Adhezija

Moja je majka s pedeset godina izvadila sve zube.

Moja majka, sigurna sam, nikad nije doživjela orgazam.

Bila je, naizgled, rješenje vlastite jednadžbe. Možda bi ovu tvrdnju jedinu trebalo pojasniti kada govorimo o majkama, činjenicu da na jednoj strani imamo kompleksne operatore brige (za dječju hranu, odjeću, nužnu toplinu) i potom opet neprestane brige zbog varijabli u jednadžbi na koje se ne može utjecati, poput rata koje bi nužno vodilo siromaštvu, smrti koje su svakako osiromašivale (čak i sasvim banalno jer su sprovodi bili skupi za priušitit), udaraca koje su bili jedini stvarni dodir nepogoda, imali su silu pritiska i tlak kojim su djelovali na tijelo. U tako postavljenom sustavi naočigled kompleksna jednadžba imala je samo jedno jedinstveno relano rješenje, majku koja je morala preživjeti kako bi preživjela njena djeca. Ta spoznaja, ponekad nazivana i arhetipom, jakom majkom, svemogućom majkom bila je naprosto jedino moguće rješenje.

Moja majka, sigurna sam, mogla je biti dobra matematičarka da joj je netko nekad pokazao mogućnosti s kojima može baratati.

Prvo ću napisati njene oči. Tamo, navodno, počiva onaj mitski pojam zvan duša. U očima moje majke, koje bi nerijetko bile preumorne da uzvrate pogled, skrivalo se nekoliko ženskih potraćenih života, zasigurno ona njenih baba i njene majke. Kost, koža, pepeo, na kraju sve postaje prah.

Oči moje majke, maleni zglob loma čvrstoće. Zelene, sivo zelene. Jesam li vidjela ikada majku da plače? Oči su sitne, neprobojne zapravo, bi li uopće bilo moguće da se suze iz njih izmigolje? Suza, još jedno mitsko mjesto. Opće mjesto. U suzama je ono što se ne smije osjećati ni izgovarati. Sigurna sam, moja majka nikad nije plakala.

Napisat ću potom i tijelo. Majčino tijelo, otkuda bismo mogli krenuti? Majčino je tijelo početna točka mene, što je sasvim očito i dugo sam baštinila abecedu toga tijela koja se svodila na nepostojanje, tišinu, prihvaćanje onoga što nam je dano, bez dizanja glasa, čak ni misaone pobune. Nisam shvaćala, dugo zaista, da posjedujem tijelo. Skrivala sam se pod odjećom, slutila da to što raste može biti samo teret, ako ću ga ikada shvaćati ozbiljno. Majka tijelo nikada nije shvaćala ozbiljno. Nikad se nije šminkala. Nikad se nije brijala. Nikad nije oblačila suknje, haljine, bilo što što bi razlikovalo njeno tijelo usred hrpe drugih tijela. Nikad nije bila žensko tijelo, jedina oznaka njenog spola bila sam ja, rođena iz tog upornog pokušaja da ne postoji kao žena.

Tako sam prepisivala. Pokrete koji se nisu mogli nipošto obaviti nježnosti, lupala sam i trčala, neprestano. Brzina kojoj je neprestano nedostajalo mekoće. Tijelo koje se svakom godinom odmicalo od toga da će biti slobodno, moje. Kutija. Zatvor za majku. Zatvor za mene.

No, tijelo je opće mjesto, također. Pokušavam shvatiti otkuda krenuti da sastavimo jedno majčino tijelo, poput svojevrsne lutke, barbike. Noge. Noge nikad nije brijala. Duge su koliko duge noge nečije majke mogu biti, nikada promatrane osim kada se od njih bježi.

Moja majka, sigurna sam, bila je ponekad moja majka.

O njoj ne znam ništa. Zato ću je napisati.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: