Dobrila Zvonarek: Esperanto vremena

Kaos je usporio

Kaos je usporio.
Konačno mogu plakati
za napuštene pse
i tornjeve katedrale,
za mačka koji mi uporno nedostaje,
za mamu koja plače svakog dana
i potrgani dedin ormar na tavanu
na koji je nježnost urezala stotine cvjetova
pa sada cvatu u otvoreno nebo;
i što ne mogu hodati svojim gradom
i ljubiti drage ljude,
što se pozdravljamo laktovima
i grlimo srcima,
a to nije dovoljno.
Konačno,
mogu plakati
za prijatelje koji su otišli,
za one koji to nikad nisu bili,
za sebe, koja već pomalo nisam,
za planine što sada cvjetaju
bez mene.



Kameni sonet

Barba Ljubo sagradio je zid na kraju vale.
Precizno, redak po redak, priveo je kraju
svoj kameni sonet.
Jer Ljubo je pjesnik, pa tek onda meštar.
I tko zna o čemu je mislio dok je rimovao kamen:
o godinama koje se slažu,
o čežnjama koje oblikuju,
o prazninama koje ostaju.

Ponekad navratim do pitomog soneta.
Nježno ga dodirnem, a on mi odzdravlja
toplinom pohranjenih misli
i nježnošću majstorove ruke.
U tišini ih upijam
i njegovi stihovi čine se većima
od cijelog svijeta.



Jug je pustio korijen


Uzgojila sam kamen na dlanu.
Jug je pustio korijen.

Dodirom otvaram rane.
Odrezat ću ruke.

Usta žeđaju, riječi gube oblik.
Odrezat ću jezik.

Koljena je spalilo sunce.
Klečati ne mogu.
Odrezat ću noge.

Ja sam čežnja u kvrgama loze,
nečujni rast masline,
bezimeni otpor
otoka.



Rast

Pokušavam izrasti viša od ove planine.
No planina i ja smo jedno
pa sam nalik ruci ispruženoj iznad glave
i valu što krijestom nadvisuje more.
Ne mogu nego rasti u dubinu.
Toliko mraka
za nekoliko grumena osvojene zemlje.



Ne mogu pronaći more


Znam, more ne presušuje.
No putovi do njega skroviti su, nedokučivi.
Misliš da imaš pravo
na pitomu obalu, bonacu
i raskošan smiraj.
U zabludi si.
Nećeš pronaći more.
Ljudi ne pronalaze more,
more pronalazi ljude.
I to je jedina istina o moru
koju ne moraš znati.



Žena s pticom na glavi


Rekli su jednom
da sam žena s pticom na glavi.
Nisam znala,
nisam razumjela.

Neki dan
sumnjičavo sam gledala
zrnje na dlanu prijaznog čovjeka.
Pobjegla sam.

Satima,
tražila sam zrno,
pronašla ga,
i zadovoljna,
i polugladna
čistila perje,
jedno po jedno,
pa se cvrkutom uspavala.

Nisam znala,
nisam razumjela
dok se nisam cijela
pretvorila u pticu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s