Kuća

Što je kuća? Četiri zida; zaigrani smijeh, vrućice, svađa, odrastanja, starenja, dolasci, odlasci, vjenčanja, pokopi. Granica dva svijeta, intervencija čovjeka u prirodu da napravi dom, iako bi se našim domovima u drugim ljudima moglo mnogo više nego o kućama. Što je napuštena kuća? Mjesto na kojem je smrt započela preuzimati prostor, mjesto koje će priroda, s vremenom, preuzeti. Priroda razumije smrt drugačije nego mi; propadanje je samo dio ciklusa. Ako pišemo priču o Baniji, pišemo priču o napuštenim kućama. Pišemo priču o portretima domova u kojima se nekad živjelo, voljelo, radilo, rađalo. Mnoge te kuće bile su napuštene prije potresa, nakon potresa postalo samo jasnije i vidljivije to tiho propadanje, urušavanje kuća u sebe same, podizanje stabala iz njihovih temelja. Tišina koja šiba te zidove smirena je tišina izumiranja; ovdje je nekad postojao život.

*

Zavjese na prozoru, nemarno bačene na vanjsku stranu zidu; vjerojatno je u pitanju bio vjetar ili oluja. Zavjesa koju je nekad netko pomicao, zavjesa koja je tamo stavljena s pažnjom i pitanje je koliko sada stoji, tako puštena i koliko će tkanini trebati da propadne; hoće li ne netko zaticati naredno cijelo desetljeće kako visi niz taj prozor napuštene kuće. Hoće li te kuće, nečije stare domove, na kraju zaista poharati biljke u svojoj veličanstvenoj snazi, stabla u prirodnom pomicanju svijeta prema rastu?

*

Pukotine na kućama može se zakrpati. Pukotine u ljudima, sigurna sam, može se zakrpati.

*

Kroz san, dan prije nego idemo selima, osjetim potres prvo misleći da sam opet sanjala. Pitam mamu je li ih jako streslo; kaže da je mislila da će puknuti prozori, ali da je već navikla. Od velikog potresa prošlo je sad već godinu i gotovo dva mjeseca. Kad mama govori o potresu, osjetim strah koji smo zajedno proživjele dok je krov padao s kuće tog prošlog prosinca. Kaže da ne bi inače bilo strašno, ali uvijek ju vrati novo podrhtavanje na ono što je tada osjetila. Strah za goli život i život onih koje voliš. Toliko se toga dogodi u nekoliko sekudni; toliko smakova svijeta. Toliko se povjerenja u život dogodi u nekoliko sekundi: sreća je, u trenu kada udara potres, da smo na jednom kraju sobe, presvlačimo djecu koja su se netom povaljala po blatu, kada veliki regal pada na gotovu cijelu površinu dnevne sobe. Povremeno sanjam, ali tek sada, da se bezglasna ne mogu pomaknuti.

*

Baka Ljuba izgorila je u svojoj kući. Pronašli su ostatke na zgrištu za koje je izgledno da su te stare kosti koje su odradile jedan banijski život. Nekoliko dana nakon požara koji je poharao trošnu kućicu u kojoj je živjela i u koju su joj pred možda dvije godine tek doveli prvi puta struju, baka je izgorila kao što je gorila Banovina, ili Banija onih godina kada se rasplamsao rat. Rata nema, navodno, ali ga vazda ima. I dalje diše tim selima, u razorenim  ljudima koji su do 2020. čekali da im dođu žarulje. Prve žarulje. Rat je banijska sela vratio u vrijeme bez struje, vode, željeznice (jer davno su tim brdima prolazili i vlakovi), u vrijeme preživljavanja na par stotina kuna mirovina i život na kruhu i vodi. Ljudi s Banije nekad su putovali prema Petrinji i Sisku; moj pokojni djed svaku se zoru dizao na vlak za Željezaru. Sjećam se kako nisam nikada mogla zamisliti da vlakove prolaze zaista tim brdima, Petrinjom. Dio izbjeglištva živjeli smo kraj starog petrinjskog kolodvora i djetinjstvo provodili skačući po toj u kupine zarasloj pruzi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: