Voda u krv, krv u vodu

Mačići su umrli. Samo tako, kaže mi mama. Ujutro ih je pronašla mrtve. Oboje.Vrag bi ga znao što je. Već su bili veliki. Već su gotovo preživjeli sve što je trebalo preživjeti. Jesam li ja preživjela?

Kad otac kolje zečeve, njegova ruka uhvati zeca za šiju, a potom ga nosi do panja. Ali nisam sigurna. Sve čega se sjećam od toga golo je tijelo koje visi na starom orahu. Šape su mi čvrsto zavezane za najnižu granu, a oni visi glavom prema dolje. Je li otac prvo zečevima prerezao vrat ili ih je poput pilića na panju prvo obezglavio? Je li im davao milost brze smrti? Je im rekao ikada da mu je žao? Koliko je smrti moguće nositi dok sam ne postaneš ta smrt? Možemo li se ikada oprati od smrti kad nad jednom dodirne?

Rekla bih da smrt dodiruje ovako: Prvo pomisliš da je cijeli svijet ohlađen na apsolutnu nulu, a potom shvatiš da se gušiš u prostoru bez zraka. Svemirski vaakum nije toliko zastršujuć kao smrt, u svemiru je ništavilo smisleno jer fotoni svjetlosi i dalje prehodavaju tolike tisuće, milijune svjetlosnih godina, milijarde kilometara i bore se da svaki upadne u jedan sasvim običan živac, organ vida. Toliko truda usred toliko ohlađenog mraka. Ipak, kad smrt dodirne, ništa se u nama ne može nanovo izmisliti, ne može se ponišiti. Možda je to i greška, pad sustava-kad pokušamo smrt gurnuti od nas nakon tog dodira. Kada bismo je prigrlili, taj suštinski ravnodušni mrak, što bi nam rekla o nama?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: