Marina Gudelj: Nedovršena

9.


Pet dana nisam napuštala sobu. Ležala sam na poderanu madracu sa slikom onih sedmero pokraj uzglavlja. Mobitel se ugasio nakon valjda drugog dana. Propustila sam četrdesetak Julijinih poziva, sedam Robijevih, nekoliko majčinih, nekoliko Mladenovih i jedan očev. Osluškivala sam zvukove koji su dopirali iz ostatka stana. Pretpostavljala sam da Barbara posprema. Čula sam teške korake i duboki glas, pitanja i Barbarine kratke odgovore. Postavljali su novo staklo na raskomadani prozor. U to vrijeme nitko drugi nije navraćao k nama. Bila sam dio košmara koji je vladao oko mene. Nagrizena i polomljena, ali više od svega, posramljena. Zaudarala sam kiselim vonjem straha. Počela sam jesti tek kad više nisam mogla izdržati bol u želucu.
Barbara mi je pred vratima ostavljala hranu.
Bila sam uvjerena da će se odseliti, no nije to učinila. Točnije, ni jednom jedinom riječju nije to spomenula. Donosila mi je hranu. Čistila je tragove moga ludila.
Šestog dana pokucala je na vrata moje sobe i odškrinula ih tek toliko da unutra pusti riječi.
„Zvala me Julija. Bila je izvan sebe od brige“, počela je piskutavo kao da nije govorila mjesecima pa se sad privikava na svoj glas. „Rekla sam joj da je sve u redu, ali da imaš rok za neki važan seminar na faksu, pa da si isključila mobitel.“
Nisam odgovarala.
„Popravili smo staklo. Plaćeno je novcem iz pričuve.“
Nisam odgovarala.
Povukla je kvaku i očekivala sam da ću čuti škljocaj zatvaranja vrata kad je izustila: „Mogla si me ubiti.“
Ispustila sam dug jecaj. Cvilila sam, a ona je utrčala u sobu i grlila me. Ponavljala sam: „Oprosti“, a ona: „Dobro je. Opraštam.“
Slika pepeljare koja para zrak, u tih pet dana, stalno mi je bila pred očima. Vrtjela se kao dugotrajna reklama, kao beskrajan dan, opet i ponovo . Razmišljanje o onome što se moglo dogoditi, iscrpilo me. . Kad bih u tom jadu nekako zaspala, budila sam se vrišteći, samo nisam znala zbog čega. Zbog Barbare ili zbog onog mladića sa slike.


Robertu sam prvom pokazala fotografiju.
Bilo je to čim sam ponovno smogla snage da napustim stan. Rekao je da mu ljudi na slici djeluju poznato. Rekla sam mu da moram naći bilo koga od njih.
Nastavila sam sa svojom rutinom. Odlazak na faks, Robiju u kafić ili stan, a on je nastavio dolaziti k nama. Kad nisam imala predavanja ujutro, dugo sam ležala budna sve dok me nemir ne bi potjerao iz kreveta. Sve je naizgled bilo isto, sve osim prisutnosti čovjeka sa slike.
Otkako sam, nakon kaosa s fotografijom, ponovno izašla iz stana, stalno sam se osvrtala kao da ću ga, sad kad sam ga prepoznala na slici, odjednom ugledati. Zagledala sam se u ljude, očekivala ga iza svakog ugla. Čak i sjedeći kod Robija u kafiću, držala sam se drugačije, promišljeno jer možda će me on vidjeti. Grad se samo odjednom ispunio njegovom nevidljivom prisutnošću.
Jednog od tih dana sačekala sam Robija da zatvori pa da idemo k njemu gledati filmove. Otklipsali smo nekoliko koraka od kafića i skrenuli desno prema parkiralištu gdje je ostavljao auto.
Prošli smo kroz Kopnena vrata i spuštali se prema parkiralištu, a on me savjetovao. Govorio mi je da trebam ići dublje u prošlost, u drugi set sjećanja. Našao je na internetu knjigu o Joy Divisionu i u njoj pročitao da je Sumner hipnotizirao Curtisa. To mi je prepričavao i naravno, prepisivao njih dvojicu na nas dvoje.
„Tribaš samo ići dalje u prošlost. Još dalje od svog rođenja“, rekao je. Kad nije lagao, Robi je interpretirao svoj život životom mrtvog mu idola. Čim je upalio auto, počela je jedna od stvari s Heart and Soul liste
Robi vozi neobuzdano, manijakalno, divlje. Meni se to sviđa. Ta gluha neizvjesnost u trenutku ubrzanja, kada se tijelo ukoči pod adrenalinom i kada mozak utišava sve druge radnje, prestaje gnjaviti sa sjećanjima, mislima, uspravnim držanjem. Vrijeme kada mozak usporava i čeka da netko drugi, za promjenu, napravi otpor.
Rekla sam Robiju: „Iduća pjesma koja bude, o našem je životu“, a Robi je odgovorio da to uvijek kažem.
Nisam znala za „uvijek“, ali kad je Robi projurio kroz crveno svjetlo na Kolovarama, već je svirala iduća pjesma. The Eternal. Svirala je tada, a možda je svirala oduvijek, no ja se sjećam, zbilja se sjećam da je tada zaglušujuće dopirala sa zvučnika. Tada i ponovno četiri mjeseca poslije.
The Eternal. Pjesma uz koju sam umalo izgubila život.


Foto: Boris Sunara

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s