Grad nikad nije bio moj

*

Kćer mi govori da će me sve naučiti.

Zaista, njene četiri godine

strpljvo mi objašnjavaju

da se stvari povremeno moraju premjestiti.

Ništa ne zaslužuje

biti uvijek na istom mjestu.

Ujutro uvlači glavu u moje ruke

i čeka dan da padne na nas obje.

Moje četiri godine slušaju

o gradu u koji se trebamo vratiti.

Kad prestane ono što ne imenujemo.

Djetetu je sve lako objasniti.

Zapravo, mi nismo gdje bismo trebali biti.

Prilaze nam tuđi zarezi i točke i ne znam

mislim li već tada o svijetu kao hrpi riječi

koju uvijek mogu presložiti.

Već s pet godina

grad je zarobljen na fotografiji s mojim

krezavim osmijehom.

Grad je oslobođen.

Grad je spašen.

Grad je predan drugoj vrsti stvrinara.

Grad je ispod ruševina

mome ocu izmamio osmijeh.

Stvari su onakve

kako ih se sjeća.

*

Trava je obrasla sve što je stigla

u tom vremenu bez koraka,

trava do bokova.

*

Grad nikad nije bio moj.

Nasljedila sam ga u pričama

o onom što se čeka

toliko dugo da se od čežnje oboli.

Pazila sam se takve tuge

za gradovima i ljudima

gledajući kako se ona namata

oko moga oca.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: