Koliko nas je koje smo htjele ostati živjeti
u krznatom tijelu dječaka?
Prevaljivale smo se preko lopte kao medvjedice
koje nikada nisu saznale tko je puška iza prve bukve
Koliko nas je koje smo na prvu krv
posramljeno zakopale svaku haljinu
koja je nicala iz trbuha
Naše majke nisu znale što s našim gomilanjem
Koliko nas je koje smo ostale na površini tijela
držeći drhtavo školske škare nad dlačicama
boreći se da iz nas ne izađu žene,
misleći da ljubav nije ništa
nego prva izdaja urođene šume
*
Koliko nas je koji nismo htjeli živjeti
u krznatom tijelu dječaka?
Prevalijivali smo se preko lopte kao medvjedi, kad
su došli i stali nad nas otac, ujak i djed i u ruke nam
gurnuli sjekire. Majke su živjele u jednoj točki,
pažljivo složene kraj užarene peći,
mjera njihove ljubavi
bila je koliko topline mogu dati
kada iz bace u vatru
Tražili smo način da ih spasimo,
da im vratimo srca u stabla,
da nas nauče kako da spasimo i sebe,
kako da zakopamo zagrljaj barem metar u ilovaču
da ga ne nanjuše
ni otac ni djed ni ujak,
ni susjedi koji su se smijali
kada smo plakali jer nismo mogli pogledati
kravlje oči prije rezanja vrata
Jer mogla je to biti i naša majka, pod nožem
Nije nas grlila pred njima, da ne omekšamo,
ali kad bi se sjene spustile u pijana usnula stopala,
iz njenog debla izrasle bi ponovno ruke
Koliko nas je koji smo tako dobro
zakopali zagrljaj
da ga nikada nismo našli?
Monika Herceg 
Leave a Reply