Marija Andrijašević: Čitati dobru književnost: Adio, kauboju i Maksimum jata

Nije mi važno jel knjigu napisao muškarac ili žena, važno je da je knjiga dobra. To dobra obično dolazi s naglaskom, kao da je onaj tko je to izgovarao udario i pečat preko nje i tako izbrisao sve druge, ponekad jednako relevantne okolnosti u kojima je knjiga nastajala i putovala do nas. Mislim, načelno se slažem, najvažnije je da je knjiga dobra, i zalažem se za pravo svakog čitatelja/ice da lošu knjigu zatvori kad mu više ne ide, ali i za pravo knjige da joj da još jednu šansu. Ponekad se, ipak dogodi, da je problem u nama čitateljima/cama. Knjiga je, naime, uvijek zrela, a mi ponekad zeleni ili još gore, naletjeli na nju kanonski usijane glave s hrpom prethodnih u glavu nam usađenih ideja o svijetu, bilo fikcionalnom bilo stvarnom (a ima li razlike?). Taj svijet je gotovo bez iznimke muški, a onda nekako i podrazumijevajući dobar. Ali, nije to baš tako. No, da se vratim na početak, ne s odgovorima nego s pitanjima na koja ću postaviti tebi, čitetelju/ice (dalje samo čitateljice), i umjesto da se osjetiš prekoreno, osjeti se upućeno u šumi u kojoj već godinama nije bilo putokaza. Ovaj putokaz koji ti pišem perolako i slobodno, i tebi želim da se jednoga dana osjećaš isto. Nego, što je dobra knjiga? Po kojim smo unutarnjim parametrima odlučili da je knjiga dobra? Jesmo li joj naklonjeni(ji) zbog stila, teme, broja stranica, radnje, likova, prostora, vremena, žanra, činjenice da ju je pisao muškarac a ne žena, i obratno? Patimo li za suhim intelektualizmom pripisanom muškarcima ili emotivnosti (divljoj, blagoj, plahoj, majčinskoj, s u š t i n s k o j!), koja ko duh sveti obuzme autorice pri pisanju i pomrači svaku cerebralnu ideju? Je li nas knjiga uzela jer je uzela i našeg najdražeg kritičara i kritičarku, osobe kojima smo skloni pa se tako oblikuje i naš čitateljski habitus? Ili nas je uzela baš zato jer nije uzela nikog drugog? Jesmo li joj naklonjeni jer je popularna ili, naprotiv, jer prolazi ispod radara? Neću vam odgovoriti na ova pitanja nego sam vam ih ostavila kao uputu za razmišljanje, a kao primjere na kojem možete izvježbati svoj stav o dobroj knjizi uzet ću dva romana naših spisateljica od kojih me je svaki od njih pridobio na svoj način, u različitim životnim razdobljima, a za mene ih i međusobno veže zajednička nit dobre književnosti. A ja dobrom književnosti smatram onu koja je stala na kanonsku policu ne tako da je stolar izradio još jednu za njih nego je s one prašnjave, stare izbila iz njega podstanara, tj. pretpostavljate, lošu književnost. To su romani Adio, kauboju Olje Savičević Ivančević i Maksimum jata Tee Tulić. U njima neću iščitavati sve ono što su kritičari i seminarski radovi iščitavali godinama. Obratit ću, naime, pažnju na sredinu – geografsku i kvalitativnu (pritom mislim na prosječnost, ne na zlatnu sredinu).

