Bronka Nowicka: Nahraniti kamen

ŽLIČICA

Pokojnici šećere samo onda kad im gurnemo žličicu u ruku i sami opisujemo kružnicu po dnu šalice. Kristalići šećera imitiraju tornada, zračni vrtlozi postavljaju listiće čaja na vrtuljak. Vrte se i nakon što su se žličice, odložene na tanjuriće, ohladile.
Neka bude pokret. Neka mrav bježi preko stolnjaka vukući mrvicu kolača. Treba nam osa iznad stola. Neka nešto zuji. Neka ukine tišinu te scene, prije nego što pokojnici progovore jezikom koji smo za njih sastavili od tankih papirića sačuvanih riječi. Prije nego što se skrijemo iza njihovih leđa i počnemo govoriti umjesto njih, zamišljajući da miču usnama. Kasnije ćemo nad tanjure prinijeti njihove prste koji će razlomiti kekse, pokupit ćemo mrvice jagodicama koje ćemo mi polizati. Na kraju, umorni od težine marioneta, spustit ćemo njihove ruke na koljena, prihvaćajući da tu završava i popodnevni čaj i uspomena.
Pokojnici se ne odijevaju sami. Mi to činimo za njih. Isto je i sa češljanjem, brijanjem, stavljanjem ukosnica i zakopčavanjem manžeta. I sa stavljanjem na štednjak i s micanjem čajnika koji pišti.
Treba im očistiti cipele. Liznuti za njih poštanske markice i poslati pisma koja neće stići nama. Neće se sjetiti ničeg čega se mi za njih ne sjetimo, pa tako i na nas misle našim mislima. Događa se da sjede s rukavicama i vunenim kapama kad je vruće. Ili s kapama od snijega – pokraj smrznute rijeke, gdje smo ih zaboravili prošlog proljeća.
Dijete ostavlja djeda nad šalicom čaja. Sutra će opet doći i zašećeriti ga. I opet. Sve dok ne potroši sav šećer na svijetu.


DUGMAD

Baka uzgaja svoju majku u sobi s pola vrata. Polovicu je otpilila, da može vidjeti što stara izvodi. Polovicu s bravom je ostavila. Okreće u njoj ključ, ubacuje ga u grudnjak. Nikome ne da. Da tko ne pusti tu kugu u kuću.
Prošlog ju je tjedna na trenutak ispustila iz vida: prabaka je poderala zastore, ubacila vreću šećera u peć. Mislila je da je ugljen – i jedno i drugo je tvrdo. Razbacala je sve iz ormara: tražila je pregaču jer ide u školu. Ima devedeset godina, ne sjeća se svog prezimena, ali se pregače, koja se zakopčavala ukriž na leđima, sjeća. Ako nije zatvorena, sve prevrne naopačke.
– Nešto si mi tiha, mama – viče baka kroz otvor u štoku.
– Posrala sam se – iznad ruba prepiljenih vrata izviruje glava.
– Strpi se.
Baka ne ostavlja posao. Neće da joj zagori meso. Kad pod krovom imaš ludilo, sve ostalo mora biti normalno. U ostalo spada i uredan ručak.
U kuhinju dolijeće vesta. Za njom lete: suknja, kombine, grudnjak.
– Oprostite, možete li pozvati moju kćer? Jer ja ovdje stojim gola.
– Sad ću doći. Ja sam tvoja kći.
– Nije istina. Moja kći ima crnu kosu i vitka je kao prut. Ovakva – nad vratima izviruju prsti koji u kliješta hvataju centimetar zraka. – Ti si sijeda i debela.
Baka previja svoju majku. Čičci pelena škripe na bedrima.
– Umrijet ću ako mi dobro platiš – kaže staro novorođenče.
Baka donosi vreću dugmadi za posteljinu. Istresa ih na pod.
– Je li dovoljno?
– Otkud znam? Moram izbrojati.
Sjedim s prabakom na podu. Na prste brojimo dugmad.
– Jesi li ikad vidjela toliko novca? – pita.
Kad ne gleda, stavljam ih u cipele, ubacujem u košulju, gutam. Neka ih bude manje. Premalo za smrt.


SAPUN

Svake se večeri u kutu kuhinje pravila kupaonica. Gradila se od cigle sivog sapuna, lonca s vodom, lavora i stolice na koju su ga stavljali. Onaj koji je dolazio u kut, ostavljao se sam, da mu ostali očima ne pretražuju tijelo. To se nije odnosilo na dijete. Kupalo se, a svi su sjedili za stolom. Gurali su si hranu u glave i otamo izvlačili riječi – s velikim naporom, kao da vade riblje kosti. Tu i tamo netko bi pogledao u kut, kao da gleda mačku koja se liže.
Sada, kad se dijete treba kupati, izlaze. Vidi se da su svjesni da je to već tijelo koje se može pretraživati.
Ne skida se golo ni pred kim. Miče po podu vlastite prste. Uzima novi sapun s oštrim rubovima. Kocku koja nikad nije jela čovjeku iz ruke, dakle, nanosit će bol prije nego što bude pripitomljena. To je dobro: da se proguta tuga, nije dovoljno oprati je. Treba joj oderati kožu.


Prevela: Đurđica Čilić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: