Monika Herceg

Kad mrak prilazi, odbijam ga imenovati. Ruka me uhvati i drži dovoljno jako da nikad ne pronađem to sjećanje, a duboko osjećam koliko se rana iznutra širi. Plašljivo pomišljam na moguća čudovišta. Tko su? Jesam li jedno biće svoga djetinjstva poznavala? Tko je bio onaj tko je prvi pustio mrak? Tko je prvi tko je oderao moju kožu?

Kad bi ih zavezao na grane oraha, otac ih je skidao iz njihova krzna. Većinu života osjećala sam se jednako golo.

Moj život sve više nalikuje mom životu. Spremam polako komad po komad odjeće na za to predviđeno mjesto. Nazivam to svojim ormarom. Iznutra mi govori neka suha tama, zrak ustajao od dosade trajanja i piljevina koja se teško može nazvati drvetom. Namještaj tako izdiše već razgrađen, on je drvo koje je smjljeveno i fomirano u ormar, ali duša drveta tako beskonačno puta umnožena i dalje je prisutna, ponešto kivna radi postupanja, ali i dalje šapuće gotovo glasnije od buke prometne ulice na koju gleda prozor sobe. Duša drveta prestala je smišljati priče o tome kako je ovaj život samo putovanje do neke konačne točke iza koje slijedi novo putovanje, svjesna je da piljevina u koju su je pretvorili više ne može postati niša drugo nego ovo što jest. Ona je imala jednu svrhu, ukalupili su je da čuva odjeću i time joj oduezli sve stoljetne glasove.

Drveće koje pozajem glasnije je od mog ormara. Ali ta glasnoća dolazi iz punine, iz mogućnosti da život nije sveden na stanje jedne poprilično dosadne svrhe. Drveće hvata dva kozmosa, jedan korijenom, a drugi granama  i suštinski ništa mi se ne čini pametnije ni mudrije od tog stabla koje je naučilo šutjeti, a govoriti vlastitim oblikom i pustiti korijen dovoljno duboko da opstane kroz vrijeme.