Iako su nastankom razbacani u nekom vremenskom razdoblju od 6-7 godina, i bave se različitim temama vezanima za različite sredine, a nisu puno ni žanrovski ni stilski bliski, romani i Savičević i Tulić imaju jednu zajedničku poveznicu, onu koja nema puno veze s vantekstualnim nego baš unutartekstualnim zbivanjima: njihovi junaci/kinje junaci su oni koje je društvo napustilo, ako ih je ikad i imalo u vidu kao svoj integralni dio, i oni nekako po toj izdvojenosti brode sami, ali zafrkani. No, poznajući obje sredine kojima se bave ovi romani, mogu nekako istovremeno i gorljivo i rezignirano (a u meni je to zbilja moguće!) reći da društvo postoji onkraj njih, kao nekakav Olimp na koji se samo odlučan i nepokolebljiv penjač/ica može uzverati, nešto kao naši „malomišćanski“ Walteri Bonnatiji ili Gertrude Bell. A i kad se uzvere gore, što onda? To me pitanje uvijek mučilo dok sam čitala Adio, kauboju (Algoritam, 2010.). Fabula romana prati povratak Dade ili Ruzinave u Staro Naselje (koje bi moglo biti neko od sedam Kaštela razvučenih od Solina do Trogira pod dimnom zavjesom cementare) gdje zatječe majku – Ma, vjernu pohoditeljicu muževa groba i ljubiteljicu tableta, neimenovanu sestru učiteljicu koju znamo po nadimku Blindirana, te uz očevo, još jedno upražnjeno obiteljsko mjesto – ono brata Danijela koji je u 18 godini života počinio samoubojstvo bacivši se pod vlak. Ta smrt, taj raskol u zajednici ono je što motivira Dadu da nam ispriča svoju, majčinu, očevu, bratovu i još nekolicinu priča koje će se zavrtjeti oko nje. No, dok se ta priča razvija preuzimajući štošta iz registra vesterna, jedno je ipak svojstveno njoj. Dok u vesternu okidači rade brzo, refleksno i većinom efikasno, Staro Naselje je sredina u kojoj se oponenta ubija nekim drugim metodama – izolacijom, porugom, isticanjem da si drugačiji, guranjem do ruba na kojem se nalaze tračnice i vlak, a drugačijost ima cijenu koja se ispostavlja u dvije jedine prave fakture – ili smrti ambicije (talenta) ili smrti, ove svakodnevne, kojom nas objave u osmrtnicama u Slobodnoj Dalmaciji, priručniku za žovijalne penzionere. Što bi bilo da je tek stasali dječak Danijel, po svemu netipičan za svoju sredinu, senzibilan i ruzinave kose, preživio? Kad Her Profesor u jednom od pisama Ruzinavoj piše o Danijelu, on primjećuje nešto što u sebi trajno nosim kao biljeg sredine koja je baš to, ni izvanredna ni izopačena nego jednostavno bezvezna u svojoj prosječnosti, pa onda i posebno inovativna u svojoj ugnjetavačkoj dokolici: Primijetit ćeš, to njegovo dirljivo upinjanje biti kao i ostali. Ali koliko šanse ima pjesnik, ili revolucionar, kozmolog, crvenokoso dijete, pa i prenačitani debeli veterinar u gradu bez metafizike? Kakvu bi, zaista, sudbinu njemu zapisalo jedno malo dalmatinsko mjesto koje fanfare, proslave, živost koja bi kadšto mogla biti pročitana i kao normalizirana surovost krije svoje pravo ja – sabotersko? Odgovore koje u sebi nosim ne proizlaze iz fikcije nego nekog životnog iskustva u jednoj takvoj sredini, i umjesto da ih tu proizvoljno iznosim i plašim tebe, buduća ili stara čitateljice, vratit ću se na ono što mi sam tekst govori kad iz njega odstranim sve što ne želim ni kao svoje ni kao tvoje breme: na živote žena koje ostaju i ustraju, ma kako god, nakon što se njihove male zajednice (a što je zajednica nego sinonim za sredinu!) raspadnu, nakon što njihove muškarce ubije sredina koja za njih nikad i nije marila, a obećala im je bratstvo i jedinstvo, a u tranziciji tako nešto perverzno kao zalogaje koje će u usta trpati beštekom iskovanim od suhoga zlata. Dada, pripovjedačica, njena sestra Blindirana, majka Ma, Marija Čarija, Marijana Mateljan… zajebane su to sudbine, i uvjerena sam da se svakog dana mimoiđete s njima negdje po ulicama svojih gradova/ića i ne obratite previše pažnje ni na njihova lica ni na njihov hod, možda su vam i kućne prijateljice (prijeko potrebne!), takve žene koje su praksu za život koji dolazi odradile u najnježnijim godinama. A možda ste baš i vi one, natprosječne u svakom pogledu.

Kad je prije koju godinu po Zagrebu pošpricano u noćnoj akciji Špric poezije niz kratkih pjesama u šablonskim grafitima, jedan me je pogodio „u sridu“: Oprezna je sredina, njoj je kraj i početak jednaka daljina. Čak sam ga u jednoj noćnoj šetnji sa svojim psom i fotografirala, ako me sjećanje dobro služi, negdje u nekoj od ulica koje se spajaju na Ilicu prema Britancu (mutna fotografija u prilogu). U tom mi se trenutku učinilo kao epitaf na grobu heroja, jer je bio okićen i palim suncokretom. S njim tako posječenim i polegnutim, bila je sasječena i zalegla svaka sretna simbolika koju je nosio. No, upravo zbog takvog suncokreta, godinama sam bila uvjerena da sredina nije oprezna nego opasna. Uvjerio me u to i roman Maksimum jata (2017.) koji nije pripadao nikakvoj sredini, dapače, nego nekakvoj semantičkoj i stilskoj natprosječnosti koju može detektirati samo ona čitateljica koja prije ulaska u jedan ovakav tekst sa sebe treba skinuti breme kanona i svih svojih očekivanja (aha, eto razloga svih onih silnih pitanja u uvodu!) da bi je on zaposjeo onako kako nas zaposjeda opsesivna misao, žudnja, fascinacija. Ukratko, čitateljice, Maksimum jata bi te trebao natjerati na revoluciju, onu čitateljsku i u tom smislu najintimniju, jer će ti promijeniti kvalitativni sud o onome što si dotad smatrala dobrom književnosti. Ako si se riješila sveg opreza i strah te zaobišao, nastavimo dalje. Sižejno, Maksimum jata posložen je kao nešto što bismo najlakše opisali kao fragmentarni roman koji kroz niz akronološki razbacanih poglavlja i mikro cjelina unutar njih bilježi puls riječke sredine, u kojem pripovjedačica ispred nas rasprostire niz odnosa dograbljenih preciznim pogledom iz njene krletke: odnos sa Suki, majkom, ocem, mužem, susjedima, svakodnevnim prolaznicima koji joj u taj kavezić bacaju komadiće života otkinute ko prijeko potreban kruh ili kakva nutritivna sjemenka, Mundom, gradom. Ne povlačim bezveze i napamet paralelu s pripovjedačicom kao pticom zarobljenom u krletki: ona to sebi, svjesno ili nesvjesno, dijagnosticira odmah na samom početku knjige, kad nas uvede u dramu jedne ptice koja zarobljena u krletki može ostati i desetljećima, stoljećima, nagovještavajući tako svoje i stanje u ulogu u toj sredini. No, nju njena (ne)sloboda ne opterećuje, ona doživljava svoj „maksimum jata“ čak i kad lebdi sama ili u tom jatu kao promatračica, čini se sasvim staložena i sabrana, pogotovo kad nam iznosi anamnezu grada koja je istovremeno i lijepa i zastrašujuća: Nekad su se ovdje doseljavali ljudi iz unutrašnjosti zbog dišnih problema. Danas se ljudi na moru guše. Topao i vlažan vjetar donosi oslobađajuću presudu. Nitko ne može posve odgovarati za svoje postupke. Ovako zgusnuta rečenica, a roman je sav satkan od njih i po tome zbilja izvanredan, otvara pogled ranu grada kojem se nešto dogodilo (industrija i tranzicija), ali i klimu koja na jednu takvu ljudsku abominaciju kao zagađenje zraka uopće ne reagira milosrdno nego im još više zavrne bocu s kisikom. Tko, zaboga, u jednom takvom koktelu užasa može odgovarati za svoje postupke? Katastrofa je neminovna, a jedina osoba koja na nju upozorava ona je koju je društvo potjeralo na svoju marginu, lokalni redikul Mundo, koji mi se ponekad čini kao autoričin alter-ego (jer tko danas sluša tako radikalne ideje o humanosti od pisaca ili pjesnika?), ili barem netko prema kome osjeća beskrajnu nježnost. Mundo je taj koji upozorava na sve što izjeda grad i ljude pretvara u „ljudovišta“, i jedina osoba koju nitko, ali ama baš nitko osim pripovjedačice ne čuje. I dok Mundov sat otkucava u zelenoj kutiji na glavnom gradskom trgu i upozorava nas na život koji prodaje fast fashion, fast food, fast bets, fast life i coffe to go, o moja tugo!, samo da se nešto u njemu obrne, on otkucava upozoravajući na onu opasnost sredine. Zbilja, i kraj i početak na jednakoj su joj udaljenosti. No, Maksimum jata odupire joj se na svaki mogući način. Hoću reći, nakon ovakvog romana nitko nema pravo reći: nismo znali.

Adio, kauboju možete posuditi u većini gradskih knjižnica u Hrvatskoj, a na nekim web-stranicama knjižara još uvijek ima izdanja romana tiskanog 2017.

Maksimum jata možete posuditi u većini gradskih knjižnica u Hrvatskoj, a nažalost, više se ne može naći u prodaji, pa ću ovaj prostor iskoristiti da uputim poziv izdavaču da je vrijeme za reizdanje 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s