Ruke

Ruke su tihe i predane životu na selu. Ruke nose i raznose, ruke se pružaju prema rukama; koliko je ljubavi potrebno da bi čovjek prišao čovjeku. Malo, a tako puno. Ljubav, fundamentalna sila naših postojanja nije nigdje jasnija nego u toplini susreta, otvaranja vrata neznancima, rukama koje režu tim neznancima kruh i dodaju hranu i piće.

Ruke navikle na zemlju. Ispucale ruke. Sjećam se kada provodimo vrijeme u vrtu. Majka pljeve baštu, golim rukama, travku po travku da ne bi oštetila mladice koje tek niču. Kraj nje sam, tada srednjoškolka, žalim se na blato, žalim se na one opake travke koje bodu kada ih vučeš, a moraš ih što jače stisnuti da te što manje bodu. Ponekad treba rovati prstima da se lakše izvuče trava, a da se ne ošteti korijen onoga što polako proviruje iz zemlje. Ruke ogrube. Postaju nalik toj zemlji, hrapave, reljefne, popucale poput zemlje kojoj ljeti nedostaje vode. Mojoj majci uvijek je bilo crno pod noktima. Drugačije nije moglo. Danas zemlji prilazim kao potrebi da razumijem samu sebe i satima bih je mogla njegovati i okopavati, poput svoje majke. Možda sam napokon naučila;  shvatila to strpljenje za ono što raste, tu ljubav za ono što raste i preživljava, nevremenu usprkos.

*

Unatrag, čini mi se da je tako ispravno pisati ovoga puta.Vrijeme se zaista i vratilo unatrag i na Baniji se živi kako se živjelo prije više od pedeset godina; bez struje, vode, kuća. Tako je vrijeme s Banijom započelo možda jedini takav eksperiment u ovim krajevima; putovanja kroz vrijeme samo. Trošne kuće, ili češće sada kontejneri u kojima su najvrijednije stvari televizori koji su nerijetko jedina spona tih ljudi i svijeta.

*

Ne znamo što tražimo na Baniji. Ili znam. Otkako se vraćam, tražim svoju strukturu; tražim koliko je mene u toj zemlji i koliko je te zemlje u meni.  

Kopam po svojem djetinjstvu, odrastanju; dugo sam mislila da se neću vratiti kad jednom odem. Već neko vrijeme vraćam se što više mogu, što ćešće mogu i taj bijeg od Banije, jasno mi je, bio je bijeg od mene same. Nidje ne osjećam mir kao što ga osjećam dok me raznosi sunce usred mog voćara. Fotoni kojima od Sunca treba nešto više od osam minuta spuštaju se voćarem (kako smo vazda zvali voćnjak) i gledam ta stabla, neka su već pred krajem života. Osjećamo samo to jasno buđenje, jasnoću života koji neprestano pobjeđuje. Usred sve tuge koja se rasipa brdima jasno je da je Banija natopljena ljubavi, ljubavi stalnog života koji se opire svemu što je prošlo tim brdima. Život je pobijedio rat. Život je pobijedio potres. Banija stoji usred početka proljeća kao spomenik životu.

Nigdje na svijetu početak proljeća nije tako glasan i nježan u isto vrijeme kao na Baniji.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s