Selma Asotić

Niko ne piše kući

Riječi drijemaju u toploj
jazbini daha—naša ljubav
govori tečno samo sjenke.
Mašemo jedna drugoj zbogom.
Onda dolazi daljina.
Stare molitve koje smo skrivale
u pukotinama zidova, za svece
kad krenu marširati.
Probavam rabljene gradove
za broj prevelike i istrošene
tuđim samoćama. Spomenici
prolaze. Polja duboko zamišljena.
Trgovi prolaze i sa njima
raspričane fontane. Na štrikovima
košulje vijore se kao predaja.
Miris rđe, mokre kore.
Zurim u hiljadu i jednu noć
i na dnu nekih je lice koje me voli.
Nebo ostaje isto—zgodno
i nedostižno. Jedan kontinent
uspavankom silazi u okean.
Zamišljam te na drugoj strani
u istoj sobi gdje sam tumačila
tvoje okolišanje u iktusima dima.
Mama, sad dolaze sveci
koji nikada ne dođu.
I nema nikakve božanske tajne,
ništa u središtu svijeta
osim ruku
poput svjetionika, neumornih
u traženju. Zato me pusti
da govorim glađu
onih koji unaprijed gube,
glasom
širokim kao praskozorje.


Oda mojoj naciji

sve što me ne voli si ti
stražo beraču moga vida
svaka nabubrena jalovosti žulju
na tabanima mog besanog bijega
izađi mi na megdan ili se istrijebi
iz moje krvi dosta tvog ubistvenog
ušća pod kožom mog zapešća ti neprekidni
mezarju satova sva tvoja sunca kaplju rđu
u moje zjenice usnorezu
uspavana opeklino dočekaj me raspećem
mog državljanstva dočekaj me životom
stesanim u zvižduk izviždi me u mraku
kao finu melodiju koju niko
neće čuti rani me u nevoljenost kezu
moje more koprivo
presovana između majčinih rebara
dođi moj duže moje ne-
oprošteno dođi
da ti ja nešto kažem.


Nana

Sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen prozor
na leđima joj šumski požar

spušta ga nasred sobe
pored miraza stisnute vilice
i predskazanja

četiri puta je žičani ofinger
njenu utrobu izrešetao
otkucajima, četiri puta je saznala
sve što u životu treba da zna

nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj
pravi plamenorez.

Sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
koz razbijen prozor, na leđima joj
vjerlomostvo

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi sol
vlastitih bjeonjača, čuje

učena muška usta
kako preživaju priče
o Iblisu u ženi

priperci duž njene kičme
kriju sjemena vreline, duboko u njoj
jedno znanje zahvata dim.

Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto
božje ime

sanjam je
kako me gleda,
gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.
Gleda me. Zovem je hak.
Zovem je nur.



Jedna žena odlazi u raj

1.

Kad pogledam u svjetlost
prikovanu za pod
popodne mi se učini
nemoguće dugo. A onda,
drhtaj sjenke,
i prošlo je. Ostaje mi ljuska
zaboravljene misli. U ormaru
naslagani sumraci ćilibare.

2.

Zgrbljena u mukli upitnik
keram košulju mraka.
Na televiziji povijest
upada u ovaj ili onaj grad.
Mjesečev pogled
dok me se pokušava sjetiti,
poznatu ženu koja je ispustila svoje lice
na putu do vode—
krivotvorenu krv.
Muškarac na mom krevetu u snu niže
imena. Imena slatka
kao obećanje,
kao poziv
što se svija se oko mojih nogu,
ne odustaje.

  1. Nije ostalo više ništa osim stići ovdje.
    Moje ruke odbjegoše u ponornice
    kao sve rijeke kad vide
    da je horizont potrošen.
    Drhtaj sjenke i onda
    —vrijeme,
    poput finog porculana,
    nikad ga nisu držale
    neutješne zagonetke.
    Pronalazim ih mnoge
    cijele i neuplašene,
    na obali suše se
    njihova raspletena grla.
    Šta će uslijediti
    nakon vječnosti za sada
    nije naša briga.
    Izbavljene iz žamora očiju,
    bezakonja ruku,
    prikupljamo snagu.

Bog čeka u šipražju,
drijemajući kroz stoljeća.
Bog je još uvijek ovdje,
ali ti to
već odavno znaš.


Prvi put u jedinom lez baru u mom gradu

Crna rupo u zidu
večeras nosim svoj najbolji očaj i kožu
punu kostiju što su ih tri džina zemljotresla u ruševine.
Poput svjetlosti
došla sam da ostanem.
Iza vrata vecea djevojke
uzlijeću u nebo kao aleluja rekla sam želim
to što želim, baziliko međunožja,
ovdje sveznajuća usta mogu ispjevati tijelo u budućnost.
Ja samo čekam
da me neko dodirne baš tamo
gdje želim nestati i kad bi ruka
potražila moja krsta pronašla bi sve
već oprošteno. Ne reci želja.
Tražim dlan na kojem mogu sagorjeti i znam
da već vidio si sunca kako nestaju ali nikada
ovako predano moj tamni
svode ćađavih suza,
uzmi me ovakvu kakva jesam, prerijsku
i još uvijek cijelu, pretvori me
u nešto vrijedno vjeroispovijesti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: