nešto zbog čega se uvijek malo postidim
ležim na kauču i gledam u luster
majka iza kuće bere metvicu
stiže nova veš mašina
unose je unutra
pazim da ne pomjeram desno koljeno
krv nikako da stane
tek će sjutra kupiti onaj magični sprej
prvo bude hladno i peče, onda se smiri
žena ide ulicom i prodaje vunene prsluke
baba uvijek kupi jedan da se nađe
obuvam njene crne čizme na štiklu
i trčim ka babi
padam na šljunak svom dužinom
ovoga puta koljena, dlanovi i donja usna
igram se jezikom s mekim tkivom, ali dlanovi jako peku
te iste dlanove sam jednom poslije kupanja položila na usijanu kvarcnu
htjela sam da osušim plišano pile
baba je odmah otvorila pelagićevog narodnog učitelja
majka je gulila krompir do kasno u noć, a deda je obećavao kućicu na drvetu
ja sam se drala kao da me neko kolje
otkako ne ide u lov, deda drži čun u dvorištu, ispod trešnje
s jeseni se napuni vodom i lišćem pa bude sluzavo
štapom pecam lišće, pretvaram se da su ribe
kad mi dosadi, sazujem cipele i gacam
ne traje dugo, skliznem i dobijem batine
komšija iza kuće stalno dolazi pijan i ljubi mi ruku kao gospodin
odmah trčim u kupatilo i držim je pod hladnim mlazom
baba me nekad povede kod njenih u goste
tamo još uvijek idu u lov
bacaju mreže po dvorištu i skupljaju ukljeve
trčim bosa po mreži i grabim za sebe
deda se stalno žali kako od njih ne može da se najede
na temelju naše nove kuće, među naslaganim ciglama
nađem hlad, sjednem i prislonim svoj plastični radio
sjedim tako dugo i slušam
niko me ne dira
posljednji zalogaj muljam u ustima
šalju me na spavanje, ne volim da spavam preko dana
kad se probudim majka mi podmeće šaku da ispljunem
nekad uopšte ni ne spavam, brojim bijele crtice na roletnama
ili pokušavam da napravim most na krevetu
jednom sam tako pala pored ormara i dugo nijesam mogla da ustanem
nema nikog kod kuće i pretvaram se da imam svoju kancelariju
zanima me koga ću dobiti ako pozovem bilo koji broj
zivkam tako dugo i spuštam slušalicu
sjutra tati stignu pritužbe, pa nas on vodi u dugu porodičnu šetnju
otad, ako nema ko da me čuva, ostave me kod komšije preko puta
kad me sretne na ulici on misli da sam dječak
dok sadi patlidžan izujem se i trčim kroz redove, on ionako ne mari
a ni majka se odavno ne čudi što su mi crni tabani
kupili su mi rolere i sad padam po dvorištu kao tranja
deda me zeza, kaže da će mi zavezati jastuk za dupe
stavili su mi štitnike i kacigu, izgledam kao tvrdokrilac i ne mogu da se pomjeram
igramo žmurke
od početka nas uče da zatvaramo oči i gledamo kroz prste
kažem sebi da neću biti kao oni kad porastem
deda mijenja dvije slomljene pločice u kuhinji
ne vidi dobro pa naopako postavlja šare
bilo je kasno kad smo primijetili
tiho preispitivanje
šapućem vojcek vojcek
četiri metalna šiljka grebu tanjir
neko me uporno posmatra
majka opet pravi čorbu od koprive
majka zna recept za opstanak
referentni okvir
deda i ja sjedimo u bijeloj ladi
ruku guram među mrtve leptire
njihov prah mi ostaje po prstima
deda mi čita recept za kolač sa piškotama
pomislim, lijepo mjesto za smrt
u samom dnu šoferšajbne
rastemo u tuđim očima
od malih nogu te uče da namotavaš maglu kao šećernu vunu
podneva su svijetle crte na spuštenim roletnama
nosiš protezu a druga djeca te tjeraju da izgovaraš riječ Sssssssunce
crnac iz kraja stalno traži da vozi tvoj rozi bicikl
kada prisloniš čelo uz staklo zamišljaš kako se lomi
satima pokušavaš da uhvatiš pokret minutne kazaljke
tada imaš sate
sanjaš da ti dolaze u kuću i ubijaju sve
kažeš to mami, a ona tebi da će im slomiti nos, vjeruješ joj
živiš na selu a male zmije vijugaju oko tvojih stopala
zemlja ima miris
trava ima miris
trčiš bosa po sijenu i nije ti ništa
nema alergije na polen
nema izduvnih gasova
nema oznake BIO jer je sve zaboga bio/ bila/ bilo
radio/ radila/ radio
ali ipak mrziš ljeto, ti čistiš paradajz koji te hrani, a druga se djeca bezbrižno igraju
slažeš ga u gajbice, da se vidi zelena peteljka
sufliramo u etar
jednom godišnje tata otpušava umivaonik
četiri žene, to je mnogo dugih dlaka
izvlači ih kao sidro
i svaki put
tone tone tone
u Jordanu djecu uče da plivaju u Mrtvom moru
nas bacaju u prvi potok
deda se srušio dok je kosio travu
kosačica je nastavila da brunda i zakucala se u ogradu
dok sam ja spavala
genetski inženjering
kada zamišljam čelo, zamišljam pola velike kruške i oko nje ženske noge
format A0 flis papira prestao je da postoji
i svi znamo zašto
je crvena cvekla iz babine bašte
kao jedina religija zbog koje se nije ratovalo
kao kada u vrtiću od dvije pune kese kutija ljekova nastane kartonska auto industrija u malom, označeno: djed i baba
majka je uvijek insistirala da dedu zovemo deda, da on nije đed
majčin uvijek istančan osjećaj za jezik
da li smo zaključani u sobi ako nemamo svijest o tome
hoću da mi opet svi budu mutni kao pogled poslije operacije
vitiligo
sjedimo jedna naspram druge, ruke su ti crne od zemlje
ti puniš čaše od jogurta
a ja ubadam prstom, i stavljam sjeme
i meni onda crno dugo stoji ispod nokta
ne mogu da ga skinem
ti pokušaš sa starom četkicom za zube
to me golica
doktor ti je rekao da nosiš bijelu maramu preko glave i da pokrivaš ramena
ali ti to ne radiš i pojavljuju ti se crvene fleke po koži
čim dođeš s pijace na krevet prospeš sitne pare i brojiš pazar
dođem, pa čekam da završiš, ne govorim ništa da se ne zabrojiš
kada sam pokušala da se uvučem u tvoju haljinu na tufne
koju si nosila kada si prvi put srela dedu
pocijepala sam je, ali ti se ne ljutiš
imala si šesnaest i ja sad imam šesnaest
ti se na fotografiji blago smiješ
kosa ti je ravna i zavezana u rep
stojiš pored svog konja i držiš uzde
sa mamom u frizerskom salonu
povela me je sa sobom kod frizera
stavili su joj gumenu kapu sa rupicama i izvlače joj pramenove
to traje cijelu vječnost
ali kada izađemo biće ona sasvim nova žena
u zoo vrtu
uzdizala sam se na vrhove prstiju da dotaknem paunov rep
zato sam tako brzo porasla
samo jedno šareno perjano oko
paun neće ni primijetiti
zamišljam kako ga nosim sa sobom kući
ide sa mnom kroz grad
vozi se pored mene u avionu
odlažem ga kod kuće na policu
kao trofej
Monika Herceg 
Leave a Reply