Iako smo danas apsolutno ovisni o znanosti, bilo da se radi o Internetu ili mobitelima, bilo da ne gladujemo imajući sve moguće uvjete za uzgajanje hrane. Za znanost bi se dalo reći da uvelike nalikuje poeziji, kad uronimo dubulje u njene ideje, kada razmatramo svijet na temelju ideja samih, baratmo metaforama koje je potpuno nemoguće prikazati u stvarnom svijetu.

Veselje je iz tog razloga bilo susresti se s knjigom Kada više ne razumijemo svijet, jer zaista osim jasno postavljenog naslova koji nas suočava s našim fundamentalnim nerazumijevanjem svijeta u kojem živimo, bilo da se radi o kompleksnim biosustavima koje uništvamo ili tehnologije o kojoj danas ovisi nas život. Koliko nas zapravo zna što je primjerice električna energija? Koliko nas može reći nešto o prirodi svjetlosti i Suncu o kojem smo ovisni kao stanovnici Sunčevnog sustava?

Kroz četiri fikcionalizirane priče Benjamin Labatut donosi pred nas ono najbolje, ali najzanimljivije od znanosti, vodeći se ne samo popularno-znanstvenim pisanjem, već ulazi i dublje, u same biografije velikih znanstvenika i njihovih otkrića, vežući njihove osobne priče s velikim otkrićima u znanosti. Kroz sjajno vođene priče koje neprestano „šeću“ između publicistike i fikcije, Labatut nas suočava s povijesnim kontekstima u kojima su ta otkrića nastajala, ali i sa svim mrakovima u kojima su ljudi koji su ih donosili na svjetlo dana povremeno živjeli. Autor, kako se kreće kroz knjigu i četiri priče, na samom početku fikcionalizira, u priči o Haberu, samo jedan maleni ulomak, da bi kasnije gotovo potpuno posezao za formom kratke priče kada priča o najbitnijim trenucima u postavljanju temelja kvantne mehanike.

Kroz srednju školu, ili barem prema mom sjećanju, učili smo na povjijesti i o strahotama prvog svjetskog rata, ponajprije u kontekstu korištenja bojnih otrova, klora i iperita, a jedno od točaka koje su bile svakako bitne bila je bitka kod Ypresa. Također, koliko me sjećanje služi, Bosch-Haberov postupak dobivanja dušika bio je dio kurikuluma kemije. Ipak, kada sam pročitala Labatutovu priču o Haberu, koji je na čudesan način povezao i pronalazak spoja koji je dao prusko plavu i tako donio svojevrsnu revoluciju u slikarstvo, potom otkrivanje cijan kalija koji se koristio kao otrov za plinske komore u Drugom svjetskom ratu, kojima je isto kemijsko izvorište, napokon su se dvije velike priče, povijesti i kemije ispreplele. Haber, koji je zapravo bio zaslužan za patentiranje klora kao bojnog otrova  i koji je vodio prvi napad plinom kod već spomenutog Ypresa radi kojeg su kasnije u mukama umrle stotine tisuća ljudi, bio je i čovjek koji je svijet spasio od gladi. U vremenu kada je jedino gnojivo bilo biološko, kosti mrtvih iskapale su se gdje god je bilo moguće kako bi se mljele i tako gnojile polja, Haber je spasio svijet od gladi pronašavši postupak kojim je moguće dobiti dušik iz zraka donijevši u moderni svijet ono što danas uzimamo sasvim zdravo za gotovo, umjetna gnojiva.

Druga priča u ovoj knjizi ona je o fizičaru Schwarzschildu, geniju koji prvi riješio Einsteinove jednadžbe, ali i pronašao rješenje kojem se i sam opirao i koje je uzdrmalo temlje tadašnje fizike: postojanje sigularnosti za koje je kasnije otkriveno da su crne rupe. Trenutak u kojem je postalo jasno kako zbijanje prevelike mase u premalen prostor može potrgati taj maleni dio svemira bio je toliko zastrašujuć za Schwarcilda da je na početku odbijao vjerovati u rezultate koje je dobivao. U singularnosti je vrijeme kao i prostor prestalo imati smisla što je prijetilo ne samo fizici, već i samom našem poimanju stvarnosti. Iako je za vrijeme svojih  izračuna bio u rovovima tijekom prvog svjetskog, neumorno je radio na jednadžbama koje su ga zanimale. Tri je bilježnice ispunio Schwarzschild pokušavajući pobjeći od rješenja koja su trgala zakone svemira, da bi se uvijek na kraju vratio na singularitet. Kasnije je shvatio i da postoji jasna granica oko singulariteta koja označva točku bez povratka, kasnije nazvanom Schwarzschildov polumjer. Na kraju, otkrivši na bojištu sve strahote i bezrazumnost rata i tu prijeteću tamu singulariteta koja je u mogućnosti naš svemir učiniti potpuno nerazumljivim, pitao se i nije li isto moguće s našim umovima? Nije li moguće da dovoljna koncentracija volje milijuna ljudskih bića dovede to takve slične singularnosti? Kraja postojanja onoga što znamo da je civilizacija.

Treća priča donosi još jednu priču o briljantnom umu, prema mnogima i najevećem matematičaru dvadesetog stoljeća, Alexandar Grothendiecku, koji je čak dvaput unio prevrat u shvaćanja matematike prostora i geomatrije. Ipak, nakon svih nevjerojatnih spoznaja koje su iz temelja promijenile svijet matematike, poznati se matematičar potpuno i neobjašnjivo povukao iz znanosti, počevši živjeti kao pustinjak.

Naravno, Labaut nije zaobišao ni ni vjerojatno najbitnije i najpotresnije otkriće prošloga stoljeća, ono postojanja potpuno nezamislivog ponašanja svijeta na subatomskoj razini, kvantne mehanike. Upravo u zadnjoj priči prema kojoj je knjiga dobila i ime, Kada više ne razumijemo svijet, Labatut priča priče o velikanima kvantne mehanike, Heisenbergu i Schrodingeru, i njihovom sukobu i interpretacijama kvantne mehanike. Posegnuvši u toj zadnjoj priči najviše za fikcijom, Labatut nam je dao izvanredne presjeke odnosa, života i pronalaženjem onoga što je vjerojatno i najveće otkriće dvadesetog stoljeća, dulane prirode materije kao i neodređenosti cijelog fizikalnog svijeta.

Krenuvši od vlastite fascinacije fizikom, ali i razumijevanjem koncepata koje sam imala priliku slušati na predavanjima tijekom studija fizike, s ovom sam se knjigom susrela kao s nekom vrstom poznanika, ostavši ponovno zaljubljena u znanost, kao kada sam davno, pred više od deset godina dolazila na studij fizike. Labatut je uspio na zanimljiv, komunikativan način ne samo pisati o znanosti, već napisati i uvjerljive priče koje povezuju znanost onako kako ju je jedino moguće gledati: sveobuhvatno, gotovo mitski. Jer, znanost koja probija granice svijeta, kao i takva književnost, na neki način nas uvijek ostavljaju jednako sretnima da na ovom mjestu, maloj plavoj točki, kako ju je nazvao Carl Sagan, živimo ovaj život koji neprestano hrli prema čudima, onima u nama, koje nas čine bićima koja osjećaju i mogu biti kreatori svjetova, izgrađeni od atoma koji su mahom praznina pa sve do praznine svemira i spoznaja koja nas čekaju s one strane velike, hladne tame. I gle čuda, iako još uvijek tražimo jasne jednadžbe koje će nam u potpunosti objasniti cijeli naš svijet, iako ne razumijemo procese kojima nastaju sva djela književnosti i umjetnosti općenito, pred svim tim svjetovima ostajemo nadahnuti znajući da smo svi ista materija i da je u svima ista matematika svijeta. Zato treba čitati knjigu Kada više ne razumijemo svijet, kako bismo fizici i znanosti prišli na način na koji ona oduvijek želi da joj prilazimo, tako da je razumijemo i zavolimo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: