Vanda Petanjek

monsanto

I
uspostavili smo hijerarhiju u crno-bijelom matriksu

predvidljivi potezi figura na ploči
smrtna su kazna za uzbuđenje

znam da me nećeš slijediti

pitaš me stignem li ti opeglati košulju
moje nerazumijevanje za tvoje pitanje
graniči s ispucalom kožom poslije kopanja

II
jutro je bilo tako zanosno provokativno
i bilo bi tako novo od mene
da sam uspjela odglumiti da nisam ljuta
(zašto si sjeo)

čekaš da zašutim
među kristalnim zdjelicama
zloćudna žena koju treba odstraniti
vrijeme je
kažeš
moram otići po malog
vičem niz stubište
za dvadeset minuta je ručak

djeca žive u čašicama za led
na oštrom wilkommen otiraču rastu tvoje cipele

III
s balkona bacam koštice u kanal
u lancima se klate žene s tržnica

predugo te nema
(jesam li zaboravila biti sama)

u meni je utičnica malo iznad lijevog koljena
izbacujem svoj drugi
mini strujni udar
galvanizirana ljutnja je u maloj ženi
demonizirana kao gluten
šećer i soja

IV
primjećuješ li i ti
da udani ljudi drugačije hodaju
drugačije se šute
drugačije se žmire

kut stavljanja stvari gdje ne pripadaju
puno je uži
ili duži

zato drugačije vješaju kapute
zato kraće sjede jedni uz druge

koja ironija odabrati kuhinju za smrt
dvije tisuće kilotona u običnom tanjuru
u juhi smo se utopili
u naslagama vremena
u loncu

V
šutnja među nama u nekoliko tomova
koliko je sati
daj mi tanjur
idem van
gdje ćeš
valjalo bi prestati i s time 



hladni pogon

subote zrače kao nuklearni otpad
ljutnja isparava kao magma dotaknuta vodom
žene se iscrpljuju božićnim kolačima
proročice iz delfa
ti nemaš niti kuglof

za kolač trebaju mljeveni orasi
gangrena tamna kao čokolada s lješnjacima
plitko ti je nebo
ptice tek do koljena
bilo je očito da neće ići lako

mislila si da nitko ne vidi ništa
a stvari izgledaju ovako:
drugi su samo krletke za ljude
unutra je kvadrat
geometrija
odnos
uperen u tebe kao halogeni reflektor
vertikala koja ti neće ući u trag

otvori balkon ako ga imaš
ako nemaš otvori jače oči
uguraj sunce kroz kvadratić prozora
s prozora pozovi prve koji naiđu

subote su samo preuranjene nedjelje
s dobrim razlogom
naslušala si se priča

ponudi nas vodom
proglasi natjecanje
tko će od nas prvi osloboditi orahe




javna kuća

ako se sruši kuća, neću imati gdje biti.

možda bih mogla napustiti tijelo
neporecivo i razumljivo kao mirna voda
u kojem je dovoljno i potrebe i strasti da žena ne miruje
da se glasno buni
da kaže ovo je moja kuća
ostavite vodu da miruje na krevetu
ostavite krevet moj krevet
ovo je sve što imam.
može li se to uopće.

samo promatraj.
voda se probija pod oštrim kutom.
sama između dvije kuće
žena bludna pardon budna
sa zakašnjenjem promatra izlazak sunca.
ništa se ne događa.
fini tremor.
iza kuće maline kao krvna zrnca na lišću.

i mislila sam ovo bi moralo biti jednostavno
ovo je trebalo biti jednostavno
svaka je ptica iz druge maternice neba
kao i dijete iz drugog oblaka majke
i svaka sljedeća zamjena kuće lakša je za uncu.
tako se bar priča.
i nije neka novost kupiti oglasnik
u kojemu čovjek gubi pojam za vrijeme
i odabrati tijelo od pedeset kvadrata
u kojem će mirisati domaći kruščić.
i hoće.
i kad se sruši kuća i nemam gdje biti
otići ću još jedan korak dalje.
okrošnjit ću se i iz vratne žile ploditi mrak
i zagrliti budnu ženu na splavi.

sad je kuća javna.
krajnje je vrijeme.
svima je sve jasno
al odgodit ćemo za sutra.
pa se vratim kući, gledam sve što imam.
u djetetu koje spava – mali sfumato
tijelo manje od moga nosi me na ramenima.




dejavu

I
pariz je umotan u maglovitu plahtu

čekam da se podigne kazališni zastor grada
iza prozora sve je već spremno
ljudi-mravi
snimljeni mojom širokokutnom lećom
stvaraju neprobojnu iluziju čvrstine

samoća iz nas progovara najglasnije
nisam znala u što se upuštam
ukočene slike u tamnoj komori
vise kao lančani šavovi

II
neovisni o drugima
s minimalnim preinakama
pariz i ja smo postali slični
prestravljeni mogućnošću da će nas upoznati i onom još groznijom
da nikada neće
još dugo dugo nakon gašenja reflektora
imat ćemo pravo na bolne bradavice
pravo na pigment
pravo na banalnost
pravo na skokove kroz jamu dušnika

III
mjerili su me za kostim danas
u ogledalu puna pribadača smiješila sam se ženi koja mi je rubila suknju
bilo je nečeg toplog u ženi koja prigiba koljeno da bi mi pomogla
i nečeg pogrešnog u ženi koja prigiba koljeno i koja će zbog toga dobiti novac
skinula sam se i zahvalila
smeđa nije moja nijansa kažem
merci i već sam na vratima
ona za mnom govori
baci se
baci se najjače što možeš

danima sam razbijala glavu
što ću odjenuti na godišnjicu dolaska u grad
ali odjednom ga vidim iz nekog drugog kuta
dovoljno će
jasno mi je
biti odijelo boje kože

IV
gravitacija je sjajan mehanizam
vuče me kroz slamku
kao teško dostupnu informaciju
male duge ulaze u mjehuriće
a mene nosi čelična mreža
unutrašnjost se diže prema površini
isto onako kako se kreće zrakom

odbijam se od zrcala i izravno padam na ploču
vani svjetla grada
iznutra svijetla mene
čelični spojevi
natečeni limfni čvorovi

u istoj ravnini na nebu
samo zatišje 



međuovisnosti

sonja je imala perje kao ptice i bila je mnogobojna
kao ptice
najvjerojatnije je i zvučala
kao ptice
ispuštajući zvuk sličan gugutanju goluba
na evolucijskoj točki između ptica i gmazova
održavala je stalnu tjelesnu temperaturu
toplokrvna i hladnokrvna oko iste točke
govorila mi je kako su joj u noći jedino tabani užarene plohe
i ja sam ih hladio kockama leda
i glancao dok ne zaspi do visokog sjaja
i mislio sam kako je da vinci u kavezima
na lokalnim tržnicama kupovao životinje
a zatim ih puštao na slobodu i je li i ona jedna takva zvijer
koju bi trebalo izbaciti s vanjske strane rešetki i prisiliti je da se za sebe odsad brine sama
otklanjala je mogućnost svake daljnje usporedbe s leonardom koji je druge oslobađao napuštanjem
i s nekom od ptica koje su zbog njega kljunom umjesto željeza lizale travke
i zašto se uopće dovela u situaciju
da podudara svoje misli mojima
i da mi ulazi u snažno nisko raslinje
kojim će opet izranjavati tabane

pušilo joj se od tuširanja tek ugrijano tijelo
legla je uz mene kao da vrši građansku dužnost
sigurno je do sada već saznala
možda će me pustiti da odradim ovo do kraja
pitam je što si htjela
jesi li mislila da ćeš me pobijediti
kao rak u tijelu ovako ukopana
da ću ostati nezagađen od svakodnevice
bez kažnjavanja na intuitivnoj razini

trebala si već na prvoj krivini sletjeti s ceste u usku provaliju

okrenula je dlanove prema meni
volframova nit pali joj rub zjenice
vatreni obruč za malu životinju primoranu skočiti zbog duge dresure
tu se sve otelo kontroli
ne znam je li to bilo zbog tog dlana
ali indikativno je da sam nakon toga ugasio svjetlo
činilo se kao dobra ideja
pokrio sam je pernatim punjenjem u jastuku
veliku pticu u mom krevetu
u tri ili četiri kadra bilo je gotovo
napokon imam cijeli krevet za sebe
ništa se više ne može učiniti
na balkonu golub hoda
oko nogu mačka
topla kao germknedla




no quarter*

I
tišine su topli kućni ogrtači.
ne postoji ništa mekše od mira.
golo tijelo u svom prirodnom stanju
prigrlilo je mekoću u zamjenu za sukob.

i ona je odjevena u nedostatak glasa
puna vakuuma i neizgovorenih riječi
no znam da ženi uvijek prethodi tekst
i krv kroz žilu kao dah kroz trubu.

u meni ništa osim vodene mase.
s pravom bježim kroz postojeći vanjski otvor.

kamenčić nikad ne ostaje na vodi.
ne ostaje ni tijelo.

tijelo je kamen.

II
ona silazi u kupaonu.
puca u ogledalo.
ručnik klizi na hladnu bijelu pločicu.
etiketa krvari.
zgužvana rana.
udarac hematom modrica.
pad boli.

predebele kapi razmazuju šminku.
žena u ogledalu više ne izgleda isto.
stavlja ručnik oko mokre glave.
zamišlja kako bi izgledala kao časna sestra.

III
zatim rasteže šator nasred dnevne
kuću za sebe unutar stana
cijepa drva iza crvene komode
skuplja građu za pontonski most.

moje je tijelo naizgled cijelo.
čvrsto držim na okupu jagodičnu kost.
othrvati se sigurno može i sama usitnjenim vatrometom koji joj izlazi iz usta.

IV
želi da je boli dok je ljubim.
zapovijeda mi da si sam dam oduška.
kad mi kaže grizi me do otiska
zarijem joj zube pod plavu tekućinu.

ispod nje galoni vode.
iznojila je muku kroz očne duplje.
dođe mi da joj bolno noktima izvadim
sve prstace koje je zakonom zaštitila.

sve su to njene varijacije na temu
za optuživanje
za gnušanje
za otvorenu ranu.
pregazim je lako mokrim muljavim đonovima.
je li to takve otiske
tijela
htjela?

V
stojimo pred izlazom
na crti razgraničenja.
puštam sve da završi samo od sebe.
prekinuta u struku glavom prema dolje
kaže daj mi nešto za što ću se uhvatiti.

rekao sam
nemam ništa.
izađi sama iz plinske komore.

prinosi licu drhtavi upaljač.
nekako mi se čini
premlada je za parkinsona.

VI
nisam nikome htio pomagati
biti sidra za koja se pridržavaju
željezna kuka za vađenje iz pijeska
smučena i stara plagijativna ruka.
a onda sam vidio da spašavam nju
nju kojoj sam rekao spašavaj se sama
ne dajući joj ono što je jedino trebala
ustati i otići iz te palijativne skrbi.

VII
u pravom kutu suterena
u jedinoj kutiji od bijele kože
štavimo iluziju
da smo zdravi i cijeli
strukturalno razbacani
i potencijalno
snošajni.

kad pogubimo smisao za koji smo se držali
tko se u nama tako grčevito previja
i kome se to vratiti nego sami sebi
jantarnoj krijesnici u bijeloj kosi.

pa kad svedeš sve na elementarne čestice
i razbiješ strukturu do sub-atoma
sve je tako prozaično i tako smiješno
da nisi siguran
zbog čega si se ubio.

  • gusarska zastava koje su se svi bojali bila je Bloody Red na kojoj je pisalo no quarter, što je značilo da nijedan život neće biti pošteđen.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s