Lara Mitraković, iz novog rukopisa

znam jednog dečka koji trči

znam jednog dečka koji trči
na najviše katove nebodera
uvijek je za dva kata brži
za četiri metra bliži
završetku trke, cilju
posljednje stepenice, čaši vode
i namještenom krevetu
kad me pokuša dostići
pošaljem mu svoje rečenice
kad vidim da me stiže
pošaljem mu svoje šutnje
onda sam viša od oblaka
ne može mi dotaknuti stopala
ne može mi uloviti ritam
zaključivanja i zaključavanja vrata
kao da ulazim sakriti tajnu
veću od sebe i njegovih nebodera:
svaki dan izmislim novu priču za tebe
svaki dan imamo novi kraj na 26. katu
više se ne bojim visine
što ćeš kad više ne budeš mogao trčati
što ću kad više ne budeš mogao trčati
prerast će me oblaci, prerast će me zgrade

imam jednog dečka koji trči
brži je, brži je od mene




sretan rođendan

objavila sam priču o nama
sada svi imaju dio nas
razlomila sam nas i nismo posebni
napisala sam te i rekla bok
a jednom
jednom si i ti trčao




trosoban stan, donji grad ili trešnjevka, na duže vrijeme, tražim

svakako mi treba novi stan
motivacija da ustanem iz kreveta
neko ogledalo u kojem se vidim cijela
bijeli zidovi da na njih stavim puno
roza okvira i neki zlatni
iako ne volim zlatnu
u mom bi stanu odgovarala
kao i oni lusteri iz 60-ih
imala bih veliki bijeli regal za knjige
koje nikada neću pročitati
samo kad netko navrati
primit ću u ruke neku koja mi je draga
ovlaš prelistati i reći:
“ovo svakako moraš pročitati”
u mom novom stanu na kuhinjskom stolu
stajat će uvijek svježe cvijeće
da ujutro kad me gledaš s druge strane
vidiš samo komad mog lica
pa izgledaš smiješno njišući se
da vidiš smijem li se ili je samo kava
preslaba
kao ja nekad nedjeljama
u mome novom stanu kupaonica će
imati veliku ružičastu kadu
i pločice s kojih se lako čiste šljokice
veliki dnevni boravak da stanu svi ljudi
koje ću pozvati kad sam tužna
koje ću pozvati kad se negdje napijem
u mom novom stanu svaka će biljka
imati ime, jedno gore od drugog
imat će puno svjetla jer u stanu će
biti veliki prozori sa svih strana
smijat će se drveće kad pada kiša
pokazivat ću ti sa šestog kata
gdje šećem kvartom i koja pjesma
najbolje ide uz koju ulicu
samo ne znam kako da u njuškalo
upišem što tražim
kako da sve stane u 500 eura
i kako da nađem ulicu
kojom nisi trčao




inače?

imam novu tetovažu
predispoziciju za različite bolesti
još četrdeset godina života
imam neke pjesme u ormaru
po novom celulit na ramenu
imam tebe u glavi
tebe u glavi tebe u glavi
imam jeku koju nosim u džepu
jednu plejlistu i jedan potok
dvije rukopisne zbirke u glavi
imam strah od života
koji je zapravo strah od smrti
imam želju da ti ugrizem bradavicu
imam snove u činovima
svi nose bijelo i žive u planinama
ponekad su crno-bijeli i ne znaju mi ime
imam sklonost opijatima
ormar pun šljokica i papira za crtanje
egzistencijalnu krizu i potrebu da vičem
na ljude u redovima, imam želju
nazvati poklopiti nazvati poklopiti slušalicu
naručiti pizzu, naučiti ljude
kako da mi izgovore ime, kad se treba odmaknuti
imam krckavi kuk i koljeno, bolni vrat i rame
imam kihanje na proljeće, ljutnju na ljude
koji govore: tako ti je to u životu
imam tri izgovorena volim te
imam selektivnu amneziju i neke nove pjesme
ali to sam već rekla
imam onaj veliki strah da ću se probuditi
i više neće biti ničega što volim
čak ni dobrog soundtracka za kraj




pjesma o tome kako te neću nazvati ili
svi smo mi malo tužni i malo sami

želim te nazvati samo da ti ništa ne kažem
da onda dođeš i legneš pored mene
možeš pustiti film ili seriju
danas ne odgovaram na pitanja
danas spuštam rolete, navlačim zavjese
naređujem ti da skineš majicu
budeš toplina, budeš tekst
i baš me briga što ne znaš na kojoj strani
usana imam madež i što me se ne sjetiš
skoro nikad osim kad si previše sam
danas želim da budeš netko drugi
da budeš svi da budeš nitko
da izgovaraš rečenice o ljudima u avionima
koji lete iznad nas i smiješni su
samo me nemoj ništa pitati jer se bojim
i ne želim ti reći što osjećam noću
i ujutro prije nego ustanem iz kreveta
ne želim ti govoriti o strahu
koji me tjera na brda i deficitu suza
radije ću ti ispričati loš vic
večeras budi par ruku, budi vrući trup
budi glava koja odobrava svaku moju riječ
savršeno podupire svaki nagib mog tijela
budi ono što sanjam u 4 ujutro
bezglavi tenisač u uparenom bijelom dresu
koji me uporno doziva preko terena
da mi kaže: uskoro će početi kiša

ipak imam 4 žulja i praznu bateriju mobitela

a vidim nas kako ganjamo djecu na otoku
imaš dovoljno sijedih da mi stanu u šaku
imaš ruku preko mojih ramena
imaš riječi koje govore vjetar kroz čemprese
tjeraju gusjenice i možemo hodati
bez straha od nebodera
nemam više žuljeve na stopalima
ne bole me leđa i govorim hrabro
poput rakova na stijenama
naša djeca imaju kamene ruke
nježnije od oblaka
saginješ se da im objasniš smjer vjetra
kako je svejedno hoće li brod isploviti
jer ostajemo ovdje čekati najduže zalaske
ostajemo ovdje jer smo dočekali sebe
i svejedno je ako padneš
uvijek se dočekaš na mekano ć
magični zvuk u obliku prstena




ali onda me zasvrbe leđa

noću dok zamišljam naše razgovore
oko nas je snijeg
a ja imam ruke nevinije od svojih
kažem ti da me nisi stigao upoznati
ali da ja tebe poznajem od malena
bio si u mojoj prvoj pjesmi kao sjeme
do našeg prvog susreta narastao u stablo sekvoje
kažem tebi bih oprostila i smeđe hlače
spavanje na desnoj strani kreveta
ako mi ukradeš anatomski jastuk
jer kad legneš pored mene sve je žuto
i sunce nas gleda kroz rupe u roletama
iako je noć iako je već mjesecima prosinac
kad god zaustim ništa ti ne kažem
jer ćeš zaboraviti da smo se sreli
jer ne želim da me nosiš sa sobom
ponekad noću dok imam više hrabrosti
kažem ti da si sredina mjeseca
iako te srećem samo noću ti si rano jutro
i tvoje su oči zapele u djetinjstvu
pokušao si izaći iz moje pjesme
kao iz kafića u fajrunt
pljesnuo rukama i rekao kamo dalje
čekala sam te na kraju stranice
i rekla ti ja sam lara mitraković
to je moje ime
ali molim te zaboravi ga zaboravi ga
s tobom sam ionako samo dodir
ovaj krevet je plaža i ako zažmiriš
možda ćeš vidjeti kako plutam
jednom kad zaronim ispričat ću ti
koliko sam puta htjela napisati:
sve je u redu
i dobro mi je kad sam sama
ali onda me zasvrbe leđa na mjestu
koje ne mogu doseći
pa bi bilo dobro da su ovdje
baš tvoje ruke


Foto: Anto Magzan

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: