Monika Herceg

Iza plota je kuća, iza kuće dvorište na koje se divlje nastavlja vrt u ljetno popodne. Svinjac i kokošinjac obrasli u drač. Strinka Zora hoda po dvorištu uz pomoć četveronožne hodalice. Iznad tla prašina i pelud stvaraju svjetlucavu zavjesu u kojoj se bibaju lijena tijela i voćke. Zlato se prolilo po starim i potrganim betonskim pločama. Strinka se najednom spotakne i padne, glavom udari o cigleni zid kokošinjca. Na kosi i vesti visi joj trava. Djeca, njezini praunuci i moja kći i dalje se veselo igraju kraj nje i cikću. Jedino se maleni praunuk Toma malo zabrine i pokušava, smeten oko prabake, postati odrastao čovjek.

Tatin bratić Tihomir sada je djed – djed s licem adolescenta iz vremena kad sam ovdje živjela, i kad mi je dodijelio počasni status seoske kaubojke – djed s ljepuškastim licem koje u sebi nosi mladost zelene jabuke. Zubi koje otkriva u smijehu, krupni su konjski zubi, kakve imaju i njegova braća. Zubi-žuti klinovi, požutjeli u starosti, ali jednako krepki, živahni, snažni.

I ja sam ostarjela, a to osjećam tako što je moje tijelo u tom dvorištu nekako suše, krhkije, znam to po sjeni koju bacam na zid odavno praznog kokošinjca. Tijelo ne tako puno vode kao prije.

Po dvorištu se smucaju muževi mojih rođakinja čija sam imena zaboravila, i za njih sam i ja strankinja, pomalo uljez i, za svaki slučaj, gospođa. Muževi su ušli u dvorište moje strinke po svoje sinove, i ušavši u to dvorište koje starica na četiri pomoćne i dvije jedva pokretne noge više ne može braniti, upali su u moje djetinjstvo i pogazili njegovu travu i izignorirali hordu kokošaka čiji duhovi kvoču i prozirnim kljunovima love kamenčiće po stazi. Moje im se suho lice, tek nekoć okruglo kao mjesec, ne čini uvjerljivim i cijelo vrijeme imam dojam da se daleko iza naših pristojnih rečenica odvija gromki rat za pedalj ovog prostora ili za ime koje ćemo mu nadjenuti.

Stric Tihomir sjedi na plastičnom stolcu, za stolom na neurednoj natkriljenoj terasi iza garaže, a kraj njega je tatin brat, stric Josip, i Tihomirova kći. Nude nas gemištom, koji se ovdje pijucka od jutra, jer tako se izgura dan u ovom seoskom raju. Svi su u selu muškarci ili rastavljeni ili se nikad nisu ženili, kaže strina Suzana dok grabljom skuplja jabuke popadale pod krošnjama u voćnjaku. Volim jabuke, zapamtila je, pa je dovezla tačke da ih skupimo i da mi ih spremi za Zagreb. Strina Suzana se stvorila u dvorištu nakon popodnevnog sna, u njenom je dahu također alkoholna izmaglica, ali vidim kako se s time dobro nosi, vjerojatno je zaspala poslije ručka omamljena graševinom, ali sad se osjeća friško kao djevojčica. A ja, napokon, osjećam kako netko poštuje moje djetinjstvo i kako ga miluje svojim razumijevanjem, svojim čistim pamćenjem kojim tu, pod voćkama, širokim grabljama skuplja njegove otkotrljale plodove, i ukrcava ih na tačke koje ću, dano mi je povjerenje, sama smjeti odvesti u središte dvorišta, tamo gdje je nekoć stajao ogromni orah (i o kojem je, kao i o mojoj violini, pisao slavni Thomas Mann).

Strina Suzana je Slovenka, njezini roditelji živjeli su u Sisku u staroj vojnoj zgradi blizu moje, i ja sam ih znala posjećivati, kad bi u hladne odaje tog stana u kojem se drhtavim glasom govorio strani jezik dolazila i njihova unuka, moja sestrična Ela. Jednom sam se tamo od smijeha upišala u gaće i Elina baka, također Ela, polagana, mirna i plahovita žena sa sivim kovrčicama i lijepim razmaknutim mačjim očima, koje je naslijedila i Suzana, iako su njene poprimile lisičji karakter, a oči njezine pak kćeri Ele više srneći (razmaknute oči su tako divlje da su uvijek lijepe, kojoj god životnji pripadale, od koje god životinje ih posudili), baka Ela mi je dakle, meni sedmogodišnjakinji, velikodušno ponudila svoje, čiste gaće, bijele i prostrane kao lađa. Tada sam se upišala do kraja i njezina se kći Suzana jako naljutila. Na svoju mamu je uvijek vikala, kao i na svog muža. Uvijek se brecala na sve oko sebe i ja sam je se nekad bojala, sve dok mi nije počela ukazivati pažnju i nježnost kad sam se razboljela i kad je sva odjeća popadala s mene, kao te davne Eline gaće.

Prije bolesti žudjela sam večer provesti na gornjem katu bakine kuće, u stanu strine Suzane i strica Josipa i njihove djece, gdje je mirisalo na svježe ispečene perece i bijelu kavu. Pereci su bili posuti sezamom. Suzana nas nije pozivala, ostajali bismo u prizemlju kuće kod bake na skromnom kruhu s katranskim premazom pekmeza od šljiva. Ali s bolesti i nakon nje, Suzani sam omilila i uzela me pod svoje, kako mi se činilo. Sviđalo mi se da me prihvatila oštra lija, divlja i opasna životinja, a u stvari lijepa crnokosa žena golemih grudi i sva u domaćim radinostima, za razliku od moje knjiške mame. Slavica je znala šivati i plesti, kuhati i peći, znala je lijepo urediti kuću i vrt, imala je savjet za svaku sitnicu, popravljala je ofrlje skrojene haljine i od njih činila lijepe uredne komade. Njezina djeca su od te ljepote snalažljivog života i spretnosti ruku već automatski postajala lijepa, iako je mnogo i do razmaknutih očiju bake Ele i punih, poput soma ispupčenih usnama njezina muža, dede Luke.

Hodala sam po vrtu po kojem su bile izlomljene grančice obrasle suhom mahovinom. Stric Tihomir upravo je radio na uklanjanju natrulog oraha iza svinjca u strinkinom dvorištu. Sjedimo za stolom, uz gemišt, sokove, bezalkoholno pivo, i usred razgovora on ustaje, s cigarom u kutu usana i krene prema motornoj pili. Ukolo razbacani dijelovi oraha doimaju se kao krasna scena za neki vilinski komad, za kakvog pokupskog Šekspira, trava po kojoj kročiš u svilenim šlapicama i sad će te neka žica za koju si privezan vinuti visoko iznad stabala, voćaka i krovova, u nebo i: kraj predstave. Tihomir je korak do pile, zatim je grabi (meni je u glavi motorkom otpiljen prst njegova oca, pokojnog Jurice, kojeg sam isto čvrsto svezala za travke i grmlje ovog dvorišta i koji hoda ovuda u prastarim kornjačama koje su nekad bile prave cipele), iz njegovih usana može se naslutiti kiselkast dah vina, i razorna buka pile razlegne se između naših ušiju; djeca pokrivaju uši i ukočeno gledaju u prizor. A Šekspir u Pokuplju tad naredi da se stric Tihomir popne na orah i jednom rukom pilucka patrljke s debla, tu i tamo, uz one debele stršeće, koji će na red doći sljedećih dana. Ove sitne, tri-četiri grančice, koje izgledaju kao par neposlušnih dlaka na već završenoj frizuri, on tako odsiječe, samo da bi se minutu poslije odlučio sići, dok publika netremice gleda, i spustiti još uvijek upaljenu pilu na travu, koja i dalje radi i radi i radi uprazno, dok stric polaganim džonvejnovskim korakom prilazi svom stolcu da bi mu se vratio. Pila breči i mi je netremice gledamo. Vraća se stric i gasi je. Sve to tako usporeno i blago, da mi se s tim u usporedbi kokošji duhovi ne čine ništa manje opipljivima i stvarnima.

Nema života, stenje strinka Zora nakon pada. Vješam joj mokri veš na sušilicu. Ona stenje i mrmori, kuća je puna krunica, kipića Marija i raspela, kuća je možda samo hram i ništa više, što znači da se polako priprema na neživot. Što će biti s tom kućom iza života, s tom olupinom automobila koja stoji ispred, kao spomen-mjesto djetinjstva, jer svi u ovom dvorištu oduvijek su se bavili automobilima, motorima, čamcima, uvijek su bili masni od ulja i crni kao rudari silazili su u grabu za popravak auta, koja je zjapila u garaži kao najcrnja tajna. Dok strinki pomažem da se smjesti na kauč, gledam u njenu starost, koja je strašna, gore je nego što nam pričaju. Pitam se kako se tijelo tako usuče i zagnoji, poplavi, usmrti se i prije smrti? Napuste ga redom svi. Vrt je zarastao, jabuka zakržljala. Svinjac i kokošinjac obrasli u drač. Potomstvo je laž i privid, plastično cvijeće koje uvećava osjećaj usamljenosti.

Dok počivamo u miru, strinka na kauču, ja na stolcu, tišina se spušta se kao brončani listić na naša ramena. Strinka, u svom modrom i brončanom tijelu, spomenik tišine. Nasmiješi mi se prekriženim rukama na prsima, bude mi nekako lakše. Nema života, ali bude lakše.