Monika Herceg

ČUPANJE KORIJENA (dramski tekst)

5.

Hotelsko dvorište sa gotovo nikakvom noćnom rasvjetom. Sandra cupka od hladnoće u spavaćici i baloneru. Puši.

Pored nje zastaje njezin brat Dominik. Višlji od nje, sa kapuljačom na glavi, obučen u crnu trenirku sa slikom Supermana. Sandra ga kratko pogleda pa odmahne glavom, smješeći se, kao da ne može vjerovati da je i on ovdje. Oboje nakratko šute. Kada progovori, Dominik blago muca.

DOMINIK:

Daš mi jednu?

Sandra se podsmjehne pa nasloni glavu na njegovo rame. Udiše ga.

DOMINIK:

Bar dim.

Ona mu daje dim svoje cigarete.

SANDRA:

Tebe sam prvog očekivala, a ne nju.

DOMINIK:

Znam.

SANDRA:

Ošamarila me.

DOMINIK:

Znam.

Sandra uzima njegovu ruku, pogleda je.

SANDRA:

Grizeš nokte? I dalje?

Dominik šuti.

SANDRA:

Ja bih te odučila od toga kada sam prestala gristi svoje.

DOMINIK:

Znam.

SANDRA:

Sve znaš.

DOMINIK:

Sve znam.

Dolazi Lidija, obučena u staru bundu. Na nogama ima iznošene čizme. Kosa joj je zavezana u neurednu punđu. I ona zauzima poziciju pored Sandre koja sada stoji između nje i Dominika.

Sandra zatvara oči.

DOMINIK:

Ovo je Sandrino sjećanje.

DOMINIK:

Ovo hotelsko parkiralište

je bilo naše dvorište.

Ona je sjedila na travi

i slikala vodenim bojama…

LIDIJA:

Psi i boje nisu za kuću,

to je jedini zakon ovdje.

Ajde lijepo van na zrak,

i Van Gogh je slikao vani.

DOMINIK:

A ja sam nabijao loptu o garažu.

Ispred Dominika se stvara lopta. On je šuta visoko.

LIDIJA:

To pamtiš?

SANDRA:

Svatko pamti nešto.

Dominik hvata loptu rukama. Napeta tišina.

LIDIJA:

Samo pitam, jer ja se sjećam naše šetnje. Ti, Dominik i ja, s lijeva na desno.

DOMINIK:

Šetnju bih pamtio i ja da sam živ. Toliko često smo negdje išli.

Lidija mu umalo opali čušku po glavi, no Dominik se uspješno izmiče. Sandra ih ignorira.

SANDRA:

Sjećam se vrata garaže. Velika crvena vrata sa hrđom koja je podsjećala na mjesečeve modrice. I maminog znoja se sjećam. I Dominikove okrhnutove gornje dvojke.

DOMINIK:

Samo toga?

SANDRA:

Mama je na ušima imala zlatne karike.

Lidija stavlja naušnice na uši.

SANDRA:

Nismo znali odakle joj.

LIDIJA:

Kako ne? Pa Dinko mi je kupio.

SANDRA:

Ne znam tko je to.

LIDIJA:

Bože, Dinko.  Mesar. Kod pošte.

SANDRA:

On? Zašto bi on…?

Lidija je značajno pogleda.

SANDRA:

Mislila sam da je tata.

LIDIJA:

Tvoj tata nikada u rukama nije držao zlato.

SANDRA:

Ili Dominikov tata.

DOMINIK:

Ja nemam tatu.

Lidija ga jednom rukom pomazi po glavi.

LIDIJA:

Koga nema, njegovo pravo drijema. Jel’ tako, sine?

DOMINIK:

Jel’ nam Dinko mogao postati tata?

Sandra stavlja ruke na uši, pjeva da je ne čuje. Lidija prilazi Sandri, skida joj ruke sa ušiju.

LIDIJA:

Šta je? Sve ti jako dobro znaš. Uvijek si bila dva koraka ispred, šuljala se i pratila me danju i noću,

noću i danju.

SANDRA:

Čuvala sam te.

LIDIJA:

Ušla si nam u sobu, glumatajući da ružno sanjaš. Mustro mala, kako si uživala u činjenici da si nas ulovila. Mislila si da me stram, kao da smo tko zna što radili.

SANDRA:

Mene je bilo sram.

7.

LIDIJA:

Moj sin 

je bio poseban dječak.

Ni živahan ni miran,

umjereno

poslušan i

pomalo zbunjen

zbog svijeta

u kojem se rodio

i kojeg je 

otkrivao

rukama i plastičnim lopaticama

podižući

zapetljano korijenje

ispod nas

pazeći da ne padnemo

pod svim tim teretom

tvrdim

nakupljenim

i nasljeđenim.

Dominik joj prilazi s leđa. 

DOMINIK:

Mama, požuri!

LIDIJA:

Žurim no vučem se.

Nisam spavala četiri dana.

Susjeda Nena je rekla:

smiri se

socijalna radnica je rekla:

smirite se

doktorica je rekla:

smirite se

Dinko je rekao:

smiri se

a Anja je zbog premalih rola rekla:

DOMINIK:

Mrzim te.

LIDIJA:

Pa se ti smiri,

diši,

spavaj,

idi na sud,

ali prvo operi kosu,

opeglaj finu odjeću,

skuhaj nešto djeci,

pjevaj nešto djeci,

plači u kupaoni

dok djeca gledaju vatromet kroz prozor,

ne puši pred djecom,

ne viči,

čuvaj glas za kasnije, trebat će ti,

kupi socijalnim radnicama ciglicu kave

ili bombonjeru

ne, nemoj,

ne moraš im se svidjeti

jer dobre majke ne moraju biti simpatične,

one to znaju

one to trebaju znati,

idi spremati tuđe kuće

peglaj tuđe haljine

peri tuđe tepihe

spremaj tuđe nerede

i ne mrzi žene

koje te plaćaju

ne mrzi

te

naspavane smirene

sređene

žene

sa neurednim kavezima.

I ne ni slučajno

ne gledaj im muževe 

u oči jer ovdje 

svi znaju sve

svi znaju

tko si

tko si mogla biti

i tko ćeš postati.

Smiri se, Lidija

diši,

spavaj,

misli na svoju djecu,

iako od svijeta

uče kako te mrziti

ili barem ne voljeti

smiri se,

diši jer disati se mora

i spavaj

i sutra će ti trebati 

bistre oči…

I sutra ćeš zasukati rukave…

I sutra će biti sutra.

Lidija nestaje u mraku.

Mrak